Kako otkrivaju izvori mostarskog lista, sve terorističke prijetnje u našoj zemlji posljednjih mjeseci dovode se u vezu s glavnim vođom mladih islamista, egipatskim Imadom el Misriom koji je još 2001. izručen iz naše zemlje Egiptu.
Nakon što je Dnevni list objavio informaciju da je crkva sv. Jakova u Međugorju moguća meta terorističkog napada, list danas otkriva nove detalje o pripremi spomenutog napada.
Kako se doznaje iz izvora bliskih obavještajnim službama, sredinom listopada u središnjoj Bosni uhićena je osoba pod prezimenom Bešlić za koju se sumnja da je planirala kamionom punim eksploziva doći u Međugorje i izvršiti teroristički čin. Domaće obavještajne službe dobile su informaciju da spomenuta osoba planira teretno vozilo napunjeno eksplozivom dovesti do Međugorja s područja središnje Bosne. Nakon iscrpne provjere tih informacija, uslijedilo je uhićenje Bešlića. Na taj način su obavještajci, zahvaljujući radu s inozemnim službama na lociranju i razotkrivanju pojedinaca povezanih s Al-Qaidom, uspješno neutralizirali njihove namjere. Kako se doznaje, dio pojedinaca koji su umiješani u planiranje napada odabran je iz mudžahedinskih postrojbi koje su se tijekom prethodnog rata borile u našoj zemlji.
Crkva pod prismotrom policije
Naime, pripadnici MUP-a Hercegovačko-neretvanske županije su tijekom proteklog vikenda, kako smo jučer objavili, po dobivenoj dojavi o mogućem napadu pregledali crkvu sv. Jakova u Međugorju, ali nisu pronašli eksploziv. Otada se danonoćno čuva, a kako doznaje Dnevni list, međugorska crkva i danas se nalazi pod prismotrom policije. Kako otkrivaju izvori mostarskog lista, sve terorističke prijetnje u našoj zemlji posljednjih mjeseci dovode se u vezu s glavnim vođom mladih islamista, egipatskim Imadom el Misriom koji je još 2001. izručen iz naše zemlje Egiptu. El Misri je inače bio oženjen Bošnjakinjom s kojom je živio u Bočinji, nekoć je bio pripadnik zloglasnog odreda El Mudžahid te je bio jedan od čelnika islamske vehabijske organizacije. U BiH je vodio 40-dnevnu medresu, vjersku poduku za primanje u mudžahedinsku brigadu. Njegova je predavanja tada slušalo čak 2.000 Bošnjaka.
“Onima koji su poznavali Imadov rad za vrijeme rata izgledalo je nemoguće da će od mladića stvoriti takve osobe koje će preuzeti odgovornost za svoje, ali i tuđe živote”, opisuje se djelovanje El Misrija u letcima koji se dijele diljem BiH i distribuiraju preko Interneta. Za njim je bila raspisana međunarodna tjeralica zbog napada u Egiptu u kojem je poginulo 58 turista. Vjeruje se da on i dalje djeluje preko svojih sljedbenika kojih ima i u našoj zemlji.
Vehabijske organizacije
Prema mišljenju mnogih analitičara, Hrvati su postali meta napada koje planiraju vehabije u našoj zemlji. Naime, iako je Imad el Misri izručen Egiptu, to nije zaustavilo djelovanje radikala u BiH. Situacija je pogoršana i zbog izručenja državljana afroazijskog podrijetla iz naše zemlje. Prema procjenama hrvatskih obavještajnih službi, napadi su usmjereni na Hrvate jer islamisti Federaciju smatraju za svoj prostor, dok se Republika Srpska još uvijek opire širenju vehabijskih organizacija na tom području. Analitičari procjenjuju da su terorističke aktivnosti u BiH svedene na minimum, no takve aktivnosti sve više preuzimaju nove snage, takozvane vehabije iz BiH.
Napad planiran četiri puta?
