nedjelja, studenoga 29, 2009

Bošnjaci se sve više okreću ideji vlastitog entiteta

Piše: Ivan Šimić

Možda je usporedba Hercegovine s Pijemontom ponešto nategnuta, čak nategnutija od one sa Sicilijom, ali mi nekako godi o svom širem zavičaju misliti kao o nacionalno (dapače, geostrateški) važnom komadiću planete Zemlje.

Kad bih se odrekao ove analogije propalo bi mi i retoričko pitanje „kako je zamalo (po)pušio hrvatski Pijemont?“, to bolno pitanje koje planiram, čim se iz seoskog piskarala prometnem u slavna pisca, promovirati u naslov neke svoje buduće knjige, možda i bestselera, nikad se ne zna. Urođeno neskroman, doduše ziheraš, ne uviđajući nijedan pristojan razlog zašto bi „hodio malen ispod zvijezda“, ja bih se možda i drznuo na takav korak kad bih (unaprijed) znao da će me zapasti Nobel ili, u najmanju ruku, Pulitzer. Ta knjiga bi trebala biti zbirka, neka vrsta sabranih (ne)djela povelikog broja Hrvata i naših dušebrižnika koji su (privremeno) upropastili priliku da Hercegovina odigra povijesnu ulogu predvodnice procesa ujedinjenja hrvatskih zemalja, baš poput Pijemanta u slučaju Italije. To je staro podalpsko vojvodstvo/kraljevina, naime, svojom vizijom i djelovanjem upalilo iskru talijanskoga zajedništva potkraj devetnaestog stoljeća, kao što su Hercegovina i Hercegovci potkraj dvadesetog, ne umanjujući domoljublje i doprinos ni ostalim hrvatskim regijama, s posebnim kamenjarskim žarom prionuli stvaranju hrvatske države, vjerujući kako će i Herceg-Bosna naravno biti dio hrvatskoga kulturnog, a možda i državnoga kruga.


Prije nekoliko dana sam u svojim Grudama nazočio prigodničarskom evociranju uspomena na „dane ponosa i slave“, dane kada je prije punih osamnaest godina utemeljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna. Za one koji ne znaju, to je onaj prostor, ona tvorevina u jugoistočnoj Europi koja se, zarad uravnotežene prekompozicije tog dijela svijeta (Hrvatska i Srbija u tzv. avnojevskim granicama, Bosna i Hercegovina kao trojedina, troentitetska država, svojevrsna tampon zona), odrekla sna ogromne većine svojih stanovnika, i ne sluteći jadna kako će i tako gorki kompromis biti dodatno osporavan i sakaćen, u režiji njenih otvorenih neprijatelja, ali i uz nijemo statiranje vlastitih političkih elita i onih koji su u njeno ime pregovarali. Ove svečanosti su, kako su godine prolazile, sve više pripadale običnim ljudima i (u najboljem slučaju) srednjerangiranim političarima, a sve ste rijeđe mogli vidjeti nekog potentna hrvatskoga homo politicusa, zaokupljena nastojanjem da se ne zamjeri onima koji bi ga mogli doći karijere, u širokom rasponu od Visokoga predstavnika preko domaćih ili (još gore) stranih tužitelja do manje ili više važnih veleposlanika. Tko je htio sarajevsku (a onda u dogledno vrijeme možda i briselsku) karijeru „hrvatskoga“ političara, prešućivanjem je i ignorancijom posebno pazio da ne stane na žulj nekom bosanskom fratru ili medijskim propagatorima idiličnog unitarnoga šupljaka i (samim životom kompromitirane) „institucionalne konstitutivnosti“. Zagovaratelji ideje Herceg-Bosne, mnogobrojni a tihi, među Hrvatima Hercegovine i Bosne većinski, u ovih osamnaest godina prolazili su trnovit put od egzistencijalne tjeskobe do utemeljena optimizma i natrag, pa tako više puta. Još prije, puno prije nego nas je počeo braniti Miljenko Jegović a Denis Kuljiš, William Montgomery i Vesna Pusić davati nam za pravo, ta tiha većina je znala, jednostavno je znala da su na njenoj strani prirodni i Božji zakoni, pravda sama, ali trebalo je otrpjeti teror (medijski, politički, kazneni) koji je dolazio od sarajevskih prodavača magle, najčešće profesionalnih. Svih nacionalnosti. Ima među njima i pristojna svijeta u čije dobre namjere ne treba sumnjati. Međutim, dobre namjere su nužan ali ne i dovoljan uvjet (rekli bi matematičari) da se dođe do „ispravnih“ rješenja, takve namjere vrlo često odvedu (poslovica kaže da je sami put njima popločan) tamo gdje nitko od nas ne bi htio završiti. Na otprilike takvom smo mjestu (valjda je to neko mjesto) prije petnaestak godina već jednom bili, i vragu dosta.

Kad smo već kod Pakla, često se pitam (sav onako geopolitički nabrijan) kako bi danas država Bosna i Hercegovina izgledala (ako bi uopće izgledala) da su različiti hrvatski i bošnjački utopisti u zadnjih dvadeset godina silnu energiju trošili, umjesto na demonizaciju Hercegovine i Herceg-Bosne, na izgradnju trojedine države istinski ravnopravnih konstitutivnih naroda, države s tri entiteta, ne ekskluzivno već dominantno etnonacionalna? Da su nastojali razumjeti naše razloge, a ne na našim zamišljenim „graničnim prijelazima“ (otprilike tamo gdje su nekada bili punktovi HVO-a) vješali natpise na kojima je otprilike stajalo „Lasciate ogni speranza voi ch entrate“? Moja notorno seljačka pamet (a kakva bi drugo mogla biti) mi kaže da bismo mi danas imali tri puno demokratskija i pluralističkija društva, koja bi istina bila etnonacionalno određena, ali zato ne nužno manje pravedna i prosperitetna za sve svoje građane. Da smo se svi uhvatili izgradnje upravo takve države, Bosna i Hercegovina bi možda već sada bila ne samo puki mehanički, nego u stanovitoj mjeri organski zbroj svojih sastavnih dijelova, mi bismo se možda već davno bili izbavili iz „vlasti tame i mjesta muka“. Ovako, dok god traje nametanje neprirodnoga, unitarnoga modela uređenja, količina ljubavi i interesa Hrvata i Srba za ovu državu predvidljiva je kao, recimo, trand učestalosti konzumacije braka kako prolaze godine (nemilosrdnim statističkim riječnikom: lani zamalo, ove godine rijeđe). Jedno je sigurno, da smo imali stabilne i neupitne etnonacionalne entitete danas bismo imali, svatko u svom dvorištu, puno više snage za obračun s vlastitim autentičnim vrstama budala i kriminalaca (političkih, gospodarskih, vojnih), imali bismo razvijenije institucije civilnoga društva, djelotvornije i modernije institucije općenito. Za nogometnu reprezentaciju tako zbrojene države, države triju sretnih entiteta čije su elite davno natjerane na odgovornost na vlastitom teritoriju, vjerojatno bi navijao daleko veći i raznolikiji broj njenih državljana nego nedavno protiv Portugala. Takva bi se možda i bila plasirala na Svjetsko prvenstvo.

Sve nekad ne vjerujem svojim očima, ali izgleda da se situacija ubrzano mijenja. To se, osim po znakovima izvana, ove godine moglo raspoznati i po ponašanju barem dijela hrvatske političke vrhuške. Od prije neki dan i formalno punoljetnoj ideji Herceg-Bosne ipak se smiješi svjetla budućnost. Ako ćemo pošteno, i zaslužila je. Svijest da je troentitetska država, pa onda i Herceg-Bosna, razuman kompromis za sve tri strane širi se poput pandemijske gripe. Njeno žarište vjerojatno jest negdje u Hercegovini, ali ona ne bira žrtve, ne poznaje granice, vjeru ni naciju. Ne širi se ona (nažalost) zahvaljujući odlučnosti naših hrvatskih lidera, većina od njih se vjerojatno cijepila, nego je ideja Herceg-Bosne preživjela i širi se zahvaljujući prirodnoj utemeljenosti na koju se naslanja. Danas je svima jasno da više ništa nije kao prije petnaest ili osamnaest godina, svi smo drukčiji i valjda svjesniji svoje pozicije i potencijala. Ja sam, naprimjer, prije osamnaest godina još uvijek mogao praviti djecu (što sam, sve u šesnaest, i činio; neosporan dokaz su trenutno troje mojih hercegbosanaca u mjesnoj srednjoj školi), a noću nisam morao ustajati radi mjehura. Srbi su u međuvremenu - gdje god su stigli - napravili brojna sranja, ali im je i svrnut poneki rog. Bošnjaci (narod brže nego političari) polako uviđaju da su im lagali neposredno prije i tijekom rata, obećavajući im državu po njihovoj mjeri, i to na cijelom teritoriju današnje Bosne i Hercegovine. Oni se stidljivo okreću prema ideji vlastitoga entiteta, bio on u sklopu federalne države ili, zašto ne, posebna nacionalna država Bošnjaka. Hrvati se u (poglavito) Herceg-Bosni oslobađaju kompleksa kolektivne krivnje za neke nepodopštine napravljene u njihovo ime, uvjereni kako one ni po obujmu ni po „organiziranosti“ (a bome ni po, koliko god to morbidno zvučalo, reciprocitetu s druga dva naroda) ne mogu dovesti u pitanje njihovo prirodno i demokratsko pravo na federalnu jedinicu u Bosni i Hercegovini. I kod nas se to brže događa u narodu nego kod naših političkih prvaka.

(Da ne bih zaboravio, pored simboličke sličnosti na povijesno-političkom planu, spomenut ću ovdje i neke opipljivije, zemaljske sličnosti između Hercegovine i Pijemonta. Krenimo redom. Talijanska regija Pijemont smještena u podnožju Alpa (analogija prva: hercegova zemljica u podnožju moćnih planina, hercegovačkih Alpa, s Čvrsnicom kao najvišom planinom u Hrvata na čelu) pokrajina je u kojoj izvire važna talijanska rijeka Po (analogija druga: zemlja u kojoj izvire opjevana, divlja i podatna rijeka Neretva), poznata je talijanska vinorodna regija (analogija treća: onima koji su ikada probali Blatinu ili Žilavku ovo ne trebam posebno objašnjavati). Četvrta (anti)analogija s tvornicom FIAT (Fabbrica Italiana di Automobili Torino), smještenom u glavnom gradu Pijemonta, u Hercegovini bi nažalost mogli biti sveprisutni neuredni auto-otpadi i slava koju smo stekli kao idilični kraj za „prekucavanje“ brojeva na motorima automobila, s posuškim Vranićom kao mitskim mjestom. Mostaru, u svrhu usporedbe s Torinom, ostaje utješna titula najvažnijega državnog središta aluminijske industrije. Nisu cijeli automobili, ali se mnogi njegovi dijelovi od aluminija vrlo često prave. Taj naš Mostar je ostao zakinut i time što nije barem nakratko bio glavni grad cijele Države, poput Torina, ali zato je nogometni klub Zrinjski gotovo jednako star kao Juventus. Za petu analogiju, onu koja bi trebala označiti hercegovačkog Giuseppea Garibaldija, pustolova koji je odigrao jednu od ključnih uloga u ujedinjenju Italije, dakle nekog svehrvatski relevantnog revolucionara, vojskovođu ili političara, nekog nesretnika čiji je rodni grad na kraju ostao izvan (ne)ujedinjene Hrvatske (kao što je Garibaldijeva Nica na kraju ostala izvan Pijemonta i Italije, puno je u Hercegovini kvalitetnih kandidata. Baš kao Garibaldija, mnoge od njih krasi i očijukanje s ljevičarstvom i raznim komunama, ali nećemo im gledati u zube.)

Moja Hercegovina (priznajte da me je baš lijepo čuti kako joj familijarno tepam), taj zamalo hrvatski Pijemont, napadana i osuđivana, danas se više nikome ne želi ispričavati. Ako je projekt Herceg-Bosne naš, onda ga danas želimo proglasiti otvorenim projektom, pa tko voli nek izvoli. Otprilike kao i prije osamnaest godina, osamnaest teških godina kroz koje su nam život i vrijeme dali za pravo, sve općine (ili kompaktni dijelovi općina) u kojima su Hrvati po popisu iz 1991. godine imali apsolutnu ili relativnu većinu dobrodošle su. Hrvati koji ostanu izvan hrvatskoga entiteta imat će sva ljudska i nacionalna prava, nad čijim ostvarenjem će bdjeti hrvatske entitetske i paritetno konstituirane državne institucije. Mi želimo Herceg-Bosnu kao zajednicu koja je u stanju preuzeti odgovornost na pripadajućem teritoriju na način kako to pristoji uljuđenim društvima. To se posebno odnosi na zaštitu prava Bošnjaka i Srba koji će živjeti unutar tog entiteta.Više nas nije niti briga tko je već shvatio da je troentitetsko uređenje najbolje rješenje za sva tri naroda u Bosni i Hercegovini, a komu će trebati još koja godina. Takvo uređenje je od samoga početka na tragu „regionalno postavljenog projekta“, pristupa kojeg danas, kao jedino mogućeg, zagovara gđa Vesna Pusić. Ona ista Vesna Pusić koja nam je u ovih osamnaest godina, do neukusa, bezbroj puta spočitavala stavljanje ovog problema upravo u takav kontekst, ista ona slatka Vesnica koja je nastupima i u samom Hrvatskom saboru podržavala i kreirala svojevrsni kriminalizirajući predtekst za haške optužnice hrvatskim političkim i vojnim prvacima u obje države. Ako je shvatila Vesna, valjda će i svi ti Ivani, Senadi, Dragani, Bože, Sulejmani, Harisi… Ne vjerujem da će joj to biti dovoljno, ali On bi joj ovu naknadnu pamet u Čistilištu mogao uvažiti kao olakotnu okolnost.

27.11.2009.
Pincom.info

Predsjednički kandidati i BiH Hrvati

Zanimljivo je kako su Hrvati rado i sa zahvalnošću gledali na susjedne narode, koji su im u teškim trenutcima opstanka davali bar moralnu potporu u borbi za opstanak tijekom jugokominističke agresije, a zadnjih desetak godina sami su imali tako malo razumijevanja za patnje, stradanja, progone i ozloglašavanje vlastitih sunarodnjaka u susjednoj državi
Predsjednički izbori u Hrvatskoj napokon su i na domaćoj političkoj pozornici otvorili pitanje položaja i opstanka hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Kraj pak desetogodišnje satrapure Stjepana Mesića, koji će u povijesti ostati zapamćen slično kao na primjer i „kralj" Herod u vrijeme rimske uprave nad Palestinom potaknuo je kandidate na hrvatskim predsjedničkim izborima da se iz različitih pobuda zauzmu za rješavanje višegodišnjega nepravedna položaja svojih sunarodnjaka, koji su formalno konstitutivni narod u susjednoj državi. Bez obzira na prijedloge ustavnih rješenja i iskrenu zauzetost republičarskih političara, izjave im svjedoče kako u BiH doista postoji neriješeno hrvatsko pitanje, koje desetljećima prešućuje, a u nekim segmentima čak i podupire politika Europske unije, koja bi inače Hrvatima trebala biti mjerilo civilizacijskoga ponašanja.


