U bosanskom loncu čorba se kuha već 531 godinu i još nije skuhana. A kako bi i bila kada svatko dodaje svoje začine, koji smetaju drugima, onda drugi ubace svoje, pa tako unedogled. Zbog toga je smiješno da kuhari odgovornost prebacuju na lovinu u loncu, na Hrvate, Srbe i Bošnjake, skrivajući vlastitu krivnju.
BiH je periferija triju stoljećima zavađenih civilizacija, vjera i kultura: katoličke, pravoslavne i islamske. Ona je kroz povijest postala predziđe katoličanstva, pravoslavlja i islama, svojevrsna vojna krajina u koju su iz udaljenih prijestolnica - Rima (Venecije), Beča, Carigrada i Moskve sporo putovale informacije, pa se stvorilo jedno politički slabo prokrvljeno i trusno područje, područje hajdučije, kao što je u geologiji dodir zemaljskih ploča.
Premda je danas svijet postao globalno selo, ipak je Balkan kulturološki i politički ostao kao tamni vilajet koji služi za potkusurivanja moćnih sila. Nedavni događaji pokazuju kako je iluzorno očekivati da se stoljetni problemi riješe u izravnim dogovorima ljudi koji ovdje žive.
Problem BiH ne mogu riješiti njezini stanovnici i narodi, nego samo svjetske sile koje su taj problem i stvorile. A one to neće nikada učiniti, jer im uvijek treba problema.
Stoga je turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu izjavom da su “naši pobijedili naše” samo ponovio Dodikovu tezu, koji je kazao da više navija protiv balija, nego što navija za Srbe.
A možda je najžešći navijač moj rodijak Drago. Kada ga je vlasnik kafića u Beču, inače Srbin, upitao 1991. godine: “Hej, bre Draganče, jesi li ti naš?”, pijani i golemi Drago uhvatio ga za vrat i kazao: “Jesam ja naš, ali me zanima jesi li ti?”.
SD
petak, listopada 30, 2009
Newsweek: BiH sve više i više liči na propali projekat!
BiH uopšte ne funkcioniše kao država. I dok se mnogi njeni građani nadaju priključenju Evropskoj uniji, centralne vlasti još od završetka rata nisu u stanju da stanu na svoje noge.
Piše to, između ostalog, u članku o BiH koji je objavio njujorški magazin "Newsweek".
"Analitičari kažu da ta država sve više i više liči na propali projekat, a pet parametara ukazuje da su vjerovatno u pravu", piše "Newsweek".
Prvi je, dodaje se, činjenica da je, prema podacima State departmenta, 14 milijardi dolara međunarodna zajednica od 1996. do 2007. godine potrošila na rekonstrukciju u BiH.
"To je više novca po glavi stanovnika nego što je potrošeno na obnovu Njemačke i Japana nakon Drugog svjetskog rata. Ipak, u mnogim dijelovima zemlje i dalje su ruševine, a nije obnovljena ni Nacionalna biblioteka u Sarajevu", istaknuto je u tekstu.
Zatim, prema zvaničnim podacima MMF-a, tri posto je ovogodišnji bruto domaći proizvod BiH, dok je lani bio 6,9 posto.
"Nezaposlenog radno sposobnog stanovništva je, prema procjenama, 41,6 posto. Dosta njih vjerovatno rade "na crno". Dalje, oko pola miliona komada ilegalnog oružja sakriveno je širom BiH, među stanovništvom koje broji oko četiri miliona, a gotovo 100 posto građana, prema informacijama Svjetske banke, smatra da u BiH vlada korupcija", navodi "Newsweek".
"Newsweek" BiH opisuje kao zemlju u kojoj je devedesetih bjesnio trogodišnji građanski rat, a prvobitni broj poginulih - 100.000 - svaki put postaje sve manji.
Premijer RS Milorad Dodik u posljednje vrijeme je postao glasniji u zahtjevima za otcjepljenje, jer smatra da su Srbi marginalizovani, kako od strane centralnih institucija, tako i od međunarodne zajednice, piše "Newsweek".
"Američki i evropski zvaničnici pokrenuli su intenzivnu diplomatsku ofanzivu da bi preduhitrili nešto što bi moglo da postane ozbiljan politički problem", navodi se u tekstu.
Piše to, između ostalog, u članku o BiH koji je objavio njujorški magazin "Newsweek".
"Analitičari kažu da ta država sve više i više liči na propali projekat, a pet parametara ukazuje da su vjerovatno u pravu", piše "Newsweek".
Prvi je, dodaje se, činjenica da je, prema podacima State departmenta, 14 milijardi dolara međunarodna zajednica od 1996. do 2007. godine potrošila na rekonstrukciju u BiH.
"To je više novca po glavi stanovnika nego što je potrošeno na obnovu Njemačke i Japana nakon Drugog svjetskog rata. Ipak, u mnogim dijelovima zemlje i dalje su ruševine, a nije obnovljena ni Nacionalna biblioteka u Sarajevu", istaknuto je u tekstu.
Zatim, prema zvaničnim podacima MMF-a, tri posto je ovogodišnji bruto domaći proizvod BiH, dok je lani bio 6,9 posto.
"Nezaposlenog radno sposobnog stanovništva je, prema procjenama, 41,6 posto. Dosta njih vjerovatno rade "na crno". Dalje, oko pola miliona komada ilegalnog oružja sakriveno je širom BiH, među stanovništvom koje broji oko četiri miliona, a gotovo 100 posto građana, prema informacijama Svjetske banke, smatra da u BiH vlada korupcija", navodi "Newsweek".
"Newsweek" BiH opisuje kao zemlju u kojoj je devedesetih bjesnio trogodišnji građanski rat, a prvobitni broj poginulih - 100.000 - svaki put postaje sve manji.
Premijer RS Milorad Dodik u posljednje vrijeme je postao glasniji u zahtjevima za otcjepljenje, jer smatra da su Srbi marginalizovani, kako od strane centralnih institucija, tako i od međunarodne zajednice, piše "Newsweek".
"Američki i evropski zvaničnici pokrenuli su intenzivnu diplomatsku ofanzivu da bi preduhitrili nešto što bi moglo da postane ozbiljan politički problem", navodi se u tekstu.
četvrtak, listopada 29, 2009
Milić: "Nemamo entiteta, nemamo medija, ne znamo ni koliko nas je
MOSTAR - Pitanje popisa pučanstva u BiH završilo je svoju sadašnju parlamentarnu proceduru konačnim rezultatom da su hrvatski i bošnjački članovi Doma naroda Parlamenta BiH bili protiv popisa pučanstva.
Poruka bošnjačke vladajuće politike je bila jasna i ona je popis pučanstva odbila zbog želje za unitarizacijom BiH što bi popis praktično onemogućio. Hrvatski zastupnici u Domu naroda Parlamenta BiH iz oba HDZ-a očito u namjernoj konfuznosti kako bi izbjegli očevid koji bi predočio popis pučanstva ovo krucijalno strateško pitanje svode na dnevno politička taktiziranja i odbacivanjem popisa stavljajući realnost pod tepih sebi produžuje život na vlasti, stoji u priopćenju Hrvatskog zajedništva Herceg Bosne.
Ovim je, navodi se u priopćenju, osvjedočena vladavina HDZ-ova na bilo kojoj razini kao ona koja se održava jedino u stanju kad nemamo entiteta, kad nemamo medija, kad nemamo popisa pučanstva i kad nemamo bilo čega što bi bilo ustrojeno na slobodi, pravdi i istini. S druge strane, daodaje se, kao političke metode nametnute cijelom društvu na području državotvorne zajednice BiH s većinskim hrvatskom življem očituju se strah, prevara i ucjena kao model odnosa prema i ljudima i institucijama koji su nametnuli vladajući.
Predsjednik HZ HB Petar Milić poziva seve sve one kojima je dosta ovakvog odnosa prema društvu da se jasno očituju o neizbježnosti popisa pučanstva u njegovoj punini kao polaznoj osnovi da bi s jedne strane znali gdje smo i što nam je činiti, a s druge strane da bi smo dobili krvnu sliku vladavine u posljednjih petnaestak godina koja je praktično Hrvate u BiH svela na nacionalnu manjinu.
29.10.2008.
Pincom.info
Dodik: "Butmirski paket" ne može biti osnova za razgovor
Predsjednik Vlade Republike Srpske Milorad Dodik rekao je da će i dalje sudjelovati u razgovorima s političkim liderima u BiH, ali da "butmirski paket" ne može biti polazna osnova za razgovor. Dodik je, tijekom današnjeg razgovora u Banjoj Luci s veleposlanikom Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini Charlesom Englishom, ponovio odlučnost za poštivanje Daytonskog mirovnog sporazuma i naglasio da pitanje entitetskog glasanja u Parlamentarnoj skupštini BiH ne može da bude dovedeno u pitanje, ni po koju cijenu, priopćeno je iz entitetske vlade. (F)
PRAVO NA SAMOODREĐENJE temeljni je dio Daytonskog ustava BiH!
LIVNO - Gospodin Stjepan Jurkić, inicijator peticije za bh. hrvatski TV kanal, uputio je u srijedu 28. listopada Otvoreno pismo hrvatskim strankama potpisnicama Kreševske deklaracije. Pincom.info prvi objavljuje sadržaj ovog vrlo zanimljivog dokumenta:
Nakon proteklih neuspješnih pregovora u Butmiru evidentna je činjenica da domaći akteri i međunarodni medijatori ne znaju i neće identificirati ni otkloniti uzroke neravnopravnosti između triju konstitutivnih naroda u daytonskoj BiH. Stoga se neće ni dogovoriti o miroljubivim načelima uspostave neophodne ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda ni o jednakopravnom institucionalnom ustroju multinacionalne BiH.
Elementarna pravna činjenica
Tim povodom je napokon neminovno konstatirati elementarnu pravnu činjenicu: Jedini uzrok svih oblika neravnopravnosti između triju konstitutivnih naroda u daytonskoj BiH je očigledno prisilno nametnuta nejednakopravna, asimetrična i diskriminirajuća institucionalna primjena prava triju konstitutivnih naroda na samoodređenje u dvoinstitucionalno i dvoentitetski ustrojenoj tronacionalnoj BiH.
Stoga je istim povodom neophodno i legitimno da upravo EU i države supotpisnice i sukreatori prinudno nametnutog daytonskog Ustava napokon na institucionalni ustroj tronacionalne BiH i sva tri konstitutivna naroda dosljedno, jednakopravno i simetrično primijene jedino legitimno i obvezujuće međunarodno pravno načelo UN o ravnopravnosti i samoodređenju (samoopredjeljenju) naroda.
Barem iz razloga jer je pravo naroda na samoodređenje uspješno institucionalno primijenjeno u stabilnim multinacionalnim državama EU, Europe i svijeta.
Naime, suprotno u BiH proširenim unitarističkim i utopističkim obmanama o "odcjepljenju", UN su pravo naroda na samoodređenje ustanovili isključivo u cilju razvijanja ravnopravnosti i mirnih i prijateljskih odnosa među narodima (članak 1. i članak 55. Povelje UN), kao i održanju teritorijalne cjelovitosti upravo onih država koje se dosljedno ponašaju u skladu s načelom ravnopravnosti i samoodređenja naroda (Deklaracija o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom UN (1970.)).
Štoviše, glede prava i obveza BiH i država supotpisnica prinudno nametnutog daytonskog Ustava BiH u navedenoj Deklaraciji striktno je utvrđeno: „Svaka država je dužna da, zajedničkom ili pojedinačnom akcijom, promiče oživotvorenje načela ravnopravnosti i samoodređenja naroda u skladu s odredbama Povelje UN, …“.
Ustavnopravna argumentacija
Povrh svega, u istoj Deklaraciji je decidirano utvrđeno da svaki narod kojemu je prinudno uskraćeno ostvarivanje prava naroda na samoodređenje ima pravo tražiti i dobiti podršku od UN i država članica UN u nastojanjima i borbi za ostvarivanje ravnopravnosti i prava na samoodređenje!
Upravo stoga je pravo naroda na samoodređenje kao obvezujuća pravna norma egzaktno utvrđeno u odredbama članka 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (UN, 1966.) i članka 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (UN, 1966.), a koje je morala ratificirati i BiH.
Dapače, upravo iz navedenih razloga pravo naroda na samoodređenje je putem oba navedena Pakta inkorporirano u Preambulu daytonskog Ustava BiH kao temeljno polazište uspostave i ustroja BiH, ali također i putem Povelje UN u Preambulu Ustava Federacije BiH.
Međutim, temeljni razlog i ustavnopravna osnova za obvezatnu i jednakopravnu institucionalnu primjenu i provedbu prava naroda na samoodređenje u BiH zapravo je činjenica da su to pravo i članci 1. i 2. oba navedena Pakta, putem odredbi članka II/4., članka II/7., članka III/3.b) važećeg daytonskog Ustava BiH i članka II.A.2. važećeg Ustava Federacije BiH, višestruko i izričito ugrađeni u ustavnopravni sustav i BiH i Federacije BiH kao obvezujuće i pravosnažne ustavne odredbe. I to bez alternative.
Tim više jer je striktnim i identičnim ustavnim odredbama članka X/2. Ustava BiH i članka VIII. 2. Ustava Federacije BiH imperativno određeno da to pravo ni u kojem slučaju ne može biti ni umanjeno ni ukinuto čak ni ustavnim amandmanima.
Prema tome, kao legitimirani potpisnici Kreševske deklaracije i pregovarači ispred deinstitucionaliziranog, dekonstituiranog, diskriminiranog, preglasavanog i ugnjetavanoga hrvatskoga konstitutivnog naroda u BiH, dr. Dragan Čović i dr. Božo Ljubić imaju na raspolaganju neosporivu i legitimnu ustavnopravnu argumentaciju za ostvarivanje stvarne i institucionalne ravnopravnosti hrvatskoga konstitutivnog naroda u BiH.
Međutim, u svakom slučaju ostaje činjenica da su Hrvati u BiH glede ustavnog i institucionalnog (pre)ustroja BiH pred presudnom odlukom prije svega o samima sebi: Ili dragovoljno samouništenje u BiH ili dragovoljno samoodređenje u BiH!
29.10.2009.
Pincom.info
Nakon proteklih neuspješnih pregovora u Butmiru evidentna je činjenica da domaći akteri i međunarodni medijatori ne znaju i neće identificirati ni otkloniti uzroke neravnopravnosti između triju konstitutivnih naroda u daytonskoj BiH. Stoga se neće ni dogovoriti o miroljubivim načelima uspostave neophodne ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda ni o jednakopravnom institucionalnom ustroju multinacionalne BiH.
Elementarna pravna činjenica
Tim povodom je napokon neminovno konstatirati elementarnu pravnu činjenicu: Jedini uzrok svih oblika neravnopravnosti između triju konstitutivnih naroda u daytonskoj BiH je očigledno prisilno nametnuta nejednakopravna, asimetrična i diskriminirajuća institucionalna primjena prava triju konstitutivnih naroda na samoodređenje u dvoinstitucionalno i dvoentitetski ustrojenoj tronacionalnoj BiH.
Stoga je istim povodom neophodno i legitimno da upravo EU i države supotpisnice i sukreatori prinudno nametnutog daytonskog Ustava napokon na institucionalni ustroj tronacionalne BiH i sva tri konstitutivna naroda dosljedno, jednakopravno i simetrično primijene jedino legitimno i obvezujuće međunarodno pravno načelo UN o ravnopravnosti i samoodređenju (samoopredjeljenju) naroda.
Barem iz razloga jer je pravo naroda na samoodređenje uspješno institucionalno primijenjeno u stabilnim multinacionalnim državama EU, Europe i svijeta.
Naime, suprotno u BiH proširenim unitarističkim i utopističkim obmanama o "odcjepljenju", UN su pravo naroda na samoodređenje ustanovili isključivo u cilju razvijanja ravnopravnosti i mirnih i prijateljskih odnosa među narodima (članak 1. i članak 55. Povelje UN), kao i održanju teritorijalne cjelovitosti upravo onih država koje se dosljedno ponašaju u skladu s načelom ravnopravnosti i samoodređenja naroda (Deklaracija o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom UN (1970.)).
Štoviše, glede prava i obveza BiH i država supotpisnica prinudno nametnutog daytonskog Ustava BiH u navedenoj Deklaraciji striktno je utvrđeno: „Svaka država je dužna da, zajedničkom ili pojedinačnom akcijom, promiče oživotvorenje načela ravnopravnosti i samoodređenja naroda u skladu s odredbama Povelje UN, …“.
Ustavnopravna argumentacija
Povrh svega, u istoj Deklaraciji je decidirano utvrđeno da svaki narod kojemu je prinudno uskraćeno ostvarivanje prava naroda na samoodređenje ima pravo tražiti i dobiti podršku od UN i država članica UN u nastojanjima i borbi za ostvarivanje ravnopravnosti i prava na samoodređenje!
Upravo stoga je pravo naroda na samoodređenje kao obvezujuća pravna norma egzaktno utvrđeno u odredbama članka 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (UN, 1966.) i članka 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (UN, 1966.), a koje je morala ratificirati i BiH.
Dapače, upravo iz navedenih razloga pravo naroda na samoodređenje je putem oba navedena Pakta inkorporirano u Preambulu daytonskog Ustava BiH kao temeljno polazište uspostave i ustroja BiH, ali također i putem Povelje UN u Preambulu Ustava Federacije BiH.
Međutim, temeljni razlog i ustavnopravna osnova za obvezatnu i jednakopravnu institucionalnu primjenu i provedbu prava naroda na samoodređenje u BiH zapravo je činjenica da su to pravo i članci 1. i 2. oba navedena Pakta, putem odredbi članka II/4., članka II/7., članka III/3.b) važećeg daytonskog Ustava BiH i članka II.A.2. važećeg Ustava Federacije BiH, višestruko i izričito ugrađeni u ustavnopravni sustav i BiH i Federacije BiH kao obvezujuće i pravosnažne ustavne odredbe. I to bez alternative.
Tim više jer je striktnim i identičnim ustavnim odredbama članka X/2. Ustava BiH i članka VIII. 2. Ustava Federacije BiH imperativno određeno da to pravo ni u kojem slučaju ne može biti ni umanjeno ni ukinuto čak ni ustavnim amandmanima.
Prema tome, kao legitimirani potpisnici Kreševske deklaracije i pregovarači ispred deinstitucionaliziranog, dekonstituiranog, diskriminiranog, preglasavanog i ugnjetavanoga hrvatskoga konstitutivnog naroda u BiH, dr. Dragan Čović i dr. Božo Ljubić imaju na raspolaganju neosporivu i legitimnu ustavnopravnu argumentaciju za ostvarivanje stvarne i institucionalne ravnopravnosti hrvatskoga konstitutivnog naroda u BiH.
Međutim, u svakom slučaju ostaje činjenica da su Hrvati u BiH glede ustavnog i institucionalnog (pre)ustroja BiH pred presudnom odlukom prije svega o samima sebi: Ili dragovoljno samouništenje u BiH ili dragovoljno samoodređenje u BiH!
29.10.2009.
Pincom.info
Tursko obnavljanje otomanskog imperija?
MOSTAR - Kakve će posljedice izazvati izjava turskom ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoglua kojom on najavljuje plan o obnavljanju Otomanskog imeprija? To se pitanje strelovitom brzinom nameće kao jedno od ključnih u zamršenim prilikama u BiH i uopće na Balkanu. Oživljavanje Otomanskog imperija šef turske diplomacije zazivao je za nedavnog boravka u Sarajevu obraćajući se nazočnima na konferenciji pod nazivom “Osmanske i muslimanske zajednice Balkana danas”.
Turske ambicije
Ovako dizajniran naslov konferencije je znakovit jer se u prvoj riječi “osmanske” nagovještava ambicija za uskrsavanjem jednog imperijalnog razdoblja – Osmanskog. Također je indikativno da se u naslovu konferencije, koja je održana u glavnom gradu BiH, uopće ne spominje BiH niti Bošnjaci nego se ističe vjerska odrednica u množini “muslimanske zajednice” i to za cijeli “Balkan danas”. U tako osmišljen naslov konferencije uklopio se i istup šefa turske diplomacije. “Napravit ćemo Balkan, Kavkaz, Srednji istok, zajedno s Turskom, centrom svjetske politike u budućnosti. To je cilj turske vanjske politike i mi ćemo to postići”, rekao je ministar Davutoglu. Pri tomu ne istaknuo kako su “Otomanska stoljeća Balkana uspješna priča, a sada je treba obnoviti”. Zanimljivo je da je sličan razvoj događaja predvidio jedan od vodećih hrvatskih novinara 20. stoljeća Eduard Čalić. On u knjizi “Europa gledana s Balkana”, objavljenoj 2000., navodi kako “islamski svijet u Turskoj i drugim muhamedanskim zemljama priželjkuje ostvarenje dviju muslimanskih zemalja u Europi – BiH i Velike Albanije”. Stajališta turskog ministra vanjskih poslova bodu u oči zbog mjesta u kojem su obznanjenja i okolnosti u kojima su izrečena. Doputovati iz Turske u Sarajevo i upravo u glavnom gradu BiH zagovarati obnavljanje Otomanskog imperija, čini se, ima svoju svrhu. U BiH, posebice u Sarajevu, stacionirani su mnogi zapadni dužnosnici i organizacije, a to znači kako govor turskog ministra vanjskih poslova cilja i na tu diplomatsko-političku publiku, stavljajući joj nedvojbeno do znanja kakve ambicije ima Turska. Osim toga, zagovaranje uskrsavanja Otomanskog carstva uslijedilo je u vrijeme elegantnog diplomatsko-političkog povlačenja Zapada iz BiH i njegovu usredotočenost na druga krizna žarišta: Irak, Afganistan, Iran, Bliski Istok, Sjevernu Koreju...
Uzmicanje Zapada
To uzmicanje Zapada Rusija već konzumira pokušajima obnavljanja svoje sfere utjecaja na Balkanu posredstvom Srbije i RS-a, a sada je čini se i Turska krenula u otvoreniju “akciju”. To znači da BiH, ali i Balkan, ponovno postaju poprište novih/starih geopolitičkih rivalstava. Ako je Rusko stajanje u obranu RS-a utiralo put hrvatsko-bošnjačkom zbližavanju u BiH, onda se može reći da objava Turskog plana o obnavljanju Otomanskog imperija daje povoda za homogeniziranje kršćana - katolika i pravoslavaca.