U ovoj godini je navodno napad na vjerske objekte u Hercegovini planiran četiri puta. Tako je 18. srpnja ove godine postojala informacija da se planira napad na križ na brdu Hum iznad Mostara. Zatim je 10. listopada napadnuta džamija u Jasenici kada je još uvijek nepoznata osoba ispalila projektil na džamiju. Nakon toga policija MUP-a HNŽ-a dobila je dojavu o mogućem napadu na brdo Hum iznad Mostara, te posljednje informacije o uhićenu jedne osobe pod prezimenom Bešlić na području središnje Bosne za koju se sumnja da je planirala spomenuti napad na Međugorje.
Antiterorističke akcije
Posljednjih mjeseci domaće sigurnosne službe provele su niz uspješnih antiterorističkih akcija. Serija uhićenja je započela još prošle godine kada je u Sarajevu uhićeno više osoba koje se dovode u vezu s planiranjem terorističkih napada na veleposlanstva zapadnih zemalja. Zatim je dobrom suradnjom naših i stranih službi krajem rujna u Kansas Cityju u SAD-u uhićeno nekoliko osoba zbog izdavanja ilegalnih vozačkih dozvola za kamione koji prevoze opasan teret.
Provjera informacija – nema dokaza
Državni ministar sigurnosti Bariša Čolak je za Dnevni list rekao da su obavještajne službe dobile dojave da su vjerski objekti u Hercegovini u opasnosti te je policija iz tog razloga poduzela dodatne mjere sigurnosti. Napomenuo je da sigurnosne agencije još uvijek rade na provjeri vjerodostojnosti tih informacija istaknuvši da još uvijek nisu pronađeni nikakvi dokazi koji bi potvrdili informacije o napadima. Također je dodao da nitko nije uhićen. Provjerava se i zašto je informacija plasirana u javnost. “Policija je djelovala profesionalno i nije smjela čekati da se informacija provjeri”, kazao je Čolak.
27.10.2006.
Pincom.info
petak, listopada 27, 2006
srijeda, listopada 11, 2006
Europski samozaborav
Je li suvremena Turska promijenila osvajački mentalitet ili je u njezinoj politici i dalje prisutan ekspanzionistički poriv prema Zapadu
Nakon niza prijetnji islamskih ekstremista upućenih papi Benediktu XVI., čini se da je razboritije odgoditi njegov posjet Turskoj koji je planiran u studenome ove godine. Ne treba biti prorok da bi se zaključilo kako bi papin život u toj zemlji koja je kandidat za Europsku uniju, ozbiljno bio ugrožen. Teško je povjerovati da oni muslimanski vođe koji prijete Papi ne razlikuju Benedikta od Busha. Vjerojatnije je da ih ne žele razlikovati i da im je cilj raspirivati mržnju muslimanskih masa prema kršćanima. Bolje je da se Europa što prije suoči s činjenicom da njihovi protuzapadni bojni pokliči nisu političke naravi, nego poziv na vjerski i kulturalni sraz civilizacija. U Turskoj se čak pojavio i roman o ubojstvu Pape, fikcija koju bi neki, čini se, rado preveli u stvarnost. Navodno je veliki hit. Očito golica maštu masa u zemlji koja se ne može pohvaliti prevelikom tolerancijom, ali to ne smeta briselske birokrate da s njom pregovaraju o ulasku u EU.
