Tko stvara medijsku sliku Hercegovine i što želi postići

Ponedjeljak, 19. Listopada 2009.

U Zagrebu, ne možete kupiti ni jedne novine, tjednik, magazin ili časopis iz Bosne i Hercegovine. U hrvatskim medijima BiH je uglavnom loša vijest, zastupljena u „crnim kronikama“. Izuzetak je tek poneka informacija o Ćiri Blaževiću selektoru nogometne reprezentacije. A upravo je nogomet bio povod događajima i komentarima koji su tema ovoga teksta. Nedavno se na Širokom Brijegu dogodilo zlo. Dogodile su se „horde zla“. U sukobu istoimenih navijača FK Sarajevo s građanima Širokog Brijega i policijom, jedan sarajevski navijač je ubijen a više ljudi je ranjeno. Još uvijek nema službene verzije događaja i ne zna se tko je skrivio tragediju. Dok podijeljeni bosansko-hercegovački mediji, politika i javnost uglavnom iznose „svoju verziju“ istine, iskustvo nam nalaže da pričekamo. U Bosni i Hercegovini istina ako i dođe dolazi na kraju, tek kada se smire strasti i ostvare interesi i kada više gotovo nikome nije ni važna. Ali, dok čekamo istinu dezinformacije potiskuju informacije, a komentari „uglednih novinara“ smještaju ih u takav kontekst u kojem nikada neće ni moći biti ispravno sagledane. Brojnim je „uglednim analitičarima“ i „tumačima društvene stvarnosti“ na hrvatskoj javnoj sceni „sve jasno“ i „sve znaju“ i prije nego li je išta jasno i dok se još ništa ne zna. Takvi „znalci“ reproduciraju predrasude i održavaju stereotipe, a njihova društvena pozicija i moć onemogućava propitivanje i kritiku njihovih stajališta. Ekstremni i kada su ljubazni Na naslovnici Jutarnjeg lista od 7. i 8. listopada 2009. stoji uznemiravajući nadnaslov „U Bosni opet kao pred rat“. Ispod toga bombastičan naslov „Tutin general moli ubojicu da se preda“. Uzalud je prozvani general Hrvatske vojske (a ne Tutin general), i prije izlaska novina demantirao ikakvu vezu s osumnjičenim za ubojstvo. Očito je cilj uredništva bio, osim prodati novine, povezati tragediju u Širokom Brijegu s Mladenom Naletilićem Tutom osuđenim za zločine u prošlom ratu. Jer, u tom slučaju „zna se“ tko je kriv. Upravo na tom fonu širokobriješke događaje tumači zamjenik glavnog urednika Jutarnjeg lista Davor Butković. Njegov tekst opremljen je besmislenim naslovom „Ubojstvo pokazalo koliko se Hercegovci i Bošnjaci sada mrze“. Naime, trećina Hercegovaca su Bošnjaci pa je teško povjerovati da svi oni sami sebe mrze, kao što sam siguran i da većina Hrvata iz Hercegovine ne mrzi Bošnjake. Istina je da se Hrvati iz (Bosne i) Hercegovine i Bošnjaci ne slažu oko unutarnjeg uređenja te zemlje. Na isti način kao što se o istom pitanju nisu slagali Hrvati i Srbi, Slovenci i Srbi, a često i sami Hrvati između sebe. Ne radi se dakle o općoj mržnji Hrvata iz Hercegovine i Bošnjaka nego se radi o predrasudama prema Hrvatima iz Hercegovine i upotrebi Bošnjaka u potvrđivanju tih predrasuda. A sumnjičenja i strahova u BiH ionako ima previše pa ih ne treba uvećavati. Butković piše kako je bio u Hercegovini u ljeto 1990. Napisao je reportažu „Zapadna Hercegovina-buđenje zaboravljenog naroda“. Prisjećajući se tadašnjeg puta po Hercegovini Butković piše da su Hercegovci koje je sreo bili odlučni u „iskazivanju protumiloševićevske