Medijski i ideološki teror ljevice
Tihomir Dujmović, istaknuto ime hrvatskoga novinarstva, rođen je u Ogulinu 1963. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gradu u kojemu živi, sa suprugom i troje djece. Novinarstvom se počinje baviti u drugoj polovici 80-tih, u Poletu, Studentskom listu i Radiju 1O1. Na prvoj nezavisnoj televiziji OTV-u bio je 1989. autor emisija u kojima su po prvi put prikazivane hrvatske političke stranke, i u kojima su dr. Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, Ivan Zvonimir Čičak i braća Marko i Vladimir Veselica po prvi put, nakon dugih godina robije, nastupili na jednoj televiziji. Međutim, nakon sudjelovanja dr. Franje Tuđmana u trećoj emisiji, emisija je zabranjena. Isto tako je, nalogom s TV Zagreb, zabranjeno prikazivanje, na OTV za Badnjak i Božić 1989., dviju dokumentarih emisija o kardinalu Alojziju Stepincu, koje su on i Ivan Miladinov bili pripremili. Nakladnik Kršćanska sadašnjost godine 1990. od tih materijala tiska video kazetu „Slučaj Stepinac“. Od tada do danas Dujmović je surađivao u Globusu, Nedjeljnoj i Slobodnoj Dalmaciji, Glasu Slavonije, na Trećem programu Hrvatskoga radija. Nekoliko je godina bio šef dopisništva Slobodne Dalmacije u Zagrebu, te urednik unutarnje politike u Nedjeljnoj Dalmaciji. Od 2001. na OTV-u i na Z1 vodi političlki talk show Opasne veze, a pet je godina glavni urednik Plavoga radija. Objavio je dvije knjige kolumna Vrijeme apsurda, te knjigu Razgovori s dr. Antom Ciligom, jedinu knjigu koju je s Ciligom netko napravio u Hrvatskoj. Gotovo četiri godine pisao je kolumnu u Večernjem listu, koja je unatoč velikoj popularnosti, nedavno naprasno ukinuta.
Već neko vrijeme ne izlazi Vaša kolumna „Vrijeme apsurda“ u Večernjem listu, a do javnosti su stigli glasovi o Vašoj smjeni i otkazu. Što se točno dogodilo? Kako proživljavate sve te „zabrane“ u svom životu profesionalnog novinara?
Pišući o vremenu apsurda u kojem živimo, doživio sam kraljevski apsurd - nisu kažnjeni, nisu stradali, nizu izopćeni i osramoćeni oni koji do apsurda uništavaju temelje krvavo stečene hrvatske države, nego sam, umjesto njih, prognan ja, zato jer sam apsurde pobrojao. Molim, to je cijena toga da imate svoj stav i da imate građanske hrabrosti reći ono što svi vide, ali uglavnom zbog egzistencijalne komocije – šute.Vremena u kojima ukazivanje na probleme, apsurde, nepravde i laži traži hrabre i odvažne ljude redovito su loša vremena. Sustav koji treba hrabre i odvažne da bi progovorili o tome da je car gol, sustav je koji uopće nije svjestan na kakvim nogama stoji. Dakako, sve je to stara ploča, ali me frapira bijes i ta pjena koju moji progonitelji pokazuju već godinama. Kako se osjećam? Kao progonjena zvijer! Jer, notorno je da su moje kolumne prije deset godina u Slobodnoj Dalmaciji bile doista čitane pa mi je i tamo bilo zabranjeno pisanje samo zato jer sam se usudio problematizirati Račanove i Mesićeve poteze.