(Ne)vidljive bitke između sila
Preciznije čitajući znakove diplomatske invazije Turske i Rusije u BiH i na Balkanu, navodi na točnu dijagnozu da Bošnjaci imaju zaštitu Turske, a time i islamskog svijeta, dok Srbi uživaju zaštitu Rusije i pravoslavnog svijeta. Do sada se nitko nije otvoreno kandidirao da bi stao u zaštitu Hrvata u BiH. Takve okolnosti nameću nužnost da Hrvati u BiH trajno napuste niskodometnu politiku međusobnih gloženja - koja ih je gurala u ralje drugih i snažno se usmjere na proizvodnju vlastitih političkih stajališta koja će biti uvažavana. U BiH se događaju (ne)vidljive bitke između sila. A sile mogu biti angažirane ili se usmjeriti na rješavanje konflikta ili ga omesti.
Piše: Pejo Gašparević
Turske ambicije
Ovako dizajniran naslov konferencije je znakovit jer se u prvoj riječi “osmanske” nagovještava ambicija za uskrsavanjem jednog imperijalnog razdoblja – Osmanskog. Također je indikativno da se u naslovu konferencije, koja je održana u glavnom gradu BiH, uopće ne spominje BiH niti Bošnjaci nego se ističe vjerska odrednica u množini “muslimanske zajednice” i to za cijeli “Balkan danas”. U tako osmišljen naslov konferencije uklopio se i istup šefa turske diplomacije. “Napravit ćemo Balkan, Kavkaz, Srednji istok, zajedno s Turskom, centrom svjetske politike u budućnosti. To je cilj turske vanjske politike i mi ćemo to postići”, rekao je ministar Davutoglu. Pri tomu ne istaknuo kako su “Otomanska stoljeća Balkana uspješna priča, a sada je treba obnoviti”. Zanimljivo je da je sličan razvoj događaja predvidio jedan od vodećih hrvatskih novinara 20. stoljeća Eduard Čalić. On u knjizi “Europa gledana s Balkana”, objavljenoj 2000., navodi kako “islamski svijet u Turskoj i drugim muhamedanskim zemljama priželjkuje ostvarenje dviju muslimanskih zemalja u Europi – BiH i Velike Albanije”. Stajališta turskog ministra vanjskih poslova bodu u oči zbog mjesta u kojem su obznanjenja i okolnosti u kojima su izrečena. Doputovati iz Turske u Sarajevo i upravo u glavnom gradu BiH zagovarati obnavljanje Otomanskog imperija, čini se, ima svoju svrhu. U BiH, posebice u Sarajevu, stacionirani su mnogi zapadni dužnosnici i organizacije, a to znači kako govor turskog ministra vanjskih poslova cilja i na tu diplomatsko-političku publiku, stavljajući joj nedvojbeno do znanja kakve ambicije ima Turska. Osim toga, zagovaranje uskrsavanja Otomanskog carstva uslijedilo je u vrijeme elegantnog diplomatsko-političkog povlačenja Zapada iz BiH i njegovu usredotočenost na druga krizna žarišta: Irak, Afganistan, Iran, Bliski Istok, Sjevernu Koreju...
Uzmicanje Zapada
To uzmicanje Zapada Rusija već konzumira pokušajima obnavljanja svoje sfere utjecaja na Balkanu posredstvom Srbije i RS-a, a sada je čini se i Turska krenula u otvoreniju “akciju”. To znači da BiH, ali i Balkan, ponovno postaju poprište novih/starih geopolitičkih rivalstava. Ako je Rusko stajanje u obranu RS-a utiralo put hrvatsko-bošnjačkom zbližavanju u BiH, onda se može reći da objava Turskog plana o obnavljanju Otomanskog imperija daje povoda za homogeniziranje kršćana - katolika i pravoslavaca.
(Ne)vidljive bitke između sila
Preciznije čitajući znakove diplomatske invazije Turske i Rusije u BiH i na Balkanu, navodi na točnu dijagnozu da Bošnjaci imaju zaštitu Turske, a time i islamskog svijeta, dok Srbi uživaju zaštitu Rusije i pravoslavnog svijeta. Do sada se nitko nije otvoreno kandidirao da bi stao u zaštitu Hrvata u BiH. Takve okolnosti nameću nužnost da Hrvati u BiH trajno napuste niskodometnu politiku međusobnih gloženja - koja ih je gurala u ralje drugih i snažno se usmjere na proizvodnju vlastitih političkih stajališta koja će biti uvažavana. U BiH se događaju (ne)vidljive bitke između sila. A sile mogu biti angažirane ili se usmjeriti na rješavanje konflikta ili ga omesti.
Piše: Pejo Gašparević
Siva ekonomija teška 6,5 milijardi "zapošljavala" 290.000 službeno nezaposlenih
Pod pretpostavkom da bi se 60 posto sive ekonomije prevelo u legalne tokove realno bi bilo očekivati da se i javni prihodi mogu povećati za 1,9 milijardi maraka godišnje. "Taj iznos bio bi približan zaduženju BiH kod Međunarodnog monetarnog fonda'', rekao je profesor na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci Rajko Tomaš predstavljajuću studiju ''Siva ekonomija i neformalni sektor u BiH''.
Prema vlastitim procjenama on navodi da je siva ekonomija u BiH u 2008.godini iznosila oko 6,5 milijardi KM, odnosno 26,52 udjela u BDP-u.
Također, procjena je da je u sektoru sive ekonomije prošle godine radilo oko 290.000 osoba, od toga oko 196.000 u Federaciji BiH, oko 90.000 u RS-u i oko 7.000 u Brčko Distriktu, onih koji su službeno - nezaposleni.
Tomaš podsjeća ipak da se siva ekonomija ne može jednokratno prevesti u legalnu i da je to proces prilagođavanja.
''Država nema spremnosti da se uhvati u koštac sa problemom sive ekonomije'', smatra ekonomski analitičar Damir Miljević i ističe da visok stupanj sive ekonomije drži socijalni mir u državi.
Mišljenja je i da u RS-u u Zakonu o poreznoj upravi potrebno izmijeniti samo jednu rečenicu: ''Porezna uprava ima pravo da kontrolira i imovinu i prihode''.
Zasad ona kontrolira samo prihode, podsjeća Miljević.
Inače, studija: ''Siva ekonomija i neformalni sektor u BiH'' urađena je za fondaciju Friedrich-Ebert-Stiftung.
(Fena)
Prema vlastitim procjenama on navodi da je siva ekonomija u BiH u 2008.godini iznosila oko 6,5 milijardi KM, odnosno 26,52 udjela u BDP-u.
Također, procjena je da je u sektoru sive ekonomije prošle godine radilo oko 290.000 osoba, od toga oko 196.000 u Federaciji BiH, oko 90.000 u RS-u i oko 7.000 u Brčko Distriktu, onih koji su službeno - nezaposleni.
Tomaš podsjeća ipak da se siva ekonomija ne može jednokratno prevesti u legalnu i da je to proces prilagođavanja.
''Država nema spremnosti da se uhvati u koštac sa problemom sive ekonomije'', smatra ekonomski analitičar Damir Miljević i ističe da visok stupanj sive ekonomije drži socijalni mir u državi.
Mišljenja je i da u RS-u u Zakonu o poreznoj upravi potrebno izmijeniti samo jednu rečenicu: ''Porezna uprava ima pravo da kontrolira i imovinu i prihode''.
Zasad ona kontrolira samo prihode, podsjeća Miljević.
Inače, studija: ''Siva ekonomija i neformalni sektor u BiH'' urađena je za fondaciju Friedrich-Ebert-Stiftung.
(Fena)
Traže da Carl Bildt bude proglašen PERSONOM NON GRATA u BiH!
Poznati književnik i javni djelatnik Gradimir Gojer i pjesnik Džemaludin Latić zatražili su od institucija Bosne i Hercegovine da šefa švedske diplomacije Carla Bildta proglase personom non grata u BiH.
Kako se navodi u izjavi Gojera i Latića, koju je prenijela Fena, Carl Bildt, aktualni švedski ministar vanjskih poslova i predsjedatelj Vijeća Europske unije, u Haškom tribunalu svjedočio je u korist ratnog zločinca Biljane Plavšić i od švedskih vlasti isposlovao njezino prijevremeno puštanje na slobodu.
Latić i Gojer smatraju da je Bildtovo insistiranje na prijevremenom puštanju na slobodu ratnog zločinca Biljane Plavšić, koje je izrežirano u vrijeme kada u Haškom tribunalu počinje suđenje Radovanu Karadžiću, predstavlja neku vrstu isprike ratnim zločincima i njihovim podržavateljima.
- To je, u isto vrijeme, i poruka da će neki europski centri moći, na čijem čelu stoji Carl Bildt, nastaviti da podržavaju velikosrpski zločinački projekt uperen protiv zajedničke, multietničke, demokratske i cjelovite Bosne i Hercegovine.
Puštanje Biljane Plavšić kako smatraju Gojer i Latić je poruka zagovornicima velikosrpskog projekta da će uskoro na isti način biti oslobođen i Radovan Karadžić.
Kako se navodi u izjavi Gojera i Latića, koju je prenijela Fena, Carl Bildt, aktualni švedski ministar vanjskih poslova i predsjedatelj Vijeća Europske unije, u Haškom tribunalu svjedočio je u korist ratnog zločinca Biljane Plavšić i od švedskih vlasti isposlovao njezino prijevremeno puštanje na slobodu.
Latić i Gojer smatraju da je Bildtovo insistiranje na prijevremenom puštanju na slobodu ratnog zločinca Biljane Plavšić, koje je izrežirano u vrijeme kada u Haškom tribunalu počinje suđenje Radovanu Karadžiću, predstavlja neku vrstu isprike ratnim zločincima i njihovim podržavateljima.
- To je, u isto vrijeme, i poruka da će neki europski centri moći, na čijem čelu stoji Carl Bildt, nastaviti da podržavaju velikosrpski zločinački projekt uperen protiv zajedničke, multietničke, demokratske i cjelovite Bosne i Hercegovine.
Puštanje Biljane Plavšić kako smatraju Gojer i Latić je poruka zagovornicima velikosrpskog projekta da će uskoro na isti način biti oslobođen i Radovan Karadžić.
Istorijska dubina turske sablje
piše: Rajko Vasić l poskok.info
Turski ministar vanjskih poslova, pisac knjige Strateška dubina, odskorašnji ministar, Ahmet Davutoglu, održao je jurišni govor u Sarajevu na izvjesnoj konferenciji Otomansko nasljeđe i muslimanske zajednice Balkana danas.
Turska je vječni kandidat za prijeme u članstvo EU, sa izgledima sličnim mojim da pobijedim Usaina Bolta. EU je negdje u zraku odlučila da halapljivi prijem, koji su joj naturili Amerikanci kako te demokratske zemlje, nastale poslije pada SSSR i Varšavskog pakta, ne bi ponovo pale u Ruke Rusije, treba malo poturčiti. Odlagati, kao u slučaju Turske.
U skladu sa tim a i u skladu sa Butmir-Čador-Lula-Mira-partijem koji je, izgleda, i planiran da propadne da bi odlaganje bilo uvjerljivo a prostor za angažovanje ostao otvoreniji, uključena je i Turska u regionalni konzalting. Vjerovatno joj je sugerirano da bude aktivnija, da ne dozovoli da Beograd opet preuzme liderstvo na mrskom brdju. Turska je potrebna na Balkanu da ne bi bilo agresivnijih igrača kao što su Saudijska Arabija ili Osama Bin Laden. Tako će se sa malo podvođenja dijela poislamčene Evrope kupiti dio islamskog svijeta.
Priučeni diplomat Davutoglu shvatio je to kao da je Turska dobila mnogo veća prava nego da zauzme sjeverni dio Kipra.
Evo šta je izmaslao u Sarajevu:
· Za nas je teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine jednako važan kao i teritorijalni integritet Turske. Za Tursku je sigurnost Sarajeva jednako važna kao sigurnost i prosperitet Istanbula.
· U vrijeme Otomanske države, balkanski region je bio centar svjetske politike u 16. stoljeću. To je zlatno doba Balkana.
· Da nije bilo Otomanske imperije Mehmed Sokolović bi bio samo siromašni srpski seljak.
· Sarajevo je minijatura otomanskog nasljeđa. Sarajevo je prototip otomanske civilizacije. Sarajevo je prototip uspona Balkana.
· Otomanska stoljeća Balkana su uspješna priča sada je treba obnoviti.
· Mi želimo da budete sigurni ovdje kao vlasnici Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Ono što se dešava u BiH je naša odgovornost.
Da je Šešelj imao ovakvog stratega dubine, Srbija bi bila do Kamčatke.
Ministarstvo vanjskih poslova BiH treba uputiti protestnu notu Turskoj. Njen diplomata mora da pazi šta govori. Da li je službena politika Turske, jer u njeno ime je govorio Davutoglu, da uhvati siromašno srpsko seljače, nadije mu novo ime i nametne islam, opremi ga vojskom i pusti ka Obnovi Otomanske priče.
Turska, kao nasljednik Otomanske imperije, trebala bi da se izvini svim narodima Balkana a ne da se bezobzirnošću divljaka nudi kao vođa regije „od Kavkaza do Bosne“ i obilazi Sandžak, Sarajevo i Albaniju u pokušaju oislamizacije teritorije.
Turska, na ovaj način pokušava drugi put u povijesti da okupira dio Eerope i pretvori ga u islamsku integralnu teritoriju, poput Sarajeva koje je prototip.
Množe se psi oko Balkanske Mesare. Sve je više igrača sa istorijskom dubinom. Približavamo li se trenutku kada će sve biti isto kao onomad. Ili je već sve isto samo Ferdinanda nema.
Turski ministar vanjskih poslova, pisac knjige Strateška dubina, odskorašnji ministar, Ahmet Davutoglu, održao je jurišni govor u Sarajevu na izvjesnoj konferenciji Otomansko nasljeđe i muslimanske zajednice Balkana danas.
Turska je vječni kandidat za prijeme u članstvo EU, sa izgledima sličnim mojim da pobijedim Usaina Bolta. EU je negdje u zraku odlučila da halapljivi prijem, koji su joj naturili Amerikanci kako te demokratske zemlje, nastale poslije pada SSSR i Varšavskog pakta, ne bi ponovo pale u Ruke Rusije, treba malo poturčiti. Odlagati, kao u slučaju Turske.
U skladu sa tim a i u skladu sa Butmir-Čador-Lula-Mira-partijem koji je, izgleda, i planiran da propadne da bi odlaganje bilo uvjerljivo a prostor za angažovanje ostao otvoreniji, uključena je i Turska u regionalni konzalting. Vjerovatno joj je sugerirano da bude aktivnija, da ne dozovoli da Beograd opet preuzme liderstvo na mrskom brdju. Turska je potrebna na Balkanu da ne bi bilo agresivnijih igrača kao što su Saudijska Arabija ili Osama Bin Laden. Tako će se sa malo podvođenja dijela poislamčene Evrope kupiti dio islamskog svijeta.
Priučeni diplomat Davutoglu shvatio je to kao da je Turska dobila mnogo veća prava nego da zauzme sjeverni dio Kipra.
Evo šta je izmaslao u Sarajevu:
· Za nas je teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine jednako važan kao i teritorijalni integritet Turske. Za Tursku je sigurnost Sarajeva jednako važna kao sigurnost i prosperitet Istanbula.
· U vrijeme Otomanske države, balkanski region je bio centar svjetske politike u 16. stoljeću. To je zlatno doba Balkana.
· Da nije bilo Otomanske imperije Mehmed Sokolović bi bio samo siromašni srpski seljak.
· Sarajevo je minijatura otomanskog nasljeđa. Sarajevo je prototip otomanske civilizacije. Sarajevo je prototip uspona Balkana.
· Otomanska stoljeća Balkana su uspješna priča sada je treba obnoviti.
· Mi želimo da budete sigurni ovdje kao vlasnici Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Ono što se dešava u BiH je naša odgovornost.
Da je Šešelj imao ovakvog stratega dubine, Srbija bi bila do Kamčatke.
Ministarstvo vanjskih poslova BiH treba uputiti protestnu notu Turskoj. Njen diplomata mora da pazi šta govori. Da li je službena politika Turske, jer u njeno ime je govorio Davutoglu, da uhvati siromašno srpsko seljače, nadije mu novo ime i nametne islam, opremi ga vojskom i pusti ka Obnovi Otomanske priče.
Turska, kao nasljednik Otomanske imperije, trebala bi da se izvini svim narodima Balkana a ne da se bezobzirnošću divljaka nudi kao vođa regije „od Kavkaza do Bosne“ i obilazi Sandžak, Sarajevo i Albaniju u pokušaju oislamizacije teritorije.
Turska, na ovaj način pokušava drugi put u povijesti da okupira dio Eerope i pretvori ga u islamsku integralnu teritoriju, poput Sarajeva koje je prototip.
Množe se psi oko Balkanske Mesare. Sve je više igrača sa istorijskom dubinom. Približavamo li se trenutku kada će sve biti isto kao onomad. Ili je već sve isto samo Ferdinanda nema.
“Sarajevo je tursko”
autor: Milan Jajčinović l vecernji.hr
Da je Turska otišla na Svjetsko prvenstvo, njezini bi nogometaši u Bosni i Hercegovini valjda imali još više navijača nego kada su na Europskom prvenstvu igrali s Hrvatskom. Pogotovo, ako su ti navijači u sarajevskom novinskom magazinu Dani, pročitali što je nedavno o BiH i Turskoj u Sarajevu rekao turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu.
Između dva skupa u Butmiru, gdje su izaslanici svjetskih centara moći i nacionalni predstavnici bosanskohercegovačkih Hrvata, Muslimana-Bošnjaka i Srba, bez uspjeha pokušavali rješavati zamutnu i zamršenu bosansku političku matematiku, turski je šef diplomacije uspio održati i jedno nediplomatsko, no „kulturološko predavanje“.
U predavanju „Osmansko naslijeđe i muslimanske zajednice Balkana danas“, šef turske diplomacije poručio je bosanskohercegovačkim muslimanima da je Anadolija njihova, a Sarajevo, tursko! Potom: „Naša je povijest zajednička. Naša je sudbina zajednička. Naša je budućnost zajednička.“ I da će po uzoru na Osmansko Carstvo od Balkana, Kavkaza i Bliskog istoka Turska učiniti „središte svjetske politike“!
Turski je ministar vanjskih poslova i elaborirao tezu o osmanlijskoj vlasti u BiH kao osobito pozitivnom razdoblju njezine povijesti, tj. da islamizacija srednjovjekovne Bosne nije bila njezino zatiranje, nego njezina akulturacija. Tako je obnovljen i stari politički prijepor o prirodi turske vlasti u BiH. Dok i nezasukani bosanski Hrvati i Srbi tursko vladanje Bosnom i Hercegovinom smatraju njezinom okupacijom, zagriženiji Muslimani-Bošnjaci drže ga jedino njezinom emancipacijom. Ta su mišljenja oprečna, a s obzirom na dugotrajnost i dubinu međunacionalne omraze, iskazane u nedavnom ratu, možda i nepomirljiva.
Ti intelektualno i politički zadrtiji muslimanski krugovi pripadnike svoga naroda smatraju „temeljnim narodom“ BiH pa stoga, radi „utemeljenja“, polažu i (isključivo) pravo i na predislamsku Bosnu. Nasuprot tome što se njezini vladari zovu Stjepan Tomaš, Tvrtko Kotromanić, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Stjepan Tomašević!?! Zagovornicima je teze o „temeljnom narodu“ razdoblje turske vlasti i islamizacije BiH najvažnije razdoblje njezine povijesti. Kao i turskom ministru, uvjerenom da su Turci u BiH donijeli samo kulturu, civilizaciju i vjersku snošljivost.
Za potkrepu tvrdnje o emancipatorskoj prirodi turske vlasti, koju je nazvao „zlatnim dobom Balkana“, ministar je spomenuo Mehmed-pašu Sokolovića. Bosanskim je kršćanima i njihovim potomcima Sokolović dokaz za „danak u krvi“, a turskom diplomatu i bosanskim pobornicima sličnih teza, dokaz o toleranciji i naprednosti turske vlasti! Takva suprotna viđenja istih zbivanja s vremenom su prerasla u pretjerivanja, u stereotipe, poput „zlatnog doba“, odnosno „vremena turskog zuluma“, te postala uzrok neslaganjima i trajnom bosansko-hercegovačkom političkom „hrkljušu“.
U sadašnjem bh političkom „čakijanju“ Muslimani-Bošnjaci imaju podršku Turske, Srbi Rusije, a Hrvati čak ni Hrvatske! Hrvatska je svoju ulogu u BiH proigrala nejasnom politikom nakon raspada Jugoslavije. Sustavno ponavljana potvora da je „Tuđman s Miloševićem dijelio Bosnu“ pretvorena je u „živu istinu“, stvorila nepovjerenje Muslimana-Bošnjaka prema Hrvatima.
Rat ga je još produbio. Nakon njega više u BiH neće biti Hrvata islamske vjere, odnosno osoba hrvatske nacionalnosti, a islamske kulturne tradicije, kakvih je bilo od Safvet-bega Bašagića i Muse Ćazima Ćatića, preko Alije Nametka i Omera Mujadžića do Maka Dizdara i Esada Ćimića. Muslimani BiH su u ratu završili svoje nacionalno oblikovanje. Ako je dio njihova nacionalnog identiteta i teza da je turska vladavina Bosnom i Hercegovinom bilo njezino „zlatno doba“, tko će (bosansko-hercegovačke) Hrvate i Srbe uvjeriti da je ona kao („multietnička zajednica“) moguća?
Da je Turska otišla na Svjetsko prvenstvo, njezini bi nogometaši u Bosni i Hercegovini valjda imali još više navijača nego kada su na Europskom prvenstvu igrali s Hrvatskom. Pogotovo, ako su ti navijači u sarajevskom novinskom magazinu Dani, pročitali što je nedavno o BiH i Turskoj u Sarajevu rekao turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu.
Između dva skupa u Butmiru, gdje su izaslanici svjetskih centara moći i nacionalni predstavnici bosanskohercegovačkih Hrvata, Muslimana-Bošnjaka i Srba, bez uspjeha pokušavali rješavati zamutnu i zamršenu bosansku političku matematiku, turski je šef diplomacije uspio održati i jedno nediplomatsko, no „kulturološko predavanje“.
U predavanju „Osmansko naslijeđe i muslimanske zajednice Balkana danas“, šef turske diplomacije poručio je bosanskohercegovačkim muslimanima da je Anadolija njihova, a Sarajevo, tursko! Potom: „Naša je povijest zajednička. Naša je sudbina zajednička. Naša je budućnost zajednička.“ I da će po uzoru na Osmansko Carstvo od Balkana, Kavkaza i Bliskog istoka Turska učiniti „središte svjetske politike“!
