ZAGREB – Povlačenjem zakona o dvojnom prebivalištu te odustajanjem od ukidanja prava glasa dijaspori, Hrvatska ipak pokazuje kako neće u potpunosti okrenuti leđa Hrvatima u BiH u trenucima razgovora o ustavnim promjenama i kada su Hrvati najslabiji politički čimbenik u našoj zemlji. Okretanje leđa Zagreba Mostaru počelo je prijedlogom zakona o prebivalištu, kojim se Hrvatima u BiH ukida dvojno prebivalište, što je u našoj zemlji dočekano “na nož”. Ipak, s tog zakona je skinuta oznaka hitno, te je on skinut s dnevnog reda sjednice Sabora, što će na neko vrijeme odgoditi njegovu primjenu.
Pravo glasa
Kako se Hrvatska uvelike priprema za ustavne promjene, posljednjih tjedana sve se češće na tapetu nalazio i status dijaspore. Prema prvobitnim prijedlozima, dijaspora bi gubila sva moguća prava osim dvojnog državljanstva. Ipak, nakon brojnih konzultacija stranaka u vlasti i oporbi, čini se kako su ipak odlučili “stati na loptu”. Tako je iz SDP-a, koji je najviše inzistirao na ukidanju prava glasa dijaspore, donio modificirani prijedlog koji će, prema našim izvorima, prihvatiti i vladajuće strukture. Taj prijedlog omogućava da se hrvatskim građanima izvan Hrvatske ne oduzima pravo glasa, ali istodobno ne bi ni dopustio da glasovi iz dijaspore presuđuju o hrvatskoj Vladi. Na taj način ipak se našlo kompromisno rješenje, koje bi moglo zadovoljiti obje strane, jer tim potezom Zagreb pokazuje kako se nije odrekao Hrvata u BiH.
Ustavne promjene
Nakon svih prepucavanja oko statusa Hrvata u BiH, mnoge stvari i dalje su nejasne običnim građanima. Što se tiče zakona o prebivalištu, on će najvjerojatnije biti odgođen na neko vrijeme kako bi se ipak sagledale sve negativne i pozitivne strane tog prijedloga. I iz tih poteza hrvatskih vlasti jasno je kako je HDZ reagirao impulzivno nakon uvjerljivog gubitka glasačkog tijela u BiH na predsjedničkim izborima.
“HDZ je po prvi puta na izborima doživio da ljudi u Hercegovini nisu glasovali za njihovog kandidata. To je prvi put da to sunce nije ogrijalo HDZ. Zato treba biti iskren pa priznati koliko smo zaista pravedni prema Hrvatima u BiH i je li uredu da im preko noći oduzmemo prava koja smo im davali zaobilaznim putem“, smatra Zoran Milanović, predsjednik SDP-a. Prema tome, čini se kako će Hrvatska ići korak po korak u regulaciji svojih zakonskih odredaba, a ne da se Hrvatima u BiH preko noći oduzmu sva prava koja su imali proteklih 15 godina. Što se tiče ustavnih promjena, jasno je kako one ipak neće zaobići dijasporu, te će se njihova prava uvelike regulirati. Tako će razna socijalna davanja (porodiljine naknade, naknade sa zavoda za zapošljavanje…) s vremenom biti ukinuta, te će se “očistiti” birački popisi, kako više ne bi dolazilo do malverzacija. Sve to jasna je poruka hrvatskih vlasti Hrvatima u BiH – svoja prava trebaju tražiti u svojoj zemlji a ne stvarati iluzije da su dio Hrvatske.
Negativne posljedice
Sve hrvatske stranke u BiH jednoglasne su u ocijeni kako najnovija previranja u Hrvatskoj mogu imati katastrofalne posljedice za Hrvate u BiH. Naime, ako uzmemo u obzir činjenicu da prema nekim procjenama oko 90.000 Hrvata iz BiH ima dvojno prebivalište, to bi moglo dovesti do “papirnatog iseljavanja” značajnog broja Hrvata iz naše zemlje. To bi značilo da bi oni bili izbrisani s biračkih popisa u BiH, što bi dodatno oslabilo ionako težak položaj Hrvata u BiH. Osim toga, ne treba zanemariti i činjenicu kako se veliki broj njih osjeća izdanima od Hrvatske, koja im je zbog svojih interesa “okrenula leđa”.
Potpora stranaka
Kako je kod donošenja ustavnih promjena potrebna dvotrećinska potpora zastupnika Hrvatskog sabora, jasno je kako će u taj proces morati biti uključen velik broj stranaka. Ipak, kako sada stvari stoje na hrvatskoj političkoj sceni, neće biti prevelikih turbulencija kod usuglašavanja stavova, jer i vlast i oporba imaju samo jedan cilj – ulazak u Europsku uniju u što kraćem roku.
Piše: D. Bradvica / dnevni-list.ba
četvrtak, siječnja 28, 2010
srijeda, siječnja 27, 2010
Zapušteni narod
Koncept problemskog glasovanja i dalje će biti dominantan među Hrvatima u BiH. Oni koji ne vide problem u nacionalnoj neravnopravnosti i institucionalnoj zapuštenosti, pričat će o nedopustivoj monolitnosti i zapuštenosti naroda.
Otkako su okončani predsjednički izbori u R Hrvatskoj, u medijima je otvoreno natjecanje u izradi psiho-profila bosanskohercegovačkog (uglavnom hrvatskog) biračkog stada. Sudjeluju teolozi, politolozi, političari i svi koji se domognu javnoga novinskog papira. Tiskarsko crnilo narisalo je i opisalo Hrvate iz BiH kao politički i mentalno zapušten narod, samoubilački raspoložen i kao narod koji ne zna cijeniti svoju bosansko-hercegovačku specifičnost, tradiciju i kulturu. Dakako, on nije oduvijek takav: otkud inače jednom tako zapuštenu narodu kultura i tradicija kao vrijednost i baština!?
Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini postaje zapušten tek nakon objave izbornih rezultata. Biračka volja herceg-bosanskih Hrvata na prošlim izborima razlikovala se od većinske volje birača u Republici Hrvatskoj. Ta činjenična specifičnost ipak je ostala nezapažena. Analitičari opsjednuti političkim apriorizmom to naprosto ne žele vidjeti. Da su rezultati izbora u Bosni i Hercegovini bili podudarni onima u Zagrebu, bi li to značilo da su ovdašnji Hrvati politički zreli i da im je mentalna higijena na visokoj razini, ili bi upravo ta podudarnost bila znak odustajanja od vlastite specifičnosti i pristanak na status mentalne dijaspore? Iako bi pretpostavljena situacija bila dobra premisa za otvaranje tih pitanja, naše bi specifičnosti zasigurno ostale bez medijske zaštite kakvu sad uživaju.
