Zločin bez glave?!

Jesu li zločini muslimansko-bošnjačke vojske počinjeni nad Hrvatima pojedinačna nedjela pojedinaca, kao što nam to bestidno i politikantski potura Sarajevo, ili su ipak planirani, organizirani, sustavno provođeni, većinom naređeni, a svi prikrivani i to iz jednog centra? U intervjuu Dnevnom Avazu, umirovljeni general tzv. Armije RBiH Fikret Ćuskić, bivši komandant 17. krajiške brigade i zamjenik komandanta Sedmog korpusa, govoreći o ratnim zločinima koje je počinila muslimanska vojska, izjavio je slijedeće:

“Postoji i onaj aspekt u kojem je naše rukovodstvo propustilo prilike da na vrijeme procesuira izvršioce zločina, koji su bili pojedinačni, jer niko nama ne može reći da je Armija RBiH činila zločine sistemski, planirano i organizirano. Također, meni je neshvatljivo da smo mi u najgorim uvjetima rata nalazili rješenja i uspijevali opstati, a da sada niko nije mogao predvidjeti da će Ganić biti uhapšen u Londonu.”?! Drugim riječima, gen. Ćuskiću nije jasno kako je ratna vlast tijekom cijelog rata mogla kriti svoje počinjene zločine, a ratne zločince štititi od sudskog procesuiranja, dok danas u miru, sarajevska vlast nije u stanju zaštititi Ganića, inače sigurno ne bi bio pritvoren u Engleskoj zbog optužbe za počinjeni ratni zločin?! I ne bi to bio kraj BiH, da je ovo tek mišljenje malog broja umirovljenih lažljivaca, ali zato što Ćuskićevo stajalište dijeli i kompletna muslimansko-bošnjačka politička, intelektualna, vjerska i vojna elita, kraj Bosne i Hercegovine sve je izvjesniji. Pogotovu što po onoj narodnoj “Kud svi Turci tu i mali Mujica”, većina muslimansko-bošnjačkog naroda slijedi svoju elitu gutajući ovu zločinačku laž tako glatko i lahko kao da piju “živo” jaje.

Ispada, počinitelji zločina nad Hrvatima nekakve su sablasti koje umjesto glave imaju masku koja predstavlja tek neidentificiranog pojedinca. Međutim, karakter počinjenih zločina nad Hrvatima, odaje nam jednu „sablast“ koja nije pojedinac, nego se ispod maske kriju muslimansko-bošnjačke institucije političke i vojne vlasti! Činjenice su i previše tvrdoglave da bi ih netko mogao mijenjati po svojoj potrebi.

Podaci IDC-a (Istraživačko dokumentacijski centar), govore da je od 1991. do 1995. godine u BiH poginulo ili nestalo 7.762 Hrvata (poznata imena i prezimena žrtava). U HVO-u je poginulo 5137, u Armiji BiH 435, a u VRS-u 38 osoba hrvatske nacionalnosti. Od navedenog broja, uvjerljivo najviše Hrvata je poginulo ili nestalo u Središnjoj Bosni gdje je djelovala muslimansko-bošnjačka vojska, čak 2528 hrvatskih civila i vojnika. U Posavini je poginulo 1705, a u Hercegovini 1415 Hrvata. U Bosanskoj krajini u ratu je bilo 930 hrvatskih žrtava, dok je u Sarajevu poginulo 745 Hrvata. Medju stradalima je i 121 dijete. U tom istom razdoblju, muslimansko-bošnjačka vojska ili tzv. Armija BiH, izvršila je etničko čišćenje na prostoru kojeg su oni kontrolirali, protjeravši preko 170.000 Hrvata, dok je srpska vojska sa svojeg područja protjerala 142.000 Hrvata.

U muslimansko-bošnjačkim logorima bilo je zarobljeno 14.444 Hrvata. Od tog broja zarobljenih, 623 Hrvata su ubijena. Ovim podacima treba dodati brojna silovanja Hrvatica i hladnim oružjem počinjena monstrouzna ritualna ubijanja Hrvata. Ako se ovom broju doda da je zbog institucionalnog i svakog drugog nasilja, pogotovu u mjestima pod muslimansko-bošnjačkom vlašću, od rata do sada BiH napustilo dodatnih preko 200.000 Hrvata, i sada ih umjesto prijeratnih 800.000 ima tek nešto više od 400.000, onda je vidljivo kako je sarajevska vlast nastavila svoj ratnih plan samo drugačijim metodama i sredstvima.

Jesu li ovi muslimansko-bošnjački brojni logori, masovna ubojstva i etničko čišćenje Hrvata uopće moguća kao djelo par nediscipliniranih pojedinaca među običnim vojnicima, kao što to želi podmetnuti Sarajevo?! Mogu li se negirati ili opravdati ovi počinjeni zločini nad Hrvatima?!

Osim Sarajevu i Haaškom tribunalu, svima je jasno; poubijati skoro 4000, ne računajući Hrvate koje su Muslimani pobili u Sarajevu i protjerati 170.000 Hrvata, nisu tek pojedinačni zločini koje mogu počiniti pojedinci, već je djelo organiziranog orkestra s napisanim notama i dirigentom! Ovoliki broj različitih i užasnih masovnih zločina kao i poslijeratno prinudno raseljavanje hrvatskog naroda, moguće je počiniti isključivo uz pomno planiranje, organizaciju i sustavno činjenje zločina naređeno iz vrha muslimansko-bošnjačke vlasti!

Sarajevska elita ne mora više tražiti piramide u Visokom jer već imaju do neba visoku, ali od zločina sagrađenu piramidu čiji arhitekti i izvođači radova kriju se i danas po muslimansko-bošnjačkim strankama, Predsjedništvu BiH, Parlamentu, raznim ministarstvima, vojsci, tajnim objavještajnim službama i policiji. Održati svima njima čistoću duha i savjesti, kao i onim koji ih podržavaju, pripalo je u amanet (naslijeđe) reisu Ceriću, koji zločine i zločince sveti svetom vodom, a pogrebe zločinaca obilježava govoreći:“svi koji su došli da isprate šehida (zaslužnog ratnika za Allaha) zasigurno osjećaju dug prema tom čovjeku čija smrt svjedoči o tome da pripadamo jedni drugima i da ničija zasluga za opće dobro neće biti poništena.”???!!!

Znači, neka se rahmetli zločinac ne plaši jer je čineći zločine nad Hrvatima, učinio opće dobro za muslimane-Bošnjake, i zbog toga Cerić neće dozvoliti da ga makar posthumno stigne zaslužena sudska presuda, nego mu za izuzetne zasluge (počinjene zločine) slijedi najviša odlikovanja “Zlatni Ljiljan” i "Orden slobode"?! Kojem li se đavlu moli ovaj hodža jer ovakvo blagosivljati zločince, to sigurno ne dolazi od Boga. Nakon “omekšavanja” efendija reis razguli recitalima licemjerno govoreći: "Danas smo ovdje na đenazi (pogrebu)..da znamo praviti razliku između istine i laži, da znamo razlikovati između ljubavi i mržnje, da znamo razlikovati između pravde i zuluma (nepravde)." ?! Vezivati istinu i ljubav za ratne zločince negirajući pri tom počinjen ratni zločin nad Hrvatima, ustvari je vrhunac Cerićevog recitiranja sotonskih stihova?!

Ono što zdrav razum žulja kao oštar kamenčić u cipeli je i činjenica da čim neki ratni zločinac umre, sarajevska elita u Domu OSBiH organizira Knjigu žalosti za muslimane-Bošnjake koji tugom shrvani mimohodom odaju posljednju počast svojim ratnim zločincima?! Ako u svakom zlu ima neke sreće, onda makar imamo na jednom mjestu potpise onih koji podržavaju muslimansko-bočnjačke ratne zločine i uspješno sprovedeno etničko čišćenje nad Hrvatima.

Možemo slobodno zaključiti. Na nesreću svih poštenih ljudi diljem BiH, u Sarajevu je na djelu zločinacka udruga sastavljena od političke, intelektualne, vojne i vjerske elite, čiji zadatak je, između ostalog, uništavanje dokaza i negiranje počinjenih zločina kao i zaštita zločinaca dok istovremeno urliču i na samu inicijativu utvrđivanja stvarnog broja ubijenih u Srebrenici na čijem spisku se nalazi i preko 500 živih ljudi?! A može li uopće biti drugačije kad u stranačkoj i državnoj vlasti sjedi većina muslimansko-bošnjačkih ratnih zločinaca čije ruke su do ramena krvave. Zato oni na đenazama, svojoj braći po zločinu, svečano postrojavaju tzv. Armiju BiH.

Čak im se po uzoru na svoje prethodnike pridružio i onaj “metar i žilet” Visoki međunarodni predstavnik Valentin Inzko, koji kao i na sve druge nepravde nad Hrvatima, kao voskom zaliven šuti o peksinavom javašluku (neredu) sarajevskih zločinaca. On njih podržava nekad prešutno, nekad kamenodobnim dekretima koji inače ne bi prošli ni u jednoj demokratskoj zemlji svijeta. Da li bi Inzko i sarajevska elita dozvolili svečano postrojavanje Armije BiH i na pogrebu nekom Hrvatu koji je prethodno u Haagu optužen ili osuđen za ratni zločin i da li bi se i tom Hrvatu u Knjigu žalosti upisao vojni vrh tzv. Armije BiH na čelu s osumnjičenicima za ratni zločin Seferom Halilovićem i Atifom Dudakovićem, te reis Cerić, efendija Smajkić, Z. Komšić, Silajdžić, Tihić, Selmo Cikotić, B. Izetbegović, Bakir Hadžiomerović s Federalne (čitaj sramotno katastrofalne) TV, i ostali sarajevski šibicari?!

Pitam se samo tko će suditi haaškom sudu zbog jednostranog i političkim interesima motiviranog suđenja hrvatskom narodu? Za razliku od kompletnog hrvatskoga političko-vojnog vrha koji je optužen i uhićen za ratni zločin po tzv. zapovjednoj odgovornosti, a ni Srbi nisu prošli bolje, za istu zapovjednu odgovornost Haag nije osudio ni jednog muslimanskog vojno-političkog vođu i pored gore navedene brojke ubijenih i protjeranih Hrvata koji su u Središnjoj Bosni opstali tek u ponekoj enklavi. Iako je u ime tog istog Haaga, predsjedavajući sudskog vijeća i predsjednik haaškog suda Clode Jorda, čitajući sažetak presude Hrvatu Tihomiru Blaškiću 3. ožujka 2000. posebno naglasio:"Vijeće smatra da su izvedeni nepobitni dokazi o zvjerstvima počinjenim protiv hrvatskih civila na prostoru kojeg je kontrolirala Armija BiH. Počinitelje tih zločina mora se krivično goniti". I što danas imamo od toga što je Haag sam izjavio i dokazao?! Tresla se gora, rodio se miš. U Sud se umiješala politika i danas u Haagu nema uhićenog ni jednog muslimansko-bošnjačkog repa, a pogotovu ne nekog vojno-politickog vođe?! Je li takvo suđenje pravo i pravda?! Temelj za toleranciju i pomirenje u BiH?!

Ako je pravnu struku mnogima možda i teško razumjeti, ipak nepravdu i te kako osjećamo…. i to svi. Zato je zaštita Hrvata u BiH isto...kao u bazenu punom vode imati odjeljak za pisanje. I nisu za to kriva ova vremena jer nema loših vemena, već samo loših ljudi koji vremena čine lošim i nepodnošljivim.

Nema u BiH pomirenja bez sarajevskog potpunog osvješćenja za kojeg je neophodna bolna katarza bez koje nam ne vrijedi galopirati naprijed dok se, nejednaki u pravima, krećemo u pogrešnom smjeru.

Crovata/Posavski-Obzor.Info

Croatia Libertas podnijela kaznenu prijavu protiv urednika i novinara FTV-a

Nevladina organizacija Croatia Libertas iz Mostara danas je Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) podnijela kaznenu prijavu protiv urednika političkog magazina "60 minuta" Bakira Hadžiomerovića, glavnog i odgovornog urednika Federalne televizije, kao i protiv i više novinara magazina "60 minuta" te više uposlenika u IDEEA-i zbog, kako se u kaznenoj prijavi navodi, kršenja Zakona o zaštiti osobnih podataka građana.

"Dana 19. travnja 2010. i unatrag godinu dana, od travnja 2009. godine, novinari i urednici u političkom magazinu '60 minuta' Federalne televizije konstantno objavljuju slike, fotografije građana, podatke o mjestu i vremenu rođenja, trenutnim prebivališnim adresama, JMBG, itd, preuzete sa softvera nekadašnjeg CIPS-a, a danas Agencije IDEEA-e koja je pod jurisdikcijom Ministarstva civilnih poslova.

Kako je riječ o 'strogo zaštićenim' podatcima čiji je sadržaj 'tajan za javnost', izuzev kada je riječ o policijskim istragama, smatramo kako je prekršen Zakon o zaštiti osobnih podataka građana čije se slike, podatci ili bilo koji segmenti ne smiju koristiti izvan zakona i okvira Agencije IDEEA-e", navodi se u kaznenoj prijavi koju je organizacija Croatia Libertas proslijedila medijima.

Iz Croatie Liberta ističu su kako su svojom istragom došli do zaključka kako je Softver za zaštitu osobnih podataka građana BiH nelegalno dospio u ruke novinara i to na način da je "ukraden, neovlašteno prekopiran ili da prijavljene osobe imaju neovlašten pristup 'strogo zaštićenim informacijama o građanima BiH' koje koriste u svrhe - javnog objavljivanja ili publiciranja što je strogo zabranjeno Zakonom o zaštiti osobnih podataka građana".

"Također, novinari i snimatelji FTV-a i '60 minuta' su tajno i neovlašteno snimali više osoba bez znanja što predstavlja kazneno djelo neovlaštenog tajnog snimanja", navodi se u kaznenoj prijavi te se u njoj napominje da je ovaj slučaj prijavljen i Komisiji Europske Unije za proširenje koja je, kako se navodi, kao jedan od uvjeta za ulazak BiH u EU postavila snažnu zaštitu osobnih podataka građana.

(Fena)

Hrvatska kao unutarnji i vanjski agresor

Ako bismo htjeli naći zametak, ali i kompletnu sliku monstruozne konstrukcije o Hrvatskoj kao agresoru, kao i posljedice iste, moramo staviti na glavu partizansku kapu s petokrakom i onda krenuti u prošlost od prije17 godina kada se u Zagrebu desio bal „crvenih vampira“ koji su hrvatskom kredibilitetu, imageu i budućnosti nanijeli više štete nego sva dosadašnja povijesna događanja.

