autor: Milan Jajčinović l vecernji.hr
Da je Turska otišla na Svjetsko prvenstvo, njezini bi nogometaši u Bosni i Hercegovini valjda imali još više navijača nego kada su na Europskom prvenstvu igrali s Hrvatskom. Pogotovo, ako su ti navijači u sarajevskom novinskom magazinu Dani, pročitali što je nedavno o BiH i Turskoj u Sarajevu rekao turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu.
Između dva skupa u Butmiru, gdje su izaslanici svjetskih centara moći i nacionalni predstavnici bosanskohercegovačkih Hrvata, Muslimana-Bošnjaka i Srba, bez uspjeha pokušavali rješavati zamutnu i zamršenu bosansku političku matematiku, turski je šef diplomacije uspio održati i jedno nediplomatsko, no „kulturološko predavanje“.
U predavanju „Osmansko naslijeđe i muslimanske zajednice Balkana danas“, šef turske diplomacije poručio je bosanskohercegovačkim muslimanima da je Anadolija njihova, a Sarajevo, tursko! Potom: „Naša je povijest zajednička. Naša je sudbina zajednička. Naša je budućnost zajednička.“ I da će po uzoru na Osmansko Carstvo od Balkana, Kavkaza i Bliskog istoka Turska učiniti „središte svjetske politike“!
Turski je ministar vanjskih poslova i elaborirao tezu o osmanlijskoj vlasti u BiH kao osobito pozitivnom razdoblju njezine povijesti, tj. da islamizacija srednjovjekovne Bosne nije bila njezino zatiranje, nego njezina akulturacija. Tako je obnovljen i stari politički prijepor o prirodi turske vlasti u BiH. Dok i nezasukani bosanski Hrvati i Srbi tursko vladanje Bosnom i Hercegovinom smatraju njezinom okupacijom, zagriženiji Muslimani-Bošnjaci drže ga jedino njezinom emancipacijom. Ta su mišljenja oprečna, a s obzirom na dugotrajnost i dubinu međunacionalne omraze, iskazane u nedavnom ratu, možda i nepomirljiva.
Ti intelektualno i politički zadrtiji muslimanski krugovi pripadnike svoga naroda smatraju „temeljnim narodom“ BiH pa stoga, radi „utemeljenja“, polažu i (isključivo) pravo i na predislamsku Bosnu. Nasuprot tome što se njezini vladari zovu Stjepan Tomaš, Tvrtko Kotromanić, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Stjepan Tomašević!?! Zagovornicima je teze o „temeljnom narodu“ razdoblje turske vlasti i islamizacije BiH najvažnije razdoblje njezine povijesti. Kao i turskom ministru, uvjerenom da su Turci u BiH donijeli samo kulturu, civilizaciju i vjersku snošljivost.
Za potkrepu tvrdnje o emancipatorskoj prirodi turske vlasti, koju je nazvao „zlatnim dobom Balkana“, ministar je spomenuo Mehmed-pašu Sokolovića. Bosanskim je kršćanima i njihovim potomcima Sokolović dokaz za „danak u krvi“, a turskom diplomatu i bosanskim pobornicima sličnih teza, dokaz o toleranciji i naprednosti turske vlasti! Takva suprotna viđenja istih zbivanja s vremenom su prerasla u pretjerivanja, u stereotipe, poput „zlatnog doba“, odnosno „vremena turskog zuluma“, te postala uzrok neslaganjima i trajnom bosansko-hercegovačkom političkom „hrkljušu“.
U sadašnjem bh političkom „čakijanju“ Muslimani-Bošnjaci imaju podršku Turske, Srbi Rusije, a Hrvati čak ni Hrvatske! Hrvatska je svoju ulogu u BiH proigrala nejasnom politikom nakon raspada Jugoslavije. Sustavno ponavljana potvora da je „Tuđman s Miloševićem dijelio Bosnu“ pretvorena je u „živu istinu“, stvorila nepovjerenje Muslimana-Bošnjaka prema Hrvatima.
Rat ga je još produbio. Nakon njega više u BiH neće biti Hrvata islamske vjere, odnosno osoba hrvatske nacionalnosti, a islamske kulturne tradicije, kakvih je bilo od Safvet-bega Bašagića i Muse Ćazima Ćatića, preko Alije Nametka i Omera Mujadžića do Maka Dizdara i Esada Ćimića. Muslimani BiH su u ratu završili svoje nacionalno oblikovanje. Ako je dio njihova nacionalnog identiteta i teza da je turska vladavina Bosnom i Hercegovinom bilo njezino „zlatno doba“, tko će (bosansko-hercegovačke) Hrvate i Srbe uvjeriti da je ona kao („multietnička zajednica“) moguća?