Turski genocid nad Hrvatima više nitko ni ne spominje
U takvom kontekstu, ozbiljno je pitanje ima li smisla Papin posjet Turskoj. Tko može spriječiti nekog fanatika koji je naumio ubiti Papu da to ne provede i u djelo, posebno u ozračju koje je protupapinsko i protukatoličko? Skandalozno je i to, već samo po sebi, da se jednom luđaku i teroristu kao što je Ali Agca dopušta da komunicira iz zatvora s javnošću, da raspiruje tenzije, i šalje tobože dobronamjerna upozorenja Papi da ne dolazi jer da će sigurno biti ubijen. Je li Ali Agca u Turskoj svojevrsna medijska zvijezda i turski heroj? Čini se da iz turske politike i odnosa prema Vatikanu izbija mentalitet povijesnog rivaliteta i kompleksa da je zapravo Rim bio nekoć glavna brana turskom ekspanzionizmu prema Beču i Zapadu. Katolici blagdanom Gospe od Ružarija 7. listopada praktički komemoriraju povijesni događaj koji je u temelju vjerskog: pobjedu nad nadmoćnom Turskom armadom kod Lepanta 1571. godine. Vjera je ostavila spomen u čudesni zagovor bl. Djevice Marije. Da nije bilo toga, ne bi bilo danas ni Europske unije. Ali današnji europski samozaborav graniči ponekad s neshvatljivom duhovnom zakržljalošću i neprijateljstvom prema memoriranju vlastite prošlosti. Je li suvremena Turska promijenila osvajački mentalitet ili je u njezinoj politici i dalje prisutan rivalitet i ekspanzionistički poriv prema Zapadu? Ne treba imati iluzija. Europa će imati velikih problema s turskom samodopadnošću i arogancijom, jer njezina povijest i memorija ne samo da se razlikuju od europske, nego je njoj izravno suprotstavljena.
Turska ni dan danas ne želi priznati strahovit genocid kojeg je izvršila nad kršćanskim armenskim stanovništvom u 20. stoljeću, a o višestoljetnom genocidu nad Hrvatima, nitko se i ne usuđuje više javno govoriti, jer se boji da će biti napadan i ismijan u samoj europskoj i hrvatskoj sredini! Hrvatska nije valjda sama od sebe krvarila nekoliko stoljeća pred turskim naletima, osvajanjima i pustošenjima. Ta povijesna činjenica se nepravedno zapostavlja u interesu suvremene politike globalopolisa u kojemu uvijek naizgled pobjeđuju moćniji i agresivniji.
Kad bi se htjelo poštovati kriterije koje sam Zapad proklamira kao najvlastitije vrednote, onda Turska u pogledu ljudskih prava ne bi mogla ni sanjati o pristupnim pregovorima s EU! Kao što se u svijetu prešućuje latentni progon kršćana u Kini, tako se u Europi prešućuje i činjenica da kršćani nemaju prava i slobode u Turskoj kakve imaju većinska vjera i stanovništvo. U Turskoj je još moguće, i ima takvih slučajeva, da kršćani, ukoliko otvoreno ispovjedaju svoju vjeru, mogu završiti u zatvoru. O reciprocitetu u Turskoj nema niti govora. Dok se džamije grade po čitavoj Europi, koliko se crkava izgradilo u Turskoj? Pitanje reciprociteta naglasio je i papa Benedikt, međutim, problem je tko će sa zapadne strane provoditi dosljedan reciprocitet. Ako vlade zapadnih zemalja nisu za to zainteresirane, onda aksiom reciprociteta ostaje puka teorija.