Zagreb 93`- U sred očajničke borbe hrvatskog naroda koji je, uslijed velikosrpske agresije, diljem Hrvatske i BiH krvario za svoju još uvijek neizvjesnu opstojnost, u Mimari je započeo neometani antihrvatski lov u mutnom. Uz potporu Georga Sorosa i njegove zaklade “Otvoreno društvo Georga Sorosa", Pusić - Goldsteinova "Erasmus Gilda" organizirala je u sred rata prvi „mirovni skup“ pod nazivom „Srbi i Hrvati“ predstavivši se u uvodnoj riječi kao „ neobvezatna ni jednoj državnoj ni stranačkoj opciji“. Da bismo mogli proniknuti u namjere ovog skupa, moramo najprije proniknuti u dušu njihovog oca Georga Sorosa i to uvidom u manifest njegovog bitisanja gdje on kaže: "Moj konačni cilj je ostvaren tek kada na svijetu više ne bude niti jedne nacionalne države i religije."?! Za taj svoj naum Soros i danas bogato donira razne inistitucije, skupine osoba ili pojedince i to naročito u postkomunističkim zemljama u tranziciji. Istovremeno, ne pada mu na pamet to isto pokušat u islamskim državama jer za takvu rabotu, tamo bi se sigurno obješen klatio na užetu okačenom o neku građevinsku dizalicu. A mora se konstatirati; shodno njegovoj mržnji prema religijama i nacionalnim državama koju je sam naveo u svojem navedenom manifestu, on bi najviše trebao biti prisutan upravo u tim islamskim šerijatskim državama jer tamo nema ni demokracije, a ni građanina pojedinca, već samo unificirana masa od fanatiziranih vjernika koje islamski autokratski režimi, po svojoj želji mijese kao obično tijesto. Također, ne pada mu na pamet otići u diktatorsku i jednoumljem osakaćenu Burmu, Cubu ili Sj. Koreju, jer tamo je ionako sve po ateističko - građanskom ukusu gospodina Sorosa.

„Mirovni skup“ u Zagrebu okupio je uglavnom jugonostalgičare, a na čelu poduže hrvatske kolone suroganizatora i sudionka bili su Slavko i Ivo Goldstein - Eugen, Zoran i Vesna Pusić - Milorad Pupovac, Drago Roksandić i Ozren Žunec, dok su, prvo Mesić svojim državnim pučem, a kasnije i Račan, Kajin, Z. Milanović i njima slični, postali vrijedni i praktični provoditelji onog što je skup usaglasio. Zbog uštede prostora, ova spomenuta ekipa u nastvaku nosi ime „internacionalisti“, „nezavisnjaci“ ili „erazmatici“! Pitajući se „Demokracija ili nacija“ njihov glavni zadatak je bio projektirati „Drugu RH“ diskutirajući pri tome o uzrocima rata ali, kako je V.Pusić sama je priznala, uz dogovor o prešućivanju Memoranduma SANU-a (1986.) koji je uzrok krvavog sukoba i raspad bivše YU. U tom kontekstu Ivo Goldstein je kasnije izjavio „među hrvatskim „nezavisnjacima“ bio je prihvaćen dogovor da se ne postavlja pitanje granica i pitanje odgovornosti za rat, ali se usprkos tome nije moglo izbjeći pitanje uzroka raspada bivše države iako se većina govornika trudila, u raznim nijansama izjednačiti krivnju na obje strane.“

Zašto je važno naglasiti tezu o “zajedničkoj odgovornosti za rat”? Zato što je ova ekipa “internacionalista” sastavljena od domaćih i stranih erazmatika i “nezavisnjaka” jugonostalgičarskog DNK-a, tretirajući hrvatsku nacionalnu državu kao đavola u stvari oponašala istjerivača đavola i za tu „svetu“ rabotu donosila je zaključke koji su svjetskoj javnosti i međunarodnoj politici poslužili kao temeljno polazište za opis raspada Jugoslavije i oružanog sukoba divljih balkanskih plemena. Svi snose „zajedničku odgovornosti za rat“?! Zahvaljujući inicijativi erazmatika, Hrvatska je preko Londona ucijenjena administrativnom podjelom koja je svjetlo dana ugledala 1994.god. kao “Plan Z-4”. Tim planom Srbi su u formi “SAO Krajina”, unutar Hrvatske dobili državu u državi. Zagreb je bio primoran potipisati, a ekipa erazamatika bila je uvjerena; Hrvatska je „sređena“, ne sluteći da Srbi neće htjeti potpisati plan “Z-4” (srećom po Hrvatsku) jer su odlučili okupirani hrvatski teritoriji priključiti Srbiji.

Sljedeći zadatak bio je fabriciranje istine o Velikosprskoj agresiji u BiH.

Zato se ista „družba“ okupila 1994. u Sarajevu, a skup nosi naziv „Muslimani i Hrvati“. Željno iščekivanim, potpomognutim i s olakšanjem dočekanim muslimansko-hrvatskim sukobom, konačno je i BiH sazrela za engleska rejšenja tipa “Z-4” i to u obliku dvodjelne podjele na tri naroda?! Srbima Republika Srpske, dok su Hrvati i Muslimani strpani i zavezani u jednu tijesnu vreću Federacija BiH u kojoj se i danas tuku. Dok su Hrvate i Srbe disciplinirali batinom, zbog interesa velikih sila u islamskom svijetu (nafta), Muslimanima su ponudili mrkvu. Radi postizanja svojeg cilja, erazmatici su podjednako okrvljavali očevidnu Velikosprsku agresiju i hrvatski obrambeni rat jer su htjeli oslabiti položaj Hrvatske i BeHa Hrvata. Ne spominjući nad Hrvatima dokumentirano potvrđene masovne zločine i etničko čišćenje počinjeno od strane srpske vojske i tzv. Armije BiH, Hrvatska je jasno označena kao agresor na drugu državu i to ne u onom dijelu gdje se HV borio u BiH protiv Srba, nego samo za one vojne akcije koje je HV navodno vodio protiv Muslimana BiH.

I dan-danas se ignorira hrvatska vojna pomoć muslimanskoj vojsci, prihvat preko pola milijuna muslimanskih izbjeglica, ali i sporazum o vojnoj suradnji Hrvatske i tzv. Armije BiH potpisan od strane Tuđmana i Izetbegovića?! Da bi za svoj bosanski “Z-4” pridobili i Muslimane, erazmatici i Englezi ponudili su im ulogu žrtve i pored njihovih evidentnih grijeha, što su Muslimani objeručke prihvatili i sad taj status dobrano naplaćuju tabajući Hrvate! Proglašavajući Hrvatsku agresorom u BiH, tom konstruiranom optužbom Hrvatska je jedina APSURD - država na svijetu jer je pomažući Muslimane jačala je svojeg neprijatelja zbog čega se sad u Haagu sudi hrvatskim političarima i braniteljima iz BiH, ali i državi Hrvatskoj?! Tko tu ludost može progutati?! Možda Pusićka koja je i u hrvatskom Saboru nazvala Hrvatsku agresorom na BiH, dok danas to isto papagajski ponavljaju Mesić, Kajin, Milanović i drugi “internacionalisti”. Ako su Hrvatska i Srbija istovjetni agresori u BiH, za razliku od Hrvatske, koliko je Srbija u vidu pomoći poklonila oružja Muslimanima?!

Zaokruživši priču o Hrvatskoj kao “lošem momku” i kod kuće i u susjedstvu, Hrvatska je od žrtve velikosrpske agresije definitivno postala INTERNI AGRESOR ( zbog Srba u Oluji) i EKSTERNI AGRESOR („napada“ na BiH) i to kroz “udruženi zločinački pothvat “???!!! Dalekosežnost ove teze i njene negativne posljedice po Hrvatsku i Hrvate uopće, najočitije se potvrđuju u knjizi haaške tužiteljice C. del Ponte gdje piše: „Za raspad Jugoslavije odgovoran je relativno malen broj korumpiranih muškaraca i žena. Glavni krivci bili su Srbin S. Milosević i Hrvat F. Tuđman.“ Monstruozna kvalifikacija „Udruženi zločinački pothvat“ postala je radni naslov sudske optužnice kojom je C. Del Ponte objedinjeno optužila kompletan hrvatski vojno-politički vrh i u Hrvatskoj i u BiH?!

Očito, ekipa erazmatika i “internacionalista” umnogome je uspjela gurajući pred sobom “zajedničku odgovornosti za rat” neprekidno je ponavljajući poput nezaobilazne molitve. Brojni svjetski moćnici naprosto obožavaju autore ove “molitve” koju i oni uvijek iznova ponavljaju jer ih ta “molitva” oslobađa vlastite odgovornosti za stradanja u Hrvatskoj i BiH, ali istovremeno ti autori su uspjeli postati i trn u oku hrvatskog naroda i to takvog bolnog formata da se danas tim trnom služe svi hrvatski neprijatelji kako bi dodatno ranili i hrvatski narod i njihovu državu

Kome odgovara ovako oklevetana, izdana i osakaćena Hrvatska?! Pored međunarodne zajednice, Srbima i Muslimanima u BiH ,sigurno i hrvatskim „neovisnim“ intelektualcima od interesa i cilja koji ne djeluju za interes hrvatske države i hrvatskog naroda nego za „internacionalu“ koju zovu „Novi svjetski poredak“ (NWO-"New World Order"). Pod okriljem globalizacije doslovce se pljačkaju nacionalna bogatstva, osiromašuju narod, izazivaju krize i ratove,a sva dobit se slijeva u tek par velikih centara moći, čime Hrvatska može izgubiti i suverenost i opstojnost. Istina, u pljački nacionalog bogatstva i materijalnih dobara, svi su podjednaki, i desni, i centar, i lijevi jer bezobrazluk i kriminal jednostavno nemaju stranački i ideološki predznak. Međutim, kada je u pitanju pljačka, devastiranje i uništenje nacionalnog duha, nakon trećesiječanjske smjene vlasti 2000. u čije sedlo uskače lijeva koalicija na čelu sa SDP-om, i to sa Goldsteinovim načelom kao vjetrom u jedra („Od nacionalne države ka državi građana“), tek tada otpočinje zadnja demontaža hrvatske nacionalne države, poznata kao „Detuđmanizacija“ što je u stvari tek ogrtač ispod kojeg se krije glavni cilj, a to je DEHRVATIZACIJA Hrvatske. Naravno, u korist “denacionaliziranih” građana ne pitajući se pri tome, postoji li uopće kao narod ta repa bez korijenja?! Mate Kovačević kirurški precizno je konstatirao: “Novi «predsjednik-građanin» - Stjepan Mesić, u ime približavanja Europi - suprotno nacionalnim interesima - organizirao je tzv. Zagrebački summit (2000.), kojim je zavnohaaškoj Hrvatskoj put «novosmjerno» popločen u Europu preko Balkana.”

Slobodno se može dodati, čak i pri površnoj obdukciji uočljivo je, Mesić i “drugovi” su konvertirali u “Otvoreno društvo Georga Sorosa” koje je lišeno i religije i etnosa kao nacije što je najbliže komunizmu koji je “drugovima” najdraži. Na čelu s Mesićevim desetogodisnjim punim djelatnim stažom, a sad volonterskim, ova ekipa “internacioanlista” uspjela je ponovno izazvati raskol u hrvatskom narodu i državi i to nakon što je prethodno pokojni predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman, na jedvite jade uspio ujediniti hrvatski narod pomirivši djecu ustaša, partizana, domobrana i komunista, ali pomirivši i domovinske Hrvate s Hrvatima u dijaspori. Kao povjesničar i vojni strateg, Tuđman je i te kako je znao da se “dehrvatizacijom” Hrvatske i pojavljivanjem termina „Zapadni Balkan“ ponavlja i povijest koja Hrvatsku na duže staze ponovo gura u tamničarske unije. Zato erazmatici, pored Katoličke Crkve koja je temelj i trezor hrvatske duhovnosti, najviše napadaju čak i mrtvog Tuđmana.

A, kakav nam je današnji predsjednik Hrvatske?!

Ovih dana predsjednik dr. I. Josipović najavljuje odustajanje od hrvatske tužbe kojom je Hrvatska Međunarodnim sudom tužila Srbiju za agresiju. Valjda u znak zahvalnosti finom predsjedniku Srbije Tadiću, koji i danas državnim novcima financira u Beogradu smještenu ilegalnu “Vladu SAO Krajine” u sjeni, koja javno poziva na pripajanje hrvatskog teritorija Srbiji! I za ovu Josipovićevu namjeru očekuje se velika podrška međunarodne zajednice koja je inače već pohvalila Ivu za njegovo sarajevsko „samospaljivanje Hrvatske“. Doduše uz iskazano žaljenje. Voli predsjednik međunarodne pohvale i uzima ih kao jedino mjerilo ispravnosti svoje politike. Rekli bi, kad ne voli Hrvate, nek međunarodna politika makar voli predsjedinka. Nakon “sarajevskog žaljenja”, a poučen katastrofalnom omraženošću S. Mesića, Josipović za razliku od njega ipak navrati popiti kavicu kod BeHa Hrvata. Zna on tu kavicu i zašećeriti ne protiveći se trećem entitetu kao Mesić, ali dok upućuje Sarajevu ispriku za dijeljenje BiH od strane hrvatske politike, predsjednik Josipović tu istu ispriku ne traži od Sarajeva za počinjene ratne zločine nad Hrvatima, niti zbog sarajevskog dijeljenja BiH (potpis na Vance-Owen plan i Dayton), niti zbog institucionalnog nasilja koje Sarajevo i danas konitinuirano i sustavno sprovodi nad Hrvatima.

Još jednom, i to poručeno iz Hrvatske s najvišeg mjesta, od njenog akutalnog predsjednika, Muslimani se slavodobitno potvrđuju kao jedina nevina žrtva u sukobu koja se kao takva, nikome i nikada, za svoje počinjene zločine nema potrebu ispričati?! Što bi Sarajevo bilo interni agresor kada su već uspjeli „dokazati“ da su to Hrvati koji su sami sebe granatriali od središnje Bosne, Uskoplja i Rame pa sve do Hercegovine. A nisu ni eksterni agresor jer granate na Sl. Brod, Županju i Dubrovnik nisu ispaljivane s teritorija BiH, nego iz Turske! Ako Mesićevu politku možemo nazvati tri koraka unazad, onda je Josipoviceva politika, bar do sada, jedan korak naprijed, a dva nazad. I dok sarajevska isprika Muslimanima nije još čestito ni za srce prirasla, Josipović je u Jasenovcu, nakon 60 god. ponavljanja, još jednom ponovio ispriku i to uz podrsku Mesića kojeg bi Hrvati rado da zaborave, ali eto neda se (ne)čovjek tako lako nego i dalje trpa svoj nos gdje god stigne. Nitko normalan nema ništa protiv civilizacijskog iskoraka kao što je isprika, samo da Josipović nije opet kao u Sarajevu zaboravio jednu stranu. Ovaj put je zaboravio uputiti ispriku i onim Hrvatima koji nisu bili „crveni“, ali su na Bleiburgu masovno ubijani bez suda i procesa. I tako je htjeli ne htjeli, zahvaljujući našim građanski orjentiranim predsjednicima, Hrvatska još jednom ispala i interni i eksterni agresor. Kako u WWII, tako i u zadnjem ratu iz 90-ih godina.

Ako su erazmatici u pravu o navodno dvostrukoj i dva puta počinjenoj hrvatskoj agresiji, a u kojem su se ratu Hrvati branili?!