Masovno izjašnjavanje „za samo jednu političku opciju“ zabrinulo je i novoizabranog predsjednika Ivu Josipovića. To je po njegovu mišljenju „nedopustivo“ i nužno je „razbiti monolitnost biračkog tijela“ tako što se „sve političke stranke iz Hrvatske trebaju predstavljati“ biračima u Bosni i Hercegovini.
Josipović bi trebao znati da prosječan Hrvat u Bosni i Hercegovini bolje poznaje njega i ostale kandidate za predsjednika R Hrvatske nego većinu „svojih“ ministara i stranaka iz BiH. On također zna da nitko nije tako uspješno „razbio monolitnost“ hrvatskoga biračkog tijela u BiH kao političari i stranke iz Hrvatske.
U cijeloj priči o nedopustivoj monolitnosti provlači se jedno prikriveno zadovoljstvo koje ni Josipović ne krije. Pokazalo se, zapaža on, „da ta monolitnost nije čak vezana neposredno samo za HDZ što je dobro…“ Dobro je, dakle, što je Tuđmanov HDZ izgubio ekskluzivnost među bosanskohercegovačkim Hrvatima, ali nije dobro što se sad monolitnost biračkog tijela vezala za Bandića.
Omiljena crno-crvena podjela svijeta zbunjujuće se pomiješala. Jesu li birači napravili otklon od „crne“ Tuđmanove politike ili je Bandić kliznuo u to crnilo pa su ga kao takvog birali? Svi se u Sarajevu slažu da su Hrvati i dalje crni i da je crveni Bandić preko noći postao „djelitelj Bosne“ i klero-nacionalist!? Samo tako mogu objasniti nagli zaokret biračke volje od Tuđmana prema Bandiću a ostati dosljedni svojim mitovima o podjeli BiH i teorijama o destrukciji „zapuštenog“ naroda. Kada bi se odrekli svojih političkih apriorizama kao dominantnog analitičkog obrasca, onda bi i analize biračke volje hrvatskih glasača, kao i drugdje u svijetu, bile povodom argumentirane rasprave o stvarnosti u kojoj živimo a ne lamentiranja o mitovima iz prošlosti i utopiji budućnosti.
Ovi su izbori, kao i prijašnji, pokazali da su Hrvati u Bosni i Hercegovini problemski orijentirani i da su svoje političke preferencije vezali uz kandidata koji je, makar samo kampanjski, prepoznao taj problem. (Drugo je pitanje što je Bandić tom problemu pristupio demagoški, podilazeći glasačima.) Dosadašnje raspoloženje birača, bitno određeno stranačkom identifikacijom, mijenjalo se upravo zbog mlakog pristupa HDZ-a problemu, odnosno zbog „zasluga“ te stranke u „razbijanju monolitnosti“. Uspješno razbijanje „biračke monolitnosti“ prikazivalo se kao demokratizacija biračkog tijela da bi se, nakon izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH, govorilo o nedopustivoj podjeli među Hrvatima. Tada su Hrvati bili sami sebi krivi što su se podijelili na više opcija pa im je netko drugi izabrao glavnog političkog predstavnika. Danas su opet krivi što se nisu podijelili pa je primarni zadatak političkih stranaka iz Hrvatske razbiti tu monolitnost. Kao da Hrvatima u BiH fali razbijača svih vrsta?
Koncept problemskog glasovanja i dalje će biti dominantan među Hrvatima u BiH. Oni koji ne vide problem u nacionalnoj neravnopravnosti i institucionalnoj zapuštenosti, pričat će o nedopustivoj monolitnosti i zapuštenosti naroda. Najčešća utjeha Hrvatima je ona Franje Topića koji uporno ponavlja da im je bolje u BiH nego u Austriji i Švicarskoj. U svojoj zapuštenosti, Hrvati se ipak ne vraćaju iz Austrije i Švicarske nego sve više odlaze u tom smjeru. Čudan neki samoubilački narod.
dnevnik.ba
Otkako su okončani predsjednički izbori u R Hrvatskoj, u medijima je otvoreno natjecanje u izradi psiho-profila bosanskohercegovačkog (uglavnom hrvatskog) biračkog stada. Sudjeluju teolozi, politolozi, političari i svi koji se domognu javnoga novinskog papira. Tiskarsko crnilo narisalo je i opisalo Hrvate iz BiH kao politički i mentalno zapušten narod, samoubilački raspoložen i kao narod koji ne zna cijeniti svoju bosansko-hercegovačku specifičnost, tradiciju i kulturu. Dakako, on nije oduvijek takav: otkud inače jednom tako zapuštenu narodu kultura i tradicija kao vrijednost i baština!?
Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini postaje zapušten tek nakon objave izbornih rezultata. Biračka volja herceg-bosanskih Hrvata na prošlim izborima razlikovala se od većinske volje birača u Republici Hrvatskoj. Ta činjenična specifičnost ipak je ostala nezapažena. Analitičari opsjednuti političkim apriorizmom to naprosto ne žele vidjeti. Da su rezultati izbora u Bosni i Hercegovini bili podudarni onima u Zagrebu, bi li to značilo da su ovdašnji Hrvati politički zreli i da im je mentalna higijena na visokoj razini, ili bi upravo ta podudarnost bila znak odustajanja od vlastite specifičnosti i pristanak na status mentalne dijaspore? Iako bi pretpostavljena situacija bila dobra premisa za otvaranje tih pitanja, naše bi specifičnosti zasigurno ostale bez medijske zaštite kakvu sad uživaju.
Masovno izjašnjavanje „za samo jednu političku opciju“ zabrinulo je i novoizabranog predsjednika Ivu Josipovića. To je po njegovu mišljenju „nedopustivo“ i nužno je „razbiti monolitnost biračkog tijela“ tako što se „sve političke stranke iz Hrvatske trebaju predstavljati“ biračima u Bosni i Hercegovini.
Josipović bi trebao znati da prosječan Hrvat u Bosni i Hercegovini bolje poznaje njega i ostale kandidate za predsjednika R Hrvatske nego većinu „svojih“ ministara i stranaka iz BiH. On također zna da nitko nije tako uspješno „razbio monolitnost“ hrvatskoga biračkog tijela u BiH kao političari i stranke iz Hrvatske.