Dva Turčina su otela turski zrakoplov iznad Grčke, navodno, da bi izrazila svoje protivljenje Papinu dolasku u Tursku. Dok s jedne strane, netolerancija i mržnja poprimaju razne, i bizarne i zlokobne oblike, dotle zapadna raskršćanjena Europa ostaje hladna i ravnodušna prema Papi koji je profinjeni Europejac, i koji nastoji duhovno, moralno i intelektualno oživjeti razmišljanja o njezinim stvarnim ishodištima. Papa je svjestan da Europa u duhovnom stanju u kakvom jest, ne može izdržati pred naletom muslimanskog vitalizma, i da bi kroz nekoliko desetljeća poput sjeverne Afrike koja je nekad bila kršćanska, mogla postati islamska. Kad se sve razgoli, ostaje na djelu gruba stvarnost o sučeljavanju dva svijeta, koja je još daleko od bilo kakve dijalektike. / Zoran Vukman, Hrvatsko slovo
Nakon niza prijetnji islamskih ekstremista upućenih papi Benediktu XVI., čini se da je razboritije odgoditi njegov posjet Turskoj koji je planiran u studenome ove godine. Ne treba biti prorok da bi se zaključilo kako bi papin život u toj zemlji koja je kandidat za Europsku uniju, ozbiljno bio ugrožen. Teško je povjerovati da oni muslimanski vođe koji prijete Papi ne razlikuju Benedikta od Busha. Vjerojatnije je da ih ne žele razlikovati i da im je cilj raspirivati mržnju muslimanskih masa prema kršćanima. Bolje je da se Europa što prije suoči s činjenicom da njihovi protuzapadni bojni pokliči nisu političke naravi, nego poziv na vjerski i kulturalni sraz civilizacija. U Turskoj se čak pojavio i roman o ubojstvu Pape, fikcija koju bi neki, čini se, rado preveli u stvarnost. Navodno je veliki hit. Očito golica maštu masa u zemlji koja se ne može pohvaliti prevelikom tolerancijom, ali to ne smeta briselske birokrate da s njom pregovaraju o ulasku u EU.
Turski genocid nad Hrvatima više nitko ni ne spominje
U takvom kontekstu, ozbiljno je pitanje ima li smisla Papin posjet Turskoj. Tko može spriječiti nekog fanatika koji je naumio ubiti Papu da to ne provede i u djelo, posebno u ozračju koje je protupapinsko i protukatoličko? Skandalozno je i to, već samo po sebi, da se jednom luđaku i teroristu kao što je Ali Agca dopušta da komunicira iz zatvora s javnošću, da raspiruje tenzije, i šalje tobože dobronamjerna upozorenja Papi da ne dolazi jer da će sigurno biti ubijen. Je li Ali Agca u Turskoj svojevrsna medijska zvijezda i turski heroj? Čini se da iz turske politike i odnosa prema Vatikanu izbija mentalitet povijesnog rivaliteta i kompleksa da je zapravo Rim bio nekoć glavna brana turskom ekspanzionizmu prema Beču i Zapadu. Katolici blagdanom Gospe od Ružarija 7. listopada praktički komemoriraju povijesni događaj koji je u temelju vjerskog: pobjedu nad nadmoćnom Turskom armadom kod Lepanta 1571. godine. Vjera je ostavila spomen u čudesni zagovor bl. Djevice Marije. Da nije bilo toga, ne bi bilo danas ni Europske unije. Ali današnji europski samozaborav graniči ponekad s neshvatljivom duhovnom zakržljalošću i neprijateljstvom prema memoriranju vlastite prošlosti. Je li suvremena Turska promijenila osvajački mentalitet ili je u njezinoj politici i dalje prisutan rivalitet i ekspanzionistički poriv prema Zapadu? Ne treba imati iluzija. Europa će imati velikih problema s turskom samodopadnošću i arogancijom, jer njezina povijest i memorija ne samo da se razlikuju od europske, nego je njoj izravno suprotstavljena.
Turska ni dan danas ne želi priznati strahovit genocid kojeg je izvršila nad kršćanskim armenskim stanovništvom u 20. stoljeću, a o višestoljetnom genocidu nad Hrvatima, nitko se i ne usuđuje više javno govoriti, jer se boji da će biti napadan i ismijan u samoj europskoj i hrvatskoj sredini! Hrvatska nije valjda sama od sebe krvarila nekoliko stoljeća pred turskim naletima, osvajanjima i pustošenjima. Ta povijesna činjenica se nepravedno zapostavlja u interesu suvremene politike globalopolisa u kojemu uvijek naizgled pobjeđuju moćniji i agresivniji.