Crovata / Posavni-obzor.info

BiH NIJE PODIJELILA HRVATSKA NEGO MZ

ZAGREB - U organizaciji osam udruga, većinom iz Domovinskog rata, danas je u Europskom domu održana je tribina "Je li Republika Hrvatska radila na podjeli Bosne i Hercegovine", a na njoj su predstavljeni dokumenti iz knjige haaškog svjedoka i eksperta Josipa Jurčevića "Odnos Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini 1990 - 1995." koji govore o izuzetnoj potpori Hrvatske susjednoj BiH za vrijeme srpske agresije. Dokumenti predstavljeni u toj knjizi, prema Jurčevićevim riječima, pokazuju da je hrvatska politika tog vremena imala izuzetno pozitivan odnos prema BiH te aktivno podržavala njezinu borbu protiv agresije. Danas predstavljeni dokumenti većinom su iz bošnjačkih izvora i Armije BiH, istaknuo je Jurčević, koji je naglasio da je pozitivni odnos Hrvatske prema BiH u to vrijeme presedan u međunarodnoj politici, dodavši da se to može zaključiti iz dokumenata. Pokazao je i dokumente ministarstva obrane BiH i Hrvatske koji govore o pomoći Hrvatske strane Armiji BiH u ljudstvu, časnicima i materijalno tehničkim sredstvima.

Jurčević tvrdi da nije našao niti jedan dokument državnog vrha iz onog doba koji bi govorio u prilog tezi o podjeli BiH u to vrijeme, a percepciju javnosti da je hrvatska politika tijekom rata željela podijeliti BiH, Jurčević objašnjava nepoznavanjem činjenica. On je danas predstavio dokumente koji govore da je na području Hrvatske Armija BiH na raznim lokacijama vršila obuku svojih pripadnika te da je preko 10 tisuća ranjenih pripadnika Armije BiH i civila liječeno u Hrvatskoj, o čemu svjedoče brojne zahvalnice iz BiH hrvatskim liječnicima i medicinskim ustanovama.

Inače, naglasio je da je dokumente iz njegove knjige u obzir uzeo i Haaški sud kada je on kao ekspert na njemu svjedočio te da su pokazani dokumenti manje poznati javnosti o kojima se nije mnogo govorilo u medijima. Pokazani su i dokumenti koji govore o postojanju brojnih logističkih baza Armije BiH u Hrvatskoj, osnivanju njihovih brojnih dragovoljačkih i mobiliziranih postrojbi kao i vojnoj pomoći armiji BiH u oružju i opremi. Te transporte opreme i oružja obavljao je HVO, rekao je Jurčević koji tvrdi da je prema tim dokumentima razvidno da je Armija dobila više pomoći nego HVO. Dodao je da je Hrvatska pomogla opremanjem i obukom specijalne postrojbe Armije BiH te naveo primjer specijalne postrojbe "Kobra". Hrvatska, koja je i sama imala problem od oko 250 tisuća prognanika, primila je oko 600 tisuća izbjeglica iz BiH ,od čega 425 tisuća Bošnjaka i oko 175 tisuća Hrvata, istaknuo je Jurčević dodavši da je za bošnjačku djecu na 33 lokacije organizirana eksteritorijalna nastava po nastavnom programu iz BiH. Također, preko 230 raznih humanitarnih organizacija djelovalo je tijekom rata iz Hrvatske i humanitarno pomagalo Bošnjake, a neke su od njih služile i kao paravan za trgovinu oružjem.

Osim toga, svi dragovoljci Armije BiH iz arapskih zemalja u Bosnu i Hercegovinu ušli su preko Hrvatske, dodao je. Upitan kako komentira nedavni istup predsjednika Ive Josipovića u BiH, moderator današnjeg predstavljanja Danijel Rehak, inače predsjednik Društva zatočenika srpskih koncentracijskih logora, rekao je da predsjednik Josipović nije od svojih savjetnika bio upućen o svim detaljima, nego da su mu oni dali samo neke natuknice. Josip Jurčević, odgovarajući na isto pitanje, ponovio je da je negativna percepcija u dijelu javnosti prema hrvatskoj politici prema BiH tijekom rata posljedica neznanja.

bitno.ba | Hina

PATRIOTIZAM PO SARAJEVSKI: Čovjek odgovoran za obredna klanja bh civila ispraćen uz vojne počasti

Ratni zapovjednik Armije BiH general Rasim Delić pokopan je jučer u Sarajevu uz islamski vjerski obred i najviše vojne počasti, unatoč činjenici da je nepravomoćno osuđen na trogodišnju zatvorsku kaznu pred Haaškim sudom za ratne zločine koje su pripadnici Armije BiH počinili nad srpskim civilima i zarobljenicima. Zdenko Jurilj l vecernji.hr Delić, koji je umro u petak od posljedica infarkta u 61. godini, pokopan je na groblju Kovači, gdje su ukopani i brojni drugi pripadnici Armije BiH, kao i prvi predsjedatelj Predsjedništva BiH Alija Izetbegović.

Pokopu Rasima Delića nazočilo je više tisuća ljudi, uglavnom bivših pripadnika Armije BiH, koji su u Sarajevo došli organizirano iz nekoliko bosanskohercegovačkih gradova. Zločinac i heroj Vjerski dio obreda vodio je reisu-l-ulema Mustafa Cerić, a zamijećena je i nazočnost brojnih bošnjačkih političara. Svi oni su prije pokopa nazočili komemoraciji održanoj u Domu Oružanih snaga BiH, na kojoj su, između ostalih, govorili aktualni predsjedatelj Predsjedništva BiH Haris Silajdžić i ministar obrane BiH Selmo Cikotić.

Obojica su se u svojim govorima dotaknuli činjenice da je Delić nepravomoćno bio osuđen za ratne zločine pred Haaškim sudom. Smrt i pokop generala Delića pretvorio se jučer u prvorazredni politički skup, ali što je još opasnije, u prezentaciju 'istine' o ratu od dijela sarajevske bošnjačke politike zbog čega su zloupotrijebljene službene institucije BiH - Dom Oružanih snaga, vojne postrojbe koje su nosile vijence generalu koji ipak nije dočekao sprati zločine sa svoga imena, iako suprotno tvrde bošnjački političari. Zasigurno se na identičan način ne bi mogao organizirati pokop nekome od generala HVO-a, čak i da postoji sumnja da je počinio zločine, a kamoli da je bio osuđen za zločine. U presudi Haaškog suda ipak se navodi da Delić nije poduzeo nužne i razumne mjere kako bi spriječio ili kaznio zločine koje su počinili njegovi podčinjeni u Livadama i logoru Kamenica u blizini Zavidovića u središnjoj Bosni i Hercegovini u srpnju i kolovozu 1995. Pri tome sud nije osudio Delića zbog zločina počinjenih nad Hrvatima središnje Bosne u mjestu Bikošima i Malinama, iako su mudžahedini koji su bili pod nadzorom Armije BiH ubili 24 zarobljena Hrvata, što se nije moglo dokazati. - Danas smo ovdje da znamo praviti razliku između istine i laži, da znamo razlikovati između ljubavi i mržnje, da znamo razlikovati između pravde i nepravde, rekao je Cerić. -On je bio prisiljen nastaviti borbu i nakon završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu. Nije se borio samo za svoju nevinost, borio se i za pravdu. Borio se da ne bude prekrojena povijest agresije na Bosnu i Hercegovinu, rekao je Silajdžić koji je dodao da se ne mogu izjednačiti agresori i žrtve. Oslobađajuća presuda?! Ministar Cikotić, koji je odobrio zloporabu službenih državnih institucija, ustvrdio je kako Delić niti jednog trenutka nije dvojio kada je od Haaškog suda dobio poziv da se suoči s optužnicama za ratne zločine. -Principijelnim i argumentiranim držanjem nastavio je borbu za Bosnu i Hercegovinu i istinu te je uspio osporiti optužnicu.

Ovaj njegov odlazak spriječio ga je da dočeka oslobađajuću presudu, kazao je ministar obrane Cikotić. Vojne počasti generalu Deliću na pokopu su odali pripadnici pješačkog puka koji baštini tradiciju Armije BiH. Za vrijeme pokopa i prolaska vozila s posmrtnim ostacima Rasima Delića prema groblju, u središtu Sarajeva je bio obustavljen promet. Policija je preusmjeravala vozila na obilaznice, što je izazvalo velike gužve na području sarajevskih gradskih općina Centar i Stari grad. (VL)

Politike devedesetih -Šalji vojsku na Vitez, a ne na Foču

Silajdžić, ta personifikacija politike devedesetih godina, i najžešći zagovornik fizičke, a ne samo upravno-administrativne podjele Bosne i Hercegovine, spokojno je odavao priznanje hrvatskom predsjedniku što „hrabro“ otkupljuje njegove grijehe i tovari ih na vlastitu državu. Josipović je pobrao zahvalnost političkog Sarajeva.


Nakon što je izrazio „duboko žaljenje“ što je Hrvatska svojom politikom „u devedesetim godinama prošlog stoljeća“ doprinijela „stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče“, hrvatski je predsjednik „peglao“ novinske naslove tvrdeći da se nije ispričao nego „izrazio žaljenje“. Iako je govorio u množini o „politikama“ koje su posijale zlosretno zlo, Josipović je ciljao na samo jednu politiku, onu Tuđmanovu iz devedesetih godina kad se stvarala i rađala država Hrvatska.

On je to potvrdio već nakon dva dana kad je u Pečuhu precizno i u jednini ponovio svoju osudu te politike: „Ostajem pri žaljenju zbog pogrešne politike koja je doprinijela stradanju u BiH, a doprinijela je i stradanju i hrvatskog naroda. Da je ta politika išta vrijedila, broj Hrvata u BiH ne bi bio prepolovljen.“

Ova je izjava hrvatskog predsjednika korak dalje od poznatih teza o podjeli odgovornosti. Njome ne samo da se relativiziraju uzroci rata nego se izravno preuzima odgovornost za progon hrvatskog pučanstva u Bosni i Hercegovini. Drugim riječima, amnestira se velikosrpska imperijalistička Miloševićeva politika koju Josipović nije niti spomenuo (valjda kao nebitnu i marginalnu pojavu za analizu uzroka rata) kao i Izetbegovićevi planovi o „taman“ državici Bosni koja bi se uspostavila na 33 posto teritorija BiH.

Taj teritorij, valja podsjetiti Josipovićeve savjetnike, valjalo je uzeti u srednjoj Bosni kako bi se kompenzirao izgubljeni prostor pod kontrolom srpske vojske u istočnoj Bosni. Planove o podmirivanju izgubljenog teritorija Izetbegović je izlagao svojim kolegama u ratnom Predsjedništvu BiH: „Ako uzmemo u centralnoj Bosni nešto više onda ćemo malo manje morati u istočnoj Bosni. Ali uglavnom taj zbir mora da postoji.“

Srednja Bosna pod kontrolom hrvatskih snaga, ne samo da je bila lakši plijen u vojnom smislu nego je sa svojim gospodarskim kapacitetima bila strateški važna za budućnost te „33 posto“ države.

U Sarajevu se dugo vijećalo o tim planovima dok su srpske granate padale po gradu. Istina, među krojačima „taman“ države je bilo i Hrvata, ali onih koji su sjedili u Sarajevu i savjetovali Izetbegoviću kako će „očepiti“ po Vitezu i Novom Travniku, a da pri tom ne bude izložen osudama javnosti i UN-a.

Stjepan Kljuić (kasnije i sam prikazan kao žrtva „pogrešne politike devedesetih“) bio je svjestan toga da bi istina o političkim planovima sa srednjom Bosnom mogla izazvati javnu osudu i reakciju međunarodne zajednice pa je na to upozoravao na sjednici ratnog predsjedništva: „U ovoj zemlji ima mnogo obavještajaca i svi ovi strani novinari itd. sve su to špijuni, i sve se informacije znaju. Zna se da je mnogo vojske iz Sarajeva izašlo prema Vitezu. A nije išlo u Foču. S druge strane i četnici to znaju pa nas sad malo više granatiraju.“ Stoga Kljuić predlaže Aliji Izatbegoviću kako će nadmudriti sve špijune i obmanuti javnost: „Pošto su oni nas optužili u UN, pošto mi moramo nešto odgovoriti, da ti sad izađeš na TV i kažeš da BiH nema ofanzive na Vitez, a među nama rečeno, pazite nismo mi djeca.“

Josipovićeva priča o „pogrešnoj politici devedesetih“ zbog koje je broj Hrvata u BiH prepolovljen, nije ništa drugo nego nastavak rata s mrtvim Tuđmanom. Tek što su se oglasili akteri politike devedesetih godina, trojica premijera i ministar vanjskih poslova, demantirajući Josipovićeve tvrdnje, u pomoć mu je priskočio bivši predsjednik i haški svjedok Stipe Mesić.

U biti, cijela priča o „pogrešnoj politici devedesetih“ inspirirana je Mesićevim iskazima haškom sudu. Mesić se nudi kao relevantan svjedok vremena jer, kako kaže, u „njegovo vrijeme“ sastali su se u Karađorđevu Milošević i Tuđman.

Težina Mesićevih argumentima valjda bi trebala biti u činjenici da se to dogodilo u „njegovo vrijeme“. Zašto bi to vrijeme bilo samo njegovo ako je najmanje polovica današnjih stanovnika Hrvatske u istom tom vremenu živjelo i događajima svjedočilo? Zašto bi Mesić imao ekskluzivno pravo tumačiti to vrijeme kao da progovara dobro očuvani fosil dinosaura pa nam priča kako se živjelo u doba Jure dok je njegova vrsta vladala svijetom? Jasno je da Mesić nema ponuditi ništa drugo osim vlastitog iskaza haškim istražiteljima pa bi želio svoje svjedočenje poturiti kao jedino štivo iz povijesti „Mesićeva vremena“ i tim vremenom gospodariti.

Iz istoga štiva nam je poznato i glasovito Mesićevo protivljenje Tuđmanovoj „pogrešnoj politici“. Iz istoga su štiva i Josipovićevi savjetnici učili povijest devedesetih godina prošloga stoljeća. Što ćemo, međutim, sa stenogramima koje je upravo Mesić stavio na totalnu rasprodaju čim je došao na Pantovčak, a u kojima nema ni riječi o onome što on tvrdi Haagu i svijetu!? Što ćemo s dokumentima, stenogramima ratnog Predsjedništva BiH koji razotkrivaju ljudsko i političko licemjerje onih pred kojima Josipović izražava „duboko žaljenje“.

Silajdžić, ta personifikacija politike devedesetih godina, i najžešći zagovornik fizičke, a ne samo upravno-administrativne podjele Bosne i Hercegovine, spokojno je odavao priznanje hrvatskom predsjedniku što „hrabro“ otkupljuje njegove grijehe i tovari ih na vlastitu državu. Josipović je pobrao zahvalnost političkog Sarajeva.

Je li to iskreno, teško je znati. Znamo zato ponešto o iskrenosti te politike iz vremena devedesetih godina.

Tek što bi uputili pismo zahvalnosti hrvatskoj Vladi što je zbrinula stotine tisuća prognanika (uglavnom muslimana) iz BiH, Silajdžić, Izetbegović, Kljić i drušvo u predsjedništu, „zahvalno“ bi nastavili pričati o tome kako je hrvatsko gospodarstvo u opadanju i da Hrvatska država, ustvari, živi od izbjeglica koje je udomila i međunarodne pomoći koju prima u to ime.

Drugi primjer iskrenosti je gore spomenuta taktika: Idi na TV i reci nema ofenzive na Vitez; „među nama rečeno“ šalji vojsku iz Sarajeva na Vitez, a ne na Foču.
Među nama rečeno – nismo djeca!