orijentacije“. Ali su istovremeno bili „nenametljivi, vrlo pristojni i ekstremno ljubazni“. Pošto su Butkoviću Hercegovci ekstremni i kada su ljubazni, nije ni čudo da je za momke koji su ga tada „častili pivom“ napisao da su tri godine kasnije „stražarili u jezivim koncentracijskim logorima za Bošnjake“. Ti „naizgled simpatični ljudi“ nisu u trideset sati razgovora, koliko je „stručnjaku“ tipa Butkovića dostatno da sazna „sve o Hercegovini“, „ni riječi rekli protiv Muslimana“, niti je osjetio ikakvu mržnju prema Muslimanima. Ali su „naizgled simpatični ljudi“ u Hercegovini rekli da je „ovo Hrvatska“ i da znaju da će ih HDZ „odvesti u Hrvatsku“. Zaista, ima li jače kvalifikacije za čuvara konclogora od verbalnog delikta i političke nekorektnosti „ekstremno ljubaznih“ Hercegovaca!? Podjele i mržnje Butković piše da mržnje između Hrvata i Muslimana nije bilo sve dok Franjo Tuđman nije „počeo planirati podjelu Bosne i Hercegovine sa Slobodanom Miloševićem“. Odnosno, dok „hrvatski politički vrh“ nije odlučio „anektirati zapadnu Hercegovinu“ jer „Alija Izetbegović, Haris Silajdžić i SDA nisu pristali postati vazalni član hrvatsko-bosanske konfederacije“. O tome navodno „svjedoči“ osnivanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosna i Hrvatske Republike Herceg-Bosna. Butković zaključuje da su „od tog časa“ Bošnjaci i „zapadni Hercegovci (kao i neki drugi bosanski Hrvati) postali krvni neprijatelji, što se vidjelo ne samo u međusobnim pokoljima, i u osnivanju hrvatskih koncentracijskih logora za Bošnjake, nego i u dugotrajnim sukobima…“ Zanimljivo, Butković se nije upitao je li možda među Muslimanima bilo „mržnje“ prema Hrvatima!? Kakve su oni imali planove i projekcije? Nisu li možda već tada smatrali da je BiH njihova nacionalna država, jer Hrvati imaju Hrvatsku, a Srbi imaju Srbiju!? Butković možda ne zna da su i Bošnjaci osnivali „bošnjačke konclogore“ za Hrvate u kojima je dulje ili kraće boravilo 14.238 zatvorenika (logoraša), od čega ih je 634 ubijeno, te da je s područja pod kontrolom Armije BiH protjerano 170.000 Hrvata. Za razumjeti jednu politiku, makar ona bila i ekstremna, treba analizirati i onu drugu stranu ili politiku na koju se referira i s kojom se sukobljava. Inače se radi o jeftinoj političkoj propagandi i neutemeljenim konstrukcijama ili iritantnoj površnosti. Dugotrajni sukobi bit će još dugotrajniji ukoliko u javnom diskursu budu dominirale Butkovićeve i slične konstrukcije. Njegovo je legitimno pravo ne slagati se s Franjom Tuđmanom i državnom politikom s početka devedesetih, kao što se s nekom drugom politikom ima pravo slagati i podržavati je. Ali, kao zamjenik glavnog urednika jednog utjecajnog dnevnog lista nema pravo poticati međunacionalne sukobe u BiH (a i u Hrvatskoj) i kontinuirano producirati elementarno neznanje koje šire i produbljuje nepovjerenje i strahove. Priča o dogovoru Tuđmana i Miloševića oko „podjele Bosne (i Hercegovine)“ dio je političke mitologije čija se vjerodostojnost sastoji jedino u neprestanom ponavljanju. Ni jedan „dokaz“ koji je u početku te priče s početka devedesetih spominjan; od snimki do svjedoka, nikada nije objelodanjen. Ponude i prijevare Butković bi kao iskusan