Kad bi se htjelo poštovati kriterije koje sam Zapad proklamira kao najvlastitije vrednote, onda Turska u pogledu ljudskih prava ne bi mogla ni sanjati o pristupnim pregovorima s EU! Kao što se u svijetu prešućuje latentni progon kršćana u Kini, tako se u Europi prešućuje i činjenica da kršćani nemaju prava i slobode u Turskoj kakve imaju većinska vjera i stanovništvo. U Turskoj je još moguće, i ima takvih slučajeva, da kršćani, ukoliko otvoreno ispovjedaju svoju vjeru, mogu završiti u zatvoru. O reciprocitetu u Turskoj nema niti govora. Dok se džamije grade po čitavoj Europi, koliko se crkava izgradilo u Turskoj? Pitanje reciprociteta naglasio je i papa Benedikt, međutim, problem je tko će sa zapadne strane provoditi dosljedan reciprocitet. Ako vlade zapadnih zemalja nisu za to zainteresirane, onda aksiom reciprociteta ostaje puka teorija.
Dva Turčina su otela turski zrakoplov iznad Grčke, navodno, da bi izrazila svoje protivljenje Papinu dolasku u Tursku. Dok s jedne strane, netolerancija i mržnja poprimaju razne, i bizarne i zlokobne oblike, dotle zapadna raskršćanjena Europa ostaje hladna i ravnodušna prema Papi koji je profinjeni Europejac, i koji nastoji duhovno, moralno i intelektualno oživjeti razmišljanja o njezinim stvarnim ishodištima. Papa je svjestan da Europa u duhovnom stanju u kakvom jest, ne može izdržati pred naletom muslimanskog vitalizma, i da bi kroz nekoliko desetljeća poput sjeverne Afrike koja je nekad bila kršćanska, mogla postati islamska. Kad se sve razgoli, ostaje na djelu gruba stvarnost o sučeljavanju dva svijeta, koja je još daleko od bilo kakve dijalektike. / Zoran Vukman, Hrvatsko slovo
srijeda, lipnja 21, 2006
Napad u Ilijašu: Na 70-godišnjeg Lozana Ilića krenuli nožem
ILIJAŠ - Sve učestaliji napadi na hrvatske povratnike u Ilijašu, njihovu imovinu i katoličke vjerske objekte u toj sarajevskoj općini, kulminirali su nedavnim napadom na povratnika u naselje Podlugovi, 70-godišnjeg Lozana Ilića.
Vecernji list
Prvo pljačka, onda nož
Njega je na kućnom pragu fizički napao Bošnjak iz Srebrenice, čijeg je sina nekoliko dana ranije Ilić zatekao kako pljačka kuću njegova brata. - Pljačke hrvatskih kuća i imovine ovdje su svakidašnjica. Mi svi pokušavamo, koliko možemo, zaštititi svoju imovinu postavljanjem dodatnih lokota na brave, ali sve je izgleda neuspješno. Nedavno sam u kući svojega brata u pokušaju pljačke zatekao dvojicu mladića. Jedan je odmah pobjegao, a drugog sam uspio zadržati do dolaska policije koja je napravila očevid - ispričao nam je Lozan Ilić.
Najgori su pridošlice
Nekoliko dana kasnije doznao je kako je mladić sin izbjeglica Bošnjaka iz istočne Bosne koji su naselili to područje. Mladićevi otac i majka posjetili su Lozana Ilića pod isprikom da žele pogledati kuću koju prodaje. - Vidno pripit otac me udario šakom, a za pojasom je imao velik nož. Iako sam pao ostao sam pri svijesti i dozvao suprugu koja je uspjela izvući nož iz njegova džepa. Vjerujem da bi me ubio njime jer je vikao kako sam zatvorio njegova sina i prijavio ga policiji - ispričao nam je još uvijek vidno potresen Lozan Ilić.
Na pitanje zašto prodaje kuću, Ilić nam je odgovorio da je život hrvatskih povratnika u Ilijašu posljednjih godina postao nepodnošljiv. - Nepodnošljivim ga čine Bošnjaci iz istočne Bosne, koji nas stalno napadaju i provociraju. Mi s mještanima Bošnjacima nikad nismo imali problema - kaže Petar Ilić, predsjedavajući Općinskog vijeća Ilijaša, koji kaže da će sigurnost hrvatskih povratnika u toj općini biti tema izvanredne sjednice Općinskog vijeća koja bi se trebala održati ovih dana.