Josipovićeva „osobna“ isprika?

Predsjednik RH Ivo Josipović je nastavio utabanim Mesićevim stopama. Isprika za sudjelovanje Hrvatske u pokušaju podjele BiH u Parlamentu BiH je neukusna, gnjusna, podanička i što je najgore uvredljiva. Nije jasno dali se Josipović izvinuo za 51% ili i za 49% BiH. Da je zdrave pameti svi bi se u BiH izvinili jedni drugima jer BiH puno toga duguje Hrvatskoj pogotovu što joj se sa teritorija vršila agresija na RH te ovako ostaje nejasno čija je ovo malaksala ideja?
Sa teritorija BiH je granatirana i godinama vojno i politički maltretirana i mrcvarena RH. Kokošje sljepilo i dobra „udaja“ za EU je očigledno prioritet.

Dobrom udajom lijepa naša smatra da će tako riješiti sve životne probleme pa je zaljubljena djevojka spremna na sve zbog dobre prilike i bogate udaje i ne gleda realno nego praznoglavo i potcjenjivački na to kako je živjela jučer.Ono kako je danas nije joj toliko bitno,nju interesira samo ono sutra.Sve podsjeća na onu staru narodnu priču lijepa, a bez pameti ili što je još gore bez duše.

Ivo Josipović je kao i toliko puta Stjepan Mesić povrijedio Hrvate u BiH.Nesvjestan pljunuo je kroz otvoren prozor brzojurećeg EU vlaka na probnoj vožnji kroz RH a pljuvačka mu se na očigled svih nas vratila u lice.

Gdje je živio Ivo Josipović kada je sve počelo 1990/91.god.? Sjetimo se kada je Hrvatska doživjela preporod, priliku za bijeg iz komunističke tamnice.Svi „loši dečki“ i „odbjegla djeca“ iz inozemstva bili su odlučujuća snaga i potpora u suprotstavljanju velikosrpstvu i slomu jedne sulude titoističke komunističke ideje i demagogije.U Hrvatskoj se već uveliko ratovalo a u BiH se do zadnjeg muslimani nisu izjašnjavali za što su.U BiH Srbi su spremali isti scenarij kao i u HR,naoružavali svoja sela oružjem tzv. JNA, organizirali straže i pred sami početak primjenili već isprobanu balvan revoluciju zatvorivši sve puteve i blokirajući obručima sve gradove gdje su bili u manjini.

Sjećam se kada je 1991.god.najveći dio muslimana u BiH neblagonaklono komentirao događaje u RH,u radnim kolektivima su javno i bezobrazno pljuvali na sve vezano za šahovnicu, ismijavali nove hrvatske riječi,ponašali se kao da se taj rat njih netiče, kao da nije na njihovom kućnom pragu.

Sa teritorija BiH se u to vrijeme prebacivalo oružje gdje god je SAO graničio sa BiH,sa aerodroma iz BiH su uzlijetali srpski avioni pod plaštem JNA i bombardirali Hrvatske gradove,sa teritorija BiH vršena su vojna izviđanja u RH,sa teritorija BIH granatirala se RH.

Gdje je tada bio Ivo Josipović? Kao intelektualac,klavirist morao je biti tu negdje netko je za njega morao znati jer će on za 20 god. postati predsjednikom RH.

Jesu li njemu poznate ove činjenice o korišćenju teritorija BiH za agresiju na RH?

S druge strane kada je Alija konačno uvidio da će to ipak biti i „njegov rat“ dobio je oružje iz RH,zbrinuti su mu sunarodnjaci,preko RH dobio je mudžahedine,potpisao je dva sporazuma o izravnoj vojnoj pomoći od RH itd.

U Posavini oko većih gradova i hrvatskih sela Broda, Šamca i Dervente ne osta iskopanih rovova nakon pada. Zašto?Jer je dio puka i hrvatskog cvijeća do zadnjeg pjevao cajke i sjedio u kafanama i vjerovao bratstvu-jedinstvu dok se vrlo mali broj zdušno pripremao za obranu. Sada su oni u većini u pričama o prodaji.Zbog čega se nitko od muslimana neispriča Josipoviću na sljepilu i nespremnosti te na svemu što je za njih učinila RH?

Hrvati u BiH su se samoorganizirali u HVO dakako uz pomoć Hrvatske,ubrzo je utemeljena HRHB kao prirodni slijed događaja jer muslimanski saveznici nisu bili nikako organizirani,Muslimani su ga dočekali totalno nespremni, rat je već mjesecima bjesnio a Europu nije previše zanimao, lordovi i razne vucibatine crtali su karte po kojima su Srbi uvijek bili favorizirani iako su klali i ubijali.Da su bili i ostali favorizirani vidi se na primjeru zarađene Republike Srpske i polovice BiH koja im pripada.Vjeruje li još netko u to da pored sve tehnike i tehnologije NATO nije uspio spriječiti genocid Srebrenice.Što bi se dogodilo da RH nije oslobodila Bihaćku enklavu?Treba li se i za to ispričati?

Kako se to Josipoviću tumači oslobođenje od agresije i podjele?

Vezali su Srbi i promatrače EU kao pse za rasvjetne stubove,dalekovode,prometne znakove.Bili su bombardirani i s malim žrtvama ali to nije ništa jer su nagrađeni sa polovicom BiH.Glavni vojni ratni zločinac im je još na slobodi.

Srpske SAO i ostale Krajine nisu mogle opstati bez djelovanja sa teritorija BiH u RH.

Josipoviće je te godine prespavao ili ga spopada amnezija.Možda nemože zaboraviti Titine bijele uprtače jer njega ipak vežu uspomene za doba dok je bio Titin gardist.Ipak je to bila privilegija,ustaški unuk ili nedajbože sin nikako nije mogao u te uprtače jedino ako se u međuvremenu obratio na doušnika.

I što je RH trebala raditi u doba kada su razni emisari, bjelosvjetski hoštapleri i vucibatine crtkali karte, SAO krajine predlagali Z4 planove,kadsa je budućnost ne samo Hrvatske nego i BiH bila krajnje neizvjesna.Na toj navlakuši bjelosvjetskih lopova koji su od te iste Hrvatske zaradili ogromne novce jer su preko Mađarske i Austrije i avionima iz trećih zemalja omogućili prodaju svoga oružja i pregovarali u isto vrijeme o neizvjesnoj budućnosti bivših republika.Hrvatska je trebala biti nevina mlada koja će samo treptati okicama dok joj drugi kroje ruho za svatove i serviraju gozbu?

Netko bi rekao kad s djecom uvečer u krevet liježeš ujutro se dižeš ukakan, u ovoj priči kad s krvnikom za stol sjedaš bar pri rukovanju umazat će te krvlju.

Kad su svi nešto crtali,krojili što je to trebala raditi Hrvatska?U igri gdje svi varaju od Hrvatske se očekuje da bude poštenjačina.Hrvatski narod u BiH je Federacijom prevaren, preglasan, zastupa ga bestidni Komšić kojeg nisu izabrali.

U Hrvatskom Saboru koriste riječ harač pa se ljute kad im poneki zastupnici objašnjavaju da su Turci godinama vladali i stekli potomstvo na ovim prostorima te nije čudo da su se turcizmi uvriježili, kod nekih i u genima.

Umjesto da Josipović dobije ispriku od BiH za agresiju sa njenog teritorija on šalje ispriku za pokušaj učestvovanja u podjeli.

Umjesto da Josipović potegne pitanje Hrvatske ravnopravnosti, entiteta, hrvatskog prava na TV i jezik-pismo u administrativnoj korespodenciji,hrvatskog bojkotiranja izbora u predsjedništvu te paralelizma u samovoljnom formiranju ureda i ministarstava koja bi trebala biti u Mostaru,Josipoviću je bitnija osobna promidžba lijepog uglađenog dečka slabog želuca i tihog govora koji sjedi za balkanskim stolom gdje se puši,pije,karta i galami a na kraju udara šakom u stol koja plaši mlakonje.

Srbi su bojkotirali Josipovićevo gostovanje u krnjem Parlamentu tako da je isprika vrijedila samo za 51% BiH. Morat će se Josipović ispričati i za onih 49%.

Špirić je jasno poručio Josipoviću da se morao poklonoti i srpskim žrtvama u BiH kada je već došao u tom duhu isprike i pomirenja. I upravu je.Srbi su ostali dosljedni jer znaju da je RS kapital koji se nipošto neispušta iz ruku jer je očito da treba samo još malo vremena i da će imati etnički čistu polovicu BiH.

Ovako protokolarna farsa koju je ipak netko osmislio za ispriku i posjetu BiH je degradirajuća za Hrvatsku a pogotovo za Hrvate u BiH.Posjeta Ahmićima i Križančevom selu je igrokaz za Federaciju koja je davno izumrla.

Da je bilo poštenja nikakvih entiteta u BiH nebi nikad ni bilo ili bi ih imala sva tri naroda.

Josipoviću dužan si ispriku za svaki djelić BiH koji su sačuvali Hrvati jer se je Hrvatska branila velikim dijelom u BiH.

Ovako Josipovićev gest je jasna poruka i još jedan politikantski udarac HDZ-u sa tendencijom slijeda Mesićeve sramotne politike u BiH.

Juraj Marić / http://www.posavski-obzor.info/

Tito i radijacija crnih titoističkih mitova

Ovih dana na HTV se prikazuje serijal-dokumentarac o Josipu Brozu zvanom Tito poznatog redatelja Antuna Vrdoljaka. Ako se zna da je Vrdoljak bio u mladosti jedan od omiljenijih Titinih redatelja onda uopće nije upitno ima li ovaj prava i kredibiliteta da ga prikaže onako kako bi trebalo kao i to dali se pri tome oslonio na pouzdane informatore tj. žive svjedoke iz vremena jednog od najvećih svjetskih diktatora. Tek iz ovog dokumentarca i nasječenih tema te iznešenih autentičnih dokumenata možemo samo nazrijeti svu maglovitost, beskrupuloznost jednog od najvećih agenata Staljinove kominterne koja je sijala smrt gdje god je stigla prema svojim neistomišljenicima. Iz dokumentarca je vidljivo da je Tito veći dio vremena u mladosti proveo u inozemstvu pod maglovitim okolnostima najprije u Moskvi gdje je bio oženjen ruskinjom sa kojom je imao sina a koja se ubrzo preudala za fotografa kominterne, iza toga je bio oženjen njemicom koja je smaknuta u Moskvi a i njegovo učešće u španjolskom građanskom ratu je bez pravih i pouzdanih tragova.Svjedoci tog vremena tvrde da je dobivao jasne naputke od ruske kominterne i Staljina ali ne da bi vladao nego da bi uspostavio veze i uvijek bio na dispoziciji. Tako je Tito u svojim izvještajima iznosio mišljenja o svojim prijateljima,suradnicima koje je vješto eliminirao sa par rečenica a mnogi od njih su i odmah iza toga i smaknuti pod nerasvijetljenim okolnostima. Za Tita čovjek, jedinka je bio ništavan, čak i u komunističkim okvirima a samo je bila važna partija.Svjedoci toga vremena tvrde da su gostovanja i sagledavanje uspostave idealističkog komunističkogu režima Rusiji morala biti po nalogu agenta kominterne Tita frizirana i da se to tako moralo prikazivati i na područjima bivše države.Iz dokumentarca je upravo vidljivo da je Tito kao doušnik kominterne uspostavio krvoloke tipa Đilasa u Srbiji, Leskovšeka u Sloveniji i sl. Tako je nakon svih ovih godina jasno zbog čega se nije smjelo prozboriti niti riječi o Bleiburgu, zbog čega Tito kao nekakav Hrvat nije spriječio tu tragediju i sudio onima koji su eventualno počinili zločine,zbog čega je gotovo svaka druga Hrvatska obitelj morala šaptom prijeći preko te tragedije i zaboraviti svoje najbliže kao što se danas to traži od Srebreničana. Nije jasno zbog čega Hrvatska i dan danas ne traži od Slovenije otkopavanje svih rudnika u kojima se nedavno otkrilo nalaze tisuće hrvatskih kostiju,zbog čega Hrvatska netraži prekopavanje slovenskih šuma u kojima pola metra ispod zemlje strše Hrvatske kosti a koje je diktator i komunista Tito nakon uspostave svoje komunističe tamnice zvane Jugoslavija zataškao i zanijekao upravo preko Đilasa, Rankovića i ostalih. Zbog čega je Tito kao Hrvat u gotovo 50 godina postojanja lažne tvorevine zvane Jugoslavija prešućivao i dopuštao da se na Hrvatsku prema vani lijepi etiketa ustaštva te da se izbriše činjenica da su Hrvati u odnosu na broj dali najviše boraca u Titin pokret od svih naroda lažne tvorevine. Svi se sjećamo kako smo kao školarci morali štovati lik i djelo „Zlatnog teleta“ i vjerovati u sve što nam se serviralo dok nas je to zlatno tele Tito promatrao sa zida svake učionice uz neizostavne parole po hodnicima tih istih škola. Danas nekima na zidovima smetaju raspela i križevi,na istim tim zidovima gdje se šepurilo zlatno tele kao poganski mitski lik nametnutog vjerovanja. Ti isti Titini sljedbenici koji su zajedno sa njim propagirali ateizam a ujedno štujući sebe kao samog Boga.Ostao je Tito po strani i kao da ga se to netiče kada su maltretirali kardinala Stepinca i kada su ga trovali u Jugoslovenskim zatvorima samo zbog toga što se nije slagao sa propagandom ateizma i što je želio očuvati duhovno biće hrvatskog naroda. Sjetimo se samo komunista i Titinih partijaša koje je novačila UDBA, OZNA i koji su bili raspoređeni u svakom selu te za sitne povlastice u vidu državnih stanova,tristaća,šefovskih radnih mjesta cinkarili i mijenjali sudbe svojih sunarodnjaka, a koji se i dan danas žale i bore za te izborene a „otete“ stanove. Od nas je pravio taj titoistički režim totalne idiote kada smo svaki proizvod sa zapada promatrali kao svjetsko čudo i bili ih željni kao indijanci šarenih klikera dok nam je taj isti režim trovao mozak da je sve jugoslovensko najkvalitetnije, najbolje, najsavršenije. U BiH se ta slika lažnog bratstva i jedinstva zrcalila bolje nego igdje u bivšoj komunističkoj državi jer je bila miks svih laži i spona dvaju mentaliteta istoka i zapada. Zbog toga se i danas Tito štuje u BiH kod ograničenih umova te su njegove slike i danas prisutne u mnogim uredima u Sarajevu, Tuzli i sl. te se Bošnjaci najviše i kunu u Titu što je i najsmješnije i najžalosnije. Isti ti Bošnjaci neće ili nežele shvatiti da je Tito upravo na njima preko Rankovića, Đilasa i ostalih najslikovitije naslikao ludilo u kojem je muslimanima kao sedamdesetih godina ustavnim promjenama dao status naroda ali ih je nastavio zvati muslimanima,što je lažno i neiskreno jer je musliman opći izraz za muslimane širom svijeta. Znači svrstao ih je u razvodnjenu kategoriju naroda bivše Jugoslavije pri čemu im isto tako nije dao pravo na vlastito pismo ili jezik. Vrlo lukavo, komunistički nema što. U BiH je bila i najizraženija tendencija širenja Titoizma i srpstva na zapad pod svaku cijenu pa su se masovno dovodile priučene učiteljice iz Šabca, Valjeva, Užica, Beograda, a u školama smo u knjigama učili ponajviše o mitološkom biću NOB-a, doktrinama NOR-a, srpskim ustancima,kosovskim lažnim bitkama i ćele kulama.Tim kadrovima dijeljeni su stanovi šakom i kapom,devalvirajući krediti, nicala su nova (čitaj projugoslovenska) naselja itd. Obrazovani hrvatski kadar je morao na bauštele tako da je takav scenario ostao ukorijenjen do današnjih dana gdje imate iznimno lijepe i naoko razvijene puste krajeve u kojima žive Hrvati zahvaljujući kapitalu izvana ali te ljepote nestaju i Hrvati cure vani a o njima ćemo za nekoh 500 god. čitati laži i gluposti koje će morati biti zacementirane na obali Save,Dunavu i u hercegovačkom kršu jer je očito da se nema snage niti volje oduprijeti ovoj tendenciji. Svi naši vrli biznismeni iz Broda, Dervente, Šamca popraviše čuda po inozemstvu ali nitko da taj silni i brzostečeni kapital vrati u voljenu Posavinu i da se bori za rodni kraj.Naprotiv mnogi od njih da bi zameli neke nečasne a mnogi i komunističke tragove, naprotiv rado plasiraju priče o prodajama i izdajama nesvjesni i iziritirani bolnom činjenicom da su upravo oni izdali svoj kraj pogotovu oni koji su stekli ogroman kapital zadnjih godina. Današnja Hrvatska politika kao da se nemože oteti titoističkoj pa smo imali jednog crtić transformera Stjepana Mesića, danas je na sceni Josipovićeva „tiha voda“ koja će možda i derati bregove. Zadnji događaj u predsjedničkim dvorima u ožujku kada Josipović između ostalih poziva i Tomislava Merčepa na prijam a zatim mu u posljednji tren plašeći se odjeka i reakcije „stranih očiju i ušiju“ na ulazu predsjedničkih dvora servira Predraga Matića Freda,Vukovarsku legendu i Josipovićevog savjetnika da ga uvede u susjednu prostoriju i zadrži sve dok prijam ne prođe objašnjavajući mu da zašto je to tako politikantski otkriva 2 muhe ubijene jednim udarcem i neulijeva nikakvu nadu ni povjerenje nego baš naprotiv asocira na titoizam. Od Freda je tim činom Josipović napravio režimskog čovjeka a sebe potvrdio kao bivšeg titoističkog gardistu s bijelim uprtačima iz mlađih dana te otkrio da ništa nije drugačiji od svojih prethodnika. Obojicu branitelja je i ponizio-jednim udarcem. Emanuel Jurić / http://www.posavski-obzor.info