novinar koji se želi baviti bliskom prošlošću morao znati da hrvatski politički vrh nije htio „anektirati zapadnu Hercegovinu“. Čak ni onda kada mu je to Alija Izetbegović otvoreno nudio. Izetbegović je to priznao (i) američkom generalu Kleinu uz obrazloženje „da su mu Hrvati veliki problem i da ih se tako htio riješiti“. Bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić piše da je početkom 1994. bio nazočan na dva sastanka na kojima je Izetbegović nudio Tuđmanu Hercegovinu, odnosno sve južno od Prozora. Tuđman je prema njegovom svjedočenju obje ponude odbio. Nekadašnji predsjednik HDZ Stjepan Kljuić svjedočio je da mu je Slobodan Milošević nudio zapadnu Hercegovinu. Nije točno ni Izetbegovićevo i Silajdžićevo tobožnje nepristajanja na konfederaciju. Izetbegović i Tuđman su u Ženevi u rujnu 1993. potpisali Tajni sporazum o konfederaciji. Haris Silajdžić je 1. ožujka 1994. zajedno s Krešimirom Zubakom i Matom Granićem i javno potpisao Nacrt sporazuma o Konfederaciji između R. Hrvatske i Federacije BiH. Istina, kasnije je Granić izjavio da je na taj način „prevario Hrvate iz BiH“. Na sličan način ih je prevario i Alija Izetbegović kada nije održao obećanje iz Lisabona i kada nije poštovao hrvatski zahtjev za autonomijom dogovoren pred izlazak na referendum o neovisnosti. Bosna i Hercegovina i Herceg-Bosna Butković piše da osnivanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosna (kasnije Hrvatska Republika Herceg-Bosna) svjedoči o namjeri „anektiranja zapadne Hercegovine“. Dodaje da su od toga časa Bošnjaci i „zapadni Hercegovci (kao i neki drugi bosanski Hrvati) postali krvni neprijatelji…“ Da Butković ne razumije elementarne pojmove o kojima piše, kao i da s logikom ne stoji baš najbolje postaje nam jasno ako se zapitamo zašto bi netko tko želi „anektirati zapadnu Hercegovinu“ osnivao Herceg-Bosnu, ili pak, kako „zapadni Hercegovci“ mogu biti „bosanski Hrvati“!? Ako se već hoće pisati o tim temama, trebalo bi znati da se ta država zove Bosna i Hercegovina. Ona se geografski i povijesno sastoji od Bosne i Hercegovine, a politički od Federacije BiH i Republike Srpske. U njoj žive državljani Bosne i Hercegovine, koji su Bosanci i(li) Hercegovci. To je uz državljanstvo i njihov zavičajni ili regionalni identitet. Hercegovci i Bosanci su po nacionalnosti uglavnom Hrvati, Srbi ili Bošnjaci. Neki Hercegovci i Bosanci su po nacionalnosti „ostali“. Njih ima dvije vrste. Neki su po nacionalnosti „Jugoslaveni“ a neki „Bosanci“. Prvi se identificiraju s bivšom državom za koju vjeruju da će se opet vratiti, dok se drugi identificiraju s nekom zamišljenom „budućom“ državom za koju se nadaju da će nastati. Među „ostalima“ su i pripadnici manjina ili oni koji se jednostavno ne žele izjasniti o nacionalnosti. Dakle, više nego smiješno je napisati kako su „(zapadni) Hercegovci bosanski Hrvati“. Što se tiče HZHB, ona je osnovana 18. studenoga 1991. na inicijativu Hrvata iz središnje Bosne i Posavine, a u nju su uključeni i HZ Soli iz Tuzle, te HZ Sarajevo. Takva zajednica najmanje je trebala zapadnoj Hercegovini, posebno ako je htjela „biti anektirana“. HZHB je zamišljena kao koordinacija općina koja se obvezala „poštivati demokratsku vlast