- Nitko od nas se ne osjeća sigurnim, ali nas neće otjerati odavde. Onima koji se još nisu vratili, poručujem da dođu jer će biti lakše oduprijeti se pritiscima ako nas je više - kaže Dragan Pranjić, jedan od rijetkih povratnika u Ilijaš, koji je unatoč pritiscima odlučio ostati u Ilijašu. Ondje od prijeratnih 1700 Hrvata katolika danas živi manje od 300. Podaci su to koje smo dobili u župnom uredu u Ilijašu.
Župnik don Anto Dominković kaže da su na meti onih koji žele istjerati Hrvate iz Ilijaša često i katolički vjerski objekti u toj općini. - Nedavno su nam razbijeni vitraji na crkvi, oštećena je kapelica, a posljednji slučaj provokacije bilo je za Tijelovo kada je netko dodavanjem gasa u automobilu sve vrijeme ometa - objašnjava župnik.Vecernji list
srijeda, ožujka 22, 2006
Hrvati trče zadnji krug?
Ako govorimo o ugroženosti Hrvata u BiH, ona nije ravnomjerno zastupljena. Imajući u vidu da su rasuti kao rakova djeca, najviše su ugroženi urbani Hrvati (Sarajevo, Zenica, Tuzla, Banja Luka i drugdje), zatim Hrvati u srednjoj Bosni, te Hrvati u Posavini, a najmanje Hrvati u Hercegovini.Sudjelovao sam u jednoj TV-anketi s pitanjem: "Jesu li Hrvati u BiH ugroženi?". Bez obzira na teoretičare koji kažu da je dobro pitanje polovica odgovora, spoznao sam da je puno lakše postaviti pitanje nego odgovoriti na njega. Stoga tema o ugroženosti Hrvata u BiH zaslužuje pomnjivo detektiranje.
Neću pretjerati ako kažem da je svatko danas u BiH ugrožen, ako ne na političkoj razini, jest na gospodarskoj, kulturnoj ili pak na ekološkoj. Činjenica je da je Bosna i Hercegovina još samostalno neodrživa država, pod protektoratom međunarodne zajednice, pa se na unutarnjem planu može govoriti o određenoj individualnoj, pa na kraju i o etničkoj ugoženosti.
Opća trauma
Agresija na BiH 1991. godine i rat sve do daytonskoga sporazuma 1995. godine ostavili su dubok pečat, veliku društvenu ranu i opću traumu. BiH je u tom razdoblju pucala po etničkim šavovima, osjetila se odjednom nacionalna ugroženost. Jesu li Hrvati u BiH danas ugroženi? Odgovor je kompleksan i nije lako reći DA ili NE. Ako pogledamo unatrag, negdje do 1990. godine i prvih višestranačkih poslijeratnih izbora, možemo reći da su za današnji položaj Hrvata u BiH odgovorni: prvo - sami Hrvati u BiH, drugo - hrvatska država i treće - Međunarodna zajednica.
Hrvati u BiH dobrim su dijelom kreirali svoju sudbinu, ali ta kreacija, promatrana na državnoj, političkoj, gospodarskoj ili kulturnoj razini, nije bila uspješna. Hrvati u BiH nisu stvorili političku, državnu ili kulturnu elitu, koja bi uspješno prebrodila sve Scile i Haribde u ratu i u miru.
S druge strane, Republika Hrvatska nije unijela potrebnu količinu strpljenja, vještine, diplomacije, pa i pameti u probleme bh Hrvata. Devedesetih godina puno je emisara i mesija iz Republike Hrvatske kružilo po BiH i miješalo se u unutarnje stvari, od lokalne pa do državne razine. Bilo je puno petljavine oko izbora predsjednika najveće hrvatske stranke u BiH (uh, sedam predsjednika izmijenilo se u osam godina!), dosta je hrvatskih političara i diplomata pregovaralo na međunarodnom planu, ali su ti pregovori često bili u iznudici, pravdanju ili u ublažavanju negativnih mjera i poteza.
