http://blog.vecernji.hr/nino-raspudic
Nekada nam se vladajuća elita obraćala s drugovi i drugarice, potom Hrvatice i Hrvati, a uskoro će, čini se, isključivo s porezni obveznici i obveznice… Vezivno društveno tkivo tek je nedavno s klasne solidarnosti prebačeno na nacionalnu, a već ga se pokušava reinterpretirati kao društveni ugovor poreznih obveznika.
Sintagma o poreznim obveznicima kao jedinoj legitimnoj osnovi društva gotovo se neopazice uvukla u javni govor. Zanimljivo je da tu liberalno-kapitalističku kovanicu promiču tobože lijevi krugovi. Upadljivo inzistiranje na njoj u osnovi je pokušaj paraustavnog redefiniranja državnog smisla RH, biračkoga prava i legitimnosti izbora. Prema takvim konstrukcijama mogli bismo RH zamisliti kao građansku biznismensku državu, veliki Wall Street sastavljen isključivo od poreznih obveznika. No Ustav kaže drukčije: “Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina…” i dodaje: “U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.” Ne građana, niti poreznih obveznika, već državljana. A, tako definiran, “narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.” Prema članku 45. “Hrvatski državljani imaju opće i jednako biračko pravo s navršenih 18 godina u skladu sa zakonom” i “U izborima za Hrvatski sabor i Predsjednika Republike ostvarivanje biračkog prava RH osigurava i svojim državljanima koji se u doba izbora zateknu izvan njezinih granica tako da mogu glasovati i u državama u kojima se nalaze ili na koji drugi način određen zakonom.”
Negirati “dijasporsko” pravo glasa, pravno gledano jednako je kao zauzimati se za ukidanje prava glasa ženama ili starijima od šezdeset godina. To je također izvedivo osigura li se dvotrećinska saborska većina za promjenu Ustava. No Bruxelles ne bi na to blagonaklono gledao, a i HDZ i SDP računaju na ženske i umirovljeničke glasove.
Članak 10 Ustava propisuje da se “dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči osobita skrb i zaštita RH”. Kolika je bila ta skrb i kako je umirovljeni predsjednik obavljao ustavne dužnosti svjedoči i to da tijekom deset godina nije nijednom posjetio Hrvate u BiH. Tim se ljudima predbacuje što, iako u njoj ne plaćaju porez, odlučuju o sudbini RH. Zaboravlja se da je RH kao sukreator i supotpisnik Daytonskog sporazuma stopostotno odlučila o njihovoj današnjoj sudbini, a oni izaberu jedva tri posto zastupnika. Glasovi dijaspore ni na jednim izborima nisu nikome donijeli prevagu i bez njih bi svi rezultati bili isti.
O tobožnjim silnim nepravilnostima na glasovanju u BiH, osim jedne mrtve glasačice u Čapljini, što je statistički zanemarivo i događa se i u RH, do sada nisu podastrti nikakvi dokazi. O stotinama glasača na jednoj adresi u Vinjanima, za što se pokazalo da se odnosi na naselje, a ne na jednu fantomsku kuću, u medijima je najviše moralizirao nesuđeni predsjednikov savjetnik Rakar, za kojeg se doznalo da državi duguje više od milijun kuna poreza.
Samo se od tog duga moglo isplatiti doplatak za pedesetero djece ili barem srediti famozne biračke popise.
Odnos prema bh Hrvatima simptom je gubitka horizontalne solidarnosti u hrvatskom društvu i dubinske krize nacije. Ne treba misliti da će se nova diskriminacijska logika zadržati na njima. Isti mediji koji grade mit poreznog obvezništva, po potrebi pišu kako hrvatski radnik ili profesor ništa ne rade, čim se usude najaviti štrajk, a našli su prostora i za ekonomske bisere poput onog koji bi starcima ukinuo pravo glasa.
Isti ljudi koji su nacionalni koncept proglašavali reliktom 19. stoljeća, vraćaju nas u 18. uvodeći plaćanje poreza kao kriterij, što je korak do imovinskih cenzusa. Todorićev bi glas onda trebao vrijediti kao pet tisuća radničkih.
Biračko bi pravo trebalo potom ukinuti umirovljenicima i nezaposlenima, ograničiti ga siromašnima. Ima li Hrvatska danas ikakav drugi smisao osim poreznog? Jesu li se u ratu borile dvije kategorije poreznih obveznika? Je li onda svejedno nalazi li se središte porezne uprave u Zagrebu, Beogradu ili Bruxellesu?
subota, veljače 27, 2010
Dijasporina dijaspora!?
Hoće li se Hrvati iz Bosne i Harcegovine nastaviti iseljavati u susjednu Hrvatsku? To se pitanje aktualiziralo nakon što je hrvatska vlada nedavno predložila izmjenu Zakona o prebivalištu po kojem nitko ne bi smio imati prebivalište u dvije države, nego će se morati odlučiti za jedno od njih.
Piše: Pejo Gašparevic l domaljevac.com
Takvim prijedlogom zakona hrvatski državljani u BiH ne bi imali „socijalna prava koja imaju hrvatski državljani s prebivalištem u Hrvatskoj“.
Svaka ozbiljna država pedantno uređuje izdvajanja za socijalu, pa se čini opravdanim što i Hrvatska želi uvesti reda u taj dio proračunskog kolača kako sredstva poreznih obveznika ne bi nekontrolirano curila. No, slabija je strana ovog prijedloga što je osvanuo u javnosti neposredno nakon nedavnih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj na kojima HDZ-ov kandidat Andrija Hebrang nije dobio masovniju podršku Hrvata u BiH, pa je ovakav postupak vlasti u Hrvatskoj percipiran kao navodna kazna za uskraćivanje izborne podrške. Čini se kako je u ovom slučaju izostala priprema javnosti, to jest hrvatskih državljana u BiH, za izmjene zakona kojima se izravno zadire u njihova dosadašnja prava.
Iznenadne najave žurnih promjena ovog zakona odjeknule su među Hrvatima u BiH kao grom iz vedra. Utučenost ovakvim prijedlogom zakona iznjedrila je opasnost novog masovnijeg iseljavanja Hrvata iz BiH u Hrvatsku gdje bi mogli ostvarivati socijalna prava. Eventualnim, nedaj Bože, novim valom odlijevanja Hrvata iz BiH zadao bi se težak udarac biloškom opstanku već ionako demografski prepolovljenim Hrvatima, u odnosu na prijeratno razdoblje u BiH.
U podnožju prijedloga o ukidanju dvojnog prebivališta usidreno je još jedno krupno pitanje – pravo glasovanja hrvatskih državljana u BiH na izborima u Hrvatskoj. Nitkomu ne treba biti nezgodno ako se kaže da je svrstavanje hrvatskih državljana u BiH, pretežito Hrvata, u 11. izbornu jedinicu Republike Hrvatske za dijasporu (iseljeništvo) - uvredljivo. Od onih koji su kreirali takvo tretiranje Hrvata u BiH očekuje se da priopće - kada su se Hrvati iz Hrvatske iseljavali u BiH. To bi bilo senzacionalno otkriće nepoznato povijesnoj zanosti. Umjesto pretvaranja Hrvata u BiH u dijasporu RH, trebalo bi posegnuti za priznavanjem statusa dijaspore u Hrvatskoj mnoštvu Hrvata podrijetlom iz BiH.
Procjene govore kako bi među Hrvatima izbjeglim iz BiH u (po)ratnom razdoblju trenutačno njih oko 150 tisuća moglo imati pravo glasa na izborima u BiH. U tom slučaju, uz sadašnjih 300 tisuća Hrvata u BiH s pravom glasa, njihovo bi biračko tijelo naraslo na oko 450 tisuća. Takvim omasovljivanjem biračkog tijela Hrvata u BiH i njegovim pametnim mobiliziranjem, spriječile bi se repriza, primjerice, izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH većinom bošnjačkim glasovima kao što je to bi slučaj sa Željkom Komšićem na prošlim općim izborima.
U sadašnjim okolnostima nemilosrdnog Daytonskog dvoentitetskog ustroja BiH, Hrvatima bi se najviše pomoglo „uvozom“ biračkog tijela. Politička nemaštovitost i rasipanje biračkog tijela Hrvata u BiH trebaju neizostavno ustupiti mjesto političkoj kreativnosti i okrupnjavanju glasačke mase. Ovakva stajališta ne trpe prigovore da se radi o zagovaranju jednoumlja. Ne! I naprotiv! Ovo je potraga za političkim alatima kojim bi se spriječilo nestajanje jednog naroda, bez kojeg je i BiH nezamisliva.
Piše: Pejo Gašparevic l domaljevac.com
Takvim prijedlogom zakona hrvatski državljani u BiH ne bi imali „socijalna prava koja imaju hrvatski državljani s prebivalištem u Hrvatskoj“.
Svaka ozbiljna država pedantno uređuje izdvajanja za socijalu, pa se čini opravdanim što i Hrvatska želi uvesti reda u taj dio proračunskog kolača kako sredstva poreznih obveznika ne bi nekontrolirano curila. No, slabija je strana ovog prijedloga što je osvanuo u javnosti neposredno nakon nedavnih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj na kojima HDZ-ov kandidat Andrija Hebrang nije dobio masovniju podršku Hrvata u BiH, pa je ovakav postupak vlasti u Hrvatskoj percipiran kao navodna kazna za uskraćivanje izborne podrške. Čini se kako je u ovom slučaju izostala priprema javnosti, to jest hrvatskih državljana u BiH, za izmjene zakona kojima se izravno zadire u njihova dosadašnja prava.
Iznenadne najave žurnih promjena ovog zakona odjeknule su među Hrvatima u BiH kao grom iz vedra. Utučenost ovakvim prijedlogom zakona iznjedrila je opasnost novog masovnijeg iseljavanja Hrvata iz BiH u Hrvatsku gdje bi mogli ostvarivati socijalna prava. Eventualnim, nedaj Bože, novim valom odlijevanja Hrvata iz BiH zadao bi se težak udarac biloškom opstanku već ionako demografski prepolovljenim Hrvatima, u odnosu na prijeratno razdoblje u BiH.
U podnožju prijedloga o ukidanju dvojnog prebivališta usidreno je još jedno krupno pitanje – pravo glasovanja hrvatskih državljana u BiH na izborima u Hrvatskoj. Nitkomu ne treba biti nezgodno ako se kaže da je svrstavanje hrvatskih državljana u BiH, pretežito Hrvata, u 11. izbornu jedinicu Republike Hrvatske za dijasporu (iseljeništvo) - uvredljivo. Od onih koji su kreirali takvo tretiranje Hrvata u BiH očekuje se da priopće - kada su se Hrvati iz Hrvatske iseljavali u BiH. To bi bilo senzacionalno otkriće nepoznato povijesnoj zanosti. Umjesto pretvaranja Hrvata u BiH u dijasporu RH, trebalo bi posegnuti za priznavanjem statusa dijaspore u Hrvatskoj mnoštvu Hrvata podrijetlom iz BiH.
Procjene govore kako bi među Hrvatima izbjeglim iz BiH u (po)ratnom razdoblju trenutačno njih oko 150 tisuća moglo imati pravo glasa na izborima u BiH. U tom slučaju, uz sadašnjih 300 tisuća Hrvata u BiH s pravom glasa, njihovo bi biračko tijelo naraslo na oko 450 tisuća. Takvim omasovljivanjem biračkog tijela Hrvata u BiH i njegovim pametnim mobiliziranjem, spriječile bi se repriza, primjerice, izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH većinom bošnjačkim glasovima kao što je to bi slučaj sa Željkom Komšićem na prošlim općim izborima.
U sadašnjim okolnostima nemilosrdnog Daytonskog dvoentitetskog ustroja BiH, Hrvatima bi se najviše pomoglo „uvozom“ biračkog tijela. Politička nemaštovitost i rasipanje biračkog tijela Hrvata u BiH trebaju neizostavno ustupiti mjesto političkoj kreativnosti i okrupnjavanju glasačke mase. Ovakva stajališta ne trpe prigovore da se radi o zagovaranju jednoumlja. Ne! I naprotiv! Ovo je potraga za političkim alatima kojim bi se spriječilo nestajanje jednog naroda, bez kojeg je i BiH nezamisliva.
Prodaja Posavine - iz drugog kuta
Kada je u pitanju navodna izdaja Posavine, u prvi plan se poturaju prvenstveno osobni i subjektivni stavovi bilo iz neznanja ili namjerno zbog vlastitih grijeha ili politikantskih namjera i ciljeva. Zagaziti u takvu žabokrečinu nije preporučljivo bez dobrih rukavica i dubokih ribarskih čizama inače gdje god žabokrečina dodrine kožu „fasovao“ si šugu. Ali, uz sav rizik jednom za sva vremena mora se iz mulja izvući i taj „veleizdajnički“ leš bez čije obdukcije će i dalje postojati “naša” i “njihova” istina koja dovodi do sve evidentnijeg raskola u hrvatskom narodu.
Crovata l posavski-obzor.info
Kao krajnja, suverena instanca za utvrđivanje istine (naravno njihove) sve više se namću upravo oni što i sami imaju svoj vlastiti leš kojeg uporno kriju ispod naglog posavskog domoljublja. Kako im leš ne bi „tuknuo“ na smrad, iznajmljeni vračevi iz Šehera redovno ga balzamiraju i to ukradenom svetom vodom. Na jednoj strani oni svoje „domoljublje“ mjere količinom animoziteta koji često prelazi u patološku mržnju prema svim onim Hrvatima koji njihove priče ne žele „na živo“ u komadu gutati, zatim prema Hrvatima iz Hercegovine, ali i prema Hrvatskoj i njenim ratnim čelnicima. Istovremeno, na drugoj strani svoje „domoljublje“ mjere apsurdnim „bosanskim patriotizmom“ i poselamljivanjem svih onih koji iskazuju otvorenu mržnju prema prethodno nabrojanoj hrvatskoj ekipi. Sve te optužbe najbolje definira Aristotelova izreka: „Iskvarenim luzerima nije važno koliko je istinita njihova priča, već koliko se priča istinitom doima“.
Interesantno, Hrvati iz Središnje Bosne, Uskoplja i Rame, ili Srbi iz Hrvatske, Kosova ili Sarajeva isto kao i muslimani-Bošnjaci iz Srebrenice, Banja Luke i sl. zbog toga što su u ratu izgubili svoja ognjišta nikada ne govore o izdaji svojih predsjednika ili dijelu svojeg naroda iz druge regije. Očito ta je privilegija zapala samo Posavinu i to onaj njen dio koji je svojim napuštanjem bojišta najviše doprinio njenom padu?! Svi drugi za svoju nesreću okrivljuju neprijatelja a jedino šaka jada optužuje malo svoj narod, malo svojeg predsjednika?! Kao u onoj dječijoj igri kada zadnja riječ pjesmice određuje koje dijete će tražiti skrivenu djecu, tako i teoretičari zavjera malo-malo za navodnu izdaju Posavne, zaustave svoj kažiprst na nekom drugom pjevušeći: Eci peci pec, ti si izdajnčki zec, a ja mala pobjeguljica, eci peci pec.
Hajde da vidimo kako tu naovodnu izdaju Posavine vide oni koje je pjesmica prokazala.
a) ) Kako vide izdaju Hrvati Središnje Bosne, Uskoplja, Rame, Hrecegovine:
Za razliku od otrcane trgovine naftom između Srba i dijela hrvatskog korpusa u Hrvatskoj i Hercegovini, a koju muslimani-Bošnjaci i prosarajevski „Hrvati“ uzimaju kao krunski dokaz izdaje Posavine, Hrvati iz Središnje Bosne, Uskoplja,Rame i Hercegovine, nikada o svojem izgubljenom teritoriju ne govore kao o izdaji Hrvatske ili bilo koga drugog, iako ovaj dio Hrvata koji je ratovao protiv muslimanske vojske ima sve argumente za optužbe o izdaji???!!!
Dok je muslimanska vojska masovno protjerivala i ubijala hrvatsko stanovništvo u isto vrijeme:
- Hrvatska je primila preko 700.000 muslimansko-bošnjačkih izbjeglica.
- Pomažući muslimane-Bošnjake Hrvatska je srpiječila novu Srebrenicu u bihackom kraju
- Preko svojeg teritorija Hrvatska je postrojbama muslimanske vojske propuštala mudžahedine iz arapskih zemalja koji su se istakli u ritaualnim ubijanjem Hrvata, zatim je propuštala vojnu i svaku drugu pomoć.
- Hrvatska država je obučavala i naoružavala muslimansku vojsku itd. itd. itd..
Nije teško zamisliti sto bi odbjegli „domoljbi“ natovarili na dušu i Hercegovini i Hrvatskoj da je istovjetna hrvatska pomoć umjesto muslimanima-Bošnjacima otišla Srbima u Posavini ili da su ovi posavski „domoljubi“ nekim slučajem Hrvati iz Središnje Bosne?! Pitam se kako Hrvati Središnje Bosne gledaju na plantonsku ljubav koju prema njihovim krivnicima muslimanima-Bošnjacima, pokazuje „frankfurtsko-münchenska“ brigada?!
b) Viđenje iz Hrvatske. Velika odgovornosti leži upravo na onom dijelu posavskih vojnih obveznika kojima je bijeg s bojišta bio isto toliko težak koliko i žabi skočiti u vodu.
Kada su u pitanju izdaje u Hrvatskoj, krvavi pad i gubitak Vukovara, Istočne Slavonije i Baranje, nitko u Hrvatskoj ne naziva izdajom iako su ova područja reintegrirana mirnim putem i to tek nakon što je međunarodna zajednica izvršila pritisak na Srbiju.
c) Što je izdaja za muslimane-Bošnjake?! Isto što i za poslije ratne posavske „došljake“.
Iako se stravično ubijanje i pad Srebrenice i Žepe desilo zato što im Sarajevo nije pomoglo jer je bilo prezuzeto iskazivanjem „ljubavi“ prema Hrvatima Središnje Bosne, Uskoplja, Rame i Hercegovine, iako je Srebrenica perverzno pripala R.Srpskoj čija vojska je u Srebrenici počinila zločin, srebrenički ali ni ostali muslimani-Bošnjaci diljem BiH nikada ne optužuju Sarajevo za izdaju iako je u vrijeme pada Srebrenice muslimanska vojska u Tuzli imala „siestu“ (drijemanje) a nakon nje kahvenisanje. Tim više, paradoksalno je što muslimani-Bošnjaci umjesto za svojom Srebrenicom, ubiše se od ljubavi za Posavinom?! I k`tome, za razliku od optužbi upućenih Hrvatskoj, muslimani-Bošnjaci za izdaju Posavine nikada ne optužuju Sarajevo niti spominju kahvedžije iz Tuzle i Srebrenika koji su za vrijeme najtežih napada na Posavinu uživali pušeći „lulu mira“!
Sve u svemu, ovakava „izdajnička“ mitomanija najviše me podsjeća na prastari način paljenja vatre kada se drveni štapić brzim trljanjem među dlanovima okreće velikom brzinom u procjepu položenog drveta kako bi se stvorila temperaturu dovoljna za potpalu. Čim se počne malo dimiti na ugrijano drvo stavlja se suha i poput cjevčice šuplja slama koja za čas plane a onda se dodaju malo deblje grančice i na kraju visoko kalorične cjepanice. I eto vatre oko koje se griju lovačke priče. Na isti način potpaljuju se vatre i o navodnoj izdaji Posavine. Odbjegli kvazi političari i zapovjednici vrte štapić a oni koji su ih pratili, oni kao slama za čas planu. Kako se vatra ne bi ugasila, pored gore nabrojane piromanske ekipe, u nju konstantno puše i armija obožavatelja Mehmeda II. kojeg oni cijene i slave jer je i on „volio“ multi-kulti BiH i Hrvate u njoj, na isti način na koji Hrvate vole i današnji njegovi obožavatelji. Ljubav je 100% dokazana od Središnje Bosne do Hercegovine.
Kako piromanjija ne bi ostala bez znanstvene potvrde, njoj se dodaju i znanstveno utemeljeni dokazi i „provjereni“ obavještajni podaci. Povijesna dokumentacija ima prirodu „vjerodostojne“ usmene predaje i to sa naslovom „Sjećam se moj otac mi je znao reći”, dok obavještajni i podaci koji bi trebali diskreditirati one koji se ne žele grijati uz takvu vatru, dolaze iz prve ruke što miluje i nose operativni naslov „Dok supruga miješa (valda ćevap), preko ramena mi dobacuje - To su UDBA-ši“. E vala. Kakve su im vrijednosti povijesna dokumentacija i obaviještajni podaci, takve im je vrijednosti i „istinita“ priča.
Henry Miller bi rekao: “Nemoj biti čovjek koji je nagomilanim „izdajama“ potopio sudbinu svojeg naroda“.
Crovata l posavski-obzor.info
Kao krajnja, suverena instanca za utvrđivanje istine (naravno njihove) sve više se namću upravo oni što i sami imaju svoj vlastiti leš kojeg uporno kriju ispod naglog posavskog domoljublja. Kako im leš ne bi „tuknuo“ na smrad, iznajmljeni vračevi iz Šehera redovno ga balzamiraju i to ukradenom svetom vodom. Na jednoj strani oni svoje „domoljublje“ mjere količinom animoziteta koji često prelazi u patološku mržnju prema svim onim Hrvatima koji njihove priče ne žele „na živo“ u komadu gutati, zatim prema Hrvatima iz Hercegovine, ali i prema Hrvatskoj i njenim ratnim čelnicima. Istovremeno, na drugoj strani svoje „domoljublje“ mjere apsurdnim „bosanskim patriotizmom“ i poselamljivanjem svih onih koji iskazuju otvorenu mržnju prema prethodno nabrojanoj hrvatskoj ekipi. Sve te optužbe najbolje definira Aristotelova izreka: „Iskvarenim luzerima nije važno koliko je istinita njihova priča, već koliko se priča istinitom doima“.
Interesantno, Hrvati iz Središnje Bosne, Uskoplja i Rame, ili Srbi iz Hrvatske, Kosova ili Sarajeva isto kao i muslimani-Bošnjaci iz Srebrenice, Banja Luke i sl. zbog toga što su u ratu izgubili svoja ognjišta nikada ne govore o izdaji svojih predsjednika ili dijelu svojeg naroda iz druge regije. Očito ta je privilegija zapala samo Posavinu i to onaj njen dio koji je svojim napuštanjem bojišta najviše doprinio njenom padu?! Svi drugi za svoju nesreću okrivljuju neprijatelja a jedino šaka jada optužuje malo svoj narod, malo svojeg predsjednika?! Kao u onoj dječijoj igri kada zadnja riječ pjesmice određuje koje dijete će tražiti skrivenu djecu, tako i teoretičari zavjera malo-malo za navodnu izdaju Posavne, zaustave svoj kažiprst na nekom drugom pjevušeći: Eci peci pec, ti si izdajnčki zec, a ja mala pobjeguljica, eci peci pec.
Hajde da vidimo kako tu naovodnu izdaju Posavine vide oni koje je pjesmica prokazala.
a) ) Kako vide izdaju Hrvati Središnje Bosne, Uskoplja, Rame, Hrecegovine:
Za razliku od otrcane trgovine naftom između Srba i dijela hrvatskog korpusa u Hrvatskoj i Hercegovini, a koju muslimani-Bošnjaci i prosarajevski „Hrvati“ uzimaju kao krunski dokaz izdaje Posavine, Hrvati iz Središnje Bosne, Uskoplja,Rame i Hercegovine, nikada o svojem izgubljenom teritoriju ne govore kao o izdaji Hrvatske ili bilo koga drugog, iako ovaj dio Hrvata koji je ratovao protiv muslimanske vojske ima sve argumente za optužbe o izdaji???!!!
Dok je muslimanska vojska masovno protjerivala i ubijala hrvatsko stanovništvo u isto vrijeme:
- Hrvatska je primila preko 700.000 muslimansko-bošnjačkih izbjeglica.
- Pomažući muslimane-Bošnjake Hrvatska je srpiječila novu Srebrenicu u bihackom kraju
- Preko svojeg teritorija Hrvatska je postrojbama muslimanske vojske propuštala mudžahedine iz arapskih zemalja koji su se istakli u ritaualnim ubijanjem Hrvata, zatim je propuštala vojnu i svaku drugu pomoć.
- Hrvatska država je obučavala i naoružavala muslimansku vojsku itd. itd. itd..
Nije teško zamisliti sto bi odbjegli „domoljbi“ natovarili na dušu i Hercegovini i Hrvatskoj da je istovjetna hrvatska pomoć umjesto muslimanima-Bošnjacima otišla Srbima u Posavini ili da su ovi posavski „domoljubi“ nekim slučajem Hrvati iz Središnje Bosne?! Pitam se kako Hrvati Središnje Bosne gledaju na plantonsku ljubav koju prema njihovim krivnicima muslimanima-Bošnjacima, pokazuje „frankfurtsko-münchenska“ brigada?!
b) Viđenje iz Hrvatske. Velika odgovornosti leži upravo na onom dijelu posavskih vojnih obveznika kojima je bijeg s bojišta bio isto toliko težak koliko i žabi skočiti u vodu.
Kada su u pitanju izdaje u Hrvatskoj, krvavi pad i gubitak Vukovara, Istočne Slavonije i Baranje, nitko u Hrvatskoj ne naziva izdajom iako su ova područja reintegrirana mirnim putem i to tek nakon što je međunarodna zajednica izvršila pritisak na Srbiju.
c) Što je izdaja za muslimane-Bošnjake?! Isto što i za poslije ratne posavske „došljake“.
Iako se stravično ubijanje i pad Srebrenice i Žepe desilo zato što im Sarajevo nije pomoglo jer je bilo prezuzeto iskazivanjem „ljubavi“ prema Hrvatima Središnje Bosne, Uskoplja, Rame i Hercegovine, iako je Srebrenica perverzno pripala R.Srpskoj čija vojska je u Srebrenici počinila zločin, srebrenički ali ni ostali muslimani-Bošnjaci diljem BiH nikada ne optužuju Sarajevo za izdaju iako je u vrijeme pada Srebrenice muslimanska vojska u Tuzli imala „siestu“ (drijemanje) a nakon nje kahvenisanje. Tim više, paradoksalno je što muslimani-Bošnjaci umjesto za svojom Srebrenicom, ubiše se od ljubavi za Posavinom?! I k`tome, za razliku od optužbi upućenih Hrvatskoj, muslimani-Bošnjaci za izdaju Posavine nikada ne optužuju Sarajevo niti spominju kahvedžije iz Tuzle i Srebrenika koji su za vrijeme najtežih napada na Posavinu uživali pušeći „lulu mira“!