U cijeloj priči o nedopustivoj monolitnosti provlači se jedno prikriveno zadovoljstvo koje ni Josipović ne krije. Pokazalo se, zapaža on, „da ta monolitnost nije čak vezana neposredno samo za HDZ što je dobro…“ Dobro je, dakle, što je Tuđmanov HDZ izgubio ekskluzivnost među bosanskohercegovačkim Hrvatima, ali nije dobro što se sad monolitnost biračkog tijela vezala za Bandića.
Omiljena crno-crvena podjela svijeta zbunjujuće se pomiješala. Jesu li birači napravili otklon od „crne“ Tuđmanove politike ili je Bandić kliznuo u to crnilo pa su ga kao takvog birali? Svi se u Sarajevu slažu da su Hrvati i dalje crni i da je crveni Bandić preko noći postao „djelitelj Bosne“ i klero-nacionalist!? Samo tako mogu objasniti nagli zaokret biračke volje od Tuđmana prema Bandiću a ostati dosljedni svojim mitovima o podjeli BiH i teorijama o destrukciji „zapuštenog“ naroda. Kada bi se odrekli svojih političkih apriorizama kao dominantnog analitičkog obrasca, onda bi i analize biračke volje hrvatskih glasača, kao i drugdje u svijetu, bile povodom argumentirane rasprave o stvarnosti u kojoj živimo a ne lamentiranja o mitovima iz prošlosti i utopiji budućnosti.
Ovi su izbori, kao i prijašnji, pokazali da su Hrvati u Bosni i Hercegovini problemski orijentirani i da su svoje političke preferencije vezali uz kandidata koji je, makar samo kampanjski, prepoznao taj problem. (Drugo je pitanje što je Bandić tom problemu pristupio demagoški, podilazeći glasačima.) Dosadašnje raspoloženje birača, bitno određeno stranačkom identifikacijom, mijenjalo se upravo zbog mlakog pristupa HDZ-a problemu, odnosno zbog „zasluga“ te stranke u „razbijanju monolitnosti“. Uspješno razbijanje „biračke monolitnosti“ prikazivalo se kao demokratizacija biračkog tijela da bi se, nakon izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH, govorilo o nedopustivoj podjeli među Hrvatima. Tada su Hrvati bili sami sebi krivi što su se podijelili na više opcija pa im je netko drugi izabrao glavnog političkog predstavnika. Danas su opet krivi što se nisu podijelili pa je primarni zadatak političkih stranaka iz Hrvatske razbiti tu monolitnost. Kao da Hrvatima u BiH fali razbijača svih vrsta?
Koncept problemskog glasovanja i dalje će biti dominantan među Hrvatima u BiH. Oni koji ne vide problem u nacionalnoj neravnopravnosti i institucionalnoj zapuštenosti, pričat će o nedopustivoj monolitnosti i zapuštenosti naroda. Najčešća utjeha Hrvatima je ona Franje Topića koji uporno ponavlja da im je bolje u BiH nego u Austriji i Švicarskoj. U svojoj zapuštenosti, Hrvati se ipak ne vraćaju iz Austrije i Švicarske nego sve više odlaze u tom smjeru. Čudan neki samoubilački narod.
dnevnik.ba
Bože za Dayton II
Ko je ispekao ispekao je. Predsjednik HDZ-a 1990. Božo Ljubić pozvao je u utorak domaće političare i međunarodnu zajednicu da organiziraju novu mirovnu konferenciju za BiH kako bi se donio pravedniji ustav koji bi jamčio jednak položaj sva tri naroda.
"I danas kad i kod mnogih u međunarodnoj zajednici, pod pritiskom općeg nepovjerenja, nefunkcionalnosti postojećeg sustava i nestabilnosti u BiH sazrijeva spoznaja o nužnosti jačeg angažmana međunarodne zajednice kako bi se zaustavili negativni trendovi, HDZ 1990. poziva ključne faktore koji su omogućili postizanje prvog Daytonskog mirovnog sporazuma da pristupe organiziranju nove međunarodne konferencije - "Dayton 2", kako bismo osigurali ista prava za sve, trajan i pravedan mir u BiH, stabilnost u regiji i europsku budućnost BiH", navodi se u priopćenju HDZ-a 1990.
Dodaje se da bi promjene trebala potaknuti nedavna presuda Suda za ljudska prava u Strasbourgu o pravima ostalih naroda i s obzirom na istjecanje rokova za izmjenu izbornog zakona kao i činjenicu da su uz manjinske narode i Hrvati u neravnopravnom položaju u odnosu na Srbe i Bošnjake.
"HDZ 1990. smatra kako je jedino rješenje temeljita ustavna reforma koja će uvažiti ove činjenice. Također podsjećamo još jednom na naše kontinuirano ukazivanje na potrebu za jačim uključivanjem međunarodne zajednice u taj proces", dodaje se.
Nedavna presuda Suda u Strasbourgu omogućuje i predstavnicima manjina da se kandidiraju za članove Predsjedništva BiH te da imaju predstavnike u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH koji je etnički koncipiran.
poskok.info
"I danas kad i kod mnogih u međunarodnoj zajednici, pod pritiskom općeg nepovjerenja, nefunkcionalnosti postojećeg sustava i nestabilnosti u BiH sazrijeva spoznaja o nužnosti jačeg angažmana međunarodne zajednice kako bi se zaustavili negativni trendovi, HDZ 1990. poziva ključne faktore koji su omogućili postizanje prvog Daytonskog mirovnog sporazuma da pristupe organiziranju nove međunarodne konferencije - "Dayton 2", kako bismo osigurali ista prava za sve, trajan i pravedan mir u BiH, stabilnost u regiji i europsku budućnost BiH", navodi se u priopćenju HDZ-a 1990.
Dodaje se da bi promjene trebala potaknuti nedavna presuda Suda za ljudska prava u Strasbourgu o pravima ostalih naroda i s obzirom na istjecanje rokova za izmjenu izbornog zakona kao i činjenicu da su uz manjinske narode i Hrvati u neravnopravnom položaju u odnosu na Srbe i Bošnjake.
"HDZ 1990. smatra kako je jedino rješenje temeljita ustavna reforma koja će uvažiti ove činjenice. Također podsjećamo još jednom na naše kontinuirano ukazivanje na potrebu za jačim uključivanjem međunarodne zajednice u taj proces", dodaje se.