Pomoć koja se upućivala nije uvijek dospjela u prave ruke, već do svakojakih meštara i mešetara. Nakon 2000. godine mnoge stvari u odnosima Hrvata s ove i one strane granice postale su transparentne, ali vrijeme je nepovratno iscurilo. Međunarodna zajednica također snosi veliku odgovornost za položaj Hrvata u BiH. Bilo je tu određenih predrasuda, krivih optužaba, insinuacija, pritisaka, nediplomatskoga kažnjavanja, suđenja i prozivanja, a za dobar dio krivih poteza nitko se nije ispričao ili barem posuo pepelom.
Ako govorimo o ugroženosti Hrvata u BiH, ona nije ravnomjerno zastupljena. Imajući u vidu da su Hrvati u BiH rasuti kao rakova djeca, može se utvrditi da su najviše ugroženi urbani Hrvati (Sarajevo, Zenica, Tuzla, Banja Luka i drugdje), zatim Hrvati u srednjoj Bosni, te Hrvati u Posavini, a najmanje Hrvati u Hercegovini.
Od Starog mosta do atentata
Pokušavalo se raznim organizacijskim modelima: hrvatskim zajednicama, republikama i samoupravama i nije se uspjelo. To je Hrvatima samo priskrbilo separatističku stigmu. Povučeno je puno krivih poteza u mnogim područjima i puno je negativnih slika o bosanskohercegovačkim Hrvatima otišlo u svijet.
Sjetimo se samo: zaustavljanja humanitarnih konvoja, rušenja Staroga mosta, atentata na Hansa Koschnicka, otmice biskupa Perića, zazidavanja crkvi, lažiranja izbora, megalomanskih aukcija itd., itd.
Surova statistika
Ali na čemu graditi teoriju ugroženosti? Možda najviše na statistici. Na 800 tisuća hrvatskih adresa u BiH danas ne prebiva trećina, ili možda polovica Hrvata iz 1990. godine. Tek će sljedeći popis pučanstva donijeti pravi odgovor na to.
Politički i državnički hrvatski političari i dužnosnici bore se s puno jačim protivnicima i najčešće napuštaju parlamentarne sjednice, svejedno uzdignute ili pognute glave.
Na kulturnoj razini stalno mrmljaju na televiziju, programe, kanale, jezičnu politiku, i što sve još ne. Ni crkveni oci nisu se baš najbolje snašli u turbulentnim vremenima prošloga stoljeća. Ipak, presmiono je reći da su Hrvati u BiH ugroženi. Možda su tjeskobni, pesimistični ili zabrinuti za budućnost. Ja sam umjereni optimist, a vi?
piše Radoslav Dodig / Slobodna Dalmacija
Neću pretjerati ako kažem da je svatko danas u BiH ugrožen, ako ne na političkoj razini, jest na gospodarskoj, kulturnoj ili pak na ekološkoj. Činjenica je da je Bosna i Hercegovina još samostalno neodrživa država, pod protektoratom međunarodne zajednice, pa se na unutarnjem planu može govoriti o određenoj individualnoj, pa na kraju i o etničkoj ugoženosti.
Opća trauma
Agresija na BiH 1991. godine i rat sve do daytonskoga sporazuma 1995. godine ostavili su dubok pečat, veliku društvenu ranu i opću traumu. BiH je u tom razdoblju pucala po etničkim šavovima, osjetila se odjednom nacionalna ugroženost. Jesu li Hrvati u BiH danas ugroženi? Odgovor je kompleksan i nije lako reći DA ili NE. Ako pogledamo unatrag, negdje do 1990. godine i prvih višestranačkih poslijeratnih izbora, možemo reći da su za današnji položaj Hrvata u BiH odgovorni: prvo - sami Hrvati u BiH, drugo - hrvatska država i treće - Međunarodna zajednica.