Sve u svemu, ovakava „izdajnička“ mitomanija najviše me podsjeća na prastari način paljenja vatre kada se drveni štapić brzim trljanjem među dlanovima okreće velikom brzinom u procjepu položenog drveta kako bi se stvorila temperaturu dovoljna za potpalu. Čim se počne malo dimiti na ugrijano drvo stavlja se suha i poput cjevčice šuplja slama koja za čas plane a onda se dodaju malo deblje grančice i na kraju visoko kalorične cjepanice. I eto vatre oko koje se griju lovačke priče. Na isti način potpaljuju se vatre i o navodnoj izdaji Posavine. Odbjegli kvazi političari i zapovjednici vrte štapić a oni koji su ih pratili, oni kao slama za čas planu. Kako se vatra ne bi ugasila, pored gore nabrojane piromanske ekipe, u nju konstantno puše i armija obožavatelja Mehmeda II. kojeg oni cijene i slave jer je i on „volio“ multi-kulti BiH i Hrvate u njoj, na isti način na koji Hrvate vole i današnji njegovi obožavatelji. Ljubav je 100% dokazana od Središnje Bosne do Hercegovine.
Kako piromanjija ne bi ostala bez znanstvene potvrde, njoj se dodaju i znanstveno utemeljeni dokazi i „provjereni“ obavještajni podaci. Povijesna dokumentacija ima prirodu „vjerodostojne“ usmene predaje i to sa naslovom „Sjećam se moj otac mi je znao reći”, dok obavještajni i podaci koji bi trebali diskreditirati one koji se ne žele grijati uz takvu vatru, dolaze iz prve ruke što miluje i nose operativni naslov „Dok supruga miješa (valda ćevap), preko ramena mi dobacuje - To su UDBA-ši“. E vala. Kakve su im vrijednosti povijesna dokumentacija i obaviještajni podaci, takve im je vrijednosti i „istinita“ priča.
Henry Miller bi rekao: “Nemoj biti čovjek koji je nagomilanim „izdajama“ potopio sudbinu svojeg naroda“.
četvrtak, veljače 18, 2010
Odlazak resurs efendije
Povijest pamti mnoge karikaturalne likove koji su se svemirskom zajebancijom, Jupiterom u ovnu ili tako nekom sličnom astrološkom budalaštinom ili jednostavno nasljednom čašću našli na čelu raznih oblika organizacija država ili feuda. Pa smo tako imali svima poznatog, ludog rimskog cara Kaligulu koji je svoga konja proglasio senatorom, imali smo onog bavarskog kralja Fridriha koji je bio opčinjen bajkama, pa je dao sagraditi one silne šiljate dvorce koje vidimo na kamenim odlomcima južne Njemačke a koje sad posjećuju tisuće turista, pa se ta u ono vrijeme suluda investicija koja je opelješila bavarsku državnu kasu čini i skoro pa vizionarska. Bilo je budalaša svih fela, ludih kraljeva, shizofrenika, perverznjaka svih vrsta ali ono što je zadesilo Hrvatsku zadnjih deset godina prevazilazi svaku pa i morbidnu maštu.
Naime na njezino čelo je došao "čovjek" koji je porušio sve skale mjerenja ljudske imbecilnosti, himbe i prijevare. Lik koji je najjeftinijim parolama o svojoj hinjenoj dobroćudnosti uspio prevariti većinu građana kiflanije, iako je sve samo ne dobroćudan, pozivajuć ih da zajedno srču kavu što je sitnozube primate toliko izbezumilo da su počeli u njemu gledati poluboga koji se spustio među smrtnike, da je počesto crna tekućina ostajala nepopijena u šolji, jer su primati opčinjeno gledali u bradato božanstvo potvrđujuć zorno onu Njegoševu da je "pučina, samo stoka jedna grdna"
I nikako čovjek da se privikne da je tako nešto moguće, da je to sve kao neki vic, da ljudi mogu toliko bit glupi da ne vide očigledno, da taj čovjek je bio sve samo ne ono za šta se izdavao. Tako kad je npr. galamio o krađi novca oni su mu vjerovali iako postoji snimka gdje prima ček od jadnih iseljenika, istih onih na koje je poslije pljucao, prima ček i smješka se servilno kao dijete na tuti kad obavlja onu stvar koja mu pruža olakšanje i ugodu.
Lik koji je tvrdio da je napustio Tuđmana zbog politike prema Bosni iako je izišao iz HDZ-ea nakon prekida rata s muslimanima i koji je u vrijeme svoje moći smjenjivao raznorazne Kljujiće i bio stranački poslušan do kraja.
Lik koji je pričao o privatizaciji a koji je dao izjavu kad su se lomila koplja, treba li ju provoditi u ratno vrijeme "političari moraju bit prvi u privatizaciji kako bi narod vidio da njegovi prvi ljudi imaju povjerenja u hrvatsko gospodarstvo" što je povijesna groteska kad se uzme u obzir šta je poslije pričao. Lik čija se imovina ni danas ne zna, kao ni to tko mu je financirao prvu kampanju i jesu li njegovi posjeti po Europi gdje lobira za muslimansku viziju BiH, kao i njegov posjet Kosovu par dana prije isteka mandata samo vraćanje davno preuzetih dugova.
Osoba koja je umješana u skoro svaku aferu, čija se obitelj besramno koristi njegovim položajem i o čemu nitko ne smije pisati. Pamti se i njegovo začepljivanje usta teškim lokotom svima onima koji su se usudili napisati nešto što njemu nije bilo po volji ili bi se netko usudio postaviti par pitanja, pitanja koja i danas lebde kao u zrakopraznom prostoru kao lelujave izmaglice u nekoj močvari i svi znaju da tamo spava zlo ali se nitko ne usudi zakoračiti tamo.
Zadnji diktator hohštapler na ovom prebijelom svijetu, teška laž, farsična prevara, osoba koja se proslavila "genijalnim doskočicama" tipa "institucije moraju funkcionirati", "resurse treba aktivirati" "transparentno u regionu" opčinjavala je nesretni narod koji je gledao u njega sa strahopoštovanjem kao što hipnotizirani kunić gleda u kobru koja je raširila svoj klobuk i sprema se na napad.
Odlazi cirkusant koji je nanio toliko štete svom narodu a pogotovo nama Hrvatima u ovoj nesretnom tamnom vilajetu, nikad nas nije posjetio, što na kraju uopće nije loše, slao nam je svoje imbecilne poruke o Sarajevu kao nekom gradu gdje se trebamo boriti za svoja prava kao da je to Sarajevo neki uljuđeni grad gdje su bitni zakoni i paragarafi a ne orijentalna kasaba gdje caruje najgori zadah iz Andrićevih romana, zadah zadimljene sofre gdje se čibuči i srče kavetina, zadah nerada, sile i zapta.
Moglo bi se o tome danima, o njegovom lažnom svjedočenju protiv vlastite države s kojim je kupio vlasititu amnestiju, o morbidnim vicevima koje je pričao po čemu je ušao u svjetske anale, o njegovim kriminalnim vezama, ali sve je to ionako sad bespredmetno, šteta je učinjena a narod je ostao jednako glup i povodljiv nalik glinenoj masi koju možeš oblikovati kako poželiš.
Odlazi resurs efendija i kad se danas probudite pa kad se budete sjećali i stavite glave među šake kao poslije nekog ružnog sna i obuzme vas osjećaj sreće da ste se probudili i da je sve to bilo ružno snoviđenje, sjetite se barem jedne utješne...on odlazi a mi ostajemo tu, usprkos svim efendijama.
Naime na njezino čelo je došao "čovjek" koji je porušio sve skale mjerenja ljudske imbecilnosti, himbe i prijevare. Lik koji je najjeftinijim parolama o svojoj hinjenoj dobroćudnosti uspio prevariti većinu građana kiflanije, iako je sve samo ne dobroćudan, pozivajuć ih da zajedno srču kavu što je sitnozube primate toliko izbezumilo da su počeli u njemu gledati poluboga koji se spustio među smrtnike, da je počesto crna tekućina ostajala nepopijena u šolji, jer su primati opčinjeno gledali u bradato božanstvo potvrđujuć zorno onu Njegoševu da je "pučina, samo stoka jedna grdna"
I nikako čovjek da se privikne da je tako nešto moguće, da je to sve kao neki vic, da ljudi mogu toliko bit glupi da ne vide očigledno, da taj čovjek je bio sve samo ne ono za šta se izdavao. Tako kad je npr. galamio o krađi novca oni su mu vjerovali iako postoji snimka gdje prima ček od jadnih iseljenika, istih onih na koje je poslije pljucao, prima ček i smješka se servilno kao dijete na tuti kad obavlja onu stvar koja mu pruža olakšanje i ugodu.
Lik koji je tvrdio da je napustio Tuđmana zbog politike prema Bosni iako je izišao iz HDZ-ea nakon prekida rata s muslimanima i koji je u vrijeme svoje moći smjenjivao raznorazne Kljujiće i bio stranački poslušan do kraja.
Lik koji je pričao o privatizaciji a koji je dao izjavu kad su se lomila koplja, treba li ju provoditi u ratno vrijeme "političari moraju bit prvi u privatizaciji kako bi narod vidio da njegovi prvi ljudi imaju povjerenja u hrvatsko gospodarstvo" što je povijesna groteska kad se uzme u obzir šta je poslije pričao. Lik čija se imovina ni danas ne zna, kao ni to tko mu je financirao prvu kampanju i jesu li njegovi posjeti po Europi gdje lobira za muslimansku viziju BiH, kao i njegov posjet Kosovu par dana prije isteka mandata samo vraćanje davno preuzetih dugova.
Osoba koja je umješana u skoro svaku aferu, čija se obitelj besramno koristi njegovim položajem i o čemu nitko ne smije pisati. Pamti se i njegovo začepljivanje usta teškim lokotom svima onima koji su se usudili napisati nešto što njemu nije bilo po volji ili bi se netko usudio postaviti par pitanja, pitanja koja i danas lebde kao u zrakopraznom prostoru kao lelujave izmaglice u nekoj močvari i svi znaju da tamo spava zlo ali se nitko ne usudi zakoračiti tamo.
Zadnji diktator hohštapler na ovom prebijelom svijetu, teška laž, farsična prevara, osoba koja se proslavila "genijalnim doskočicama" tipa "institucije moraju funkcionirati", "resurse treba aktivirati" "transparentno u regionu" opčinjavala je nesretni narod koji je gledao u njega sa strahopoštovanjem kao što hipnotizirani kunić gleda u kobru koja je raširila svoj klobuk i sprema se na napad.
Odlazi cirkusant koji je nanio toliko štete svom narodu a pogotovo nama Hrvatima u ovoj nesretnom tamnom vilajetu, nikad nas nije posjetio, što na kraju uopće nije loše, slao nam je svoje imbecilne poruke o Sarajevu kao nekom gradu gdje se trebamo boriti za svoja prava kao da je to Sarajevo neki uljuđeni grad gdje su bitni zakoni i paragarafi a ne orijentalna kasaba gdje caruje najgori zadah iz Andrićevih romana, zadah zadimljene sofre gdje se čibuči i srče kavetina, zadah nerada, sile i zapta.
Moglo bi se o tome danima, o njegovom lažnom svjedočenju protiv vlastite države s kojim je kupio vlasititu amnestiju, o morbidnim vicevima koje je pričao po čemu je ušao u svjetske anale, o njegovim kriminalnim vezama, ali sve je to ionako sad bespredmetno, šteta je učinjena a narod je ostao jednako glup i povodljiv nalik glinenoj masi koju možeš oblikovati kako poželiš.
Odlazi resurs efendija i kad se danas probudite pa kad se budete sjećali i stavite glave među šake kao poslije nekog ružnog sna i obuzme vas osjećaj sreće da ste se probudili i da je sve to bilo ružno snoviđenje, sjetite se barem jedne utješne...on odlazi a mi ostajemo tu, usprkos svim efendijama.
HercegBosna.org
srijeda, veljače 17, 2010
Široki na uskom putu ili što mi hoćemo
Dugo sam se skanjivao napisati ovaj članak. Prvo, tema o 'zlim Hercegovcima' i 'dobrim urbanim Hrvatima' činila mi se kontraproduktivnom kao i razglabanje o NDH, Jasenovcu, Bleiburgu itd.
Damir Pešorda l Hrvatski list
Teme su to na koje se našijenci lijepe, navaljuju kao muhe na da ne kažem što. Drugo, činilo mi se da zasijecanje po toj otvorenoj hrvatskoj rani nikako ne može doprinijeti ozdravljenju. U dva-tri teksta ipak sam upozoravao kuda sve to vodi, više da mi savjest bude mirna negoli sam očekivao nekakvu korist od takvoga pisanja. Treće, ah, treće, činilo mi se – cinici se sada mogu smijati koliko im drago, i bit će u pravu! – činilo mi se da ova zemlja još ima nekakvu budućnost, nekakve, barem male izglede da se uljudi, upristoji i osovi na vlastite noge bez tutorstva iz Washingtona, Londona, Pariza i dojučerašnje 'braće' iz susjedstva. A previše sam i Zagreb volio da bih o njemu trijezne glave sudio.
Premda mi je još nedavno, kada su ono Horde zla poharale Široki, kristalno jasno bilo da me ni ova gorka čaša neće mimoići. Ni mene, ni moje ''zemljake'', ''rodijake'', ukratko – Hercegovce. Pa sada rezignirano, namigujući pokroviteljski Montesquieu, konstatiram: Hrvat sam slučajno, Hercegovac nužno. Tako me pokojna mater odgojila. Uvijek na strani slabijih, ugroženih, izdanih, izudaranih. Na strani ljudi! Siguran sam da bi se i Montesquieu složio s tim izborom, makar se u mnogočemu drugom ne bismo složili. Davnih devedesetih pomalo mi je išla na živce djetinjasta uznositost mojih Hercegovaca, njihova nepokolebljiva uvjerenost u vlastito prvenstvo u hrvatstvu. Ali sam i uočio onaj zlokobni grafit ''Evo vam Hercegovce, vratite nam naše Srbe'', grafit koji je odnedavno dobio pravo javnosti, o njemu se ozbiljno diskutira na internetskim forumima i dnevnom tisku, a, bogme, u ponešto umivenijoj formulaciji i u emisijama ovdašnjih televizija. I, eto, stjeran uza zid, prihvatih se pisanja o onome što sam dugo odgađao. O Širokom na uskom putu, gdje samo jedan pogrešan korak znači pad, i o tome što hoćemo mi Hercegovci.
Malo se meškoljim, priznajem, u ovome ''mi'' kaputu, nelagodno mi je, i prevelik mi je i pretijesan istodobno, ali što je – tu je! Kad već prozvaše ''Što hoće ti Hercegovci?'', hrđa bih bio kada bih se krio u kulu bjelokosnu individualizma. Kad je na moje pizma, neka je i na me pizma. Kada nas ovako uđuture prozvaše, red je da se i odazovemo. Ja svoj red poštujem, ostali kako hoće. Tko danas nije Hercegovac, sutra bi se sa sramom mogao prisjećati da je propustio biti čovjekom u vremenu kada se čovjek lučom tražio.
Ima neki Ante Tomić, šešir mu košava oduvala, promašeni pitomac najtraljavije armije koja je ovim gudurama lamatala od one zlosretne vojske malodobnog kralja Pere, koju su Švabe rasturile za 12 dana, točno onoliko koliko je onodobnoj tehnici bilo potrebno da dođe s jednog kraja zemlje na drugi. Ima neki Ante Tomić, vrane mu se šešira plašile, kolumnist Jutarnjeg lista , rodom iz Prološca, koji se prije nekoliko godina hvalio da mu je baba, pokoj joj duši ako je pokojna, rasist. Ne voli baba, kaže Ante, crn mu obraz bio k'o u kučke prkno, crnce. I taj Ante Tomić, babino dite, šešir mu se u Šešeljovu kiblu prometnuo, ne voli Hercegovce!
Ne volimo ni mi da nas takvi kao Ante vole, ali, bogme, još manje volimo da nas takvi pitaju što hoćemo! Nije njemu Hrvatska babovina, da je po njegovom babi bilo nikada je ne bi bilo, pa da nas on išta pita? Ah, da, Ante plaća porez! Samo kad Antinom gazdi malo zaškripi, kad mu se carstvo zaljulja, uskoči uslužna država, pa se Antin porez opet vrati Anti i njegovom gazdi. Ah, da, Ante i knjige piše. Ante piše, a Čedomir otkupljuje. Krug zatvoren. Sad kad para više nema, opet Hercegovci krivi!
Ma, nije važan Ante, pod tim šeširom ionako zavist i nenavist stanuju, nego je tužno što se na taj članak za nekoliko sati nekoliko stotina komentara nakačilo, a najveći dio njih Anti odobrava. Neće biti da su svi od reda provokatori i plaćenici, orjunaši i udbaši, ima tu i ''pravih'' Hrvata, Hrvatina, da prostiš. A na drugoj strani, u kršnoj Hercegovini , ima portal po imenu Poskok. Na Poskoku neki Zirdum, idol novopečenih ultrahercegovaca, on jedva čeka ovakve članke kao što je Tomićev. Dođu mu kao na volej nabačeni. Pa raspali po Zagrebu i Hrvatskoj kao da sve hercegovačke nevolje otuda dolaze. Kad usporediš dva teksta, pa ih malo ispremiješaš, ne znaš što je Tomić, a što Zirdum. Eh, kao što bi rekli internet-ratnici, jbg – nakon što ovo napisah neće me voljeti ni dolje u Hercegovini, ni ovdje u Zagrebu. A i šire. Neka. Svejedno, valja reći što se reći ima.
Da je Hrvatska normalna zemlja, Ante Tomić i svi slični kuljiši bili bi od pristojnog svijeta bojkotirani, kao i tiskotine za koje tiskaju gnoj kompleksaških bubuljica na papir. Evo, samo jedan citat iz tog gnojopisa: Zapanji vas neuka mržnja toga nesretnog, iznevjerenog naroda i uplaši kako je duboko njihovo beznađe ako su vidjeli spas u Bandićevu populističkom šmiranju. Gdje oni žive i što im je u glavama? Koji kalendar njima visi iznad frižidera? Petnaest godina od rata, deset od Tuđmanove smrti, oni još drve jednake nacionalističke laži i nikako da krenu naprijed, jedino su im bogomolje sve veće.
Da je hrvatska politika uistinu na tragu hrvatskih interesa, borila bi se za prava bosanskohercegovačkih Hrvata upravo zbog tih svojih interesa, kao i zbog osjećaja solidarnosti. Gotovo cijelo stoljeće Bosna i Hercegovina funkcionirala je kao nepresušni areal za demografsku obnovu Hrvatske. Udio Hrvata iz BiH u hrvatskom kulturnom, znanstvenom i gospodarskom životu višestruko nadmašuje udio istih u tzv. ''pljački Hrvatske''. No to je zaslijepljenoj Lijepoj Našoj uzaludno ponavljati. Zato me živcira kada naivni Hercegovci počnu nabrajati lavovski udio bosanskohercegovačkih Hrvata u hrvatskim sportskim uspjesima, te Čilić, te Boban, te braća Kovač, te Alilović, Buntić … Ljudi moji, uzaludan je to trud. Kao da je ovima što pljuju po vama uopće stalo do ikakvih hrvatskih uspjeha, a kamoli sportskih!
Stisnuti između Zagreba i Sarajeva, Hercegovci konačno moraju osvijestiti neke činjenice. Prvo, da im nitko neće pomoći, ali da ne vrijedi mrziti onoga tko ti ne želi pomoći a trebao bi, nego valja u sebi pronaći snage da se iz dane situacije izvuče maksimum za sebe. Hercegovina je Hrvatskoj postala teret jer je Hrvatska i samoj sebi postala teret te njene teledirigirane elite žure da što prije taj teret utrape Europi, Zapadnom Balkanu, bilo komu. Baš kao što je Račan devedesete žurio da vlast preda Tuđmanu jer je bio prelijen i odveć prestrašen da se nosi s Miloševićem. Trećejanuarska Hrvatska sa zgubidanima, smutljivcima i suradnicima na čelu jedina je, koliko mi je poznato, upravljačka garnitura u novijoj povijesti koja je dokraja iznevjerila logiku vlasti. Logika je naime svake vlasti da teži biti što jača, potpunija i suverenija. Logika trećejanuaraca bila je upravo obrnuta, što prije utrapiti suverenost kome god! Pod vlašću Sanaderova HDZ-a i Mesićeva SAB-a ta se politika nastavila. Orkestrirana kampanja protiv Hercegovaca samo je jedna iz široke lepeze psihološko-propagandnih akcija za izbijanje suverenizma iz ''tvrđih'' hrvatskih glava. Mora se priznati da takva strategija ima logike: tko Hercegovcima uspije izbiti hrvatstvo iz glave, taj će lako naći lijeka i za ostale. Sada i lijevi i desni, i Kuljiševi ''punoglavci'' i ljuti Poskokovi Hercegovci za sve zlo na ovim terenima krive pokojnog Tuđmana i Šuška. A ta dvojica i jesu krivi, jer da nije bilo njih, sve bi ovo puno prije završilo i Ante Tomić bi bio provincijski skribent koji bi se preko ''Prosvjete'' nastojao probiti do kojeg od viđenijih beogradskih izdavača. Prognoziram, uzaludno!
Drugo, Hercegovcima valja pročistiti vlastite redove, izabrati za svoje predstavnike one najmudrije i najhrabrije. Hercegovina nije velika i zna se kakav je tko. Pri tome bi se Hrvatska trebala uzdržati barem od toga da unosi razdor u stranke bosanskohercegovačkih Hrvata radi vlastitog interesa ili da putem HTV-ovih emisija nameće tipove koji - osim, bogzna kako stečenog, doktorata ispred vlastitog imena i kvazintelektualnog dirkanja cvikera na nosu kada god nešto žele reći - ništa inteligentno i intelektualno nemaju ni u pojavi, ni u vokabularu, niti u sadržaju rečenoga. I kada takvi, uz pomoć svojih sarajevskih jarana i zagrebačkih euroekrana, krenu popovati o Bosni i Hercegovini i bajnom položaju Hrvata u njoj, onda narodu padne mrak na oči. Naročito kada znaju da dotičnom raspolaganje telekomunikacijama nije bilo dovoljno, nego je krao i struju, priključen bespravno, mimo brojila. A onima kojima električna energija iz sustava stiže preko brojila prikačio još i račun za tv pretplatu za televiziju koju u Hercegovini nitko ne gleda, osim njega i njegovih jarana.
Treće, Hercegovina je lijepa zemlja, a mogla bi biti i bogata! Svu energiju trebalo bi usmjeriti na to da ona bogatom doista i postane. Neke oblik teritorijalne samouprave Hercegovci jednostavno moraju izboriti. Manje je važno kako se on naziva, važan je sadržaj. U tom kontekstu, htjeli – ne htjeli, hercegovački predstavnici će morati pregovarati s Bošnjacima i Srbima, ali i s međunarodnom zajednicom. Ako treba i danak plaćati, ali osigurati samostalnost u vlastitim poslovima! Destruktivni potencijal i upravljačka nekompetentnost Sarajeva dovoljno su veliki da unište gospodarstvo i jedne Švicarske kroz određeni vremenski period, a kamoli tako male i gospodarski nejake regije kao što je Hercegovina. To treba jasno predočiti i međunarodnoj zajednici: Hercegovini je lakše uzdržavati pola Bosne ako ju se pusti da sama sobom upravlja, negoli samu sebe ako Bosna bude njome upravljala! U svim tim pregovorima treba zaobilaziti Hrvatsku i jasno dati međunarodnoj zajednici do znanja da politika Zagreba Hercegovinu ne obavezuje. Naime, dosada je međunarodna zajednica vrlo vješto koristila Zagreb za ''discipliniranje'' Hrvata u BiH. Za svoju fantazmagoriju o mjestu za ''europskim stolom'' Hrvatska je spremna žrtvovati i pola Hrvatske, a kamoli Hercegovinu i tamošnje Hrvate. Sa Srbima se treba i mora surađivati, ali bez ikakvih iluzija. I, da zaključim ovu točku, gospodarsko jačanje i teritorijalno zaokružena samouprava temelj su opstanka Hrvata u Hercegovini, Srednjoj Bosni i Posavini. Teritorijalni diskontinuitet tome ne bi trebao biti prepreka ako se ima jasna vizija.
Četvrto, a zbog toga je najviše i nastao ovaj tekst, hercegovačka dijaspora mora pomoći Hercegovini: moralno, materijalno i na svaki drugi način. Krajnje je vrijeme da se ta dijaspora i organizacijski ustroji. Sebe se ne smijemo stidjeti! Mi koji smo u Hrvatskoj o sudbini hrvatske nacije imamo pravo govoriti barem koliko i Milorad Pupovac ili Drago Pilsel. Konačno, i vlastita prava moramo zaštititi. Tko uživa u tome da nas mrzi, na volju mu, ali ljudska prava valjda i za Hercegovce vrijede! Tko veli da nismo Hrvati, na volju mu, ali kralja Tomislava, Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Ruđera Boškovića, Mijata Tomića, Andriju Šimića, Antuna Branka i Stanka Šimića, Dominika Mandića, Zvonku i Brunu Bušića, Tuđmana i Šuška, Blagu Zadru i Slobodana Praljka, Ludviga Pavlovića i Darija Kordića, kao i naše hrvatstvo ne mogu nam uzeti. Stoga ovdje pozivam filozofa Juru Zovku da se spusti malo s platonovskih visina i kaže riječ, pozivam Zvonu Bobana da pokaže da nije uzalud povijest studirao, pozivam Ninu Raspudića da piše kao i dosada, pozivam Benjamina Tolića i Matu Kovačevića da ne posustaju, pozivam Anđelka Vuletića da se oglasi, Ivana Kordića također, Milana Bandića da ispovijedi svoje komunističke zablude, Jasenka Houru da se prisjeti podrijetla svoje majke, Damira Zorića da se javi kao što se početkom devedesetih javio u ''Danasu'' na raspravu o hrvatskom jeziku, Krešimira Ćosića, Ivana Tolja, Ivana Bagarića, Gorana Marića, Dragana Primorca … A pozivam i sve hrvatske intelektualce da se usprotive Tomić-Pavičić-Baretić-Babić-Kuljiševu diskursu. Ako im je do Europe i boljih običaja stalo. Isto tako pozivam Poskokove ratnike, ako su uistinu autonomni i nisu ničiji projekt, da malo stišaju ton jer dobru analizu i ispravne dijagnoze često uprljaju ''babićevskom'' retorikom. A nakon što im je glavna kolumnistica naprasno osvanula na stranicama portala Index, red bi bio da čitateljima objasne o čemu je riječ. Da ne bi tkogod, ne daj Bože, pomislio da obučavaju kadrove za Matiju Babića!