BRENDIRANJE ZLOČINA: Zašto su Ahmići IN a Trusina OUT?

Pišem ovaj tekst na vlastitu sramotu ponukan činjenicom da sam prije godinu dana prvi put čuo za Trusinu. Moja je osobna sramota utoliko manja što ta informacija do mene eto nije niti došla. Ni jedan medij mi ju, kao klasičnom gutaču informacija, nikada nije niti plasirao. Ili jest na neki neprimjetan način.

I dok sam se godinama gnušao nad zvjerstvima počinjenima u Srebrenici i Ahmićima pojma nisam imao da je na isti dan, točnije istoga jutra kada su neki recimo "naši" klali po Ahmićima, ona slavna Armija koju zovu patriotskom klala po Trusini. S tom razlikom da su Ahmiće počinile paravojne postrojbe divljaka a Trusinu regularne postrojbe Armije BIH pod direktnom kontrolom "rahmetli Oca nacije".

Zgrožen tom spoznajom, od tada pa do danas postavljao sam usputno jedno te isto pitanje hrvatskoj studentariji, tim nekakvim mladim stupovima hrvatskog društva, uglavnom u RH. Pitanje je bilo trodjelno i jasno: Jeste li ikada čuli za Trusinu, Grabovicu, Ahmiće?

Isto pitanje postavio sam na nekoliko hrvatskih foruma. Dakle pitanja su postavljana internet generaciji i studentima pa je za očekivati da bi poznavanje teme trebalo biti veće od prosjeka. Iako to nije niti može biti znanstveno utemeljena anketa rezultat tog mog usputnog ispitivanja bio je više nego šokantan.

Apsolutno nitko, od studenata Hrvata koji su rođeni i žive u RH nikada nije čuo za Trusinu. Vrlo malo njih čulo je za Grabovicu, i to preko vijesti o "nekakvim navijačkim parolama". Na pitanje da kažu nešto šire o Grabovici rezultat je ponovno bio šokantan : Veći dio njih odgovorilo je da misli da se radi o mjestu gdje su bili neki zločini "naših nad Bošnjacima". Odgovor na pitanje Ahmići je bio gotovo 100%-an. Gotovo svi su čuli za Ahmiće: "Mjesto u Bosni gdje je HVO spalio cijelo bošnjačko selo".

Da se ne bi puno filozofiralo oko ovoga zaključak je vrlo jednostavan. Mediji u RH nikada nisu smatrali potrebnim Hrvate u BIH predstavljati i kao žrtve. Slika nas Hrvata iz BIH u Hrvatskoj po nekoj medijskoj zadatosti slika je Morlaka , agresivnih ubojica, lopova i galamdžija koja je po nekoj čudnoj instrukciji morala ostati takva. Govoriti o ubijenim i zvjerski izmučenim Hrvatima u BIH ne bi se uklopilo u svakodnevni stereotip koji je u to vrijeme, a i danas, punio i odlično prodavao dnevni tisak i show program emisije u Hrvatskoj. Od čega bi uostalom živio jedan kompleksaš Denis Kuljiš? Treba čovjeka nahraniti. Lakše je bilo slušati priče o Ahmićima i hercegovačkim lopovima nego o Zagorcu, Guciću. Lori...

Taj kompleks hrvatske čistoće i pranja ruku od morlačke braće korijene ima u nekim pradavnim vremenima dok je Zagreb bio bečka konjušnica i dok je provincijalni duh cijele dalmatinske obale upijao mletačke poeme o barbarima s onu stranu Jadrana. U nedavnom dokumentarcu o životu Marije Jurić Zagorke iznešen je tako vrlo zanimljiv podatak. Zagorka se bunila pisati na njemačkom dižući glas protiv germanizacije navodeći i argument kako se u njemačkim bajkama djecu plašilo Hrvatima. Hrvate se predstavljalo kao ubojice koji jedu svoju djecu, te da je stoga došlo vrijeme da se kaže dosta dodvoranju istima. Ubrzo nakon toga zagrebačka kulturna krema izbacila ju je iz svih novina, knjižara , štandova...

Zagorka je živila na početku prošlog stoljeća. U toj našoj iskompleksiranoj metropoli pradjedovi onih koji danas vedre i oblače hrvatskim medijima pisali su i ćaskali na njemačkom i denuncirali sve one koji bi se tome pobunili. Što bi potomci tih istih danas zamarali pristojnu hrvatsku uljudbu nekakvim podacima o pobijenoj hrvatskoj djeci, didovima, i babama u Trusini, Grabovici, Vitezu, Zenici... kada je puno promićurnije i kudikamo europski dopadnije govoriti o zločinima koje su Morlak Hrvati načinili nad nevinim Bošnjacima.

U isto to vrijeme Sarajevo od Ahmića i Srebrenice, koliko god to grubo zvučalo, radi brend. Izvoz boli u svijet najuspješniji je dio postratne izvozne politike službenog Sarajeva. Zagreb to spremno prihvaća. Nesređeni računi Zagreba i Sarajeva rješavaju se preko leđa crne braće u Hercegovini i Bosni. Stvar štima ko po loju.

Rezultat toga je ono što imamo danas. Veliki dio hrvatske javnost zna samo da su Hrvati u BIH ubijali. Ne i da su ubijani. Brojka poginulih Hrvata u BIH komotno može biti najteže pitanje u Milijunašu. Teško da će ga itko pogoditi.

Hoće li itko ikada postaviti pitanje tko je odgovoran? Hoće li itko ikada odgovarati? Srami se HRT! Srami se medijska Hrvatsko!

Danas je 15.travanj.2010. Dayton prema kojem su Hrvati jedan od tri konstitutivna naroda striktno jamči pravo svakom narodu na informiranje na vlastitom jeziku. Ja tog prava nemam. Netko mi ga je oduzeo. Taj netko se zove država BIH,uz pomoć države RH.

Svaki Hrvat u BIH trebao bi podići privatnu tužbu protiv BIH za 13 godina potiranja i duševne boli i zbog činjenice da u vlastitoj državi nemaju zakonom zajamčena prava.

Učinite to. Bacite državu koja vas smatra stokom na koljena. Neka plate za svoj šovinizam.

ecce homo l poskok.info

PREDSJEDNIK U SJENI POSJEĆUJE DRŽAVU U BANANI: "Ispričat ću se Hrvatskoj za zločin u Pakračkoj poljani"

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine u sjeni i predsjednik u sjeni budućeg hrvatskog entiteta gospodin Jerko Ivanković Lijanović putuje sutra u službeni posjet Republici Hrvatskoj. Na put će ga ispratiti, supruga Anđa, ćaća Lijan, brat Jozo, nevjesta Mara i komšija Jure ako bude trijezan.

Gospodin Lijanović je ukratko prokomentirao dolazak kolege Josipovića u BiH i njegovu ispriku za „politiku podjele BiH“ koju je Hrvatska vodila devedesetih. On misli da je isprika gospodina Josipovića dobrodošla i nada se da će ona biti potkrijepljena i kakvom ratnom odštetom. Ako ništa drugo, barem povlaštenim položajem bosansko-hercegovačke mesno-prerađivačke industrije na tržištu RH.

Predsjednik Lijanović očekuje da će se kolega Josipović ispričati i Hrvatima u BiH zbog namicanja „luđačke košulje“ odnosno nametanja Daytonskog sporazuma. Zatim za deset godina glupih viceva njegovog prethodnika Stjepana Mesića i njegovo stalno miješanje u recepturu za ćevape i unutarnje stvari BiH.

Predsjednik Lijanović namjerava se ispričati poreznim obveznicima u Republici Hrvatskoj za agresiju koja je na nju od 1991. do 1995. vršena s teritorija BiH. To se prije svega odnosi na svakodnevno granatiranje i mitraljirane Županje, Slavonskog Broda, napad na Dubrovnik i slično.

U skladu s politikom općeg praštanja i pomirenja predsjednik Lijanović će posjetiti Pakračku poljanu i Medački džep gdje će se ispričati poreskim obveznicima srpske nacionalnosti za zločine i agresivnu politiku Republike Hrvatske prema njima tijekom devedesetih, što je prije svega bilo manifestirano u njihovom „izbacivanju iz Ustava“ i nametanju šahovnice.

Predsjednik Lijanović se u subotu ujutro svojim privatnim automobilom vraća u zemlju.

Cinik l poskok.info

EKSKLUZIVNO: Integralna isprika predsjednika Josipovića Muslimanima u BIH

EKSKLUZIVNO: Integralna isprika predsjednika Josipovića Muslimanima u BIH

Iako su mediji iz susjedne Bosne (FTV,BhTV) objavili tek fragmente povijesne Josipovićeve isprike Muslimanima u BiH za 10 godina hrvatskog zuluma Poskok je u posijedu današnje integralne isprike snimane direktno na turneji predsjednika Josipovića po muslimanskim stratištima. Isprika koja će dati novi polet suživotu agresivnih ustašoidnih Hrvata i nevinog naroda koji je posatao paradigma žrtve - Muslimana.

piše: Filip Juranić l poskok.info

Napomena: Tadašnje Muslimane u BIH Josipović naziva današnjim slavenskim eufemizmom "Bošnjaci"

Predsjednik nepostojeće Republike Hrvatske Ivo Josipović iskoristio je službeni i neslužbeni posjet protektoratu Međunarodne zajednice ilitiga narodski rečeno "tamnom vilajetu" da bi uputio ispriku u ime gmizajuće mazohističke Republike Hrvatske. Gesti isprike i izvinjenja predhodilo je javno samobičevanje pred džamijom saudijskog kralja Fahda u Sarajevu. Pred okupljenim zamotanim mnoštvom koje ga je bodrilo u tom činu, predsjednik Republike Hrvatske je skinuo majicu, zasukao rukave i opalio se kandžijom ili narodski rečeno korbačem deset puta po svom rahitičnom tjelešcu kako je sam rekao da bi i simbolički izrazio duboku gestu kajanja.

Nakon samobičevanja ogrnut ratnom zastavom Armije BIH na kojoj su se pojavljivale crvene mrljice, otišao je u posjet udruženju zatočenika hrvatskih hotela i tamo održao nadahnuti govor kojega prenosimo u kraćim crtama:

"Vi zatočenici hrvatskih hotela, mučenici treće, četvrte pa i pete kategorije, upućujem Vam ovdje ispriku u ime svoje države što ste proživjeli najgoru torturu u vremenu dok je ljudski život visio o koncu. Htjeli ste samo spasiti svoj život i niste mogli ni slutiti kakva će vas nesreća zadesiti. Ne želim Vas podsjećati na te traumatične događaje, ali želim Vam reći riječi isprike. Oprostite. Posebnu zahvalu Vam dugujemo zbog devastacije hotela, jer da niste opuhali sve do keramičkih pločica zar bi mi ikad obnovili te hotele i tako podigli svoj turizam. Hvala vam od srca neimari. Hrvatska vam to neće zaboraviti nikad. I želim vam poručiti. Ne dajte da vas razdvoje i posvađaju. Ima koliko čujem toliko udruga, udruga zatočenih Solarisa, udruga zatočenika makarskih hotela, udruga hotela Lav-Split. Vi se trebate ujediniti u jednu udrugu i onda zajedno tužiti Republiku Hrvatsku. Moje pravničke usluge stoje vam na raspolaganju u to možete biti sigurni. Bujrum braćo i sestre. Moje srce drhti i jeca kad Vas vidim. Vaša muka kroz koju ste prolazili dok su vam sinovi, očevi i braća tamanili mrskog agresora Republiku Hrvatsku neće biti zaboravljena."

Predsjednik se tada uputio u tvornicu Bratstvo Novi Travnik i tamo pred okupljenim pregaocima izjavio:

"Duboko se kajem i upućujem ispriku zato jer je Republika Hrvatska neoprezno i podlo slala oružje Bošnjacima u BiH. To osim što je gušilo domaću proizvodnju i poticalo šverc, izbilo iz ruku najjači adut i najveće oružje oružje kojim se čovjek može boriti protiv agresije - slike druga Tita. Slike druga Tite su bile oružje od kojih je drhtao agresor. Takvo učinkovito oružje je Vama izbijeno iz ruku već prvih dana rata što je neoprostiv propust. Oprostite drugovi i naprijed u nove radne pobjede."