Zanimljivo je kako su Hrvati rado i sa zahvalnošću gledali na susjedne narode, koji su im u teškim trenutcima opstanka davali bar moralnu potporu u borbi za opstanak tijekom jugokominističke agresije, a zadnjih desetak godina sami su imali tako malo razumijevanja za patnje, stradanja, progone i ozloglašavanje vlastitih sunarodnjaka u susjednoj državi. Od svih predsjedničkih kandidata, koji manje više mašu zastavama regije i regiona, ipak valja izdvojiti mišljenje profesora Miroslava Tuđmana, koji se jedini zalaže za politiku hrvatske suverenosti. On se također jedini jasno i precizno očitovao glede položaja Hrvata u BiH, pa se podsjetivši na Kutilijerov plan o uređenju triju nacionalnih federalnih jedinica kao uvjeta za međunarodno priznanje BiH, zauzeo za stvaranje hrvatske federalne jedinice i ustanova hrvatskoga naroda, čime se jedino i može omogućiti jednakopravnost Hrvata sa Srbima i Bošnjacima.
Na ozbiljnost Tuđmanove politike prvi su upozorili bošnjački mediji, a ekstremnija struja, čija stajališta prenosi glavni sarajevski dnevni list „Avaz", svoje je čitateljstvo pokušao obmanuti kako Miroslav Tuđman zagovara granice Banovine Hrvatske iz 1939. godine. U tom ih podupire i odlazeći gospodar Pantovčaka, koji je u nedavnoj bošnjačkoj misiji tvrdio kako bi hrvatska federalna jedinica vodila uništenju Hrvata. No Mesićeva su stajališta tek nešto prilagođena retorika bivšega jugokomunističkog režima, čiji su aktivisti godinama ponavljalo kako bi stvaranje nacionalnih država na području bivše Jugoslavije značilo njihov nestanak i utapanje u susjedne narode. Nu povijesna zbiljnost je ipak pokazala kako su od nametnutih balkanskih diktatura hrvatski susjedi znatno civiliziraniji narodi. Mesićevu je politiku prema Hrvatima u BiH najbolje ocijenio hrvatski zastupnik u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH Ivo Miro Jović.
On je istaknuo kako je u vrijeme Mesićeva predsjednikovanja najmanje 100.000 Hrvata napustilo ili otjerano iz BiH te ocijenio kako je to izravan posljedak Mesićeve politike. Nu da se potrebno doista izboriti za jednakopravan status sa Srbima i Bošnjacima pokazuju raščlambe mnogih međunarodnih promatrača, a nekadašnji pravni savjetnik u uredu supervizora za Brčko Matthew Parish tvrdi kako je „postupni nestanak Bosne i Hercegovine neizbježan te da je jedino pitanje kako će međunarodna zajednica reagirala na taj proces." Dok pregovarači iz međunarodne zajednice na stanovit način pokušavaju udovoljiti bošnjačkoj i srpskoj strani, muslimanski vođa Sulejman Tihić ponovno je zaprijetio ratom u slučaju da bi se Republika Srpska odvojila iz sastava BiH. On pak smatra kako EU nema jasnu politiku prema njegovoj zemlji i tvrdi kako se narodi ne mogu dogovore između sebe. Nije se moguće međusobno dogovoriti kad su Bošnjaci u neravnopravnu položaju, kaže Tihić.

U kakvu su pak položaju Hrvati u odnosu na Bošnjake u Federaciji, očito najbolje mogu vidjeti srpski političari kad od unitarističke države, kakvu zagovaraju Bošnjaci bježe glavom bez obzira. A u kavu su odnosu najbolje je ilustrirao profesor psihologije na sarajevskom Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Mujo Hasković. Govoreći studentima o dekadenciji i izopačenosti američkoga i izraelskog društva Hasković je ustvrdio kako između ostaloga „70 posto američkih žena vode ljubav sa psima", a za Izraelce smatra da su „degenerirani zato što međusobno žene i udaju". Uz to je svojim studentima, budućim kriminalistima objasnio kako u BiH ne postoje srpska i hrvatska nacija, jer mu je to, kako je objasnio, potvrdila „nana koja mu je rekla da za vrijeme austrougarske vlasti nad Bosnom, Srbi i Hrvati nisu postojali." Zbog sve snažnijih unitarističkih nastojanja krajnje je vrijeme da i Hrvati kao jednakopravan narod ustanove svoju federalnu jedinicu, koja jedina može očuvati njihovu opstojnost u BiH.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo

Mustafa ef. Cerić: “Jedno zborim drugo radim, il´ je ono bilo obrnuto?”

Nedavna izjava turskog ministara vanjskih poslova Ahmeta Davutoğlua u Sarajevu u kojoj je naglasio da je “Sada vrijeme za ponovno ujedinjenje. Tada ćemo ponovno otkriti duh Balkana. Treba stvoriti novi osjećaj jedinstva u regiji. Treba ojačati regionalno vlasništvo, regionalnu zajedničku svijest”, poprilično je negativno odjeknula među hrvatskim i srpskim pučanstvom u BiH.

Ta poruka nosi u sebi upravo ono što je u bajramskom interview-u za “Dnevni avaz” (27.11.2009.) potvrdio i protumačio reis-l-ulem Islamske zajednice u BiH Mustafa ef. Cerić, kada je se na nju osvrnuo, te naglasio: “Mislim da je Turska stotinu godina zakasnila da čujemo to što je rekao ministar Ahmet Davutolu. Ali, kako kaže narod, bolje ikada nego nikada”.

Nedvosmisleno je ovdje riječ o reislamizaciji, jačanju utjecaja a možda i nekim teritorijalnim aspiracijama. Interesantno bi bilo znati kako bi npr. reagirali Poljaci kad bi im Nijemci spomenuli neko “regionalno vlasništvo” ili Španjolci kad bi im Mauri zborili o “novom osjećaju jedinstva i zajedničkoj svijesti” ili možda o “ponovnom otkrivenju duha Pirenejskog poluotoka”? Sve drugo osim zgažanja i nesagledivih političkih peripetija bilo bi slučajnost.

Par redaka niže dotični poglavar tvrdi suprotno, pa navodi: “Mi nismo opsjednuti prošlošću Osmanske carevine, jer mi hoćemo da gledamo u budućnost, kao i Turska”. Stotinu godina željnog iščekivanja, a onda odjednom gleda u budućnost kao Turska (u kojoj je budućnost kršćana oduvijek katastrofalna). Možda vidi samo to što želi da vidi. Prizivanje takvih poruka iz te zemlje zapravo je poistovjećivanje i odobravanje njezinog genocidnog i osvajačkog pohoda koji je mnoge kršćanske narode koštalo ubijanja, progona i istrebljivanja za što se nikad nitko službeno nije ispričao (osim nekih časnih intelektualca armenskom narodu), da ne kažem platio odštetu!

Ef. Cerić nije mogao da ne spomene da je, kako kaže “Islamofobija svjetski fenomen”. Zazivanje duhova prošlosti koji su na prostorima BiH i šire regije donjeli nasilje i stoljećima održavali teror nad “nevjernicima”, kako oni kršćane i ostale ne muslimane često puta ponižavajući vole nazvati, može isključivo izazvati fobiju, ili možda kod njega recimo srebrenička tragedija izaziva srbofiliju?

Po njemu su muslimani ugroženi, odnosno “u nekoj vrsti geta”, pa nastavlja: “Evropa nas drži u nekakvom rezervatu činjenicom da su jedino Bošnjaci izostavljeni iz slobodnog viznog režima. Mi u BiH imamo osjećaj gušenja, koji se stvara izvana”. A što je unutra? Hrvatskom narodu s kojim čine Federaciju godina ne daju da diše slobodno, a jadi se da sami imaju “osjećaj gušenja”. Kome u Europi treba ta nesređena zemlja u kojoj jedan narod slabijeg od sebe prije podne lupeta kako mu se prohtje, a poslje podne kuka i žali da jačeg ne može savladati?

Koju rečenicu dalje neke stvari opetovano i proizvoljno u svom stilu prilagođava, pa tvrdi: “Mi nećemo trpjeti nepravdu, državni poslovi ne mogu se bez nas voditi i neka se poštuju sva naša prava. Zar ima neko ko nam to može osporiti?”. Srbe, na koje ovdje aludira to nimalo neće zasvrbiti. Uzvarit će mu samo ciničnim smješkom i ignorancijom. On od svog naroda stvara žrtvu, a njegov svoju drži pod nogama. Nebi bilo loše da s Hrvatima napravi zamjenu tj. da im dadne to što muslimani imaju i čine, a uzme ono što oni sada imaju. Bilo bi zanimljivo čuti kakva bi onda usljedila reakcija.

Svoj interview ovaj muslimanski poglavar na kraju završava očekivano “pomirljivim” tonom, te naglašava: “Dakle, ne smijemo biti sebični. Ne smijemo misliti samo na sebe. Nismo sami na ovome svijetu. Moramo misliti na sve ljude, posebno na one koji trebaju našu ljubav i pažnju.” Baš zgodno, vuk opet postade ovca ili samo ko tobože.

Što drugo očekivati od kontroverznog Cerića, čiji je stogodišnji san nedavno postao java. Njegova “ljubav i pažnja” kod kršćana može samo značiti jedno - da moraju uključiti sve alarme s akustičnom i svjetlosnom signalizacijom.

Jednom prilikom njemački (kölnski) kardinal Meisner je izjavio da se muslimani na toleranciju prema drugim vjernicima samo onda pozivaju kad su u manjini. Ja bih rekao i kad neki od njihovih vođa drugima pokušavaju soliti pamet. E to neće proći Ceriću!

Referendum o minaretu u Švicarskoj

Švicarci se danas izjašnjavaju na referendumu o prijedlogu švicarske populističke Narodne stranke o zabrani gradnje minareta.
Za švicarsku vladu, poslovne krugove i sve političare od ljevice do desnog centra zabrana gradnje minareta izazvala bi nerazumijevanje u inozemstvu i štetila bi ugledu Švicarske.
Nakon ranijih plakata kojima se poziva na protjerivanje stranih "crnih ovaca" iz Švicarske, propaganda populističke krajnje desnice za ovaj referendum opet je izazvala skandal.

Njezini plakati pokazuju muslimanku, pokrivenu velom ispred švicarske zastave prekrivene minaretima, čija stilizirana silueta podsjeća na rakete. Taj prizor "izaziva mržnju", osudilo je švicarska savezna komisija protiv rasizma, dok je Odbor za ljudska prava UN-a izrazio zabrinutost kampanjom.

Katolička i protestantska crkva kao i predstavnici jevrejske i muslimanske zajednice jednoglasno su osudili projekt. Strah je loš savjetnik, upozorili su katolički svećenici.
U Švicarskoj ima prema najnovijim vladinim statistikama oko 400.000 muslimana, od čega su 50.000 praktični vjernici.


U Švicarskoj ima 7,5 milijuna stanovnika što islam čini drugom vjeroispovijesti u zemlji nakon kršćanstva. Mnogi od muslimana ratne su izbjeglice iz BiH. Prema zadnjoj anketi, 53 posto Švicaraca protivi se inicijativi. Dosad su u Švicarskoj podignuta četiri minareta pored džamija.


29.11.2009.
Pincom.info / Fena

subota, studenoga 28, 2009

FEDERALNA TELEVIZIJA - OPET!!!

Sefer Halilović je na FTV narodni heroj, jer je samo optužen, ali ne i osuđen za zločine. Slobodan Praljak je zločinac, rušitelj Starog mosta, jer je za to optužen, mada još ne i osuđen.

Multikulturalna, multietnička i multivitaminska Federalna Televizija danas je ponovno pokazala svoje pravo lice. Nedavno smo uputili prigovor na emisiju o Seferu Haliloviću, koji je tada, a još uvijek je, optuženik za zločine nad Hrvatima, smatrajući da nije primjereno da mu se daje toliki i takav propagandni prostor na televiziji koja sebe zove „našom". Odgovoreno nam je da Sefer nije osuđen za zločine i samim tim još uvijek nevin i slobodan čovjek koji je „potezima i aktivnostima zaslužio dobiven prostor". Nije prošlo niti tjedan dana od toga, specijalna policija je upala u njegovu kuću i oduzela sav arhiv Armije BiH, što će tužilaštvo iskoristiti za proces protiv četvorice pripadnika Armije BiH i protiv njega.

Međutim, danas na 16 obljetnicu rušenja Starog mosta, vijesti, Dnevnik, informativne emisije, sve redom govore o tome kako su, citiramo: most je srušio tenk HVO-a, za što pred Haškim tribunalom odgovara Slobodan Praljak. Krunski dokaz je video-snimak, na kojem se vidi kako tenk HVO-a ispaljuje projektile na Stari most. I sve to rekoše na tečnom i klinički bijelo čistim hrvatskim jezikom, kakvo g se ne bi postidio ni Mile Budak. Po njima mjerilo multukulturalnosti je jezik s kojim se govori, a ne ono što jezik govori i kazuje.

Smetnuše, međutim, sa Federalne dalekovidnice da je Praljak „optužen" za rušenje, ali ne i „osuđen", što ga stavlja u jednaku poziciju kao i Sefera Halilovića. Smetnuše također da je haško tužilaštvo usvojilo protu argumentaciju Slobodana Praljka, znanstvenu dokumentaciju koju su mu uradili ekspertni tim na čelu sa dr.sc Muhamedom Sućeskom, dr. sc Slobodanom Jankovićem i dr. sc. Acom Sikanićem. Dokumentacija je usvojena na način da je sud prihvatio prigovor na dio optužnice o Starom mostu, dok tužiteljstvo do dandanas nije uradilo, a kamoli predočilo javnosti obećanu analizu koja bi pobila ovo viđenje rušenja Starog mosta.

Ono što su zanemarili u našem prigovoru upućenom vezano za propagandističku emisiju o Seferu Haliloviću, je naš zahtjev da se pusti Praljkov dokumentarac o rušenju Staroga mosta. Čovjek se s razlogom upitao, kako to da je HVO srušio most tenkom, što je snimano sa 6 postavljenih različitih kamera, od strane ekipe ORF-a, BBC-a i RTVMO. Mora da je postojao neki prešutni dogovor između tenkiste i tv ekipa. Uostalom, cijeli dokument možete pogledati na gore stavljenom linku.