Turski je ministar vanjskih poslova i elaborirao tezu o osmanlijskoj vlasti u BiH kao osobito pozitivnom razdoblju njezine povijesti, tj. da islamizacija srednjovjekovne Bosne nije bila njezino zatiranje, nego njezina akulturacija. Tako je obnovljen i stari politički prijepor o prirodi turske vlasti u BiH. Dok i nezasukani bosanski Hrvati i Srbi tursko vladanje Bosnom i Hercegovinom smatraju njezinom okupacijom, zagriženiji Muslimani-Bošnjaci drže ga jedino njezinom emancipacijom. Ta su mišljenja oprečna, a s obzirom na dugotrajnost i dubinu međunacionalne omraze, iskazane u nedavnom ratu, možda i nepomirljiva.
Ti intelektualno i politički zadrtiji muslimanski krugovi pripadnike svoga naroda smatraju „temeljnim narodom“ BiH pa stoga, radi „utemeljenja“, polažu i (isključivo) pravo i na predislamsku Bosnu. Nasuprot tome što se njezini vladari zovu Stjepan Tomaš, Tvrtko Kotromanić, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Stjepan Tomašević!?! Zagovornicima je teze o „temeljnom narodu“ razdoblje turske vlasti i islamizacije BiH najvažnije razdoblje njezine povijesti. Kao i turskom ministru, uvjerenom da su Turci u BiH donijeli samo kulturu, civilizaciju i vjersku snošljivost.
Za potkrepu tvrdnje o emancipatorskoj prirodi turske vlasti, koju je nazvao „zlatnim dobom Balkana“, ministar je spomenuo Mehmed-pašu Sokolovića. Bosanskim je kršćanima i njihovim potomcima Sokolović dokaz za „danak u krvi“, a turskom diplomatu i bosanskim pobornicima sličnih teza, dokaz o toleranciji i naprednosti turske vlasti! Takva suprotna viđenja istih zbivanja s vremenom su prerasla u pretjerivanja, u stereotipe, poput „zlatnog doba“, odnosno „vremena turskog zuluma“, te postala uzrok neslaganjima i trajnom bosansko-hercegovačkom političkom „hrkljušu“.
U sadašnjem bh političkom „čakijanju“ Muslimani-Bošnjaci imaju podršku Turske, Srbi Rusije, a Hrvati čak ni Hrvatske! Hrvatska je svoju ulogu u BiH proigrala nejasnom politikom nakon raspada Jugoslavije. Sustavno ponavljana potvora da je „Tuđman s Miloševićem dijelio Bosnu“ pretvorena je u „živu istinu“, stvorila nepovjerenje Muslimana-Bošnjaka prema Hrvatima.
Rat ga je još produbio. Nakon njega više u BiH neće biti Hrvata islamske vjere, odnosno osoba hrvatske nacionalnosti, a islamske kulturne tradicije, kakvih je bilo od Safvet-bega Bašagića i Muse Ćazima Ćatića, preko Alije Nametka i Omera Mujadžića do Maka Dizdara i Esada Ćimića. Muslimani BiH su u ratu završili svoje nacionalno oblikovanje. Ako je dio njihova nacionalnog identiteta i teza da je turska vladavina Bosnom i Hercegovinom bilo njezino „zlatno doba“, tko će (bosansko-hercegovačke) Hrvate i Srbe uvjeriti da je ona kao („multietnička zajednica“) moguća?
srijeda, listopada 28, 2009
Čović i Dodik DOGOVORILI GRANICE TREĆEG ENTITETA!?
SARAJEVO - Bez obzira tko od stranačkih lidera neće doći, sastanak koji je za petak u Banja Luci zakazao Milorad Dodik, predsjednik SNSD-a, bit će održan, tvrdi sarajevski San.
Ono što se pouzdano zna jeste da je, bar do sinoć, dolazak službeno potvrdio jedino Dragan Čović, predsjednik HDZ-a. Sulejman Tihić, lider SDA, sutra i prekosutra je u Bruxellesu, Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP-a, jedini je službeno obavijestio Dodika da neće doći u Banja Luku, Božo Ljubić, lider HDZ-a 1990. još se javno nije izjasnio baš kao ni Haris Silajdžić, predsjednik Stranke za BiH. Vrlo je moguće da se ne pojavi ni Branislav Borenović koji zamjenuje Mladena Ivanića, predsjednika PDP-a.
Prema izvorima „Sana", Dodiku i Čoviću i odgovara da nitko drugi ne dođe na preksutrašnji sastanak, na kojem bi trebali usuglasiti granice trećeg entiteta odnosno federalne jedinice s hrvatskom većinom.
Prema izvorima Sana u sastavu hrvatskog entiteta u BiH bili bi Zapadnohercegovačka, Hercegbosanska i Posavska županija, zatim općine Srednjobosanske županije u kojem su Hrvati većinsko stanovništvo i općine s većinskim hrvatskim stanovništvom iz Hercegovačko-neretvanske županije.
Drugim riječima, piše list, Republika Srpska bi ostala u sadašnjim granicama, a Federacija BiH bi bila podijeljena na bošnjački i hrvatski entitet u koji bi ušao kompletan Mostar koji bi bio i glavni grad.
San piše kako su Dodik i Čović spremni prihvatiti da Sarajevo bude proglašeno za distrikt. Dodik je spreman pristati da u taj distrikt uđe dio Istočnog Sarajeva, a Čović Kiseljak i Kreševo. Nadalje, u slučaju da se njihov prijedlog prihvati, oni su spremni dati suglasnost da se nadležnosti Predsjedništva BiH prebace na Vijeće ministara i da se ukine odredba po kojoj član Predsjedništva BiH iz RS može biti isključivo Srbin, a iz Federacije BiH isključivo Hrvat i Bošnjak.
San tvrdi kako je ovaj njihov plan već došao i do nekih krugova međunarodne zajednice, prije svega predstavnika nekih europskih država, koje ga pažljivo analiziraju. List tvrdi, kako se, ovakvom unutarnjem ustrojstvu BiH oštro protive Amerikanci.
28.10.2009.
Pincom.info
utorak, listopada 27, 2009
U kolovozu 687.817 zaposlenih i 500.683 nezaposlenih osoba
| U kolovozu 687.817 zaposlenih i 500.683 nezaposlenih osoba | | |
U
kolovozu je u pravnim subjektima u Bosni i Hercegovini registrirano 687.817 zaposlenih radnika, od kojih je 273.777 žena. Agencija za statistiku BiH je objavila da se u odnosu na srpanj 2009. broj ukupno zaposlenih smanjio za 0,4 posto, dok se broj zaposlenih žena smanjio za 0,6 posto.Broj nezaposlenih u kolovozu 2009. povećao se za 0,7 posto, također i broj nezaposlenih žena povećao se za 0,7 posto u odnosu na srpanj 2009. Stopa registrirane nezaposlenosti u kolovozu 2009. iznosi 42,1 posto, a za žene 48,1 posto.
U BiH je u kolovozu 2009. registrirano 500.683 nezaposlenih.
Najveći broj nezaposlenih osoba je s VKV i KV kvalifikacijom 181.541, zatim osobe s NK 161.013 i sa srednjom stručnom spremom 117.580 osoba.
(Fena)
Butmirski razgovori
Druga runda butmirskih pregovora i prije svoga službenoga završetka morala je doživjeti neuspjeh, jer paket promjena što su ih Europska unija i Sjedinjene Države ponudile političkim predstavnicima Srba, Hrvata i Bošnjaka-Muslimana u Bosni i Hercegovini tek je potvrdila ionako poznate činjenice o pogledima triju naroda na moguću opstojnost BiH kao cjelovite države. Na međunarodnoj razini novi su butmirski razgovori pokazali kako je europska diplomacija ipak na svojevrstan način izigrala SAD, a prošlotjedni Bildtov posjet Beogradu nije značio samo posredno uvođenje Srbije u pregovore o budućem ustroju BiH, nego je zasigurno pripremio i put za ulazak Rusije na balkansku političku pozornicu.
Posjet ruskoga predsjednika Beogradu, potpisivanje strateških gospodarskih ugovora po kojima Srbija postaje jedno od glavnih europskih plinovodnih čvorišta te ruska financijska injekcija, koja bi trebala pripomoći izgradnju potrebne infrastrukture, otvara put Srbiji da postane središnja balkanska sila, a Rusiji mogućnost da to područje drži pod svojim nadzorom. Ovom šahovskom potezu valja dodati činjenicu kako se Bjelorusija istodobno odlučila vojno povezati s Rusijom te ojačati bokove prema Ukrajini i Poljskoj, što u možebitnom plinskom ratu dodatno učvršćuje stožernu ulogu Moskve. Nakon povratka hrvatskoga ministra Ivana Šimonovića iz Londona, britanska se diplomacija pobrinula za dodatnu pacifikaciju Hrvatske, koja se sad, umjesto pitanjem položaja Hrvata u BiH, mora baviti uhićenjima pripadnika 7. gardijske brigade za navodno počinjene zločine u oslobađanju BiH. Američki položaj u ovom dijelu svijeta dodatno je uzdrman nesuvislom politikom predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, koji Hrvatsku, inače članicu NATO saveza, vodi u društvo nedemokratskih zemalja i protivnika američke politike.
Nedoraslost ostale političke elite državničkim poslovima moglo bi skupo stajati samu hrvatsku državu, a Sjedinjene Države potpuno potisnuti iz njima strateški vrlo zanimljiva područja. Za uspostavu međunarodne ravnoteže u području, očito je potrebno revitalizirati Republiku Hrvatsku, a prema Hrvatima u BiH povesti znatno tankoćutniju politiku, koja bi im doista ustavnim rješenjima mogla zajamčiti jednakopravnost sa Srbima i Bošnjacima, a što na središnjoj razini vlasti podrazumijeva uspostavu hrvatskoga entiteta u BiH. Već su butmirske reakcije predstavnika Srba, Hrvata i Bošnjaka-Muslimana pokazale kako je nametnutim rješenjima nemoguće na životu održavati jednu državu. Dodik je, na primjer, nezadovoljan američko-europskim prijedlozima napustio Butmir i otišao u Beograd na sastanak sa srpskim i ruskim dužnosnicima. Muslimanski član predsjedništva BiH Haris Silajdžić imao je vrlo oštre zamjerke na politiku američkoga veleposlanika Charlesa Englisha, što je, uza sve druge nedostatke, samo pokazatelj da se politika Washingtona teško može oslanjati na savezništvo s Bošnjacima, koji na BiH gledaju kao na isključivo muslimanski prostor. Ako je ta država uopće moguća, onda ona može opstati samo kao federacija jednakopravnih naroda, a Hrvati u njoj, kao i Republika Hrvatska prirodni su i strateški saveznik Sjedinjenim Državama.
Mate Kovačević / Hrvatsko slovo
Posjet ruskoga predsjednika Beogradu, potpisivanje strateških gospodarskih ugovora po kojima Srbija postaje jedno od glavnih europskih plinovodnih čvorišta te ruska financijska injekcija, koja bi trebala pripomoći izgradnju potrebne infrastrukture, otvara put Srbiji da postane središnja balkanska sila, a Rusiji mogućnost da to područje drži pod svojim nadzorom. Ovom šahovskom potezu valja dodati činjenicu kako se Bjelorusija istodobno odlučila vojno povezati s Rusijom te ojačati bokove prema Ukrajini i Poljskoj, što u možebitnom plinskom ratu dodatno učvršćuje stožernu ulogu Moskve. Nakon povratka hrvatskoga ministra Ivana Šimonovića iz Londona, britanska se diplomacija pobrinula za dodatnu pacifikaciju Hrvatske, koja se sad, umjesto pitanjem položaja Hrvata u BiH, mora baviti uhićenjima pripadnika 7. gardijske brigade za navodno počinjene zločine u oslobađanju BiH. Američki položaj u ovom dijelu svijeta dodatno je uzdrman nesuvislom politikom predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, koji Hrvatsku, inače članicu NATO saveza, vodi u društvo nedemokratskih zemalja i protivnika američke politike.
Nedoraslost ostale političke elite državničkim poslovima moglo bi skupo stajati samu hrvatsku državu, a Sjedinjene Države potpuno potisnuti iz njima strateški vrlo zanimljiva područja. Za uspostavu međunarodne ravnoteže u području, očito je potrebno revitalizirati Republiku Hrvatsku, a prema Hrvatima u BiH povesti znatno tankoćutniju politiku, koja bi im doista ustavnim rješenjima mogla zajamčiti jednakopravnost sa Srbima i Bošnjacima, a što na središnjoj razini vlasti podrazumijeva uspostavu hrvatskoga entiteta u BiH. Već su butmirske reakcije predstavnika Srba, Hrvata i Bošnjaka-Muslimana pokazale kako je nametnutim rješenjima nemoguće na životu održavati jednu državu. Dodik je, na primjer, nezadovoljan američko-europskim prijedlozima napustio Butmir i otišao u Beograd na sastanak sa srpskim i ruskim dužnosnicima. Muslimanski član predsjedništva BiH Haris Silajdžić imao je vrlo oštre zamjerke na politiku američkoga veleposlanika Charlesa Englisha, što je, uza sve druge nedostatke, samo pokazatelj da se politika Washingtona teško može oslanjati na savezništvo s Bošnjacima, koji na BiH gledaju kao na isključivo muslimanski prostor. Ako je ta država uopće moguća, onda ona može opstati samo kao federacija jednakopravnih naroda, a Hrvati u njoj, kao i Republika Hrvatska prirodni su i strateški saveznik Sjedinjenim Državama.
Mate Kovačević / Hrvatsko slovo
Najmanje nezaposlenih u hrvatskim županijama u BiH
Prema istraživanju Dnevnog avaza, a na osnovu podataka iz statistika nadležnih organa, najviše nezaposlenih je među bošnjačkim stanovništvom, posebice u većim gradskim centrima u FBiH, te među povratnicima u RS.
Iako je očekivano da će najviše nezaposlenih biti među najbrojnijim narodom, podaci o broju nezaposlenih po žipanijama u FBiH govore da je taj procent znatno veći u odnosu na procent u kojem su Bošnjaci brojniji od drugih naroda.
Primjerice, ukupan broj nezaposlenih u Tuzlanskom kantonu je 88.640, što je čak 15 posto od ukupnog broja stanovništva. Bosansko-podrinjski kanton ima brojčano najmanje nezaposlenih 4.213, ali je to također 15 posto od ukupnog broja stanovnika.
Znatno manje nezaposlenih ima u Zapadnohercegovačkoj županiji u kojem većinom žive Hrvati 9.037 (10 posto od broja stanovnika), dok je u Livanjskoj najmanje 8.356 (devet posto od ukupnog broja stanovnika). Procent nezaposlenih u odnosu na broj stanovnika u Sarajevu iznosi 13 posto.
U Republici Srpskoj najviše nezaposlenih ima u regiji Banja Luka 39.628, najmanje u regiji Trebinje 12.371, dok su u Istočnom Sarajevu nezaposlene 13.993 osobe.
ABCportal.info
Iako je očekivano da će najviše nezaposlenih biti među najbrojnijim narodom, podaci o broju nezaposlenih po žipanijama u FBiH govore da je taj procent znatno veći u odnosu na procent u kojem su Bošnjaci brojniji od drugih naroda.
Primjerice, ukupan broj nezaposlenih u Tuzlanskom kantonu je 88.640, što je čak 15 posto od ukupnog broja stanovništva. Bosansko-podrinjski kanton ima brojčano najmanje nezaposlenih 4.213, ali je to također 15 posto od ukupnog broja stanovnika.
Znatno manje nezaposlenih ima u Zapadnohercegovačkoj županiji u kojem većinom žive Hrvati 9.037 (10 posto od broja stanovnika), dok je u Livanjskoj najmanje 8.356 (devet posto od ukupnog broja stanovnika). Procent nezaposlenih u odnosu na broj stanovnika u Sarajevu iznosi 13 posto.
U Republici Srpskoj najviše nezaposlenih ima u regiji Banja Luka 39.628, najmanje u regiji Trebinje 12.371, dok su u Istočnom Sarajevu nezaposlene 13.993 osobe.
ABCportal.info
Silajdžić prijavljen zbog logora za nebošnjake
SARAJEVO - Bošnjački član Predsjedništva BiH, Haris Silajdžić, odgovoran je za osnivanje nekoliko stotina logora, kroz koje su tijekom proteklog rata prošli zarobljeni srpski i hrvatski civili i vojnici, od kojih su neki zvjerski mučeni i ubijeni.
Ovo je banjalučkom listu "Fokus" rekao predsjednik Nevladine organizacije "Croatia libertas", Leo Pločkinić, napomenuvši da je logor "Musala", u Konjicu, jedan od najupečatljivijih primjera Silajdžićeve izravne odgovornosti.
On je podsjetio da je "Croatia libertas" početkom ove godine uputila Tužiteljstvu BiH dvije krivične prijave protiv Harisa Silajdžića, od kojih se jedna odnosila upravo na logor "Musala". Pločkinić kaže da postoje neoborivi dokazi da je tadašnji predsjednik Vlade RBiH Haris Silajdžić osobno naredio osnivanje logora za nebošnjake na području Konjica.
- Postoji odluka o formiranju logora i imenovanju Edmeha Žilića za njegovog upravnika, a tu odluku potpisao je upravo Haris Silajdžić. Isti taj Edhem Žilić već je svjedočio da je osobno od tadašnjeg premijera dobio naređenje da osnuje logor u Konjicu, što je i urađeno - podsjetio je Pločkinić.
Prema njegovim riječima, prijave su odavno stigle u Tužiteljstvo BiH, koje je, tvrdi on, ovih dana otvorilo istragu protiv bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.
Pločkinić smatra da je to upravo razlog Silajdžićeve ekstremne nervoze, koja je do izražaja došla i tijekom razgovora političkih lidera u vojnoj bazi "Butmir", kod Sarajeva.
- U potpunosti razumijemo zbog čega je nervozan, jer je svjestan da istina jednom mora izaći na vidjelo. Ta istina nimalo nije povoljna za njega, jer nikakav imunitet ne može ga zaštiti od odgovornosti za počinjene ratne zločine - rekao je Pločkinić, podsjetivši da je hrvatski Sabor ukinuo zastupnički imunitet Branimiru Glavašu onog trenutka kada je osuđen zbog zločina počinjenih nad Srbima u Osijeku 1991. godine.
Nove prijave protiv Harisa Silajdžića ovih dana najavljuje i Savez logoraša Republike Srpske. Predsjednik Saveza, Branislav Dukić, kazao je da je na to upozorio i američkog veleposlanika u BiH, Charlsa englisha, i visokog predstavnika, Valentina Inzka, u otvorenom pismu, koje im je ovih dana uputio.
- Englisha i Inzka smo upoznali a činjenicom da smo već podnijeli krivičnu prijavu protiv Harisa Silajdžića, jer je taj čovjek početkom devedesetih godina bio jedan od najglasnijih ratnohuškača među Bošnjacima. Ništa se nije promijenilo ni danas, jer Silajdžić ponovo poziva na rat - kazao je Dukić za Fokus.
On je naglasio da je krajnje vrijeme da Haris Silajdžić odgovara, kako za osnivanje logora za nebošnjake, tako i za više od 12.000 islamskih svetih ratnika, koje je u BiH uvezao uz pomoć bivšeg veleposlanika BiH u SAD Bisere Turković. Isto tako, srpski logoraši podnijeće i krivičnu prijavu protiv poglavara Islamske zajednice u BiH, Mustafe Cerića, koji je, zajedno sa
Silajdžićem, obilazio logore, u kojima su bili zatočeni, mučeni i ubijani srpski civili i vojnici, piše list.
Viši stručni suradnik za odnose s javnošću u Tužiteljstvu BiH, Selma Hećimović, potvrdila je "Fokusu" da su u Tužiteljstvo stigle prijave protiv Harisa Silajdžića, koje je podnijela "Croatia libertas", ali da ništa više o tom slučaju ne može komentirati. Bez odgovora je ostalo naše pitanje da li je istraga pokrenuta i ako nije, zašto nije, s obzirom na dokaze i izjave svjedoka, koji su Silajdžića izravno povezali sa zločinima u logoru "Musala", kod Konjica. - Nemamo komentara na to - rekla je Hećimović, Fokusu.
27.10.2009.
Pincom.info
Ovo je banjalučkom listu "Fokus" rekao predsjednik Nevladine organizacije "Croatia libertas", Leo Pločkinić, napomenuvši da je logor "Musala", u Konjicu, jedan od najupečatljivijih primjera Silajdžićeve izravne odgovornosti.
On je podsjetio da je "Croatia libertas" početkom ove godine uputila Tužiteljstvu BiH dvije krivične prijave protiv Harisa Silajdžića, od kojih se jedna odnosila upravo na logor "Musala". Pločkinić kaže da postoje neoborivi dokazi da je tadašnji predsjednik Vlade RBiH Haris Silajdžić osobno naredio osnivanje logora za nebošnjake na području Konjica.
- Postoji odluka o formiranju logora i imenovanju Edmeha Žilića za njegovog upravnika, a tu odluku potpisao je upravo Haris Silajdžić. Isti taj Edhem Žilić već je svjedočio da je osobno od tadašnjeg premijera dobio naređenje da osnuje logor u Konjicu, što je i urađeno - podsjetio je Pločkinić.
Prema njegovim riječima, prijave su odavno stigle u Tužiteljstvo BiH, koje je, tvrdi on, ovih dana otvorilo istragu protiv bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.
Pločkinić smatra da je to upravo razlog Silajdžićeve ekstremne nervoze, koja je do izražaja došla i tijekom razgovora političkih lidera u vojnoj bazi "Butmir", kod Sarajeva.
- U potpunosti razumijemo zbog čega je nervozan, jer je svjestan da istina jednom mora izaći na vidjelo. Ta istina nimalo nije povoljna za njega, jer nikakav imunitet ne može ga zaštiti od odgovornosti za počinjene ratne zločine - rekao je Pločkinić, podsjetivši da je hrvatski Sabor ukinuo zastupnički imunitet Branimiru Glavašu onog trenutka kada je osuđen zbog zločina počinjenih nad Srbima u Osijeku 1991. godine.
Nove prijave protiv Harisa Silajdžića ovih dana najavljuje i Savez logoraša Republike Srpske. Predsjednik Saveza, Branislav Dukić, kazao je da je na to upozorio i američkog veleposlanika u BiH, Charlsa englisha, i visokog predstavnika, Valentina Inzka, u otvorenom pismu, koje im je ovih dana uputio.