Nedavna presuda Suda u Strasbourgu omogućuje i predstavnicima manjina da se kandidiraju za članove Predsjedništva BiH te da imaju predstavnike u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH koji je etnički koncipiran.
poskok.info
Kod daidže Jeleča
Kad je sultan Mehmed el Fatih osvajao Bosnu, posjekavši zadnjeg bosanskog kralja, izišao je pred silnu otomansku ordiju u mjestu Milodražu sitan fratar i usudio se zahtijevati od moćnog padišaha pravo za svoj narod da ispovjeda vjeru; zahtjev sulud i hrabar, moglo bi se reći i očajnički jer ruku na srce šta je drugo preostalo nego moliti, pa šta bude bude.
Kolumna Delminiuma Vulgarisa l HercegBosna.org
Gore ionako nije moglo a možda se moćni padišah i smiluje barem na čas jer teško da je i fra Anđeo vjerovao da će se Turci držati pa makar i obećanja. Sila teško poznaje milost a pravdu nikako, pogotovo turska ordija koja je razgovarala samo ognjem i mačem i nije zauzimanje novih zemalja smatrala samo pukim vojničkim osvajanjem, nego i još više širenjem svoje vjere koja nije poznavala pojam ekumenizam, kao što ruku na srce nije to osjećala ni kršćanska vjera u to vrijeme.
Sultan osvajač, da li zbog svoje dobrohotnosti da li zbog opijenosti pobjedom u koje treba ugraditi i zrno himbenog milosrđa, da bi pobjeda dobila i plemenitu patinu, napisa čuvenu ahd'namu kojom se fra Anđelu i njegovom puku garantira pravo na ispovjedanje svoje vjere.
Naravno da je to ponajčešće bilo mrtvo slovo na papiru jer u zemlji, ne iz vica nazvanoj "tamni vilajet", kojom su vladale kabadahije, bašibozuk i fukara najgore vrste, a najokrutnija je bila ona fukara koja se odlučila iz fratrovog stada i koja je postala veći Turčin od Turčina i malo je tko od njih davao pozornosti listu papira, a kad bi se koji nevoljni fratar obraćao domaćem bašibozuku govoreći kako će se žaliti u Portu i pozivati na davno dato pravo, novopečeni Turčin koji je jedva znao zamotati turban, posprdno bi ga savjetovao: "kad budeš ćafire pisao žalbu presvijetlom sultanu, piši slova ukrug a u sredini ostavi prazno, kako ti se ne bi oštetila slova, kad padišah nabije tvoju molbu na onu svoju obrezanu stvar"
Od ahd'name je bilo slabo koristi, crkve su podžamijane il porušene, nove se nisu smjele graditi, zvona nisu smjela zvoniti, vjera se nije smjela ispovjedati osim daleko od turskih očiju a poglavito ušiju i kad bi fratar došao u posjetu pastvi, mučeničkom narodu kojemu je njegov dolazak bio jedino svjetlo u, do krvave mrkline, tamnom vilajetu, djecu su naučili, da u ponoć, u podne, ako ih Turčin upita, tko im je to došao u goste , znaju odgovoriti ko iz topa..."ujak".
I tako nastade omiljeni naziv za bosanske fratre i oni u narodu do današnjih dana dobiše taj topli, zaštitnički nazivnik "ujaci" i oni su to stvarno i bili. Skrbitelji vjere, doma obitelji i naroda. Tisuće knjiga ne bi mogle napisati kroza sve su prolazili ti mučenici naroda i vjere, ustrajno trpeći nasilje od odmetnutih "domaćih sinova" koji su se utrkivali u nasilju i zlobi poglavito prema njima koje su s pravom smatrali najvećom preprekom u totalnoj islamizaciji i turčenju.
Bili su toliko uporni i nesalomljivi, ne obazirući se na nasilje i pogibelju, tvrdoglavo su branili narod i pravo, bivali su ubijani i proganjani, mučeni i ponižavani ali njihovu vjeru i osjećaj dužnosti ništa nije moglo pokolebati, ustrajni i vjerni do te mjere da je nejedan bosanski vezir, koji je često morao odgovarati i smirivati, čas riječima, čas gajtanom i sabljom, domaću krvožednu novoislamiziranu rulju od otvorenog linča, zavapio "kad cijeli svijet propadne i nestane, ostat će samo ovi fratri da plivaju kao ulje po vodi".
Puk bosanski i puk hercegovački, narod naš katolički, zahvaljujući najviše njima opstao je na ovoj tvrdoj zemlji, usred tolikih pogibelji i nedaća, posred biblijskih "sedam mršavih krava, sedam godina nesreće i gladi".
Zašto sve ovo pišem, svaki imalo upućeni katolički puk zna za fra Anđela Zvizdovića, zna za ahd'namu, zna za ujake, zna za otomanski zulum.
Pišem ovo jer se pojavio novi soj, doduše malobrojan, na prste jedne ruke da ih pobrojiš, ali obrnuto proporacionalno njihovom broju je "ugled", pažnja koju im bašibozuk daje, programiranje života nas katolika Bosne ponosne i Hercegovine posne, soj kojemu je narod dao posprdno ime "daidže" kao turska varijanta pojma"ujaci". Te daidže u koje spada neki mlađahni i nadobudni Petar Jeleč a tu su još i Marko Oršolić, Luka Markešić i Petar Anđelović, daidže koje se više brinu o interesima zaostalog otomanskog bašibozuka, koji ih mezi i duvani, turajući im uporno divan i hartije u ruke, koji prijetvorne i prozirne štoseve begovskih sećijaša žele uvaliti svom nevoljnom narodu kao jedini ispravni put i koji očajnički već dva desetljeća traže svoga sultana Fatiha koji bi im velikodušno dao ahd'namu, a daidže bi mu se poklonile i poljubile prsten pečatnjaka sve idući unazad i klanjajući se do poda. Ovime ne želim ismijati čin blagog i hrabrog fratra iz Uskoplja, koji je učinio jedino što je mogao u ono vrijeme, moliti padišaha za milost. Ali šta tjera naše ovovjeke daidže i ahdnamovce da moljakaju za milost isti onaj bašibozuk koji je ponekad i počesto morao u kakav-takav red utjerivati i vezir, poslan najčešće po kazni iz Stambola, da svilenim gajtanom privede redu, osiljene i surove domaće "balije".