Eto, članak je gotov. Pisao sam ga bez koncepcije, ne trudeći se oko ljepote, možda usijane glave. Svejedno, apeliram na čitatelje da ga čitaju hladne glave. I zauzmu stav.
Damir Pešorda l Hrvatski list
Teme su to na koje se našijenci lijepe, navaljuju kao muhe na da ne kažem što. Drugo, činilo mi se da zasijecanje po toj otvorenoj hrvatskoj rani nikako ne može doprinijeti ozdravljenju. U dva-tri teksta ipak sam upozoravao kuda sve to vodi, više da mi savjest bude mirna negoli sam očekivao nekakvu korist od takvoga pisanja. Treće, ah, treće, činilo mi se – cinici se sada mogu smijati koliko im drago, i bit će u pravu! – činilo mi se da ova zemlja još ima nekakvu budućnost, nekakve, barem male izglede da se uljudi, upristoji i osovi na vlastite noge bez tutorstva iz Washingtona, Londona, Pariza i dojučerašnje 'braće' iz susjedstva. A previše sam i Zagreb volio da bih o njemu trijezne glave sudio.
Premda mi je još nedavno, kada su ono Horde zla poharale Široki, kristalno jasno bilo da me ni ova gorka čaša neće mimoići. Ni mene, ni moje ''zemljake'', ''rodijake'', ukratko – Hercegovce. Pa sada rezignirano, namigujući pokroviteljski Montesquieu, konstatiram: Hrvat sam slučajno, Hercegovac nužno. Tako me pokojna mater odgojila. Uvijek na strani slabijih, ugroženih, izdanih, izudaranih. Na strani ljudi! Siguran sam da bi se i Montesquieu složio s tim izborom, makar se u mnogočemu drugom ne bismo složili. Davnih devedesetih pomalo mi je išla na živce djetinjasta uznositost mojih Hercegovaca, njihova nepokolebljiva uvjerenost u vlastito prvenstvo u hrvatstvu. Ali sam i uočio onaj zlokobni grafit ''Evo vam Hercegovce, vratite nam naše Srbe'', grafit koji je odnedavno dobio pravo javnosti, o njemu se ozbiljno diskutira na internetskim forumima i dnevnom tisku, a, bogme, u ponešto umivenijoj formulaciji i u emisijama ovdašnjih televizija. I, eto, stjeran uza zid, prihvatih se pisanja o onome što sam dugo odgađao. O Širokom na uskom putu, gdje samo jedan pogrešan korak znači pad, i o tome što hoćemo mi Hercegovci.
Malo se meškoljim, priznajem, u ovome ''mi'' kaputu, nelagodno mi je, i prevelik mi je i pretijesan istodobno, ali što je – tu je! Kad već prozvaše ''Što hoće ti Hercegovci?'', hrđa bih bio kada bih se krio u kulu bjelokosnu individualizma. Kad je na moje pizma, neka je i na me pizma. Kada nas ovako uđuture prozvaše, red je da se i odazovemo. Ja svoj red poštujem, ostali kako hoće. Tko danas nije Hercegovac, sutra bi se sa sramom mogao prisjećati da je propustio biti čovjekom u vremenu kada se čovjek lučom tražio.
Ima neki Ante Tomić, šešir mu košava oduvala, promašeni pitomac najtraljavije armije koja je ovim gudurama lamatala od one zlosretne vojske malodobnog kralja Pere, koju su Švabe rasturile za 12 dana, točno onoliko koliko je onodobnoj tehnici bilo potrebno da dođe s jednog kraja zemlje na drugi. Ima neki Ante Tomić, vrane mu se šešira plašile, kolumnist Jutarnjeg lista , rodom iz Prološca, koji se prije nekoliko godina hvalio da mu je baba, pokoj joj duši ako je pokojna, rasist. Ne voli baba, kaže Ante, crn mu obraz bio k'o u kučke prkno, crnce. I taj Ante Tomić, babino dite, šešir mu se u Šešeljovu kiblu prometnuo, ne voli Hercegovce!
Ne volimo ni mi da nas takvi kao Ante vole, ali, bogme, još manje volimo da nas takvi pitaju što hoćemo! Nije njemu Hrvatska babovina, da je po njegovom babi bilo nikada je ne bi bilo, pa da nas on išta pita? Ah, da, Ante plaća porez! Samo kad Antinom gazdi malo zaškripi, kad mu se carstvo zaljulja, uskoči uslužna država, pa se Antin porez opet vrati Anti i njegovom gazdi. Ah, da, Ante i knjige piše. Ante piše, a Čedomir otkupljuje. Krug zatvoren. Sad kad para više nema, opet Hercegovci krivi!
Ma, nije važan Ante, pod tim šeširom ionako zavist i nenavist stanuju, nego je tužno što se na taj članak za nekoliko sati nekoliko stotina komentara nakačilo, a najveći dio njih Anti odobrava. Neće biti da su svi od reda provokatori i plaćenici, orjunaši i udbaši, ima tu i ''pravih'' Hrvata, Hrvatina, da prostiš. A na drugoj strani, u kršnoj Hercegovini , ima portal po imenu Poskok. Na Poskoku neki Zirdum, idol novopečenih ultrahercegovaca, on jedva čeka ovakve članke kao što je Tomićev. Dođu mu kao na volej nabačeni. Pa raspali po Zagrebu i Hrvatskoj kao da sve hercegovačke nevolje otuda dolaze. Kad usporediš dva teksta, pa ih malo ispremiješaš, ne znaš što je Tomić, a što Zirdum. Eh, kao što bi rekli internet-ratnici, jbg – nakon što ovo napisah neće me voljeti ni dolje u Hercegovini, ni ovdje u Zagrebu. A i šire. Neka. Svejedno, valja reći što se reći ima.
Da je Hrvatska normalna zemlja, Ante Tomić i svi slični kuljiši bili bi od pristojnog svijeta bojkotirani, kao i tiskotine za koje tiskaju gnoj kompleksaških bubuljica na papir. Evo, samo jedan citat iz tog gnojopisa: Zapanji vas neuka mržnja toga nesretnog, iznevjerenog naroda i uplaši kako je duboko njihovo beznađe ako su vidjeli spas u Bandićevu populističkom šmiranju. Gdje oni žive i što im je u glavama? Koji kalendar njima visi iznad frižidera? Petnaest godina od rata, deset od Tuđmanove smrti, oni još drve jednake nacionalističke laži i nikako da krenu naprijed, jedino su im bogomolje sve veće.
Da je hrvatska politika uistinu na tragu hrvatskih interesa, borila bi se za prava bosanskohercegovačkih Hrvata upravo zbog tih svojih interesa, kao i zbog osjećaja solidarnosti. Gotovo cijelo stoljeće Bosna i Hercegovina funkcionirala je kao nepresušni areal za demografsku obnovu Hrvatske. Udio Hrvata iz BiH u hrvatskom kulturnom, znanstvenom i gospodarskom životu višestruko nadmašuje udio istih u tzv. ''pljački Hrvatske''. No to je zaslijepljenoj Lijepoj Našoj uzaludno ponavljati. Zato me živcira kada naivni Hercegovci počnu nabrajati lavovski udio bosanskohercegovačkih Hrvata u hrvatskim sportskim uspjesima, te Čilić, te Boban, te braća Kovač, te Alilović, Buntić … Ljudi moji, uzaludan je to trud. Kao da je ovima što pljuju po vama uopće stalo do ikakvih hrvatskih uspjeha, a kamoli sportskih!
Stisnuti između Zagreba i Sarajeva, Hercegovci konačno moraju osvijestiti neke činjenice. Prvo, da im nitko neće pomoći, ali da ne vrijedi mrziti onoga tko ti ne želi pomoći a trebao bi, nego valja u sebi pronaći snage da se iz dane situacije izvuče maksimum za sebe. Hercegovina je Hrvatskoj postala teret jer je Hrvatska i samoj sebi postala teret te njene teledirigirane elite žure da što prije taj teret utrape Europi, Zapadnom Balkanu, bilo komu. Baš kao što je Račan devedesete žurio da vlast preda Tuđmanu jer je bio prelijen i odveć prestrašen da se nosi s Miloševićem. Trećejanuarska Hrvatska sa zgubidanima, smutljivcima i suradnicima na čelu jedina je, koliko mi je poznato, upravljačka garnitura u novijoj povijesti koja je dokraja iznevjerila logiku vlasti. Logika je naime svake vlasti da teži biti što jača, potpunija i suverenija. Logika trećejanuaraca bila je upravo obrnuta, što prije utrapiti suverenost kome god! Pod vlašću Sanaderova HDZ-a i Mesićeva SAB-a ta se politika nastavila. Orkestrirana kampanja protiv Hercegovaca samo je jedna iz široke lepeze psihološko-propagandnih akcija za izbijanje suverenizma iz ''tvrđih'' hrvatskih glava. Mora se priznati da takva strategija ima logike: tko Hercegovcima uspije izbiti hrvatstvo iz glave, taj će lako naći lijeka i za ostale. Sada i lijevi i desni, i Kuljiševi ''punoglavci'' i ljuti Poskokovi Hercegovci za sve zlo na ovim terenima krive pokojnog Tuđmana i Šuška. A ta dvojica i jesu krivi, jer da nije bilo njih, sve bi ovo puno prije završilo i Ante Tomić bi bio provincijski skribent koji bi se preko ''Prosvjete'' nastojao probiti do kojeg od viđenijih beogradskih izdavača. Prognoziram, uzaludno!
Drugo, Hercegovcima valja pročistiti vlastite redove, izabrati za svoje predstavnike one najmudrije i najhrabrije. Hercegovina nije velika i zna se kakav je tko. Pri tome bi se Hrvatska trebala uzdržati barem od toga da unosi razdor u stranke bosanskohercegovačkih Hrvata radi vlastitog interesa ili da putem HTV-ovih emisija nameće tipove koji - osim, bogzna kako stečenog, doktorata ispred vlastitog imena i kvazintelektualnog dirkanja cvikera na nosu kada god nešto žele reći - ništa inteligentno i intelektualno nemaju ni u pojavi, ni u vokabularu, niti u sadržaju rečenoga. I kada takvi, uz pomoć svojih sarajevskih jarana i zagrebačkih euroekrana, krenu popovati o Bosni i Hercegovini i bajnom položaju Hrvata u njoj, onda narodu padne mrak na oči. Naročito kada znaju da dotičnom raspolaganje telekomunikacijama nije bilo dovoljno, nego je krao i struju, priključen bespravno, mimo brojila. A onima kojima električna energija iz sustava stiže preko brojila prikačio još i račun za tv pretplatu za televiziju koju u Hercegovini nitko ne gleda, osim njega i njegovih jarana.
Treće, Hercegovina je lijepa zemlja, a mogla bi biti i bogata! Svu energiju trebalo bi usmjeriti na to da ona bogatom doista i postane. Neke oblik teritorijalne samouprave Hercegovci jednostavno moraju izboriti. Manje je važno kako se on naziva, važan je sadržaj. U tom kontekstu, htjeli – ne htjeli, hercegovački predstavnici će morati pregovarati s Bošnjacima i Srbima, ali i s međunarodnom zajednicom. Ako treba i danak plaćati, ali osigurati samostalnost u vlastitim poslovima! Destruktivni potencijal i upravljačka nekompetentnost Sarajeva dovoljno su veliki da unište gospodarstvo i jedne Švicarske kroz određeni vremenski period, a kamoli tako male i gospodarski nejake regije kao što je Hercegovina. To treba jasno predočiti i međunarodnoj zajednici: Hercegovini je lakše uzdržavati pola Bosne ako ju se pusti da sama sobom upravlja, negoli samu sebe ako Bosna bude njome upravljala! U svim tim pregovorima treba zaobilaziti Hrvatsku i jasno dati međunarodnoj zajednici do znanja da politika Zagreba Hercegovinu ne obavezuje. Naime, dosada je međunarodna zajednica vrlo vješto koristila Zagreb za ''discipliniranje'' Hrvata u BiH. Za svoju fantazmagoriju o mjestu za ''europskim stolom'' Hrvatska je spremna žrtvovati i pola Hrvatske, a kamoli Hercegovinu i tamošnje Hrvate. Sa Srbima se treba i mora surađivati, ali bez ikakvih iluzija. I, da zaključim ovu točku, gospodarsko jačanje i teritorijalno zaokružena samouprava temelj su opstanka Hrvata u Hercegovini, Srednjoj Bosni i Posavini. Teritorijalni diskontinuitet tome ne bi trebao biti prepreka ako se ima jasna vizija.
Četvrto, a zbog toga je najviše i nastao ovaj tekst, hercegovačka dijaspora mora pomoći Hercegovini: moralno, materijalno i na svaki drugi način. Krajnje je vrijeme da se ta dijaspora i organizacijski ustroji. Sebe se ne smijemo stidjeti! Mi koji smo u Hrvatskoj o sudbini hrvatske nacije imamo pravo govoriti barem koliko i Milorad Pupovac ili Drago Pilsel. Konačno, i vlastita prava moramo zaštititi. Tko uživa u tome da nas mrzi, na volju mu, ali ljudska prava valjda i za Hercegovce vrijede! Tko veli da nismo Hrvati, na volju mu, ali kralja Tomislava, Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Ruđera Boškovića, Mijata Tomića, Andriju Šimića, Antuna Branka i Stanka Šimića, Dominika Mandića, Zvonku i Brunu Bušića, Tuđmana i Šuška, Blagu Zadru i Slobodana Praljka, Ludviga Pavlovića i Darija Kordića, kao i naše hrvatstvo ne mogu nam uzeti. Stoga ovdje pozivam filozofa Juru Zovku da se spusti malo s platonovskih visina i kaže riječ, pozivam Zvonu Bobana da pokaže da nije uzalud povijest studirao, pozivam Ninu Raspudića da piše kao i dosada, pozivam Benjamina Tolića i Matu Kovačevića da ne posustaju, pozivam Anđelka Vuletića da se oglasi, Ivana Kordića također, Milana Bandića da ispovijedi svoje komunističke zablude, Jasenka Houru da se prisjeti podrijetla svoje majke, Damira Zorića da se javi kao što se početkom devedesetih javio u ''Danasu'' na raspravu o hrvatskom jeziku, Krešimira Ćosića, Ivana Tolja, Ivana Bagarića, Gorana Marića, Dragana Primorca … A pozivam i sve hrvatske intelektualce da se usprotive Tomić-Pavičić-Baretić-Babić-Kuljiševu diskursu. Ako im je do Europe i boljih običaja stalo. Isto tako pozivam Poskokove ratnike, ako su uistinu autonomni i nisu ničiji projekt, da malo stišaju ton jer dobru analizu i ispravne dijagnoze često uprljaju ''babićevskom'' retorikom. A nakon što im je glavna kolumnistica naprasno osvanula na stranicama portala Index, red bi bio da čitateljima objasne o čemu je riječ. Da ne bi tkogod, ne daj Bože, pomislio da obučavaju kadrove za Matiju Babića!
Eto, članak je gotov. Pisao sam ga bez koncepcije, ne trudeći se oko ljepote, možda usijane glave. Svejedno, apeliram na čitatelje da ga čitaju hladne glave. I zauzmu stav.
Predsjednik koji je mislio samo na sebe
piše: Igor Zovko l dnevnik.ba
Dobro je stajati na svojim stavovima, no nije dobro sjediti na njima, kaže poslovica. Što se tiče Stipe Mesića, predsjednika RH koji će postati bivši, on niti je stajao, niti je sjedio na svojim stajalištima. On je lelujao. Bio je jako dobar, svestran glumac, koji bi često znao postati i nastran. Politički, naravno, na svoju stranu, ne mareći tko će zbog njega proći dobro a tko loše.
Komunist
Primjerice, Mesić je čovjek koji je 1967. napao Deklaraciju o hrvatskom jeziku kao napad na bratstvo-jedinstvo, te same tekovine narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, napustio je svoje stajalište o Deklaraciji i u Hrvatskom proljeću se priklonio Proljećarima, valjda misleći da će Proljeće uspjeti, a on opet biti neki, da ne budem prost, čimbenik. Završio je u zatvoru, a nakon zatvora opet je postao neki čimbenik, što je rijetkost i danas u političkoj kavgi, a kamoli onda
Ustaša
U nacionalnom buđenju 1990. priklonio se tijeku povijesti. Postao je ljuti Hrvat, pjevao je ustaške pjesme u Australiji (kasnije je rekao da nije pjevao nego da je otvarao usta), govorio da su ustaše bili borci za Hrvatsku, da se Širokobriježani mogu osjećati građanima Hrvatske, a da Srbi mogu nositi u Srbiju onoliko zemlje koliko su donijeli na opancima. Mesić je bio onaj koji je maknuo legalno izabrano vodstvo HDZ-a BiH i postavio one protiv kojih se kasnije svađao. Tako je splitski grafit "Mi smo oni na koje su nas upozoravali naši roditelji", Mesić preokrenuo u "Ja sam onaj protiv kojeg se borim".
Pučist
Bio je predsjednik i Hrvatskom državnog sabora. No, nakon neuspjela puča s Jožom Manolićem, Mesić je otišao iz HDZ-a a on je rekao da se odrekao HDZ-a jer se nije slagao s ratnom politikom RH u BiH, prvenstveno zbog rata s Bošnjacima. On je, podsjetimo, otišao iz HDZ-a 1994., kada je završio rat Hrvata i Bošnjaka u BiH.
Kako je europska politika u na optuženičkoj klupi htjela vidjeti Franju Tuđmana, predsjednika, ratnog ministra Gojka Šuška, Mesić je bio logičan slijed u toj želji po zapovjednoj odgovornosti. Tada je poxtao europejec, tolerantni moderni političar širokih vidika. Tada je Hrvatska postala agresor na BiH a Mesić zaštitnik države čiji je jedan dio i sam želio odcijepiti. Godine su prolazile, a nakon smrti prvog Hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, Mesić se kandidirao za Predsjednika RH. Ankete mu u prvom krugu nisu davale više od 5 posto glasova, ali je, dok je američki velepolasnik u RH bio William Montgomery, postao predsjednik. Tada počinje politički šou na Pantovčaku.
Vicmaher
Prvi istup bio je vic i to na račun tada već pokojnog Franje Tuđmana. Tada je Francuzima pokušao ispasti smiješan govoreći da nema razlike između mrtvog Tuđmana i živog Miloševića jer nijedan ne može iz zemlje. No to Francuzima nije bilo jasno jer zemlja u francuskom jeziku, agronomski gledano, je terre, a politički pays. Rekao je da će smanjiti troškove Ureda, ali zaposlio toliko ljudi sumnjivih političkih povijesti, kakva je i njegova. U njegov su se ured udacili razni Perkovići, Budimiri Lončari, koji su prikazivani kao borci za Hrvatsku kao da su pripadnici Prve gardijske brigade a ne ostarjeli komunistički karijeristi. Razdijelio je državne tajne iz Ureda kao da su mu ćaćevina. Savjetnici su mu i savjetovali da se preorjentira na suradnju sa zemljama nekad nesvrstanih i to dok je Hrvatska željela ući u NATO.
Nije vratio ni lipe
On se pozivao na nezavisnost institucija pa je želio ishodovati kao da pomogne Gotovini. On je poslao Perkovića mlađeg kod Zagorca u Beč, jer mu ćaća nije smio, da ga ne uhite zbog umiješanosti u ubojstva hrvatskih emigranata. Uvijek se izvlačio da je želio dobro.
Obećavao je vratiti milijarde dolara opljačkanih od sirotinje, a nije našao ni jednu. Otvarao je tržišta a nijedno nije otvorio.
Prigovarao je Bandiću da ne zna Engleski iako ga sam ne zna beknuti. Svađao se s Crkvom, htio je smijeniti biskupa. Htio je da Crkvi plaćaju porez vjernici, a nije rekao da njegove troškove plate oni koji su ga izabrali. Smijenio je i generale zbog pisma koje je on prozvao pučem. Psovao je novinare, nazivao ih smećem, pametovao svima. Slao je vojsku koju je sam razmontirao, vojsku od koje bolje zrakoplovostvo ima skupina TNT.
Bauštelac kršćanstva
Nije ga to spriječilo da se petlja u unutrašnje stvari BiH, pa je stalno govorio što treba a što ne. Nikad nije došao u Mostar. U Široki nije otkad je rekao da su Širokobriježani građani RH. Uvrijedio je Bošnjake glumeći predziđe krćanstva u vrijeme dok u Europi doseljenici iz islamskih zemalja imaju više ljudi nego Hrvati ukupno u svijetu zadnjih pet generacija. Rekao je da su Bošnjaci opasnost jer mogu za 70 godina stvoriti terorističku državu.
Štedljivac
Mesić je čak spas za gospodarstvo našao u uštedi metaka koji bi se ispalili kao počasni plotun na pokopima umrlih branitelja. Novinari su ga znali kuditi. No, nitko ga nije izravno iznervirao kao novinarka RTL-a i to običnim pitanjem a on je odgovorio njemu običnim odgovorom – Dosta mi je tih sranja. Tako je s dužnosti otišao komunist, Proljećar, ustaša, antifašist, djelitelj pa prijatelj BiH, islamofob i – prostak. Dobar štof za povjesničare.
Dobro je stajati na svojim stavovima, no nije dobro sjediti na njima, kaže poslovica. Što se tiče Stipe Mesića, predsjednika RH koji će postati bivši, on niti je stajao, niti je sjedio na svojim stajalištima. On je lelujao. Bio je jako dobar, svestran glumac, koji bi često znao postati i nastran. Politički, naravno, na svoju stranu, ne mareći tko će zbog njega proći dobro a tko loše.
Komunist
Primjerice, Mesić je čovjek koji je 1967. napao Deklaraciju o hrvatskom jeziku kao napad na bratstvo-jedinstvo, te same tekovine narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, napustio je svoje stajalište o Deklaraciji i u Hrvatskom proljeću se priklonio Proljećarima, valjda misleći da će Proljeće uspjeti, a on opet biti neki, da ne budem prost, čimbenik. Završio je u zatvoru, a nakon zatvora opet je postao neki čimbenik, što je rijetkost i danas u političkoj kavgi, a kamoli onda
Ustaša
U nacionalnom buđenju 1990. priklonio se tijeku povijesti. Postao je ljuti Hrvat, pjevao je ustaške pjesme u Australiji (kasnije je rekao da nije pjevao nego da je otvarao usta), govorio da su ustaše bili borci za Hrvatsku, da se Širokobriježani mogu osjećati građanima Hrvatske, a da Srbi mogu nositi u Srbiju onoliko zemlje koliko su donijeli na opancima. Mesić je bio onaj koji je maknuo legalno izabrano vodstvo HDZ-a BiH i postavio one protiv kojih se kasnije svađao. Tako je splitski grafit "Mi smo oni na koje su nas upozoravali naši roditelji", Mesić preokrenuo u "Ja sam onaj protiv kojeg se borim".
Pučist
Bio je predsjednik i Hrvatskom državnog sabora. No, nakon neuspjela puča s Jožom Manolićem, Mesić je otišao iz HDZ-a a on je rekao da se odrekao HDZ-a jer se nije slagao s ratnom politikom RH u BiH, prvenstveno zbog rata s Bošnjacima. On je, podsjetimo, otišao iz HDZ-a 1994., kada je završio rat Hrvata i Bošnjaka u BiH.
Kako je europska politika u na optuženičkoj klupi htjela vidjeti Franju Tuđmana, predsjednika, ratnog ministra Gojka Šuška, Mesić je bio logičan slijed u toj želji po zapovjednoj odgovornosti. Tada je poxtao europejec, tolerantni moderni političar širokih vidika. Tada je Hrvatska postala agresor na BiH a Mesić zaštitnik države čiji je jedan dio i sam želio odcijepiti. Godine su prolazile, a nakon smrti prvog Hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, Mesić se kandidirao za Predsjednika RH. Ankete mu u prvom krugu nisu davale više od 5 posto glasova, ali je, dok je američki velepolasnik u RH bio William Montgomery, postao predsjednik. Tada počinje politički šou na Pantovčaku.
Vicmaher
Prvi istup bio je vic i to na račun tada već pokojnog Franje Tuđmana. Tada je Francuzima pokušao ispasti smiješan govoreći da nema razlike između mrtvog Tuđmana i živog Miloševića jer nijedan ne može iz zemlje. No to Francuzima nije bilo jasno jer zemlja u francuskom jeziku, agronomski gledano, je terre, a politički pays. Rekao je da će smanjiti troškove Ureda, ali zaposlio toliko ljudi sumnjivih političkih povijesti, kakva je i njegova. U njegov su se ured udacili razni Perkovići, Budimiri Lončari, koji su prikazivani kao borci za Hrvatsku kao da su pripadnici Prve gardijske brigade a ne ostarjeli komunistički karijeristi. Razdijelio je državne tajne iz Ureda kao da su mu ćaćevina. Savjetnici su mu i savjetovali da se preorjentira na suradnju sa zemljama nekad nesvrstanih i to dok je Hrvatska željela ući u NATO.
Nije vratio ni lipe
On se pozivao na nezavisnost institucija pa je želio ishodovati kao da pomogne Gotovini. On je poslao Perkovića mlađeg kod Zagorca u Beč, jer mu ćaća nije smio, da ga ne uhite zbog umiješanosti u ubojstva hrvatskih emigranata. Uvijek se izvlačio da je želio dobro.
Obećavao je vratiti milijarde dolara opljačkanih od sirotinje, a nije našao ni jednu. Otvarao je tržišta a nijedno nije otvorio.
Prigovarao je Bandiću da ne zna Engleski iako ga sam ne zna beknuti. Svađao se s Crkvom, htio je smijeniti biskupa. Htio je da Crkvi plaćaju porez vjernici, a nije rekao da njegove troškove plate oni koji su ga izabrali. Smijenio je i generale zbog pisma koje je on prozvao pučem. Psovao je novinare, nazivao ih smećem, pametovao svima. Slao je vojsku koju je sam razmontirao, vojsku od koje bolje zrakoplovostvo ima skupina TNT.
