Hrvati trče zadnji krug?

Ako govorimo o ugroženosti Hrvata u BiH, ona nije ravnomjerno zastupljena. Imajući u vidu da su rasuti kao rakova djeca, najviše su ugroženi urbani Hrvati (Sarajevo, Zenica, Tuzla, Banja Luka i drugdje), zatim Hrvati u srednjoj Bosni, te Hrvati u Posavini, a najmanje Hrvati u Hercegovini.Sudjelovao sam u jednoj TV-anketi s pitanjem: "Jesu li Hrvati u BiH ugroženi?". Bez obzira na teoretičare koji kažu da je dobro pitanje polovica odgovora, spoznao sam da je puno lakše postaviti pitanje nego odgovoriti na njega. Stoga tema o ugroženosti Hrvata u BiH zaslužuje pomnjivo detektiranje.
Neću pretjerati ako kažem da je svatko danas u BiH ugrožen, ako ne na političkoj razini, jest na gospodarskoj, kulturnoj ili pak na ekološkoj. Činjenica je da je Bosna i Hercegovina još samostalno neodrživa država, pod protektoratom međunarodne zajednice, pa se na unutarnjem planu može govoriti o određenoj individualnoj, pa na kraju i o etničkoj ugoženosti.
Opća trauma

Agresija na BiH 1991. godine i rat sve do daytonskoga sporazuma 1995. godine ostavili su dubok pečat, veliku društvenu ranu i opću traumu. BiH je u tom razdoblju pucala po etničkim šavovima, osjetila se odjednom nacionalna ugroženost. Jesu li Hrvati u BiH danas ugroženi? Odgovor je kompleksan i nije lako reći DA ili NE. Ako pogledamo unatrag, negdje do 1990. godine i prvih višestranačkih poslijeratnih izbora, možemo reći da su za današnji položaj Hrvata u BiH odgovorni: prvo - sami Hrvati u BiH, drugo - hrvatska država i treće - Međunarodna zajednica.

Hrvati u BiH dobrim su dijelom kreirali svoju sudbinu, ali ta kreacija, promatrana na državnoj, političkoj, gospodarskoj ili kulturnoj razini, nije bila uspješna. Hrvati u BiH nisu stvorili političku, državnu ili kulturnu elitu, koja bi uspješno prebrodila sve Scile i Haribde u ratu i u miru.
S druge strane, Republika Hrvatska nije unijela potrebnu količinu strpljenja, vještine, diplomacije, pa i pameti u probleme bh Hrvata. Devedesetih godina puno je emisara i mesija iz Republike Hrvatske kružilo po BiH i miješalo se u unutarnje stvari, od lokalne pa do državne razine. Bilo je puno petljavine oko izbora predsjednika najveće hrvatske stranke u BiH (uh, sedam predsjednika izmijenilo se u osam godina!), dosta je hrvatskih političara i diplomata pregovaralo na međunarodnom planu, ali su ti pregovori često bili u iznudici, pravdanju ili u ublažavanju negativnih mjera i poteza.
Pomoć koja se upućivala nije uvijek dospjela u prave ruke, već do svakojakih meštara i mešetara. Nakon 2000. godine mnoge stvari u odnosima Hrvata s ove i one strane granice postale su transparentne, ali vrijeme je nepovratno iscurilo. Međunarodna zajednica također snosi veliku odgovornost za položaj Hrvata u BiH. Bilo je tu određenih predrasuda, krivih optužaba, insinuacija, pritisaka, nediplomatskoga kažnjavanja, suđenja i prozivanja, a za dobar dio krivih poteza nitko se nije ispričao ili barem posuo pepelom.
Ako govorimo o ugroženosti Hrvata u BiH, ona nije ravnomjerno zastupljena. Imajući u vidu da su Hrvati u BiH rasuti kao rakova djeca, može se utvrditi da su najviše ugroženi urbani Hrvati (Sarajevo, Zenica, Tuzla, Banja Luka i drugdje), zatim Hrvati u srednjoj Bosni, te Hrvati u Posavini, a najmanje Hrvati u Hercegovini.
Od Starog mosta do atentata

Pokušavalo se raznim organizacijskim modelima: hrvatskim zajednicama, republikama i samoupravama i nije se uspjelo. To je Hrvatima samo priskrbilo separatističku stigmu. Povučeno je puno krivih poteza u mnogim područjima i puno je negativnih slika o bosanskohercegovačkim Hrvatima otišlo u svijet.
Sjetimo se samo: zaustavljanja humanitarnih konvoja, rušenja Staroga mosta, atentata na Hansa Koschnicka, otmice biskupa Perića, zazidavanja crkvi, lažiranja izbora, megalomanskih aukcija itd., itd.
Surova statistika

Ali na čemu graditi teoriju ugroženosti? Možda najviše na statistici. Na 800 tisuća hrvatskih adresa u BiH danas ne prebiva trećina, ili možda polovica Hrvata iz 1990. godine. Tek će sljedeći popis pučanstva donijeti pravi odgovor na to.
Politički i državnički hrvatski političari i dužnosnici bore se s puno jačim protivnicima i najčešće napuštaju parlamentarne sjednice, svejedno uzdignute ili pognute glave.
Na kulturnoj razini stalno mrmljaju na televiziju, programe, kanale, jezičnu politiku, i što sve još ne. Ni crkveni oci nisu se baš najbolje snašli u turbulentnim vremenima prošloga stoljeća. Ipak, presmiono je reći da su Hrvati u BiH ugroženi. Možda su tjeskobni, pesimistični ili zabrinuti za budućnost. Ja sam umjereni optimist, a vi?

piše Radoslav Dodig / Slobodna Dalmacija