Šta njih tjera u ovo vrijeme da traže milost od nemilostivih, da preziru svoj narod, da ga dovode fukari kao ovna za kurban, nadajući se milosti od onih koji su za milost rijetko znali i koji milost smatraju slabošću, prezira vrijednom činu i čija su lažljiva obećanja samo intervali, trenuci predaha do konačnog očišćenja od ćafirskog nakota, od svih upornih, tvrdoglavih i dosadnih ujaka a na kraju kad i kad to ulje bude nestalo sa vode, i od njih pokornih i više nepotrebnih "daidža". I zašto cijeli svoj narod drže taocima njihove opsesije, neljudske i nekršćanske da vječno traže milost, kad nas naša vjera uči da se nikome ne klanjamo do Bogu jedinome.
Zamataju to u brigu za sveokupni narod, jer bi se tobože taj "opasni i štetni" hrvatski nacionalizam i narodno pravo na slobodu, odrekao onih sunarodnjaka koji bi ostali van narodne teritorijalne jedinice. I svu krivnju svaljuju na kako oni kažu "hercegovačke ektremiste i samožive sebičnjake" kao da je njihovu pastvu protjerao i ubijao vjernik iz hercegovačkog sela a ne ruka koju oni ljube a koja nosi isti onaj bič koji je šibao i sve one naše ujake iz prohujalih bosanskih vjekova. Čovjeka samo začudi jedna stvar, jedan propust koji smjerni i duhom bogati, mudri ujaci iz naših sjećanja nikad ne bi napravili. Zašto daidže sami sebe demantiraju, sami sebe ismijavaju i makar pokušavaju uništiti i poništiti svu onu mudrost i duh naših dobrih ujaka? Ako su njihovi merhametlije toliko dobri, zar im neće biti bolje ako ostanu s njima. U čemu je problem gospodo daidže? Zar se vi plašite da je bašibozuk uvijek i samo ostao bašibozuk i da vam nikakva ovovjeka ahd'nama ne pomaže kao što nije pomagala ni ona koju od silnog padišaha - osvajača, dobi sitni fratar iz bosanskog Milodraža?
poskok.info
Kolumna Delminiuma Vulgarisa l HercegBosna.org
Gore ionako nije moglo a možda se moćni padišah i smiluje barem na čas jer teško da je i fra Anđeo vjerovao da će se Turci držati pa makar i obećanja. Sila teško poznaje milost a pravdu nikako, pogotovo turska ordija koja je razgovarala samo ognjem i mačem i nije zauzimanje novih zemalja smatrala samo pukim vojničkim osvajanjem, nego i još više širenjem svoje vjere koja nije poznavala pojam ekumenizam, kao što ruku na srce nije to osjećala ni kršćanska vjera u to vrijeme.
Sultan osvajač, da li zbog svoje dobrohotnosti da li zbog opijenosti pobjedom u koje treba ugraditi i zrno himbenog milosrđa, da bi pobjeda dobila i plemenitu patinu, napisa čuvenu ahd'namu kojom se fra Anđelu i njegovom puku garantira pravo na ispovjedanje svoje vjere.
Naravno da je to ponajčešće bilo mrtvo slovo na papiru jer u zemlji, ne iz vica nazvanoj "tamni vilajet", kojom su vladale kabadahije, bašibozuk i fukara najgore vrste, a najokrutnija je bila ona fukara koja se odlučila iz fratrovog stada i koja je postala veći Turčin od Turčina i malo je tko od njih davao pozornosti listu papira, a kad bi se koji nevoljni fratar obraćao domaćem bašibozuku govoreći kako će se žaliti u Portu i pozivati na davno dato pravo, novopečeni Turčin koji je jedva znao zamotati turban, posprdno bi ga savjetovao: "kad budeš ćafire pisao žalbu presvijetlom sultanu, piši slova ukrug a u sredini ostavi prazno, kako ti se ne bi oštetila slova, kad padišah nabije tvoju molbu na onu svoju obrezanu stvar"
Od ahd'name je bilo slabo koristi, crkve su podžamijane il porušene, nove se nisu smjele graditi, zvona nisu smjela zvoniti, vjera se nije smjela ispovjedati osim daleko od turskih očiju a poglavito ušiju i kad bi fratar došao u posjetu pastvi, mučeničkom narodu kojemu je njegov dolazak bio jedino svjetlo u, do krvave mrkline, tamnom vilajetu, djecu su naučili, da u ponoć, u podne, ako ih Turčin upita, tko im je to došao u goste , znaju odgovoriti ko iz topa..."ujak".
I tako nastade omiljeni naziv za bosanske fratre i oni u narodu do današnjih dana dobiše taj topli, zaštitnički nazivnik "ujaci" i oni su to stvarno i bili. Skrbitelji vjere, doma obitelji i naroda. Tisuće knjiga ne bi mogle napisati kroza sve su prolazili ti mučenici naroda i vjere, ustrajno trpeći nasilje od odmetnutih "domaćih sinova" koji su se utrkivali u nasilju i zlobi poglavito prema njima koje su s pravom smatrali najvećom preprekom u totalnoj islamizaciji i turčenju.
Bili su toliko uporni i nesalomljivi, ne obazirući se na nasilje i pogibelju, tvrdoglavo su branili narod i pravo, bivali su ubijani i proganjani, mučeni i ponižavani ali njihovu vjeru i osjećaj dužnosti ništa nije moglo pokolebati, ustrajni i vjerni do te mjere da je nejedan bosanski vezir, koji je često morao odgovarati i smirivati, čas riječima, čas gajtanom i sabljom, domaću krvožednu novoislamiziranu rulju od otvorenog linča, zavapio "kad cijeli svijet propadne i nestane, ostat će samo ovi fratri da plivaju kao ulje po vodi".
Puk bosanski i puk hercegovački, narod naš katolički, zahvaljujući najviše njima opstao je na ovoj tvrdoj zemlji, usred tolikih pogibelji i nedaća, posred biblijskih "sedam mršavih krava, sedam godina nesreće i gladi".
Zašto sve ovo pišem, svaki imalo upućeni katolički puk zna za fra Anđela Zvizdovića, zna za ahd'namu, zna za ujake, zna za otomanski zulum.