Bauštelac kršćanstva
Nije ga to spriječilo da se petlja u unutrašnje stvari BiH, pa je stalno govorio što treba a što ne. Nikad nije došao u Mostar. U Široki nije otkad je rekao da su Širokobriježani građani RH. Uvrijedio je Bošnjake glumeći predziđe krćanstva u vrijeme dok u Europi doseljenici iz islamskih zemalja imaju više ljudi nego Hrvati ukupno u svijetu zadnjih pet generacija. Rekao je da su Bošnjaci opasnost jer mogu za 70 godina stvoriti terorističku državu.
Štedljivac
Mesić je čak spas za gospodarstvo našao u uštedi metaka koji bi se ispalili kao počasni plotun na pokopima umrlih branitelja. Novinari su ga znali kuditi. No, nitko ga nije izravno iznervirao kao novinarka RTL-a i to običnim pitanjem a on je odgovorio njemu običnim odgovorom – Dosta mi je tih sranja. Tako je s dužnosti otišao komunist, Proljećar, ustaša, antifašist, djelitelj pa prijatelj BiH, islamofob i – prostak. Dobar štof za povjesničare.
utorak, veljače 16, 2010
Referendum je OK, ali referendum u etnički očišćenoj RS nije
Raspravu o referendumu, ne bi trebalo stigmatizirati, već naprotiv, potaći kako bi se došlo do odgovora na nekoliko važnih pitanja.. Primjerice, treba li se u zemlji u kojoj su tri naroda suverena, konstitutivna, vjerodostojnim i obvezujućim smatrati referendumi oragniziranim na entitetskoj razini, na nacionalnoj razini ili na razini BiH i trebaju li njegovi rezultati biti bezuvjetno provedeni?
Dan prije usvajanja zakon o referendumu i građanskoj inicijativi u Republici Srpskoj, predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija ocijenio je kako je već i „rasprava o referendumu antidejtonsko djelovanje“, a dan nakon usvajanja kontroverznog zakona, međunarodni upravitelj BiH Valentin Inzko došao je u prijestolnicu RS da bi usvajačima zakona o referendumu poručio kako su krenuli „opasnim putem i da će morati snositi posljedice zbog toga“.
Premda na prvi pogled i Lagumdžijina i Inzkova izjava izgledaju suštinski isto, one upućuju na dijametralno suprotno poimanje najaktualnije teme u zemlji- referenduma..
Lagumdžija je ovom izjavom pokazao kako njegov mentalni sklop nije izašao iz boljševičkih okvira, u kojima on Dayton doživljava kao revolucionarnu tekovinu, a raspravu o demokratskom obliku izjašnjavanja građana, što referendum jeste, „antirevolucionarnim djelovanjem“, kojeg, logično, odmah treba sankcionirati, odnosno one koji se o toj civilizaciskoj stečevini samo usude i raspravljati, drug Inzko bi trebao poslati u "haps", kad već nema Golog otoka.
Kada bi se sproveo referendum u cijeloj BiH o Lagumdžijinom svetom Daytonu, većina građana ove zemlje izasnila bi se kako je on sinonim nepravednog državnog uređenja koje treba promijeniti. I sve političke stranke u Federaciji BiH zalažu se za promijenu takvog uređenja, predlažući različite koncepte, među njima i Lagumdžijin SDP. Zagovarajući koncepte državnog uređenja, koje oni smatraju pravednijim od daytonskog, i raspravljajući o njima, hrvatski i bošnjački političari zapravo „antidejtonski djeluju“, pa bi ih po drugu Zlatku trebalo sankcionirati, uključujući i njega samog.
Za razliku od Lagumdžije, Inzkova izjava formulirana je drugačije- on ukazuje na „opasan put kojim je krenula vlast u Republici Srpskoj“ , i time nas navodi na kritičko propitivanje „zbog čega je taj put opsan“ , ako jeste opasan?
Postojanje Zakon o referendumu u Republici Srpskoj, samo po sebi, nije opasna stvar, kao što samo po sebi, opasno ne može biti ni referendumsko izjašnjavanje građana o prijepornim pitanjima.Kada vlast želi čuti mišlkenje građana o nekom pitanju, takav postupak može biti samo pohvaljen.
Što je onda tu opasno? Pitati građane Republike Srpske jesu li za odcjepljenje tog entiteta od Bosne i Hercegovine? Zbog čega bi bilo opasno da oni kažu što misle o tome? Mišljenje građana, u demokracijama se ne smatra opasnim- dapače- ono je bit demokracije.
Pravo pitanje je bi li takav referendum u RS bio vjerodostojan? Jasno je da ne bi jer on ne bi izražavao mišljenje svih građana RS, odnosno, gotovo polovice stanovnika tog entiteta, protjeranih Hrvata i Bošnjaka, koji tamo više ne stanuju, a za koje se s velikom sigurnošću može reći da bi na referendumsko pitanje o odcjepljenju RS odgovorili negativno. U toj činjenici se ogleda opasan put kojim kreće RS.- da pod izgovorom „provedbe referendumske volje građana“ donese odluku o izdavajanju iz BiH. Podsjetimo, premijer RS, ne jednom je ponovio, kako će se „kad tad građani RS“ izdvajanju iz RS. Tom izjavom Dodik je otkrio kako zapravo želi stvoriti zakonski okvir za odcjepljenje RS. Odcjepljenje polovice teritorija BiH, zajedničke domovine sva tri naroda, koji je etnički očišćen od nesrba, na temlelju referendmski izražene volje samo sadašnjih stanovnika tog entiteta, jeste opasan put koji Srbe sukobljava s druga dva naroda.
Rasprava o referendumu, stoga ne bi trebalo stigmatizirati kao antidejtonsko, nedopustivo, kažnjivo, djelovanje, već ga, upravo suprotno, potaći kako bi se došlo do odgovora na nekoliko važnih pitanja.. Primjerice treba li se u zemlji u kojoj su tri naroda suverena, konstitutivna, vjerodostojnim i obvezujućim smatrati referendumi oragniziranim na entitetskoj razini, na nacionalnoj razini ili na razini BiH i trebaju li njegovi rezultati biti bezuvjetno provedeni?
Većina građana BiH, preciznije dva konstitutivna naroda 1991. izjasnili su se za nezavsnost BiH i izlazak iz krnje Jugoslavije kojom je gospodario fašistički režim Slobodana Miloševića , dok je treći narod Srbi bio za ostanak BiH u Jugoslaviji, koja je već tada bila Srboslavija, jer su iz bivše zajedničke države izašli Hrvatska i Slovenija. Oprečne volje tri konstitutivna naroda dovela su do krvavog rata.
Eventualni referendum o odcjepljenju RS od BiH, također bi bio protivan volji i na štetu druga dva naroda u BiH i mogao bi, kako upozorava Inzko, imati „nesagledive posljedice“ što je samo demunitiv za mogući novi rat.
Bilo bi pravedno da se u BiH osigura zakonski okvir za referendumsko izjašnjavanje svakog od konstitutivnih naroda. No, vlasti nikako ne bi smjele u takav zakon ugraditi obvezu „bezuvjetne provedbe referendumske volje birača“. Umjesto toga referendusski izražena volja naroda treba bi ih obvezvati na traženje kompromisa, s predstavnicima drugih naroda, kako bi došli do rješenja koje bi bilo podjednako dobro ili podjednako loše za sve.
dnevnik.ba
Dan prije usvajanja zakon o referendumu i građanskoj inicijativi u Republici Srpskoj, predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija ocijenio je kako je već i „rasprava o referendumu antidejtonsko djelovanje“, a dan nakon usvajanja kontroverznog zakona, međunarodni upravitelj BiH Valentin Inzko došao je u prijestolnicu RS da bi usvajačima zakona o referendumu poručio kako su krenuli „opasnim putem i da će morati snositi posljedice zbog toga“.
Premda na prvi pogled i Lagumdžijina i Inzkova izjava izgledaju suštinski isto, one upućuju na dijametralno suprotno poimanje najaktualnije teme u zemlji- referenduma..
Lagumdžija je ovom izjavom pokazao kako njegov mentalni sklop nije izašao iz boljševičkih okvira, u kojima on Dayton doživljava kao revolucionarnu tekovinu, a raspravu o demokratskom obliku izjašnjavanja građana, što referendum jeste, „antirevolucionarnim djelovanjem“, kojeg, logično, odmah treba sankcionirati, odnosno one koji se o toj civilizaciskoj stečevini samo usude i raspravljati, drug Inzko bi trebao poslati u "haps", kad već nema Golog otoka.
Kada bi se sproveo referendum u cijeloj BiH o Lagumdžijinom svetom Daytonu, većina građana ove zemlje izasnila bi se kako je on sinonim nepravednog državnog uređenja koje treba promijeniti. I sve političke stranke u Federaciji BiH zalažu se za promijenu takvog uređenja, predlažući različite koncepte, među njima i Lagumdžijin SDP. Zagovarajući koncepte državnog uređenja, koje oni smatraju pravednijim od daytonskog, i raspravljajući o njima, hrvatski i bošnjački političari zapravo „antidejtonski djeluju“, pa bi ih po drugu Zlatku trebalo sankcionirati, uključujući i njega samog.
Za razliku od Lagumdžije, Inzkova izjava formulirana je drugačije- on ukazuje na „opasan put kojim je krenula vlast u Republici Srpskoj“ , i time nas navodi na kritičko propitivanje „zbog čega je taj put opsan“ , ako jeste opasan?
Postojanje Zakon o referendumu u Republici Srpskoj, samo po sebi, nije opasna stvar, kao što samo po sebi, opasno ne može biti ni referendumsko izjašnjavanje građana o prijepornim pitanjima.Kada vlast želi čuti mišlkenje građana o nekom pitanju, takav postupak može biti samo pohvaljen.
Što je onda tu opasno? Pitati građane Republike Srpske jesu li za odcjepljenje tog entiteta od Bosne i Hercegovine? Zbog čega bi bilo opasno da oni kažu što misle o tome? Mišljenje građana, u demokracijama se ne smatra opasnim- dapače- ono je bit demokracije.
Pravo pitanje je bi li takav referendum u RS bio vjerodostojan? Jasno je da ne bi jer on ne bi izražavao mišljenje svih građana RS, odnosno, gotovo polovice stanovnika tog entiteta, protjeranih Hrvata i Bošnjaka, koji tamo više ne stanuju, a za koje se s velikom sigurnošću može reći da bi na referendumsko pitanje o odcjepljenju RS odgovorili negativno. U toj činjenici se ogleda opasan put kojim kreće RS.- da pod izgovorom „provedbe referendumske volje građana“ donese odluku o izdavajanju iz BiH. Podsjetimo, premijer RS, ne jednom je ponovio, kako će se „kad tad građani RS“ izdvajanju iz RS. Tom izjavom Dodik je otkrio kako zapravo želi stvoriti zakonski okvir za odcjepljenje RS. Odcjepljenje polovice teritorija BiH, zajedničke domovine sva tri naroda, koji je etnički očišćen od nesrba, na temlelju referendmski izražene volje samo sadašnjih stanovnika tog entiteta, jeste opasan put koji Srbe sukobljava s druga dva naroda.
Rasprava o referendumu, stoga ne bi trebalo stigmatizirati kao antidejtonsko, nedopustivo, kažnjivo, djelovanje, već ga, upravo suprotno, potaći kako bi se došlo do odgovora na nekoliko važnih pitanja.. Primjerice treba li se u zemlji u kojoj su tri naroda suverena, konstitutivna, vjerodostojnim i obvezujućim smatrati referendumi oragniziranim na entitetskoj razini, na nacionalnoj razini ili na razini BiH i trebaju li njegovi rezultati biti bezuvjetno provedeni?
Većina građana BiH, preciznije dva konstitutivna naroda 1991. izjasnili su se za nezavsnost BiH i izlazak iz krnje Jugoslavije kojom je gospodario fašistički režim Slobodana Miloševića , dok je treći narod Srbi bio za ostanak BiH u Jugoslaviji, koja je već tada bila Srboslavija, jer su iz bivše zajedničke države izašli Hrvatska i Slovenija. Oprečne volje tri konstitutivna naroda dovela su do krvavog rata.
Eventualni referendum o odcjepljenju RS od BiH, također bi bio protivan volji i na štetu druga dva naroda u BiH i mogao bi, kako upozorava Inzko, imati „nesagledive posljedice“ što je samo demunitiv za mogući novi rat.
Bilo bi pravedno da se u BiH osigura zakonski okvir za referendumsko izjašnjavanje svakog od konstitutivnih naroda. No, vlasti nikako ne bi smjele u takav zakon ugraditi obvezu „bezuvjetne provedbe referendumske volje birača“. Umjesto toga referendusski izražena volja naroda treba bi ih obvezvati na traženje kompromisa, s predstavnicima drugih naroda, kako bi došli do rješenja koje bi bilo podjednako dobro ili podjednako loše za sve.
dnevnik.ba
Zanovijetanja mrzovoljne Hercegovke
| | | | |
| | |
| Piše: Mate Kovačević S nekoliko bih se rečenica želio osvrnuti na članak gospođe Martine Mlinarević – Sopta na internetskom portalu Indeks, dana 2. veljače 2010. pod nazivom “Ničiji Hrvati u ničijoj zemlji“. Kao prvo, želim skrenuti pozornost na izrazitu neprofesionalnost i nedostatak osnovne razine kulture gospođe Mlinarević – Sopta s obzirom da se služi rječnikom koji je apsolutno neprikladan za bilo kakav oblik javnog djelovanja. Nedopustivo je da se ovakav tekst prepun mržnje netko uopće usudi objaviti, jer ruši sve kriterije profesionalnoga novinarstva. Dežurni krivci za sveDotična gospođa nastoji prikazati Hrvate s područja Hercegovine kao ljude koji su slijepo zaljubljeni u Hrvatsku i kao ljude kojima nedostaje osnovna razina političke kulture i koji uopće ne prepoznaju mjesto i vrijeme u kojemu žive. Ona nastavlja, kao i većina hrvatskih medija, dobro nam znanom politikom zamjene Hrvata iz Hercegovine za Srbe kao dežurne i glavne odgovorne za sve loše što se događa u Republici Hrvatskoj, pa čak i za nedavno otkrivene afere lopovluka u državnim poduzećima. Posljedica ove pojave je nerealno očekivanje hrvatskoga naroda da će nakon sedamdeset godina pod čizmom srpskog agresora i komunizmom sve biti idilično. Međutim, kada se to nije ostvarilo Hrvati iz Hercegovine su pribijeni na križ. No vratimo se temi. U spomenutom članku izrečene su mnoge neistine kako o Herceg – Bosni, tako i zdravom domoljublju koji postoji kod hrvatskog naroda u Hercegovini kao i političkoj orijentaciji toga naroda. Gospođa novinarka ima izrazito nisku razinu poznavanja svoje prošlosti, kako bližnje tako i daljnje. Moram joj odgovoriti i reći da nije bilo tijekom rata Herceg–Bosne, Hrvata uopće ne bi više bilo u Bosni i Hercegovini. Samo zahvaljujući njenoj brzoj uspostavi i njenom vodstvu spriječene se zle namjere i srpskog i bošnjačkog/muslimanskog vodstva da u potpunosti uništi hrvatski narod u BiH. Puno truda uloženo je u novinarskom članku na dokazivanje pretjerane domoljubnosti kao nečega primitivnoga i zaostaloga. Međutim, hrvatski narod u Hercegovini je i do sada pokazivao da će uvijek biti uz sve nedaće i radosti s hrvatskim narodom u Hrvatskoj, ma koliko god to nekima smetalo. Uostalom, radi se o jednoj jedinstvenoj naciji. Hrvatska politika prema Hrvatima u HercegoviniŠto se tiče hrvatske politike prema Hrvatima iz Hercegovine danas se sa sigurnošću može reći da je ona u početku djelomično iskorištavala Hrvate iz Hercegovine. A što je vrijeme više odmicalo ovo djelomično je preraslo u potpuno. Prvo je hrvatski narod iz Hercegovine "navučen" prijavljivati se u Republici Hrvatskoj za socijalna i braniteljska primanja, jer ih u samoj Bosni i Hercegovini uopće nije bilo. Politički cilj bio je osigurati glasačku mašineriju pojedinih političkih opcija. No, na prve znakove otkazivanja podrške i rasta političke zrelosti građana u Hercegovini, najavljena su ukidanja navedenih prava koja mnogima čine značajni dio osobnih prihoda. Danas se uopće ne može reći da hrvatskih narod u Hercegovini slijepo slijedi “službeni Zagreb“ jer su stvarne namjere u međuvremenu došle na vidjelo. Obični ljudi znaju da im probleme ne stvara Joža iz Krapine ili Stipe iz Zadra nego hrvatska politička elita. Glasači su pokazali i rast stupnja političke zrelosti, jer su na posljednjim izborima u BiH i RH otkazali dugogodišnju poslušnost kako HDZ-u BiH tako i onome u RH. Međutim, nije krivica građana što su i političke alternative također nedorasle situaciji. Konfederacije i federacijeMoj skromni zaključak bi bio da je cilj već spomenutog i sličnih članaka stvaranje podijeljenosti hrvatskog naroda kako bi se s njime što lakše upravljalo, po onoj staroj „zavadi pa vladaj“. Narod se zaokuplja pričama o privatizaciji i pretvorbi, o velikim lopovima s kamenjara, o crvenim i crnima... Sve kako bi se skrenula pažnja sa stvarnog problema a to je da nam se država pljačka na svim mogućim razinama. Banke i mediji su nam prodani, naša prekrasna obala i zlatna ravnica su sljedeće na redu. Zato, kada pročitate ovakav članak poput onoga gospođe Mlinarević - Sopta, dobro promislite tko ga piše, po čijoj naredbi i s kojom svrhom. Sve se pokušava učiniti kako bi se hrvatski narod što više razjedinio, kako bi ga se što više bacilo u očaj, odnosno kako bi se obezvrijedilo sve ono što je još vrijedno. Krajnji je cilj dovesti i do slabljenja same hrvatske države, a što opet ima za krajnji cilj trpanje Hrvatske u Bog zna kakve konfederacije i federacije. Mate Kovačević www.hakave.org |
Hrvatski biskupi: Izmjenama Zakona o prebivalištu marginalizira se Hrvate u BiH
Komisije Iustitia et pax Biskupskih konferencija Hrvatske i BiH oštro su kritizirale najavljenu izmjenu Zakona o prebivalištu i boravištu. Tvrde da Zakon diskriminira te strahuju da će potaknuti novi val iseljavanja Hrvata iz BiH, javlja HRT.
Broj Hrvata u BiH prepolovljen je u posljednjih petnaestak godina, a promjena Zakona dolazi u izuzetno osjetljivom trenutku ustavnih promjena u BiH. Zakon prema ocjenama Komisije Hrvate u BiH potpuno marginalizira.
"Većina, a najviše mladih, sigurno će se odlučiti za hrvatsko državljanstvo ako budu morali birati", smatra monsinjor Pero Sudar, sarajevski pomoćni biskup.
Gordan Črpić, tajnik Komisije Iustita et pax HBK, smatra da Zakon obespravljuje Hrvate u BiH. Naveo je da naprimjer 100.000 izbjeglica iz Hrvatske koji su Srbi imaju sva prava, dok Hrvatima najavljeni zakon ukida ta prava.
dnevnik.ba
Broj Hrvata u BiH prepolovljen je u posljednjih petnaestak godina, a promjena Zakona dolazi u izuzetno osjetljivom trenutku ustavnih promjena u BiH. Zakon prema ocjenama Komisije Hrvate u BiH potpuno marginalizira.
"Većina, a najviše mladih, sigurno će se odlučiti za hrvatsko državljanstvo ako budu morali birati", smatra monsinjor Pero Sudar, sarajevski pomoćni biskup.
Gordan Črpić, tajnik Komisije Iustita et pax HBK, smatra da Zakon obespravljuje Hrvate u BiH. Naveo je da naprimjer 100.000 izbjeglica iz Hrvatske koji su Srbi imaju sva prava, dok Hrvatima najavljeni zakon ukida ta prava.
dnevnik.ba
Ljubić: Treći entitet je legitiman
Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) 1990 se zalaže za korjenitu reformu Ustava koja će eliminirati sve diskriminacijske mehanizme, kako prema konstitutivnim narodima, tako i prema nacionalnim manjinama i ostalima , kazao je danas na konferenciji za novinare u Sarajevu predsjednik te stranke i zastupnik u Domu naroda PSBiH Božo Ljubić.
Po njegovim riječima, nisu samo diskriminirane nacionalne manjine i ostali, kako je presudio Sud za ljudska prava u Strazburu, već i svi konstitutivni narodi koji se nalaze u entitetima heteroetničke većine, a hrvatski narod i na razini države i obadva entiteta. Ljubić ističe da ove činjenice zahtijevaju korjenitu reformu Ustava.
Dodao je da HDZ 1990 smatra da se pitanje BiH i pitanje sva tri njena konstitutivna naroda, njenih manjina i svih ostalih, može riješiti jednom pametnom kombinacijom dvaju principa - principa teritorijalizacije i principa konsocijacije, to jest institucionalne autonomije, odnosno ravnopravnosti.
Na pitanje da li konsolidacija hrvatske politike znači da će izaći sa zajedničkim kandidatom za člana Predsjedništva BiH, Ljubić je odgovorio: ''Ako se ne promijeni Izborni zakon i ako ostane ovaj princip izravnih izbora za člana Predsjedništva BiH, onda smatramo da je najsigurniji način da taj izabrani predstavnik u Predsjedništvu bude izraz autentične hrvatske političke volje, zajednički kandidat“.
''Spremni smo na potpuno otvoren, bezuvjetan dijalog. Jedini uvjet je da ta osoba zadovolji kriterije, da ima reference za tu funkciju, da može odgovorno obavljati tu funkciju'', kazao je Ljubić.
''Kombinacijom ovih dvaju principa dobit ćemo državu u kojoj će se pripadnik svakog konstitutivnog naroda u svakom dijelu BiH osjećati ravnopravnim, a isto se odnosi na pripadnike nacionalnih manjina i ostalih. Ne trebamo počinjati od nule, imamo nekoliko pokušaja ustavne reforme od „travanjskog paketa“ do „butmirskog procesa“ u kojima ima dobrih rješenja. Mora se uvažiti činjenica da hrvatski narod nije ravnopravan u BiH i mi u tom dijelu imamo svoje prijedloge i svoja rješenja“, kazao je Ljubić.
Zastupnik HDZ-a 1990 u Zastupničkom domu državnog parlamenta Martin Raguž je kazao da Ustavnopravna komisija Zastupničkog doma danas razmatra prijedlog amandmana na Ustav BiH koje je predložila Stranka za BiH.
''Pozdravljamo svaki stranački napor i inicijativu da se otvori rasprava i ubrzaju rješenja, po mogućnosti prije izbora. Međutim, ne možemo podržati reducirani pristup koji, pod firmom pokušaja otklanjanja diskriminatorskih odredbi koje trebamo otkloniti, ne rješava druge važne stvari i prioritete za ovu zemlju“, kazao je Raguž, dodajući da je HDZ 1990 za to da se institucionalizira ovaj proces u parlamentu.
Najavio je da će se HDZ 1990 uključiti u rad parlamentarne komisije za pripremu prijedloga zakona o popisu, što je dobar kompromis koji je napravljen u parlamentu kao mogućnost da ova zemlja ipak 2011. izvrši popis stanovništva.
Odgovarajući na novinarsko pitanje da li teritorijalizacija i institucionalna autonomija znači treći entitet, Ljubić je odgovorio da sve dotle dok u BiH egzistiraju dva entiteta - jedan s bošnjačkom većinom i institucionalnom dominacijom Bošnjaka, drugi sa srpskom većinom i svekolikom dominacijom, legitimno je pitanje i trećega entiteta.
''Međutim, želim reći što treći entitet znači za većinu Hrvata u BiH - on je ustvari metafora za ravnopravnost'', kazao je.
(Fena)
Po njegovim riječima, nisu samo diskriminirane nacionalne manjine i ostali, kako je presudio Sud za ljudska prava u Strazburu, već i svi konstitutivni narodi koji se nalaze u entitetima heteroetničke većine, a hrvatski narod i na razini države i obadva entiteta. Ljubić ističe da ove činjenice zahtijevaju korjenitu reformu Ustava.
Dodao je da HDZ 1990 smatra da se pitanje BiH i pitanje sva tri njena konstitutivna naroda, njenih manjina i svih ostalih, može riješiti jednom pametnom kombinacijom dvaju principa - principa teritorijalizacije i principa konsocijacije, to jest institucionalne autonomije, odnosno ravnopravnosti.
Na pitanje da li konsolidacija hrvatske politike znači da će izaći sa zajedničkim kandidatom za člana Predsjedništva BiH, Ljubić je odgovorio: ''Ako se ne promijeni Izborni zakon i ako ostane ovaj princip izravnih izbora za člana Predsjedništva BiH, onda smatramo da je najsigurniji način da taj izabrani predstavnik u Predsjedništvu bude izraz autentične hrvatske političke volje, zajednički kandidat“.
''Spremni smo na potpuno otvoren, bezuvjetan dijalog. Jedini uvjet je da ta osoba zadovolji kriterije, da ima reference za tu funkciju, da može odgovorno obavljati tu funkciju'', kazao je Ljubić.
''Kombinacijom ovih dvaju principa dobit ćemo državu u kojoj će se pripadnik svakog konstitutivnog naroda u svakom dijelu BiH osjećati ravnopravnim, a isto se odnosi na pripadnike nacionalnih manjina i ostalih. Ne trebamo počinjati od nule, imamo nekoliko pokušaja ustavne reforme od „travanjskog paketa“ do „butmirskog procesa“ u kojima ima dobrih rješenja. Mora se uvažiti činjenica da hrvatski narod nije ravnopravan u BiH i mi u tom dijelu imamo svoje prijedloge i svoja rješenja“, kazao je Ljubić.
Zastupnik HDZ-a 1990 u Zastupničkom domu državnog parlamenta Martin Raguž je kazao da Ustavnopravna komisija Zastupničkog doma danas razmatra prijedlog amandmana na Ustav BiH koje je predložila Stranka za BiH.