Predsjednik je osokoljen podrškom nastavio put prema ratnom udruženju islamskih boraca "šeik All-Avv-Awazahiri" gdje održao nadahnuti govor :

"Draga braćo i sestre. Poznato je da ste prevalili veliki put da bi ste se borili na Alahovom putu. Ja Vam ovim putem izražavam divljenje što ste napustili svoj topli dom. Ovdje Vam svima iz svih nesvrstanih zemalja izražavam divljenje i zahvalnost. Ostanite na tom putu ako je moguće zauvjek. Ispričavam se u ime Republike Hrvatske što ste bili ometani u tom plemenitom poslu. To se više, budite sigurni, neće ponoviti. Bismillah. Zgazite ćaure i šejtane. Toranj u Dubaiju je velik. Alahimanet braćo."

Nadahnuti govor je prekinut glasnim tekbiranjem i predsjednik je iznešen na rukama.

Nakon što je spušten na zemlju predsjednik se uputio prema Bihaću i tamo pred okupljenim mnoštvom izjavio:

"Duboko se ispričavam što je Republika Hrvatska onemogućila bratski kontakt između srpskog i muslimanskog naroda. Iz sebičnih razloga dakako. Razdvajanje naroda je najveća podlost koja se može smisliti. Bratski srpski narod je samo poželio baciti se vama u zagrljaj. Republika Hrvatska to nije dopustila. To je sramota i ja se zbog toga ispričavam."

Nakon muka iz mnoštva koji je bio neočekivan i dubokog baritona koji se javio iz mase da bi Bihać doživio sudbinu Srebrenice i pravi pokolj da nije bilo intervencije Republike Hrvatske, predsjednik je imao spreman odgovor:

"To je zabluda. A sve i da jest tako, nema te žrtve koju nismo spremni podnijeti u duhu bratstva i jedinstva naših naroda. Mi smo more krvi prolili da bismo iskovali to bratstvo i nećemo dopustiti da ga itko remeti pa i pod najveću cijenu. U pamet se braćo krajišnici i praštajte."

Predsjednik se zatim uputio na obronke Motajice odakle je granatirana republika Hrvatska i održao nadahnut govor:

Odavde su upućivani pozdravi za moju domovinu. Ti gromki pozdravi naših drugova još nam zvone u ušima. Noćima nismo spavali i osluškivali smo pozdrave koji su nam dolazili u intervalima. I dok stojim ovdje ja sam dirnut. Duboko se ispričavam što moja zemlja nije smogla snage da Vam na pozdrave dolično uzvrati. Praštajte drugovi."

Predsjednik je obišao i mnoge garnizone iz kojih su 91-ve kretale oduševljene kolone prema svojoj braći u Hrvatskoj. U Prijedoru gdje su zajedno rame uz rame stajali muslimani i Srbi, poznati banjalučki tenkovski školski centar koji je obuku izvodio na području zapadne Slavonije, kasarnu u Trebinju odakle su upućivani srdačni pozdravi prema Dubrovniku i tako redom.

Praćen Harisom Silajdžićom i Sejdom Komšićem predsjednik se nakon iscrpljujućeg, ali katarzičnog dana uputio prema konaku praćen ženskim zborom "Arabeske" i ciganskim orkestrom kojim je ravnao maestro Muharem Serbezovski. Sutra se očekuje nastavak isprika i pokajničko udaranje u prsa ispred ćevabdžinice "Željo" koja je kako javlja HTV i Tihomir Ladišić za sto metara promašena sa položaja HVO-a u Kiseljaku.

Franšizni antifašizam, nova furka na Balkanu..

Antifašizam kod pravih pobjednika nad nacizmom i fašizmom davna je i prosta činjenica. Kod balkanskih naroda to je biznis, krvavi posao koji se isplati više od ijednog drugog posla na svijetu. Ako jednom netko dođe pred zabetonirano okno slovenskog rudnika jezivog imena "Huda jama" znat će da dole leži sama srž balkanskog antifašizma.

piše: Filip Juranić l poskok.info

Svake godine na plažama Normandije u mjesecu svibnju okupe se veterani invazije koja se odigrala prije 66 godina, operacije koja se dogodila kad su pripadnice zapadne antifašističke koalicije napokon shvatili da ako nešto ne poduzmu da će Crvena armija stići do Pirineja i da će istočna antifašistička pripadnica staviti svoje medvjeđe šape preko cijele Europe. Prestravljeni tom činjenicom koja se približavala na T 34 tenkovima uz zlokobne fijuke "katjuša" gurnuli su u uzburkani rukavac Atlantskog oceana par stotina tisuća ljudi i tisućinjak brodova zdvajajući nad ishodom operacije pa su tako imali dva priopćenja, jedan o sjajno izvedenom poduhvatu i drugi žalujući o propasti operacije. Tamo ih je čekao već zubom vremena i porazima teško načeti Atlatntski bedem i poluprazni armirani bunkeri u kojima je zapetih pušaka čekala Hitlerova mladež jer ni Nijemci nisu bili toliko ludi da ne znaju da je ipak bolje da poraženim Rajhom stupaju koliko toliko disciplinirani kauboji nego raspojasani i poludivlji, osvete željni, brojni narodi i narodnosti popaljene sovjetske zemlje. Operacija je išla glatko osim na jednom dijelu obale gdje je nekim čudom zaostala jedna neobaviještena njemačka jedinica, koja je postrijeljala iz par mitraljeza par stotina američkih marinaca potpomognuta vatrom dva-tri minobacača koja je cijeli jedan sektor iskrcavanja držala prikovanim za normandijski pijesak.


Poljuljani Wermacht je ionako davno sve najbolje jedinice prebacio na istočno bojište gdje se grčevito i neuspješno pokušavao suprotstaviti Krasnajoj Armiji koja je simbiozom mesa i čelika rušila sve pred sobom i davno kucala na vrata njemačkog ozemlja. Njezina komanda nije marila za vlastite gubitke, bitan je bio cilj - Berlin, a ako je moguće i dalje na zapad jer borba ionako nije bila jednoznačna, poraziti neprijatelja, nego nametnuti cijeloj Europi komunistički svjetonazor. Vojni zapovjednici tog valjka koji je gazio elitne njemačke postrojbe su ionako znali. Život u Staljinovom poretku ništa ne vrijedi, a čin i titula još manje pa se tako lako može dogoditi da danas nosiš najviša odlikovanja i zapovijedaš cijelim armijama, a već sutra u sibirskim tajgama prokuhavaš vlastiti izmet kako bi u njemu pronašao nešto hranjivo.

Nakon što je veliki Njemački Rajh poražen i bezuvjetno kapitulirao, te njemačka vojna sila zgažena u prah i pepeo, zapadni i istočni antifašisti su se namah pograbili za vratove, a mušičavi i osioni kaubojski general Patton je bijesno zavapio " ubili smo krivog konja" dok je debeli britanski prajminister Churhill koji se u jeku najžešćih njemačkih bombardiranja britanskih gradova nije odricao ritula popodnevne kupke i spavanja, ionako uvijek je više mrzio Staljina nego Hitlera. Europa je podijeljena željeznom zavjesom, Njemačka raskomadana na okupacijske zone od kojih je jedna pripala Francuskoj što je povrijedilo i pobijeđene Nijemce koji su morali inače pristati na sve, ali nisu nikako mogli shvatiti i pitali su se u čudu - "kad su to nas i gdje Francuzi pobijedili?". Staljin je zdvajao jer je došao samo do Berlina, a ruski carevi nekad i do Pariza, ali dalje se nije moglo jer su mu zapadni " saveznici" pokazali na Hiroshimi i Nagasakiju, a malo prije toga i na Dresdenu koliko je nisko postavljena razina njihove empatije. Poruku je shvatio i naredio cijeloj armiji zarobljenih znanstvenika da pročeprkaju malo po tim atomima kako bi i on mogao odgovoriti na tu nemušto šifriranu poruku. Utrka je mogla početi.

Prolazile su godine i desetljeća, gomilale su se bojeve nuklearne glave, ratovi su poduzimani, producirani i inducirani na svim stranama svijeta gdje su se dva antifašistička bloka bijesno tukla preko tuđih glava i kako to obično biva stradavale su te glave dok su pravi igrači ostajali ponekad samo sprženih noktiju. Uspomena na zajedničku borbu su bilo samo jednom godišnje parade, fašizam i nacizam više nikoga nisu zanimali, niti plašili, Njemačka je bila pacifizirana, pretvorila se pod patronatom Amerike i svojom disciplinom i snagom da se kao feniks digne iz pepela u jednu od prvih ekonomskih sila svijeta, ali kao politički patuljak sa bremenom krivnje kojega će još dugo nositi.

I kako to biva u ljudskom i političkim životu pojedinca i svijeta sve padne u zaborav, dolaze nove generacije koje se ne sjećaju užasa 2 svj. rata, po inerciji i prostoj samoobrani mehanizma, nastoji se zaboraviti sve što je loše i ići dalje ka novim izazovima i novim opasnostima, pokušavajući ih sa manje ili više uspjeha, sa manje ili više plemenitih motiva podjarmiti vlastitom poimanju svijeta, života, interesa i svjetonazora.

Fašizam i nacizam kao i njihovi antipodi - antifašizmi svih vrsta i ideologija davno su u trećem planu. Njih se osim onog jednog dana kad paradiraju veterani bave samo povjesničari, fah majstori kojima to i nije zamjeriti jer im je to prosto rečeno..posao.

Ali ipak ima jedno malo sićušno mjesto na rotirajućoj zemljinoj kugli gdje je antifašizam življi nego ikad. Raspojasan, prijeteći galamdžija zvan balkanski antifašist spremniji je nego ikad da se bori protiv zla kojega su nekad davno pobijedili neki drugi i ne smeta im to što je i pobjednik i pobijeđeni davno prekriven stvarnom i fiktivnom travkom zaboravom. On juriša na vjetrenjače, šamara mrtvog magarca i kad ih čovjek sluša rekao bi, oni su gazili do Berlina, a ne raspojasani i hrabri sovjetski mužik. Oni su zabili glogov kolac u iskeženo truplo teutonskog diva. Prava je istina da su bili minorni i po ničemu bitni, njih su 4 godine proganjale dvije-tri divizije njemačkih trećepozivaca i to samo onda kad je njemački štab nasjeo na Churhillovu fiktivnu ili stvarnu spačku da će se iskrcati na istočnu obalu Jadrana što je bilo zbog konfiguracije trena, nedostatka osnovnih komunikacija neizvodiv proces ali u njega je povjerovao njemački vojni vrh što je jedna od većih zabluda tog inače promućurnog stroja. Churchill je navodno zazirao od iskrcavanja na francusku obali strepeći od katastrofe koja se dogodila britanskim invazionim trupama u 1. svj. ratu kad su izginuli na Sommi, a nije nosio ni najbolje uspomene iz Dunqerq-ua. No bilo kako bilo, više je Nijemaca pobilo jedno žensko protuzračno odjeljenje staljingradske fronte nego naknadni balkanski antifašisti.

altU međuvremenu se Jugoslavija raspala u krvavim ratovima, kovačnica bratstva i jedinstva, opjevana JNA, u hipu se pretvorila u srpsku oružanu silu i počinila stvari koje ni nacistima nisu padale na pamet.

Sve to ne smeta antifašistima s brdovitog Balkana da ne biju opet i iznova svoje bitke protiv aveta prošlosti. Kao ni prije, a tako ni danas nemaju nekog rizika i bore se protiv nepostojećeg neprijatelja, zaštićeni, kastinski vezani, prerušeni, doduše nemušto, ali kao u onoj priči gdje se narod divi carevom novom ruhu tako i njima svjetina kliče dok oni okolo mlataraju svojom mlohavom tjelesinom. Svakoga tko se usudi reći da car mlatara kitom, a ne novim ruhom napadnu falange antifašista i nema tog satrapa, krvnika ili sjecikese koji se nije zaogrnuo svemoćno zaštićujućim plaštom antifašizma. Oni nisu za ništa krivi, u njima je spas, sve zlo je poteklo od drugih iako svaki misleći čovjek zna... oni su ishodište svakog zla i nesreće zadnjih 50-tak godina. U njihovim laboratorijima satkane se sve kliconoše zla i nesreće ovih prostora, njihova laž, himba, njihovi falsifikati su bacili van pameti i prostore i ljude.

Počevši od sjevera - Slovenci bacaju nostalgiju za nekim vremenima nakon što su pobjegli glavom bez obzira dogovorivši se sa zahuktalom beogradskom mitomanijom, prošavši lišo, znajući uvijek svoj interes, izvukavši zapanjujuće puno iz jugoslavenskog okvira, iako minornog udjela u ionako minornom balkanskom antifašizmu, imali su utjecajne, jake ljude što je jedna od većih misterija EX Jugoslavije. Sad mogu bez rizika i tereta gacati stazama revolucije baš kao što bogati grof može ponekad otići i pohvaliti siromašnu daljnu rodbinu. Nikakve štete, poslije se ionako vraća na bogato imanje.

Hrvati su kolektivno poludjeli, njihovi antifašisti su preuzeli sve institucije, primireni u ratu, to su razdoblje iskoristili da preuzmu ekonomiju, da nađu nove gospodare, naravno ne više na istoku nego u novoj ultra liberalnoj sceni, koja pruža svoje nezasitne i bešćutne pipke prema svakom mjestu gdje ima slugana i nešto para. Galame, deru se, vrište, izobličeni, iskeženi i u nekoj drugoj iole normalnijoj zemlji davno bi bili sapeti košuljama koje se vežu na leđima, ali u Hrvatskoj ne. Tamo su gospodari svega što diše i gmiže.

Srbija je raspolućena svojim dvojnim antifašizmom, partizanskim i četničkim, ona producira mitove, što joj je ionako jedino bitno. Uvijek i svuda srpstvo, laž i mit pa makar i antifašistički ako valja. Ako ne valja onda ništa. Iako je Beograd bio najmirniji okupirani grad u Europi u kojoj si eventualno kao njemački vojnik mogao samo zaraditi kakvu veneričnu bolest, a nikako metak, to nimalo ne smeta mitu o velebnom srpskom otporu uvijek i svuda, jakako i dabome.

Makedonci guslaju antifašizam, ali i manjoj mjeri jer su ionako zabavljeni o svom jadu, prijetećom albanskom manjinom koja je prividno i silom mirna, grčkom presijom oko imena i državnosti, bugarskim ljubavnim očijukanjima i srpskom primirenom, što se tiče Makedonije, mitomanijom.

Crnogorci su se napokon barem regulatorno ratosiljali beogradske šape i tamo se vodi neizvjesna i vječna borba..prosrpski bjelaši i crnogorski zelenaši, pristalice nezavisne Crne Gore i radikalnog otklona od srpstva. Antifašizam ni tamo više nije glavna vijest iako se svaki đetić i bijeli i zeleni koji drži do sebe voli pohvaliti kako su oni trčali niz Lovćen ka sivi sokolovi, a za njima Nijemci ka pizde. U plemenskom mentalitetu davno je prevagnulo, svijet nudi čoče toliko ljepote, a braća Rusi su se ponovno dokopali novaca, a dekadencija im je ionako u krvi, pa ajmo radit posa, da se ne bi reklo kako smo lijeni.