Pišem ovo jer se pojavio novi soj, doduše malobrojan, na prste jedne ruke da ih pobrojiš, ali obrnuto proporacionalno njihovom broju je "ugled", pažnja koju im bašibozuk daje, programiranje života nas katolika Bosne ponosne i Hercegovine posne, soj kojemu je narod dao posprdno ime "daidže" kao turska varijanta pojma"ujaci". Te daidže u koje spada neki mlađahni i nadobudni Petar Jeleč a tu su još i Marko Oršolić, Luka Markešić i Petar Anđelović, daidže koje se više brinu o interesima zaostalog otomanskog bašibozuka, koji ih mezi i duvani, turajući im uporno divan i hartije u ruke, koji prijetvorne i prozirne štoseve begovskih sećijaša žele uvaliti svom nevoljnom narodu kao jedini ispravni put i koji očajnički već dva desetljeća traže svoga sultana Fatiha koji bi im velikodušno dao ahd'namu, a daidže bi mu se poklonile i poljubile prsten pečatnjaka sve idući unazad i klanjajući se do poda. Ovime ne želim ismijati čin blagog i hrabrog fratra iz Uskoplja, koji je učinio jedino što je mogao u ono vrijeme, moliti padišaha za milost. Ali šta tjera naše ovovjeke daidže i ahdnamovce da moljakaju za milost isti onaj bašibozuk koji je ponekad i počesto morao u kakav-takav red utjerivati i vezir, poslan najčešće po kazni iz Stambola, da svilenim gajtanom privede redu, osiljene i surove domaće "balije".
Šta njih tjera u ovo vrijeme da traže milost od nemilostivih, da preziru svoj narod, da ga dovode fukari kao ovna za kurban, nadajući se milosti od onih koji su za milost rijetko znali i koji milost smatraju slabošću, prezira vrijednom činu i čija su lažljiva obećanja samo intervali, trenuci predaha do konačnog očišćenja od ćafirskog nakota, od svih upornih, tvrdoglavih i dosadnih ujaka a na kraju kad i kad to ulje bude nestalo sa vode, i od njih pokornih i više nepotrebnih "daidža". I zašto cijeli svoj narod drže taocima njihove opsesije, neljudske i nekršćanske da vječno traže milost, kad nas naša vjera uči da se nikome ne klanjamo do Bogu jedinome.
Zamataju to u brigu za sveokupni narod, jer bi se tobože taj "opasni i štetni" hrvatski nacionalizam i narodno pravo na slobodu, odrekao onih sunarodnjaka koji bi ostali van narodne teritorijalne jedinice. I svu krivnju svaljuju na kako oni kažu "hercegovačke ektremiste i samožive sebičnjake" kao da je njihovu pastvu protjerao i ubijao vjernik iz hercegovačkog sela a ne ruka koju oni ljube a koja nosi isti onaj bič koji je šibao i sve one naše ujake iz prohujalih bosanskih vjekova. Čovjeka samo začudi jedna stvar, jedan propust koji smjerni i duhom bogati, mudri ujaci iz naših sjećanja nikad ne bi napravili. Zašto daidže sami sebe demantiraju, sami sebe ismijavaju i makar pokušavaju uništiti i poništiti svu onu mudrost i duh naših dobrih ujaka? Ako su njihovi merhametlije toliko dobri, zar im neće biti bolje ako ostanu s njima. U čemu je problem gospodo daidže? Zar se vi plašite da je bašibozuk uvijek i samo ostao bašibozuk i da vam nikakva ovovjeka ahd'nama ne pomaže kao što nije pomagala ni ona koju od silnog padišaha - osvajača, dobi sitni fratar iz bosanskog Milodraža?
poskok.info
Zločin nad širokobriješkim franjevcima dogodio se u zoni postrojbe kojoj je pripadala i Milka Planinc
Sa apsolutnom se sigurnošću može ustvrditi kako su dvanaestorica širokobrijeških franjevaca pobijena i spaljena 07. veljače 1945. u zoni odgovornosti 11. dalmatinske brigade. Riječ je o postrojbi koja se uz spomenuti zločin na Širokom Brijegu u nekolicini svjedočenja proziva i kao odgovorna za zločine na Kočevskom Rogu.
Sudeći prema izvorima citiranim na http://11brigada.blog.hr/ u sastavu ove brigade djelovali su Milka Malada (Planinc), Jerko i Stjepan Nobilo, Vuk Anđelinović (ujak Vesne Pusić), Albert Štambuk, Salamon Finci, Srećko Freundlich, Emil Goldstein, Branko Kadijević (brat Veljka Kadijevića), Adolf Dragičević (danas ugledni akademik i član HNS-a), Vojtjeh Ostojić, Jozo Bajić i mnogi drugi čija su prezimena identična prezimenima mnogih današnjih hrvatskih političara.
Detalji, kao i imena počinitelja ovog zločina, na žalost, ni danas nisu rasvijetljena. Međutim, svakim danom se mozaik sve više slaže. Tako je ovih dana na spomenutom blogu objavljen i plan napada 11. dalmatinske brigade na Široki Brijeg, kao i dobar dio tadašnje zapovjedne strukture ove postrojbe. Imena počinitelja ovog zločina naravno nisu izrijekom spomenuta. Međutim, pažljivom analizom plana napada na samostan i objavljenog dijela zapovjedne strukture ove postrojbe jednostavno se dolazi do zaključka gdje se tko od spomenutih nalazio u tim trenucima.
Naravno, spomenuta istraživanja svakako treba nastaviti te napokon doznati istinu o svakom ovom detalju. Međutim, utvrđivanje svih činjenica znatno otežava nedostatak dokumentacije.
Međutim, gdje se nalazi pismohrana ove postrojbe sasvim je nedvojbeno. Operativni dnevnik 11. dalmatinske brigade nalazi se u Arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu i nosi oznaku K.1101A, br. reg. 28-1/11. Operativni dnevnici II. i III. Bataljuna ove brigade su, također, u Vojnoistorijskom institutu u Beogradu i nose oznaku K.1101A, br. reg. 1-23/14. Kad bi ova problematika zanimala današnje hrvatske moćnike ne bi bio problem do nje i doći.
Drugi dio pismohrana dostupan je i nalazi se u Republici Hrvatskoj. Dio tog dostupnog pismohrana nalazi se u Institutu za historiju radničkog pokreta Dalmacije u Splitu.
Treći dio zasigurno treba tražiti kod privatnih osoba. Među njima svakako treba spomenuti dvojicu profesionalnih partizanskih povjesničara: Nikolu Anića, autora knjige Povijest Osmog korpusa i Slavka Družijanića, koautora knjige 11. dalmatinska udarna brigada. Koliko je poznato obadvojica su i danas živa i bilo bi dobro da dokumentaciju kojom raspolažu podjele sa širom društvenom zajednicom.
