Zagreb, 08.10.2009., 13:40 | Ivana Petrović
Pregovori su deblokirani! Slovenija, pobočni mehanizam pritiska u sudbonosnoj godini pregovora Hrvatske, zemlje već opasno udaljene od namijenjenog joj zapadnobalkanskog koncepta, popustila je pod pritiskom Amerike ili kako se to u zadnje vrijeme voli kazati 'tihe diplomacije'. Doktor Anđelko Milardović je u uvodniku svoje nove knjige koja čeka tisak 'Zapadni BalkOn ili neka se dogovore' - napisao duhovit, pametan uvodnik koji pogađa bit stvari. Pa on kaže: 'Politička filozofija naspram zapadnog balkona (balkon=balkan) i šire pokazuje konstantu bijega od odgovornosti. Ta filozofija ''ne bi se šteli mešati' nije se prvi put artikulirala u hrvatsko-slovenskom sporu. Ona ima svoj povijesni kontinuitet u 20. stoljeću.... Još je Ferdinad Braudel davno izrekao onu znakovitu misao o poljima jedinstva i nejedinstva Europe, ili svojevrsnoj europskoj shizofreniji... Polje jedinstva je kultura, a nejedinstva vanjska politika. Tako bi se mogla sažeti Braudelova misao. Unutar te dijalektike pokazuje se zapravo tip shizofrenije europske civilizacije. Vanjska politika kao polje nejedinstva NAJBOLJE IZRAŽAVA PUKOTINU IZMEĐU EUROPE, VELIKE BRITANIJE I SAD-a, spram različitih pitanja uključujući i tzv. Zapadni Balkan, nepodnošljive težine postojanja hrvatsko-slovenskih odnosa, kao i PRETHODNO RASCIJEPLJENOG ILI SHIZOFRENOG STAVA OKO RATA U 'REGIONU' (kraj citata).
'Topnički dnevnici su izmišljotina na koju je nasjeo Sanader'
Spor sa Slovenijom je riješen. U trilateralnoj rascijepljenosti o kojoj piše Milardović, Washington je to riješio s Londonom (jer on to jedini može), a London potom s Carlom Bildtom i Pahorom. Slovenija je ionako bila tek nadgradnja 'haške političke platforme'. Kad sam od summita prošloga prosinca i Pahorove blokade počela govoriti da nam ključna stvar za završetak pregovora neće biti Slovenci, već Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju - malo tko je to i onako kuloarski želio uvažiti (moj uvaženi kolega, senior struke kaže 'nije ti dobro rano kukurikat'). Uvažavali su samo oni koji dobro poznaju sve igre postjugoslavenskih procesa. Poglavlje pravosuđa do daljnjeg nam i nakon slovenske deblokade ostaje blokirano. Zbog pitanja tzv. topničkih dnevnika, izmišljotine na koju je hrvatska politika, prije svega bivši premijer, nasjela očito ne razumjevši 'luksemburški' početak u listopadu 2005.
Nije na vrijeme shvaćeno da uhićenje Gotovine neće osigurati lakši ulazak u EU
Pregovore s EU Hrvatska je, naime, počela nakon dramatične noći prije 4 godine u Luksemburgu. Tadašnje vodstvo nije razumjelo da je riječ o čistom quid pro quo ustupku manjem dijelu zemalja članica koje su se na čelu s Austrijom žestoko protivile britanskom interesu - početku pregovora s Turskom zakazanom za taj dan. Tada očito nije ni shvaćeno da uhićenje Ante Gotovine dva mjeseca poslije Hrvatskoj NEĆE NUŽNO OSIGURATI lakši ulazak u EU. Naprotiv, slučaj Oluja tek je tada trebalo politički razviti u ono zbog čega je optužnica nakon velikih polemika i dvojbi, ne samo u međunarodnoj zajednici, već i unutar samog Tribunala -podignuta. A to je da bude glavni instrument kočenja Hrvatske na putu za EU. Sanader to nije shvatio ili nije želio shvatiti.