- Englisha i Inzka smo upoznali a činjenicom da smo već podnijeli krivičnu prijavu protiv Harisa Silajdžića, jer je taj čovjek početkom devedesetih godina bio jedan od najglasnijih ratnohuškača među Bošnjacima. Ništa se nije promijenilo ni danas, jer Silajdžić ponovo poziva na rat - kazao je Dukić za Fokus.
On je naglasio da je krajnje vrijeme da Haris Silajdžić odgovara, kako za osnivanje logora za nebošnjake, tako i za više od 12.000 islamskih svetih ratnika, koje je u BiH uvezao uz pomoć bivšeg veleposlanika BiH u SAD Bisere Turković. Isto tako, srpski logoraši podnijeće i krivičnu prijavu protiv poglavara Islamske zajednice u BiH, Mustafe Cerića, koji je, zajedno sa
Silajdžićem, obilazio logore, u kojima su bili zatočeni, mučeni i ubijani srpski civili i vojnici, piše list.
Viši stručni suradnik za odnose s javnošću u Tužiteljstvu BiH, Selma Hećimović, potvrdila je "Fokusu" da su u Tužiteljstvo stigle prijave protiv Harisa Silajdžića, koje je podnijela "Croatia libertas", ali da ništa više o tom slučaju ne može komentirati. Bez odgovora je ostalo naše pitanje da li je istraga pokrenuta i ako nije, zašto nije, s obzirom na dokaze i izjave svjedoka, koji su Silajdžića izravno povezali sa zločinima u logoru "Musala", kod Konjica. - Nemamo komentara na to - rekla je Hećimović, Fokusu.
27.10.2009.
Pincom.info
Prijava protiv Bildta zbog puštanja Plavšićeve
Član parlamenta Kraljevine Švedske, socijaldemokrata Thomas Bodstrom, koji predsjedava Komitetom za pravdu, prijavio je ministra inozemnih poslova ove zemlje Karla Bildta ustavnom komitetu tvrdeći da je ovaj došao u konflikt interesa, učestvujući u odluci o puštanju Biljane Plavšić na slobodu.
Bodstrom, inače bivši ministar pravde, izjavio da ga je Bildt zvao u nekoliko navrata dok je obavljao ministarsku funkciju, kako bi se uvjerio da će se sa Biljanom Plavšić postupati dobro.
'On je više zvučao kao njen brat a ne neki advokat. Činilo mi se da imaju mnogo jače međusobne odnose', kazao je Bodstrom.
On je dodao da takva snažna lična predanost Karla Bildta vjerovatno mogla dovesti do sukoba interesa pri donošenju odluke o njenom puštanju na slobodu.
Bildt je izjavio da je razmišljao o tome da li je došao u sukob interesa prije nego je vlada načinila odluku ali je shvatio da nije jer je to bilo pitanje izvršavanja odluka Međunarodnog tribunala u Hagu.
Švedski mediji podsjećaju da je Karl Bildt svjedočio za vrijeme suđenja Biljani Plavšić o njenim poslijeratnim naporima, ocjenjujući ih hrabrim. Ovo njegovo svjedočenje nije utjecalo na najnovije optužbe.
(Sarajevo-x.com)
ANA TRŠIĆ BABIĆ TRAŽI DA SE TURSKOJ UPUTI PROTESTNA NOTA
| | |
| | |
| Zamjenik ministra inostranih poslova BiH Ana Trišić-Babić ocijenila je da bi Turskoj trebalo uputiti protestnu notu zbog izjave šefa njene diplomatije Ahmeta Davotoglua o usponu "otomanskog Balkana". Ona je, reagujući na izjavu Davutoglua da je uspon otomanskog Balkana, kao... ... centra svjetske politike, cilj turske spoljne politike i da je Turska odgovorna za BiH, istakla da ovakve izjave doprinose komplikovanju političke situacije u BiH, piše Glas Srpske. Antić Biznis.ba |
Zbog udbaša će deložirati kardinala!
Nekadašnji suradnik Udbe tražio je povrat stana iz kojeg je prisluškivao biskupe u Sarajevu. Udbaš je umro, ali sud je stan, u koji se u međuvremenu uselio kardinal Vinko Puljić, vratio njegovoj obitelji.
SARAJEVO - Odlukom Općinskog suda u Sarajevu nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić mogao biti biti deložiran iz dijela vlastite rezidencije u središtu glavnog grada Bosne i Hercegovine, potvrdio je u utorak Ivo Tomašević, glavni tajnik Biskupske konferencije BiH.
Dio nadbiskupske rezidencije u Sarajevu za lokalni je sud vlasnički sporan jer je u jednom njezinom dijelu, nacionaliziranom nakon Drugog svjetskog rata, živio stanoviti Fadil Smajović.
U njegovu su stanu, kako se pokazalo kada je on na početku rata 1992. godine pobjegao iz Sarajeva, bili postavljeni i prislušni uređaji kojima je jugoslavenska tajna policija pratila što se zbiva u dijelu rezidencije što su ga koristili nadbiskupi i njihovi suradnici.
Smajović, koji je najprije pobjegao u Hrvatsku pa u Kanadu, 1997. godine podnio je zahtjev za povrat stana koji je bio dio nabiskupske rezidencije a u međuvremenu je umro, no proces su nastavili članovi njegove obitelji.
Imovina koju traže zapravo je teško oštećena u ratu kada je krovište nadbiskupije u Sarajevu pogodila granata pa je iz crkvenih fondova obavljena sanacija ne bi li se spriječilo dalje propadanje zgrade.
Općinski sud u Sarajevu na kraju je ipak presudio u korist Smajovićeve obitelji odnosno naložio vraćanje stana u njihov posjed.
Velečasni Tomašević ističe kako je ovime sud napravio dvostruku nepravdu. Najprije je potvrdio "otimačinu" dijela vlasništva Katoličke crkve koju je provela vlast nakon Drugog svjetskog rata, a sada svojom presudom nagrađuje i onoga tko je godinama radio za tajnu službu bivšeg režima uhodeći nadbiskupe i njihove suradnike.
"To je vrlo ružan i loš signal za cijelu zemlju, ne samo za katolike koji u njoj žive", istaknuo je Tomašević.
Glavni tajnik BK BiH također smatra da nije slučajno što je na udaru ponovo imovina Katoličke crkve.
"Da je riječ o imovini neke druge vjerske zajednice, svi bi se već digli na noge", uvjeren je Tomašević dodajući da Crkva nipošto neće pristati na takvu nepravdu nego će se protiv nje boriti svim zakonitim sredstvima koja su joj na raspolaganju. Potvrdio je kako su se iz nadbiskupije već žalili na presudu i sada očekuju nastavak procesa.
ponedjeljak, listopada 26, 2009
Eksperiment zvani Bosna i Hercegovina
piše: Ivo Lučić l Hrvatski institut za povijest l poskok.info
Rat u Bosni i Hercegovini nije završio vojnom pobjedom jedne od zaraćenih strana nego mirovnim sporazumom sklopljenim krajem 1995., u američkoj vojnoj bazi u Daytonu. Koliko god bili zahvalni na mirovnom angažmanu zapadnim državama, teško je ne primijetiti nedostatke i nedosljednosti njihove politike.
Sporazumom u Daytonu završio je rat, ali nije uspostavljen mir, jer to što se ovdje zove mir nisu uspostavljali oni koji su do tada ratovali već oni koji su to sa strane dotad mirno promatrali. A kada su se upleli nije im pred očima bila budućnost i sudbine ljudi koji žive u BiH, već njihovi posebni interesi. Tamo gdje nisu imali konkretnih interesa vršili su eksperimente.
Da priča o Bosni i Hercegovini kao „eksperimentu“ nije tek puka teorija zavjere pokazuje niz iznenađujućih iskaza onih koji su „eksperiment“ osmišljavali, provodili ili u njemu pomagali. Tako je talijanski ministar vanjskih poslova Massimo D' Alema u srpnju 2007. u izjavi Oslobođenju otvoreno izjavio da je Bosna i Hercegovina „značajni eksperiment međunarodne zajednice“. Da se pak ne radi o osobnom mišljenju talijanskog ministra, ili o nes(p)retnoj izjavi, pokazao je u studenome 2007. visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Miroslav Lajčak. Na konstataciju novinara da je međunarodna uprava već 12 godina nazočna u BiH, a jaz između BiH i zemalja regije je sve veći, Lajčak je odgovor započeo kratkom rečenicom: „Ovo je poseban eksperiment“.
Clintonovo kasno ustajanje
Osim ideoloških stajališta, značajan utjecaj na definicije i rješenje problema Bosne i Hercegovine imaju nacionalni interesi država takozvane Kontaktne skupine, koje odlučuju o sudbini BiH. Posebno važan utjecaj imaju Sjedinjene Američke Države, kao najveća svjetska sila, čiji diplomati su i tvorci Daytonskog sporazuma i arhitekti poslijeratne BiH. Koliko je njima stalo do BiH i njezinih naroda i građana? Po svemu sudeći ne puno. Američki predsjednik Bill Clinton, u čijem mandatu je i potpisan Daytonski sporazum, objasnio je u knjizi Moj život svoje zalaganje pred američkim kongresom za pomoć Bosni (valjda i Hercegovini) sljedećom rečenicom: „Osim argumenata koje sam iznio u govoru (strateški interesi o.a.), pomoć Bosni donijela bi još jednu korist Americi: pokazali bi muslimanima u svijetu da se Sjedinjene Države brinu za njih, poštuju islam i da bi ih podržale ako odbace terorizam i prihvate mogućnost mira i pomirenja“.
Kongres je prihvatio Clintonove zahtjeve, pa se on u ožujku 2000. u Islamabadu mogao predstaviti, kako je to napisao, kao „prijatelj Pakistana i muslimanskog svijeta, kao čovjek koji je ustao protiv pokolja muslimana u Bosni i na Kosovu“. U obraćanju generalu Musharrafu i pakistanskom narodu, Clinton je istakao i to da je on „govorio pred Palestinskim nacionalnim vijećem u Gazi, hodao sa žalobnicima na pogrebima kraljeva Husseina i Hassana te proslavio završetak Ramadana u Bijeloj kući s američkim muslimanima“.
Što se tiče „ustajanja protiv pokolja“ muslimana u BiH, predsjednik Clinton je ustao kasno. Naime, kada je američka diplomacija „ustala“, pokolji su se već dogodili. U tijeku je bilo oslobađanje velikih dijelova Bosne i Hercegovine, a srpska vojska i politika nalazila se pred totalnim porazom. Američka diplomacija čak je zaprijetila bombardiranjem Hrvatskoj vojsci, Hrvatskom vijeću obrane i Armiji BiH, ako odmah ne obustave ofenzivu na Banja Luku, odnosno na Republiku Srpsku. O navodnom sporazumu s Karadžićem ovom prilikom neću špekulirati.
Puca li se u Tuzli?
Nakon što je mir uspostavljen, a zatim postrojbama NATO pakta i učvršćen, u posjet američkim postrojbama u tuzlanskoj bazi stigla je supruga američkog predsjednika Hillary Clinton s kćerkom Chelsea. Bilo je to 25. ožujka 1996. godine, a nekoliko detalja vezanih uz taj posjet jasno pokazuju kakav je odnos prema stvarnosti vladao u krugu Clintonovih. Dakle, taj obilazak gospođa Clinton je u svojoj knjizi opisala kao opasan. Navodno je ceremonija dočeka bila skraćena, „zbog snajpera na okolnim brdima“. Tada ta besmislica nikome nije ni bila važna, pa je ostala neprimijećena. Ali, Clintonovi su tragediju Bosne i Hercegovine nastavili koristiti i kasnije. Tijekom kampanje za predsjedničkog kandidata unutar Demokratske stranke gospođa Clinton je navela kako je „riskirala život u misijama devedesetih“ ilustrirajući to „zastrašujućim posjetom Bosni, koji je uključivao slijetanje avionom pod devedeset stupnjeva i trčanje po pisti da bi izbjegla snajpere.“ Kako se ovaj put radilo o predsjedničkoj kampanji, brzo je utvrđeno da se radi o gruboj i smišljenoj laži jer snajpera nije bilo već dugo prije njezinog dolaska. Kada je laž otkrivena, gospođa Clinton ju je pravdala kao pogrešku. Hilary je zbog ove tuzlanske reinterpretacije puno izgubila na uvjerljivosti kao predsjednički kandidat. Kada bi američki i zapadni mediji zaista pokazali kako bračni par Clinton koristi intervenciju u BiH na dvojni način, u međunarodnim odnosima na jedan a unutar BiH na drugi način, ta uvjerljivost bi još više pala.
A što se Billa Clintona tiče, njegovih govora, kraljevskih pogreba i proslava Ramazana, nameće se usporedba s onim naglašeno „srdačnim“ čestitanjima i primanjima u predratnoj BiH u vrijeme svih vjerskih blagdana. Nakon kojih su čestitke zamijenile topovske salve, koje su najprije udarile po vjerskim objektima. U oba slučaja vidljivo je kako je politička upotreba vjere često licemjerna i neiskrena jer ne počiva na stvarnom poštivanju tuđe vjere nego na pretpostavljenoj političkoj koristi od pokazivanja takvog odnosa.
Ambasadorica na Bushovom iftaru
Argument „ustajanja protiv pokolja“ ili „obrane muslimana“ u BiH koristio je i Clintonov nasljednik George Bush. On je u listopadu 2007. organizirao iftar, na kojem je ponosno istakao da je njegova zemlja „branila muslimane u Bosni i na Kosovu…“ Među uzvanicima su bili brojni dužnosnici Bushove administracije i gosti, pa i veleposlanica Bosne i Hercegovine Biserka Turković. Ona je tom prigodom izjavila kako je „lijepo biti musliman u SAD“. Gospođa Turković je uživala u društvu predsjednika Busha, potpredsjednika Dicka Cheneya i ostalih pripadnika američke državne elite, vatrenih zagovornika i naredbodavaca vojne intervencije na Irak, koja je pod izlikom nepostojećeg „oružja za masovno uništenje“ u potpunosti uništila tu zemlju. U ratu i kaosu koji je nastao poginulo je oko 100.000 stanovnika Iraka uglavnom muslimana. Otprilike koliko je poginulo i državljana BiH svih vjera i nacija. Nakon američke intervencije nije nimalo lijepo biti musliman u Iraku, kao što to zasigurno još odavno nije niti u Afganistanu. Puno ljepše je biti „muslimanski“ veleposlanik u SAD-u. Posebno ako te vlada primateljica posebno pazi kako bi time islamskom svijetu pokazala da ona „nije protiv (svih) muslimana“.
Koga štiti Hilary?
Nakon što je od predsjednikove supruge postala državna tajnica SAD-a Hilary Clinton je 17. veljače 2009. tijekom razgovora sa studentima u Tokyju rekla da su SAD u protekloj deceniji išle u rat da "zaštite muslimane u Bosni, na Kosovu i u Afganistanu", te da su "žrtvovali mlade muškarce i žene radi nastojanja da spriječe teroriziranje i etničko čišćenje i druge užase nametane muslimanskom stanovništvu“. Clintonova je dodala i da će se SAD „boriti za prava ljudi širom svijeta i za prava muslimana širom svijeta kako bi osigurali suprotan primjer onoj priči koju iznose ekstremisti.“
Na sličan način govorio je i Paddy Ashdown u svjedočenju u Washingtonu, a u svibnju 2009. i u Domu lordova britanskog parlamenta, o odnosu zapadnih zemalja prema BiH kao odnosu prema muslimanima i islamskom svijetu. Prema njegovom tumačenju, BiH je ključno područje za „uspostavljanje novih relacija s islamskim svijetom“ i Velika Britanije ne smije „ponovno doživjeti neuspjeh u osiguranju istinske domovine evropske islamske zajednice“ jer bi to imalo posljedice „na širem globalnom planu što bi moglo naškoditi u drugim regijama“. Ashdown je upozorio na opasnost da priključenjem Hrvatske i Srbije u EU, Srbi i Hrvati iz BiH postanu državljani EU a "bošnjačko stanovništvo ostane izvan evropskih integracija, stvaranjem nezadovoljne krnje bošnjačke muslimanske države u srcu Evrope".
Američki i britanski dužnosnici kvare međunacionalne odnose u BiH time što Muslimane u BiH uspoređuju s muslimanima u drugim krajevima svijeta. Muslimani u BiH su izjednačeni sa svojim kršćanskim susjedima od 1946. kada su komunisti ukinuli posebne šerijatske sudove. Proces sekularizacije muslimana u BiH je usporediv samo s primjerom Turske i to je ono što bosansko-hercegovačke muslimane odvaja od niza drugih islamskih naroda. Ni jedan strani dužnosnik nije u nekom govoru unutar BiH na ovaj način predstavio vojnu i političku intervenciju u BiH, kao što to na Zapadu govore Clintonovi ili Ashdown. To su isključivo govori za međunarodnu upotrebu i oni time prave veliku grešku. Naime, kada govore o posebnom interesu SAD u obrani muslimana u BiH oni (ne)svjesno potvrđuju upravo ono što govore njihove kritičari – da su oni ušli u rat s političkom kalkulacijom a ne zato što su htjeli pomoći nevine muslimanske žrtve bez vlastitog interesa. Muslimani-Bošnjaci u BiH svakako zaslužuju da se njihova prava maksimalno zaštite. Ali što je s pravima nemuslimanskog svijeta u Bosni i Hercegovini koji čine više od polovine stanovništva te države i koji nisu sretni, kao ni značajan dio Bošnjaka, kada njihovu državu nazivaju islamskom ili muslimanskom?
Bit će zanimljivo vidjeti kako će reagirati bosansko-bošnjačka javnost, a posebno zagovornici građanske države i integralnog društva na govor turskog ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoglua koji je održao 16. listopada 2009., u Sarajevu. Davatoglu je spomenuo i da je u Zürichu razgovarao s Hillary Clinton o „bosanskom pitanju“. Možemo li vjerovati da su se složili kako treba zaštititi prava svih naroda i građana BiH? Upravo onako kako to piše u Ustavu odnosno Daytonskom sporazumu. Teško, posebno ako proanaliziramo zaključne rečenice iz njegovog govora. Gospodin ministar je rekao:
„Ukratko, naša historija je zajednička. Naša sudbina je zajednička. Naša budućnost je zajednička. I poput 16. stoljeća, uspon otomanskog Balkana, kao centra svjetske politike, napravit ćemo Balkan, Kavkaz, Srednji Istok, zajedno s Turskom, centrom svjetske politike u budućnosti. To je cilj turske vanjske politike i mi ćemo to postići. Mi ćemo reintegrirati balkansku regiju, mi ćemo reintegrirati Srednji Istok, mi ćemo reintegrirati Kavkaz na ovim principima regionalnog i svjetskog mira ne samo za sve nas nego za cijelo čovječanstvo. Hvala vam što ste me pozvali ! Allah Imanet !“
Islamska država u Europi, pa što!
Koliko je američke i britanske političare stvarno briga za muslimane u BiH pokazuje i izjava američkog generala i svojevremeno gubernatora Bosne i Hercegovine Jacquesa Kleina iz ožujka 2007. Na pitanje novinara vjeruje li u opstanak Bosne i Hercegovine Klein je odgovorio: „Iskreno mislim da je Bosna i Hercegovina još uvijek eksperimentalna priča. Sve na papiru, svi dogovori i zakoni izgledaju odlično, ali u stvarnom životu sporo se primjenjuju. Neki kažu Dayton je mrtav. A ja ih pitam: žele li oni zaista islamsku državu u središtu Europe?“ Teško je razumjeti da nekome, tko je tobože toliko privržen muslimanima, može toliko odbojno izgledati i sama ideja o „islamskoj državi u srcu Europe“. A kako opet objasniti da isti oni koji se groze islamske države u Europi tretiraju, a možda i pretvaraju BiH u islamsku državu da bi se negdje u islamskom svijetu mogli pohvaliti kako „pomažu muslimane“!? Iako ih u stvari ne pomažu, upravo suprotno.
Brojni diplomati i međunarodni predstavnici u Sarajevu ulaze u kabinet reisu-l-uleme Mustafe Cerića, kao da je riječ o nekoj verziji ciparskog Makariosa, vjersko-političkog i totalitarnog lidera a ne samo jednom od tri vjerska lidera u BiH. To čine iz vlastitih interesa jer njima treba musliman, Evropljanin, dobar govornik engleskog jezika, u odijelu i sa kravatom. Njima je to svakako prihvatljiviji izgled predstavnika evropskih muslimana nego što bi bile razne Abu Hamze koje su iz te Evrope dolazili u bosanska brda i činile zločine u hrvatskim selima. To europskim diplomatima treba za unutrašnjopolitičku upotrebu kao prihvatljivo lice islama. Oni daju međunarodnu diplomatsku podršku vjerskom vođi koji otvoreno traži i zagovara pretvaranje čitave BiH u bošnjačku nacionalnu državu. I dok Cerić otvoreno zagovara tezu da upravo vjerska inteligencija treba preuzeti zadatak stvaranja nacionalne države Bošnjaka, o njemu se vani govori kao o tolerantnom mirotvorcu!?
Kamo dalje?
Što s Hrvatima? Možda prava Hrvata kao najmalobrojnijeg naroda u BiH nisu važna, jer se američki predsjednik i britanski premijer nemaju kome pohvaliti da su ih zaštitili? A ne predstavljaju ničiji strateški interes. Hrvatsku da ne spominjemo. Njezine upravljačke elite ne znaju ni što će sa sobom, a kamo li da vode računa o strateškim interesima, o pravima svojih državljana i(li) sunarodnjaka u susjedstvu. Istovremeno, u Beogradu, za stolom pored ruskog predsjednika Medvedeva i srbijanskog predsjednika Tadića, sjedi premijer Republike Srpske Dodik. Očekuje se i dolazak turskog predsjednika Abdullaha Güla koji će se 26. listopada 2009. obratiti Skupštini Republike Srbije. Možda bi se Hrvati po staroj navadi mogli obratiti Vatikanu da i njegova diplomacija (pre)često ne tretira Bosnu i Hercegovinu kao „islamsku zemlju“ gradeći primjer i stvarajući privid dobrih odnosa Katoličke Crkve i islamskog svijeta na isti način kako to rade i ostali zapadni diplomati. Licemjerje i sebično zalaganje za svoje interese bez imalo poštovanja i samilosti za slabije i osjećaja za pravdu, glavna su značajka (današnje) politike. Mnoge države i narodi, pa tako i Bosna i Hercegovina sa svojim Hrvatima, Bošnjacima i Srbima, služe tek kao sitni ulog u okrutnoj igri velikih. Ako naše elite ikada dođu do pameti zahvalit će se dušobrižnicima i okrenuti se jedni drugima. Samo tako mogu ispraviti nepravde, postići sporazum i uspostaviti istinski mir.