Želim naglasiti simptomatičnost činjenice da se FTV ponavlja i kukavički zauzima stranu kadgod se radi o nekom iole diskutabilnom slučaju. Svjedoci smo bili izvješćivanja o događajima u Širokom Brijegu, a danas smo opet svjedoci apsolutne novinarske neobjektivnosti. Višestrukom ubojici Charlesu Mansonu su sve američke tv postaje ponudile da dadne svoju verziju događaja, bez obzira što su apsolutno svi dokazi upućivali na njega; kod nas „naši", javni mediji a priori zauzimaju jednostran stav kadgod se radi o nekoj, po definiciji pro bošnjačkoj, javno prihvaćenoj predrasudi, ne dopuštajući drugoj strani niti mogućnost da iznese svoje viđenje, a kamoli da ga iznese.

Tako su i dandanas Širokobriježani po definiciji zaostali, primitivni i proustaški nastrojeni nacionalisti koji su onomad maltretirali nevinu dječicu i ubili navijača, a Stari most je srušio HVO, na čelu sa zločincem Praljkom, po narudžbi Hrvata koji su smišljeno provodili etničko čišćenje u Mostaru. Apsolutno ne želim amnestirati Praljka od njegovih odgovornosti niti braniti ga, no, dok god smo u demokratskom društvu, čovjeku treba dokazati krivnju. Očigledno FTV živi još uvijek u vremenu od nekih prije 20ak godina, kada su ljudi morali dokazivati nevinost.

Dokaz tome je i filmski program ove televizije. Oko 80% filmova koje puštaju su partizanski filmovi gdje Bata Živojinović, općepoznati branitelj ljudskih prava i filantrop, ide sam na njemačke tenkove, a ćuko se baca na bombu da spasi Tiitu. Nije ni za vrijeme Jugoslavije bilo dana kada su na televiziji bila po dva partizanska filma dnevno. Pogledajte samo nedjeljne programske sheme FTV-a, kada dnevno znaju ići i po tri partizanska filma dnevno.

Sve u svemu, mislim da ću i dalje nastaviti plaćati tv pretplatu!

SR / http://supersajt.info

NE SPOMINJI IMENA HERCEGOVAČKOG UZALUD!

U našem narodu postoji ona stara: što me 'rđa manje zove, to sam sretniji. BHT, FTV, Parlament, RAK,… svi redom sve češće zaboravljaju Hercegovinu, ali to mi ne smeta, dapače, ponosan što joj imena ne spominju uzalud.

Kako nadođu utakmice bh reprezentacije ili slični događaji, kao gljive poslije kiše niču kojekakvi tekstovi o tome kako se propagira Bosna na račun Bosne i Hercegovine, kako se zaboravlja da BiH nije samo Bosna, nego i Hercegovina. Sve ovo stoji, ali zanemaruju se dvije stvari.

Prvo, Hercegovina kao pojam se zaboravlja puno češće nego reprezentacija BiH igra utakmice. Primjerice, svakodnevno u informativnim emisijama BHT-a i FTVa. Recimo, u vremenskoj prognozi govori se o vremenu u Bosni i vremenu „na jugu zemlje". Na BHT-u izvješćuju iz „bosanskog" parlamenta, Komšćić i Silajdžić nedavno „neće dopustiti Radmanoviću da Bosnu dijeli", Inzko govori da „u Butmiru Bosna mora doći do rješenja" itd, itd...

Ono što je simptomatičnije jeste da se Hercegovinu krenulo izbacivati i iz dokumenata državnih institucija. Najočigledniji primjer je Regulatorna Agencija za komunikacije, koja ignorira što Hercegovinu, što hrvatski jezik, ali i srpski, mora se priznati. Primjerice u svojoj „Godišnjoj anketi telekom tržišta" Široki Brijeg, Grude, Posušje, i druga mjesta Zapadne Hercegovine ne postoje, iako se iz tih mjesta redovito dostavljaju podaci. To nije problem samo te ankete, nego i svih statističkih izvješća RAK-a.

Također, finalno Godišnje izvješće se ne objavljuje na hrvatskom jeziku, ali ni srpskom. Ne treba ni spominjati da i unutar njega nema podataka o Hercegovini i iz Hercegovine. Jednostavno otiđite na stranicu http://www.cra.ba/, odaberite hrvatski ili srpski jezik, nećete imati pristup većini dokumenata.

O ovom i ovakvim slučajevima se ne govori u javnosti. Čak i nedavno kada je RAK osudio radio Široki Brijeg radi „huškački pristrasan", štogod im to značilo, zaustavilo se na „podršci radiju" od strane općinskog načelnika i sličnih, umjesto da se replicira pitanjem koliko su objektivne izjave urednice FTV Dnevnika tipa: „Širokobriježani napali ekipu FTV-a i zapalili zastavu BiH" bez ikakvog popratnog materijala koji bi to dokazao.

Druga stvar koja se zanemaruje, a vezano za ignorantsko ponašanje prema Hercegovini i svemu za nju vezano, jeste ta da je 99% Hercegovaca postala imuna na to i takvo ponašanje. Imuna do te mjere da smo se popeli na nivo iznad toga: laska nam što nas „bagra" poput „objektivnih" novinara svih mogućih medija, počevši od Jutarnjeg i indeks.hra, pa do FTV-a i drugih javnih, „građanskih" medija u BiH. Imuni i na ignorantsko ponašanje državnih institucija i čelnika. Baš to što smo počeli bivat imuni njih i ponajviše boli, jerbo, mislili su da nam to smeta, da nas boli. S toga i sve ove kolumne nakon kiše, koje opominju ovo ignoriranje Hercegovine, im idu na mlin.

Mi smo uvijek bili „mimosvit", pa mislimo drugačije. Meni, osobno, laska što me kao Hercegovca i Hrvata likovi poput Butkovića, Kuljiša, Mesića, Pusićke, Komšića i sl. blate. Laska mi što javni mediji u BiH i političari ignoriraju pojam Hercegovine, jer mi Njeno ime izašlo iz njihovih usta zvuči kao svetogrđe protiv 4. Božje zapovijedi.

Baš ta činjenica što mi ove stvari počinju laskati, čine me ponosnijim što sam Hercegovac i što živim u Hercegovini, a to ove što ne vole Hercegovinu najviše boli: kad je čovjek ponosan što je ono što jeste i kad ustraje u tome unatoč svemu. Takav čovjek, možda lako prašta, ali teško zaboravlja poput recimo jednog Mesića i pola Hrvatske. Takav čovjek ima višu vjeru i ideale i teško ćeš ga potkupiti od recimo jednog Čovića i 99% političkog establishmenta u nas. Takav čovjek je jednostavno trn u oku. Zato ću i ostat ono što jesam!

SR / http://supersajt.info

HERCEGOVINO I BOGU SI TEŠKA

Kad bi hercegovački Hrvati ili Hercegovci, kakogod, dobili makar 1 KM za svako pljuvanje od strane hrvatskih „hrvatina“ i bošnjačkih „građana“, bili bi najbogatiji u tzv. regiji.

Kao da su hrvatski mediji i oni „naši" u BiH udružili svoje snage u pranju usta Hrvatima iz BiH i Hercegovcima. Prvo pranje krenulo je iz Hrvatske, indirektno, napadajući Kosoricu jer je odobrila 21,1 milijun kuna ili ti oko 5,7 milijuna KM za Hrvate u BiH. Udruženim snagama svi od reda mediji iz Hrvatske opališe po Hrvatima u BiH. Bilo je izjava tipa, primjerice, na Novoj i RTL-u kako smo mi Hrvati u BiH, eto, „došli u Hrvatsku, iskorumpirali je do kosti", a sad ih još plaćamo.

HRT nije išao tako daleko. Ipak su oni antifašisti. Limitirali su se samo na vijest o „pomoći" Hrvatima u BiH, malo novinarka pljucnu pred kraj, rekavši nešto u stilu „ako ništa drugo imat ćemo gdje moliti u BiH", aludirajući na pomoći izgradnje crkava. U duhu tog istog antifašizma, iste večeri je na drugom programu bio film „Most" deklariran kao „bosanski" film.

Zanimljiv je timing hajke protiv Hrvata u BiH. Objava o pomoći Hrvatima je objavljena u Narodnim novina RH 04.11.2009., a medijska hajka je krenula 26.11.2009. Pitamo se čemu kašnjenje? Nećemo biti baš tako zlonamjerni pa pomisliti da je kašnjenje od 22 dana uvjetovano izvješćima Agencije za statistiku BiH i Hrvatske gospodarske komore koji govore o 796 milijuna KM deficita BiH u razmjeni sa Hrvatskom, a koji su objavljeni, gle slučaja, istog dana, a što nije objavio nijedan medij u Hrvatskoj? Ma kakvi, nismo baš toliko zlonamjerni, jednostavno, omaklo se hrvatskim medijima, pa smetnuli objaviti to.

S druge strane, u našim bh građanskim medijima, nedavno pri spomenu dana ZAVNOBIH-a kao dana državnosti, na pitanje „šta mislite što se dan ne slavi u RS-u i nekim županijama u Hercegovini", nekolicina ih reče (kao da su se dogovorili J - opet mi zlonamjerni) da se za RS ne čude, ali im krivo radi Hrvata, jer su „nam bili saveznici, a onda nam okrenuše leđa". Poučen, očigledno ovim prilogom, netko na teheran-x, pardon sarajevo-x otvori diskusiju „BH Hrvati od saveznika do žrtve".

Tobože, da bi se čula druga strana medalje, otiđe „građanska" novinarka u „podijeljeni" Mostar da priupita slavi li se tamo. Jedni ne rade i slave, drugi samo ne rade. Ne trebamo ni spominjati da se u nekoliko minuta koliko je trajao prilog spomenulo kako je Mostar podijeljen i kako su antagonizmi još uvijek na snazi između dvije strane, na granici ekscesa, a sve to pod propagandom nacionalističkih stranaka, prije svega one bagre s brojevima i bez, i one malo manje bagre iz SDA.

Opet kratkoročna amnezija kod bošnjačkih, pardon, „građanskih" medija. Kako samo brzo zaboraviše da su isti ti Hrvati, u jeku rata sa Bošnjacima, propustili i prevezli u 2 godine 8943 ranjenika Bošnjaka, na liječenje u Hrvatsku. Primjera radi, ranjenika Hrvata je bilo 1991. Dandanas, u Hrvatskoj živi oko 130 000 izbjeglica iz BiH, od kojih je 47 000 Bošnjaka. Reći će „građani" kako je to pomoć Hrvata iz Hrvatske, a ne iz BiH.

Pa eto uzet ćemo za primjer „podijeljeni" Mostar. Nacionalistički i proustaški nastrojena zapadna strana grada dopustila je izgradnju 6 džamija na svojoj strani, od čega ih je pet bilo srušeno za rata, a 6. je izgrađena na crno u prigradskom naselju Jasenica (tu nikada nije bila džamija, nego medresa). Čak štoviše, ta džamija se na crno prikopčala na elektro-distribucijsku mrežu. Kad im je došla inspekcija, oni su zaprijetili međunacionalnim sukobom, govoreći kako je to napad na njihovu vjeru, pa se ljudi povukli. Koliko je kapelica izgrađeno na „građanskoj" strani? Da li je renovirana pravoslavna crkva?

Na toj profašistički nastrojenoj zapadnoj strani nedavno bijahu svatovi Dženana i Almase, gdje se skupiše sve mostarske vehabije sa zastavom Saudijske Arabije i onom sa ljiljanima, te se, vijoreći ove zastave, provozaše rimokatoličkim i hrvatskim, naravno, nacionalističkim dijelovima grada Rodoč, Jasenica i Podhum, pored franjevačke crkve. Apsolutno nikakav incident.

Slična situacija, ali obrnuta u Potocima kod Mostara sa zastavom hrvatskog naroda. Morala je doći policija kako bi umirila „građane" koje je jako uvrijedilo isticanje fašističkih i nacionalističkih simbola.

Mogao bi o ovome do u nedogled. Izgleda da niti Hrvati u Hrvatskoj, a niti „građani" u Sarajevu ne čuju naše poruke da nas njihovo pljuvanje ne vrijeđa niti minimalno, te da se oni već jednom nauče pecati. Mi Hercegovci, Hrvati u BiH, kakogod, i Bogu smo samom više otežali i dojadili, sa svih nas strana deru, a neke obrane i samoobrane nemamo. Uostalom, kad smo je to ikad imali?! A još smo tu! Jedino to nam je i ostalo, biti ponosnim s tim što jesmo i ustrajati u tome. Drugi će se sami otrovati svojim otrovom.

SR / http://supersajt.info

HRVATSKA UTOPIJA U BIH

Lako je dijagnosticirati problem, haj'mo potražiti lijek! Tekst je predug, da smo stavili sve na bijelo, bio bi još duži, ali yebga, ionako je sve samo utopija.

Problem hrvatskog naroda u BiH je što se ne zna crno nazvati crnim, a bijelo bijelim, pa živimo u nekoj sivoj zoni, sačinjenoj od milijun kompromisa i dogovora koji su postali svrha samim sebi, baš kao što su i naši politički dužnosnici postali svrha samima sebi

Doslovno, od glave do repa, okovi sveopće letargije i beznadežnosti hrvatski narod u BiH vuku sve dublje i dublje. Na koju god se stranu čovjek okrene, ne vidi nekog izlaza. Blokirani projekti, poput autoceste, županije sa hrvatskom većinom, pune budget Sarajeva, nadglasavanje i preglasavanje po svakom iole važnijem pitanju, disperzija mladih hrvatske nacionalnosti, odljev mozgova; o kulturološkom i socijalnom degradiranju svega sa hrvatskim predznakom da i ne spominjemo... Čovjek bi rekao sveopća depresija čiji je jedini mogući ishod kolektivni suicid.

Što je dovelo do toga? Jednostavno, beskičmenjaštvo hrvatskih vođa, njihov kukavičluk, nesloga i nedosljednost počevši od nastanka države pa sve do sada. Drugim riječima, počevši od 1995. hrvatski politički vođe jednostavno nemaju muda stvari zvati pravim imenom. Međutim, lako je dijagnosticirati problem, teško je naći rješenje.

Neophodna zajednička strategija i vizija hrvatskog naroda

Kao najmalobrojnijem narodu jednostavno je neophodno preći preko osobnih sujeta, interesa, demagogije pojedinaca iz vrha i naći jednu zajedničku viziju budućnosti hrvatskoga naroda. To se ne može napraviti bez da se ne osmisli konkretna zajednička nacionalna vizija i strategija budućnosti Hrvata u i unutar BiH.