Neosporno su i ove kolumne u Večernjem listu imale doista veliku publiku, pa ipak, ja sam dva puta i to kao neosporno čitani autor protjeran iz novina na način primjeren sredini 50-tih.Taj neostaljinizam, ta moć politike, ta moć da nečiji telefonski poziv, čak i u novinama koje imaju stranoga vlasnika, ima istu onu snagu koju su imali telefoni Titovih partijskih tekliča, to je samo po sebi jezivo. I ta činjenica da se u toj predstavi svi prave blesavi, to tek iritira. Scenografije otkaza uglavnom su iste, u Slobodnoj Dalmaciji, onoj stravičnoj Račanovoj čistki 2001. kad su protjerali sedam, osam kolumnista i smijenili cjelokupno vodstvo novina, tvrdili su da se kolumne kao takve ukidaju! Pazite, koliko su mislili da smo ograničeni! Da se, dakle, kolumnistička forma ukida jer da to traži novi profil novina! Bijes i mržnja s kojom smo protjerani sve više me uvjerava da sam bio posve u pravu kad sam napisao: da je 45-ta, strijeljali bi nas, da je 71., uhitili bi nas, ovako nas „samo“ bacaju na cestu. Sada, osam godina kasnije, u Večernjem listu scenarij je bio prokleto sličan. Glavni urednik me nazvao u osam ujutro i to je već bio znak da nešto nije u redu. Počeo je s tezom da su Austrijanci krenuli s novim konceptom, da to pretpostavlja štednju na svakoj razini, da u tom smislu mora prekinuti suradnju sa svim kolumnistima osim s onima koji su stalno zaposleni. Da ide kriza, da vlasnici gledaju na svaku kunu....i onda sam ga zamolio da se tu barem zaustavi, rekao sam mu da smo odrasli ljudi da bi i majmun shvatio da je na njega izvršen politički pritisak. Ništa više nije rekao osim da mu je neugodno.
Zbog te mrvice ljudskosti koju sam osjetio u zadnjoj rečenici, ja danas ne prezirem Ogurlića. Naime, naravno da mu je neugodno jer sam samo tjedan dana ranije s njim i s Jurlekom dogovarao intervju sa Zvonkom Bušićem, predložili su mi da pokušam dobiti intervju s kardinalom Bozanićem, rečeno je da će se povećati prostor kolumne, ukratko idila. Osam dana kasnije, egzekucija je izvršena po običaju, u rano jutro. Još uvijek ne znam tko je noć ranije naredio da mi se zabrani kolumna, no danas sam izbor naredbodavca sveo na par likova. Kao što ne znam tko mi je prije toga provalio u auto iz kojeg ništa nije ukradeno osim što je prekopana moja poslovna torba, kao što ne znam tko mi je prije toga više puta prijetio telefonom. Kao u svakoj takvoj priči, dušu mi je spasila obitelj kao i doslovno stotine ljudi koji su mi se javljali mailovima, pismima, sms-porukama ili me na cesti vukli za rukav. Jedino što me doista iritiralo je činjenica da su mi čitatelji javljali da je gospođa Ružica Cigler zadužena za kontakt s publikom u Večernjem listu davala objašnjena u rasponu od toga da sam otišao svojom voljom do toga da je moj odlazak sporazuman. Imam i mailove na tu temu i to me iritiralo jer sam alergičan na svaki oblik neinteligencije, to mi je slabost priznajem...
Gotovo desetak godina prošlo je od neoboljševičkih čistki golemih razmjera izvršenih u doba vladavine račanovske trećesiječanjske koalicije, koje su i Vas zahvatile, ali sve do danas o razmjerima toga „pogroma“ u biti vlada šutnja. Netko je čak govorio kako su tadašnje čistke i smjene u malenoj Hrvatskoj brojčano bile veće od kadrovskih promjena u SAD nakon što je Bush zamijenio Clintona na mjestu predsjednika. Kakve su vaše spoznaje o tome?
To je bio tipičan aparthejd. Nema ceha gdje nisu upali račanovci, a u medijima su to radili upravo sadistički. Naši dragi antifašisti! S HTV-a su protjerali cijelu galeriju ljudi da bi pod upravljačkom palicom Mirka Galića otvorili prostor ovom ljevičarskom medijskom teroru. Kad je odlazio, Galić je rekao da ništa drugo nije napravio osim što je zaustavio dolazak Dujmovića na HTV bila bi dovoljna da bude zadovoljan. Zamislite! Jesam li ja diverzant? Radim li protiv interesa ove zemlje? Ili sam samo trn u oku toj staroj partijskoj nomenklaturi, koja je emocijama ostala u prošlosti? Ja bih volio da mi netko odgovori gdje se krije nacionalni interes hrvatske države, koja, nota bene, financira javnu televiziju i, samim time, i Denisa Latina i njegovu plaću od fantastičnih 35 tisuća kuna, a da pri tom godinama odbija bilo koju sličnu emisiju drugoga ideološkog usmjerenja.
Mislite na Opasne veze, koje Vi vodite, već godinama, na lokalnim televizijama?