Priznanje i očuvanje različitosti preduvjet je slobode a ne, kako to misle brojni međunarodni predstavnici da je ukidanje različitosti u BiH preduvjet civilnih i demokratskih sloboda unutar nje. U BiH se ne radi o ksenofobiji nego o odbrani vlastitog identiteta u odnosu na vanjske pritiske. Veliki dio nacionalizma u BiH hrani se upravo poricanjem značaja nacionalne i vjerske različitosti u BiH. Priznanjem i poštivanjem različitosti, te uvažavanjem i dogovorom domaćih elita BiH će imati legitimitet, pa neće ovisiti o opstanku vanjskog okvira (Osmanskog Carstva, Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevine Jugoslavije, NDH, SFRJ, EU). Niti će ovisiti o odnosima SAD-a i Pakistana, ili Rusije i Velike Britanije. Tek tada joj nikakvi vanjski potresi neće moći nauditi. I što je još važnije kada pukne vanjski okvir, a svaki do sada je pukao, neće biti oslobođena nataložena mržnja koja je uvijek do sada tražila „naplatu računa“ i dovela do krvoprolića.
Sve dok ova temeljna ideja ne dođe lokalnim „narodnim vođama“ do pameti, ljudi će u sadašnjem „eksperimentalnom paklu“ ili „luđačkoj košulji“ kako sve zovu BiH, biti žrtve raznih „zanimljivih ideja vođa slobodnog svijeta“, njihovih interesa i njihova iščašenog odnosa spram stvarnosti.
Napomena: Tekst objavljen u subotnjem izdanju Večernjaka za BIH
Rat u Bosni i Hercegovini nije završio vojnom pobjedom jedne od zaraćenih strana nego mirovnim sporazumom sklopljenim krajem 1995., u američkoj vojnoj bazi u Daytonu. Koliko god bili zahvalni na mirovnom angažmanu zapadnim državama, teško je ne primijetiti nedostatke i nedosljednosti njihove politike.
Sporazumom u Daytonu završio je rat, ali nije uspostavljen mir, jer to što se ovdje zove mir nisu uspostavljali oni koji su do tada ratovali već oni koji su to sa strane dotad mirno promatrali. A kada su se upleli nije im pred očima bila budućnost i sudbine ljudi koji žive u BiH, već njihovi posebni interesi. Tamo gdje nisu imali konkretnih interesa vršili su eksperimente.
Da priča o Bosni i Hercegovini kao „eksperimentu“ nije tek puka teorija zavjere pokazuje niz iznenađujućih iskaza onih koji su „eksperiment“ osmišljavali, provodili ili u njemu pomagali. Tako je talijanski ministar vanjskih poslova Massimo D' Alema u srpnju 2007. u izjavi Oslobođenju otvoreno izjavio da je Bosna i Hercegovina „značajni eksperiment međunarodne zajednice“. Da se pak ne radi o osobnom mišljenju talijanskog ministra, ili o nes(p)retnoj izjavi, pokazao je u studenome 2007. visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Miroslav Lajčak. Na konstataciju novinara da je međunarodna uprava već 12 godina nazočna u BiH, a jaz između BiH i zemalja regije je sve veći, Lajčak je odgovor započeo kratkom rečenicom: „Ovo je poseban eksperiment“.
Clintonovo kasno ustajanje
Osim ideoloških stajališta, značajan utjecaj na definicije i rješenje problema Bosne i Hercegovine imaju nacionalni interesi država takozvane Kontaktne skupine, koje odlučuju o sudbini BiH. Posebno važan utjecaj imaju Sjedinjene Američke Države, kao najveća svjetska sila, čiji diplomati su i tvorci Daytonskog sporazuma i arhitekti poslijeratne BiH. Koliko je njima stalo do BiH i njezinih naroda i građana? Po svemu sudeći ne puno. Američki predsjednik Bill Clinton, u čijem mandatu je i potpisan Daytonski sporazum, objasnio je u knjizi Moj život svoje zalaganje pred američkim kongresom za pomoć Bosni (valjda i Hercegovini) sljedećom rečenicom: „Osim argumenata koje sam iznio u govoru (strateški interesi o.a.), pomoć Bosni donijela bi još jednu korist Americi: pokazali bi muslimanima u svijetu da se Sjedinjene Države brinu za njih, poštuju islam i da bi ih podržale ako odbace terorizam i prihvate mogućnost mira i pomirenja“.
Kongres je prihvatio Clintonove zahtjeve, pa se on u ožujku 2000. u Islamabadu mogao predstaviti, kako je to napisao, kao „prijatelj Pakistana i muslimanskog svijeta, kao čovjek koji je ustao protiv pokolja muslimana u Bosni i na Kosovu“. U obraćanju generalu Musharrafu i pakistanskom narodu, Clinton je istakao i to da je on „govorio pred Palestinskim nacionalnim vijećem u Gazi, hodao sa žalobnicima na pogrebima kraljeva Husseina i Hassana te proslavio završetak Ramadana u Bijeloj kući s američkim muslimanima“.
Što se tiče „ustajanja protiv pokolja“ muslimana u BiH, predsjednik Clinton je ustao kasno. Naime, kada je američka diplomacija „ustala“, pokolji su se već dogodili. U tijeku je bilo oslobađanje velikih dijelova Bosne i Hercegovine, a srpska vojska i politika nalazila se pred totalnim porazom. Američka diplomacija čak je zaprijetila bombardiranjem Hrvatskoj vojsci, Hrvatskom vijeću obrane i Armiji BiH, ako odmah ne obustave ofenzivu na Banja Luku, odnosno na Republiku Srpsku. O navodnom sporazumu s Karadžićem ovom prilikom neću špekulirati.
Puca li se u Tuzli?
Nakon što je mir uspostavljen, a zatim postrojbama NATO pakta i učvršćen, u posjet američkim postrojbama u tuzlanskoj bazi stigla je supruga američkog predsjednika Hillary Clinton s kćerkom Chelsea. Bilo je to 25. ožujka 1996. godine, a nekoliko detalja vezanih uz taj posjet jasno pokazuju kakav je odnos prema stvarnosti vladao u krugu Clintonovih. Dakle, taj obilazak gospođa Clinton je u svojoj knjizi opisala kao opasan. Navodno je ceremonija dočeka bila skraćena, „zbog snajpera na okolnim brdima“. Tada ta besmislica nikome nije ni bila važna, pa je ostala neprimijećena. Ali, Clintonovi su tragediju Bosne i Hercegovine nastavili koristiti i kasnije. Tijekom kampanje za predsjedničkog kandidata unutar Demokratske stranke gospođa Clinton je navela kako je „riskirala život u misijama devedesetih“ ilustrirajući to „zastrašujućim posjetom Bosni, koji je uključivao slijetanje avionom pod devedeset stupnjeva i trčanje po pisti da bi izbjegla snajpere.“ Kako se ovaj put radilo o predsjedničkoj kampanji, brzo je utvrđeno da se radi o gruboj i smišljenoj laži jer snajpera nije bilo već dugo prije njezinog dolaska. Kada je laž otkrivena, gospođa Clinton ju je pravdala kao pogrešku. Hilary je zbog ove tuzlanske reinterpretacije puno izgubila na uvjerljivosti kao predsjednički kandidat. Kada bi američki i zapadni mediji zaista pokazali kako bračni par Clinton koristi intervenciju u BiH na dvojni način, u međunarodnim odnosima na jedan a unutar BiH na drugi način, ta uvjerljivost bi još više pala.
A što se Billa Clintona tiče, njegovih govora, kraljevskih pogreba i proslava Ramazana, nameće se usporedba s onim naglašeno „srdačnim“ čestitanjima i primanjima u predratnoj BiH u vrijeme svih vjerskih blagdana. Nakon kojih su čestitke zamijenile topovske salve, koje su najprije udarile po vjerskim objektima. U oba slučaja vidljivo je kako je politička upotreba vjere često licemjerna i neiskrena jer ne počiva na stvarnom poštivanju tuđe vjere nego na pretpostavljenoj političkoj koristi od pokazivanja takvog odnosa.
Ambasadorica na Bushovom iftaru
Argument „ustajanja protiv pokolja“ ili „obrane muslimana“ u BiH koristio je i Clintonov nasljednik George Bush. On je u listopadu 2007. organizirao iftar, na kojem je ponosno istakao da je njegova zemlja „branila muslimane u Bosni i na Kosovu…“ Među uzvanicima su bili brojni dužnosnici Bushove administracije i gosti, pa i veleposlanica Bosne i Hercegovine Biserka Turković. Ona je tom prigodom izjavila kako je „lijepo biti musliman u SAD“. Gospođa Turković je uživala u društvu predsjednika Busha, potpredsjednika Dicka Cheneya i ostalih pripadnika američke državne elite, vatrenih zagovornika i naredbodavaca vojne intervencije na Irak, koja je pod izlikom nepostojećeg „oružja za masovno uništenje“ u potpunosti uništila tu zemlju. U ratu i kaosu koji je nastao poginulo je oko 100.000 stanovnika Iraka uglavnom muslimana. Otprilike koliko je poginulo i državljana BiH svih vjera i nacija. Nakon američke intervencije nije nimalo lijepo biti musliman u Iraku, kao što to zasigurno još odavno nije niti u Afganistanu. Puno ljepše je biti „muslimanski“ veleposlanik u SAD-u. Posebno ako te vlada primateljica posebno pazi kako bi time islamskom svijetu pokazala da ona „nije protiv (svih) muslimana“.
Koga štiti Hilary?
Nakon što je od predsjednikove supruge postala državna tajnica SAD-a Hilary Clinton je 17. veljače 2009. tijekom razgovora sa studentima u Tokyju rekla da su SAD u protekloj deceniji išle u rat da "zaštite muslimane u Bosni, na Kosovu i u Afganistanu", te da su "žrtvovali mlade muškarce i žene radi nastojanja da spriječe teroriziranje i etničko čišćenje i druge užase nametane muslimanskom stanovništvu“. Clintonova je dodala i da će se SAD „boriti za prava ljudi širom svijeta i za prava muslimana širom svijeta kako bi osigurali suprotan primjer onoj priči koju iznose ekstremisti.“
Na sličan način govorio je i Paddy Ashdown u svjedočenju u Washingtonu, a u svibnju 2009. i u Domu lordova britanskog parlamenta, o odnosu zapadnih zemalja prema BiH kao odnosu prema muslimanima i islamskom svijetu. Prema njegovom tumačenju, BiH je ključno područje za „uspostavljanje novih relacija s islamskim svijetom“ i Velika Britanije ne smije „ponovno doživjeti neuspjeh u osiguranju istinske domovine evropske islamske zajednice“ jer bi to imalo posljedice „na širem globalnom planu što bi moglo naškoditi u drugim regijama“. Ashdown je upozorio na opasnost da priključenjem Hrvatske i Srbije u EU, Srbi i Hrvati iz BiH postanu državljani EU a "bošnjačko stanovništvo ostane izvan evropskih integracija, stvaranjem nezadovoljne krnje bošnjačke muslimanske države u srcu Evrope".
Američki i britanski dužnosnici kvare međunacionalne odnose u BiH time što Muslimane u BiH uspoređuju s muslimanima u drugim krajevima svijeta. Muslimani u BiH su izjednačeni sa svojim kršćanskim susjedima od 1946. kada su komunisti ukinuli posebne šerijatske sudove. Proces sekularizacije muslimana u BiH je usporediv samo s primjerom Turske i to je ono što bosansko-hercegovačke muslimane odvaja od niza drugih islamskih naroda. Ni jedan strani dužnosnik nije u nekom govoru unutar BiH na ovaj način predstavio vojnu i političku intervenciju u BiH, kao što to na Zapadu govore Clintonovi ili Ashdown. To su isključivo govori za međunarodnu upotrebu i oni time prave veliku grešku. Naime, kada govore o posebnom interesu SAD u obrani muslimana u BiH oni (ne)svjesno potvrđuju upravo ono što govore njihove kritičari – da su oni ušli u rat s političkom kalkulacijom a ne zato što su htjeli pomoći nevine muslimanske žrtve bez vlastitog interesa. Muslimani-Bošnjaci u BiH svakako zaslužuju da se njihova prava maksimalno zaštite. Ali što je s pravima nemuslimanskog svijeta u Bosni i Hercegovini koji čine više od polovine stanovništva te države i koji nisu sretni, kao ni značajan dio Bošnjaka, kada njihovu državu nazivaju islamskom ili muslimanskom?
Bit će zanimljivo vidjeti kako će reagirati bosansko-bošnjačka javnost, a posebno zagovornici građanske države i integralnog društva na govor turskog ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoglua koji je održao 16. listopada 2009., u Sarajevu. Davatoglu je spomenuo i da je u Zürichu razgovarao s Hillary Clinton o „bosanskom pitanju“. Možemo li vjerovati da su se složili kako treba zaštititi prava svih naroda i građana BiH? Upravo onako kako to piše u Ustavu odnosno Daytonskom sporazumu. Teško, posebno ako proanaliziramo zaključne rečenice iz njegovog govora. Gospodin ministar je rekao:
„Ukratko, naša historija je zajednička. Naša sudbina je zajednička. Naša budućnost je zajednička. I poput 16. stoljeća, uspon otomanskog Balkana, kao centra svjetske politike, napravit ćemo Balkan, Kavkaz, Srednji Istok, zajedno s Turskom, centrom svjetske politike u budućnosti. To je cilj turske vanjske politike i mi ćemo to postići. Mi ćemo reintegrirati balkansku regiju, mi ćemo reintegrirati Srednji Istok, mi ćemo reintegrirati Kavkaz na ovim principima regionalnog i svjetskog mira ne samo za sve nas nego za cijelo čovječanstvo. Hvala vam što ste me pozvali ! Allah Imanet !“
Islamska država u Europi, pa što!
Koliko je američke i britanske političare stvarno briga za muslimane u BiH pokazuje i izjava američkog generala i svojevremeno gubernatora Bosne i Hercegovine Jacquesa Kleina iz ožujka 2007. Na pitanje novinara vjeruje li u opstanak Bosne i Hercegovine Klein je odgovorio: „Iskreno mislim da je Bosna i Hercegovina još uvijek eksperimentalna priča. Sve na papiru, svi dogovori i zakoni izgledaju odlično, ali u stvarnom životu sporo se primjenjuju. Neki kažu Dayton je mrtav. A ja ih pitam: žele li oni zaista islamsku državu u središtu Europe?“ Teško je razumjeti da nekome, tko je tobože toliko privržen muslimanima, može toliko odbojno izgledati i sama ideja o „islamskoj državi u srcu Europe“. A kako opet objasniti da isti oni koji se groze islamske države u Europi tretiraju, a možda i pretvaraju BiH u islamsku državu da bi se negdje u islamskom svijetu mogli pohvaliti kako „pomažu muslimane“!? Iako ih u stvari ne pomažu, upravo suprotno.
Brojni diplomati i međunarodni predstavnici u Sarajevu ulaze u kabinet reisu-l-uleme Mustafe Cerića, kao da je riječ o nekoj verziji ciparskog Makariosa, vjersko-političkog i totalitarnog lidera a ne samo jednom od tri vjerska lidera u BiH. To čine iz vlastitih interesa jer njima treba musliman, Evropljanin, dobar govornik engleskog jezika, u odijelu i sa kravatom. Njima je to svakako prihvatljiviji izgled predstavnika evropskih muslimana nego što bi bile razne Abu Hamze koje su iz te Evrope dolazili u bosanska brda i činile zločine u hrvatskim selima. To europskim diplomatima treba za unutrašnjopolitičku upotrebu kao prihvatljivo lice islama. Oni daju međunarodnu diplomatsku podršku vjerskom vođi koji otvoreno traži i zagovara pretvaranje čitave BiH u bošnjačku nacionalnu državu. I dok Cerić otvoreno zagovara tezu da upravo vjerska inteligencija treba preuzeti zadatak stvaranja nacionalne države Bošnjaka, o njemu se vani govori kao o tolerantnom mirotvorcu!?
Kamo dalje?
Što s Hrvatima? Možda prava Hrvata kao najmalobrojnijeg naroda u BiH nisu važna, jer se američki predsjednik i britanski premijer nemaju kome pohvaliti da su ih zaštitili? A ne predstavljaju ničiji strateški interes. Hrvatsku da ne spominjemo. Njezine upravljačke elite ne znaju ni što će sa sobom, a kamo li da vode računa o strateškim interesima, o pravima svojih državljana i(li) sunarodnjaka u susjedstvu. Istovremeno, u Beogradu, za stolom pored ruskog predsjednika Medvedeva i srbijanskog predsjednika Tadića, sjedi premijer Republike Srpske Dodik. Očekuje se i dolazak turskog predsjednika Abdullaha Güla koji će se 26. listopada 2009. obratiti Skupštini Republike Srbije. Možda bi se Hrvati po staroj navadi mogli obratiti Vatikanu da i njegova diplomacija (pre)često ne tretira Bosnu i Hercegovinu kao „islamsku zemlju“ gradeći primjer i stvarajući privid dobrih odnosa Katoličke Crkve i islamskog svijeta na isti način kako to rade i ostali zapadni diplomati. Licemjerje i sebično zalaganje za svoje interese bez imalo poštovanja i samilosti za slabije i osjećaja za pravdu, glavna su značajka (današnje) politike. Mnoge države i narodi, pa tako i Bosna i Hercegovina sa svojim Hrvatima, Bošnjacima i Srbima, služe tek kao sitni ulog u okrutnoj igri velikih. Ako naše elite ikada dođu do pameti zahvalit će se dušobrižnicima i okrenuti se jedni drugima. Samo tako mogu ispraviti nepravde, postići sporazum i uspostaviti istinski mir.
Priznanje i očuvanje različitosti preduvjet je slobode a ne, kako to misle brojni međunarodni predstavnici da je ukidanje različitosti u BiH preduvjet civilnih i demokratskih sloboda unutar nje. U BiH se ne radi o ksenofobiji nego o odbrani vlastitog identiteta u odnosu na vanjske pritiske. Veliki dio nacionalizma u BiH hrani se upravo poricanjem značaja nacionalne i vjerske različitosti u BiH. Priznanjem i poštivanjem različitosti, te uvažavanjem i dogovorom domaćih elita BiH će imati legitimitet, pa neće ovisiti o opstanku vanjskog okvira (Osmanskog Carstva, Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevine Jugoslavije, NDH, SFRJ, EU). Niti će ovisiti o odnosima SAD-a i Pakistana, ili Rusije i Velike Britanije. Tek tada joj nikakvi vanjski potresi neće moći nauditi. I što je još važnije kada pukne vanjski okvir, a svaki do sada je pukao, neće biti oslobođena nataložena mržnja koja je uvijek do sada tražila „naplatu računa“ i dovela do krvoprolića.
Sve dok ova temeljna ideja ne dođe lokalnim „narodnim vođama“ do pameti, ljudi će u sadašnjem „eksperimentalnom paklu“ ili „luđačkoj košulji“ kako sve zovu BiH, biti žrtve raznih „zanimljivih ideja vođa slobodnog svijeta“, njihovih interesa i njihova iščašenog odnosa spram stvarnosti.
Napomena: Tekst objavljen u subotnjem izdanju Večernjaka za BIH
Referendum u BiH realnost
Profesor političkih znanosti na Nacionalnom sveučilištu za obranu i ekspert za Balkan Steven Mayer rekao je da bi lideri etničkih grupa u BiH trebali organizirati referendume, a zatim da sami međusobno pregovaraju o strukturi zemlje bez uplitanja međunarodne zajednice.
"Prema mom mišljenju to je realnost", rekao je Mayer u intervjuu za "Glas Amerike".
Ako dozvolite narodima u BiH da održe slobodne referendume o svojoj budućnosti, kaže Mayer, onda biste najverovatnije imali dvije opcije - ili bi ta zemlja opstala onakva kakva jeste ili bi se dezintegrirala, kao što je bio slučaj sa Crnom Gorom u odnosu na zajedničku državu sa Srbijom, a kasnije, i sa Kosovom.
Podsjetivši da pregovori u Butmiru nisu rezultirali sporazumom o budućnosti BiH i njenoj unutarnjoj strukturi, Mayer je rekao da Zapad zagovara ideju da BiH ostane jedinstvena, uprkos drugačijim političkim aspiracijama Srba i Hrvata u BiH.
Prema njegovom mišljenju, pristup Europske unije i SAD je vrlo tradicionalan i sličan ranijim mjerama poduzimanim posljednjih 15 godina.
Prije svega, kaže Mayer, treba imati na umu da Europska unija i SAD imaju suprotna gledišta o pitanjima kao što su državno vlasništvo i uloga visokog predstavnika.
"Europa, na primjer, stvarno želi da privede kraju pitanje međunarodnog predstavnika, dok SAD inzistiraju na produžetku njegovog mandata do kraja 2010. godine, a možda i dalje", rekao je Mayer.
Komentirajući nedavnu posjetu ruskog predsjednika Dmitrija Medvedeva Beogradu, Mayer je rekao da je ona simobličan znak širenja ruskog utjecaja na Balkanu, koji ima dvije glavne komponente - ekonomsku i političku.
"Suprotno Jelcinovom periodu, Rusija se danas ponovo tretira sa uvažavanjem i kao jedna od vodećih svjetskih sila. Balkanske zemlje to uočavaju i pored veza i intreresa sa zapadom, uviđaju da mogu da imaju korisne i profitabilne veze sa Rusijom - trgovinske, političke, pa i vojne. Jedan od primjera koji to ilustrira je plinovod `Južni tok`, koji će prolaziti kroz balkansku regiju, uključujući Srbiju, od čega će ta zemlja imati velike koristi", ocijenio je Mayer.
poskok.info
"Prema mom mišljenju to je realnost", rekao je Mayer u intervjuu za "Glas Amerike".
Ako dozvolite narodima u BiH da održe slobodne referendume o svojoj budućnosti, kaže Mayer, onda biste najverovatnije imali dvije opcije - ili bi ta zemlja opstala onakva kakva jeste ili bi se dezintegrirala, kao što je bio slučaj sa Crnom Gorom u odnosu na zajedničku državu sa Srbijom, a kasnije, i sa Kosovom.