Trebalo je zbrojiti topničke dnevnike i reći 'sad je dosta!'
Jer da je, Hrvatsku i proces koji se u Haagu vodi protiv generala ne bi uveo u politički žrvanj započet u lipnju 2008. pred Vijećem sigurnosti, glavnim političkim tijelom UN-a kojim dominira britanska politika, dakle politika deklaracija, rezolucija, statusa quo itd.. Tog lipnja zamjenica britanskog envoya pred tim je tijelom počela spominjati tzv. topničke dnevnike iz Oluje kao 'ključne dokaze'. Bilo je to dva mjeseca nakon što su na sudu obrane 'pregazile' kanadskog generala Andrewa Leslieja, arhitekta optužnice i ključnog svjedoka optužbe. Nakon toga tužiteljstvo je svoju ambicioznu optužbu o prekomjernom granatiranju Knina bilo prisiljeno 'ublažiti' u neselektivno granatiranje. U trenutku kad se počelo 'mantat' s tim topničkim dnevnicima svi pravni i procesni argumenti bili su na strani Hrvatske. Trebalo ih je samo proučiti, zbrojiti i kazati 'E, sad je više dosta!'. Bivši premijer, međutim, iz samo njemu znanih razloga nije imao dovoljno političke hrabrosti i odlučnosti da to i učini. Pitanje Haaga je sve donedavno potpuno relativizirao. A kad je u New Yorku odlučio o tome progovoriti, neposredno prije ostavke (početkom lipnja) - već je bilo kasno. Ni tada nije pitao pozivajući se na odredbe haških zakona zašto tužitelj u 12 godina istrage nije pitao za famozne 'dnevnike' ili ih tražio u hrvatskim arhivima kojima odlukom suda ima 24-satni slobodan pristup! Nije pitao kako to da je optužnica potvrđena, a suđenje počelo bez 'ključnih dokaza'! Nije aktualizirao pitanje 'promatračkih dnevnika' iz Oluje koje Gotovinina obrana traži i zbog kojih je sud Javieru Solani izdao već dvije sub poene. A on nonšalantno tvrdi da ih nema.
Umjesto toga bivši je naredio Vladi da glumi ulogu haškog istražitelja, do te mjere da je MUP topnike iz Oluje pozivao na razgovore ne upozorivši ljude čemu oni služe, a potom zapisnike bez njihova znanja slao u Haag. Tim snishodljivim odnosom nije se postiglo ništa. Proces u Haagu je otežan a pravosuđe u EU pregovorima blokirano. Bivši nije shvatio ili nije želio shvatiti ulogu države u procesu Oluja na kojeg su hrvatski građani osobito osjetljivi. A ta je uloga teška-ona zahtijeva timski, svakodnevni temeljit i znalački rad. Ta je uloga da država svim raspoloživim legitimnim sredstvima prava s jedne i diplomacije s druge strane kontrolira političku moć glavnog haškog tužitelja, te da ga vraća u pravni okvir sudnice, na poziciju koja mu pripada-poziciju jedne strane u kaznenom postupku.
Izlazak iz političkog žrvnja topničkih dnevnika neće biti lagan. Ulje na vatru dolijeva i Predsjednik svojim ishitrenim i nepromišljenim izjavama da se dokumenti za koje ni on jamačno ne zna što su oni uopće (jer da zna već bi ih on bio poslao) nalaze u arhivima MORH-a. Stoga, u svjetlu Milardovićeve trilateralne pukotine kad je Zapadni Balkon u pitanju, iz tog haškog mrvljenja, iz 'nepodnošljive težine postojanja' - ponovno nas može izvući samo 'tiha diplomacija'. Ona već dobrim dijelom pred sudom u Haagu i brani akciju koju je politički, vojno i logistički pripremila. Samo je pitanje je li Washington i za to spreman 'tiho i u win-win duhu' razgovarati s Londonom koji Haškim tužiteljstvom, da ne kažem i sudom - potpuno kadrovski, politički i obavještajno upravlja.