Mislim i na tu emisiju.Volio bih da mi netko u ovoj državi objasni po čemu je državni interes da za državne novce Denis Latin i Aleksandar Stanković godinama uživaju kraljevski termin na javnom TV servisu kojemu je vlasnik država, da dobijaju za svoje poslove plaću i dvostruko veću od ministarske, a da emisije poput Opasnih veza ne mogu doći niti do porte HTV-a. Mogu razumijeti interes Bruxellesa u tom smislu, mogu si dočarati širi interes Londona i sličnih tradicionalnih „prijatelja“ Hrvatske, mogu zamisliti pljesak svih onih eurobirokrata koji zagovaraju što tiješnju suradnju u regiji dok gledaju Latinicu, ali ne razumijem gdje je tu hrvatski nacionalni interes! Demokrat sam življenjem i uvjerenjem, i ne mislim da trebamo govoriti korijenskim pravopisom, niti da nam je granica na Drini, ali plačem dok čitam knjigu Florence Hartmann i vidim kako se Zagreb tu ponašao, bijesan sam kad nitko ne zna pročitati talijanske separatističke ambicije, osjećam se jadno jer se više nitko i ne sjeća da su vukovarske ade čak i zemljišno knjiško – hrvatske, ali nisu u našim rukama, osjećam se bijedno kad vidim teror koji prolaze Hrvati u BIH, dok Zagreb od toga okreće glavu i osjećam se frustrirano kad me mediji uvjeravaju da zapravo trebam ići na koncert Lepe Brene i Zdravka Čolića, a da ni za živu glavu ne smijem slušati Thompsona. Po čemu je hrvatski nacionalni interes šutjeti da je Lepa Brena u četničkoj uniformi paradirala ovog rata po Bosni i Hercegovini?
Gdje je hrvatski nacionalni interes u tome da zaboravimo da je koju noć prije Oluje Bajaga pjevao u Kninu razjarujući četnike točno pred ključnu Oluju? Zašto se moram praviti da ne znam da je prije nekoliko godina Zdravko Čolić, uoči jednoga koncerta usred Beograda, mirno stajao na bini dok je svirana četničke himna i nije imao potrebe demonstrativno otići? Po čemu je Čelanova knjiga, koja dokumentirano dokazuje da je Miljenko Smoje bio ne apstraktni jugoslaven već onaj koji je pljeskao velikosrbinu Miloševiću sve do Gazimestana pa i kasnije, vrijedna ignoriranja, a baš svaki uradak FAK-a vrijedan naslovnica? A što se tiče trećesiječanjskih dramatičnih čistki, pogledajte što su „drugovi“ napravili u Vjesniku, kakve je muke tamo prošla Aleksa Crnjaković. O tome nikad nigdje niti riječi. Jesmo li mi koji razmišljamo drukčije od „Organizacije“ (kako aktualni Joško Čelan ilustrativno zove tu uvezanost bivših komunista koji su ostali odani starim ciljevima) ipak ljudi, ili ćemo, zato jer nismo deklarirani titostički ljevičari, trajno imati tretman niže vrste? Rekao sam vam maloprije kako je racija izgledala u Slobodnoj. Ja sam primjerice sredinom 2001. izdao knjigu kolumni i baš tih dana mi je bilo zabranjeno pisanje. Na predstavljanju knjige u Zagrebu govorili su Tomac, Budiša i Gojko Borić. Budiša, koji je definitivno bio protiv tog staljinizma, okrenuo se prema meni pred cijelom dvoranom KIC-a i rekao:“Mene je sram, gospodine Dujmoviću, da živimo u hrvatskoj državi gdje sam i ja na vlasti, a da je vama zabranjeno pisanje!“. Hloverka je sjedila u prvom redu na toj promociji, (ona je uvijek u prvom redu), no HTV ni slova tada nije objavio o tim Budišinim rječima. Račan je već tada držao sve konce u svojim rukama i Budiša je bio nemoćan premda se oštro protivio tom sadizmu. Ne govorim sada o njegovoj ukupnoj odgovornosti, samo iznosim kako je u toj konkretnoj situaciji postupio.Vidite, bio sam kolumnist tri godine i za vrijeme Tuđmana i bilo je tema i detalja gdje sam predsjednika oštro kritizirao pa ipak nikad mi nije prijetila egzekucija. U Slobodnoj je kasnije bilo dovoljno godinu dana kritičkog pisanja protiv Račana da mi daju otkaz. Ovo danas je pak perverzno na svoj način: strani vlasnik novine izbacuje svog čitanog kolumnistu premda bi mu profit trebao biti na prvom mjestu!
Kako ste preživjeli otkaz u Slobodnoj Dalmaciji, a kako „azil“ koji Vam je dao Boris Maruna?