Nepostojanje konzistentne nacionalne vizije dovelo je do toga da hrvatski politički vođe, sve do jednoga sa kosturima u ormaru, slijepo pristaju na bezbroj kompromisa na svoju štetu: počevši od Daytona, ukidanja HR H-B, pa sve do Statuta grada Mostara i zanemarivanja Hrvata Srednje Bosne i Posavine. Zajednička vizija bi dovela do toga da se jednom za svagda povuče crta preko koje se ne može.Kako doći do jedne zajedničke vizije? Izgleda nemoguća misija, ali možda i nije. Ono 1992. je izgledalo nemogućnije.

Instituiranje hrvatske federalne jedinice

Prvi korak je konsenzus i ustrajnost o instituiranju hrvatske federalne jedinice u okvirima Bosne i Hercegovine, koja bi u najvećoj mogućoj mjeri poštovala interese cijelog hrvatskog naroda u BiH, a ne samo onog iz zapadne Hercegovine; ne kompromitirajući ni minimalno poštivanje prava ostala dva konstitutivna naroda.

S time se ne misli na poštivanje Republike Srpske kao svevremenskog entitetskog pandana srpskog naroda. Treba imati hrabrosti stvari nazvati pravim imenom: Republika Srpska kakva je sada, plod je agresije i rata i ako takva ne smije i ne može imati pravnog temelja za postojanje.

Konstituiranje hrvatske federalne jedinice dovelo bi do jačanja hrvatskog identiteta unutar BiH, koji bi morao biti u svojoj ekonomskoj i političkoj sferi u potpunosti neovisan od hrvatskog identiteta Hrvata iz republike Hrvatske. Drugim riječima, politički dužnosnici hrvatskog naroda u BiH ne bi smjeli više savijati kralješnicu, da ne iskoristimo vulgarniji termin, pred politikom i političarima iz Zagreba.

Detoksikacija od političke ovisnosti o Zagrebu

Potrebno je jasno i čvrsto prekinuti političku ovisnost o Zagrebu. Objektivno, veliku, pa i najveću odgovornost za trenutno stanje Hrvata u BiH ima politički vrh i svi vrhovi iz Zagreba. Tko je u naše ime potpisao, unatoč protivljenju određenih dužnosnika iz BiH, za Hrvate suicidalan Daytonski sporazum: Franjo Tuđman!

Odakle su dolazile direktive o imenovanju političkih vođa, sve redom ucjenjive osobe sumnjive prošlosti, sa milijun oraha u džepu? Tko je naredio da se odustane od Hercegovačke banke, da naše banke pređu u hrvatske, pa onda u talijanske i austrijske ruke? Tko naređuje suicidalnu privatizaciju HT-a Mostar na račun hrvatskog HT-a? Tko i odakle dirigira preprodaju hercegovačkih energetskih resursa i priprema i naručuje prodaju vodoizvorišta pitke vode? Pogađate: Zagreb!

Da bi se ovo ostvarilo potrebno bi bilo ono čega se najviše boje i pribojavaju „naši" politički čelnici, a to je da na njihova mjesta dođu neki novi ljudi, neucjenjivi i bez omladinsko partijskog backgrounda. Novi, mlađi ljudi značili bi i novu politiku i neku novu viziju. Trebalo bi instistirati na davanju mogućnostima mladima da se pokažu i dokažu. Kako sada stvari stoje, mladi će se dokazati, samo da fuka popiju.

Hrvatski predizbori

Nakon detoksikacije od Zagreba, potrebno je jedinstvo hrvatskog biračkog tijela, ne po formuli jedan narod - jedna stranka, nego na osnovi političkog konsenzusa. Kako to ostvariti? Jedan od mogućih rješenja smo spominjali još prije dvije godine, a to je instituiranje predizbora.

Jednostavno, stranke sa hrvatskim predznakom prije svakih lokalnih i parlamentarnih izbora rade predizbore, gdje bi se birali ljudi koje će kasnije na općim izborima zajednički podržati sve političke opcije. Na ovaj način bi se aktivirali latentni glasači koji ne izlaze na izbore, odabrani ljudi bi bili uistinu od naroda odabrani, a manje bi mjesta bilo partijskim komitentima i izrodima poput Lijanovića.

Kulturalna i kulturološka reorganizacija

Slijedeći korak bi bila kulturološka i institucijska zajednička vizija, na pravno valjano temelju. Ne može se primjerice govoriti o hrvatskom sveučilištu u BiH, kad je javna tajna da se 90% ispita na većini fakulteta može kupiti, te da se polaganje prijemnog može kupiti. U Hrvatskoj suimali muda sporvesti akciju "Index", bi li jednako postupili? Normalno da ne bi, kad je velika većina političara, te njihove rodbine i prijatelja na ovakav način steklo stručnu spremu.

Kakvo sveučilište, takav je i kadar kojeg stvara, a mrlja se parazitski širi u sve pore društva. Primjerice, kakvu pouku i poduku će učeniku dati profesor/ica čija je diploma plaćena novcem, a ne znanjem. Onda se čovjek pita zbog čega je maloljetnička delikvencija u konstantnom porastu.

Izgradnja kritičke hrvatske javnosti

Zadnji strateški korak bi bio stvaranje kritičkog neovisnog hrvatskog medija, pa bilo u vidu dnevno tiskovnog, bilo u vidu elektroničkog. Netko će reći pa imamo „hrvatske i neovisne" Večernji list i Dnevni list, a tv kanal nam ne daju?!

Nije potrebno niti spominjati koliko su „neovisni" Dnevni list, a posebno Večernji. Potrebno je instituirati jedan neovisni hrvatski dnevnik koji bi bio na javnom proračunu, (ne na partijskom poput večernjeg lista) i na čijem bi se radu angažirala renomirana imena sa novinarskim pedigreom. Jednostavno, imenujte jednog iole dobrog kolumnistu Dnevnog lista?

Što se tiče televizije, potrebno je ići korak dalje od demagogije tipa Ivo Miro Jović, nego iskoristiti zakonske osnove i kreirati hrvatski program koristeći postojeće resurse, o čemu smo također ranije pisali. Ako se ne dozvoljava kanal na hrvatskom, gdje se to zabranjuje program na hrvatskom jeziku? Tko brani izgradnju tv centra javnog rtv servisa u Mostaru? Zakon, dapače, to i nalaže, no očigledno je „prišnije" u Mostaru graditi prodajne centre.

Utopija?

Mogli bi ovako do u nedogled, no, kolikogod mi pisali naširoko i na dugo o ovome, toliko nam se čini da smo bliži utopiji. Jednostavno, sujeta, egocentrizam, sebičnost i sve ostale „vrline" koje krase naše dužnosnike jače su od interesa naroda. Jedina nada bi nam mogao biti taj isti narod, da se nekim čudom probudi i pusti svoj glas.

Iskra koja bi mogla probuditi naroda iz besvijesnog stanja, mogla bi biti crkva i crkveni dužnosnici, no kako vrijeme ide dalje, toliko i oni padaju u sveopću letargiju. Nema druge nego da svatko krene od sebe pojedinačno. Evo, mi sa supersajta, kolikogod trash i bezveze bili, ako ništa drugo, nastojali smo stvari nazvati njihovim imenom.

SR / http://supersajt.info

Kako su Hrvati u BiH živjeli svoju povijest

Izložba fotografija pod nazivom “Život, običaji i pučka pobožnost Hrvata u Bosni i Hercegovini”, na kojima su prikazani različiti detalji iz života, običaja i pučke pobožnosti Hrvata iz dvadesetak različitih lokacija u našoj zemlji, bit će otvorena u utorak, 1. prosinca u 19 sati u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu. Izložbu organizira Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije, a izložba je ujedno i predstavljanje katoličkog kalendara za 2010. Autor projekta je o. Zvonko Martić, karmelićanin iz samostana i duhovnog centra "Karmel sv. Ilije" na Buškom jezeru u okolini Tomislavgrada, a autor fotografija je Jasmin Fazlagić. Izložbu će otvoriti kardinal Vinko Puljić, a bit će otvorena do 10. prosinca.
Predstavljanje kalendara

Na katoličkom kalendaru koji će biti predstavljen uz izložbu, a koji je uradio katolički tjednik i Vrhbosanska nadbiskupija, je 12 fotografija iz različitih dijelova BiH koji pokazuju prikazuju određene situacije - od krštenja, vjenčanja, ljubljenja križa, hodočašća…
“Na tih 12 fotografija snimljeno je 17 različitih nošnji. Na izložbi će biti predstavljeno ukupno 20 fotografija dimenzija 1,5x1metar, a radili smo ih posljednje dvije godine”, kaže nam o. Zvonko Martić. Uz svaku fotografiju bit će legenda s opisom zašto je izložena baš taj fotografija i baš taj kraj. Ova izložba je dio projekta u sklopu kojeg je bila i izložba narodnih nošnji Hrvata, Srba i Bošnjaka Hercegbosanske županije, a ovo je prvi put da se otvara i izložba fotografija koja pokazuje običaje Hrvata u BiH. Izložba će nakon Sarajeva 14. prosinca biti otvorena u Zagrebu u Hrvatskoj matici iseljenika.

Preplitanje tradicija

Na fotografijama su priče i legende, kaže Martić, koje su jednostavne pretočene u fotografije, npr. iz Bosanskog Grahova je jedna od tih legendi u kojoj vile odnose mladića, pa njegova majka moli da ga vrate. Među fotografijama je i narodna nošnja iz Ivanjske kod Banje Luke koja je u Kini 2004. u okviru izbora Top model svijeta, u konkurenciji šezdeset nošnji iz cijeloga svijeta proglašena najljepšom nošnjom na svijetu.
“Cilj nam je kroz umjetničku fotografiju pokazati određeno preplitanje različitih tradicija kroz povijest u Hrvata u BiH da bi se jednim presjekom pokazala sva raskoš i odličja nakita, ali i situacija u kojima je puk živio svoju povijest i razvijao svoju kulturu”, kaže nam Martić. Ukazivati i osvjetljavati tradiciju u svakom vremenu uvijek je važno. Bez tradicije ne postoji čovjek, kaže Martić, a bez povijesti ne postoji ni narod ni jedna ljudska osoba.
“Ne može se razumjeti sadašnjost ako se ne razumije prošlost, a budućnost sigurno nema nikakve vizije. To je ono što se ovim projektima dokazuje - ta je tradicija veoma
živa, to su živi ljudi koji se na ovaj ili neki drugi način bore sačuvati i prikazati ono što je nekada bilo, ali je i danas dio nas, našim venama teče sva ta tradicija koje smo mi baštinici. To je dio naše povijesti. Fotografija stare žene iz Kraljeve Sutjeske koja s krunicom i tetoviranim rukama čini znak križa na čelu, pokazuje upravo tu gestu koja je vrlo važan kontinuitet od doseljavanja Hrvata pa do današnjeg vremena, jer je to živa osoba koja i danas živi i dio je naše povijesti. Zato je vrlo važno to predstaviti, vidjeti i naučiti”, kaže Martić. Fotografije će pokazati i još neke zanemarene i nedovoljno poznate elemente tradicije Hrvata u BiH koja nikad nije istražena ni prikazana, pa će biti prikazana i nošnja koja je 1904. rađena za vjenčanje.
“Tko se ne bavi onim što je dio njegove tradicije, taj ne može razumjeti svoju sadašnjost”, kaže Martić.

Najljepša nošnja na svijetu iz Banje Luke

Široki spektar tema na fotografijama prikazuje mnoge elemente tradicijske kulture Hrvata u BiH, i to od tetovaža na rukama, hodočašća, zaruka, scena vjenčanja, pa do onih koje su inspirirane legendama ili pjesmama. Među fotografijama nalazi se i nošnja iz Ivanjske kod Banje Luke koja je u Kini 2004., u okviru izbora Top model svijeta, u konkurenciji šezdeset nošnji iz cijeloga svijeta proglašena najljepšom nošnjom na svijetu

Piše: A. Copf

srijeda, studenoga 25, 2009

PAK: PRUDSKI SPORAZUM TREBALO DA BUDE OSNOV ZA PREGOVORE

Poslanik u Evropskom parlamentu Doris Pak smatra da je prudski sporazum trebalo da bude osnov za pregovore u BiH. Komentarišući paket prijedloga za ustavne promjene koji su na Butmir zvaničnici EU i SAD ponudili liderima političkih stranaka u BiH, Pakova je za Srnu...

... rekla: "Ljudima u BiH došli su noseći paket svojih ideja, umjesto da su se bazirali na onome što su tamo već postigli, a to je prudski sporazum".

Pakova je neposredno nakon završetka diskusije pred glasanje o Rezoluciji o proširenju u Evropskom parlamentu rekla da je to mislila kada je u diskusiji istakla da bi međunarodna zajednica trebalo više da uzme u obzir raspoloženje koje vlada u BiH.

Za razliku od ministra inostranih poslova Švedske Karla Bilta koji je rekao da se razgovori o reformama u BiH nastavljaju, Doris Pak smatra da se za sada ne treba nadati napretku u konkretnim pitanjima, kao što je ukidanje OHR-a.

"To se mora dogoditi prije ili kasnije, bolje prije nego kasnije, ali ne vidim da bilo šta tome vodi. Vidite da pojedini tamošnji lideri očigledno žele da OHR ostane. Jednom će i njih neko pitati zašto su šanse propuštene. Ali, mislim da im nije trebalo dolaziti sa gotovim rješenjima, nego da ta rješenja oni sami nađu", rekla je Doris Pak.

Biznis.ba / Srna

Stranci ponovno izigrali zahtjeve hrvatskih stranaka?

SARAJEVO- Novi paket ustavnih promjena koji je tijekom jučerašnjeg dana predstavljen čelnicima pojedinih političkih stranaka (SDP, HDZ 1990. i SDA) predstavlja tek minimalnu korekciju prethodno ponuđenog butmirskog paketa, te ne ispunjava većinu zahtjeva za ravnopravnom pozicijom hrvatskog naroda u državnim i entitetskim institucijama. Naime, iako još nije javan, od pouzdanih smo izvora doznali kako je iz nacrta ustavnih promjena vidljivo kako međunarodni predstavnici nisu uvažili veliki dio jasnih zahtjeva hrvatskih stranaka usmjerenih k istinskoj ravnopravnosti u odlučivanju na svim razinama vlasti.