''Pozdravljamo svaki stranački napor i inicijativu da se otvori rasprava i ubrzaju rješenja, po mogućnosti prije izbora. Međutim, ne možemo podržati reducirani pristup koji, pod firmom pokušaja otklanjanja diskriminatorskih odredbi koje trebamo otkloniti, ne rješava druge važne stvari i prioritete za ovu zemlju“, kazao je Raguž, dodajući da je HDZ 1990 za to da se institucionalizira ovaj proces u parlamentu.
Najavio je da će se HDZ 1990 uključiti u rad parlamentarne komisije za pripremu prijedloga zakona o popisu, što je dobar kompromis koji je napravljen u parlamentu kao mogućnost da ova zemlja ipak 2011. izvrši popis stanovništva.
Odgovarajući na novinarsko pitanje da li teritorijalizacija i institucionalna autonomija znači treći entitet, Ljubić je odgovorio da sve dotle dok u BiH egzistiraju dva entiteta - jedan s bošnjačkom većinom i institucionalnom dominacijom Bošnjaka, drugi sa srpskom većinom i svekolikom dominacijom, legitimno je pitanje i trećega entiteta.
''Međutim, želim reći što treći entitet znači za većinu Hrvata u BiH - on je ustvari metafora za ravnopravnost'', kazao je.
(Fena)
Bog te sačuvao srpskog junaštva, hrvatske kulture i bošnjačke multietničnosti
Posljednjim ratom u BiH etnička slika svih gradova uvelike se promijenila. Iako se brojni od njih vole kititi pridjevom multietnički, rijetki se mogu time podičiti, osim, donekle, Mostara. Jer u Sarajevu je više od 90 posto Bošnjaka, dok su u apsolutnoj većini u Zenici, Travniku, Bihaću ili Tuzli, isto kao što su Srbi u Banjaluci, Doboju, Trebinju ili Istočnom Sarajevu. Hrvati ni u jednom većem gradu ili općini nisu apsolutna većina, izuzmemo li zapadnu Hercegovinu kao jednu cjelinu.
Kada je u pitanju nacionalna struktura zaposlenih u općinama, javnim ustanovama ili poduzećima može se kazati kako je uglavnom preslikana slika s terena. Za razliku od drugih gradova ili općina u Mostaru je koliko toliko zadržan nacionalni balans u odnosu na prijeratni, izuzev kada su u pitanju Srbi, jer taj balans je narušen. Kako bi sve ovo gore potkrijepili i konkretnim podatcima ovdje ćemo usporediti Mostar i Zenicu, općine s približno jednakim brojem stanovnika.
U općini Mostar prema popisu stanovništva iz 1991. bilo je 126 628 stanovnika, od čega 43 856 ili 34,6 posto Muslimana, 43 077 Hrvata ili 34 posto, 23 846 Srba ili 18,8 posto te 12 768 Jugoslavena ili 10,1 posto i 3121 ostalih ili 2,5 posto. U Zenici prema podacima iz popisa iz 1991. godine živjelo je 145 517 stanovnika od čega Bošnjaka 80.359 ili 55,22 posto, Hrvata 22 510 ili 15,47 posto, Srba 22 433 ili 15,42 posto te Jugoslavena 15 654 ili 10, 76 posto i ostalih 4561 ili 3,13 posto.
Danas u općinskoj administraciji u Zenici radi 310 uposlenih od čega je 211 ili 68,07 posto Bošnjaka. Hrvata je tek 24 ili 7,75 posto, Srba samo 10 ili 3,22 posto dok je ''ostalih'' više od jedne petine ili skoro dva puta više nego Srba i Hrvata zajedno, odnosno 65 ili točnije 20,96 posto.
U mostarskoj gradskoj administraciji broj Hrvata i Bošnjaka je približno jednak, dok je Srba znatno manji i kreće se oko pet posto. Međutim u rukovodećoj strukturi, načelnici i šefovi službi, taj broj je dobro izbalansiran, za razliku od drugih općina i gradova u BiH. Od pet načelnika odjela po dva su Hrvata i Bošnjaka, a jedan je Srbin. Tako je otprilike i odnos među šefovima gradskih službi.
U javnim poduzećima i ustanove u Mostaru, prema podacima koji su nedavno i objavljeni u pojedinim medijima, podjednak je broj Bošnjaka i Hrvata, dok Srba ima malo. U Zenici je to na štetu ikako Srba tako i Hrvata. Tako na primjer u Javnoj ustanovi za predškolski odgoj i obrazovanje od 73 zaposlena njih 61 su Bošnjaci, Srba je 8, a Hrvata 4. U domu zdravlja od 451 zaposlenog 394 su Bošnjaci, Hrvata je 35, Srba 18, a ''ostalih'' 4.
U JP RTV Zenica od 41 uposlenog njih 32 su Bošnjaci, Hrvata je 3, a Srba 5 i 1 iz reda „ostalih“. Drastičan primjer je JP Parking – servis gdje su od 43 uposlena svi Bošnjaci. Slično je i u veterinarskoj stranici gdje je od 10 uposlenih 8 Bošnjaka, a 2 su Hrvata. U upravnim odborima osim Bošnjaka, Hrvata i Srba praktično i nema. U devet javnih ustanova od ukupno 35 članova samo je jedan Hrvat i dva pripadnika Srba. Slično je i u nadzornim odborima. Od 12 javnih poduzeća od ukupno 36 članova nadzornih odbora samo je po tri Hrvata i Srbina. Ostalih 30 su Bošnjaci.
Kada su u pitanju direktori javnih ustanova situacija je još drastičnija na štetu druga dva konstitutivna naroda. Tako je od devet direktora sedam Bošnjaka, a jedan Hrvat i jedan iz reda ''ostalih''.
Najdrastičniji primjer kršenja nacionalne zastupljenosti, o kojoj se prilikom zapošljavanja u općinskoj upravi, javnim ustanovama i poduzećima čiji je osnivač Općina, te organima upravljanja i rukovođenja tih ustanova i poduzeća treba voditi računa, su direktori javnih poduzeća u Zenici. Od 12 direktora zeničkih javnih poduzeća, prema podacima Stručne službe Vijeća i Načelnika Općine s konca 2009. godine, ni jedan od njih nije Hrvat ili Srbin, odnosno svi su iz reda Bošnjaka.
Ovaj tekst mogli bi stoga zaključiti s onom: ''Bog te sačuvao srpskog junaštva, hrvatske kulture'' i dodati ''bošnjačke multietničnosti''.
(Bljesak.info)
Kada je u pitanju nacionalna struktura zaposlenih u općinama, javnim ustanovama ili poduzećima može se kazati kako je uglavnom preslikana slika s terena. Za razliku od drugih gradova ili općina u Mostaru je koliko toliko zadržan nacionalni balans u odnosu na prijeratni, izuzev kada su u pitanju Srbi, jer taj balans je narušen. Kako bi sve ovo gore potkrijepili i konkretnim podatcima ovdje ćemo usporediti Mostar i Zenicu, općine s približno jednakim brojem stanovnika.
U općini Mostar prema popisu stanovništva iz 1991. bilo je 126 628 stanovnika, od čega 43 856 ili 34,6 posto Muslimana, 43 077 Hrvata ili 34 posto, 23 846 Srba ili 18,8 posto te 12 768 Jugoslavena ili 10,1 posto i 3121 ostalih ili 2,5 posto. U Zenici prema podacima iz popisa iz 1991. godine živjelo je 145 517 stanovnika od čega Bošnjaka 80.359 ili 55,22 posto, Hrvata 22 510 ili 15,47 posto, Srba 22 433 ili 15,42 posto te Jugoslavena 15 654 ili 10, 76 posto i ostalih 4561 ili 3,13 posto.
Danas u općinskoj administraciji u Zenici radi 310 uposlenih od čega je 211 ili 68,07 posto Bošnjaka. Hrvata je tek 24 ili 7,75 posto, Srba samo 10 ili 3,22 posto dok je ''ostalih'' više od jedne petine ili skoro dva puta više nego Srba i Hrvata zajedno, odnosno 65 ili točnije 20,96 posto.
U mostarskoj gradskoj administraciji broj Hrvata i Bošnjaka je približno jednak, dok je Srba znatno manji i kreće se oko pet posto. Međutim u rukovodećoj strukturi, načelnici i šefovi službi, taj broj je dobro izbalansiran, za razliku od drugih općina i gradova u BiH. Od pet načelnika odjela po dva su Hrvata i Bošnjaka, a jedan je Srbin. Tako je otprilike i odnos među šefovima gradskih službi.
U javnim poduzećima i ustanove u Mostaru, prema podacima koji su nedavno i objavljeni u pojedinim medijima, podjednak je broj Bošnjaka i Hrvata, dok Srba ima malo. U Zenici je to na štetu ikako Srba tako i Hrvata. Tako na primjer u Javnoj ustanovi za predškolski odgoj i obrazovanje od 73 zaposlena njih 61 su Bošnjaci, Srba je 8, a Hrvata 4. U domu zdravlja od 451 zaposlenog 394 su Bošnjaci, Hrvata je 35, Srba 18, a ''ostalih'' 4.
U JP RTV Zenica od 41 uposlenog njih 32 su Bošnjaci, Hrvata je 3, a Srba 5 i 1 iz reda „ostalih“. Drastičan primjer je JP Parking – servis gdje su od 43 uposlena svi Bošnjaci. Slično je i u veterinarskoj stranici gdje je od 10 uposlenih 8 Bošnjaka, a 2 su Hrvata. U upravnim odborima osim Bošnjaka, Hrvata i Srba praktično i nema. U devet javnih ustanova od ukupno 35 članova samo je jedan Hrvat i dva pripadnika Srba. Slično je i u nadzornim odborima. Od 12 javnih poduzeća od ukupno 36 članova nadzornih odbora samo je po tri Hrvata i Srbina. Ostalih 30 su Bošnjaci.
Kada su u pitanju direktori javnih ustanova situacija je još drastičnija na štetu druga dva konstitutivna naroda. Tako je od devet direktora sedam Bošnjaka, a jedan Hrvat i jedan iz reda ''ostalih''.
Najdrastičniji primjer kršenja nacionalne zastupljenosti, o kojoj se prilikom zapošljavanja u općinskoj upravi, javnim ustanovama i poduzećima čiji je osnivač Općina, te organima upravljanja i rukovođenja tih ustanova i poduzeća treba voditi računa, su direktori javnih poduzeća u Zenici. Od 12 direktora zeničkih javnih poduzeća, prema podacima Stručne službe Vijeća i Načelnika Općine s konca 2009. godine, ni jedan od njih nije Hrvat ili Srbin, odnosno svi su iz reda Bošnjaka.
Ovaj tekst mogli bi stoga zaključiti s onom: ''Bog te sačuvao srpskog junaštva, hrvatske kulture'' i dodati ''bošnjačke multietničnosti''.
(Bljesak.info)
Hrvatski mit zvan plaćanje poreza
Najviši status koji jedna osoba uživa u nekoj državi je status državljanstva. To je jedan poseban odnos kopi pojedincu i državi daju iznimna prava i obaveze. Taj status je u Republici Hrvatskoj do nevjerojatnih granica pogažen i u tjeku je razrađeni sustav disakriminacije unutar državljana Republike Hrvatske u medijima, ali i u nizu zakona.
piše: Mate Knezović, dipl. iur. l poskok.info
O tome u ovom članku ne mogu ozbiljnije razglabati, no osvrnut ću se na mit o plaćanju poreza kao ključnom kriteriju za pravo glasovanja na hrvatskim izborima.
U Republici Hrvatskoj postoji jedan uistinu koliko neuobičajen, toliko i neistinit pristup pravu glasa. Naime pravo glasa, prvo u medijima, a zatim i u politici, počelo se sve više vezati uz plaćanje poreza. Tako je stav: "Ako netko ne plaća porez u Republici Hrvatakoj nema što ni glasovati" već više od deset godina nametnut kao pravedan, pošten i na kraju onaj koji štiti nacionalne interese. Međutim, što o tome kaže Ustav, zakoni i same činjenice nikoga to i ne zanima. Prvo su s tim stavom izišli novinari, zatim oporbene stranke, pa predsjednik Stjepan Mesić, a na kraju gotovo nevidljivo i malo po malo tome je sve skloniji i HDZ kao vladajuća stranka.
Što o "plaćanju poreza" i navodno s njim vezanom pravu glasa navodi Ustav kao najviši pravni akt? Članak 14. st. 2. Ustava drsko (jer ne spominje porez) navodi : "Svi su pred zakonom jednaki". Ta jednakost bi morala postojati bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Prema tome i bez obzira ima li netko jajoliku ili ćoškastu glavu, okruglu ili izduženu, trokutastu ili romboidnu, za Ustav nije važno, dapače svi su jednaki. Međutim, u medijima često ističe da oni s "ćoškastom" (Hercegovci) glavom ne bi smjeli imati ista prava. Na tragu odredbe čl. 14. Ustava je daljnja razrada jednakosti u konkretnom, biračkom pravu, je odredba čl. 44. Ustava koja navodi: Svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavlčjanju javnih poslova i biti primljen u javne službe. Ova odredba daje svakom državljaninu Republike Hrvatske pravo da se kandidira za bilo koju izbornu dužnost u Republici Hrvatskoj. Dakle, Predsjednik Republike može biti i onaj koji ima "ćoškastu" (živi i ima jedino prebivalište u Hercegovini) glavu i to mu nitko zbog oblika njegove glave ne smije predbaciti, a ako predbaci u sukobu je s Ustavom i zakonima Republike Hrvatske, pa bi se njime morali baviti oni koji su zaduženi za zaštitu zakona. Nakon toga čl. 45. st. 1. ponovno, bez obzira na izgled glave, navodi slijedeće: "Hrvatski državljani imaju opće i jednako biračko pravo s navršenih 18 godina u skladu sa zakonom." Ovakva odredba Ustava je uistinu neobična. Ona je u sukobu s mnoštvom elektroničkog i pisanog crnila jer ono, pozivajući se na svoj visoki moral, smatra da se ova ustavna odredba treba trajno gaziti.
No što je s plaćanjem poreza? Piše li nešto Ustav o tom kriteriju za pravo glasovanja? Ne! Što je pak s praksom, odnosno plaćaju li porez oni hrvatski državljani koji žive izvan Republike Hrvatske, a najteži slučajevi neplaćanja su oni s "ćoškastom" glavom. Je li bar taj kriterij, kad bi uistinu bio uveden, dovoljan za eliminiranje dijaspore, a osobito "ćoškoglavih" iz izbornog procesa? Pitam svakog od "ćoškoglavih", primjerice onih iz Posušja, Gruda, Neuma ili Čapljine (može i iz Orašja) jesu li kod kupnje benzina u Imotskom, Metkoviću ili Pločama platili PDV, trošarinu, naknadu za onečišćenje .... Ako pogledaju na svoj račun koji su dobili primjetit će nešto nevjerojatno, usprkos činjenici da imaju "ćoškastu" glavu - morali su platiti njegovu visost POREZ. Ako su otišli do Konzuma, Merkatora ili neke druge trgovine, pa kupili namirnice, odjeću, igračku djetetu, pa su pogledali na račun primjetit će da im je Republika Hrvatska uredno naplatila POREZ. Pokušaju li na granici zatražiti povrat poreza, iako je carinik prilično uvjeren da je "ćoškoglavi" hrvatski državljanin, uredno će otići do svog kompjutora i "ćoškoglavom" drzniku reći: "Pa ti si naš!" i tom prilikom neće mu pasti na pamet usput spomenuti da ipak, jer ne plaća porez, da na idućim izborima ne bi trebao imati pravo glasa. Ako li slučajno imate vikendicu i za nju će te uredno platiti POREZ. Otvorite li tvrtku i poslujete, ma i bez obzira što nemate lažno prijavljeno prebivalište, smatrat će vas hrvatskim državljaninom i uredno će te platiti POREZ. Primate li mirovinu kao hrvatski ratni vojni invalid ili po nekom drugom osnovu, ako su ispunjeni zakonski uvjeti, opet će te platiti POREZ. Interesantno. Kriterij plaćanja poreza otpada. Predlažem Anti Tomiću, Stipi Mesiću, novinaru koji je zaboravio da je podrijetlom ćoškoglavi Mislavu Bagi, i drugom s istim djelovanjem amnezije - Matiji Babiću i svima drugima da nađu drugi kriterij za pravo glasa. Ovaj je otpao. Oni su inventivna vrsta - ili će moju preporuku ignorirati (što je vrlo vjerojatno) ili će naći drugi kriterij.
Iako bi se onima koji šire teorije o "ćoškastim glavama", "kamenjarima", "ognjištarima", "ruralnim" ili navodnim drugim osobinama pojedinih skupina hrvatskih državljana kao rasno, intelektualno, moralno inferiornima trebala baviti hrvatska policija i Državno odvjetništvo, a u konačnici pravosuđe u Hrvatskoj je to iluzorno očekivati. Naime, sve naprijed navedeno navodi na zaključak da u Hrvatskoj postoji sloboda činjenja kaznenog djela rasne i druge diskriminacije, koja je opisana i kažnjiva prema čl. 174. Kaznenog zakona. Na žalost nadležna državna tijela na te pojave ne reagiraju, a mnogi državni dužnosnici ih prešutno ili djelatno podupiru. Duboko vjerujem da uskoro dolazi vrijeme u kojem će se poštivati svaka osoba bez obzira na njeno podrijetlo ili druge osobine i da će pred zakonom svi biti jednaki, te da će prestati širenje rasne ili druge diskriminacije putem medija, političara ili nečinjenjem nadležnih državnih tijela.
piše: Mate Knezović, dipl. iur. l poskok.info
O tome u ovom članku ne mogu ozbiljnije razglabati, no osvrnut ću se na mit o plaćanju poreza kao ključnom kriteriju za pravo glasovanja na hrvatskim izborima.
U Republici Hrvatskoj postoji jedan uistinu koliko neuobičajen, toliko i neistinit pristup pravu glasa. Naime pravo glasa, prvo u medijima, a zatim i u politici, počelo se sve više vezati uz plaćanje poreza. Tako je stav: "Ako netko ne plaća porez u Republici Hrvatakoj nema što ni glasovati" već više od deset godina nametnut kao pravedan, pošten i na kraju onaj koji štiti nacionalne interese. Međutim, što o tome kaže Ustav, zakoni i same činjenice nikoga to i ne zanima. Prvo su s tim stavom izišli novinari, zatim oporbene stranke, pa predsjednik Stjepan Mesić, a na kraju gotovo nevidljivo i malo po malo tome je sve skloniji i HDZ kao vladajuća stranka.
Što o "plaćanju poreza" i navodno s njim vezanom pravu glasa navodi Ustav kao najviši pravni akt? Članak 14. st. 2. Ustava drsko (jer ne spominje porez) navodi : "Svi su pred zakonom jednaki". Ta jednakost bi morala postojati bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Prema tome i bez obzira ima li netko jajoliku ili ćoškastu glavu, okruglu ili izduženu, trokutastu ili romboidnu, za Ustav nije važno, dapače svi su jednaki. Međutim, u medijima često ističe da oni s "ćoškastom" (Hercegovci) glavom ne bi smjeli imati ista prava. Na tragu odredbe čl. 14. Ustava je daljnja razrada jednakosti u konkretnom, biračkom pravu, je odredba čl. 44. Ustava koja navodi: Svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavlčjanju javnih poslova i biti primljen u javne službe. Ova odredba daje svakom državljaninu Republike Hrvatske pravo da se kandidira za bilo koju izbornu dužnost u Republici Hrvatskoj. Dakle, Predsjednik Republike može biti i onaj koji ima "ćoškastu" (živi i ima jedino prebivalište u Hercegovini) glavu i to mu nitko zbog oblika njegove glave ne smije predbaciti, a ako predbaci u sukobu je s Ustavom i zakonima Republike Hrvatske, pa bi se njime morali baviti oni koji su zaduženi za zaštitu zakona. Nakon toga čl. 45. st. 1. ponovno, bez obzira na izgled glave, navodi slijedeće: "Hrvatski državljani imaju opće i jednako biračko pravo s navršenih 18 godina u skladu sa zakonom." Ovakva odredba Ustava je uistinu neobična. Ona je u sukobu s mnoštvom elektroničkog i pisanog crnila jer ono, pozivajući se na svoj visoki moral, smatra da se ova ustavna odredba treba trajno gaziti.
No što je s plaćanjem poreza? Piše li nešto Ustav o tom kriteriju za pravo glasovanja? Ne! Što je pak s praksom, odnosno plaćaju li porez oni hrvatski državljani koji žive izvan Republike Hrvatske, a najteži slučajevi neplaćanja su oni s "ćoškastom" glavom. Je li bar taj kriterij, kad bi uistinu bio uveden, dovoljan za eliminiranje dijaspore, a osobito "ćoškoglavih" iz izbornog procesa? Pitam svakog od "ćoškoglavih", primjerice onih iz Posušja, Gruda, Neuma ili Čapljine (može i iz Orašja) jesu li kod kupnje benzina u Imotskom, Metkoviću ili Pločama platili PDV, trošarinu, naknadu za onečišćenje .... Ako pogledaju na svoj račun koji su dobili primjetit će nešto nevjerojatno, usprkos činjenici da imaju "ćoškastu" glavu - morali su platiti njegovu visost POREZ. Ako su otišli do Konzuma, Merkatora ili neke druge trgovine, pa kupili namirnice, odjeću, igračku djetetu, pa su pogledali na račun primjetit će da im je Republika Hrvatska uredno naplatila POREZ. Pokušaju li na granici zatražiti povrat poreza, iako je carinik prilično uvjeren da je "ćoškoglavi" hrvatski državljanin, uredno će otići do svog kompjutora i "ćoškoglavom" drzniku reći: "Pa ti si naš!" i tom prilikom neće mu pasti na pamet usput spomenuti da ipak, jer ne plaća porez, da na idućim izborima ne bi trebao imati pravo glasa. Ako li slučajno imate vikendicu i za nju će te uredno platiti POREZ. Otvorite li tvrtku i poslujete, ma i bez obzira što nemate lažno prijavljeno prebivalište, smatrat će vas hrvatskim državljaninom i uredno će te platiti POREZ. Primate li mirovinu kao hrvatski ratni vojni invalid ili po nekom drugom osnovu, ako su ispunjeni zakonski uvjeti, opet će te platiti POREZ. Interesantno. Kriterij plaćanja poreza otpada. Predlažem Anti Tomiću, Stipi Mesiću, novinaru koji je zaboravio da je podrijetlom ćoškoglavi Mislavu Bagi, i drugom s istim djelovanjem amnezije - Matiji Babiću i svima drugima da nađu drugi kriterij za pravo glasa. Ovaj je otpao. Oni su inventivna vrsta - ili će moju preporuku ignorirati (što je vrlo vjerojatno) ili će naći drugi kriterij.
Iako bi se onima koji šire teorije o "ćoškastim glavama", "kamenjarima", "ognjištarima", "ruralnim" ili navodnim drugim osobinama pojedinih skupina hrvatskih državljana kao rasno, intelektualno, moralno inferiornima trebala baviti hrvatska policija i Državno odvjetništvo, a u konačnici pravosuđe u Hrvatskoj je to iluzorno očekivati. Naime, sve naprijed navedeno navodi na zaključak da u Hrvatskoj postoji sloboda činjenja kaznenog djela rasne i druge diskriminacije, koja je opisana i kažnjiva prema čl. 174. Kaznenog zakona. Na žalost nadležna državna tijela na te pojave ne reagiraju, a mnogi državni dužnosnici ih prešutno ili djelatno podupiru. Duboko vjerujem da uskoro dolazi vrijeme u kojem će se poštivati svaka osoba bez obzira na njeno podrijetlo ili druge osobine i da će pred zakonom svi biti jednaki, te da će prestati širenje rasne ili druge diskriminacije putem medija, političara ili nečinjenjem nadležnih državnih tijela.
ponedjeljak, veljače 15, 2010
IMA NAS IMA: 473 tisuće Hrvata ili 62, 6 % u odnosu na 91-u danas živi u BiH
U svjetlu nedavnih Mesićevih izjava kako bi 2/3 Hrvata u BIH ostalo izvan granica trećeg entiteta, te prepucavanja u vezi s izmjenom Zakona o prebivalištu/boravištu u RH kojom se najavljuje novi val iseljavanja Hrvata iz BIH, objavljujemo detaljnu analizu o broju Hrvata u BIH po općinama, županijama i entitetima za cijelu BIH, koja je izrađena na temelju podataka Katoličke crkve, kao i dva detaljno opisana prijedloga za treći entitet sa područjima i detaljnim brojevima Hrvata u njima.
U nedostatku popisa stanovništva, kao i u nemogućnosti utvrđivanja preciznijeg broja Hrvata na pojedinim područjima u BIH naš kolega Darijan Grubišić krenuo je prije nekoliko godina prikupljati podatke o broju vjernika po župama u BIH i usklađivati ih s granicama općina, te usput utvrditi eventualne brojeve Hrvata ateista na pojedinim područjima BIH, te je nakon mnogo truda i poteškoća uspio prikupiti sve podatke i zaokružiti kompletnu cjelinu za broj Hrvata u BIH.
Poskok prvi donosi ovu, po nama, do sada najtočnju i najsvježiju statstičku analizu o broju Hrvata u BIH koja je jasno pokazala da bi na području trećeg entiteta živjelo minimalno 85% Hrvata u BIH.
Kolegi Grubišiću zahvljujemo na uloženom trudu.