Hrvati u BiH dobrim su dijelom kreirali svoju sudbinu, ali ta kreacija, promatrana na državnoj, političkoj, gospodarskoj ili kulturnoj razini, nije bila uspješna. Hrvati u BiH nisu stvorili političku, državnu ili kulturnu elitu, koja bi uspješno prebrodila sve Scile i Haribde u ratu i u miru.
S druge strane, Republika Hrvatska nije unijela potrebnu količinu strpljenja, vještine, diplomacije, pa i pameti u probleme bh Hrvata. Devedesetih godina puno je emisara i mesija iz Republike Hrvatske kružilo po BiH i miješalo se u unutarnje stvari, od lokalne pa do državne razine. Bilo je puno petljavine oko izbora predsjednika najveće hrvatske stranke u BiH (uh, sedam predsjednika izmijenilo se u osam godina!), dosta je hrvatskih političara i diplomata pregovaralo na međunarodnom planu, ali su ti pregovori često bili u iznudici, pravdanju ili u ublažavanju negativnih mjera i poteza.
Pomoć koja se upućivala nije uvijek dospjela u prave ruke, već do svakojakih meštara i mešetara. Nakon 2000. godine mnoge stvari u odnosima Hrvata s ove i one strane granice postale su transparentne, ali vrijeme je nepovratno iscurilo. Međunarodna zajednica također snosi veliku odgovornost za položaj Hrvata u BiH. Bilo je tu određenih predrasuda, krivih optužaba, insinuacija, pritisaka, nediplomatskoga kažnjavanja, suđenja i prozivanja, a za dobar dio krivih poteza nitko se nije ispričao ili barem posuo pepelom.
Ako govorimo o ugroženosti Hrvata u BiH, ona nije ravnomjerno zastupljena. Imajući u vidu da su Hrvati u BiH rasuti kao rakova djeca, može se utvrditi da su najviše ugroženi urbani Hrvati (Sarajevo, Zenica, Tuzla, Banja Luka i drugdje), zatim Hrvati u srednjoj Bosni, te Hrvati u Posavini, a najmanje Hrvati u Hercegovini.
Od Starog mosta do atentata
Pokušavalo se raznim organizacijskim modelima: hrvatskim zajednicama, republikama i samoupravama i nije se uspjelo. To je Hrvatima samo priskrbilo separatističku stigmu. Povučeno je puno krivih poteza u mnogim područjima i puno je negativnih slika o bosanskohercegovačkim Hrvatima otišlo u svijet.
Sjetimo se samo: zaustavljanja humanitarnih konvoja, rušenja Staroga mosta, atentata na Hansa Koschnicka, otmice biskupa Perića, zazidavanja crkvi, lažiranja izbora, megalomanskih aukcija itd., itd.
Surova statistika
Ali na čemu graditi teoriju ugroženosti? Možda najviše na statistici. Na 800 tisuća hrvatskih adresa u BiH danas ne prebiva trećina, ili možda polovica Hrvata iz 1990. godine. Tek će sljedeći popis pučanstva donijeti pravi odgovor na to.
Politički i državnički hrvatski političari i dužnosnici bore se s puno jačim protivnicima i najčešće napuštaju parlamentarne sjednice, svejedno uzdignute ili pognute glave.
Na kulturnoj razini stalno mrmljaju na televiziju, programe, kanale, jezičnu politiku, i što sve još ne. Ni crkveni oci nisu se baš najbolje snašli u turbulentnim vremenima prošloga stoljeća. Ipak, presmiono je reći da su Hrvati u BiH ugroženi. Možda su tjeskobni, pesimistični ili zabrinuti za budućnost. Ja sam umjereni optimist, a vi?
piše Radoslav Dodig / Slobodna Dalmacija
Pretplati se na:
Postovi (Atom)