Podsjetivši da pregovori u Butmiru nisu rezultirali sporazumom o budućnosti BiH i njenoj unutarnjoj strukturi, Mayer je rekao da Zapad zagovara ideju da BiH ostane jedinstvena, uprkos drugačijim političkim aspiracijama Srba i Hrvata u BiH.
Prema njegovom mišljenju, pristup Europske unije i SAD je vrlo tradicionalan i sličan ranijim mjerama poduzimanim posljednjih 15 godina.
Prije svega, kaže Mayer, treba imati na umu da Europska unija i SAD imaju suprotna gledišta o pitanjima kao što su državno vlasništvo i uloga visokog predstavnika.
"Europa, na primjer, stvarno želi da privede kraju pitanje međunarodnog predstavnika, dok SAD inzistiraju na produžetku njegovog mandata do kraja 2010. godine, a možda i dalje", rekao je Mayer.
Komentirajući nedavnu posjetu ruskog predsjednika Dmitrija Medvedeva Beogradu, Mayer je rekao da je ona simobličan znak širenja ruskog utjecaja na Balkanu, koji ima dvije glavne komponente - ekonomsku i političku.
"Suprotno Jelcinovom periodu, Rusija se danas ponovo tretira sa uvažavanjem i kao jedna od vodećih svjetskih sila. Balkanske zemlje to uočavaju i pored veza i intreresa sa zapadom, uviđaju da mogu da imaju korisne i profitabilne veze sa Rusijom - trgovinske, političke, pa i vojne. Jedan od primjera koji to ilustrira je plinovod `Južni tok`, koji će prolaziti kroz balkansku regiju, uključujući Srbiju, od čega će ta zemlja imati velike koristi", ocijenio je Mayer.
poskok.info
Savezna ili propala BiH
Crvena nit u već nepreglednom mnoštvu znanstenih i političkih analiza državne tvorbe Bosne i Hercegovine, je teza o slaboj i nemogućoj (propaloj) državi - iz jednostavnog razloga jer „ne postoji temeljni konsenzus konstitutivnih etničkih skupina o državnoj zajednici“ - kojega možda „nije moguće ni stvoriti“ (Kasapović,2005/15)
Analiza stanja
U posljednje vrijeme, ne samo siromaštvo, nezaposlenost i društvena nebriga o socijalno ugroženim, karakteriziraju bosansko-hercegovačko društvo, nego i porast svih vrsta kriminala, mita i korupcije učvršćuju BiH na skoro sam vrh ljestvice gorućih medjunarodnih problema. Medjutim, za razliku od drugih „slabih i propalih država: Somalije, Haitija, Ruande Konga, Istočnog Timora“ i dr, političko nedonošće – Država Bosna i Hercegovina – kreirana je u kuhinjama velikih sila, prije svega američke administracije i Kontakt grupe, upravljana i „doradjivana“ od Visokih predstavnika medjunarodne zajednice kao protektorat. Suodgovornost svjetskih političkih čimbenika koji nisu razumjeli ili su pogrešno razumljeli jedan od najkrvavijih ratova novije povijesti vodjen tlu BiH, trenutno je od manje važnosti, imajući na umu nesreću i siromaštvo triju satjeranih naroda u „ludjačku košulju“ daytonske nefunkcionirajuće države.
Daytonski mirovni sporazum, kao genijalni zahvat američkog Pregovaračkog tima na čelu s Richardom Holbrookom okončao je rat i masovno ubijanje civila, i u mučnom kompromisu smrtno zaraćenih strana, iznjedrio komplicirani Ustav za medjunarodno već priznatu državu. Istovremeno je definitivno koncipirao vec dogovorenu Federaciju Muslimana i Hrvata, koju je zatim uklopio u problematicnu konfederaciju s Republikom Srpskom. Znanstvenoteorijska argumentacija za mogućnost jedne takove državne tvorbe, poznata u politologiji kao Teorija konsocijacie, Nizozemaca Arenda Lijpharta, predvidjala je razne „konsocijacijske aranžmane“ medju političkim elitama, koji su trebale da dovedu do demokratske i ekonomiski zdrave države. Petnaest godina kasnije Federacija je gospodarski u kolapsu, državni proračun pred slomom, kantoni ne funkciniraju, socijalni nemiri su u razbuktavanju, a Republika Srpska tone u korupcija i secesionizam. I to sve usprkos protektoratskom bdjenju plejade Visokih predstavnika medjunarodne zajednice (od 1998. s vrlo velikim „bonskim ovlastima“), milijardama medjunarodne financijske pomoći, kao i mnoštvu savjetodavnih čimbenika koji su preplavili zemlju i aktivno se uključili u diskurzivni rat za ispravnu implementaciju daytonskih odluka.
Konsocijacija i(li) federalizam
Više je nego začudno da je krupnu politološku dilemu – novi ustroj rascijepane države – američka administracija pokušala riješiti manjkom klasične federativnosti i obiljem konsocijacijskih aranžmana, ignorirajući tako svoja vlastita dragocijena povijesna iskustva. Koncipirati BiH kao konfederalnu(dvoentitetsku) državu neravnopravnih članica, a sloviti soju (američku) demokraciju kao svijetli primjer ravnopravnosti svih članica u federaciji, tesko je razumjeti i jos teze znanstveno opravdati.. Kome je više nego njima poznata važnost pobjede federalista nad konfederalistima u američkom gradjanskom ratu - kada su definitivno, za današnju super silu, učvršćeni temelji snažnoj demokraciji i funkcionalnoj saveznoj državi? Pored podjele vlasti na egzekutivu i legislativu, potvrdjen je klasični federalistički zahvat (uvijek problematične) vertikalne podjele vlasti izmedju saveza i federalnih članica; sto je bilo (a i danas je) od enormne važnosti za funkcioniranje svakog kompleksnog politickog sustava (van Beyme,2007/41).
Takodjer i kreatori povijesnog švicarskog Ustava su 1948 (po uzoru na američki Ustav) kreirali klasični federalni sustav jednakopravnih članica i uveli ravnopravni dvodomni parlament, nadilazeći tako nefunkcionalni asimetrični konfederalizam, čime su stvorili temelje najuspješnijeg europskog društva.
Američko ustavno načelo - da svaka nova članica u federaciji ima jednaka prava s ostalima – (od enormne važnosti za državnu stabilnost), potpuno je ignorirano u koncipiranju državne tvorbe BiH, i najmanjoj članici - Hrvatskoj republici Herceg-Bosni - dodijeljena marginalna uloga u kompliciranoj (od Muslimana dominiranoj) Federaciji, a srpska članica - Republika Srpska - uzdignuta je na pijedestal entiteta (države u državi).
Analizom temeljnih zakona daytonske BiH može se uočiti mnoštvo politoloških rješenja - tipičnih za teoriju konsocijacijskih aranžmana – u kojima je omogućeno političkim elitama da se učahure u svoje segmente i da vrlo uspješno zadovoljavaju svoje vlastite egoizme. Akceptirane teritorijalne autonomije, od strane kreatora daytonskog Ustava, na način da je dobio više onaj tko je više i tražio - bez obzira na jednakopravnost - vodili su u konfederalnost i asimetričnost. Osim toga, u naivnoj težnji da se rekonstruira famozna multietničnost u BiH, umjetno su konsruirani kantoni u Federaciji, i posvuda su uvodjeni principi razmjernosti i pariteta za ustrojstva svih glavnih državnih institucija; kao i konsenzus, i kvalificirane većine, i pravo veta. „Takvim ustavnim aranžmanima stvoren je najsloženiji politički sustav u Europi…ustrojen prema 14 ustava…u kojem se odluke donose u 14 zakonodavnih tijela, u 14 vlada i u više od 200 ministarstava na pet razina organizacije: državnoj, entitetskoj, kantonalnoj, distriktskoj i općinskoj.“ (Kasapović,2005/156) Ovakav ustroj izložen je već duže vrijeme žestokim medijskim i znanstenim kritikama, i okrivljuje ga se kao generatora i unitarističkih i separatističkih tendencija. Taj najsloženiji Gordijski čvor europske politike je trenutno vrlo veliki diplomatski izazov i ako se blagovremeno ne razriješi nije isključeno da ce „BiH biti suočena s iredentizmom. Ili mogućim raspadom.“ (Žepic,2008/20)
Odlučujuće je dakle pitanje (ako je već odlučeno od velikih sila da BiH mora ostati jedna politička cjelina) - kako urediti bosanskohercegovačku državu da stvarno funkcionira? U dihotomnoj tipologiji demokraskih političkih sustava- po vodećom politologu podijeljenih društava Lijphartu - većinska jedemokracija za višenacionalnu državu neprikladna – u obzir može doći samokonsocijacijska demokracija. Po toj teoriji, uz autonomiju segmenata (koja je u BiH 1995. bila do u potpunosti izvedena), a koju su teoretičari federalizma već davno prije evaluirali, Lijphart stavlja drugo glavno načelo uspješnosti demokrcije u podijeljenom društvu - stvaranje velike koalicije- kao i dva sekundarna načela: razmjernost i manjiski veto.(Lijphart,1984). Studirajući uspješne pluralističke demokracije (Nizozemske, Švicarske, Belgije, Austrije, Kanade i dr.), on je uočio uspješnost velikih koalicija političkih stranaka, tj, akomodaciju političkih elita i njihov vodeći princip: amicabilis compositio(prijateljski dogovor), i kao politološko otkriće pokušao ga je znanstveno uopćiti i primjenjivati u novim demokracijama podijeljenih društava. S tim se, od samog početka, nikako nije slagao osnivač konsocijacijske (konkordancijske) teorije Njemac Gerhard Lehmbruch, po kojemu su šanse Lijphartovih „institutional engineering“-a u novim zemljama često minimalne, jer supolitička kultura i politička strategije aktera u konkordancijskim demokracijama „kontigentni rezultat povijesnog sazrijevajućeg procesa“. (Lehmbruch,2003/12).
Dakle, razmjerna podjela vlasti u uspješnim demokracijama u obliku velike koalicije svih najvažnijih segmenata pluralnog društva samo su iznimne sekvence višedecenijskih i višestoljetnih demokracija, i ne daju se u novim zemljama tehnički „iskonstruirati“. Političke elite (najvažnije za taj tip demokracije), koje treba da premošćuju rascijepe medju segmentima i svojom suradnjom održavaju zajednicu, u BiH su svakako najsporniji element u demokratskom projektu: bh elite su na brzinu sročene, egoistične i bez potpore masa. Duge su im liste korupcijskih skandala i procesa (i to u svim trima etnijama); premnogo se desilo političkih obmana i laži u zadnjih dvadesetak godina s njihovih strana da bi ich svesne mase mogle podrzavati.
Švicarska politička elita stoljećima je izgradjivala svoje akomodacijske aranžmane, a čak - čitavo stoljeće - je moderna federacija izgradjivanavećinski i konsesusno - do velike koalicije 1943. Nizozemska politička elita stvara veliku koaliciju tek 1917, a Austrija 1945. Stoga je znanstveno postaviti tezu da su za prve stadije mladih demokracija svojstveniji oblici konsensusne demokracije (podjele i disperzije vlasti), koja dakle nije ograničena samo na stvaranje velike koalicije – kao što nalaze teorija konsocijacijske demokracije - nego obuhvaća sve druge oblike višestranačkih vlada. Ako postoji autonomija segmenata (jedna društvena skupina samostalno uredjuje vlastite poslove - poglavito na području obrazovanja i kulture), onda za savezne probleme nije nuzna velika koalicija, nego je dostatno da se problemi rješavaju konsenzusom (pregovarački), uz stalno postojanje političke oporbe - čiji je zadatak -kontrolna i inovacijska funkcija. Takodjer je nužno inovacijskim snagama da imaju mogućnost stvaranja poslijeizborne koalicije. ( U Švicarskoj je mogućnost učestalih referenduma prilika svakoj vrsti oporbe da dodje do pozicije; u Njemačkoj i Austriji za oporbeni stav važna je mogućnost raspada velike koalicije i stvaranja nove minimalne koalicije; kao uostalom i u Belgiji i Kanadi.)
Osim organiziranih oporbi za novu demokraciju ključno je postojanje što višegradjana-demokrata kritički nastrojenih spram političkih dužnosnika, a kojima je maksimalno omogućeno direktno djelovanje. Jedan od najvažnijih načina konsultiranja baze (kako to vodeći politolozi naglašavaju) su izbori - tj. jest sam „izborni dizajn“: kako pretočiti volju birača u politički mandat? Razmjerni izborni sustav omogućava puno preslikavanje izbornih rezultata u zastupnike, a centripetalistički potencira većinske izborne sustave s preferencijskim glasovanjem. Daytonski ustav uveo je vrlo kompliciran razmjerni izborni sustav za BiH, koji je isključivao izborne pragove i podjelu zemlje na izborne jedinice. Neuspjeh je bio zagarantiran - i nakon nekoliko godina Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch biva prisiljen dizajnirati izbore sasma drukčije. Svoju plemenitu namjeru - pospješivanje funkcionalnosti federacije – ne rjesava federalistickim principima, nego kažnjavanjem najmanjeg federalnog člana - a forsiranjem najvećeg. Po tom njegovom konceptu neke stranke su imale prag od pet posto, a neke (potrebne Petritschevim idejama) ulazile s jedan posto dobivenih glasova. Takodjer, po preporuci OESS-a, a da bi ukinuo pravo veta manjem narodu u Domu naroda, Petritsch mijenja i način biranja zastupnika, otvarajući mogućnost da veća nacija može manjoj birati političke predstavnike. Tako je polučio pobunu obespravljenih. Najmanja nacija je proglasila samoupravu - i dovela do blokade sustava.
Prijedlog narednih izbora!
Kritički analizirajući mnoštvo najrazličitijih napisa i prijedloga za razrješenje zapadnobalkanskog čvora, a isčekujući eventualni dogovor domaćih čelnika (koji postaje sve više balkanska parodija), postaje očito da rješenje može biti samo u konstruktivnom angažiranju medjunarodne zajednice (i to prije svega nove američke administracije kao i novog Visokog predstavnika Valentina Inzka), a uz maksimalnu podršku demokratskih gradjana, koji se moraju uvući u ovaj sudbonosni proces. I kao što je već jednom izborni zakon upadljivo mijenjan na stetu gradjana- demokrata, tako bi za iduće opće izbore 2010. mogao od strane Visokog predstavnika biti i promijenjen na dobrobit svih, tj, za unapredjenje demokracije gradjana i naroda. Izbori bi se proveli početkom godine samo za Saveznu skupštinu oba doma: Zastupnički dom s 200 direktno biranih zastupnika i Dom naroda (federalnih članica) s direkto biranim 51 zastupnikom. Skupština s oba ravnopravna doma imala bi prvenstveni zadatak: kreirati i proglasiti Ustav savezne države, a potom izabrati premijera i predsjednika s dvojicom dopresjednika. Naredni zadatak je raspisivanje izbora za srednju razinu na osnovi Ustava koji je je konsenzusno kreiran i proglašen.
Da bi izbori za Zastupnički dom bili što direktniji, potrebno je da ima onoliko izbornih jedinica koliko i općina, jer su upravo opcine i povijesni i politicki najizrazenija realnost. Veće općine imale bi proporcionalno i više zastupnika – naravno, biranih u razmjernom sustavu - a da bi Zastupnicki dom bio dovoljno imun na manipulacije, potrebno je da ima i dovoljnu veličinu (broj od 200 se u Švicarskoj pokazao skoro kao magičan).
Budući da uspješna BiH može biti samo federalna, a ključni čimbenik federacije je Zastupničkom domu ravnopravni Dom Naroda (velekantona), koji bi zaprve ustavotvorne izbore trebao biti direktan - na način da većinske bošnjačke općine biraju svojih 17 predstavnika, srpske općine (RS) svojih 17, a hrvatske svojih 17 - s izbornim jedinicama veličine velikih općina, ili više susjednih manjih općina.
Cijelo predizborno vrijeme (a tako bi se i birali zastupnici), bilo bi u znaku traženja i usuglašavanja novog optimalnog ustrojstva savezne države. Koplja bi se lomila, i lome se, oko nekoliko vrlo aktuelnih modela koji se kreiraju u raznim kuhinjama i s raznim intencijama.
Već je prije nekoliko godina Vlada Norveške preko Centra za sigurnosne studije u Sarajevu pokušavala pripremiti model ustavnih promjena, slično kao i Američki centar za mir. Ostalo se samo na konstruktivnom pokušaju. Venecijanska komisija (koju u najnovije vrijeme potencira i američki Kongres) u svojim analizama dala je preporuku BiH o jačanju državnih (saveznih) institucija, što je naravno od iznimne važnosti, ali se ni blizu nije upustila u znanstveno kreiranje srednje razine, bez koje, svakako, nema uspješnog funkcioniranja simetrične višenacionalne federacije.
Četiri aktualna modela - i prijedlog konstruktivnog – petog
Kako god budu izvedeni naredni izbori, sigurno će biti u znaku - ili kreiranja i usvajanja - ili samo usvajanja novog Ustava države, čiji gradjani već dugo vapiju za pravnom državom i sigurnim okriljem Nato-a i Europske unije. (Raspad zasad, otkad su se velike sile iznova zainteresirale za ovaj problem je manje vjerojatan.)
Četiri modela su aktualna u politološkom i političkom diskursu: Model unitarne gradjanske države, model kantonalne države, model regionalizacije i model tri republike (Žepić, 2008/194). Model unitarne države (jedan čovjek – jedan glas) - svojstven samo jednonacionalnim zemljama - kao funkcionalno rješenje je utopija bošnjačkih političara i teoretičara (Mujkić, Status11/63) i slobodna fantazma zapadnih čimbenika - alergičnih na bilo kakve etničke podjele. Taj model ne podrazumijeva nikakvu srednju razinu izmedju općine i države, a temelji se na dominaciji gradjanskog i ignoranciji nacionalnog, što je za BiH neprocijenjiva pogreška. Uvesti unitarizam u zemlju u kojoj još uvijek ne postoji niti jedan povijesni dogadjan od zajednicke važnosti, niti ijedan zajednički blagdan, niti čak zajednički novogodišnji Djeda Mraz (Božićnjak) za dječje vrtiće. Konsocijacija Lijphartovskog tipa u ovoj varijanti dobila bi povijesnu dimenziju jalovih orijentalističkih manipulacija.
Drugi model kantoniziranja cijele Bosne i Hercegovine, naizgled vrlo ekskluzivan (prije svega zbog švicarske uspješnosti), sve je manje u diskusijama, jer - već primjenjivan u Federaciji - zbog ogromne administracije i skupe države, iskazuje se vrlo neefikasnim. Taj model podrazumijeva i razbijanje Republike Srpske u više kantona, na što se srpski političari svim silama bune. (Radmanović/Nezavisne novine, 15.5.2009.)
Model regionalizirane države - podrazumijeva ukidanje entiteta i kantona, i favorizira ekonomske regije kao središnje razine vlasti - postaje sve aktualniji za bošnjačku politiku, djelimično hrvatske političke stranke (i Crkvu u Hrvata), kao i važne čimbenike u medjunarodnoj politici. Ovaj model (vrlo rastezljiv), u svojoj osnovnoj varijanti je samo kompliciraniji nastavak unitatarnog modela, jer u svojoj osnovi ne podrazumijeva stvarnu autonomiju segmenata, nego samo administrativnu upravu po naredjenju iz centra. Čak i takova varijanta dovela bi do blokade sustava jer bi u regijama opet vladale – regije (etno-elite).
U varijanti da regije ne budu samo jedinice lokalne samouprave, nego da imaju zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast, stvorilo bi se umjesto jednog kriznog sustava - tri - ili četiri - ili pet. Dominantna nacionalna središta s jakim nacionalnim strankama dominirali bi svoju regiju služeći se svim sredstvima (dovoljno je samo proučiti kako „multietničko“ Sarajevo uvažava prava gradjana hrvatske i srpske nacionalnosti). Mir i prosperitet, u tako umjetno stvorenim regijama od posvadjanih naroda, jedino bi mogli na duge staze (i to samo djelimično) omogućavati jake medjunarodne policijske i vojne snage s jakom financijskom podrškom.
Model tri republike podrazumijeva republike kao središnju razinu vlasti, tj opstanak Republike Srpske i pretvorbu Federacije u Bosnjačku republiku i Hrvatsku republiku. Neporeciva je pravna i politološka argumentacija ovom modelu, jer u odnosu na prethodna tri, konačno proklamira simetrični status triju ravnopravnih nacija (koje su to bile i povijesno, i prije rata, i u ratu, i u Daytonu), i to na bazi preglednosti i pravičnosti (Žepić, 2008/221). Ali, budući da republike (tj. entiteti) najčešće podrazumijevaju sve bitne elemente državne strukture (vojsku, policiju, sudstvo, vanjsku politiku, entitetsko glasovanje…) kreira se konfederalni sustav triju entiteta i time stvara stalna viruletnost blokada i separatizama. Naravno da se lako opozvati na ekstenziju političkih pojmova, pokazivati na drugačije značenje pojmova i dokazivati da su mnogi politički relevantni pojmovi bez znanstvene konsistentnosti: Švicarska se zove konfederacija, a važi za primjer klasične federacije, Kanton Ženeva nema predznak „Kanton“ nego se zove „Republic Geneve“, Bavarska nije „savezna zemlja“ kao ostale, nego se zove „Freistaat Bayern“ itd. Za BiH i žučnu raspravu o njezinoj srednjoj razini upadljiva je manjkavost potencirati stvaranje trećeg entiteta, tj. tri republike, a istovremeno se zalagati za dovoljno jaku saveznu razinu klasičnog federalnog tipa, državu sposobnu za euroatlaske asocijacije - kako zbog konsekvetnosti u pojmovima tako i u popularizaciji novog ustroja, bez opterećenih nazivlja.