BROJ HRVATA/KATOLIKA U BOSNI I HERCEGOVINI PO OPĆINAMA, ŽUPANIJAMA I ENTITETIMA (2007./2008./2009. god.) *na temelju blagoslova obitelji
FEDERACIJA BIH
Unsko-sanska županija
Općina Bihać 1991. god.= 5. 471
Općina Bihać 2009. god. (župe: Bihać, Zavalje)=2. 805(51,3%)
Općina Sanski Most 1991. god.(u današnjim granicama)=3. 479
Općina Sanski Most 2009. god. (župe: Sanski Most, Sasina, dio Stare Rijeke)= 288(8,3%)
Općina Ključ 1991. god.=336
Općina Ključ 2009. god. (župe: Ključ)= 15(4,5%)
Općina Velika Kladuša 1991. god.= 707
Općina Velika Kladuša 2009. god. (župe: dio Cetingrada)= 321 (45,4 %)
Unsko- Sanska županija 1991. god.=10. 323
Unsko- Sanska županija 2009. god.= 3. 429 (33,2 %)
Hercegbosanska županija
Općina Livno 1991. god.(samo stalni stanovnici)=22.318
Općina Livno 2009. god. (župe: Bila, Čuklić, Lištani, Livno, Ljubunčić, Odžak-Ćaić, Podhum, Vidoši)=20. 590 (92, 3%)
Općina Tomislavgrad 1991. god.=25. 347
Općina Tomislavgrad 2009. god. (župe: Rašeljke, Kongora, Seonica, Šujica, Bukovica, Tomislavgrad, Roško Polje, Vinica, Grabovica , Prisoje)=17. 900 (70,6%)
Općina Kupres 1991. god.=3. 827
Općina Kupres 2009. God. (župe: Otinovci-Kupres, Rastičevo, Suho Polje)=3. 270 (85.5%)
Općina Glamoč 1991. god.= 184
Općina Glamoč 2009. god.(župe: Glamoč)= 960 (522 %)
Općina Drvar 1991. god.= 34
Općina Drvar 2009. god. (župe: Drvar)= 700 (2 059 %)
Općina Grahovo 1991. god.= 219
Općina Grahovo 2009. god. (župe: Grahovo, Uništa)= 230 (105 %)
Hercegbosanska Županija 1991. god.= 51. 929
Hercegbosanska županija 2009. god.= 43. 650 (84, 1%)
Zapadnohercegovačka županija
Općina Široki Brijeg 1991. god.= 26. 231
Općina Široki Brijeg 2009. god.(župe: Buhovo, Crnač, Mostarski Gradac, Izbično, Jare, Kočerin, Ljuti Dolac, Rasno, Široki Brijeg)= 27. 750 (105, 8%)
Općina Posušje 1991. god.= 16. 571
Općina Posušje 2009. god. (župe: Posušje, Rakitno, Sutina, Vinjani, Vir, Zagorje, Posuški Gradac)= 15. 514 (93,6%)
Općina Grude 1991. god.= 15. 939
Općina Grude 2009. god. (župe: Drinovci, Gorica, Grude, Ledinac, Ružići, Tihaljina, Raskrižje)=14. 087 (88.4%)
Općina Ljubuški 1991. god.= 25. 180
Općina Ljubuški 2009. god. (župe: Grljevići, Humac, Klobuk, Studenci, Šipovača-Vojnići, Veljaci, Vitina) =25. 013 (99,4 %)
Zapadnohercegovačka županija 1991. god.= 83. 921
Zapadnohercegovačka županija 2009. god.= 82. 364 (98,2 %)
Hercegovačko-neretvanska županija
Općina Mostar 1991. god.= 42. 648
Općina Mostar 2009. god.(župe:Blagaj-Buna,Drežnica,Goranci, Kruševo, Katedralna,Cim, Ilići,Centar-Zalik,Rudnik,Franjevačka, Polog,dio Tepčića-Ploča, Potoci)= 61. 734 (145 %)
Općina Čitluk 1991. god.= 14. 544
Općina Čitluk 2009. god. (župe: Čerin, Čitluk, Gradina, Gradnići, dio Tepčića-Ploča, Međugorje)= 18. 602 (128 %)
Općina Čapljina 1991. god.= 15. 007
Općina Čapljina 2009. god. (župe: Čapljina, Gabela, Gabela Polje, Gorica-Struge, Čeljevo, Domanovići, Dračevo)= 17. 197 (114,6 %)
Općina Stolac 1991. god.(u današnjim granicama)= 5. 678
Općina Stolac 2009. god. (župe: Aldanići, Prenj, Rotimlja, Stolac)=7. 398 (130,3 %)
Općina Neum 1991. god.= 3. 738
Općina Neum 2009. god. (župe: Gradac, Hrasno, Hutovo, Neum)= 5. 278 (141,2 %)
Općina Ravno 1991. god.= 792
Općina Ravno 2009. god. (župe: dio Ravnog, Trebimlja, dio Trebinja)= 425 (53,7 %)
Općina Konjic 1991. god. (u današnjim granicama)= 11. 405
Općina Konjic 2009. god. (župe: Konjic, Glavatičevo, Podhum-Žitače, Obri, Solakova Kula)= 1. 820 (16 %)
Općina Jablanica 1991. god.= 2. 253
Općina Jablanica 2009. god. (župe: Doljani, Jablanica)= 359 (16 %)
Općina Prozor/Rama 1991. god.= 12. 213
Općina Prozor/Rama 2009. god. (župe: Uzdol,Gračac, Prozor, Šćit, Rumboci)= 10. 468 (85,7 %)
Hercegovačko-Neretvanska županija 1991. god.= 108. 278
Hercegovačko-Neretvanska županija 2009. god.= 123. 281 (113,9 %)
Srednjobosanska županija
Općina Travnik 1991. god.= 26. 008
Općina Travnik 2009. god.(župe: Dolac, Ovčarevo, Podkraj, Brajkovići, Guča Gora, Travnik, Turbe, Korićani, dio Nove Bile)= 13. 617 (52,4 %)
Općina Jajce 1991. god. (u današnjim granicama) = 15. 865
Općina Jajce 2009. god. (župe: Jajce, Podmilačje)= 8. 986 (56,7 %)
Općina Bugojno 1991. god.= 15. 963
Općina Bugojno 2009. god. (župe: Bugojno, Glavice, Kandija, dio Skopaljske Gračanice)= 5. 413 (33,9 %)
Općina Novi Travnik 1991. god.= 12. 127
Općina Novi Travnik 2009. god. (župe: N. Travnik 1, N. Travnik 2, Pećine, Rostovo, Bučići, Rankovići)= 10. 824 (89,3 %)
Općina Uskoplje 1991. god.= 10. 709
Općina Uskoplje 2009. god. (župe: Uskoplje, Bistrica, dio Skopaljske Gračanice)= 6. 200 (57,9 %)
Općina Fojnica 1991. god.= 6. 639
Općina Fojnica 2009. god.(župe: Fojnica, dio Deževica)= 3. 700 (55,7 %)
Općina Vitez 1991. god.= 12. 679
Općina Vitez 2009. god.(župe: Vitez, dio Nove Bile)= 12. 956 (102,2 %)
Općina Busovača 1991. god.= 9. 089
Općina Busovača 2009. god. (župe: Busovača)= 7. 386 (81,3 %)
Općina Kiseljak 1991. god.= 12. 441
Općina Kiseljak 2009. god. (župe: Brestovsko, Banbrdo-Lepenice, Gromiljak, Kiseljak)= 11. 298 (90,8%)
Općina Kreševo 1991. god.=4. 738
Općina Kreševo 2009. god.(župe: Kreševo, dio Deževica)= 4. 000 (84,4 %)
Općina Dobretići 1991. god.= 4. 807
Općina Dobretići 2009. god. (župe: Dobretići)= 450 (9,4%)
Općina Donji Vakuf 1991. god.= 686
Općina Donji Vakuf 2009. god. (župe: dio župe Bugojno) = 50 (7,3 %)
Srednjobosanska županija 1991. god.= 131. 751
Srednjobosanska županija 2009. god.= 84. 880 (64,4 %)
Tuzlanska županija
Općina Tuzla 1991. god.= 20. 581
Općina Tuzla 2009. god.(župe: Par Selo, Breške, Tuzla, Šikara, Husino, Dragunja, Morančani)= 13. 894 +respektabilan broj Hrvata ateista (Glas Koncila)
Općina Čelić(bila unutar općine Lopare) 1991. god.= 1. 259
Općina Čelić 2009. god. (župe: Drijenča)= 600 (47,7 %)
Općina Lukavac 1991. god.= 2. 132
Općina Lukavac 2009. god. (župe: Lukavac)= 2. 000 (93,8%)
Općina Živinice 1991. god.= 3. 969
Općina Živinice 2009. god. (župe: Živinice)= 2. 500 + respektabilan broj Hrvata ateista
Općina Gradačac 1991. god. (u današnjim granicama)= 1. 331
Općina Gradačac 2009. god. (župe: Gradačac)= 307 (23,1 %)
Općina Srebrenik 1991. god.= 2. 761
Općina Srebrenik 2009. god. (župe: Špionica)= 1. 500 (54,3 %)
Tuzlanska županija 1991. god.= 32. 888
Tuzlanska županija 2009. god.= 20. 801 + oko 9. 000 Hrvata ateista -Glas Koncila (90,6 %)
Zeničko- dobojska županija
Općina Zenica 1991. god.= 22. 651
Općina Zenica 2009. god.(župe: Zenica, Gornja Zenica, Čajdaš, Klopče, Crkvica, dio Brajkovića)=9. 548 (42,2 %)
Općina Usora 1991. god. (u današnjim granicama)= 8. 469
Općina Usora 2009. god. (župe: Sivša, Ularice, Žabljak, dio Doboja-Makljenovac)= 5. 000 (59 %)
Općina Žepče 1991. god. (u današnjim granicama)= 17. 861
Općina Žepče 2009. god.(župe: Žepče, Lug- Brankovići, Lovnica, Bistrica, Radunice, Osova, Globarica,dio Novog Šehera)= 15. 134 (84,7 %)
Općina Maglaj 1991. god. (u današnjim granicama)= 3. 646
Općina Maglaj 2009. god. (župe: Maglaj, dio Novog Šehera)= 764 (21 %)
Općina Zavidovići 1991. god. (u današnjim granicama)= 3. 391
Općina Zavidovići 2009. god.(župe: Zavidovići)= 1. 620 (47,8 %)
Općina Tešanj 1991. god. (u današnjim granicama)= 3. 591
Općina Tešanj 2009. god. (župe: Jelah)= 1. 200 (33,4 %)
Općina Breza 1991. god.= 861
Općina Breza 2009. god. (župe: Breza)= 450 (52,3 %)
Općina Vareš 1991. god.= 8. 982
Općina Vareš 2009. god.(župe: Vareš, Borovica, Vijaka)= 3. 352 (37,3 %)
Općina Olovo 1991. god.= 653
Općina Olovo 2009. god. (župe: Jelaške, dio Vijake-Magulice, ekspozitura Olovo)=350 (53,6 %)
Općina Visoko 1991. god.= 1. 973
Općina Visoko 2009. god.(župe: ekspozitura Visoko, dio Kraljeve Sutjeske-Bulčići i Bare, dio Gromiljaka-Zagorice)= 500 (25,4 %)
Općina Kakanj 1991. god.= 16. 625
Općina Kakanj 2009. god.(župe: Kraljeva Sutjeska, Kakanj, Haljinići, Vukanovići)= 2. 385 (14,4 %)
Zeničko- dobojska županija 1991. god.= 88. 804
Zeničko- dobojska županija 2009. god.= 40. 303 (45,4 %)
Sarajevska županija
Grad Sarajevo 1991. god.(općine Stari Grad, Centar, Novi Grad, Novo Sarajevo)=24. 280
Grad Sarajevo 2009. god.(župe: Novo Sarajevo, Katedralna, Marijin Dvor, Briješće, Novi Grad-Alipašino, Grbavica, Dobrinja)= 12. 377 (51 %)
*dio katolika u Sarajevu ne izjašnjava se Hrvatima(oko 3. 000), ali postoji i dio Hrvata ateista(oko 3. 000), tako da dobijemo približno gore navedeni broj Hrvata (Glas koncila)
Općina Ilidža 1991. god.= 6. 914
Općina Iližda 2009. god. (župe= Stup)= 3. 500 (50,6 %)
Općina Ilijaš 1991. god.= 1. 713
Općina Ilijaš 2009. god.(župe: Ilijaš)= 272 (15,9 %)
Općina Vogošća 1991. god.= 1. 074
Općina Vogošća 2009. god. (župe: Čemerno-Vogošća)= 344 (32 %)
Općina Hadžići 1991. god.= 743
Općina Hadžići 2009. god. (župe: Tarčin)= 300 (40,4 %)
Sarajevska županija 1991. god.= 34. 741
Sarajevska županija 2009. god.= 16. 793 (48,3 %)
Posavska županija
Općina Orašje 1991. god.= 21. 234
Općina Orašje 2009. god.(župe: Kopanice, Orašje, Vidovice, Oštra Luka-Bok, Tolisa)= 16. 629 (78,3 %)
Općina Odžak 1991. god.(u današnjim granicama)= 16. 204
Općina Odžak 2009. god. (župe: Gornja Dubica, Odžak, Posavska Mahala, Potočani, Svilaj, Novo Selo-Balegovac, Prud, dio Brusnice)= 8. 619 (53,2 %)
Općina Domaljevac-Šamac 1991. god. (u današnjim granicama)= 6. 474
Općina Domaljevac-Šamac 2009. god. (župe: Domaljevac, Grebnice)= 5. 233 (80,8 %)
Posavska županija 1991. god.= 43. 912
Posavska županija 2009. god.= 30. 481 (69,4 %)
Bosansko-podrinjska županija
Općina Goražde 1991. god.= 83
Općina Goražde 2009. god.(župe: Goražde)= 50 (60,2 %)
Bosansko-podrinjska županija 1991. god.= 84
Bosansko-podrinjska županija 2009. god.= 50 (59,5 %)
FEDERACIJA BIH 1991. god.= 586. 631
FEDERACIJA BIH 2009. god.= 455. 032 (77, 6 %)
REPUBLIKA SRPSKA
Banjolučka regija
Općina Banja Luka 1991. god.= 29. 033
Općina Banja Luka 2009. god. (župe: Banja Luka, Barlovci, Budžak, Ivanjska, Marija Zvijezda-Trapisti, Motike, Petrićevac, Presnače, Stratinska, Šimići)= 3. 098 (10,7 %)
Općina Prijedor 1991. god.= 6. 300
Općina Prijedor 2009. god. (župe: Ljubija, Prijedor, Ravska, Šurkovac, dio Stare Rijeke)= 1. 107 (17,6 %)
Općina Oštra Luka/Sanski Most 1991. god.(u današnjim granicama)= 788
Općina Oštra Luka/Sanski Most 2009. god.(župe:dio Stare Rijeke,dio Sasine)=115(14,6 %)
Općina Mrkonjić Grad 1991. god. (u današnjim granicama)= 1. 992
Općina Mrkonjić Grad 2009. god. (župe: Mrkonjić Grad, Liskovica)= 98 (4,9 %)
Općina Kotor Varoš 1991. god.= 10. 640
Općina Kotor Varoš 2009. god.(župe: Kotor Varoš, Sokoline, Vrbanjci)= 346 (3,3 %)
Općina Teslić 1991. god.= 9. 549
Općina Teslić 2009. god. (župe: Bežlja, D. Komušina, G. Komušina, Teslić)= 1. 243 (13 %)
Općina Prnjavor 1991. god.= 1. 737
Općina Prnjavor 2009. god. (župe: Prnjavor, Kulaši)= 484- 218(talijani)= 266 (15,3 %)
Općina Laktaši 1991. god.= 2. 584
Općina Laktaši 2009. god.(župe: Bos. Aleksandrovac, Mahovljani, Trn)= 228- oko 10(talijani) =218 (8,4 %)
Općina Bosanska Gradiška 1991. god.= 3. 422
Općina Bosanska Gradiška 2009. god. (župe: Bos. Gradiška, Dolina, Nova Topola)= 545-oko 160(talijani)= 385 (11,3 %)
Općina Bosanska Dubica 1991. god.= 488
Općina Bosanska Dubica 2009. god. (župe: Bos. Dubica)= 100 (20,5 %)
Općina Bosanski Novi 1991. god. (u današnjim granicama)= 236
Općina Bosanski Novi 2009. god. (župe: Bos. Novi)= 36 (15,3 %)
Općina Bosanska Kostajnica 1991. god. (u današnjim granicama)= 166
Općina Bosanska Kostajnica 2009. god. (župe: Bos. Kostajnica)= 19 (11,5 %)
Banjolučka regija 1991. god.= 67. 959
Banjolučka regija 2009. god.= 7. 031 (10,3 %)
Posavina (RS)
Općina Derventa 1991. god.= 21. 972
Općina Derventa 2009. god. (župe: Bijelo Brdo, Bukovica, Derventa, Kulina, Plehan, dio Žeravca, dio Cera, dio V. Prnjavora-Sočanice)= 616 (2,8 %)
Općina Bosanski Brod 1991. god.= 13. 923
Općina Bosanski Brod 2009. god. (župe: Bos. Brod, G. Močila-Sijekovac, Kolibe, Koraće, Novo Selo, dio Brusnice, dio Žeravca)= 367 (2,6 %)
Općina Doboj 1991. god. (u današnjim granicama)= 10. 158
Općina Doboj 2009. god. (župe: Dragalovci, Foča, dio Doboja, dio Cera, dio V. Prnjavora-Sočanice)= 682 (6,7 %)
Općina Modriča 1991. god. (u današnjim granicama)= 7. 840
Općina Modriča 2009. god. (župe: Garevac, Modriča, dio Čardaka)= 287 (3,7 %)
Općina Odžak/Vukosavlje 1991. god.= 3. 440
Općina Odžak/Vukosavlje 2009. god.(župe: Pećnik)= 137 (4 %)
Općina Šamac 1991. god. (u današnjim granicama)= 7. 060
Općina Šamac 2009. god. (župe: Bos. Šamac, Srednja Slatina, Hrvatska Tišina, dio Čardaka- Kornica)= 772 (10,9 %)
Općina Pelagićevo 1991. god.(u današnjim granicama)= 7. 100
Općina Pelagićevo 2009. god.(župe: D. i G.Tramošnica,Turić,dio Gradačca)=1. 000(14,1%)
Posavina (RS) 1991. god.= 71. 557
Posavina (RS) 2009. god.= 3. 861 (5,4 %)
Sjeveroistočna RS (regija Bijeljina- Pale-Čajniče)
Općina Bijeljina 1991. god.= 517
Općina Bijeljina 2009. god. (župe: Bijeljina)= 105 (20,3 %)
Općina Zvornik 1991. god. (u današnjim granicama)= 105
Općina Zvornik 2009. god. (župe: dio Srebrenice-Zvornika)= 16 (15, 2 %)
Općina Srebrenica 1991. god.= 38
Općina Srebrenica 2009. god. (župe: dio Srebrenice- Zvornika)= 120 (315,8 %)
Općina Pale 1991. god. (u današnjim granicama)= 125
Općina Pale 2009. god. (župe: Pale)= 15 (12 %)
Sjeveroistočna RS (regija Bijeljina- Pale- Čajniče) 1991. god.= 1. 508
Sjeveroistočna RS (regija Bijeljina- Pale- Čajniče) 2009. god.= 256 (17 %)
Jugoistočna RS (regija Foča- Trebinje)
Općina Nevesinje 1991. god. (u današnjim granicama)= 153
Općina Nevesinje 2009. god. (župe: Nevesinje)= 25 (16,3 %)
Općina Trebinje 1991. god. (u današnjim granicama)= 434
Općina Trebinje 2009. god. (župe: dio Trebinja, dio Ravnog)= 280 (64,5 %)
Općina Berkovići/ Stolac 1991. god. (u današnjim granicama)= 435
Općina Berkovići/ Stolac 2009. god. (župe: Stjepan Križ)= 0 (0 %)
Jugoistočna RS (regija Foča- Trebinje) 1991. god.= 1. 022
Jugoistočna RS (regija Foča- Trebinje) 2009. god.= 305 (29,9 %)
REPUBLIKA SRPSKA 1991. god.= 142. 046
REPUBLIKA SRPSKA 2009. god.= 11. 453 (8,1 %)
DISTRIKT BRČKO
Distrikt Brčko 1991. god.= 22. 163
Distrikt Brčko 2009. god. (župe: Boće, Brčko, Dubrave, Gorice, Krepšić, Poljaci, Ulice, Zovik)= 6. 757 (30,5 %)
BOSNA I HERCEGOVINA 1991. god.= 755. 883
BOSNA I HERCEGOVINA 2009. god.= 473. 242 (62, 6 %)
BIH- kršteni i umrli
god. krštenja sprovodi stanje
2005. 5214 5869 -655
2006. 5152 5893 -741
2007. 4915 6155 -1240
2008. 4721 6220 -1499
BIH 2005-2008.
Krštenja /sprovodi / priraštaj
20 002 /24 137 / -4135
NAPOMENE:
*analiza je izrađena na temelju blagoslova obitelji u prethodnih nekoliko godina
** ovo nisu službeni podaci, ovo je izračun rađen na temelju prikupljanja podataka za svaku župu posebno
*** brojka u zagradi govori koliki je postotak Hrvata 2009. godine u odnosu na 1991. godinu
****općine s manje od 10 Hrvata nisu posebno isticane u ovoj analizi (npr. Sapna-1obitelj,Ljubinje-1obitelj itd.)
*****određen broj BIH Hrvata 1991.izjašnjavao se Jugoslovenima,tako da je pad broja Hrvata u BIH realno veći
2. prijedloga za Treći entitet
Prijedlog 1. ( većinski hrvatska područja i teritorij pod kontrolom HVO-a iza Daytona 1996. god.):
županije: ZHŽ, HBŽ, PŽ= 156. 495
općine: Čapljina, Čitluk, Neum, Stolac, Ravno, Rama, Žepče, Usora, Jajce, Dobretići= 88. 938
dio općina: Mostar/ Zapadni Mostar- dio Bijelog Polja, Jablanica/Doljani, Konjic/Turija- Zaslivlje- Zabrđe, Vitez HVO, Busovača HVO, Kiseljak HVO, Kreševo HVO, N. Travnik HVO, Fojnica HVO, Uskoplje HVO, Travnik/ Nova Bila= 119. 829
enklava Sjeverni Vareš- Kraljeva Sutjeska= 5. 352
enklava Maglaj/N. Šeher (pripojilo bi se općini Žepče)= 1. 000
enklava Brčko HVO- Srebrenik/ Špionica= 7. 402
Ukupno= 379. 016 (80, 1 % - BH Hrvata ušlo bi u treći entitet)
Prijedlog 2. (uključuje i RS, kao i neke veće hrvatske enklave u Federaciji BIH):
obuhvaća Prijedlog 1., ali bez općine Drvar= 378. 316
enklava zapadni Brod- istočna Derventa-sjeverozapadni Doboj (hrv. sela bez gradova)= 689
enklava južni Šamac- Pelagićevo- zapadna Modriča (hrv. sela bez gradova)= 1. 341
enklava Ljubija(Prijedor)= 837
enklava Stup- Otes (Ilidža)= 3. 500
Pećnik (Modriča/Vukosavlje) bi se pripojio općini Odžak= 137
Hrvatska Tišina- Šamac (pripojila bi se općini Domaljevac)= 517
Komušina- Teslić (pripojila bi se općini Žepče)= 313
bivša općina Soli(tuzlanski prsten- preko 40 povezanih hrvatskih sela)= 11. 794
Liskovica i Majdan- Mrkonjić Grad ( pripojili bi se općini Jajce)= 98
Zavalje (Bihać)- moguće pripajanje Hrvatskoj zbog izoliranosti= 210
Ukupno= 397. 752 (84 %- BH Hrvata bi ušlo u treći entitet)
* u oba dva prijedloga za treći entitet diskontinuitet teritorija jamstvo je cjelovitosti BIH, a u drugom prijedlogu koridor za Srbe iz zapadne RS ostao bi očuvan
ZAKLJUČAK:
Iz analize je vidljivo da se broj Hrvata u manjinskim hrvatskim područjima smanjio, dok se u većinskim hrvatskim područjima (bili pod kontrolom HVO-a) uglavnom povećao ili ostao isti.
Podaci su prikupljani iz katoličkog tiska, dnevnog tiska, sa web stranica, te kontaktima s pojedinim svećenicima, kojima se ovom prilikom zahvaljujem. Glavni problem bio je uskladiti granice župa s granicama općina, te utvrditi broj vjernika u pograničnim mjestima općina, ali uspio sam kroz nekoliko godina. Budući da je bilo nemoguće prikupiti kompletne podatke za broj vjernika u župama za 2009. godinu, korišteni su pojedini podaci iz 2007. i 2008. godine. Prema procjenama o broju Muslimana/Bošnjaka i broju Srba u BIH, ukupan broj Hrvata u BIH danas se kreće između 14 i 15 %.
Darijan Grubišić l poskok.info
U nedostatku popisa stanovništva, kao i u nemogućnosti utvrđivanja preciznijeg broja Hrvata na pojedinim područjima u BIH naš kolega Darijan Grubišić krenuo je prije nekoliko godina prikupljati podatke o broju vjernika po župama u BIH i usklađivati ih s granicama općina, te usput utvrditi eventualne brojeve Hrvata ateista na pojedinim područjima BIH, te je nakon mnogo truda i poteškoća uspio prikupiti sve podatke i zaokružiti kompletnu cjelinu za broj Hrvata u BIH.
Poskok prvi donosi ovu, po nama, do sada najtočnju i najsvježiju statstičku analizu o broju Hrvata u BIH koja je jasno pokazala da bi na području trećeg entiteta živjelo minimalno 85% Hrvata u BIH.
Kolegi Grubišiću zahvljujemo na uloženom trudu.