BiH dok postoji državna neovisnost u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju“. Čuvari i obnovitelji Jugoslavije, te konstruktori raznih „historijskih sporazuma“ sa Srbima žestoko su zamjerili bosansko-hercegovačkim Hrvatima deklarirano antijugoslavenstvo i značajan doprinos u rušenju jugoslavenske federacije što je bio preduvjet stvaranja neovisne Republike Hrvatske. To im ne mogu oprostiti ni hrvatski (post)komunistički etatisti koji su vidjeli i prihvatili Hrvatsku samo i isključivo kao slijednicu SR Hrvatske u svakom smislu (svakako i ne najmanje važno u očuvanju njezina „nacionalnoga socijalističkog“ uređenja). HZHB je osnovana nakon što je pao Vukovar, nakon što su postrojbe JNA napale Dubrovnik i popalile sedam hrvatskih sela u istočnom dijelu Hercegovine, nakon što je Alija Izetbegović rekao da rat u Hrvatskoj nije „naš rat“ i nakon što se Vlada SRBiH na to nije htjela (smjela) ni oglasiti. HZHB nije uopće funkcionirala sve do travnja 1992. i otvorenog rata s JNA i srpskim dobrovoljačkim postrojbama. Tek tada je aktivirana i organizirano je Hrvatsko vijeće obrane u kojem je bilo Muslimana gotovo koliko i Hrvata. Siguran sam da kojim slučajem nije osnovana HZHB i da nije organizirano HVO danas u Bosni i Hercegovini ne bi bilo Hrvata, vjerojatno ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine, a pitanje je i što bi bilo s Republikom Hrvatskom. Oni koje zanimaju činjenice znaju gdje sve to mogu pročitati. Oni pak koje činjenice ne obvezuju mogu pisati što hoće i kako hoće. Butković očito ne zna puno o BiH, ali ima impresije od prije dvadeset godina „ispravan stav“ i medijskog prostora koliko god hoće. Podjela vlasti ili podjela države Nepovjerenje, sumnjičavost, pa i mržnja između dijela Hrvata i Muslimana ili bolje reći sukob i mržnja suprotstavljenih političkih projekata kulminirali su tek kada je uspostavljena obrana prema srpskoj vojsci i kada su počele kalkulacije o državi i vlasti, funkcijama i činovima. Hrvatske političke i vojne strukture u BiH ojačane obranom značajnog dijela teritorija i općom podrškom naroda nisu se htjele same dokinuti na račun bošnjačko-muslimanske centrale iz Sarajeva koja ni na koji način nije zaslužila povjerenje. Grad Sarajevo zaslužio je i ima sućut i poštovanje zbog žrtve koju je podnio, ali jedini argument vlasti u Sarajevu za projekciju budućnosti bio je legalitet, odnosno međunarodno priznanje koje je, i to se ne smije zaboraviti, stečeno zahvaljujući i hrvatskim glasovima. Izetbegović je u drugoj polovini 1992. neustavno mijenjao strukturu Predsjedništva, smjenjivao njegove izabrane članove i imenovao svoje poslušnike. Tijekom 1993. je proveo islamizaciju Armije BiH, državnih institucija i ukupnog prostora na kojem je imao vlast. Izetbegović je uzurpirao središnje institucije vlasti, pozivajući se na legalitet kojeg je poništio kao što je izgubio i svaki legitimitet. Bošnjačko-muslimanske partikularne interese, predstavio je općim interesima BiH. Kada je učvrstio vlast u Sarajevu (i još nekoliko gradova u BiH) nije je više bio spreman dijeliti ni s kim. A alternativa je bila i jest: dijeliti vlast ili dijeliti državu. Kao što znamo država je podijeljena 1995. u Daytonu između Bošnjaka i Srba. Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju tek ulogu krivaca u srpsko-bošnjačkim prijeporima i džokera u borbi oporbe protiv HDZ-ove vlasti u Republici Hrvatskoj. Nepovjerenje u BiH raslo je na nerealnim zahtjevima i neostvarivim političkim planovima i hrvatske i bošnjačke elite. Netrpeljivost je podgrijavana odsustvom dijaloga, opetovanjem laži i optužbi, te nespremnosti za suočenje s istinom i realnošću. Dominantno muslimansko-bošnjačke vlasti u Sarajevu odbijale su dijalog s hrvatskim partnerima-vrhom HZHB u Mostaru. Tražili su posredništvo, podršku i partnera u Zagrebu. Ukoliko državni vrh Republike Hrvatske u Zagrebu ne bi ispunio njihove zahtjeve optuživali bi ga za „miješanje u unutarnje stvari BiH i teritorijalne aspiracije“. Bila je to lukava strategija koja se, kako je to danas vidljivo, dobro isplatila. Značajnu ulogu u stvaranju nepovjerenja između Hrvata i Muslimana imali su brojni oficiri JNA muslimanske nacionalnosti koji su ratovali protiv Hrvatske a onda su tijekom 1992. došli u redove Armije BiH. Posve je razumljivo da je u takvim okolnostima s njima bilo i više nego teško uspostaviti suradnju i međusobno povjerenje. Pogotovo, što ih dobar dio nije imao nikakve veze s BiH. Rođeni su u Srbiji ili Crnoj Gori (Sandžaku), službovali u Hrvatskoj, Sloveniji ili Makedoniji, a onda su došli u BiH kao „svoju matičnu državu“. Najbolji je primjer komandant Glavnog Štaba Armije BiH Sefer Halilović. On i sada, četrnaest godina poslije rata, na „javnoj televiziji“ Federacije BiH Hrvate naziva ustašama, a Srbe četnicima i prijeti „oslobađanjem“ čitave BiH. A (zapadni) Hercegovci su se uvijek više bojali „oslobođenja“ nego rata. Horde zla Kada Butković piše o ubojstvu pripadnika „Hordi zla“ na Širokom Brijegu, ne stavlja ga u kontekst općeg kaosa, prethodnog ranjavanja 67-godišnjeg građanina Širokog Brijega iz vatrenog oružja, napada na policiju, drugim riječima svega onoga što se tamo stvarno događalo. Umjesto toga, on to ubojstvo izvlači iz konteksta i naglašava da je „ubojica“ (iako se radi tek o osumnjičeniku) bivši član Kažnjeničke bojne, „najzloglasnije“ postrojbe HVO-a, čiji je zapovjednik „međunarodni kriminalac“ koji je imao „izravni pristup“ ministru obrane, a time i predsjedniku Republike Hrvatske. Iako nije napisano, stvara se dojam da je za ubojstvo u Širokom Brijegu odgovoran, ako ne predsjednik Tuđman, a onda barem pokojni ministar Šušak. Takav dojam pojačava tezom da je ubojstvo navijača Sarajeva „izraz mržnje Hercegovaca prema Bošnjacima“, odnosno „najmorbidniji izraz političke volje hercegovačkih Hrvata“ koji naprosto „ne priznaju BiH kao svoju državu“. Ovo je i najmorbidniji dio Butkovićevog teksta. Posebno ako znademo da su i osumnjičeni za ubojstvo Oliver Knezović i ubijeni Vedran Puljić zapravo Sarajlije, i to, da ironija bude veća, obojica s hrvatskim i hercegovačkim prezimenom. Butković tako jednog Sarajliju na čudan način pretvara u Hercegovca koji mrzi Bošnjake, a drugog u Bošnjaka kojega mrze hercegovački Hrvati, te nerazjašnjeno ubojstvo u masovnoj tučnjavi kvalificira „izrazom političke volje“ jednoga naroda, što je teška uvreda tog naroda. Ali, kao da mu nije bilo dosta izvrijeđati jedan narod, Butković piše da je ubojstvo u stvari „iskaz suprotstavljenih političkih volja dvaju naroda u Bosni i Hercegovini: jedni, hercegovački Hrvati, žele otići, a drugi, Bošnjaci, takvu volju dijela hrvatskog naroda smatraju najgorom mogućom izdajom, i utoliko Hrvate, katkad, mrze čak više nego Srbe.