Ukoliko bi se dio spomenute dokumentacije sakupio na jedno mjesto te učinio dostupnim zasigurno bi to rezultiralo sa određenim brojem znanstvenih radova na ovu temu, što bi bacilo jedno sasvim drugo svjetlo na hrvatsku povijest 20. stoljeća. Međutim, očito je da upravo zbog ovih razloga ali i mogućnosti procesuiranja određena središta političke moći takvo mogućnost uporno opstruiraju.
Ante Božić l poskok.info
Sudeći prema izvorima citiranim na http://11brigada.blog.hr/ u sastavu ove brigade djelovali su Milka Malada (Planinc), Jerko i Stjepan Nobilo, Vuk Anđelinović (ujak Vesne Pusić), Albert Štambuk, Salamon Finci, Srećko Freundlich, Emil Goldstein, Branko Kadijević (brat Veljka Kadijevića), Adolf Dragičević (danas ugledni akademik i član HNS-a), Vojtjeh Ostojić, Jozo Bajić i mnogi drugi čija su prezimena identična prezimenima mnogih današnjih hrvatskih političara.
Detalji, kao i imena počinitelja ovog zločina, na žalost, ni danas nisu rasvijetljena. Međutim, svakim danom se mozaik sve više slaže. Tako je ovih dana na spomenutom blogu objavljen i plan napada 11. dalmatinske brigade na Široki Brijeg, kao i dobar dio tadašnje zapovjedne strukture ove postrojbe. Imena počinitelja ovog zločina naravno nisu izrijekom spomenuta. Međutim, pažljivom analizom plana napada na samostan i objavljenog dijela zapovjedne strukture ove postrojbe jednostavno se dolazi do zaključka gdje se tko od spomenutih nalazio u tim trenucima.
Naravno, spomenuta istraživanja svakako treba nastaviti te napokon doznati istinu o svakom ovom detalju. Međutim, utvrđivanje svih činjenica znatno otežava nedostatak dokumentacije.
Međutim, gdje se nalazi pismohrana ove postrojbe sasvim je nedvojbeno. Operativni dnevnik 11. dalmatinske brigade nalazi se u Arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu i nosi oznaku K.1101A, br. reg. 28-1/11. Operativni dnevnici II. i III. Bataljuna ove brigade su, također, u Vojnoistorijskom institutu u Beogradu i nose oznaku K.1101A, br. reg. 1-23/14. Kad bi ova problematika zanimala današnje hrvatske moćnike ne bi bio problem do nje i doći.
Drugi dio pismohrana dostupan je i nalazi se u Republici Hrvatskoj. Dio tog dostupnog pismohrana nalazi se u Institutu za historiju radničkog pokreta Dalmacije u Splitu.
Treći dio zasigurno treba tražiti kod privatnih osoba. Među njima svakako treba spomenuti dvojicu profesionalnih partizanskih povjesničara: Nikolu Anića, autora knjige Povijest Osmog korpusa i Slavka Družijanića, koautora knjige 11. dalmatinska udarna brigada. Koliko je poznato obadvojica su i danas živa i bilo bi dobro da dokumentaciju kojom raspolažu podjele sa širom društvenom zajednicom.
Ukoliko bi se dio spomenute dokumentacije sakupio na jedno mjesto te učinio dostupnim zasigurno bi to rezultiralo sa određenim brojem znanstvenih radova na ovu temu, što bi bacilo jedno sasvim drugo svjetlo na hrvatsku povijest 20. stoljeća. Međutim, očito je da upravo zbog ovih razloga ali i mogućnosti procesuiranja određena središta političke moći takvo mogućnost uporno opstruiraju.
Ante Božić l poskok.info
petak, siječnja 22, 2010
SARAJEVSKI MEDIJI OPTUŽUJU Čović i Dodik iscrtali treći entitet i složili se da Sarajevo bude distrikt
Predsjednik SNSD-a i premijer RS-a Milorad Dodik i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, uoči novog sastanka o ustavno-administrativnim promjenama u BiH koji se u petak treba održati u Banjoj Luci, navodno su iscrtali granice trećeg hrvatskog entiteta, čije utemeljenje, uz političke predstavnike Bošnjaka, niječe i međunarodna zajednica.
Hrvatske županije
U granice novog, hrvatskog entiteta, prema navodima sarajevskog lista “San”, ušao bi prostor Zapadnohercegovačke, Hercegbosanske i Posavske županije te većinske hrvatske općine u Hercegovačko-neretvanskoj i Srednjobosanskoj županiji.
Pozivajući se na dobro obaviještene izvore, list tvrdi kako bi ovim planom RS ostao u postojećim granicama, a Federacija BiH bila bi podijeljena na bošnjački i hrvatski entitet u koji bi ušao kompletan Mostar, glavni grad trećeg entiteta. Kao mamac na koji treba biti ulovljena potpora za taj njihov prijedlog, Dodik i Čović navodno su spremni prihvatiti da Sarajevo bude proglašeno distriktom.
Premijer Republike Srpske čak je spreman pristati da u taj distrikt uđe dio istočnog Sarajeva, a Čović da ustupi Kiseljak i Kreševo. Bude li njihov prijedlog novog administrativnog preustroja BiH prihvaćen, dat će suglasnost da se nadležnosti Predsjedništva BiH prenesu na Vijeće ministara.
SAD nisu protiv plana
Također su spremni ukinuti odredbu prema kojoj član Predsjedništva BiH iz RS-a može biti isključivo Srbin, a iz Federacije BiH isključivo Hrvat i Bošnjak.
Navodi se kako je njihov plan već došao i do nekih krugova međunarodne zajednice, a protiv njega nije ni politička administracija SAD-a.
zdenko jurilj
Hrvatske županije
U granice novog, hrvatskog entiteta, prema navodima sarajevskog lista “San”, ušao bi prostor Zapadnohercegovačke, Hercegbosanske i Posavske županije te većinske hrvatske općine u Hercegovačko-neretvanskoj i Srednjobosanskoj županiji.
Pozivajući se na dobro obaviještene izvore, list tvrdi kako bi ovim planom RS ostao u postojećim granicama, a Federacija BiH bila bi podijeljena na bošnjački i hrvatski entitet u koji bi ušao kompletan Mostar, glavni grad trećeg entiteta. Kao mamac na koji treba biti ulovljena potpora za taj njihov prijedlog, Dodik i Čović navodno su spremni prihvatiti da Sarajevo bude proglašeno distriktom.