Kozmetičke nadogradnje

Uvaženo je veoma malo od svih onih primjedaba koje su uputili predstavnici HDZ-a 1990. i HDZ-a BiH, kazao nam je naš izvor, koji smatra kako se i ovim prijedlogom pokušava izići u susret predsjedniku SNSD-a Miloradu Dodiku i na taj način doći do kozmetičke promjene Ustava. Na taj bi se način deklarativno kazalo kako je nešto promijenjeno u kontekstu mogućnosti dobivanja kandidacijskog statusa za Europsku uniju i zatvaranja Ureda visokog predstavnika, kazao je naš sugovornik, podsjetivši ipak kako krajem godine istječe mandat sadašnjim predstavnicima Europske unije Olliju Rehnu i Javieru Solani te bi nakon toga stvari trebalo gledati u drugom svijetlu.
Ključna stvar koja je izmijenjena u odnosu na raniji prijedlog je funkcioniranje i biranje izaslanika u Dom naroda BiH. Dom naroda trebao bi dobiti punu zakonodavnu funkciju. Po staroj varijanti, Dom naroda je trebao odlučivati samo o vitalnom nacionalnom interesu. Po novom prijedlogu, Dom naroda odlučivao bi o svim zakonima kao i Zastupnički dom Parlamenta BiH. Po prvobitnom prijedlogu, izaslanici u Dom naroda birali bi se iz Zastupničkog doma, a po novom, izaslanici bi se birali kao i do sada - iz Narodne skupštine RS-a i Doma naroda FBiH. Predsjedništvu BiH će se također oduzeti neke ovlasti. Neće više imenovati predsjedatelja Vijeća ministara.

Jednakopravnost je uvjet

Predsjednik HDZ-a 1990. Božo Ljubić jučer nije htio komentirati ponuđeni prijedlog, kazavši kako će se stranka očitovati tek danas nakon detaljne analize onoga što su predstavnici međunarodne zajednice pripremili. “Ipak, mi možemo podržati samo one promjene koje će uključivati jednakopravnost naroda i funkcionalnost države”, upozorio je Ljubić. Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP-a, je naglasio da za SDP BiH neće biti prihvatljiv bilo koji prijedlog koji bi bio ispod stavova koji su izneseni u obraćanjima Josepha Bidena i Ollija Rehna u državnom Parlamentu. To znači da je za SDP neprihvatljiv bilo koji prijedlog koji bi umjesto daljnje dogradnje i preciziranja butmirskog paketa išao k njegovom slabljenju.

Srbi za minimalne korekcije

SNSD u ovom trenutku pristaje na nekoliko točki. Neke od njih su povećanje broja zastupnika i izaslanika. Pitanje proračuna također bi se moglo prebaciti s Predsjedništva na Vijeće ministara. Kad se govori o Predsjedništvu, SNSD je spreman i omogućiti kandidiranje na ove dužnosti i drugim, a ne samo konstitutivnim narodima, ali uvjetuju da se rotacija u Predsjedništvu vrši svakih 16 mjeseci. Također, pristaju da se razgraniče nadležnosti Vijeća ministara i Predsjedništva BiH, te se slažu kako bi se pitanje financijskih transakcija trebalo prebaciti na državnu vladu.

Stavovi Bidena i Rehna

Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP-a, je naglasio da za SDP BiH neće biti prihvatljiv bilo koji prijedlog koji bi bio ispod stavova koji su izneseni u obraćanjima Josepha Bidena i Ollija Rehna u državnom Parlamentu. No, novi prijedlog neće predviđati mogućnost ustavne reforme koja će rezultirati ukidanjem dvoentitetske podjele BiH. Time bi dva entiteta i dalje ostala kao temeljni nositelji vlasti u državi BiH, čime se neizravno odbijaju zahtjevi hrvatskih stranaka za cjelovitom i korjenitom izmjenom postojećeg ustavnog uređenja. Naime, HDZ BiH i HDZ 1990. jasno su dali do znanja kako traže korjenitu reformu koja će rezultirati ukidanjem dvoentitetske podjele BiH. Sam predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović upozorio je nedavno kako ne odustaje od zahtjeva za uspostavom četiriju federalnih jedinica, čija bi sjedišta bila u Banjoj Luci, Tuzli, Sarajevu i Mostaru.

Piše: Dario Pušić / dnevni-list.ba

Novi paket potpuno eliminira Hrvate

MOSTAR - Predsjedništvo HDZ-a 1990 održalo je danas izvanrednu sjednicu na kojoj je ocijenilo da se najnovijim prijedlogom ustavnih amandmana ne ostvaruje niti jedan od strateških ciljeva: ravnopravnost konstitutivnih naroda ni funkcionalnost države BiH, priopćeno je iz HDZ-a 1990.

U toj stranci ističu kako konstruktivni zahtjevi koji bi doveli do istinske ravnopravnosti hrvatskog naroda u procesu odlučivanja na državnoj i entitetskoj razini, koje je Predsjedništvo HDZ 1990 predložilo u dosadašnjem procesu pregovaranja, nisu uvaženi.

"Postojeća neravnopravnost hrvatskog naroda dodatno se produbljuje u ovom najnovijem prijedlogu ustavnih amandmana, a BiH se dodatno učvršćuje kao konfederativna država dva centralizirana entiteta, jednog sa srpskom i drugog s bošnjačkom dominacijom.

Srbima i Bošnjacima se ostavlja mogućnost dvostrukog veta, a Hrvatima se ne daje mogućnost ni zaštita nacionalnih interesa u Domu naroda. Takav razvoj događaja u konačnici prijeti i samom opstanku države BiH“, ističe se u priopćenju.

Također, ovaj prijedlog, smatraju u stranci, ne jamči ni veću funkcionalnost državnih institucija, nego uvodi dodatne mehanizme koordinacije između Vijeća ministara i entiteta, te usložnjava sustav odlučivanja, unosi dodatne mogućnosti trajnih blokada i razvodnjava ulogu državnih institucija.

Iz Predsjedništva HDZ-a 1990 ističu kako će inicirati žurno održavanje Hrvatskog foruma političkih stranaka potpisnica Kreševske deklaracije te predstavnika kulturnih, znanstvenih i crkvenih institucija hrvatskoga naroda u BiH.


25.11.2009.
Pincom.info/ Fena

Demontaža Čovićeve hobotnice

MOSTAR - Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, državni je rekorder ako ne po broju optužnica onda je sigurno po broju istraga i kaznenih prijava koje su od 2001. do danas podignute protiv njega. U posljednje se vrijeme krenulo u demontažu “Čovićeve hobotnice” pokretanjem istraga i podizanjem optužnica u nekim slučajevima. Ali hoće li sve ostati na istragama i optužnicama koje iz raznoraznih razloga budu odbačene ili se sudovi proglase nenadležnima, ostaje da se vidi.

Izostavljen iz svega

Za sada se tužiteljstva baziraju samo na Čovićeve ljude, dok se njega namjerno ili nenamjerno izostavlja. Tako je trenutačno i sa sudskim procesom u slučaju Euroconsulting koji se vodi u Županijskom sudu u Mostaru. Naime, istraga se vodila protiv 11 osoba, a sudi se samo četvero ljudi. Dragan Čović, Filip Andrić, Ivica Galić, Tihana Bevanda, Zdenka Đinkić, Jelka Miličević i Naid Ljubović izostavljeni su iz ovoga procesa, jer bi u suprotnom na optuženičkoj klupi završio i Dragan Čović. Ova optužnica tretira postupak kupovine objekta u poduzeću Soko od poduzeća Euroconsulting u procesu male privatizacije, dok Tužiteljstvo svjesno i namjerno izostavlja postupak prodaje istog objekta od Euroconsultinga. Valerija Čuljak je otvorila poduzeće Euroconsulting i kupila objekt u izgradnji uz pomoć poduzeća Soko Vita na čijem čelu je Branko Kolobarić.

Kupovina i prodaja

Kolobarić je od Valerije Čuljak zatražio da mu napravi projekt za pravljenje oružja u ovome slučaju višecjevnog bacača raketa, za što joj je uplatio 200.000 maraka. Naknadno je na račun Euroconsultinga Kolobarić uplatio još novca kojim je kupljen objekt u izgradnji. Nakon te kupovine, Valerija Čuljak objekt u izgradnji prodaje Carinskoj upravi Federacije BiH. U to vrijeme ministar financija, a ujedno i šef direktoru Carinske uprave Filipu Andriću, bio je Dragan Čović koji je i naložio kupnju objekta. Tadašnji direktor Carinske ispostave Mostar Ivica Galić s podračuna carinske ispostave koji služi samo za priliv carinskih pristojbi i pražnjenje prema federalnom proračunu plaća dio obveza za kupnju u iznosu od 600.000 maraka. Dokaz da je tu bilo nezakonitosti jest i činjenica da promjenom vlasti i dolaskom alijanse novi ministar i direktor Carinske uprave pokojni Želimir Rebac otkrivaju navedene radnje i obustavljaju daljnje plaćanje te pokreću postupak. Upravo taj dio nije obuhvaćen ovom optužnicom, točnije on spominje u jednoj rečenici u jednoj od pet točaka optužnice, ali ništa više od toga.

Eronet, Mondo…

Protiv Čovića još uvijek nije okončan postupak za zloporabu položaja koju je počinio kao federalni ministar financija u slučaju Lijanović. Sud BiH se u ovom slučaju proglasio nenadležnim i prebacio ga na sarajevsko Županijsko tužiteljstvo. Uz sve to protiv Čovića se vode još istrage za kriminalna djela i to u slučajevima Eronet, Mondo, Soko Pteron i Soko nerezidentni račun Metković. Što se tiče slučaja Eronet, tj. njegove nelegalne privatizacije, osim Čovića istraga se vodi i protiv Marinka Gilje i Vlade Šoljića. Čović i ostali terete se da su dionice Eroneta iz tadašnjeg HPT-a prebacili tvrtkama “Croherc”, “Alpina Commerce” i “Hercegovina osiguranje”. Riječ je o privatnim tvrtkama bliskim HDZ-u BiH. Bivši Upravni odbor HPT-a s Čovićem na čelu dionice je prebacio po osnovu sumnjivih prebijanja dugovanja s bivšim Federalnim ministarstvom obrane. Tako su te tri kompanije za oko 6,9 milijuna maraka navodnih dugovanja dobile imovinu Eroneta, vrijednu stotine milijuna. Što se tiče slučaja Mondo, kaznene prijave protiv Dragana Čovića, Marka Tokića, Valentina Ćorića i Miroslava Prce dostavljene su Županijskom tužiteljstvu u Mostaru. Kaznene su prijave u istom slučaju podnesene i protiv čelnih ljudi Elektroprivrede HZ HB Matana Žarića i Mile Bule, protiv Branka Raića, direktora poduzeća “Mondo”, te još nekolicine osoba iz Monda, Mostarske porezne uprave i Hercegovačke banke zbog sumnje da su Elektroprivredu HZ HB Mostar oštetili za 1,7 milijuna maraka. Revizijom poslovanja Elektroprivrede utvrđeno je, naime, da je to javno poduzeće na račun tvrtke Mondo, koju je osnovao HDZ, uplatilo naznačeni iznos na temelju lažnih faktura, a taj je novac potom služio za financiranje stranačke kampanje 1998., stranačku promidžbu, kupnju nekoliko stanova i automobila, a dio novca, sumnja se, završio je i u privatnim džepovima. Poduzeće Mondo je zatvoreno nakon obavljena posla 1999. odlukom Upravnog odbora na čelu kojega je bio Dragan Čović, a njegova je imovina prenesena u vlasništvo HDZ-a.

Računi u Hrvatskoj

Priča za sebe je slučaj Soko nerezidentni računi u Metkoviću. Dragan Čović i njegov kum Miroslav Ćorić, nekadašnji čelnik Sokola i premijer Hercegovačko-neretvanske županije otvarali su račune u Croatia banci u Metkoviću, na koje im je na temelju fiktivnih ugovora uplaćivan novac. Nijedan ugovor nije obavljen u poreznoj upravi. Otvaranje računa, navodno je omogućila Brankica Kolobarić, supruga Branka Kolobarića ,koja je u to vrijeme bila direktorica Croatia banke u Metkoviću. Za te usluge, Kolobarićka je naknadno nagrađena funkcijama u Centralnoj banci i Razvojnoj banci FBiH. Mila Gadžić koja je u to vrijeme (1999.) bila direktorica agencije za privatizaciju je sve tolerirala. Protiv Čovića je nedavno potvrđena optužnica i za aferu stanovi tešku više od tri milijuna maraka. Zajedno s njim našao se i Edhem Bičakčić. Kada je u pitanju ova optužnica bivši premijer Vlade FBiH Edhem Bičakčić i tadašnji ministar financija Dragan Čović, terete se da su od 1999. do 2001. zlorabili položaj ili ovlasti tako što su iz sredstava proračuna izdvojili nešto više od 3,5 milijuna maraka za rješavanje stambenih pitanja zaposlenika u izvršnoj, sudskoj i zakonodavnoj vlasti. Bičakčić i Čović su prekoračenjem svojih službenih ovlasti donijeli odluke koje su obuhvatile rješavanje stambenog pitanja i adaptaciju stanova za 64 političara, kao i vojna dužnosnika, tako što su postupali suprotno odredbama Zakona o Vladi FBiH i poslovniku o njezinom poslovanju. Spomenutim zakonom i pravilnikom je određeno da Vlada svoje odluke donosi na sjednicama i to većinom glasova prisutnih članova. Međutim, Bičakčić i Čović su donijeli i potpisali navedene odluke, a da se o njima uopće nije raspravljalo na sjednicama Vlade. Na osnovi tih odluka donesena su sredstva za kupovinu i adaptaciju 64 stana. Na ovaj način su Bičakčić i Čović, kao službene osobe Vlade FBiH, prekoračili granice svoje službene ovlasti, te drugima pribavili imovinsku korist u iznosu od 3,6 milijuna maraka, za koliko su također, oštetili federalni proračun.

Piše: N. Dedić / dnevni-list.ba

Inzko ne namjerava ukinuti Statut koji je hrvate Mostara doveo u neravnopravan položaj

Predsjedavajući Kluba Hrvata u Domu naroda Parlamenta BiH Branko Zrno u izjavi za glas srpske rekao je da visoki predstavnik Valentin Inzko ne želi ukinuti učinjen ustavni i zakonski nonsens vezan za izbore u Mostaru, koje je donio jedan od njegovih prethodnika - Pady Ashdown.

Mi smo od Inzka očekivali da poništi Statut koji je proizveo izborni cirkus u Mostaru, po kome je Mostar specifikum, te da uspostavi njegovo funkcioniranje na istim načelima izbornog prava kao i svim ostalim gradovima u BiH i da ga uravnoteži s ostalim gradovima u BiH", izjavio je Zrno.