Model peti: Savezna država s tri (vele)kantona (Vukić, 2007) ima sličnosti s prethodnim, ali se razlikuje od njega jasnom i racionalnom usuglašenošću savezne i srednje razine, definiranim kompetencijama kantonalnih premijera i saveznog premijera, počasnih ovlasti predsjednika i njegovih dopresjednika, a prije svega principom izvornodemokratskog formiranja (vele)kantona, i to - tako da općine u sadašnjem sastavu (kao i novoformirane) referendumom izjašnjavaju svoju pripadnost odredjenom nacionalnom kantonu. Manjinske nacije u velikim gradovima imale bi umjesto, uobičajene kulturne autonomije, i mogućnost izborne jedinice za kantonalnu razinu, što bi potisnulo potrebu za stvaranjem distrikta od glavnog grada. Premijer Savezne države po ovom modelu bio bi biran po indirektnom modelu biranja njegovih (i njemu koaliranih) zastupnika (elektora) za Saveznu skupštinu- kao predsjednik u SAD-u. On bi imao velike ovlasti, ali bi morao „vladati“ „euroski“ uz stalnu potporu Parlamenta, i morao bi cijelo vrijeme imati barem natpolovičnu većinu u svim trima kantonalnim skupštinama, tj u nacionalnim klubovima Doma naroda. Svaku blokadu u Domu naroda mogao bi riješiti direktnim zastupanjem svoje ideje u dotičnim kantonalnim skupštinama, ili zahtjevom kod Ustavnog suda, a koji bi najčešće - raspisujući referendum - riješavao blokadu. Iz kojegod naroda bio, savezni premijer bi morao imati za zamjenike i ministre predstavnike iz drugih naroda. Po principu paritetnosti, ako je izabran premijer iz jednog naroda, predsjednik Zastupničkog doma bio bi iz drugog naroda, a predsjednik Doma naroda iz trećeg. Predsjednik države, kao i njegovi zamjenici imali bi rotirajuću funkciju, kao i predsjednici Ustavnog suda.
Ali što je najvažnije za ovaj model: on posjeduje sustavnu preglednost za sve društvene čimbenike, on ima optimalnu direktnost gradjana-glasača za sve tri razine državnog sustava. Osim toga on može riješiti dilemu: kakav sustav potrebuje Bosna i Hercegovina da bi mogla postati clanica Europske unije.
Literatura
Ančić, Mladen (2007). Jedan čovjek –jedan glas ili „hodte nami vi na viru“. Mostar: Status 12.
Abromeit, Heidrun und Stoiber, Michael (2006). Demokratien im Fergleich. Wiesbaden:VS Verlag fuer Sozialwissenschaften
Calic, Marie-Janine (1996). Krieg und Frieden in Bosnien-Herzegowina. Frankfurt am Main: Suhrkamp
Clinton, Bill (2004). Mein Leben. Berlin: Econ
Holbrooke, Richard (1998). Završiti rat. Sarajevo: Sahuinpasic
Kasapović, Mirjana (2005). Bosna i Hercegovina podijeljeno društvo i nestabilna država. Zagreb: Politička kultura.
Lehmbruch, Gerhard (2003). Verhandlungsdemokratie. Wiesbaden: Westdeutscher Verlag.
Lijphart, Arend (1984). Democracies: Patterns of Majoritarian and Consensus Government in Twenty-One Countries.New Haven i London: Yale University Press.
Linder, Wolf (2005). Schweizerische Demokratie. Bern, Stuttgart, Wien:Verlag Haupt
Mujkić, Asim (2007). Treći entitet (II) „Bauk“ liberalne demokratije kruži Bosnom. Mostar: Status 12.
Obama, Barack (2007). Hoffnung wagen. Muenchen: Riemann
Von Beyme, Klaus (2007). Foederalismus und regionales Bewusstsein. Muenchen: Beck
Vukić, Željko (2007).Srednja razina – tri kantona. Mostar: Status 12.(www.terratolis.com)
Vukoja, Ivan (2007). Treći entitet – Uvod u podjelu ili stabilizaciju države. Mostar: Status12
Žepic, Božo (2008). Kritika politike. Mostar: Matica hrvatska Mostar.Prilog: (Vukić, 2007.Shema državnog ustrojstva BiH. Srednja razina – tri kantona. Status 12.)
Mr. sc. Željko Vukic
Analiza stanja
U posljednje vrijeme, ne samo siromaštvo, nezaposlenost i društvena nebriga o socijalno ugroženim, karakteriziraju bosansko-hercegovačko društvo, nego i porast svih vrsta kriminala, mita i korupcije učvršćuju BiH na skoro sam vrh ljestvice gorućih medjunarodnih problema. Medjutim, za razliku od drugih „slabih i propalih država: Somalije, Haitija, Ruande Konga, Istočnog Timora“ i dr, političko nedonošće – Država Bosna i Hercegovina – kreirana je u kuhinjama velikih sila, prije svega američke administracije i Kontakt grupe, upravljana i „doradjivana“ od Visokih predstavnika medjunarodne zajednice kao protektorat. Suodgovornost svjetskih političkih čimbenika koji nisu razumjeli ili su pogrešno razumljeli jedan od najkrvavijih ratova novije povijesti vodjen tlu BiH, trenutno je od manje važnosti, imajući na umu nesreću i siromaštvo triju satjeranih naroda u „ludjačku košulju“ daytonske nefunkcionirajuće države.
Daytonski mirovni sporazum, kao genijalni zahvat američkog Pregovaračkog tima na čelu s Richardom Holbrookom okončao je rat i masovno ubijanje civila, i u mučnom kompromisu smrtno zaraćenih strana, iznjedrio komplicirani Ustav za medjunarodno već priznatu državu. Istovremeno je definitivno koncipirao vec dogovorenu Federaciju Muslimana i Hrvata, koju je zatim uklopio u problematicnu konfederaciju s Republikom Srpskom. Znanstvenoteorijska argumentacija za mogućnost jedne takove državne tvorbe, poznata u politologiji kao Teorija konsocijacie, Nizozemaca Arenda Lijpharta, predvidjala je razne „konsocijacijske aranžmane“ medju političkim elitama, koji su trebale da dovedu do demokratske i ekonomiski zdrave države. Petnaest godina kasnije Federacija je gospodarski u kolapsu, državni proračun pred slomom, kantoni ne funkciniraju, socijalni nemiri su u razbuktavanju, a Republika Srpska tone u korupcija i secesionizam. I to sve usprkos protektoratskom bdjenju plejade Visokih predstavnika medjunarodne zajednice (od 1998. s vrlo velikim „bonskim ovlastima“), milijardama medjunarodne financijske pomoći, kao i mnoštvu savjetodavnih čimbenika koji su preplavili zemlju i aktivno se uključili u diskurzivni rat za ispravnu implementaciju daytonskih odluka.
Konsocijacija i(li) federalizam
Više je nego začudno da je krupnu politološku dilemu – novi ustroj rascijepane države – američka administracija pokušala riješiti manjkom klasične federativnosti i obiljem konsocijacijskih aranžmana, ignorirajući tako svoja vlastita dragocijena povijesna iskustva. Koncipirati BiH kao konfederalnu(dvoentitetsku) državu neravnopravnih članica, a sloviti soju (američku) demokraciju kao svijetli primjer ravnopravnosti svih članica u federaciji, tesko je razumjeti i jos teze znanstveno opravdati.. Kome je više nego njima poznata važnost pobjede federalista nad konfederalistima u američkom gradjanskom ratu - kada su definitivno, za današnju super silu, učvršćeni temelji snažnoj demokraciji i funkcionalnoj saveznoj državi? Pored podjele vlasti na egzekutivu i legislativu, potvrdjen je klasični federalistički zahvat (uvijek problematične) vertikalne podjele vlasti izmedju saveza i federalnih članica; sto je bilo (a i danas je) od enormne važnosti za funkcioniranje svakog kompleksnog politickog sustava (van Beyme,2007/41).
Takodjer i kreatori povijesnog švicarskog Ustava su 1948 (po uzoru na američki Ustav) kreirali klasični federalni sustav jednakopravnih članica i uveli ravnopravni dvodomni parlament, nadilazeći tako nefunkcionalni asimetrični konfederalizam, čime su stvorili temelje najuspješnijeg europskog društva.
Američko ustavno načelo - da svaka nova članica u federaciji ima jednaka prava s ostalima – (od enormne važnosti za državnu stabilnost), potpuno je ignorirano u koncipiranju državne tvorbe BiH, i najmanjoj članici - Hrvatskoj republici Herceg-Bosni - dodijeljena marginalna uloga u kompliciranoj (od Muslimana dominiranoj) Federaciji, a srpska članica - Republika Srpska - uzdignuta je na pijedestal entiteta (države u državi).
Analizom temeljnih zakona daytonske BiH može se uočiti mnoštvo politoloških rješenja - tipičnih za teoriju konsocijacijskih aranžmana – u kojima je omogućeno političkim elitama da se učahure u svoje segmente i da vrlo uspješno zadovoljavaju svoje vlastite egoizme. Akceptirane teritorijalne autonomije, od strane kreatora daytonskog Ustava, na način da je dobio više onaj tko je više i tražio - bez obzira na jednakopravnost - vodili su u konfederalnost i asimetričnost. Osim toga, u naivnoj težnji da se rekonstruira famozna multietničnost u BiH, umjetno su konsruirani kantoni u Federaciji, i posvuda su uvodjeni principi razmjernosti i pariteta za ustrojstva svih glavnih državnih institucija; kao i konsenzus, i kvalificirane većine, i pravo veta. „Takvim ustavnim aranžmanima stvoren je najsloženiji politički sustav u Europi…ustrojen prema 14 ustava…u kojem se odluke donose u 14 zakonodavnih tijela, u 14 vlada i u više od 200 ministarstava na pet razina organizacije: državnoj, entitetskoj, kantonalnoj, distriktskoj i općinskoj.“ (Kasapović,2005/156) Ovakav ustroj izložen je već duže vrijeme žestokim medijskim i znanstenim kritikama, i okrivljuje ga se kao generatora i unitarističkih i separatističkih tendencija. Taj najsloženiji Gordijski čvor europske politike je trenutno vrlo veliki diplomatski izazov i ako se blagovremeno ne razriješi nije isključeno da ce „BiH biti suočena s iredentizmom. Ili mogućim raspadom.“ (Žepic,2008/20)
Odlučujuće je dakle pitanje (ako je već odlučeno od velikih sila da BiH mora ostati jedna politička cjelina) - kako urediti bosanskohercegovačku državu da stvarno funkcionira? U dihotomnoj tipologiji demokraskih političkih sustava- po vodećom politologu podijeljenih društava Lijphartu - većinska jedemokracija za višenacionalnu državu neprikladna – u obzir može doći samokonsocijacijska demokracija. Po toj teoriji, uz autonomiju segmenata (koja je u BiH 1995. bila do u potpunosti izvedena), a koju su teoretičari federalizma već davno prije evaluirali, Lijphart stavlja drugo glavno načelo uspješnosti demokrcije u podijeljenom društvu - stvaranje velike koalicije- kao i dva sekundarna načela: razmjernost i manjiski veto.(Lijphart,1984). Studirajući uspješne pluralističke demokracije (Nizozemske, Švicarske, Belgije, Austrije, Kanade i dr.), on je uočio uspješnost velikih koalicija političkih stranaka, tj, akomodaciju političkih elita i njihov vodeći princip: amicabilis compositio(prijateljski dogovor), i kao politološko otkriće pokušao ga je znanstveno uopćiti i primjenjivati u novim demokracijama podijeljenih društava. S tim se, od samog početka, nikako nije slagao osnivač konsocijacijske (konkordancijske) teorije Njemac Gerhard Lehmbruch, po kojemu su šanse Lijphartovih „institutional engineering“-a u novim zemljama često minimalne, jer supolitička kultura i politička strategije aktera u konkordancijskim demokracijama „kontigentni rezultat povijesnog sazrijevajućeg procesa“. (Lehmbruch,2003/12).
Dakle, razmjerna podjela vlasti u uspješnim demokracijama u obliku velike koalicije svih najvažnijih segmenata pluralnog društva samo su iznimne sekvence višedecenijskih i višestoljetnih demokracija, i ne daju se u novim zemljama tehnički „iskonstruirati“. Političke elite (najvažnije za taj tip demokracije), koje treba da premošćuju rascijepe medju segmentima i svojom suradnjom održavaju zajednicu, u BiH su svakako najsporniji element u demokratskom projektu: bh elite su na brzinu sročene, egoistične i bez potpore masa. Duge su im liste korupcijskih skandala i procesa (i to u svim trima etnijama); premnogo se desilo političkih obmana i laži u zadnjih dvadesetak godina s njihovih strana da bi ich svesne mase mogle podrzavati.
Švicarska politička elita stoljećima je izgradjivala svoje akomodacijske aranžmane, a čak - čitavo stoljeće - je moderna federacija izgradjivanavećinski i konsesusno - do velike koalicije 1943. Nizozemska politička elita stvara veliku koaliciju tek 1917, a Austrija 1945. Stoga je znanstveno postaviti tezu da su za prve stadije mladih demokracija svojstveniji oblici konsensusne demokracije (podjele i disperzije vlasti), koja dakle nije ograničena samo na stvaranje velike koalicije – kao što nalaze teorija konsocijacijske demokracije - nego obuhvaća sve druge oblike višestranačkih vlada. Ako postoji autonomija segmenata (jedna društvena skupina samostalno uredjuje vlastite poslove - poglavito na području obrazovanja i kulture), onda za savezne probleme nije nuzna velika koalicija, nego je dostatno da se problemi rješavaju konsenzusom (pregovarački), uz stalno postojanje političke oporbe - čiji je zadatak -kontrolna i inovacijska funkcija. Takodjer je nužno inovacijskim snagama da imaju mogućnost stvaranja poslijeizborne koalicije. ( U Švicarskoj je mogućnost učestalih referenduma prilika svakoj vrsti oporbe da dodje do pozicije; u Njemačkoj i Austriji za oporbeni stav važna je mogućnost raspada velike koalicije i stvaranja nove minimalne koalicije; kao uostalom i u Belgiji i Kanadi.)
Osim organiziranih oporbi za novu demokraciju ključno je postojanje što višegradjana-demokrata kritički nastrojenih spram političkih dužnosnika, a kojima je maksimalno omogućeno direktno djelovanje. Jedan od najvažnijih načina konsultiranja baze (kako to vodeći politolozi naglašavaju) su izbori - tj. jest sam „izborni dizajn“: kako pretočiti volju birača u politički mandat? Razmjerni izborni sustav omogućava puno preslikavanje izbornih rezultata u zastupnike, a centripetalistički potencira većinske izborne sustave s preferencijskim glasovanjem. Daytonski ustav uveo je vrlo kompliciran razmjerni izborni sustav za BiH, koji je isključivao izborne pragove i podjelu zemlje na izborne jedinice. Neuspjeh je bio zagarantiran - i nakon nekoliko godina Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch biva prisiljen dizajnirati izbore sasma drukčije. Svoju plemenitu namjeru - pospješivanje funkcionalnosti federacije – ne rjesava federalistickim principima, nego kažnjavanjem najmanjeg federalnog člana - a forsiranjem najvećeg. Po tom njegovom konceptu neke stranke su imale prag od pet posto, a neke (potrebne Petritschevim idejama) ulazile s jedan posto dobivenih glasova. Takodjer, po preporuci OESS-a, a da bi ukinuo pravo veta manjem narodu u Domu naroda, Petritsch mijenja i način biranja zastupnika, otvarajući mogućnost da veća nacija može manjoj birati političke predstavnike. Tako je polučio pobunu obespravljenih. Najmanja nacija je proglasila samoupravu - i dovela do blokade sustava.
Prijedlog narednih izbora!
Kritički analizirajući mnoštvo najrazličitijih napisa i prijedloga za razrješenje zapadnobalkanskog čvora, a isčekujući eventualni dogovor domaćih čelnika (koji postaje sve više balkanska parodija), postaje očito da rješenje može biti samo u konstruktivnom angažiranju medjunarodne zajednice (i to prije svega nove američke administracije kao i novog Visokog predstavnika Valentina Inzka), a uz maksimalnu podršku demokratskih gradjana, koji se moraju uvući u ovaj sudbonosni proces. I kao što je već jednom izborni zakon upadljivo mijenjan na stetu gradjana- demokrata, tako bi za iduće opće izbore 2010. mogao od strane Visokog predstavnika biti i promijenjen na dobrobit svih, tj, za unapredjenje demokracije gradjana i naroda. Izbori bi se proveli početkom godine samo za Saveznu skupštinu oba doma: Zastupnički dom s 200 direktno biranih zastupnika i Dom naroda (federalnih članica) s direkto biranim 51 zastupnikom. Skupština s oba ravnopravna doma imala bi prvenstveni zadatak: kreirati i proglasiti Ustav savezne države, a potom izabrati premijera i predsjednika s dvojicom dopresjednika. Naredni zadatak je raspisivanje izbora za srednju razinu na osnovi Ustava koji je je konsenzusno kreiran i proglašen.
Da bi izbori za Zastupnički dom bili što direktniji, potrebno je da ima onoliko izbornih jedinica koliko i općina, jer su upravo opcine i povijesni i politicki najizrazenija realnost. Veće općine imale bi proporcionalno i više zastupnika – naravno, biranih u razmjernom sustavu - a da bi Zastupnicki dom bio dovoljno imun na manipulacije, potrebno je da ima i dovoljnu veličinu (broj od 200 se u Švicarskoj pokazao skoro kao magičan).
Budući da uspješna BiH može biti samo federalna, a ključni čimbenik federacije je Zastupničkom domu ravnopravni Dom Naroda (velekantona), koji bi zaprve ustavotvorne izbore trebao biti direktan - na način da većinske bošnjačke općine biraju svojih 17 predstavnika, srpske općine (RS) svojih 17, a hrvatske svojih 17 - s izbornim jedinicama veličine velikih općina, ili više susjednih manjih općina.
Cijelo predizborno vrijeme (a tako bi se i birali zastupnici), bilo bi u znaku traženja i usuglašavanja novog optimalnog ustrojstva savezne države. Koplja bi se lomila, i lome se, oko nekoliko vrlo aktuelnih modela koji se kreiraju u raznim kuhinjama i s raznim intencijama.
Već je prije nekoliko godina Vlada Norveške preko Centra za sigurnosne studije u Sarajevu pokušavala pripremiti model ustavnih promjena, slično kao i Američki centar za mir. Ostalo se samo na konstruktivnom pokušaju. Venecijanska komisija (koju u najnovije vrijeme potencira i američki Kongres) u svojim analizama dala je preporuku BiH o jačanju državnih (saveznih) institucija, što je naravno od iznimne važnosti, ali se ni blizu nije upustila u znanstveno kreiranje srednje razine, bez koje, svakako, nema uspješnog funkcioniranja simetrične višenacionalne federacije.
Četiri aktualna modela - i prijedlog konstruktivnog – petog
Kako god budu izvedeni naredni izbori, sigurno će biti u znaku - ili kreiranja i usvajanja - ili samo usvajanja novog Ustava države, čiji gradjani već dugo vapiju za pravnom državom i sigurnim okriljem Nato-a i Europske unije. (Raspad zasad, otkad su se velike sile iznova zainteresirale za ovaj problem je manje vjerojatan.)
Četiri modela su aktualna u politološkom i političkom diskursu: Model unitarne gradjanske države, model kantonalne države, model regionalizacije i model tri republike (Žepić, 2008/194). Model unitarne države (jedan čovjek – jedan glas) - svojstven samo jednonacionalnim zemljama - kao funkcionalno rješenje je utopija bošnjačkih političara i teoretičara (Mujkić, Status11/63) i slobodna fantazma zapadnih čimbenika - alergičnih na bilo kakve etničke podjele. Taj model ne podrazumijeva nikakvu srednju razinu izmedju općine i države, a temelji se na dominaciji gradjanskog i ignoranciji nacionalnog, što je za BiH neprocijenjiva pogreška. Uvesti unitarizam u zemlju u kojoj još uvijek ne postoji niti jedan povijesni dogadjan od zajednicke važnosti, niti ijedan zajednički blagdan, niti čak zajednički novogodišnji Djeda Mraz (Božićnjak) za dječje vrtiće. Konsocijacija Lijphartovskog tipa u ovoj varijanti dobila bi povijesnu dimenziju jalovih orijentalističkih manipulacija.
Drugi model kantoniziranja cijele Bosne i Hercegovine, naizgled vrlo ekskluzivan (prije svega zbog švicarske uspješnosti), sve je manje u diskusijama, jer - već primjenjivan u Federaciji - zbog ogromne administracije i skupe države, iskazuje se vrlo neefikasnim. Taj model podrazumijeva i razbijanje Republike Srpske u više kantona, na što se srpski političari svim silama bune. (Radmanović/Nezavisne novine, 15.5.2009.)
Model regionalizirane države - podrazumijeva ukidanje entiteta i kantona, i favorizira ekonomske regije kao središnje razine vlasti - postaje sve aktualniji za bošnjačku politiku, djelimično hrvatske političke stranke (i Crkvu u Hrvata), kao i važne čimbenike u medjunarodnoj politici. Ovaj model (vrlo rastezljiv), u svojoj osnovnoj varijanti je samo kompliciraniji nastavak unitatarnog modela, jer u svojoj osnovi ne podrazumijeva stvarnu autonomiju segmenata, nego samo administrativnu upravu po naredjenju iz centra. Čak i takova varijanta dovela bi do blokade sustava jer bi u regijama opet vladale – regije (etno-elite).
U varijanti da regije ne budu samo jedinice lokalne samouprave, nego da imaju zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast, stvorilo bi se umjesto jednog kriznog sustava - tri - ili četiri - ili pet. Dominantna nacionalna središta s jakim nacionalnim strankama dominirali bi svoju regiju služeći se svim sredstvima (dovoljno je samo proučiti kako „multietničko“ Sarajevo uvažava prava gradjana hrvatske i srpske nacionalnosti). Mir i prosperitet, u tako umjetno stvorenim regijama od posvadjanih naroda, jedino bi mogli na duge staze (i to samo djelimično) omogućavati jake medjunarodne policijske i vojne snage s jakom financijskom podrškom.
Model tri republike podrazumijeva republike kao središnju razinu vlasti, tj opstanak Republike Srpske i pretvorbu Federacije u Bosnjačku republiku i Hrvatsku republiku. Neporeciva je pravna i politološka argumentacija ovom modelu, jer u odnosu na prethodna tri, konačno proklamira simetrični status triju ravnopravnih nacija (koje su to bile i povijesno, i prije rata, i u ratu, i u Daytonu), i to na bazi preglednosti i pravičnosti (Žepić, 2008/221). Ali, budući da republike (tj. entiteti) najčešće podrazumijevaju sve bitne elemente državne strukture (vojsku, policiju, sudstvo, vanjsku politiku, entitetsko glasovanje…) kreira se konfederalni sustav triju entiteta i time stvara stalna viruletnost blokada i separatizama. Naravno da se lako opozvati na ekstenziju političkih pojmova, pokazivati na drugačije značenje pojmova i dokazivati da su mnogi politički relevantni pojmovi bez znanstvene konsistentnosti: Švicarska se zove konfederacija, a važi za primjer klasične federacije, Kanton Ženeva nema predznak „Kanton“ nego se zove „Republic Geneve“, Bavarska nije „savezna zemlja“ kao ostale, nego se zove „Freistaat Bayern“ itd. Za BiH i žučnu raspravu o njezinoj srednjoj razini upadljiva je manjkavost potencirati stvaranje trećeg entiteta, tj. tri republike, a istovremeno se zalagati za dovoljno jaku saveznu razinu klasičnog federalnog tipa, državu sposobnu za euroatlaske asocijacije - kako zbog konsekvetnosti u pojmovima tako i u popularizaciji novog ustroja, bez opterećenih nazivlja.