“ Po Butkovićevoj logici legitimno je mrziti Srbe, ali nije u redu mrziti Bošnjake, kao što nije u redu ni mrziti Hrvate više nego Srbe. Također je legitimno i razumno „htjeti ukinuti“ Republiku Srpsku. To naime Bošnjaci i „razumni Hrvati“ hoće, dok je „oni drugi“, (valjda nerazumni) Hrvati smatraju svojom saveznicom u borbi protiv bošnjačke majorizacije. Dakle, razumno je pristati na bošnjačku majorizaciju, a nerazumno je boriti se protiv majorizacije i tražiti saveznika u toj borbi. Imperativ koji nitko ne želi, ali mnogima koristi Butković tvrdi da je jasno kako „današnju Bosnu i Hercegovinu više nitko ne želi“, ali i dodaje da je „opstanak Bosne i Hercegovine međunarodni imperativ“. Zato što bi raspad BiH „ugrozio stabilnost cijele regije te izazvao novo divljanje srpskog nacionalizma, koji bi, nema nikakve sumnje, odmah krenuo prema Hrvatskoj“? Butković i ne pokušava pronaći modus opstanka države „koju njeni narodi ne žele“. Što bi bilo to što narodi i građani BiH žele? Može li se izgraditi država koju bi svi, ili barem većina, htjeli? Umjesto traženja legitimnog rješenja, koje postoji od kada postoji i moderna državnost Bosne i Hercegovine, on vidi rješenje „u snažnijoj nazočnosti međunarodne zajednice“ koja mora osigurati fizičku i pravnu sigurnost. Ovo je dobar primjer kolonijalističke svijesti po kojoj narodi i građani BiH, a posebno Hrvati u Hercegovini moraju prihvatiti državu „koju ne žele“, moraju „pristati na majorizaciju“, odreći se nacionalnog subjektiviteta i političke volje jer bi u suprotnom moglo doći do destabilizacije u regiji. I sve to Hrvati u Hercegovini moraju podnositi da bi se netko u Zagrebu prestao bojati Srba koji bi u slučaju destabilizacije „krenuli prema Hrvatskoj“!? Davor Butković spada među novinare koji formiraju javno mnijenje. Njegovu sliku BiH mnogi će prihvatiti. Zato je zanimljivo usporediti njegove tekstove o BiH s dominantnim političkim stajalištima u Republici Hrvatskoj. Predsjednik Republike Stjepan Mesić izjavio je ovih dana kako je „Zagreb poslao krucijalnu poruku Hrvatima u BiH“, da „moraju organizirati svoje živote u svojoj zemlji“, a ne u Hrvatskoj. Mesić je i dodao kako je „važno da Srbija pošalje takvu poruku i Srbima u BiH, umjesto da podržava secesionističke ambicije“. Naveo je i razloge važnosti takve poruke: „Odcjepljenje bosanskih Srba ugrozilo bi vitalne interese Republike Hrvatske šaljući val nemira duž cijelog regiona“. Očito je cilj ove izjave postizanje vanjskopolitičkog efekta, a ne sređivanje odnosa u BiH. Jer da je drukčije, onda bi predsjednik Republike Hrvatske vodio računa o specifičnoj poziciji Hrvata u BiH. Svi su oni državljani Bosne i Hercegovine, ali značajan dio njih ima i državljanstvo Republike Hrvatske, kao što ga ima i dio Bošnjaka i dio Srba koji žive u BiH. Ako se Mesić kao „predsjednik svih građana“ želi, kako kaže, „distancirati od politike