On je dodao da od Ustavnog suda BiH još nije dobio odgovor na zahtjev hrvatskih delegata u Domu naroda BiH da preispita Statut Mostara.

"Još nismo dobili nikakav odgovor, iako se radi o gorućem pitanju. Očekivali smo da to bude gotovo za tjedan jer je toliko očigledno da je međunarodna zajednica nametnula taj Statut suprotno interesima Hrvata u Mostaru", kazao je Zrno. Prema njegovim riječima, Mostar je jedini grad u BiH koji funkcionira mimo Izbornog zakona BiH, a ujedno je jedini veći grad u BiH u kome su Hrvati većina i za koji je donesen takav statut.

"Ako se na taj način žele štititi ljudska, građanska i nacionalna prava, mi nismo protiv toga, ali onda bi takav statut zasluživalo i Sarajevo, Zenica ili Tuzla. A s Mostarom je to učinjeno samo zato jer su tamo Hrvati većina", ustvrdio je Zrno. On je još dodao da su Mostaru su potrebni izbori po pravilima po kojima se vrše u cijeloj BiH.

Govoreći o nedavnoj posjeti predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića Sarajevu i njegovom zalaganju da Hrvati ne dobiju entitet u BiH, Zrno je rekao da Mesić, kada je riječ o Hrvatima u BiH, "nije baš na tom razini i visini da bi na taj način o njima poveo računa". "Mesić ima svoju bazu u Sarajevu. Gost je grada Sarajeva, a ne tamo gdje bi to trebao biti i gdje je trebao bar jednom do sada da doći", naglasio je Zrno.

Čović: Žele nas preveslati

Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović izjavio je da novi dokument o ustavnim promjenama, što su ga u utorak američki i europski predstavnici dostavili političarima u BiH, nije znatnije promijenjen te da u njega nisu uvrštene primjedbe hrvatske strane.

"Butmirski je dokument malo dorađen. Izrazio sam iznenađenje da u dokument nisu uvršteni zahtjevi da se osigura jednakopravnost Hrvata u svim rješenjima na državnoj razini", rekao je Čović u utorak u izjavi za medije u Mostaru.

Dodao je kako su u novom dokumentu tek promijenjena rješenja koja se tiču neizravna načina biranja članova državnog predsjedništva u Domu naroda umjesto sadašnjeg izravna biranja na izborima.



Čović je zatražio i da se odrede minimalne kvote predstavnika konstitutivnih naroda u Zastupničkom domu BiH.

Dodao je kako njegova stranka zagovara da se vrlo precizno odredi teritorijalno-pravni preustroj države i da se umjesto sadašnjih dvaju entiteta, BiH ustroji u četiri federalne jedinice.

Glavni ravnatelj za vanjske i vojnopolitičke poslove pri općem tajništvu vijeća Europske unije Robert Cooper i nekolicina američkih diplomata u utorak su u odvojenim susretima dostavili promijenjeni dokument čelnicima nekoliko stranaka u BiH, među kojima su i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović i zamjenik predsjednika HDZ-a 1990. Martin Raguž, prenosi Hina.

Raguž je nakon susreta s međunarodnim dužnosnicima priopćio kako će se HDZ 1990. očitovati o sadržaju dokumenta kad ga temeljito razmotri

utorak, studenoga 24, 2009

Što sadrži novi paket ustavnih promjena ?

SARAJEVO - Predstavnici Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije predstavili su novi paket ustavnih reformi koje bi trebalo da ubrzaju euroatlantski put BiH. U odnosu na prvi butmirski papir, novim su podijeljene nadležnosti koje bi BiH imala sa entitetima, dodana je i unutarnja sigurnost. Izbačeno je i taksativno navođenje nadležnosti ministara u državnom Vijeću ministara, javila je FTV.

Predsjednik SDA Sulejman Tihić smatra da u revidiranom dokumentu nema velikih promjena, ali da se zaustavljaju negativni trendovi i započinje put do konačne ustavne reforme.

HDZ 1990 je zadržao isti stav - jednakopravnost hrvatskog naroda.

SDP je na izvanrednoj sjednici Predsjedništva zaključio da je ovaj dokument ispod onoga što je ponuđeno na posljednjem butmirskom sastanku. Stoga je za njih ovaj prijedlog neprihvatljiv. SDP smatra da je udovoljeno političarima koji nastupaju s pozicije sile i ucjene.

Stranka za BiH je nezadovoljna jer je, kažu, udovoljeno zahtjevima SNSD-a.

Revidiranim dokumentom, inače, predviđeno je da se u Ustavu navedu one nadležnosti koje država već ima, poput obrane i obavještajnih poslova. Država bi dijelila nadležnost s entitetima o pitanju unutarnje sigurnosti, oporezivanja, izbornog procesa, pravosuđa, poljoprivrede, znanosti - tehnologije, okoliša, lokalne samouprave.

Parlament BiH dobio bi više zastupnika 21 - u Domu naroda i 87 u Zastupničkom. Umjesto predsjedavajućeg, domovi bi dobili predsjednika i dva potpredsjednika. Entitetsko glasanje ostalo bi u državnom parlamentu. Tamo bi se birala i tri člana Predsjedništva koji bi onda među sobom izabrali predsjednika. Vijeće ministara u nadležnost bi dobilo vođenje vanjske politike te predlaganje državnog proračuna. Na čelu državne izvršne vlasti bio bi predsjedavajući Vijeća ministara. Izmjenama je predviđeno da se u Ustavu navede Sud BiH, Tužiteljstvo, SIPA te VSTV, saznaje FTV.


24.11.2009.
Pincom.info

IZDVOJEN KOMENTAR: Kome daidžanska zvona zvone?

piše: Crovata / poskok.info

Bore li se to bosanske daidže (čast poštenim franjevcima) za onu državu Alije Izetbegovića koju je on zamislio na temeljima postavljenim u njegovoj Islamskoj deklaraciji zbog koje je i robovao u bivšoj YU, u nakaradnoj deklaraciji u kojoj želi spajanje vjere i vlasti dok mu narod i nije na prvom mjestu nego ih krsti na Muslimane i Nemuslimane.

Instaliranjem Islamske deklaracije u temelje države, u daidžansko-franjevačkoj i Alijinoj BiH ne bi više bilo problema jer u takvoj državi ne bi više postojala tri naroda nego samo dva, i to muslimani i nemuslimani a ta dva naroda bi se onda još dodatno vjerski mogli označiti kao bosanski muslimani, bosanski katolici i bosanski pravoslavci!

Tako onda ispadne kako u BiH žive sve Bosanac do Bosanca a Hrvati iz Hercegovine i Bosne koji se sa time ne slažu, mogu birati. Ili put pod noge pa u u Zagreb ka maćehi Hrvatskoj ili MORAJU BITI Bosanci.

Zapanjujuce je što ovakvo presipanje praznog u šuplje, upravo i jest program i današnje službene politke muslimansko-bošnjacke političke i intelektualne elite u Sarajevu.
Jer kada unistiš narode i strpaš ih samo u vjerski tor, onda oni dobiju prefiks regije u kojoj žive (bosanska) i vremenom od toga nastane sintetička tvorevina i od naroda i od države u kojoj tek tad možeš graditi islamsku državu našminkanu ko multi-kulti budaleštinama i skrivenu ispod širokog mantila građanske države.


Nije li potvrda tome i to što je reis Cerić, nestrpljiv 15-ogodišnjim čekanjem, brzopleto izletio u javnost sa zahtijevom o uvođenju šerijatskog prava u Ustav BiH?!
Džaba što se poslije ugrizao za jezik, to mu očito nije pomoglo, ali ni odmoglo da nastavi i dalje laprdati.

Interesantno je kako takva politika originalno i nije iz islamske deklaracije, nego iz Kurana kojeg je Alija Izetbegović samo integrirao u svoju deklaraciju.

Citat: “”Islamski poredak može se ostvariti samo u zemljama u kojima Muslimani predstavljaju većinu stanovništva. Bez ove većine, islamski se poredak svodi samo na vlast (jer nedostaju drugi elementi - islamsko društvo) i može se pretvoriti u nasilje.”

Bez većine muslimana nema niti islamske države, i zato sve dok se ne ukinu narodi kojih je više od vjernika, onda muslimani kao vjernici nisu u vecini!

Bar sada znamo sa kojeg minareta vjetar puše, samo izgleda bosanski daidž-franjevci umjesto da zvone na misu oni zvone na svjetovnu vlast i prave dil sa hodžama. U ime jednoga Boga . Vjerojatno Merkura, Boga trgovine.

Ničiji daidža

Nekada, dok još nije bilo radara i antena, dok su anđeli letjeli nad ljudima, katolički redovnici i svećenici koji bi zgriješili, koji bi teško podnosili celibat, ili oni koji su padali u kakva druga iskušenja postili su, polijevali se hladnom vodom, oblačili se u kostrijet, posipali se pepelom, molili, pa i bičevali se do krvi.

Petar Napuljski l poskok.info

Sami su sebe kažnjavali radi grijeha ili grješnih misli, tražeći od Boga oprost. Jer, u Boga su vjerovali, uzdali su se u svoju Crkvu i služili su svome narodu. Danas je, kažu, drugačije vrijeme. Nije! Uvijek je isto vrijeme, samo su drugačiji ljudi.

Brinu me vijesti koje dolaze preko planina. Tamo iz Bosne. Iz bosanske fratarske provincije. Čast staroj Bosni Srebrenoj i bosanskim ujacima! Dugo su oni čuvali i dio naše duše. Neka im Bog dadne puno zdravlja i ovozemaljske radosti. Neka im je sretan i miran nadolazeći Božić. Neka ih ovih adventskih dana ništa ne uznemiri onako kako je mene uznemirio jedan daidža što se među njih umiješao. Neka mi ne zamjere dobri bosanski ujaci što ću se opet malo očešati bošnjačkih daidža. Ne bih, da se taj nije očešao moje Hercegovine.

Mladi daidža Petar Jeleč, tek izmilio iz daidžli jajeta, udario u tamburu. Priča li priča. Sve zna i o svemu. Sve mu je jasno. Nabraja Jeleč svoje muke, a za njih mu kriva Katolička crkva, krivi mu Hrvati i Hercegovci. Gledajući po slici, po pozi, po zalizanoj bradici i ufitiljenim brčićima, ne bih rekao bih da drži daidža puno do celibata. Više sliči kakvom liku iz latinoameričkih sapunica nego bosanskom fratru. Hladnu vodu vjerojatno ni ne pije a kamo li da se njome hladi. A posipanje pepelom, navlačenje kostrijeti i bičevanje namijenio je nama. Nema u daidža samokažnjavanja. Oni za svoje grijehe kažnjavaju druge. Nas zasiplju pepelom, na nas navlače kostrijet. Ne tuku po svojim grješnim leđima, već na nas huškaju bičonoše.

Napisao je i objavio Petar Jeleč tekst Ničija zemlja u sarajevskom tjedniku Dani koji izlazi i (manje ili više uspješno) ratuje protiv Hrvata još od jugoslavenskih omladinskih dana. Najprije je dajo (daidža od mila) napao „novoobraćenike“. Zatim „svehrvatstvo“, te političko i crkveno jedinstvo. A onda i Crkvu koja se dala „nacionalizirati“ usprkos svom „univerzalnom-katoličkom poslanju“, te postkomunistički savez „trona i oltara“. Kritizira dajo i klerikalizaciju bosansko-hercegovačkog društva te napominje da je u početku devedesetih bilo snažnih opiranja iz (vrha) Katoličke crkve kako navodi: „Tuđmanovim manipulacijama bosanskim Hrvatima, koji su bešćutno izručeni velikosrpskom agresoru (primjer bosanske Posavine) i raseljeni po zabačenim krajevima Hrvatske i Hercegovine…“ Osuđuje dajo i Crkvu u Hercegovini, ali i mnoge Hercegovce koje „nikada nije previše zanimala sudbina njihove „braće“ s ovu stranu Ivan-planine“ uz napomenu a ih je dio „vrlo aktivno sudjelovao u kreiranju Bobanove i Šuškove politike prema Bosni i bosanskim Hrvatima“, što po dajinom mišljenju i danas rade samo mijenjaju taktiku…itd, itd.

O Jelečevim napadima na „Vrhovnika Tuđmana koji je patio od viška povijesti“, „Jugoslavena Čovića“ ili „Moćnog Mileta iz Laktaša“ ne bih puno, osim što me čudi da se netko tko se pod tekstom potpisuje kao svećenik i tko tvrdi da je vjernik na ovaj način izražava o svojim bližnjima. Ne bi li kao vjernik trebao mrziti grijeh a ne grješnike? Ja bih mogao mrziti koga god hoću, ja sam i onako samo religiozan. A opet, ne mrzim nikoga.

E pa hajdemo od početka! Sve što je mladi dajo napisao već smo čuli i pročitali od starih daidžetina. I opet sve to nije istina. Upravo su daidže kadrovirali početkom devedesetih. Oni su tada iz komiteta i marksističkih centara dovlačili svoje bratiće i sestriće. Obraćali su ih s marksizma na katoličanstvo i postavljali ih za glavne tajnike, ministre i suce. Kada je zagužvalo i zaratilo daidže su izgubili pozicije jer su se bratići i sestrići uneredili od straha i pobjegli s bojnog polja. Upravo su daidže početkom rata po samostanskim blagovaonicama i teološko-političkim tribinama vodali mikuliće, ištuke, komšiće i slične. S njima su još ranije gradili socijalizam i Jugoslaviju, a kasnije multikulturalizam i Bosnu. S njima su „vaninstitucionalno“ organizirali Hrvatska narodna vijeća i institucionalno osnivali Seljačke stranke koje su izgubile sve moguće izbore. Nisu tada vodili puno računa o distanci između trona i oltara, ili o „braći“ s onu stranu Ivana. Što se tiče nacionaliziranja Crkve nije li upravo nekadašnji glavni daidža napisao knjigu Vjerni Bogu vjerni Bosni i stavio provinciju u službu novonastale države i projektirane nacije. Nije li tiskao tri izdanja i s njom (knjigom i Bosnom) dodijavao i Bogu i ljudima. I knjigu i Bosnu mu je promovirao Alija Izetbegović i na tronu i na oltaru. Nije daidžama problem tobožnje nacionalizacije Crkve, nego je problem kriva nacionalizacija. Crkva nije u nacionalnom smislu postala očekivano bosanska nego je „neočekivano“ ostala hrvatska i to iz jednostavnog razloga što su većina vjernika po nacionalnosti Hrvati, tek su zavičajno Bosanci. Što bi rekao Esad Ćimić nije nacija košulja da se može preko noći promijeniti. Može jedino ako ta promjena garantira mjesto člana Predsjedništva BiH ili policijskog komesara u Federaciji.