Model peti: Savezna država s tri (vele)kantona (Vukić, 2007) ima sličnosti s prethodnim, ali se razlikuje od njega jasnom i racionalnom usuglašenošću savezne i srednje razine, definiranim kompetencijama kantonalnih premijera i saveznog premijera, počasnih ovlasti predsjednika i njegovih dopresjednika, a prije svega principom izvornodemokratskog formiranja (vele)kantona, i to - tako da općine u sadašnjem sastavu (kao i novoformirane) referendumom izjašnjavaju svoju pripadnost odredjenom nacionalnom kantonu. Manjinske nacije u velikim gradovima imale bi umjesto, uobičajene kulturne autonomije, i mogućnost izborne jedinice za kantonalnu razinu, što bi potisnulo potrebu za stvaranjem distrikta od glavnog grada. Premijer Savezne države po ovom modelu bio bi biran po indirektnom modelu biranja njegovih (i njemu koaliranih) zastupnika (elektora) za Saveznu skupštinu- kao predsjednik u SAD-u. On bi imao velike ovlasti, ali bi morao „vladati“ „euroski“ uz stalnu potporu Parlamenta, i morao bi cijelo vrijeme imati barem natpolovičnu većinu u svim trima kantonalnim skupštinama, tj u nacionalnim klubovima Doma naroda. Svaku blokadu u Domu naroda mogao bi riješiti direktnim zastupanjem svoje ideje u dotičnim kantonalnim skupštinama, ili zahtjevom kod Ustavnog suda, a koji bi najčešće - raspisujući referendum - riješavao blokadu. Iz kojegod naroda bio, savezni premijer bi morao imati za zamjenike i ministre predstavnike iz drugih naroda. Po principu paritetnosti, ako je izabran premijer iz jednog naroda, predsjednik Zastupničkog doma bio bi iz drugog naroda, a predsjednik Doma naroda iz trećeg. Predsjednik države, kao i njegovi zamjenici imali bi rotirajuću funkciju, kao i predsjednici Ustavnog suda.
Ali što je najvažnije za ovaj model: on posjeduje sustavnu preglednost za sve društvene čimbenike, on ima optimalnu direktnost gradjana-glasača za sve tri razine državnog sustava. Osim toga on može riješiti dilemu: kakav sustav potrebuje Bosna i Hercegovina da bi mogla postati clanica Europske unije.
Literatura
Ančić, Mladen (2007). Jedan čovjek –jedan glas ili „hodte nami vi na viru“. Mostar: Status 12.
Abromeit, Heidrun und Stoiber, Michael (2006). Demokratien im Fergleich. Wiesbaden:VS Verlag fuer Sozialwissenschaften
Calic, Marie-Janine (1996). Krieg und Frieden in Bosnien-Herzegowina. Frankfurt am Main: Suhrkamp
Clinton, Bill (2004). Mein Leben. Berlin: Econ
Holbrooke, Richard (1998). Završiti rat. Sarajevo: Sahuinpasic
Kasapović, Mirjana (2005). Bosna i Hercegovina podijeljeno društvo i nestabilna država. Zagreb: Politička kultura.
Lehmbruch, Gerhard (2003). Verhandlungsdemokratie. Wiesbaden: Westdeutscher Verlag.
Lijphart, Arend (1984). Democracies: Patterns of Majoritarian and Consensus Government in Twenty-One Countries.New Haven i London: Yale University Press.
Linder, Wolf (2005). Schweizerische Demokratie. Bern, Stuttgart, Wien:Verlag Haupt
Mujkić, Asim (2007). Treći entitet (II) „Bauk“ liberalne demokratije kruži Bosnom. Mostar: Status 12.
Obama, Barack (2007). Hoffnung wagen. Muenchen: Riemann
Von Beyme, Klaus (2007). Foederalismus und regionales Bewusstsein. Muenchen: Beck
Vukić, Željko (2007).Srednja razina – tri kantona. Mostar: Status 12.(www.terratolis.com)
Vukoja, Ivan (2007). Treći entitet – Uvod u podjelu ili stabilizaciju države. Mostar: Status12
Žepic, Božo (2008). Kritika politike. Mostar: Matica hrvatska Mostar.Prilog: (Vukić, 2007.Shema državnog ustrojstva BiH. Srednja razina – tri kantona. Status 12.)
Mr. sc. Željko Vukic
Gadi nam se takva Europa
Proces protiv Gotovine završen, a oni i dalje traže dokaze kako bi ga osudili!
Proces generalu Gotovini pred Haaškim sudom praktički je završio, a tužiteljstvo još nema dokaza protiv njega. Zato posredstvom bruxelleske administracije dodatno pritišće Hrvatsku da pod svaku cijenu pronađe tzv. topničke dnevnike. Takvo što ne postoji, niti je postojalo, ali Hrvatska mora pronaći bilo što što bi se u slobodnijem tumačenju tog pojma takvim mogao smatrati, dostaviti to Haaškome sudu kako bi izrekao osuđujuću presudu protiv najpoznatijeg hrvatskog generala. Vjerojatno u povijesti pravosuđa nije bilo tragikomičnije situacije u nekom slučaju.
Progonili su čovjeka pet godina, na kraju ga zatvorili, godinama izvodili stotine svjedoke i sad kad je sve gotovo,nisu se makli dalje od onoga što se znalo i na početku cijeloga slučaja - da dokaza nema i da su optužbe lažne. Ne pada im, očito, ni na kraj pameti priznati poraz i prljava podmetanja jer je davno prije nego što je proces i započeo negdje u nekom središtu moći Gotovina osuđen, pa traže nepostojeće topničke dnevnike ili, u suprotnom, Hrvatskoj ne će otvoriti vrata EU-a. U spomenutoj povijesti pravosuđa, zapravo povijesti svih zala i opačina, navikli smo na svašta,na montirane procese, na prijeke sudove, na lažne svjedoke, krivotvorene dokumente, na osude bez dokaza, ali ovakvo što, dakle da i nakon svršetka procesa tužiteljstvo ultimativno traži dokaze, to zaista nije svakidašnja situacija. To je politička, pravna i iznad svega moralna katastrofa Haaškoga suda i politike koja ravna njime, ali ona prolazi bez riječi prosvjeda bilo koga, ponajmanje hrvatske vladajuće nomenklature.
Nema tko reagirati jer onaj stari pohotnjak s Pantovčaka još i optužuje državu kojoj je na čelu za opstrukciju suradnje s Haagom. On inače pojma nema ni o čemu, a najmanje o topničkim dnevnicima, ali dok mu cure vazalske sline niz bradu, priklanja se, kao i obično, lažnim stranim optužbama.
Premijerka se usrdno dodvorava Tužiteljstvu, slično kao i njezini prethodnici Račan i Sanader koji su prostirali crveni tepih Carli Del Ponte kako se ne bi oskrnavila svetost njezinih stopa na prezrenom hrvatsko-balkanskom tlu.
Ona čak osniva povjerenstvo koje će po stoti put pokušati utvrditi gdje su to nestali nepostojeći topnički dnevnici. A novinari većine medija, jedan veći euroizmećar od drugoga, koji su cijeli zivot zarađivali za kruh pljujući po Hrvatskoj i Hrvatima, pružaju logistiku toj sramotnoj, u biti kvislinškoj politici.
Nitko unutar vladajućeg ili oporbenog establishmenta nema ni toliko dostojanstva da barem u ime zdravoga razuma, ako već ne u ime svoga naroda i svoje države, kaže napokon - dosta, nismo baš toliki majmuni da nas svojom kockicom sećera možete baš do kraja ponižavati. Ne, Europa pod svaku cijenu, odavno je hrvatski izbor, pa kad smo sami već pristali na prinošenje svih mogućih žrtava na oltar te i takve Europe, onda se zapravo i ne trebamo čuditi svemu što se događa. Žrtve ćemo, očito, prinositi, a u EU, po svemu sudeći,
ipak ne cemo tako brzo.
Gadi nam se takva Europa koja i kad završi suđenje,nakon gotovo deset godina od podizanja optužnice, traži öd Hrvatske da izmisli dokaze protiv svojih generala, podjednako pljujem na hrvatsku politiku koja, da bi postala dio toga pokvarenoga stroja, pristaje na tu sramotu i na njezine laži i podmetanja. Današnja Europa u moralnom i političkom smislu nije nimalo drukčija od Europe kroz povijest. Izabrane su države uvijek tlačile one „nižega reda". Pariz, Beč, London... sve su to impresivne metropole,krcate opijačkanoga kulturnoga blaga i materijalnih dobara.
Skupo plaćamo aranžmane i zadnji novac dajemo za ulaznice kako bismo vidjeli njihovo pokradeno zlato, divimo se dvorcima i klanjamo njihovim apsolutistima koji, su ubijali i svoju braću, roditelje, a ne samo tamanili druge narode. Što veća i monumentalnija njihova zgrada, crkva ili dvorac, to to veća pljačka i krv stoji iza nje.
Slavoluke su podizali sebi u znak zahvalnosti za pokoravanje drugih. Neko smo vrijeme naivno vjerovali da je sve to nepovratna povijest i da je civilizacija otišla ako ne nekoliko barem jedan korak naprijed, a onda na vlastitom primjeru shvatimo da se ništa bitno promijenilo nije. I dalje je pravosuđe samo oruđe u rukama moćnih, a individualne egzistencije pojedimh nacija svedene se samo na golu funkciju održavanja njihove sile,moći i nepravde.
Zamislite samo da Hrvatska sudi nekom srpskom pobunjeniku ili ratnom zločincu na način na koji Haag sudi Gotovini, Markaču ili Čermaku. Sve bi se njihove trube razglasile i oko nas bi brzo napravili tzv. sanitarni kordon, a pitanje je bismo li i preživjeli kao samostalna država i na simboličkoj razini na kakvoj smo uglavnom danas. Najnovije bruxelleske kritike Hrvatskoj opet apostrofiraju slučaj Branimira Glavaša kojega smo navodno pustili da pobjegne u susjednu BiH. To je negativno, a valjda im je pozitivno, pa to i ne spominju, pravno nasilje u tom procesu tijekom kojega su dovedeni „pouzdani"svjedoci, sve redom osuđeni kriminalci, silovatelji i ubojice.
Nema, zapravo, kraja tim izopačenostima poslije kojih narod, kojega, je l te gospodine Šeks, nitko ništa ne će pitati, na pitanje „Europa, da ili ne?"nema što drugo reći - nego: „Hvala, ne trebamo vas, gadite nam se!"
Ivica Marijačić / HL
Proces generalu Gotovini pred Haaškim sudom praktički je završio, a tužiteljstvo još nema dokaza protiv njega. Zato posredstvom bruxelleske administracije dodatno pritišće Hrvatsku da pod svaku cijenu pronađe tzv. topničke dnevnike. Takvo što ne postoji, niti je postojalo, ali Hrvatska mora pronaći bilo što što bi se u slobodnijem tumačenju tog pojma takvim mogao smatrati, dostaviti to Haaškome sudu kako bi izrekao osuđujuću presudu protiv najpoznatijeg hrvatskog generala. Vjerojatno u povijesti pravosuđa nije bilo tragikomičnije situacije u nekom slučaju.
Progonili su čovjeka pet godina, na kraju ga zatvorili, godinama izvodili stotine svjedoke i sad kad je sve gotovo,nisu se makli dalje od onoga što se znalo i na početku cijeloga slučaja - da dokaza nema i da su optužbe lažne. Ne pada im, očito, ni na kraj pameti priznati poraz i prljava podmetanja jer je davno prije nego što je proces i započeo negdje u nekom središtu moći Gotovina osuđen, pa traže nepostojeće topničke dnevnike ili, u suprotnom, Hrvatskoj ne će otvoriti vrata EU-a. U spomenutoj povijesti pravosuđa, zapravo povijesti svih zala i opačina, navikli smo na svašta,na montirane procese, na prijeke sudove, na lažne svjedoke, krivotvorene dokumente, na osude bez dokaza, ali ovakvo što, dakle da i nakon svršetka procesa tužiteljstvo ultimativno traži dokaze, to zaista nije svakidašnja situacija. To je politička, pravna i iznad svega moralna katastrofa Haaškoga suda i politike koja ravna njime, ali ona prolazi bez riječi prosvjeda bilo koga, ponajmanje hrvatske vladajuće nomenklature.
Nema tko reagirati jer onaj stari pohotnjak s Pantovčaka još i optužuje državu kojoj je na čelu za opstrukciju suradnje s Haagom. On inače pojma nema ni o čemu, a najmanje o topničkim dnevnicima, ali dok mu cure vazalske sline niz bradu, priklanja se, kao i obično, lažnim stranim optužbama.
Premijerka se usrdno dodvorava Tužiteljstvu, slično kao i njezini prethodnici Račan i Sanader koji su prostirali crveni tepih Carli Del Ponte kako se ne bi oskrnavila svetost njezinih stopa na prezrenom hrvatsko-balkanskom tlu.
Ona čak osniva povjerenstvo koje će po stoti put pokušati utvrditi gdje su to nestali nepostojeći topnički dnevnici. A novinari većine medija, jedan veći euroizmećar od drugoga, koji su cijeli zivot zarađivali za kruh pljujući po Hrvatskoj i Hrvatima, pružaju logistiku toj sramotnoj, u biti kvislinškoj politici.
Nitko unutar vladajućeg ili oporbenog establishmenta nema ni toliko dostojanstva da barem u ime zdravoga razuma, ako već ne u ime svoga naroda i svoje države, kaže napokon - dosta, nismo baš toliki majmuni da nas svojom kockicom sećera možete baš do kraja ponižavati. Ne, Europa pod svaku cijenu, odavno je hrvatski izbor, pa kad smo sami već pristali na prinošenje svih mogućih žrtava na oltar te i takve Europe, onda se zapravo i ne trebamo čuditi svemu što se događa. Žrtve ćemo, očito, prinositi, a u EU, po svemu sudeći,
ipak ne cemo tako brzo.
Gadi nam se takva Europa koja i kad završi suđenje,nakon gotovo deset godina od podizanja optužnice, traži öd Hrvatske da izmisli dokaze protiv svojih generala, podjednako pljujem na hrvatsku politiku koja, da bi postala dio toga pokvarenoga stroja, pristaje na tu sramotu i na njezine laži i podmetanja. Današnja Europa u moralnom i političkom smislu nije nimalo drukčija od Europe kroz povijest. Izabrane su države uvijek tlačile one „nižega reda". Pariz, Beč, London... sve su to impresivne metropole,krcate opijačkanoga kulturnoga blaga i materijalnih dobara.
Skupo plaćamo aranžmane i zadnji novac dajemo za ulaznice kako bismo vidjeli njihovo pokradeno zlato, divimo se dvorcima i klanjamo njihovim apsolutistima koji, su ubijali i svoju braću, roditelje, a ne samo tamanili druge narode. Što veća i monumentalnija njihova zgrada, crkva ili dvorac, to to veća pljačka i krv stoji iza nje.
Slavoluke su podizali sebi u znak zahvalnosti za pokoravanje drugih. Neko smo vrijeme naivno vjerovali da je sve to nepovratna povijest i da je civilizacija otišla ako ne nekoliko barem jedan korak naprijed, a onda na vlastitom primjeru shvatimo da se ništa bitno promijenilo nije. I dalje je pravosuđe samo oruđe u rukama moćnih, a individualne egzistencije pojedimh nacija svedene se samo na golu funkciju održavanja njihove sile,moći i nepravde.
Zamislite samo da Hrvatska sudi nekom srpskom pobunjeniku ili ratnom zločincu na način na koji Haag sudi Gotovini, Markaču ili Čermaku. Sve bi se njihove trube razglasile i oko nas bi brzo napravili tzv. sanitarni kordon, a pitanje je bismo li i preživjeli kao samostalna država i na simboličkoj razini na kakvoj smo uglavnom danas. Najnovije bruxelleske kritike Hrvatskoj opet apostrofiraju slučaj Branimira Glavaša kojega smo navodno pustili da pobjegne u susjednu BiH. To je negativno, a valjda im je pozitivno, pa to i ne spominju, pravno nasilje u tom procesu tijekom kojega su dovedeni „pouzdani"svjedoci, sve redom osuđeni kriminalci, silovatelji i ubojice.
Nema, zapravo, kraja tim izopačenostima poslije kojih narod, kojega, je l te gospodine Šeks, nitko ništa ne će pitati, na pitanje „Europa, da ili ne?"nema što drugo reći - nego: „Hvala, ne trebamo vas, gadite nam se!"
Ivica Marijačić / HL
Apostolski nuncij pozvao Hrvate u BiH na vjernost Svetoj stolici unatoč kušnjama
A
postolski nuncij u Bosni i Hercegovini Alessandro D'Errico pozvao je u nedjelju Hrvate katolike na misi posvećenoj godišnjici smrti posljednje bosanske kraljice Katarine da ostanu vjerni Svetoj stolici kao što su stoljećima, unatoč kušnjama, ostali njihovi preci."Katarinin primjer je bio nadahnjujući za narode ovih zemalja, također u nedavnim vremenima. Želja je - koja se pretvara u molitvu u ovoj Euharistiji - da Kraljičin primjer nastavi nadahnjivati osjećaje poštovanja prema Svetoj Stolici: posebice kod kršćanskih naroda, u svim njihovim sastojnicama, crkvenim i društvenim; i osobito u hrvatskom narodu, koji u katoličkoj vjeri ima specifičnu oznaku svoga identiteta", rekao je apostolski nuncij.
Nadbiskup D'Errico održao je homiliju u mjestu Kraljeva Sutjeska povodom 531. obljetnice smrti kraljice Katarine Vukčić Kosače.
Dodao je kako su lik i djelo kraljice Katarine danas veoma aktualno.
"Danas njezin glas za obranu zemlje odjekuje opominjuće, zbog problema koji nažalost postoje, za sadašnjost i budućnost Bosne i Hercegovine", kazao je on, prenosi Hina.
Kraljicu Katarina Vukčić Kosača je posljednja bosanska kraljica koja je pobjegla iz Bosne pred otomanskim osvajanjima a cijeli svoj život u Rimu posvetila katoličkoj vjeri i borbi za oslobađanje tadašnje Bosne.
bljesak.info
Nadbiskup D'Errico održao je homiliju u mjestu Kraljeva Sutjeska povodom 531. obljetnice smrti kraljice Katarine Vukčić Kosače.
Dodao je kako su lik i djelo kraljice Katarine danas veoma aktualno.
"Danas njezin glas za obranu zemlje odjekuje opominjuće, zbog problema koji nažalost postoje, za sadašnjost i budućnost Bosne i Hercegovine", kazao je on, prenosi Hina.
Kraljicu Katarina Vukčić Kosača je posljednja bosanska kraljica koja je pobjegla iz Bosne pred otomanskim osvajanjima a cijeli svoj život u Rimu posvetila katoličkoj vjeri i borbi za oslobađanje tadašnje Bosne.
bljesak.info
nedjelja, listopada 25, 2009
Cilj turske vanjske politike uspon otomanskog Balkana
S
tav ministra vanjskih poslova Turske Ahmeta Davutoglua da je cilj turske vanjske politike uspon otomanskog Balkana, kao centra svjetske politike, samo je jedan dio nastupa Turske prema Europi, čime se ogolio cilj Turske u EU, a to je gospodarenje nad cijelom jugoistočnom Europom, maltene do Beča, ocijenio je u izjavi Srni vojno-politički analitičar Gostimir Popović."U svemu tome središnje mjesto ima Sarajevo, preko kojeg Turska želi da ostvari dominantni utjecaj na muslimane jugoistočne Europe, da oni budu vodeći narod u cijeloj regiji, a za početak u BiH, kao što je to bilo u 16, 17. i 18. stoljeću", rekao je Popović.
On je naglasio da najava renesanse otomanske imperije i otomanske logike predstavlja vrlo veliku opasnost za cijelu Europu, a da je najdikrektija opasnost za Srbe i srpski narod u regiji, jer je osnovi cilj njih podčiniti, staviti u svoju službu ono što ostane, i na taj način stvoriti platformu za dalji nastup prema Europi.
"U Sarajevu i muslimanima u BiH imaju perfektnog izvršitelja, što znači da je Republici Srpskoj i srpskom narodu potreban veoma visok nivo opreza i predviđanja događaja, da ne bi bili zatečeni i dovedeni pred svršen čin", rekao je Popović.
Davutoglu je održao predavanje u Sarajevu o vanjskoj politici Turske na Balkanu, predstavivši svoje tumačenje strateške, povijesne dubine nove vanjske politike, prema kojem Turska ima pravo i interes da utječe na uređenje odnosa na području Balkana, Kavkaza i Srednjeg istoka, kako bi zaštitila svoje povijesno nasljeđe i vlastitu sigurnost.
"Napravit ćemo Balkan, Kavkaz, Srednji istok, zajedno sa Turskom, centrom svjetske politike u budućnosti. To je cilj turske vanjske politike i mi ćemo to postići", rekao je turski šef diplomacije.
Davutoglu je rekao da "u Turskoj ima više bosanaca nego u Bosni, Albanaca više nego u Albaniji, Čečena i Abhaza više nego u Čečeniji i Abhaziji", zato što je to, kako je rekao, otomansko nasljeđe.
"Mi želimo novu balkansku regiju utemeljenu na političkim vrijednostima, ekonomskoj međuzavisnosti i suradnji i kulturnoj harmoniji. To je bio otomanski Balkan. Mi ćemo obnoviti ovaj Balkan... Otomanska stoljeća Balkana su uspješna priča, a sada je treba obnoviti", rekao je Davutoglu prilikom nedavnog boravka u Sarajevu na otvaranju konferencije pod nazivom "Osmansko nasljeđe i muslimanske zajednice Balkana danas".
(Srna)
Misa za Domovinu
Misa za Domovinu [ 25.10.2009 ] Kardinal Puljić: „Pamćenje svoje povijesti ne želimo iskoristiti za huškačku mašineriju mržnje nego želimo jasno čuvati pamćenje, biti svjesni svojih korijena i to prenijeti budućim pokoljenjima' | |
Pretplati se na:
Postovi (Atom)