Posebna su priča Bosanci..muslimani..tzv. Bošnjaci. Kod njih je prava ekspanzija antifašizma i zbog njih i pišem ovaj dugi i dosadni uvod. Ako je za svu antifašističku silu na Balkanu bilo dovoljno par divizija trećepozivaca, za muslimansku antifašističku silu bilo bi dovoljno jedno odjeljenje Hitlerjugenda. Ipak, nema muslimana koji se danas ne zaklinje, krivo dakako, kako mu je dedo bio partizan, antifašist jarane, iako je jedina jedinica koja je postigla respektabilan broj u muslimanskog življa tokom 2. svj. rata bila SS divizija poznatija kao Handžar divizija, jedinica pod direktnim zapovjedništvom Nijemaca. Teret djela te jedinica će podnijeti Hrvati a muslimani će izbjeći pod svemoćni antifašistički plašt. Ustaška Crna legija osnovana u Sarajevu gdje su vojake obukli u crne odore napravljene u nedostatku drugog materijala, od crnog sukna pokupljenog iz željezničarskih skladišta, bila je dobrim dijelom popunjena mladićima iz istočne Bosne izbjeglima ispod četničke kame, gdje je kao i zadnjem ratu bila naredba.."uništiti neprijatelja bez obzira na spol i dob". Teret djelovanja Crne legije podnijeli su Hrvati. Muslimani su opet nekim čudom pobjegli pod antifašistički kišobran. U bitci na Sutjesci po partizanskim izvorima gdje je izginulo pola Dalmacije a Hrvata ukupno 2223 i samo 192 muslimana iako se borba vodila u Bosni a ne Dalmaciji, teret slave preuzet će smjerni i dragovoljni muslimani. Hrvati će preuzeti teret koji su muslimani rastovarili na kraju rata.

Danas 65 godina nakon kraja rata probujao je kao planinski potok muslimanski antifašizam. Nitko ga nije tražio, nitko ga nije očekivao, ali on je tu. Nosi sve pred sobom, naravno to nije nešto jer potok nije sila, više buke nego bujice, pokupi neke daščice i odbačene kese, ali je beskrajno iritantan i groteskan. Naknadni muslimanski antifašizam koji se imao vidjeti proteklih dana na FTV-u izaziva kod normalnih ljudi čuđenje i prezir i samo je dokaz koliko duboka može biti ljudska fascinacija lažima i krivotvorinom.

Čemu sve to, pitat će se netko neupućen. Čemu trud, čemu izmišljotine, koja je svrha? Svrha je ta kako bi se prikazalo kako se eto, muslimanski antifašizam i danas bori protiv fašizma. A fašist je svatko onaj koji ne priznaje cjelovitu BiH pod muslimanskom dominacijom. Partizanski antifašizam je muslimanima, koprena, veo, zar, a oni su tu prednosti jer imaju iskustva sa mimikrijom i prekrivanjima, treba sve druge koji nisu njima po ćeifu prikazati kao fašiste. Oni to nisu..jok. Njihovo slavljenje partizanske tradicije je farsično, jer je slijednica te borbe, tzv JNA njima 4 godine razvlačila pamet. Ali pragmatika je to. To je bila neka druga JNA koju su stvarali inače nepostojeći muslimanski antifašisti, to je bila čista sila, gdje nisu prevladali fašisti kao da je JNA nastala velikim praskom i nije samo kontinuitet srpskih stremljenja. Pa kako je moguće, kako netko tako može? Pa može onaj koji se poziva na srednjovjekovnu, predotomansku Bosnu, a istovremeno veliča i identificira se s onima koji su uništili i poharali tu srednjovjekovnu, predotomansku Bosnu. Tu nema logike, ali ima muslimanske logike. Svaku činjenicu iskrivi i prikaži je u svoju korist. Fascinantno je to. I istovremeno gadljivo i odurno.

Vratimo se na početak priče. Antifašizam kod pravih pobjednika nad nacizmom i fašizmom davna je i prosta činjenica. Kod balkanskih naroda to je biznis, krvavi posao koji se isplati više od ijednog drugog posla na svijetu. Ako jednom netko dođe pred zabetonirano okno slovenskog rudnika jezivog imena "Huda jama" znat će da dole leži sama srž balkanskog antifašizma. Tisuće lubanja poredanih i polivenih krečom. Iznad okna kako je i red stajat će mrtvačka glava prekrižena s dvije kosti. Rudari koji su se spuštali u okno molili su za šansu da se živi vrate na površinu zemlje. Nesretnici koje su balkanski antifašisti odveli u okno molili su se samo za brzu smrt i nisu imali nikakve šanse da ikad više napuste rudnik, a izgleda da ni mrtvi nemaju pravo na to.

Rudnik je davno prestao izbacivati rudaču. Antifašisti su voljeli jednu drugu vrstu rada. Smrt je uvijek bila njihov omiljeni posao.

Fašizam naš svagdanji

Dnevnik FTV je davno prestao biti informativna emisija. Bliže je zabavnom magazinu. Svaki novi dnevnik dokaz je da Duška Jurišić nije bila nikakav incident nego konstanta profesionalnog sunovrata, i novinarskog šarlatanstva. Običnom gledatelju vjerovatno je mučno gledati „Dnevnik“ FTV, ali ljudima koji iz bilo kojeg razloga pažljivije prate Dnevnike, ovo je vrijeme ultimativne zabave.

piše: Tvrtko Milović l poskok.info

Naravno, da FTV ima nekog utjecaja onda bi uređivačka politika ove kuće bila opasna, ali pošto ne mogu utjecati ama baš ni na šta, onda se „Dnevniku“ možemo slatko smijati.

Tako nekako u veselom tonu počinje posljednji „Dnevnik“ iz 06.04.2010. Djevojčica pjeva Balaševićevu pjesmu „samo da rata ne bude“ i to na otvaranju spomenika „ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva“ koji se zbio prije godinu dana. Na stranu što djeci s druge strane linije nije bilo mjesta na spomeniku... Djevojčica tako pjeva dobrih 5 minuta! Osobno sam znao da je 06.04. Dan oslobođenja Sarajeva, da se održava veliki business forum, da je Stinberg u Sarajevu, da se na taj dan pucalo po Sarajevu 1992. i da je otvoren spomenuti spomenik, ali mi nije bilo jasno kojim povodom djevojčica pjeva u prvih 5 minuta centralne informativne emisije Dnevnik!!!

Digresija za neupućene: „Dnevnik“ je informativna emisija koja za cilj ima prezentirati informacije koje su obilježile protekli dan. Djevojčica je ovu pjesmu pjevala prije godinu dana, Balašević ju je skladao prije mnogo više... koji je povod bio da je djevojčica pjeva baš sad nije jasno prvih 5 minuta. Za usporedbu, pogledajte što se sve događa u prvih 5 minuta dnevnika HRT, ili RTS...

Nakon što patetična crnobijela snimka ožalošćenog prošlogodišnjeg skupa završi, voditeljica nas upoznaje da je to zbog početka fašističkog napada na Sarajevo 1992. Znao sam! A na taj dan je prije 65 godina oslobođeno i Sarajevo. Pogađate opet – od prokletih fašista!

Eh ti fašisti, za sve su oni krivi, kako prije 65 godina, tako prije 18, a tako i danas. Idu prilozi koji nam to govore. Redaju se novinari na hrvatskom jeziku. Antonija Djak s čuđenjem pita sugovornika Peru Lukovića je li fašizam pobijeđen prije 65 godina, očekujući da se zajedno s gledateljima ibreti kako nije! I nije, veli sugovornik. Fašizam tada, onda, sada, a mešćini i u budućnosti ostaje trajna konstanta.

Slijedi prilog o Sarajevo business forumu u organizaciji BBI banke, iz koje evidentno stoji Haris Silajdžić. Prilog je bio neizbježan iz više razloga, ali najviše zbog političke i ekonomske elite bliskog istoka koja se na dva dana slila u Sarajevo sa potencijalnim milijardama eura investicija. Pitate se slučajno tko je sugovornik na temu Silajdžićevog foruma!? Pomislili ste na Harisa? E zajebali ste se. Za FTV je kompetentan sugovornik profesor Zlatko Lagumdžija (SDP). I nitko više!

Kada je SDP organizirao opskurni Sarajevski regionalni ekonomski forum u hotelu Holiday inn osim članova SDP-a nije došao nitko važniji. Od nevažnijih se isticao Stjepan Mesić koji o ekonomiji zuna koliko i o BH Hrvatima – ništa. FTV je tada uredno prenosio cijelu manifestaciju. Ako je Haris zapostavlen na najvažnijem ovogodišnjem ekonomskom eventu, u sljedećem prilogu nije.

Steinberg, (nekakav amerikanac koji nije u SDP) posjetio Sarajevo i članove Predsjedništva BiH. Među njima neizbježno i Silajdžića, od kojeg je još neizbježnije bilo uzeti izjavu. Pred izjavu su ga novinari FTV-a bili dužni uvrijediti... Ne treba žaliti Silajdžića, ali treba žaliti novinare koji moraju takve pamflete potpisivati.

Onda ide stoti put po redu prilog o Zakonu o zabrani fašističkih obilježja. Pošto na tom zakonu jaše Denis Bećirević (SDP) onda je i prilog našao svoje mjesto u „Dnevniku“. A spomenuti zakon je i povod ovog teksta. Želi SDP zabraniti fašizam i sve njegove manifestacije. U tome ga ništa neće zaustavit. Dobro, možda će ga zaustaviti to što je prijedlog zakona glup i što ne može dobiti ni približno dovoljno glasova u Parlamentu. Ipak, za SDP je i samo predlaganje svojevrsna pobjeda. Osim što se mogu svako malo s razlogom slikati za „Dnevnik“ FTV, mogu slobodno nazivati fašistima sve koji ne dignu ruku za njihov prijedlog zakona. A to szu bezbeli svi osim njih samih.

Dolazimo tako do SDP-ove glavne predizborne teze: Svi osim SDP-a su fašisti!

Razbacivanje pojmom fašizma svoje korijene vuče još iz prvih partizanskih pokreta u Dalmaciji. Tamo su partizani imali značajne uspjehe protiv smotanih talijanskih fašističkih okupatora. Kako su se dalmatinski borci širili okupiranom Kraljevinom Jugoslavijom tako su širili svoj antifašistički pokret. I riječi fašizam i antifašizam. Do kraja rata je sva borba protiv okupatora bila nazivana antifašističkom, pa tako i ona protiv nacista. Inačer, fašizam u svojoj ideologiji nije zločinački. Kao ni socijalizam. Ipak, obje ideologije su u svojoj realizaciji bile zločinačke. Talijanski fašizam u svojim zločinima nikad nije bio sustavan, niti približno brutalan poput nacističkih. Ipak , jugoslavenska partizanska borba ostala je antifašistička a ne antinacistička. A nacisti su, složit ćemo se, bili mnogo ozbiljniji neprijatelj od plašljivih talijanskih fašista.

U tom kontekstu partizani i komunisti osvajaju vlast u Jugoslaviji, i nameću antifašizam kao stil života ali i smisao opstanka sistema. A fašizam je nestao još 1943. I kao ideologija i kao pojava.

Antifašizam, s druge strane, poživio je mnogo duže: sve do 1991. kada se SFRJ konačno raspada. Za potrebe jeftine političke demagogije SDP oživljava riječ antifašizam i s njime maše. Da bi pojam imao smisla potrebi su i fašisti. To su, logično, svi.

Nacionalizam očito ne diskreditira protivnike u mjeri kojoj bi SDP-ovci željeli, pa su sada svi nacionalisti postali fašisti, a svi antiSDP-ovci promovirani u nacionaliste. Tako je građanski rat između 1992. i 1995. proglašen borbom antifašista (Armija BiH) protiv fašista (agresorski HVO i VRS). Da to ne bude dovoljno, fašizam je proglašen živim do danas! Utjelovljuju ga pojedine stranke u periodima:

alt

SNSD – od kad se Lagumdžija razočarao u Dodika, do daljnjeg.

SDS - od nastanka do objave rata SNSD-u

PDP – od potpisivanja koalicije s SNSD-om do raskida koalicije.

HDZ – od nastanka do potpisivanja koalicije s SDA, i u drugom fašističkom mandatu od pogoršanja odnosa s SDA do daljnjeg

HDZ1990 – od nastanka do bratimljenja sa SDA.

Ostali – svi koji ne glasuju za SDP-ove zakone protiv fašizma.

Što je suštinski problem prijedloga Zakona o zabrani fašizma i fašističkih obilježja!? Problem je sve.

-Ako je fašizam uništen 1943. zašto ga sad zabranjujemo?

- Ako još postoji, tko su fašisti?

-Koja je definicija fašizma, tj. Koje se sve djelovanje smatra fašističkim?

-Što je s nacizmom?

-Ako se izjasnim kao fašist, jesam li zaslužio zatvor automatski, ili ipak moram učiniti neko kazneno djelo?

-Koja su obilježja fašistička?

-Ako je slovo U sa rogovima fašističko, je li slovo U sa jednim rogom fašističko? Hoće li djeca ružna rukopisa ići u ustanove za preodgoj?

-Kako razlikovati četničke simbole od simbola srpskog naroda?

-Je li lažno optuživanje nekog za fašizam kažnjivo?

...itd. Ničeg ovog u prijedlogu zakona nema. Za predlagača (SDP) fašizam je i pitati ovakva pitanja. Tako su parlamentarni zastupnici postali fašisti. Naravno, nije dovoljno galamiti na njih da su fašisti u parlamentu, potrebno je to učiniti i na FTV, i to periodično, otprilike jednom mjesečno koliko Denis Bećirović predlaže.

Vratimo se slavnom „Dnevniku“. Fašistička obilježja u Žepču. Iscrtali ih Hrvati (sumnjali ste!?). Imena su im uredno objavljena, kako i dolikuje nakon objavljivanja imena svih koji su skrnavili srpske i hrvatske grobove po Sarajevu... ups, pogriješio sam; nit su uhvaćeni nit imenovani. Pardon.

Elem, mladim fašistima Žepča se dohakalo. U dnevničkom prilogu mjesta je našao i pokret „Dosta“ koji, gle čuda, okuplja podmladak SDP-a a od njih je i financiran. „Dosta“ u prilogu skuplja potpise osude fašističkog orgijanja po mezarjima...

Posljednju riječ o fašizmu daje Petar Luković, dobitnik prestižne šestopaprilske nagrade. Pero je indirektno s novinarkom konstatirao da su fašisti svi oni koji šire nacionalističku retoriku, a to su opet svi oni koji ističu nacionalni predznak, a to su naravno Srbi i Hrvati. Nakon što su to razjasnili, novinarka ga nevino pita: „kako u BiH izgraditi povjerenje među narodima!?“ Pero na to nešto kaki... Ne odgovara suvislo. To ću ja: Prvi korak za izgradnju povjerenja među narodima BiH je ukidanje „Dnevnika“ FTV!

6. april 2010, dan oslobođenja Sarajeva od fašizma.

Mogu li Komšićevi navodni oponenti na vlast dovesti Zlatka Lagumdžiju ?

Ovdašnjom javnom scenom u posljednje vrijeme vladaju različite informacije i dezinformacije. Obilježene apetitima različitih pojedinaca i interesnih skupina, sve su one u konačnici vezane za nadolazeće opće izbore u BiH, odnosno za postizborno preslagivanje vlasti.

Piše: Ilija Zovko

U pravom političko-medijskom ratu, koji se već duže vrijeme vodi između hrvatskih političkih stranaka u BiH, sve je podređeno budućem izbornom rezultatu, a kod nekih od aktera i golom opstanku na političkoj sceni.