svoga prethodnika“ onda se ne bi trebao uplitati u unutarnje stvari BiH. I ako se već nekome tamo obraća, onda bi se mogao obratiti državljanima Republike Hrvatske koji žive u BiH. Njima bi mogao savjetovati, a ne ih primoravati „da urede svoje živote u svojoj zemlji“. Samo ne znam kako on zna koju zemlju oni smatraju „svojom“ i kako ih misli odbiti od Hrvatske ako oni odluče tamo živjeti, odnosno neki od njih (Srbi) tamo se vratiti. Nemaju li svi državljani Republike Hrvatske ista prava? Što se tiče Hrvata koji žive u BiH i nemaju državljanstvo RH, nego su građani BiH, njima Mesićeva izjava i onako ništa ne znači, kao što ne znači ni Srbiji. Takva izjava može tek iritirati Republiku Srbiju i Srbe u BiH koji uporno ponavljaju da oni ne žele „dijeliti BiH“, što im se može vjerovati, jer njima uistinu nikakva promjena sadašnjeg statusa ne ide u prilog. Butković i Mesić su dijelovi istoga mentalnog sklopa izgrađenog u socijalističkoj Jugoslaviji s natruhama kolonijalizma i orijentalizma. Oni smatraju da se hrvatski interesi (ali i mogućnost ponovne jugoslavenske sinteze) brane u BiH i da (barem) Hrvati u BiH moraju zbog tih interesa „ostati tamo“ i „tamo uređivati svoj život“, da bi „mi ovamo“ bili sigurni, odnosno da ne bi došlo do „novog divljanja srpskog nacionalizma“ koji bi „sigurno krenuo prema Hrvatskoj“. Bolje neka srpski nacionalizam divlja „dolje“ u BiH zajedno s ostalim nacionalizmima. Mesić čak pretpostavljene hrvatske nacionalne interese predstavlja kao međunarodne univerzalne interese i šalje poruke što tko treba uraditi da ne bi došlo do nemira „duž regiona“ i da ne bi bili ugroženi „vitalni interesi Republike Hrvatske“. Ovakva stajališta mješavina su nacionalističkih i socijalističko-etatističkih ideja nastalih unutar jugoslavenskog konteksta, po kojima se Hrvatska brani u BiH i po kojima „Srbi ne smiju preći Drinu“ (iako su je prešli prije četiri stoljeća). Iz takve misli izvire strah da bi srpski nacionalizam mogao „krenuti na Hrvatsku“, ako ga oni svojom „mudrom politikom“ ne zaustave. Tada, gotovo refleksno, na scenu stupa naslijeđena strategija SKJ iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, po kojoj treba obuzdati „svoj“ odnosno hrvatski nacionalizam i osnažiti muslimanski, odnosno sada bošnjački nacionalizam kao protutežu srpskom nacionalizmu. Na toj matrici „dobrog“ i „lošeg“ nacionalizma temelji se savezništvo bošnjačko-bosanskih nacionalista i hrvatskih (post)socijalističkih etatista, čija je važna karakteristika nesposobnost mišljenja izvan jugoslavenskog konteksta. Ako jednoga dana shvate da Jugoslavija više uistinu ne postoji, i da je Republika Hrvatska stabilna država i članica NATO saveza, shvatiti će i da međunarodno priznata i favorizirana BiH nije (više) ugrožena od susjeda nego je razaraju neriješeni nacionalni i politički odnosi i unutarnji sukobi. Ako već idemo s tim da nema dobrih (etno)nacionalizama onda bi trebali uvidjeti da je najopasniji i najrazorniji većinski bošnjačko-bosanski nacionalizam, koji negira njezinu kompleksnost i temeljne postavke na kojima je i nastala moderna državnost BiH. A to je da je ona država tri ravnopravna konstitutivna naroda. dr. Ivo Lučić | Večernji list