Što se tiče Herceg-Bosne, trebao bi Jeleč, koji se potpisuje kao povjesničar, znati da je ona osmišljena u Posavini kao Hrvatska zajednica Bosanska Posavina, začeta u Središnjoj Bosni a realizirana u Hercegovini i to samo zato što su tada tamo Hrvati bili najjači i što je to bio prostor na kojem su mogli slobodno raditi i uspješno organizirati kakvu-takvu obranu, bez straha od Aleksandra Vasiljevića, Fikreta Muslimovića i Sefera Halilovića. Nedavno je bivši osnivač i potpredsjednik HZ-HB Anto Valenta iz Viteza na skupu u Mostaru s ponosom istakao da je Herceg-Bosna nastala u Bosni, a ne u Hercegovini i da se sastojala od 15 bosanskih i 13 hercegovačkih općina. Ako ćemo već izgoniti mak na konac Hercegovcima Herceg-Bosna nije ni bila potrebna. Dosta im je bila i Hercegovina.

Piše Jeleč da su Hrvatska i Hercegovci „izručili“ i „raselili“ bosanske Hrvate? Na taj način amnestira srpsku politiku, četnike i Jugoslovensku narodnu armiju. Jer po njegovom pisanju nisu Hrvati protjerani iz Bosne od srpskih paravojnih postrojbi i JNA, nego su od samih Hrvata „izručeni“ i „raseljeni“. Amnestira Jeleč i politiku Sarajeva po kojoj rat u Hercegovini „nije bio naš rat“. Samo što mi u Hercegovini ne tvrdimo da nas je netko „izručio“. Ne spominje Jeleč ni sve one Hrvate koje je Izetbegovićeva armija protjerala iz Bosne i dijelova Hercegovine. Jesu li i oni „izručeni“ i „raseljeni“ i od koga? I još me jako interesira zašto su se „izručene“ daidže tijekom rata smjestili u Samoboru, odnosno na Braču. Bježeći od Tuđmana i Hrvata preko Hercegovine su se sklonili na Brač, odnosno u Samobor. Kakva li ih je muka na to natjerala i što li nisu ostali u Sarajevu na sigurnom.

Optužuje Jeleč Crkvu i za „estradno katoličanstvo“ i „jeftino i pomodarsko duhovnjaštvo“. A njega pune novine, pravo lice s estrade. On pun jeftinih ideoloških narativa, kvaziintelektualizma i kvaziduhovnjaštva. On otkriva toplu vodu o lažnim konvertitima i tranzicijskim profiterima, kao da to nitko prije njega nije primijetio i rekao. Indikativno je i to da „dobri pastir“ u negativnom kontekstu koristi riječ „tor“. Nije „tor“ za njega moguće mjesto gdje se u slučaju nepogode mogu skloniti njegove ovčice, nego je preuzeo retoriku jugoslavenskih unitarista i komunista za koje je „tor“ bio sinonim za „zatvaranje u nacionalne okvire“. Oni su u biti na taj način promicali najgori tor većinskog, u tom slučaju srpskog nacionalizma. Na isti način bošnjačke daidže danas svojom nereflektiranom, tobože nadnacionalnom pozicijom pušu u jedra većinskog bošnjačkog nacionalizma i grade tor bez osiguranog mjesta za svoje stado uz jedino jamstvo da će oni i dalje biti tornjaci.

Kritizira dajo i kardinala i bosanskog (svoga?) provincijala jer su sudjelovali 2000 godine na „novotravničkom“ Hrvatskom narodnom saboru, gdje su „vaninstitucionalno“ htjeli „uskrisiti propalu Herceg-Bosnu, mlađu sestru blizanku Republike Srpske“. Nisam siguran da je takvo ponašanje mlađahnog fratra institucionalno, ali on ozbiljno zamjera kardinalu i provincijalu vaninstitucionalno djelovanje. Zatim, mlađi brat bivših bosanskih provincijala Markešića i Anđelovića, onako institucionalno, u duhu ekumenizma spomene „katoličko svetosavlje“ pa uz Katoličku izvrijeđa i Srpsku pravoslavnu crkvu, a da ne spominjemo Republiku Srpsku koju naziva „Dodikstan“. Ne treba puno pameti da bi se znalo da je danas jedina institucionalna Bosna i Hercegovina ona Daytonska čija je temeljna sastavnica i Republika Srpska. Pa o kojoj to onda Bosni dajo govori? Legalne-institucionalne osim Daytonske nema. Kojoj su onda to Bosni i Hercegovini, kako kaže Jeleč, Bošnjaci najprivrženiji, a trebali bi biti i bosanski katolici. On sigurno misli da bi i bili da eto nije Crkva nacionalizirana? Onoj daytonskoj-institucionalnoj ili nekoj drugoj zamišljenoj, umišljenoj, ne daj Bože neinstitucionalnoj? Nekoj fantazmi, misaonoj projekciji teritorija kojega je držala Armija BiH proširenoj na cijeli prostor nekadašnje Socijalističke Republike BiH ili na cijeli prostor nekadašnje provincije Bosne Srebrene.

Čudi se i žali Jeleč kako „bosanski Hrvati“ iako žive u BiH sve manje je osjećaju svojom domovinom i to naziva „nekom vrstom političke i duhovne šizofrenije“, pa konstatira: „Za takvo stanje duha među Hrvatima u BiH je uz političare odgovorna i Katolička crkva, koja svojom idejom o "jednome jedinstvenom narodu u dvije države, koji ne smije biti razdvojen nikakvim granicama" radi na štetu svog naroda.“ Opet naopako. Pa kako će Hrvati voljeti institucionalnu Bosnu i Hercegovinu, kada je podijeljena na Republiku Srpsku odakle su ih srpska politika i vojska protjerali i Federaciju BiH odakle su ih muslimani-Bošnjaci također u velikom broju protjerali i gdje također, kao ni u RS nemaju mogućnosti zaštititi svoje interese. Bilo bi šizofreno voljeti takvu državu. I što uopće znači voljeti državu? Željan ljubavi, Jeleč piše o Bosni i Hercegovini kao „nepoželjnom i nevoljenom djetetu“. Žali se na „maćehinski odnos“ i „zanemarivanje“… Što li je u toj općoj tužaljci Bosna a što Jeleč?

Želim Vam svima, s obje strane Ivana, sretan i blagoslovljen Božić. Posebno mladom svećeniku-franjevcu, profesoru historije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu Petru Jeleču. Njemu želim puno ljubavi i blagoslova i da mu Bog prosvijetli pamet, oslobodi ga napasti i zloduha koji truju njegovu dušu i mute mu razum. Jer, oni koji misle da narod boluje od šizofrenije ne mogu se pohvaliti duševnim zdravljem. Posebno ako još umisle da mogu prepoznati koji je dio tog „bolesnog“ podijeljenog narodnog duha zdrav.

Kako su gliste dijelile lekcije poskocima (ili "Bosanske daidže" uzvraćaju udarac)

Tekst «Bosanske daidže» Petra Napuljskog objavljen na portalu poskok.info 21. travnja 2008. (onima koji ga još nisu pročitali, od srca ga preporučujem) i drugi mjesec nakon objavljivanja još uvijek izaziva svrab kod dijela bošnjačkih fratara.

piše: Herceg (nije Anđelko) / poskok.info

U zadnjem broju časopisa Svijetlo riječi, dežurni «daidža» fra Marko Karamatić zbog navedenog teksta naziva portal poskok.info zmijskim leglom, širiteljem mržnje, odlagalištem smeća. Pri tome ne odgovara ni na jedno pitanje otvoreno u tekstu «Bosanske daidže», i ne nudi nijedan protuargument, iz čega možemo zaključiti ili da nema što odgovoriti, ili da smatra da je tekst toliko ispod njegove presvijetle bosnosrebroljubne razine da i ne zaslužuje argumentiran odgovor. No zašto se onda već drugi broj Svijetla riječi osvrće na navedenu analizu «bosanskih daidža» i odakle proizlazi tolika povrijeđenost (pretpostavljajući da se valjda i bosanski daidža, kao i svaki drugi normalan insan, češe tamo gdje ga svrbi)? Odgovor se možda naslućuje iz samog Kara-matićevog teksta , u čijem se prvom dijelu autor hvali vlastitim hvaliteljima, da bi u drugom dijelu prešao na satiranje zmijine glave.

Hvaleći se time tko ih je sve hvalio – radi se uglavnom o svingerski zatvorenom krugu međusobnih gladitelja na relaciji BH-Dani, Erasmus, Soroš itd., među kojima se nalaze i kapitalni primjerci već ustaljenih figura kao što su «veliki prijatelj Bosne» (I. Banac), «pošteni BiH Hrvat» (I. Lovrenović) i intelektualne veličine tzv. građanske (barem intencijski, no, možda i mimo njihove namjere, u praktičnom učinku velikobošnjačke) scene (M. Bazdulj, N. Ćurak, E. Kazaz) – naš «bosanski daidža» djeluje jednako uvjerljivo kao kad bi se neki širokobriješki dedo Ivanković pohvalio kako ga hvale Jerko Lijanović, Jozo Lijanović, Slavo Lijanović, Stipe Lijanović plus stari Lijan, pa iz toga zaključio – svatko živ na svijetu me hvali! Nakon te meta-hvale Kara-matić se hrabro (ostavljam čitateljima zamišljanje npr. zadovoljnog izraza lica Tunje Filipovića dok čita Svijetlo riječi) obrušio na neovisni mali studentski portal sljedećim svijetlim riječima:

«No, nije sve bilo u tom duhu. U povodu jubileja lista, na jednom hrvatskom bh. internetskom portalu pojavio se pamflet o bosanskim franjevcima koji je povukao pravu lavinu najmizernijih komentara anonimne, i ne baš pismene, internetske herceg-bosanske populacije, koja se grozi nad svima onima koji drukčije misle. Na tom je portalu, inače, upadno prisutna niska kultura duha i, nažalost, obilno sijanje mržnje! Zahvaljujući tim "odvažnim" internetskim vitezovima, stranice odaju sliku neuređenog odlagališta zagađujućeg otpada! Zmijsko ime portala valjda i nije slučajnost! Nomen est omen!”

Već na formalnologičkoj razini, znakovito je kako Kara-matić, nakon što istakne cijeli niz pohvala, od kurtoaznih do istomišljeničkih, na račun «svog» medija, u drugom dijelu sa žaljenjem navodi kako «nije baš sve u tom duhu», a onda optužuje Poskoka jer se «grozi nad svima onima koji drugačije misle»: dakle najprije se hvali nizom istomišljenika, potom se grozi nad Poskokom koji se, za razliku od ranije navedenih istomišljenika, usuđuje misliti drugačije, da bi potom paradoksalno (u biti klasičnom zamjenom teza) tvrdio kako se, zamislite, Poskok grozi nad onima koji drugačije misle. Sličnu misaonu akrobatiku nalazimo u već klasičnom obrascu proizvođenja «fašista» u određenim sarajevskim «antifašističkim» krugovima, koji rezoniraju ovako – 1. ja sam «antifašist» 2. onaj tko ne misli kao ja je «anti-antifašist», dakle «fašist» 3. s fašistima nema razgovora pa im i ne treba nuditi protuargumente.

Budući da je poskok.info otvoren medijski prostor, na kojem sam objavio samo par tekstova, nemam pravo govoriti u ime svih, često suprotstavljenih autora koji na njemu objavljuju, no ako sam dobro shvatio tekst Petra Napuljskog, on se ne grozi nad onima koji drugačije misle, nego nad onima koji se lažno predstavljaju, pri čemu provodi vrlo jasnu razliku između «bosanskih ujaka» i «bosanskih daidža», pri čemu ne govori ništa protiv ni Bosne ni Hercegovine ni naših ujaka ni naših daidža, već samo protiv onih «daidža» koji se lažno i neopravdano predstavljaju kao «ujaci» i time uzurpiraju prostor koji im ne pripada za volju jedne hegemonističke politike, pri čemu sam uvjeren da bi Napuljski isto tako pisao i protiv «ujaka» koji bi se sutra lažno prikazivali «daidžama» za volju nekog drugog hegemona. Pa Poskok je uvijek volio Šabana Bajramovića, iskren i samosvojan glas, a ne Sejdu Bajramovića, ma s koje strane on dolazio…

Zato skupini «bosanskih daidža», koji drsko sebi uzimaju pravo da govore u ime svih «bosanskih ujaka» treba postaviti pitanje: u čije ime govorite? Otkud vam pravo da se u svojoj «građanskoj», «bosanskoj» politici (koja je, u stanju neriješenog nacionalnog pitanja u višenacionalnoj državi, odavno razotkrivena kao puhanje u jedra većinskog nacionalizma), pozivate na cjelokupnu baštinu bosanskih fratara, na cijeli hrvatski/katolički puk Bosne, pa i na dvadesetpetogodišnju baštinu Svijetla riječi?

Kara-matić, ne razumijevajući prirodu novog medija, kao negativnu Poskokovu osobinu ističe anonimnost komentara. Doista, ako bi se radilo samo o uvredama, pamfletima i psovkama, ona bi ona bila puki kukavički čin. No internetska anonimnost je dodatna prednost za argumentirane tekstove – iza takvog teksta stoji samo njegova vlastita smislenost i utemeljenost, a ispred Karamatićevog teksta isturen je, između ostalog, njegov habit, jedan, nekoć ugledan časopis, i, već navedeno, neopravdano prisvajanje cjelokupne tradicije bosanskih franjevaca. Da nije onog «fra», čitatelj bi možda već nakon prvih par rečenica mogao pomisliti da je autor nedostojan i odustati od daljnjeg čitanja. No ovako zakićen časnom fratarskom titulom autor ima veliki bonus, o kojemu mi, koji se možemo osloniti samo na vlastite riječi i argumente, na koje se «bosanski daidža», kao pravi «antifašista», niti ne osvrće, možemo samo sanjati.

Kara-matić, između ostalog, piše kako poskok.info krasi «niska kultura Duha». Možda je to zato što Poskok ne njeguje «Duh Bosne» poput Karamatića koji piše u istoimenom online časopisu, prepunom svetog bosanskog duha, čiji je glavni metafizičar-svećenik davnim tekstom o njegovoj književnoj emanaciji neupitno postao Tunjo Filipović, duhovni dedo svih «daidža».

O sintagmi «neuređeno odlagalište zagađujućeg otpada» kojom Karamatić časti Poskoka može se raspravljati, ali «obilno sijanje mržnje» je već teška uvreda.