U takvoj situaciji nekoliko manjih stranaka želi, pod svaku cijenu, privoljeti HDZ BiH na zajednički nastup na državnoj razini, nagovještavajući kako su pri tome spremni podržati i kandidata HDZ-a BiH za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Naravno, za uzvrat očekujući postizanje „dogovora“ o ostalim mjestima u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na državnoj i federalnoj razini, što prevedeno s ovdašnjeg političkog vokabulara znači čvrst predizborni dogovor o međusobnoj podjeli fotelja.

Vodstvo HDZ-a BiH, vjerujući u snagu svoje stranke, ne pristaje ni na kakve ustupke. Dragan Čović, prvi čovjek te stranke, javno poručuje kako „jedna homogenizacija izaziva drugu“, nedvosmisleno stavljajući do znanja što zapravo misli o prijedlozima vezanim za zajedničkog predsjedničkog kandidata svih hrvatskih stranaka.

Dvije hrvatske političke strukture u BiH

Na hrvatskoj političkoj sceni u BiH već su ranije, zahvaljujući mnogim suštinskim razlikama, utjecajima sa strane, ali i osobnim razlozima, formirane dvije zasebne političke grupacije, bez obzira na boju stranačkog dresa.

Uzročnici političkih razmimoilaženja među tim dvjema grupacijama puno su dublji nego bi se na prvi pogled moglo zaključiti. Stoga je i nemogućnost dogovora oko zajedničkog kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva BiH samo još jedan pokušaj taktičkog nadmudrivanja, čiji će negativan ishod, na kraju balade, javnosti biti plasiran kao povod za raspad potpisnica Kreševske deklaracije. Međutim, uzroci ovakvog stanja su puno dublji i ni ovaj put ih nitko neće spominjati.

Lider HDZ-a BiH Dragan Čović, pred nadolazeće izbore, računa na savezništvo sa HSS-NHI, HSP BiH i novoformiranim HSP HB. Mnogi zamjećuju da ova skupina hrvatskih stranaka ima, koliko toliko, jasan i određen stav o unutarnjem uređenju BiH, i upravo je to razlog dobre suradnje i čvrstih političko-partnerskih odnosa Dragana Čovića sa Miloradom Dodikom.

Uz Dodika, ovoj koaliciji će se, po svemu sudeći, nakon izbora priključiti i Fahrudin Radončić, koji će Tihiću i Silajdžiću, svakako, uspjeti preoteti dobar dio glasačkog tijela, što može biti sasvim dovoljno za formiranje vlasti na državnoj razini.

Drugu skupinu hrvatskih stranaka predvode Bože Ljubić i Zvonko Jurišić, lideri HDZ-a 1990 i HSP-a Đapić-Jurišić. Ova skupina, kako se čini, želi privoljeti svog aktualnog koalicijskog partnera Jerku Ivankovića-Lijanovića na odustajanje od vlastite predsjedničke kandidature. U slučaju takvog razvoja situacije NS Radom za boljitak bi, zajedno sa nekolicinom manjih stranaka, pomogla uzlet Martina Raguža ili Zvonke Jurišića do mjesta hrvatskog člana Predsjedništva BiH, a zauzvrat Lijanovići bi dobili potporu u otvorenom zasjedanju na tron u Županiji Zapadnohercegovačkoj, što je njihov temeljni interesno-politički cilj.

Međutim, ove tri stranke i njihovi partneri teško mogu do postizanja konsenzusa o unutarnjem ustrojstvu BiH, pa se upravo stoga manje vjerojatnom čini otvorenom njihova predizborna suradnja. Međutim, kao dio jednog poslijeizbornog koalicijskog bloka, u kome je NS Radom za boljitak ljevica, Jurišićev HSP desnica, a Ljubićev HDZ 1990 sredina, njihova suradnja se, kao i do sada, čini sasvim izglednom. Ukoliko naravno ne dođe do znatnijeg međusobnog približavanja dva HDZ-a, što je već ranije bilo planirano.

Sudeći prema određenim medijskim natpisima, sigurni koalicijski partneri ove skupine stranaka svakako su Tihićeva SDA i Silajdžićeva SBiH, dočim se ime koalicijskog partnera sa srpske strane javno ne spominje. Međutim, sigurno je da Jurišić-Ljubić-Tihić-Silajdžićeva koalicija među srpskim strankama može računati jedino na mogućnost koaliranja sa SDS-om, dok je mogućnost njihove suradnje sa Miloradom Dodikom neizvodiva, a Mladenom Ivanićem moguća jedino u paketu koga će predvoditi Zlatko Lagumdžija.

Planove ovih dviju stranačkih grupacija može pomutiti izborni uspjeh Zlatka Lagumdžije i njegovog SDP-a. U tom slučaju NS Radom za boljitak i Mladen Ivanić sigurni su Lagumdžijini koalicijski partneri. Znajući da su gledišta Zlatka Lagumdžije na budućnost BiH istovjetna gledištima ostalih bošnjačkih lidera onda se ne treba previše čuditi da Tihić, Silajdžić i Radončić, i unatoč drugim razlozima, nakon izbora podrže Lagumdžiju, te tako zajednički nastave trasirati put prema građanskoj državi.

Ništa neobično, rekli bi mnogi. Izbori su pred nama i svi su ovi procesi u duhu višestranačja i demokratskih standarda. Složili bi se s takvog konstatacijom u svakoj drugoj situaciji. Međutim, u neuređenoj državi kakva je BiH, u kojoj je hrvatski narod gurnut na put odabira između vlastitog iseljavanja i asimiliranja, ovi su procesi iznimno opasni. Pogotovo što se oni događaju u predvečerje ustavnih promjena, koje će dugoročno odrediti ustavnu arhitekturu BiH, ali i položaj hrvatskog naroda u njoj.

Stoga, nije uopće nebitno kakva će BiH biti u budućnosti. Ostane li ona dvoentitetska onda će o njenoj daljoj sudbini biti odlučivano u međusobnim dogovorima Srba i Bošnjaka, a politički će predstavnici ta dva naroda zadržati pod svojim utjecajima po jednu polovicu države.

Preustroji li se u nadolazećim promjenama u bilo koji oblik građanske države, onda će BiH dugoročno postati nacionalna država bošnjačkog naroda, što je za hrvatski, ali i srpski, narod u BiH jednako neprihvatljivo i pogubno. U takvoj se situaciji očekuju nadolazeći izbori, pa stoga ne čudi da su oni već sada proglašeni povijesnim.

Zabrinjavajući primjeri unutar hrvatskih političkih razračunavanja

Ono što zabrinjava svakako su međusobne bitke koje sučeljene hrvatske stranačke vojske biju između sebe. Vlast u većini hercegovačkih općina s hrvatskom većinom ima HDZ BiH, koji je i čimbenik u vlasti i na razini Federacije BiH. Istodobno, vlast u tri hercegovačke županije ima koalicija HDZ-1990, HSP Đapić-Jurišić i NS Radom za boljitak. Upravo se ova situacija s jedne strane pokazuje dobrom, a s druge strane pogubnom za hrvatski narod u BiH.

S jedne strane ova je situacija trebala biti dobar pokazatelj kako vlast djeluje bez HDZ-a BiH, i što su dobre, a što loše, strane nove vlasti?

Istodobno, ova je situacija trebala biti i vrlo snažan „apaurin“ koji će pozitivno djelovati na umirivanje taština i spuštanje „na zemlju“ nekih HDZ-ovih lokalnih moćnika, koje je vlast toliko bila „izvitoperila“ da su svaku, pa makar i dobronamjernu, kritiku bili počeli isčitavati kao napad na HDZ i nacionalne interese hrvatskog naroda u BiH.

Međutim, sagledavajući ukupno stanje čini se da pozitivnog pomaka uopće nema. Životni standard naroda je sve manji, nezaposlenih sve više, a rupe u proračunu postaju svakim danom sve veće. Uz kazano, došlo je do čitavog niza novih negativnih pojava koje je zdravoj logici teško pojasniti. Međutim velika je mogućnost da će zbog tih pojava posljedice snositi čitavo pučanstvo, bez obzira na stranačku pripadnost.

Neshvatljivo je, naime, ujedno i nelogično, zabrinjavajuće, i jako cinično, da neke hercegovačke općine s hrvatskom većinom u potpunosti ignoriraju pravne sustave županija kojima pripadaju, i ukupno svoje djelovanje obavljaju po federalnom zakonodavstvu.

Gledajući politički, opasna je to, dvolična, protuustavna i nepromišljena praksa koja vodi daljem slabljenu i konačnom gašenju županija, kao i ukupnom jačanju Federacije BiH.

Gledajući pravno, riječ je o kršenju županijskog ustava i čitavog niza zakona, što je samo po sebi već dovoljan razlog za podizanje niza prekršajnih i kaznenih prijava protiv glavnih protagonista ovakvog neustavnog i protuzakonitog ponašanja.

Drugi iznimno opasan primjer ove vrste političkih „igrica“ s nesagledivim posljedicama su događanja vezana za ukidanje ili umanjenja ostvarenih tvarnih i socijalnih prava braniteljske populacije. Naime, izvršna i zakonodavna vlast u Federaciji BiH već su dobrim djelom, po naputku međunarodnih krugova, obavili dio domaće zadaće, čiji će učinci doći na naplatu bivšim pripadnicima, stradalnicima i obiteljima poginulih pripadnika HVO-a. Naime, zahvaljujući donošenju Zakona o prihodovnom cenzusu, koje bi uskoro trebalo uslijediti, najveći će broj stradalnika Domovinskog rata i svi nositelji obiteljskih invalidnina ostati ne samo bez tvarne potpore, nego i bez socijalne i zdravstvene zaštite.

Ovakav potez federalnih vlasti svakako će otvoriti čitav slijed događaja čiji je ukupni tijek teško predvidjeti. Svakako će ovaj proces, ukoliko se i dalje nastavi, u konačnici dovesti do novog vala iseljavanja u Republiku Hrvatsku, poglavito onih obitelji koje su korisnici obiteljskih invalidnina i mirovina, a time i zdravstvene i socijalne zaštite, iz proračuna Republike Hrvatske.

Naravno, za očekivati je da će jedan ovakav zakon, u prvoj fazi, svakako, rezultirati otvorenim buntom, što će znatno umanjiti izborne izglede stranaka na vlasti i umnogome pogodovati Zlatku Lagumdžiji i ostalim zagovornicima građanskog koncepta ustroja države. Zbog toga se i može otvoreno kazati da je nametanje jednog ovakvog zakona, neposredno pred izbore, unaprijed osmišljen i vrlo slojevit čin koji ima za cilj pomoći dolasku na vlast građanske opcije. Logično je da se bošnjačke stranke ovome previše ne protive. Naime, Tihić i Silajdžić su potpuno sigurni da s Lagumdžijom imaju suglasje oko većine tema. Međutim, neshvatljiva je i upitna uloga i šutnja hrvatskih stranaka u ovome procesu ?!

Međunarodne okolnosti u bližem okružju ne idu na ruku rješavanju hrvatskog pitanja u BiH

Niti međunarodne prilike u bližem okružju, sasvim je izvjesno, ne idu u prilog hrvatskom narodu u BiH i njegovoj borbi za ustavnu i tvarnu ravnopravnost u BiH. Aktualni predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović naklonjen je Lagumdžijinom SDP-u i građanskom uređenju BiH, što se moglo sasvim nedvojbeno prepoznati i u njegovom susretu sa Željkom Komšićem, održanom odmah nakon drugog kruga predsjedničkih izbora u Republici Hrvatskoj.

Aktualna hrvatska premijerka Jadranka Kosor se svojedobno javnosti predstavila kao veliki zagovornik braniteljske populacije. Njene aktivnosti dovele su do međudržavnog sporazuma između Hrvatske i BiH, na temelju koga je Republika Hrvatska na sebe preuzela skrb nad dobrim djelom stradalnika HVO-a i članova njihovih obitelji. Sad kad su prava, tih istih, bivših pripadnika HVO-a postala upitna u BiH, ostaje za vidjeti hoće li se gospođa Kosor, s ciljem zaštite dijela te iste populacije, uopće oglasiti ?!

Izmjenama Zakona o prebivalištu i najavama zahvata na Izbornom zakonu aktualna je hrvatska premijerka, odmah nakon drugog kruga predsjedničkih izbora u Republici Hrvatskoj, jasno pokazala kako će uskraćivanje izborne potpore predsjedničkom kandidatu HDZ-a Andriji Hebrangu, u 11. izbornoj jedinici, biti i te kako sankcionirano.

Priznanje za ove postupke discipliniranja hrvatskih državljana koji žive u BiH gospođa Kosor nije dugo čekala. Nedugo zatim uslijedile su pozitivne ocjene, koje je aktualna premijerka dobila od strane najvećeg djela ljevičarskih središta političke moći, kako u Republici Hrvatskoj tako i šire.

Ipak, mora se priznati, vrhunac tih priznanja dogodio se u povodu 3. obljetnice Tuzlanskog lista, kada je Tuđmanova nasljednica na čelu HDZ-a postala nositeljica priznanja "Ličnost godine u regiji Zapadnog Balkana".

Ovih nekoliko primjera političkih postupaka najviših dužnosnika Republike Hrvatske nedvojbeno pokazuje kako, za razliku od nekih drugih susjeda, matična nam država nema vlastiti strategijski koncept. Stisnuti na uskom manevarskom prostoru najviši dužnosnici Republike Hrvatske svakodnevno pokazuju kako u djelo provode naputke onih krugova koji prioritete daju zapadnobalkanskim integracijama, uz istodobno suspendiranje pravičnog rješavanje hrvatskog pitanja u BiH.

Slična situacija je i u BiH. Međusobno sukobljene stranačke vojske vode računa isključivo o svojim interesima, svojim članovima i rejtinzima svojih vođa. Sve je ostalo u drugom planu.

Stoga se i može dogoditi da u međusobnom bespoštednom ratu tih stranačkih vojski kao kolateralna šteta strada najstariji narod u BiH. Dolazak na vlast Zlatka Lagumdžije i transformacija BiH u građansku državu, za hrvatski bi narod u BiH bilo ravno stradavanju.

U slučaju takvog razvoja situacije od vlastite se odgovornosti pred poviješću ne bi mogla oprati većina stranačkih lidera koji svojim nepromišljenim i lošim usko stranačkim odlukama štete interesima naroda iz koga potiču.

Uz lijepe priče o hrvatskim nacionalnim interesima dobar dio hrvatskih političara vuče takve licemjerne poteze koji otvoreno „guraju vodu na mlin“ njihovim tobožnjim političkim neistomišljenicima, pretvarajući tako političku poziciju hrvatskog čovjeka u BiH u potpuno beznađe.

Na koncu, nikoga ne treba posebice začuditi ukoliko oni krugovi što se na sve načine deklarativno protive ponovnom izboru Željka Komšića, svojim postupcima pripomognu u dolasku na vlast njegovog stranačkog šefa Zlatka Lagumdžije, pa čak budu i njegovi koalicijski partneri.

Naravno, ukoliko ih Lagumdžija bude želio, a željet će ih za koalicijske partnere ukoliko mu budu potrebni!