U bosanskom loncu čorba se kuha već 531 godinu i još nije skuhana. A kako bi i bila kada svatko dodaje svoje začine, koji smetaju drugima, onda drugi ubace svoje, pa tako unedogled. Zbog toga je smiješno da kuhari odgovornost prebacuju na lovinu u loncu, na Hrvate, Srbe i Bošnjake, skrivajući vlastitu krivnju.
BiH je periferija triju stoljećima zavađenih civilizacija, vjera i kultura: katoličke, pravoslavne i islamske. Ona je kroz povijest postala predziđe katoličanstva, pravoslavlja i islama, svojevrsna vojna krajina u koju su iz udaljenih prijestolnica - Rima (Venecije), Beča, Carigrada i Moskve sporo putovale informacije, pa se stvorilo jedno politički slabo prokrvljeno i trusno područje, područje hajdučije, kao što je u geologiji dodir zemaljskih ploča.
Premda je danas svijet postao globalno selo, ipak je Balkan kulturološki i politički ostao kao tamni vilajet koji služi za potkusurivanja moćnih sila. Nedavni događaji pokazuju kako je iluzorno očekivati da se stoljetni problemi riješe u izravnim dogovorima ljudi koji ovdje žive.
Problem BiH ne mogu riješiti njezini stanovnici i narodi, nego samo svjetske sile koje su taj problem i stvorile. A one to neće nikada učiniti, jer im uvijek treba problema.
Stoga je turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu izjavom da su “naši pobijedili naše” samo ponovio Dodikovu tezu, koji je kazao da više navija protiv balija, nego što navija za Srbe.
A možda je najžešći navijač moj rodijak Drago. Kada ga je vlasnik kafića u Beču, inače Srbin, upitao 1991. godine: “Hej, bre Draganče, jesi li ti naš?”, pijani i golemi Drago uhvatio ga za vrat i kazao: “Jesam ja naš, ali me zanima jesi li ti?”.
SD