BROJ HRVATA/KATOLIKA U BOSNI I HERCEGOVINI PO OPĆINAMA, ŽUPANIJAMA I ENTITETIMA (2007./2008./2009. god.) *na temelju blagoslova obitelji
FEDERACIJA BIH
Unsko-sanska županija
Općina Bihać 1991. god.= 5. 471
Općina Bihać 2009. god. (župe: Bihać, Zavalje)=2. 805(51,3%)
Općina Sanski Most 1991. god.(u današnjim granicama)=3. 479
Općina Sanski Most 2009. god. (župe: Sanski Most, Sasina, dio Stare Rijeke)= 288(8,3%)
Općina Ključ 1991. god.=336
Općina Ključ 2009. god. (župe: Ključ)= 15(4,5%)
Općina Velika Kladuša 1991. god.= 707
Općina Velika Kladuša 2009. god. (župe: dio Cetingrada)= 321 (45,4 %)
Unsko- Sanska županija 1991. god.=10. 323
Unsko- Sanska županija 2009. god.= 3. 429 (33,2 %)
Hercegbosanska županija
Općina Livno 1991. god.(samo stalni stanovnici)=22.318
Općina Livno 2009. god. (župe: Bila, Čuklić, Lištani, Livno, Ljubunčić, Odžak-Ćaić, Podhum, Vidoši)=20. 590 (92, 3%)
Općina Tomislavgrad 1991. god.=25. 347
Općina Tomislavgrad 2009. god. (župe: Rašeljke, Kongora, Seonica, Šujica, Bukovica, Tomislavgrad, Roško Polje, Vinica, Grabovica , Prisoje)=17. 900 (70,6%)
Općina Kupres 1991. god.=3. 827
Općina Kupres 2009. God. (župe: Otinovci-Kupres, Rastičevo, Suho Polje)=3. 270 (85.5%)
Općina Glamoč 1991. god.= 184
Općina Glamoč 2009. god.(župe: Glamoč)= 960 (522 %)
Općina Drvar 1991. god.= 34
Općina Drvar 2009. god. (župe: Drvar)= 700 (2 059 %)
Općina Grahovo 1991. god.= 219
Općina Grahovo 2009. god. (župe: Grahovo, Uništa)= 230 (105 %)
Hercegbosanska Županija 1991. god.= 51. 929
Hercegbosanska županija 2009. god.= 43. 650 (84, 1%)
Zapadnohercegovačka županija
Općina Široki Brijeg 1991. god.= 26. 231
Općina Široki Brijeg 2009. god.(župe: Buhovo, Crnač, Mostarski Gradac, Izbično, Jare, Kočerin, Ljuti Dolac, Rasno, Široki Brijeg)= 27. 750 (105, 8%)
Općina Posušje 1991. god.= 16. 571
Općina Posušje 2009. god. (župe: Posušje, Rakitno, Sutina, Vinjani, Vir, Zagorje, Posuški Gradac)= 15. 514 (93,6%)
Općina Grude 1991. god.= 15. 939
Općina Grude 2009. god. (župe: Drinovci, Gorica, Grude, Ledinac, Ružići, Tihaljina, Raskrižje)=14. 087 (88.4%)
Općina Ljubuški 1991. god.= 25. 180
Općina Ljubuški 2009. god. (župe: Grljevići, Humac, Klobuk, Studenci, Šipovača-Vojnići, Veljaci, Vitina) =25. 013 (99,4 %)
Zapadnohercegovačka županija 1991. god.= 83. 921
Zapadnohercegovačka županija 2009. god.= 82. 364 (98,2 %)
Hercegovačko-neretvanska županija
Općina Mostar 1991. god.= 42. 648
Općina Mostar 2009. god.(župe:Blagaj-Buna,Drežnica,Goranci, Kruševo, Katedralna,Cim, Ilići,Centar-Zalik,Rudnik,Franjevačka, Polog,dio Tepčića-Ploča, Potoci)= 61. 734 (145 %)
Općina Čitluk 1991. god.= 14. 544
Općina Čitluk 2009. god. (župe: Čerin, Čitluk, Gradina, Gradnići, dio Tepčića-Ploča, Međugorje)= 18. 602 (128 %)
Općina Čapljina 1991. god.= 15. 007
Općina Čapljina 2009. god. (župe: Čapljina, Gabela, Gabela Polje, Gorica-Struge, Čeljevo, Domanovići, Dračevo)= 17. 197 (114,6 %)
Općina Stolac 1991. god.(u današnjim granicama)= 5. 678
Općina Stolac 2009. god. (župe: Aldanići, Prenj, Rotimlja, Stolac)=7. 398 (130,3 %)
Općina Neum 1991. god.= 3. 738
Općina Neum 2009. god. (župe: Gradac, Hrasno, Hutovo, Neum)= 5. 278 (141,2 %)
Općina Ravno 1991. god.= 792
Općina Ravno 2009. god. (župe: dio Ravnog, Trebimlja, dio Trebinja)= 425 (53,7 %)
Općina Konjic 1991. god. (u današnjim granicama)= 11. 405
Općina Konjic 2009. god. (župe: Konjic, Glavatičevo, Podhum-Žitače, Obri, Solakova Kula)= 1. 820 (16 %)
Općina Jablanica 1991. god.= 2. 253
Općina Jablanica 2009. god. (župe: Doljani, Jablanica)= 359 (16 %)
Općina Prozor/Rama 1991. god.= 12. 213
Općina Prozor/Rama 2009. god. (župe: Uzdol,Gračac, Prozor, Šćit, Rumboci)= 10. 468 (85,7 %)
Hercegovačko-Neretvanska županija 1991. god.= 108. 278
Hercegovačko-Neretvanska županija 2009. god.= 123. 281 (113,9 %)
Srednjobosanska županija
Općina Travnik 1991. god.= 26. 008
Općina Travnik 2009. god.(župe: Dolac, Ovčarevo, Podkraj, Brajkovići, Guča Gora, Travnik, Turbe, Korićani, dio Nove Bile)= 13. 617 (52,4 %)
Općina Jajce 1991. god. (u današnjim granicama) = 15. 865
Općina Jajce 2009. god. (župe: Jajce, Podmilačje)= 8. 986 (56,7 %)
Općina Bugojno 1991. god.= 15. 963
Općina Bugojno 2009. god. (župe: Bugojno, Glavice, Kandija, dio Skopaljske Gračanice)= 5. 413 (33,9 %)
Općina Novi Travnik 1991. god.= 12. 127
Općina Novi Travnik 2009. god. (župe: N. Travnik 1, N. Travnik 2, Pećine, Rostovo, Bučići, Rankovići)= 10. 824 (89,3 %)
Općina Uskoplje 1991. god.= 10. 709
Općina Uskoplje 2009. god. (župe: Uskoplje, Bistrica, dio Skopaljske Gračanice)= 6. 200 (57,9 %)
Općina Fojnica 1991. god.= 6. 639
Općina Fojnica 2009. god.(župe: Fojnica, dio Deževica)= 3. 700 (55,7 %)
Općina Vitez 1991. god.= 12. 679
Općina Vitez 2009. god.(župe: Vitez, dio Nove Bile)= 12. 956 (102,2 %)
Općina Busovača 1991. god.= 9. 089
Općina Busovača 2009. god. (župe: Busovača)= 7. 386 (81,3 %)
Općina Kiseljak 1991. god.= 12. 441
Općina Kiseljak 2009. god. (župe: Brestovsko, Banbrdo-Lepenice, Gromiljak, Kiseljak)= 11. 298 (90,8%)
Općina Kreševo 1991. god.=4. 738
Općina Kreševo 2009. god.(župe: Kreševo, dio Deževica)= 4. 000 (84,4 %)
Općina Dobretići 1991. god.= 4. 807
Općina Dobretići 2009. god. (župe: Dobretići)= 450 (9,4%)
Općina Donji Vakuf 1991. god.= 686
Općina Donji Vakuf 2009. god. (župe: dio župe Bugojno) = 50 (7,3 %)
Srednjobosanska županija 1991. god.= 131. 751
Srednjobosanska županija 2009. god.= 84. 880 (64,4 %)
Tuzlanska županija
Općina Tuzla 1991. god.= 20. 581
Općina Tuzla 2009. god.(župe: Par Selo, Breške, Tuzla, Šikara, Husino, Dragunja, Morančani)= 13. 894 +respektabilan broj Hrvata ateista (Glas Koncila)
Općina Čelić(bila unutar općine Lopare) 1991. god.= 1. 259
Općina Čelić 2009. god. (župe: Drijenča)= 600 (47,7 %)
Općina Lukavac 1991. god.= 2. 132
Općina Lukavac 2009. god. (župe: Lukavac)= 2. 000 (93,8%)
Općina Živinice 1991. god.= 3. 969
Općina Živinice 2009. god. (župe: Živinice)= 2. 500 + respektabilan broj Hrvata ateista
Općina Gradačac 1991. god. (u današnjim granicama)= 1. 331
Općina Gradačac 2009. god. (župe: Gradačac)= 307 (23,1 %)
Općina Srebrenik 1991. god.= 2. 761
Općina Srebrenik 2009. god. (župe: Špionica)= 1. 500 (54,3 %)
Tuzlanska županija 1991. god.= 32. 888
Tuzlanska županija 2009. god.= 20. 801 + oko 9. 000 Hrvata ateista -Glas Koncila (90,6 %)
Zeničko- dobojska županija
Općina Zenica 1991. god.= 22. 651
Općina Zenica 2009. god.(župe: Zenica, Gornja Zenica, Čajdaš, Klopče, Crkvica, dio Brajkovića)=9. 548 (42,2 %)
Općina Usora 1991. god. (u današnjim granicama)= 8. 469
Općina Usora 2009. god. (župe: Sivša, Ularice, Žabljak, dio Doboja-Makljenovac)= 5. 000 (59 %)
Općina Žepče 1991. god. (u današnjim granicama)= 17. 861
Općina Žepče 2009. god.(župe: Žepče, Lug- Brankovići, Lovnica, Bistrica, Radunice, Osova, Globarica,dio Novog Šehera)= 15. 134 (84,7 %)
Općina Maglaj 1991. god. (u današnjim granicama)= 3. 646
Općina Maglaj 2009. god. (župe: Maglaj, dio Novog Šehera)= 764 (21 %)
Općina Zavidovići 1991. god. (u današnjim granicama)= 3. 391
Općina Zavidovići 2009. god.(župe: Zavidovići)= 1. 620 (47,8 %)
Općina Tešanj 1991. god. (u današnjim granicama)= 3. 591
Općina Tešanj 2009. god. (župe: Jelah)= 1. 200 (33,4 %)
Općina Breza 1991. god.= 861
Općina Breza 2009. god. (župe: Breza)= 450 (52,3 %)
Općina Vareš 1991. god.= 8. 982
Općina Vareš 2009. god.(župe: Vareš, Borovica, Vijaka)= 3. 352 (37,3 %)
Općina Olovo 1991. god.= 653
Općina Olovo 2009. god. (župe: Jelaške, dio Vijake-Magulice, ekspozitura Olovo)=350 (53,6 %)
Općina Visoko 1991. god.= 1. 973
Općina Visoko 2009. god.(župe: ekspozitura Visoko, dio Kraljeve Sutjeske-Bulčići i Bare, dio Gromiljaka-Zagorice)= 500 (25,4 %)
Općina Kakanj 1991. god.= 16. 625
Općina Kakanj 2009. god.(župe: Kraljeva Sutjeska, Kakanj, Haljinići, Vukanovići)= 2. 385 (14,4 %)
Zeničko- dobojska županija 1991. god.= 88. 804
Zeničko- dobojska županija 2009. god.= 40. 303 (45,4 %)
Sarajevska županija
Grad Sarajevo 1991. god.(općine Stari Grad, Centar, Novi Grad, Novo Sarajevo)=24. 280
Grad Sarajevo 2009. god.(župe: Novo Sarajevo, Katedralna, Marijin Dvor, Briješće, Novi Grad-Alipašino, Grbavica, Dobrinja)= 12. 377 (51 %)
*dio katolika u Sarajevu ne izjašnjava se Hrvatima(oko 3. 000), ali postoji i dio Hrvata ateista(oko 3. 000), tako da dobijemo približno gore navedeni broj Hrvata (Glas koncila)
Općina Ilidža 1991. god.= 6. 914
Općina Iližda 2009. god. (župe= Stup)= 3. 500 (50,6 %)
Općina Ilijaš 1991. god.= 1. 713
Općina Ilijaš 2009. god.(župe: Ilijaš)= 272 (15,9 %)
Općina Vogošća 1991. god.= 1. 074
Općina Vogošća 2009. god. (župe: Čemerno-Vogošća)= 344 (32 %)
Općina Hadžići 1991. god.= 743
Općina Hadžići 2009. god. (župe: Tarčin)= 300 (40,4 %)
Sarajevska županija 1991. god.= 34. 741
Sarajevska županija 2009. god.= 16. 793 (48,3 %)
Posavska županija
Općina Orašje 1991. god.= 21. 234
Općina Orašje 2009. god.(župe: Kopanice, Orašje, Vidovice, Oštra Luka-Bok, Tolisa)= 16. 629 (78,3 %)
Općina Odžak 1991. god.(u današnjim granicama)= 16. 204
Općina Odžak 2009. god. (župe: Gornja Dubica, Odžak, Posavska Mahala, Potočani, Svilaj, Novo Selo-Balegovac, Prud, dio Brusnice)= 8. 619 (53,2 %)
Općina Domaljevac-Šamac 1991. god. (u današnjim granicama)= 6. 474
Općina Domaljevac-Šamac 2009. god. (župe: Domaljevac, Grebnice)= 5. 233 (80,8 %)
Posavska županija 1991. god.= 43. 912
Posavska županija 2009. god.= 30. 481 (69,4 %)
Bosansko-podrinjska županija
Općina Goražde 1991. god.= 83
Općina Goražde 2009. god.(župe: Goražde)= 50 (60,2 %)
Bosansko-podrinjska županija 1991. god.= 84
Bosansko-podrinjska županija 2009. god.= 50 (59,5 %)
FEDERACIJA BIH 1991. god.= 586. 631
FEDERACIJA BIH 2009. god.= 455. 032 (77, 6 %)
REPUBLIKA SRPSKA
Banjolučka regija
Općina Banja Luka 1991. god.= 29. 033
Općina Banja Luka 2009. god. (župe: Banja Luka, Barlovci, Budžak, Ivanjska, Marija Zvijezda-Trapisti, Motike, Petrićevac, Presnače, Stratinska, Šimići)= 3. 098 (10,7 %)
Općina Prijedor 1991. god.= 6. 300
Općina Prijedor 2009. god. (župe: Ljubija, Prijedor, Ravska, Šurkovac, dio Stare Rijeke)= 1. 107 (17,6 %)
Općina Oštra Luka/Sanski Most 1991. god.(u današnjim granicama)= 788
Općina Oštra Luka/Sanski Most 2009. god.(župe:dio Stare Rijeke,dio Sasine)=115(14,6 %)
Općina Mrkonjić Grad 1991. god. (u današnjim granicama)= 1. 992
Općina Mrkonjić Grad 2009. god. (župe: Mrkonjić Grad, Liskovica)= 98 (4,9 %)
Općina Kotor Varoš 1991. god.= 10. 640
Općina Kotor Varoš 2009. god.(župe: Kotor Varoš, Sokoline, Vrbanjci)= 346 (3,3 %)
Općina Teslić 1991. god.= 9. 549
Općina Teslić 2009. god. (župe: Bežlja, D. Komušina, G. Komušina, Teslić)= 1. 243 (13 %)
Općina Prnjavor 1991. god.= 1. 737
Općina Prnjavor 2009. god. (župe: Prnjavor, Kulaši)= 484- 218(talijani)= 266 (15,3 %)
Općina Laktaši 1991. god.= 2. 584
Općina Laktaši 2009. god.(župe: Bos. Aleksandrovac, Mahovljani, Trn)= 228- oko 10(talijani) =218 (8,4 %)
Općina Bosanska Gradiška 1991. god.= 3. 422
Općina Bosanska Gradiška 2009. god. (župe: Bos. Gradiška, Dolina, Nova Topola)= 545-oko 160(talijani)= 385 (11,3 %)
Općina Bosanska Dubica 1991. god.= 488
Općina Bosanska Dubica 2009. god. (župe: Bos. Dubica)= 100 (20,5 %)
Općina Bosanski Novi 1991. god. (u današnjim granicama)= 236
Općina Bosanski Novi 2009. god. (župe: Bos. Novi)= 36 (15,3 %)
Općina Bosanska Kostajnica 1991. god. (u današnjim granicama)= 166
Općina Bosanska Kostajnica 2009. god. (župe: Bos. Kostajnica)= 19 (11,5 %)
Banjolučka regija 1991. god.= 67. 959
Banjolučka regija 2009. god.= 7. 031 (10,3 %)
Posavina (RS)
Općina Derventa 1991. god.= 21. 972
Općina Derventa 2009. god. (župe: Bijelo Brdo, Bukovica, Derventa, Kulina, Plehan, dio Žeravca, dio Cera, dio V. Prnjavora-Sočanice)= 616 (2,8 %)
Općina Bosanski Brod 1991. god.= 13. 923
Općina Bosanski Brod 2009. god. (župe: Bos. Brod, G. Močila-Sijekovac, Kolibe, Koraće, Novo Selo, dio Brusnice, dio Žeravca)= 367 (2,6 %)
Općina Doboj 1991. god. (u današnjim granicama)= 10. 158
Općina Doboj 2009. god. (župe: Dragalovci, Foča, dio Doboja, dio Cera, dio V. Prnjavora-Sočanice)= 682 (6,7 %)
Općina Modriča 1991. god. (u današnjim granicama)= 7. 840
Općina Modriča 2009. god. (župe: Garevac, Modriča, dio Čardaka)= 287 (3,7 %)
Općina Odžak/Vukosavlje 1991. god.= 3. 440
Općina Odžak/Vukosavlje 2009. god.(župe: Pećnik)= 137 (4 %)
Općina Šamac 1991. god. (u današnjim granicama)= 7. 060
Općina Šamac 2009. god. (župe: Bos. Šamac, Srednja Slatina, Hrvatska Tišina, dio Čardaka- Kornica)= 772 (10,9 %)
Općina Pelagićevo 1991. god.(u današnjim granicama)= 7. 100
Općina Pelagićevo 2009. god.(župe: D. i G.Tramošnica,Turić,dio Gradačca)=1. 000(14,1%)
Posavina (RS) 1991. god.= 71. 557
Posavina (RS) 2009. god.= 3. 861 (5,4 %)
Sjeveroistočna RS (regija Bijeljina- Pale-Čajniče)
Općina Bijeljina 1991. god.= 517
Općina Bijeljina 2009. god. (župe: Bijeljina)= 105 (20,3 %)
Općina Zvornik 1991. god. (u današnjim granicama)= 105
Općina Zvornik 2009. god. (župe: dio Srebrenice-Zvornika)= 16 (15, 2 %)
Općina Srebrenica 1991. god.= 38
Općina Srebrenica 2009. god. (župe: dio Srebrenice- Zvornika)= 120 (315,8 %)
Općina Pale 1991. god. (u današnjim granicama)= 125
Općina Pale 2009. god. (župe: Pale)= 15 (12 %)
Sjeveroistočna RS (regija Bijeljina- Pale- Čajniče) 1991. god.= 1. 508
Sjeveroistočna RS (regija Bijeljina- Pale- Čajniče) 2009. god.= 256 (17 %)
Jugoistočna RS (regija Foča- Trebinje)
Općina Nevesinje 1991. god. (u današnjim granicama)= 153
Općina Nevesinje 2009. god. (župe: Nevesinje)= 25 (16,3 %)
Općina Trebinje 1991. god. (u današnjim granicama)= 434
Općina Trebinje 2009. god. (župe: dio Trebinja, dio Ravnog)= 280 (64,5 %)
Općina Berkovići/ Stolac 1991. god. (u današnjim granicama)= 435
Općina Berkovići/ Stolac 2009. god. (župe: Stjepan Križ)= 0 (0 %)
Jugoistočna RS (regija Foča- Trebinje) 1991. god.= 1. 022
Jugoistočna RS (regija Foča- Trebinje) 2009. god.= 305 (29,9 %)
REPUBLIKA SRPSKA 1991. god.= 142. 046
REPUBLIKA SRPSKA 2009. god.= 11. 453 (8,1 %)
DISTRIKT BRČKO
Distrikt Brčko 1991. god.= 22. 163
Distrikt Brčko 2009. god. (župe: Boće, Brčko, Dubrave, Gorice, Krepšić, Poljaci, Ulice, Zovik)= 6. 757 (30,5 %)
BOSNA I HERCEGOVINA 1991. god.= 755. 883
BOSNA I HERCEGOVINA 2009. god.= 473. 242 (62, 6 %)
BIH- kršteni i umrli
god. krštenja sprovodi stanje
2005. 5214 5869 -655
2006. 5152 5893 -741
2007. 4915 6155 -1240
2008. 4721 6220 -1499
BIH 2005-2008.
Krštenja /sprovodi / priraštaj
20 002 /24 137 / -4135
NAPOMENE:
*analiza je izrađena na temelju blagoslova obitelji u prethodnih nekoliko godina
** ovo nisu službeni podaci, ovo je izračun rađen na temelju prikupljanja podataka za svaku župu posebno
*** brojka u zagradi govori koliki je postotak Hrvata 2009. godine u odnosu na 1991. godinu
****općine s manje od 10 Hrvata nisu posebno isticane u ovoj analizi (npr. Sapna-1obitelj,Ljubinje-1obitelj itd.)
*****određen broj BIH Hrvata 1991.izjašnjavao se Jugoslovenima,tako da je pad broja Hrvata u BIH realno veći
2. prijedloga za Treći entitet
Prijedlog 1. ( većinski hrvatska područja i teritorij pod kontrolom HVO-a iza Daytona 1996. god.):
županije: ZHŽ, HBŽ, PŽ= 156. 495
općine: Čapljina, Čitluk, Neum, Stolac, Ravno, Rama, Žepče, Usora, Jajce, Dobretići= 88. 938
dio općina: Mostar/ Zapadni Mostar- dio Bijelog Polja, Jablanica/Doljani, Konjic/Turija- Zaslivlje- Zabrđe, Vitez HVO, Busovača HVO, Kiseljak HVO, Kreševo HVO, N. Travnik HVO, Fojnica HVO, Uskoplje HVO, Travnik/ Nova Bila= 119. 829
enklava Sjeverni Vareš- Kraljeva Sutjeska= 5. 352
enklava Maglaj/N. Šeher (pripojilo bi se općini Žepče)= 1. 000
enklava Brčko HVO- Srebrenik/ Špionica= 7. 402
Ukupno= 379. 016 (80, 1 % - BH Hrvata ušlo bi u treći entitet)
Prijedlog 2. (uključuje i RS, kao i neke veće hrvatske enklave u Federaciji BIH):
obuhvaća Prijedlog 1., ali bez općine Drvar= 378. 316
enklava zapadni Brod- istočna Derventa-sjeverozapadni Doboj (hrv. sela bez gradova)= 689
enklava južni Šamac- Pelagićevo- zapadna Modriča (hrv. sela bez gradova)= 1. 341
enklava Ljubija(Prijedor)= 837
enklava Stup- Otes (Ilidža)= 3. 500
Pećnik (Modriča/Vukosavlje) bi se pripojio općini Odžak= 137
Hrvatska Tišina- Šamac (pripojila bi se općini Domaljevac)= 517
Komušina- Teslić (pripojila bi se općini Žepče)= 313
bivša općina Soli(tuzlanski prsten- preko 40 povezanih hrvatskih sela)= 11. 794
Liskovica i Majdan- Mrkonjić Grad ( pripojili bi se općini Jajce)= 98
Zavalje (Bihać)- moguće pripajanje Hrvatskoj zbog izoliranosti= 210
Ukupno= 397. 752 (84 %- BH Hrvata bi ušlo u treći entitet)
* u oba dva prijedloga za treći entitet diskontinuitet teritorija jamstvo je cjelovitosti BIH, a u drugom prijedlogu koridor za Srbe iz zapadne RS ostao bi očuvan
ZAKLJUČAK:
Iz analize je vidljivo da se broj Hrvata u manjinskim hrvatskim područjima smanjio, dok se u većinskim hrvatskim područjima (bili pod kontrolom HVO-a) uglavnom povećao ili ostao isti.
Podaci su prikupljani iz katoličkog tiska, dnevnog tiska, sa web stranica, te kontaktima s pojedinim svećenicima, kojima se ovom prilikom zahvaljujem. Glavni problem bio je uskladiti granice župa s granicama općina, te utvrditi broj vjernika u pograničnim mjestima općina, ali uspio sam kroz nekoliko godina. Budući da je bilo nemoguće prikupiti kompletne podatke za broj vjernika u župama za 2009. godinu, korišteni su pojedini podaci iz 2007. i 2008. godine. Prema procjenama o broju Muslimana/Bošnjaka i broju Srba u BIH, ukupan broj Hrvata u BIH danas se kreće između 14 i 15 %.
Darijan Grubišić l poskok.info
petak, veljače 12, 2010
Zuka Ališpago: Sefer je znao sve o ubojstvima hrvatskih civila i vojnika!
Zulfikar Ališpago zvani Zuka, pravim imenom Zulfo Alić, ratni zapovjednik Specijalnog odreda za posebne namjene Zulfikar koji je djelovao pri Štabu Vrhovne komande Armije BiH, naredni će mjesec dana provesti u pritvoru Kazneno-popravnog zavoda u Mostaru, posve izoliran od nekadašnjih ratnih suboraca. Sarajevski tjednik «Slobodna Bosna» u svom najnovijem broju donosi opširan tekst s naglaskom na predstojeći sudski proces za zločine počinjene nad Hrvatima tijekom rata u BiH. Prenosimo ovaj zanimljivi tekst iz sarajevskog lista:
Ališpago je uhićen 1. veljače, u svom kafiću City Pub u centru Sarajeva, pod sumnjom da je kao zapovjednik odreda Zulfikar počinio teško kazneno djelo ratnog zločina nad hrvatskim stanovnicima hercegovačkog sela Trusina kod Konjica.
ČVRSTI DOKAZI ZA ZLOČIN(C)E U TRUSINI
Pola godine ranije, podsjetimo, u Sarajevu, Mostaru, Konjicu i Bihaću privedena su tri pripadnika odreda Zulfikar: Nedžad Hodžić zvani John Wayne, Mensur Memić zvani Menta i Dževad Salčin zvani Struja, te Senad Hakalović, vojnik u nekadašnjoj brigadi Neretvica, kasnije 445. brigadi Armije BiH. Nakon Hodžića, Memića, Salcina i Hakalovića, inspektori Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) uhitili su početkom studenog u Sarajevu i Ališpaginog ratnog zamjenika Nihada Bojadžića, koji se trenutno nalazi u pritvoru Suda BiH. Zbog opasnosti od utjecaja na svjedoke, ali i međusobnih kontakata, petorica osumnjičenih su odlukom Suda BiH razmješteni u pritvorske jedinice na različitim lokacijama. Na slobodi se, u međuvremenu, našao samo Nedžad Hodžić, ali uz strogo ograničene mjere kretanja.
Istragu o ratnom zločinu nad devetnaest hrvatskih civila i tri vojnika HVO-a koji su u selu Trusina ubijeni 16. travnja 1993., Tužiteljstvo BiH započelo je prije godinu i pol dana. Do rujna prošle godine, kada su naložena prva uhićenja, državna tužiteljica Vesna Budimir je, unatoč silnim pritiscima i opstrukcijama, saslušala na desetke svjedoka - preživjelih stanovnika Trusine i bivših pripadnika Armije BiH, pronašla i pregledala na stotine pisanih dokumenata, audio i video zapisa, na temelju kojih su rekonstruirani svi detalji tog zločina.