Kad sam dobio otkaz u Slobodnoj, sreo sam Borisa Marunu kojega sam poznavao ranije. Maruni je, kad sam mu ispričao što se dogodilo, proradila savjest i „sakrio“ me je u Hrvatsku maticu iseljenika, gdje sam uređivao matičin mjesečnik. Kako se radilo o mjesečniku i, dakle, mirnoj sinekuri, nisam mogao ići protiv sebe i počeo sam pisati u Glasu Slavonije zahvaljujući Ivici Vrkiću. Bio je doista korektan kao i cijela redakcija i trajno sam im zahvalan. Krenule su te jeseni i Opasne veze, politički talk show koji su mi ponudili na OTV-u, kojega ipak nisu račanovci okupirali. Maruna me je prvo upozorio da to tako ne će ići i da trpi silne pritiske zbog mene, zatim je otvoreno zatražio da prestanem kritizirati Mesića i Račana jer da će osim mene stradati i on sam. Ne samo da nisam poslušao Marunino upozorenje, nego sam ga otvoreno napao rekavši da ga može biti sram da jedan Boris Maruna, umjesto ispravljanja katastrofalnih grješaka, daje alibi prljavoj politici. Maruna me zvao treći put samo da mi uruči otkaz jer sam nastavio iznositi vlastite kritičke poglede. Mjesec dana kasnije unaprijeđen je imenovanjem na mjesto veleposlanika RH u Čileu, a ja sam se opet našao na cesti. Igrom slučaja, nekoliko mjeseci kasnije otvorila se prigoda na Plavom radiju, gdje sam postao glavnim urednikom, no ukupno gledajući osjećao sam se doista kao progonjena zvijer.
Jedan je europski marksistički filozof govorio kako onaj „tko vlada jezikom, vlada vlašću“. Tko u Hrvatskoj „vlada jezikom“?
U Hrvatskoj jezikom vladaju oni isti krugovi koji vladaju medijima. Bilo je zanimljivo gledati napore ministra Primorca da osigura konačnu riječ struke u ovom problemu, ali je bilo tužno gledati kako je morao odustati od provedbe konačnih zaključaka akademika Katičića i povjerenstva koje je samo Ministarstvo imenovalo. Politika se i tu uplela, a onda je i Primorac morao odustati. Naravno, mudri gremi lijevih intelektualaca sustavno je nametao Anićev Rječnik, a Matica hrvatska je, da pokaže da nije arhaična, prihvatila, pod medijskim terorom, opciju da se izađe u susret „mladim generacijama neopterećenim prošlošću“ i tako je „Organizacija“ i ovdje tijesnim rezultatom, ali ipak, uzela bod u gostima.
Suvremenici smo gotovo bezgraničnih mogućnosti koje nam pružaju sredstva javnoga priopćavanja. Je li Hrvatska na putu da zahvaljujući i njima, a ponajviše ostvarenoj državnoj neovisnosti i kakvoj-takvoj demokratizaciji društva kao civilizacijske cjeline, postane u plemenitom smislu riječi: globalnim selom, naravnim i samosvojnim dijelom Europe i svijeta?
Ujedinjena Europa je političko-interesni, a ne zemljopisni pojam kako misle Hrvati koji kliču da smo mi već u Europi. To je ujedno i civilizacijski pojam u smislu svih zakona koje nemamo, a koje moramo prihvatiti kako bismo nadoknadili barbarstvo komunizma. Zašto mi tek sad rješavamo zemljišne knjige ako ne zato da nadoknadimo komunističko divljaštvo koje je i tu donjelo kaos? Pa se onda ljevičarsko-demagoški lijepo kaže da su nam u većini mjesta knjige zadnji put bile sređene tek u Austro-Ugarskoj, ali se nikad ne kaže negativna definicija: da su te knjige u kaosu odkad smo prvi put zakoračili u Jugoslaviju. Dakle, civilizacijski, ja se bojim da doista nismo Evropa i zbog toga sam podržavao Sanaderovu manijakalnu energiju u tom smjeru jer se bojim da je to doista civilizacijski imperativ. Teza da nam Europa ne treba, jer da mi možemo sami svoje zakone promijeniti, čista je limunada. Mi za to nažalost nismo sposobni, a nesposobni smo zato jer je vladajući mentalni sklop još uvijek neokomunistički. Mi nismo smjeli prodati banke strancima, to je točno, ali mi nismo znali upravljati bankama kao razvijeni svijet: nema banke, dok su banke bile u našim rukama, koja nije davala milijune kredita prijatelju, poznaniku, rodbini, potpredsjedniku stranke i njegovoj punici, susjedu i prijatelju iz ulice. Sve protivno ekonomskoj logici. To smo pobrali iz komunizma, kada ništa nije imalo stvarnu ekonomsku cijenu, već samo partijsku cijenu! S obzirom na to da smo ozbiljno inficirani balkanskim mentalitetom, koji počiva na ćevapima i tezi „ ljudi smo, dogovoriti ćemo se“, ja i danas mislim da je prihvaćanje europskih standarda apsulutna nužnost za ovu jadnu zemlju. Može se reći da prihvaćanje europskih standarda ne traži i ulazak u Uniju, ali također nam je znano kako u nas, primjerice, ne će bez zakonske obveze – jer takav je naš mentalitet – privatni vlasnik prodati susjedu livadu koju ne obrađuje da bi njemu pomogao u okrupnjavanju posjeda za obrađivanje - zar ne?