Medijski prostor Poskoka je jedna (pretežno hercegovačka i hrvatska) dimenzija složene istine o današnjoj BiH, koja ne pretendira na totalno značenje i otvorena je i za komentar i za dijalog. Pri tome mi je draži svaki Poskokov komentator Bošnjak, Hrvat ili Srbin koji će se na njegovim stranicama nacionalistički prepucavati, ali često ostvariti i začuđujuće konstruktivan dijalog, od Kara-matićevog ili Oršolićevog lažnog bratstva i jedinstva, ispod kojega se, kao pod tepih, gura i taloži sve ono eksplozivno smeće koje on pripisuje poskokovim komentatorima (posljedice polustoljetnog sličnog potiskivanja i neotvaranja stvarnih problema smo nažalost nedavno bolno osjetili).

Evo što o tome piše jedan od komentara: «Tekstovi na Poskoku a posebno komentari znaju biti malo preprovokativni i neodmjereni i pretjerano aktivistički, ali što drugo preostaje narodu nego da podigne glas protiv nepravde kad bosanski fratri troše pare od lemuzine pisukajući kako je Grabovica lijepa, pa malo o Obali Bjelokosti, pa malo o krizmi u Australiji, pa malo o izložbi Marca Chagala u galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu.»

Budući da se današnje Svijetlo riječi predstavlja ne samo kao časopis za sv. Franjom nadahnute ljubitelje prirode i putovanja, već kao list koji se navodno istinito i pošteno bavi i bitnim društvenim i političkim pitanjima današnjice, zapanjujuće je njihovo prešućivanje stvarnih, dubokih problema BiH države i društva, prije svega pitanja (ne)ravnopravnosti njegovog najmalobrojnijeg naroda, posebno onog njegovog dijela koji (još uvijek) živi na većinskim bošnjačkim područjima i dijeli tešku sudbinu svih stanovnika BiH koji su se nakon rata našli u toj nezavidnoj, «unutrašnjoj manjinskoj poziciji». Svijetlo riječi danas funkcionira kao mješavina župnog listića, National Geographic Juniora i Oslobođenja. Jedan drugi naš komentator, ulogu «bosanskih daidža» u traumatičnoj BiH svakodnevnici vidi ovako:

«Opet postoji neka simpatija javnosti prema tom bolu koji oni stalno odašilju u svijet pa se župe i misije pretplate, malo sadake od Silajdžićevih ministara, malo od ministra Primorca i to tako hoda. U pravilu nijedan problem uskraćivanja prava Hrvatima oni ne naglašavaju da se ne bi uvrijedila muslimanska čaršija pa bi oni prestali biti omiljeni ujaci i postali bi bobanovci i vaki i naki. Otprilike to je jedna skupina ljudi koja služi Silajdžiću da se s njima slika pa da te slike pokazuje u Americi kao dokaz da je tolerantan, a onda kaže da Hrvati nemaju pravo na jezik…»

Pisanje o tome kako raste trava i potočić žubori, sve začinjeno otkrivanjem tople vode i općim mjestima poput «svi ljudi su braća» ili «započni dan lijepom misli», dok se zaobilaze realni, gorući problemi, neodoljivo podsjeća na isprazni angažman Dalaj Lame koji putuje po svijetu, blesavo se smješka, druži s holivudskim zvijezdama kao zapadna simpatična «maskota» i svima je drag, dok njegov narod, koji od njegovog «angažmana» nije imao nikakve koristi, pati, strada i nestaje.

Današnje Svijetlo riječi je jedan malo čitan, ali od državnog i vjerskog establishmenta itekako podupiran časopis. Izlazi u Sarajevu, tu njegove urednike hvale i tapšaju po pognutoj glavi. Poskok je novi medij, središte mu nije nigdje, nitko ga ne financira niti institucionalno podupire (pa ga ne može ni ucijeniti ni kupiti) na njemu svi mogu pisati i komentirati. Između ostalog, Poskok prenosi tekstove iz Svijetla riječi, pa je prenio i Karamatićev napad, dok Svijetlo riječi još nije npr. prenijelo tekst «Bosanske daidže» te time omogućilo svojim čitateljima uvid o čemu je tu ustvari riječ.

Kara-matićevo «svijetlo riječi» je držanje svijeće i zatvaranje očiju pred dominantnim procesima u njegovoj Provinciji – od toga da ugledni akademik (i on ih tapše) jedan od službenih jezika u državi naziva «ustaškim» do toga da se pravo na tv-kanal na jeziku najmalobrojnijeg naroda ista ta daidžetapšajuća politička elita smatra povredom nacionalnog interesa najbrojnijeg naroda.

Dok je Poskok ratovao ponajprije s kriminalnom i primitivnom političkom «elitom» Hrvata u BiH, a potom i zagrebačkim i sarajevskim šovinistima (koji su pod sličnom «građanskom» i «antifašističkom» krinkom skrivali fašistoidni mentalni sklop koji je ekskluzivne, kolektivne krivce za sve nedaće tražio u «Hercegovcima»), dok je razotkrivao kriminal i nepotizam u Hercegovini, od krupnog inozemnog kapitala (v. slučaj OMV-Gatalo) do kriminala lokalnih kabadahija, Kara-matić i njegovi su gudili o zeki i potočiću i uživali u poziciji manekena bošnjačke tolerancije (koja je jednako kao i hrvatska i srpska naročito obilata prema «drugima» onda kada su izrazito malobrojni i neutjecajni).

Ako ste se već vi, presvijetle «bosanske daidže», predali i pristali na kmetsku ulogu nijemog multi-kulti ukrasa ovakvom sarajevskom društvenom i kulturnom establishmentu (čije su, da se razumijemo, jednake žrtve i taoci svi stanovnici Federacije BiH koji mu ne pripadaju, uključujući i Sarajlije), zašto to činite i u naše ime? Zašto vam je krivo što Poskok još uvijek ima zube i (protu)otrov?

Materijalno i institucionalno ste osigurani, cijenjeni i etablirani u svojoj poziciji dalaj-lama-ukrasa, u državi koju volite, pa zašto vas je onda tako zapekao onaj tekst o «daidžama» objavljen na jednom «neuređenom odlagalištu zagađujućeg otpada»? Možda presvijetlog «daidžu» peče pomisao da je i sam možda nekada imao obraz i zube? No uvijek se može utješiti mišlju da ovako bezub i umiljat dvije majke sisa - i onu «katoličku» i onu «bosansku», pri čemu se napoji i «mlijeka» svagdašnjeg i «mlijeka» simboličkog kapitala dobrih, pozitivnih, probosanskih, multikulturnih ujaka, kojima plješće čaršija, dok se župljani osipaju…

Pozdrav «daidžama» od otrovnica s kamena… Nismo tako obilno i od bega i od Zagreba nadojeni, umiveni i potapšani kao vi, ali smo slobodni, živimo «o svojoj hrani», bez straha da će nas jednoga dana netko odbiti od sise…

P.S.

A ako ćemo već o onome Nomen est omen, zanimljivo je da prefiks prezimena «Karamatić» čini «kara», turska riječ za crno, mračno – što je vrlo znakovito, koliko se god njegov cijenjeni nositelj krio iza «svijetla riječi».

Bosanske daidže

piše: Petar Napuljski / Poskok.info

Časopis bosanskih franjevaca Svjetlo riječi slavi dvadeset i pet godina izlaženja. Tim povodom na Poskokovim stranicama pojavila se i čestitka jednog njihovog čitatelja, koji piše...

"Čestitka bosanskim ujacima koji se bore za ovaj narod i našu zemlju, a ne muljatorima i kriminalcima kao što su im njihova subraća u našoj Hercegovini kojima je važno samo money money money.

Dok je Svjetla riječi i ljudi poput fra Ivana Šarčevića ne bojim se za sudbinu Bosne i Hercegovine niti za jednoumlje koje se pokušava nametnuti u Crkvi i našem narodu.“

Čini mi se da ova čestitka oslikava filozofiju rečenog časopisa i njegovoga urednika, odnosno njegovih urednika. Dakle, oni se bore „za ovaj narod“ i „našu zemlju“, a „njihova subraća“ u „našoj Hercegovini“ su „kriminalci i muljatori“!??? Ako i nije lako odrediti koji je to „ovaj narod“, lako je shvatiti čija je to „naša zemlja“! Ako su „kriminalna subraća“ njihova, Hercegovina je „naša“! Zaključimo! Oni se bore za „nas“, za temeljni narod, za Bošnjake, za Bosance, za „našu“ Bosnu i „našu“ Hercegovinu (koja je i onako samo dio „naše“ Bosne)!? Oni su tolerantni, uvažavaju nas druge i drugačije…E da još uvažavaju nas prve i iste, da uvažavaju svoje: katolike, Hrvate, one koji su im povjereni i radi kojih su prije puno stoljeća poslani u Bosnu, a i u Hercegovinu!?

Tko su oni??? Franjevci, katolički svećenici, „bosanski ujaci“? Jesu li to oni među bosanskim franjevcima, koji su nekada preko antikatoličke udruge Dobri pastir bili uzorni članovi Socijalističkog saveza radnog naroda SR Bosne i Hercegovine. Jesu li to oni koji su početkom devedesetih bili na listama pomagača tobože-reformirane komunističke partije, vjerujući u njihovu pobjedu na izborima, a onda su petnaest godina optuživali druge za svoje krive procjene.

Jesu li „bosanski ujaci“ oni fratri koji su po uputama bošnjačko-muslimanske političke policije (AID-a) osnivali Hrvatsku seljačku stranku (HSS)? Jesu li to oni koji su osnivali Hrvatsko narodno vijeće (HNV) i Demokratsku alternativa Rame (DAR), pa s njima izgubili sve demokratske izbore? Jesu li to oni koji su nakon osam stoljeća rada s narodom prekinuli s njim vezu? Oni koji su podcijenili narod, a narod njih prozreo i prezreo!

Jesu li „bosanski ujaci“ oni fratri koji su zajedno s Bošnjacima glasali za „hrvatskog člana Predsjedništva BiH“ Željka Komšića i još se u svome listu time hvalili? Jesu li to oni fratri koji su sada kao statisti angažirani i na režiranju „Naše stranke“, još jedne bosanske ublehe koja obećava da će preporoditi „ovaj narod“ i „našu zemlju“!? Jesu li „bosanski ujaci“ oni što su vaspostavljali vezu između Katoličke crkve i samoupravnog socijalizma? Oni što su bili vjerni Bogu – a nevjerni Božjoj crkvi? Vjerni Bosni – a mrzili Hercegovinu? Vjerni jugoslavenstvu, bošnjaštvu i bosanstvu – onoliko koliko su bili nevjerni hrvatstvu, odnosno onoliko koliko je to nešto hrvatstvu bilo protivno?

Jesu li to bosanski ujaci??? Nisu!!! Bosanski ujaci su oni časni bosanski fratri koji su stoljećima dijelili i dijele sudbinu svoga naroda. S njim su se veselili i s njim plakali. Oni što su potekli iz naroda i što su tekli s narodom. Nikada se od njega nisu odvajali, nikada se nad njim nisu izdizali i sve znanje i svu pamet su koristili i koriste ne bi li tom narodu pomogli, ne bi li nešto za njega napravili. Bosanski fratri, bosanski ujaci su služili narodu ne obazirući se previše na moćnike i na vlasti…Na sebe su preuzimali i grijehe svoga naroda, iskupljivali ih, što novcem, što svojim glavama. Zato su i bili i jesu ujaci, oni najbliži, materina braća!


A tko su onda ovi prvi, ovi što su se odrodili, odnarodili. Ovi što su zatajili svoj narod i pristali uz drugi, uz druge. E to su bosanske daidže! To je desetak iskorijenjenih i izgubljenih malih ljudi u habitima male braće, koji ne vjeruju ni u što, ni u Boga ni u Bosnu, a najmanje u „svoj“ hrvatski narod. Mali ljudi velikih ambicija. Žedni vlasti, gladni moći, žude visinama. Ali, ne onim duhovnim-nebeskim, nego ovozemaljskim visinama. Njima grabe ne obazirući se na žrtve svoga naroda, prezirući svoju mrtvu subraću. Grabe visinama na krilima Dobroga pastira, Socijalističkoga saveza, Soroseve fondacije, Foruma «Bosna», Kruga 99 ili Kruga 666…Bože, dokle bi došli, samo da se mogu do kraja osloboditi ovog prokletog hrvatstva, ovog kršćanstva, ovog katoličanstva…

Čitam u Oslobođenju od 12. travnja ove 2008. godine intervju s bosanskim daidžom fra Markom Oršolićem, koji kaže: „Čitateljicama i čitateljima Oslobođenja bih preporučio da pokrenu inicijativu za ukidanjem ustavne odredbe o tri zvanična jezika u BiH. Mi u Bosni i Hercegovini govorimo bh. jezikom, kojeg različito nazivamo, ali se, kada želimo, odlično razumijemo.“

U tom listu, čiji je vlasnik sarajevska pivovara i koji se ne da čitati ujutro uz kavu, nego eventualno popodne uz pivu, pišu društveno politički radnici što se nisu trijeznili još od Titove smrti, pa i ne znaju što se sve od tada u svijetu dogodilo. Ali, u njemu piše i daidža Ivan Šarčević urednik Svijetla riječi. I to piše kolumnu koja se zove „Opijum za narod“. Ruga se Šarčević sam sebi onako kako su mu se komunisti i njihovi kolumnisti rugali pola stoljeća. Tužni Ivan, nije njemu lako, pametan, sposoban, zna kako se može uspjeti, zna što moćni vole čuti i pročitati…E dokle bi on dogurao samo da ga nisu poslali u fratre…

Sve nešto čekam kada će kakav bosanski daidža predložiti ukidanje tri konfesije u Bosni i Hercegovini, s obrazloženjem da „mi u Bosni i Hercegovini“ vjerujemo (ili pak ne vjerujemo) u jednoga troimenog bosanskog Boga, kojeg samo različito nazivamo…

To bi bilo ostvarenje snova svih bosanskih daidža. Napokon bi mogli sa sebe zbaciti teret partikularnosti kršćanstva i hrvatstva, koji ih sputava i onemogućava steći naklonost (da ne kažem ljubav) „ovoga naroda“ i „naše zemlje“. Tako bi na primjer fra Marko ostvario svoje demo(n)kratsko pravo da bira ili da bude izabran za reisa, ili za pravoslavnog vladiku. To je i onako realnije nego da bude izabran za bosanskog provincijala nakon časnog fra Mije Džolana. Bosanske daidže bi se ukidanjem triju konfesija i uvođenjem (npr. dekretom Visokog predstavnika) jednoga troimenog bosanskog Boga napokon oslobodile neželjenog identiteta koji koči njihove ambicije. Iskorijeniti sve ukorijenjene, bila bi konačna pobjeda iskorijenjenih!