No, premda se spekuliralo da će, poslije uhićenja Zulfikara Ališpage, lanac zapovjedne odgovornosti za zločin u Trusini biti zaključen, prema nezvaničnim informacijama iz izvora bliskih Tužiteljstvu BiH, istraga nije ni blizu kraja. Tužiteljstvo, naime, još istražuje kome je u proljeće '93. bio odgovoran Zuka Ališpago: tadašnjem načelniku Štaba Vrhovne komande ABiH Seferu Haliloviću ili Salki Gušiću, bivšem zapovjedniku Operativne grupe Igman, odnosno, kasnije, Šestog korpusa ABiH, zbog čega među nekadašnjim suborcima, već mjesecima, traje pravi obavještajno-medijski rat.
Budući da je od ranije poznato kako su i Halilović i Gušić pod istragom Tužiteljstva BiH, nije nimalo slučajno što se "u opticaju" pojavilo nekoliko, posve kontradiktornih vojnih dokumenata, čiju vjerodostojnost tek treba provjeriti (prema jednoj naredbi, odred Zulfikar je neposredno prije napada na Trusinu stavljen pod Gušićevu komandu, dok drugi dokumenti upućuju da je bio pod efektivnom kontrolom Štaba Vrhovne komande, odnosno Sefera Halilovića). Dalji će pravac istrage, svakako, umnogome odrediti i osumnjičeni Zulfikar Ališpago, no, sudeći prema njegovim dosadašnjim istupima, nije teško predvidjeti da će on krivnju svaliti na tadašnjeg prvog čovjeka Armije, načelnika Generalštaba, Sefera Halilovića, sa kojim je već desetak godina, otkako su pokrenute istrage o zločinima u Hercegovini, u neprijateljskim odnosima.
SUDIT ĆE SE I ZA GRABOVICU
Nekoć Halilovićev najodaniji i najpovjerljiviji ratnik na igmanskom i hercegovačkom ratištu, sa kojim je bio u stalnoj vezi (Ališpago je izvješća podnosio izravno Haliloviću, a ne, kako se to odskora pokušava medijski prikazati, Aliji Izetbegoviću), svom je ratnom zapovjedniku okrenuo leđa 2001., kada je protiv Sefera Halilovića, zbog zločina nad hrvatskim civilima i vojnicima u Hercegovini, pred Haškim sudom podignuta optužnica. Nakon Halilovićevog odlaska u Den Haag, Zuka Ališpago je najprije od članova njegovog odvjetničkog tima tražio sto tisuća maraka, navodno za dokumente koji ratnog zapovjednika Armije BiH "oslobađaju odgovornosti", ali kako mu prevara nije uspjela, kasnije je postao jedan od najopasnijih svjedoka za Halilovićevu obranu. Za razliku od Sefera Halilovića koji se, kako je poznato, branio da nije zapovjedao jedinicama Armije BiH koje su u vojnoj operaciji "Neretva '93." počinile zločine nad Hrvatima u hercegovačkim selima Grabovica i Uzdol, Zuka Ališpago je tvrdio da je Halilović bio na čelu Isturenog komandnog mjesta (IKM-a), i da je imao punu kontrolu nad svim vojnicima. No, u haškoj presudi kojom je Sefer Halilović oslobođen krivnje piše da je za ubojstvo hrvatskih civila u selu Grabovica bio odgovoran Zulfikar Ališpago, koji je kao zapovjednik Operativne grupe Sjever 2 imao puni nadzor nad pripadnicima 9. i 10. brigade Prvog korpusa Armije BiH.
Prema informacijama Slobodne Bosne, pored istrage o zločinu u Trusini, u Posebnom odjelu za ratne zločine Tužiteljstva BiH se paralelno vodi i istraga protiv više vojnika 9. i 10. brigade Prvog korpusa ABiH koji se sumnjiče da su počinili zločin u Grabovici, dok je prvi na listi osumnjičenih Zulfikar Ališpago.
«Pred operaciju Neretva `93 Sefer Halilović je 2. rujna održao sastanak u prostorijama IKM-a, odnosno, u upravnoj zgradi Hidroelektrane u Jablanici. Tom prilikom je za predstojeću vojnu operaciju postavljao zadatke, odnosno, naređivao prisutnim starješinama IKM-a, komandantima, predstavnicima civilnih vlasti. Preuzeo je obavezu da će on, na čelu IKM-a, pored zadataka planiranja i zapovjedanja u pripremama operacije, osigurati dolazak i smještaj jedinica Prvog korpusa iz Sarajeva, da će pribaviti potrebno naoružanje i municiju", napisao je Zulfikar Ališpago na svom blogu, neposredno prije uhićenja.
Dodajmo tome da je Ališpago, jednako tako, i svu odgovornost za zločine u selu Trusina pripisao Haliloviću, ali su ti dokumenti odskora povučeni.
Pretpostavlja se da će te dokumente Ališpago koristiti u svojoj obrani pred Sudom BiH.
STIŽU OSUMNJIČENI IZ AMERIKE
S druge strane, pak, osim izjava preživjelih Hrvata iz Trusine koji su jasno identificirali zločince i izrazili spremnost da svjedoče, Tužiteljstvo BiH može računati i na više svjedoka, vojnika Armije BiH koji su već dali iskaze o tome što se točno u travnju '93. dešavalo u Trusini. Pored toga, Tužiteljstvu su na raspolaganju i audio-zapisi presretnutih razgovora (tijekom 1992. i '93. godine) između Zuke Ališpage i Sefera Halilovića u kojima zapovjednik specijalnog odreda Zulfikar bivšem načelniku Štaba Vrhovne komande svakodnevno podnosi vojna izvješća, a koji su, navodno, podjednako kompromitirajući za obojicu nekadašnjih "slavnih komandanata".
Nakon gotovo punih godinu dana, koliko je prošlo otkako su bosanskohercegovačke vlasti zatražile njihovu ekstradiciju, uskoro bi se u pritvoru Državnog suda trebali naći i Rasema Handanović zvana Zolja i Edin Džeko, također, ratni pripadnici odreda Zulfikar. Izručenje Raseme Handanović i Edina Džeke koji se u Americi (gdje su pobjegli poslije rata) već mjesecima nalaze pod policijskim nadzorom, trebalo bi biti okončano najkasnije za mjesec dana, poslije čega će optužnica za ratni zločin u Trusini biti kompletirana.
Rasema Handanović, Edin Džeko, Mensur Memić i Dževad Salčin će, kako sada stoje stvari, biti optuženi da su kao pripadnici jednog voda Specijalnog odreda Zulfikar kojim je zapovjedao Nedžad Hodžić svirepo likvidirali 22 mještana Trusine. Sudeći prema nalazima dosadašnje istrage, Zulfikar Ališpago će biti optužen da, iako je znao da su njemu podređeni vojnici u Trusini počinili stravične zločine, nije poduzeo nužne mjere da se počinitelji kazne.
ALIŠPAGO NAKON UHIĆENJA ZVAO MUSLIMOVIĆA?
Novinari zagrebačkog Večernjeg lista objavili su da je Zulfikar Ališpago nakon hapšenja iskoristio pravo na telefonski poziv ali je, umjesto članova uže obitelji, nazvao ratnog načelnika Uprave vojne sigurnosti, a predratnog oficira KOS-a Fikreta Muslimovića. I mada ta informacija nije službeno potvrđena, ali ni demantirana, činjenica je da je Zuka Ališpago još od 1992., kada je njegova
jedinica, inače formirana u Islamskom centru u Zagrebu, uspostavio iznimno bliske relacije upravo s bivšim oficirima KOS-a. U vrijeme njegovog boravka na Igmanu, Ališpago je imao dobru suradnju samo s dvojicom oficira - Seadom Rekićem i Džemalom Najetovićem koji su, prije nego što su obukli uniforme Armije BiH, bili pripadnici Kontraobavještajne službe bivše JNA.
GODINE «PLODNE» SURADNJE S HAAGOM
Timovi haških istražitelja koji su godinama vodili istragu o zločinima pripadnika Armije BiH nad hrvatskim civilima i vojnicima u hercegovačkim selima Grabovica, Uzdol i Trusina su, u više navrata, saslušavali i Zuku Ališpagu. Prvi susret je organiziran neposredno nakon rata, u jednom stanu u Sarajevu, gdje je Zuka, uz najstrožije mjere diskrecije, danima razgovarao s haškim istražiteljima, koji su, opet, na sastanke dolazili iz Kiseljaka. No, premda se uredno odazivao svim pozivima iz Haškog tužiteljstva, Zuka je uporno negirao svaku povezanost s zločinima, svaljujući krivnju na njemu nadređene oficire Armije BiH; Sefera Halilovića, Vehbiju Karića, Zićru Suljevića, Namika Džankovića...
(Slobodna Bosna)
Ališpago je uhićen 1. veljače, u svom kafiću City Pub u centru Sarajeva, pod sumnjom da je kao zapovjednik odreda Zulfikar počinio teško kazneno djelo ratnog zločina nad hrvatskim stanovnicima hercegovačkog sela Trusina kod Konjica.
ČVRSTI DOKAZI ZA ZLOČIN(C)E U TRUSINI
Pola godine ranije, podsjetimo, u Sarajevu, Mostaru, Konjicu i Bihaću privedena su tri pripadnika odreda Zulfikar: Nedžad Hodžić zvani John Wayne, Mensur Memić zvani Menta i Dževad Salčin zvani Struja, te Senad Hakalović, vojnik u nekadašnjoj brigadi Neretvica, kasnije 445. brigadi Armije BiH. Nakon Hodžića, Memića, Salcina i Hakalovića, inspektori Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) uhitili su početkom studenog u Sarajevu i Ališpaginog ratnog zamjenika Nihada Bojadžića, koji se trenutno nalazi u pritvoru Suda BiH. Zbog opasnosti od utjecaja na svjedoke, ali i međusobnih kontakata, petorica osumnjičenih su odlukom Suda BiH razmješteni u pritvorske jedinice na različitim lokacijama. Na slobodi se, u međuvremenu, našao samo Nedžad Hodžić, ali uz strogo ograničene mjere kretanja.
Istragu o ratnom zločinu nad devetnaest hrvatskih civila i tri vojnika HVO-a koji su u selu Trusina ubijeni 16. travnja 1993., Tužiteljstvo BiH započelo je prije godinu i pol dana. Do rujna prošle godine, kada su naložena prva uhićenja, državna tužiteljica Vesna Budimir je, unatoč silnim pritiscima i opstrukcijama, saslušala na desetke svjedoka - preživjelih stanovnika Trusine i bivših pripadnika Armije BiH, pronašla i pregledala na stotine pisanih dokumenata, audio i video zapisa, na temelju kojih su rekonstruirani svi detalji tog zločina.
No, premda se spekuliralo da će, poslije uhićenja Zulfikara Ališpage, lanac zapovjedne odgovornosti za zločin u Trusini biti zaključen, prema nezvaničnim informacijama iz izvora bliskih Tužiteljstvu BiH, istraga nije ni blizu kraja. Tužiteljstvo, naime, još istražuje kome je u proljeće '93. bio odgovoran Zuka Ališpago: tadašnjem načelniku Štaba Vrhovne komande ABiH Seferu Haliloviću ili Salki Gušiću, bivšem zapovjedniku Operativne grupe Igman, odnosno, kasnije, Šestog korpusa ABiH, zbog čega među nekadašnjim suborcima, već mjesecima, traje pravi obavještajno-medijski rat.
Budući da je od ranije poznato kako su i Halilović i Gušić pod istragom Tužiteljstva BiH, nije nimalo slučajno što se "u opticaju" pojavilo nekoliko, posve kontradiktornih vojnih dokumenata, čiju vjerodostojnost tek treba provjeriti (prema jednoj naredbi, odred Zulfikar je neposredno prije napada na Trusinu stavljen pod Gušićevu komandu, dok drugi dokumenti upućuju da je bio pod efektivnom kontrolom Štaba Vrhovne komande, odnosno Sefera Halilovića). Dalji će pravac istrage, svakako, umnogome odrediti i osumnjičeni Zulfikar Ališpago, no, sudeći prema njegovim dosadašnjim istupima, nije teško predvidjeti da će on krivnju svaliti na tadašnjeg prvog čovjeka Armije, načelnika Generalštaba, Sefera Halilovića, sa kojim je već desetak godina, otkako su pokrenute istrage o zločinima u Hercegovini, u neprijateljskim odnosima.
SUDIT ĆE SE I ZA GRABOVICU
Nekoć Halilovićev najodaniji i najpovjerljiviji ratnik na igmanskom i hercegovačkom ratištu, sa kojim je bio u stalnoj vezi (Ališpago je izvješća podnosio izravno Haliloviću, a ne, kako se to odskora pokušava medijski prikazati, Aliji Izetbegoviću), svom je ratnom zapovjedniku okrenuo leđa 2001., kada je protiv Sefera Halilovića, zbog zločina nad hrvatskim civilima i vojnicima u Hercegovini, pred Haškim sudom podignuta optužnica. Nakon Halilovićevog odlaska u Den Haag, Zuka Ališpago je najprije od članova njegovog odvjetničkog tima tražio sto tisuća maraka, navodno za dokumente koji ratnog zapovjednika Armije BiH "oslobađaju odgovornosti", ali kako mu prevara nije uspjela, kasnije je postao jedan od najopasnijih svjedoka za Halilovićevu obranu. Za razliku od Sefera Halilovića koji se, kako je poznato, branio da nije zapovjedao jedinicama Armije BiH koje su u vojnoj operaciji "Neretva '93." počinile zločine nad Hrvatima u hercegovačkim selima Grabovica i Uzdol, Zuka Ališpago je tvrdio da je Halilović bio na čelu Isturenog komandnog mjesta (IKM-a), i da je imao punu kontrolu nad svim vojnicima. No, u haškoj presudi kojom je Sefer Halilović oslobođen krivnje piše da je za ubojstvo hrvatskih civila u selu Grabovica bio odgovoran Zulfikar Ališpago, koji je kao zapovjednik Operativne grupe Sjever 2 imao puni nadzor nad pripadnicima 9. i 10. brigade Prvog korpusa Armije BiH.
Prema informacijama Slobodne Bosne, pored istrage o zločinu u Trusini, u Posebnom odjelu za ratne zločine Tužiteljstva BiH se paralelno vodi i istraga protiv više vojnika 9. i 10. brigade Prvog korpusa ABiH koji se sumnjiče da su počinili zločin u Grabovici, dok je prvi na listi osumnjičenih Zulfikar Ališpago.
«Pred operaciju Neretva `93 Sefer Halilović je 2. rujna održao sastanak u prostorijama IKM-a, odnosno, u upravnoj zgradi Hidroelektrane u Jablanici. Tom prilikom je za predstojeću vojnu operaciju postavljao zadatke, odnosno, naređivao prisutnim starješinama IKM-a, komandantima, predstavnicima civilnih vlasti. Preuzeo je obavezu da će on, na čelu IKM-a, pored zadataka planiranja i zapovjedanja u pripremama operacije, osigurati dolazak i smještaj jedinica Prvog korpusa iz Sarajeva, da će pribaviti potrebno naoružanje i municiju", napisao je Zulfikar Ališpago na svom blogu, neposredno prije uhićenja.
Dodajmo tome da je Ališpago, jednako tako, i svu odgovornost za zločine u selu Trusina pripisao Haliloviću, ali su ti dokumenti odskora povučeni.
Pretpostavlja se da će te dokumente Ališpago koristiti u svojoj obrani pred Sudom BiH.
STIŽU OSUMNJIČENI IZ AMERIKE
S druge strane, pak, osim izjava preživjelih Hrvata iz Trusine koji su jasno identificirali zločince i izrazili spremnost da svjedoče, Tužiteljstvo BiH može računati i na više svjedoka, vojnika Armije BiH koji su već dali iskaze o tome što se točno u travnju '93. dešavalo u Trusini. Pored toga, Tužiteljstvu su na raspolaganju i audio-zapisi presretnutih razgovora (tijekom 1992. i '93. godine) između Zuke Ališpage i Sefera Halilovića u kojima zapovjednik specijalnog odreda Zulfikar bivšem načelniku Štaba Vrhovne komande svakodnevno podnosi vojna izvješća, a koji su, navodno, podjednako kompromitirajući za obojicu nekadašnjih "slavnih komandanata".
Nakon gotovo punih godinu dana, koliko je prošlo otkako su bosanskohercegovačke vlasti zatražile njihovu ekstradiciju, uskoro bi se u pritvoru Državnog suda trebali naći i Rasema Handanović zvana Zolja i Edin Džeko, također, ratni pripadnici odreda Zulfikar. Izručenje Raseme Handanović i Edina Džeke koji se u Americi (gdje su pobjegli poslije rata) već mjesecima nalaze pod policijskim nadzorom, trebalo bi biti okončano najkasnije za mjesec dana, poslije čega će optužnica za ratni zločin u Trusini biti kompletirana.
Rasema Handanović, Edin Džeko, Mensur Memić i Dževad Salčin će, kako sada stoje stvari, biti optuženi da su kao pripadnici jednog voda Specijalnog odreda Zulfikar kojim je zapovjedao Nedžad Hodžić svirepo likvidirali 22 mještana Trusine. Sudeći prema nalazima dosadašnje istrage, Zulfikar Ališpago će biti optužen da, iako je znao da su njemu podređeni vojnici u Trusini počinili stravične zločine, nije poduzeo nužne mjere da se počinitelji kazne.
ALIŠPAGO NAKON UHIĆENJA ZVAO MUSLIMOVIĆA?
Novinari zagrebačkog Večernjeg lista objavili su da je Zulfikar Ališpago nakon hapšenja iskoristio pravo na telefonski poziv ali je, umjesto članova uže obitelji, nazvao ratnog načelnika Uprave vojne sigurnosti, a predratnog oficira KOS-a Fikreta Muslimovića. I mada ta informacija nije službeno potvrđena, ali ni demantirana, činjenica je da je Zuka Ališpago još od 1992., kada je njegova
jedinica, inače formirana u Islamskom centru u Zagrebu, uspostavio iznimno bliske relacije upravo s bivšim oficirima KOS-a. U vrijeme njegovog boravka na Igmanu, Ališpago je imao dobru suradnju samo s dvojicom oficira - Seadom Rekićem i Džemalom Najetovićem koji su, prije nego što su obukli uniforme Armije BiH, bili pripadnici Kontraobavještajne službe bivše JNA.
GODINE «PLODNE» SURADNJE S HAAGOM
Timovi haških istražitelja koji su godinama vodili istragu o zločinima pripadnika Armije BiH nad hrvatskim civilima i vojnicima u hercegovačkim selima Grabovica, Uzdol i Trusina su, u više navrata, saslušavali i Zuku Ališpagu. Prvi susret je organiziran neposredno nakon rata, u jednom stanu u Sarajevu, gdje je Zuka, uz najstrožije mjere diskrecije, danima razgovarao s haškim istražiteljima, koji su, opet, na sastanke dolazili iz Kiseljaka. No, premda se uredno odazivao svim pozivima iz Haškog tužiteljstva, Zuka je uporno negirao svaku povezanost s zločinima, svaljujući krivnju na njemu nadređene oficire Armije BiH; Sefera Halilovića, Vehbiju Karića, Zićru Suljevića, Namika Džankovića...
(Slobodna Bosna)
Ma koliko ga Bagarići branili, Zakon o prebivalištu ipak je rasistički
U hitnoj saborskoj proceduri je Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prebivalištu i boravištu građana (u daljnjem Prijedlog). Po hitnom postupku Hrvatski Sabor uglavnom donosi one zakone o kojima nastoji izbjeći javnu raspravu, pa smatram da je i ovaj Prijedlog na tom tragu.
piše: Mate K. l poskok.info
Zakon o prebivalištu i boravištu građana (Nar. nov. 53/91, 26/93, 29/94 i 11/00 Odluka USRH) je zakon koji uređuje prebivalište i boravište građana.
Prema ustavnoj osnovi za donošenje naprijed navedenih izmjena navedena je odredba čl. 2. st. 4. Ustava RH. U ocjeni stanja sam predlagatelj kao da ne može oprostiti Ustavnom sudu ukidanje pojedinih odredbi Zakona, pa traži kako da izigra Odluku Ustavnog suda U-I/496/1998, od 19. siječnja 2000. (Nar. nov. 11/00). Stoga srž ocjene tako teškog stanja u svezi prebivališta i boravište su "problemi pri sastavljanju popisa birača, izdavanja javnih isprava s netočnim podacima, nemogućnost pronalaska osoba od strane sudova i drugih državnih tijela i sl.". Međutim, iz Prijedloga je vidljivo je da se svi ti "problemi" odjedanput brišu kod pojedinih skupina, te se zakon zapravo odnosi na ciljanu skupinu hrvatskih državljana.
O čemu se radi i koja je to "ciljana skupina" hrvatskih državljana? Prijedlog u čl. 2. definira prebivalište na slijedeći način:
"Prebivalište je mjesto koje je građanin prijavio kao svoje prebivalište s namjerom da u njemu stalno živi te u kojem građanin stvarno živi"
Prema čl. 7. Prijedloga st. 3. "Policijska uprava ili policijska postaja će po službenoj dužnosti, odnosno na zahtjev tijela državne uprave ili jedinica lokalne samouprave, donijeti rješenje o brisanju osobe s adrese prijavljenog prebivališta, ako na temelju svih činjenica i okolnosti nedvojbeno utvrdi da se osoba trajno iselila s područja Republike Hrvatske".
Međutim, st. 6. navedenog članka predviđa iznimke, a te iznimke su za slijedeće osobe:
- koje su na privremenom radu u inozemstvu, što se dokazuje radnom dozvolom, dozvolom boravka ili potvrdom poslodavca,
- na koje se odnosi Program povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba, Program obnove ili Program stambenog zbrinjavanja ili koje imaju status izbjeglice.
Dakle, Zakon je selektivan već u svojoj nakani i po svojim normama. On prvenstveno ima svrhu da se hrvatski državljeni, konkretnije Hrvati iz Bosne i Hercegovine, stave pod udar tog budućeg Zakona. On, dakle, ističe načelo nejednakosti pred zakonom, suprotno odredbi čl. 14. st. 2. Ustava RH. Ukoliko uistinu postoje problemi treba ih otklanjati na način da se ne krši Ustav prema kojem su svi hrvatski državljani jednaki pred zakonom. Ovdje imamo upravo suprotnu nakanu, a to je stvaranje nejednakosti pred zakonom. Mnoge osobe koje su u Programu povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba, Programu obnove ili Programu stambenog zbrinjavanja ili koje imaju status izbjeglica, također su osobe koje su se "trajno iselila" iz Republike Hrvatske. Dakle, ne radi se o privremenom iseljenju, nego o trajnom nastanjenju i volji da se živi izvan Republike Hrvatske. Usprkos tome za te osoba se ne smije "donijeti rješenje o brisanju". Iz ovog zakona proizlazi da se radi o rasističkom zakonu. Ovaj zakon daje trajna prava Srbima koji su iselili tjekom Domovinskog rata. Iz njega je jasna namjera da se Srbi privilegiraju, a Hrvati iz Bosne i Hercegovine proskribiraju.
Autor je zagrebački odvjetnik.
piše: Mate K. l poskok.info
Zakon o prebivalištu i boravištu građana (Nar. nov. 53/91, 26/93, 29/94 i 11/00 Odluka USRH) je zakon koji uređuje prebivalište i boravište građana.
Prema ustavnoj osnovi za donošenje naprijed navedenih izmjena navedena je odredba čl. 2. st. 4. Ustava RH. U ocjeni stanja sam predlagatelj kao da ne može oprostiti Ustavnom sudu ukidanje pojedinih odredbi Zakona, pa traži kako da izigra Odluku Ustavnog suda U-I/496/1998, od 19. siječnja 2000. (Nar. nov. 11/00). Stoga srž ocjene tako teškog stanja u svezi prebivališta i boravište su "problemi pri sastavljanju popisa birača, izdavanja javnih isprava s netočnim podacima, nemogućnost pronalaska osoba od strane sudova i drugih državnih tijela i sl.". Međutim, iz Prijedloga je vidljivo je da se svi ti "problemi" odjedanput brišu kod pojedinih skupina, te se zakon zapravo odnosi na ciljanu skupinu hrvatskih državljana.
O čemu se radi i koja je to "ciljana skupina" hrvatskih državljana? Prijedlog u čl. 2. definira prebivalište na slijedeći način:
"Prebivalište je mjesto koje je građanin prijavio kao svoje prebivalište s namjerom da u njemu stalno živi te u kojem građanin stvarno živi"
Prema čl. 7. Prijedloga st. 3. "Policijska uprava ili policijska postaja će po službenoj dužnosti, odnosno na zahtjev tijela državne uprave ili jedinica lokalne samouprave, donijeti rješenje o brisanju osobe s adrese prijavljenog prebivališta, ako na temelju svih činjenica i okolnosti nedvojbeno utvrdi da se osoba trajno iselila s područja Republike Hrvatske".
Međutim, st. 6. navedenog članka predviđa iznimke, a te iznimke su za slijedeće osobe:
- koje su na privremenom radu u inozemstvu, što se dokazuje radnom dozvolom, dozvolom boravka ili potvrdom poslodavca,
- na koje se odnosi Program povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba, Program obnove ili Program stambenog zbrinjavanja ili koje imaju status izbjeglice.
Dakle, Zakon je selektivan već u svojoj nakani i po svojim normama. On prvenstveno ima svrhu da se hrvatski državljeni, konkretnije Hrvati iz Bosne i Hercegovine, stave pod udar tog budućeg Zakona. On, dakle, ističe načelo nejednakosti pred zakonom, suprotno odredbi čl. 14. st. 2. Ustava RH. Ukoliko uistinu postoje problemi treba ih otklanjati na način da se ne krši Ustav prema kojem su svi hrvatski državljani jednaki pred zakonom. Ovdje imamo upravo suprotnu nakanu, a to je stvaranje nejednakosti pred zakonom. Mnoge osobe koje su u Programu povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba, Programu obnove ili Programu stambenog zbrinjavanja ili koje imaju status izbjeglica, također su osobe koje su se "trajno iselila" iz Republike Hrvatske. Dakle, ne radi se o privremenom iseljenju, nego o trajnom nastanjenju i volji da se živi izvan Republike Hrvatske. Usprkos tome za te osoba se ne smije "donijeti rješenje o brisanju". Iz ovog zakona proizlazi da se radi o rasističkom zakonu. Ovaj zakon daje trajna prava Srbima koji su iselili tjekom Domovinskog rata. Iz njega je jasna namjera da se Srbi privilegiraju, a Hrvati iz Bosne i Hercegovine proskribiraju.
Autor je zagrebački odvjetnik.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)