Hrvatski jezik, s našim oslobođenjem od srpskoga okupatora, doista nije formalno zabranjen, ali se čini da veze među Hrvatima jesu. Kome smeta uspostavljanje i razvijanje naravnih i što tješnjih veza između matične države Hrvatske s Hrvatima izvan njezinih granica? Držite li ostvarivanje duhovne sinteze hrvatskog naroda jednim od uvjeta buđenja potisnutih stvarateljskih nacionalnih energija i pluraliazacije medija?
Da, to je jedna od kapitalnih tema koja je zgurana pod tepih. Zvonko Bušić, čovjek koji je fascinantan u svakom smislu riječi, tvrdi da griješimo kad najveći dio dijaspore ne zovemo pravim imenom - prognanici - i posve je u pravu. Kad tako precizno kvalificiramo tih tri ili četiri milijuna Hrvata vani i ako pođemo od pretpostavke da bi se dio njih vratio samo ako im omogućimo slične uvjete poslovanja kao u razvijenom svijetu, onda stvari izgledaju nešto drugačije.Bojim se naime da ovaj ideološki rat, koji se protiv hrvatske opcije vodi u domovini, hrvatska opcija ne može dobiti bez pomoći svojih „prognanika“ jednostavno stoga jer su oni sastavni dio te opcije istjeran iz zemlje na najbestijalniji način. Uzmimo samo novinare. Josip Grbelja je u svojoj knjizi Uništeni naraštaj pobrojao 38 novinara koje su, metkom u glavu, likvidirali partizani nakon rata. Ti su novinari svi strijeljani i Grbelja u knjizi ističe “sumnja se da je toliko novinara pobijeno u bilo kojoj državi na svijetu, čak ni u svim državama koje su se u drugom svjetskom ratu pridružile Njemačkoj, Italiji i Japanu...“, a „Hrvatska je kad je riječ o stanovništvu bila tek omanji zapadni gradić...“. Grbelja navodi da je 1945. ravno stotinu novinara dobilo doživotnu zabranu pisanja, u inozemstvo je u strahu od odmazde pobjegao 131 novinar, 45 novinara je u strahu od odmazde promijenilo profesiju, a samo 27 novinara od svih onih koji su pisali 30-tih, samo njima je Komunistička partija dopustila da ostanu-novinari. Od oko 300 novinara iz 30-tih godina, niti trideset ih nije ostalo. Tu počinje priča o današnjem novinarstvu jer, da bi nadoknadila ovu statistiku, u medije je partija trpala ljude koji s medijima veze nisu imali! Učenici tih revolucionara koji vladaju medijima danas iseljenike i dalje tretiraju kao sumnjivi kadar koji treba gurati što dalje od domovine. U tom smislu, jedina prednost koju, u nizu svojih mana, daje globalizacija, jest mogućnost stalnog, trajnog, brzog i sveobuhvatnog povezivanja ljudi u cijelom svijetu pa onda i svih Hrvata međusobno.
| Organizacija je rekla: Slovo treba ignorirati i prešutjeti! Prvi broj Hrvatskog slova objavljen je 28. travnja 1995. Kakav je vaš pogled na mjesto i ulogu našega tjednika? Pojavu Hrvatskoga slova doživio sam kao potrebu dijela inteligencije da još i tada ukaže na potrebu medijskoga pluralizma.Ne znam jeste li primjetili:u Srbiji imate desetak novih i to dnevnih novina,u Crnoj Gori čak šest novih dnevnih listova,sličan broj novih dnevnih novina je i u BiH, samo Hrvatska počiva na istim dnevnim novinama (plus Jutarnji) koje su komunisti pokrenuli i koje postoje još odkad je Tito hodao zemljom.Taj detalj nije nevažan,on kristalno jasno svjedoči da su stare strukture uzele uzde u ruke i da je uglavnom sve isto kao nekad.Dakle, Hrvatsko slovo je krenulo ambiciozno, svakako na vrijeme i sa zamjetnim uvažavanjem tadašnjeg establismenta.Podvala koja vam je namijenjena sjajno funkcionira,a leži u tome da vas već godinama ignoriraju i da Hrvatsko slovo, kao i njemu srodne novine, tretiraju kao rezervat intelektualne desnice. Vama je, to sam i sam osjetio dok sam pisao, namijenjena najgora medijska smrt: prešućivanje. Slovo ima sjajne kolumniste, iz tjedna u tjedan otvara niz odličnih tema,imate najveću kulturnu rubriku u medijima, polemikama faktički tražite razgovor, ali drugovi su odlučili da je jedini način da vas unište onaj da vas prešućuju. I to rade. Kad je neki vaš autor bio gost na HTV-u, kad je neka tema koju ste pokrenuli bila tema dnevnika ili famoznog Otvorenog? Kada je netko u tim tzv.velikim medijima postavio tezu Hrvatskog slova kao tezu od koje valja početi razgovor, a što ste tisuću puta zaslužili? Nikad, jer je „Organizacija“ rekla: ignorirati i prešutjeti! To su dakle moji strahovi vezani uz Slovo, nadam se nisam u pravu. |
Gledate li optimistično na sutrašnji prostor ljudskih i medijskih sloboda u Hrvatskoj? Kako odgovoriti na sve veće vanjsko ugrožavanje čovjekova dostojanstva i nacionalnoga poslanja? Držite li da je moguće i da sama hrvatska država bude ugrožena?
Što se tiče ugroze same države, mislim da su se metode promijenile: raspored igrača na šahovskoj ploči ostao je isti, s tim što su jedni žrtvovali par pješaka i par konja, drugi kraljicu i sjajnu poziciju. Hrvatska opcija ne može dobiti mat, mat znači nestanak hrvatske države a onda slijedi građanski rat jer, nakon toliko prolivene krvi za tom državom, nakon toliko žrtava kojima smo je platili, nakon što smo vidjeli da imati državu doista znači da jedino tako možemo opstati, rušenje hrvatske države doista može voditi u građanski rat. U tom smislu trebalo je od početka voditi računa o tome, a sad je zadnji tren ako već nije prekasno, da sve nekako možemo preživjeti samo ne smijemo dozvoliti potpunu podjelu nacionalnog bića. Dok smo imali uz sebe iseljeništvo, dok smo imali uz sebe Hrvate u BIH, dok smo u elementarnim stvarima bili kao jedan, pokazalo se da ne možemo, premda goloruki, izgubiti čak niti rat! No, uvijek i to valja zapamtiti, uvijek od kralja Tomislava na ovamo, formula za uništenje hrvatske priče bila je hrvatska podjela. I zato su stoljećima uspijevali: jedni su za Beč, drugi za Peštu, treći za Beograd … uglavnom redovito podjele i podjele i one su nas uništile. Kako i ne bi, za narod od pet milijuna ljudi to je čisti rak. Tuđman je to sjajno shvatio, tako se odgovorno tu ponašao da mu se tu uvijek valja nakloniti. Kao i u nizu drugih stvari. Naravno da je prostor osnovnih ljudskih i medijskih prava neusporedivo veći negoli u doba kad su uhićivali ljude zbog pjevanja Vile Velebita, no sadržajno, kvalitetno, pluralno, mi živimo u medijskom i ideološkom teroru prvog reda. Što se tiče tzv. novih ljudskih prava, od usvajanja djece za istospolne zajednice do dječjih slikovnica gdje kralj ljubi kralja i više nije zaljubljen u kraljicu kako je bilo stoljećima ranije, poštujem svačiji izbor i prezirem svako nasilje nad tom grupacijom, ali osobno stojim u tim pitanjima uz formulu staru dvije tisuće godina, koja je jedina za mene ispravna.
Mile Pešorda
Hrvatsko slovo