Premijer Republike Srpske čak je spreman pristati da u taj distrikt uđe dio istočnog Sarajeva, a Čović da ustupi Kiseljak i Kreševo. Bude li njihov prijedlog novog administrativnog preustroja BiH prihvaćen, dat će suglasnost da se nadležnosti Predsjedništva BiH prenesu na Vijeće ministara.
SAD nisu protiv plana
Također su spremni ukinuti odredbu prema kojoj član Predsjedništva BiH iz RS-a može biti isključivo Srbin, a iz Federacije BiH isključivo Hrvat i Bošnjak.
Navodi se kako je njihov plan već došao i do nekih krugova međunarodne zajednice, a protiv njega nije ni politička administracija SAD-a.
zdenko jurilj
četvrtak, siječnja 21, 2010
Razočaranje sluge Božjega Ivana Šarčevića mora biti veliko
Začuđujuća upornost da se BH Hrvate promatra, politički i valjda nacionalno, kao nekakav mehanički zbroj dvaju inače nespojivih entiteta – s jedne strane hercegovački Hrvati, zadojeni „primitivnim nacionalizmom“ i separatizmom, i s druge strane bosanski katolici, dobre komšije i uzorni bošnjani - ovih dana izgleda ustuknjuje pred „stanjem na terenu“, pred životom samim.
piše: Ivan Šimić l dnevnik.ba
Najprije Ivan Lovrenović u Danima, analizirajući rezultate drugoga kruga hrvatskih predjedničkih izbora, posebno zemljopisnu disperziju onih koji su glasovali za Milana Bandića, proglašava kapitulacijom zdravoga razuma, konačnu hercegovinizaciju političkih stavova ovdašnjih Hrvata, u Hercegovini očekivanu (zna se), ali bome i u Bosni. Ivan Šarčević, bosanski fratar i kolumnist sarajevskogOslobođenja, u svom zadnjem tekstu razočarano uviđa da „zaglupljeni apatridi“, praktikanti „neobrazovanoga i licemjernoga etnokonfesionalnog rodoljublja“, ne žive samo u Hercegovini.
Oni su se izgleda razmilili puno šire i dublje, sve tamo do onih „tobožnjih povijesnih granica države Hrvatske“. Da ironija nepravedne hrvatske sudbine, često upravljane raznim povijesnim krivotvorinama, bude još i veća, izgleda - svedoče to rezultati spomenutih izbora - da nemali broj tih poklonika politike „zločina i pljačke“ ima prebivalište (samo privremeno, vjeruje Šarčević, tek iščekujući sirenski zov „matice“) u Tuzli i Sarajevu, naprimjer. Vješto i maliciozno konstruirajući analogije između naše sudbine u Bosni i Hercegovini i sudbine erdeljskih Nijemaca u Rumunjskoj, namjerno ispustivši suštinske razlike, velečasni Šarčević još se jednom obrušava na svoje omiljene žrtve.
Razočaranje sluge Božjega Ivana Šarčevića mora biti veliko. On se zacijelo pita gdje je to u svojim propovjedima i tekstovima (po)griješio, kako je moguće da u Sarajevu, tu pred nosom, gdje je valjda svaki Hrvat imao privilegij barem jednom slušati njegove angažirane homilije ili čitati osuđujuće novinske uratke, kako je dakle moguće da tu ima onih koji svojim glasom odobravaju politiku koju je na zadnjim izborima simbolizirao Milan Bandić.
Čak i da je bio sve ove godine na tom poslu sam, da toj istoj pastvi nisu oči pokušavali otvoriti i njegovi kolege Luka Markešić i Petar Anđelović recimo, da im se u novije vrijeme nije pridružio mlađahni i poletni Petar Jeleč, da im svi skupa nisu tako uvjerljivo ukazivali na različite hercegovačke zločinačke projekte, njegovi argumenti su toliko utemeljeni da ih je morao uvažiti svaki Hrvat Sarajlija, većina Hrvata u Bosni, i još poneki pošteni Hercegovac.
Oštro zbori i optužuje Ivan Šarčević. On izgleda sve zna i sve je shvatio. Naše razloge (hercegovačke, hercegbosanske, razloge većine Hrvata u Bosni i Hercegovini) niti sluša, niti želi čuti. Kad je napokon primjetio da ta većina u velikoj mjeri ne dijeli njegove političke stavove, onda tu većinu proglašava zaglupljenom. Da bi cijela stvar izgledala uvjerljivije, on nam spočitava naše političare, kao da i nama tih političara – prečesto nevjerodostojnih, korumpiranih - nije puna kapa; prokazujući vlastodršce on nastoji kompromitirati legitimne narodne zahtjeve i ciljeve.
Može li Ivan Šarčević, može li pošten itko u ovoj zemlji ne znati da su uvijek curili, i da će Hrvati iz Bosne i Hercegovine dugoročno potpuno iscuriti ne stvori li se ustavni okvir koji će jamčiti nacionalnu ravnopravnost, razvoj, jednako dobar život kao drugdje.
Zanimljiva je (taman koliko i nakaradna) teza promotora neteritorijalizirane konstitutivnosti prema kojoj će na kraju ispasti da su glavni krivci i za višestoljetni hrvatski uzmak na prostorima onoga što zovemo Bosna i Hercegovina isključivo oni koji danas nastoje spasiti barem što se još spasiti da. Krivci nisu ni slavni hrvatski srednjevjekovni velikaši, vojskovođe, crkveni velikodostojnici, nisu krivi ni turski osvajači (jer Turci narodu u pravilu nisu smetali Bogu se moliti, a zar narodu išta više i treba), nije to ni srpski ovovjekovni hegemonizam i unitarizam, još manje mogu biti krivi komunisti (tko je htio, i tada je mogao Boga vazda moliti, a zar narodu išta više i treba). Za sve hrvatske nedaće i gubitke kriv je Tuđman i Hercegovci, pri čemu se još sa sigurnošću ne može reći tko je na koga presudnije, đavolski utjecao.
Je li jaz između dviju „škola“ mišljenja o pojmovima kao što su (više)nacionalna država, domovina, zavičaj, konstitutivnost, jednakopravnost, mišljenja o sadržaju tih pojmova odnosno formi njihova ostvarenja, je li taj jaz među Hrvatima u Bosni i Hercegovini tako velik i nepremostiv kako to sugeriraju ostrašćeni stavovi Ivana Šarčevića?
Može li se uopće (makar i svijećom) pronaći neki zajednički nazivnik između onih koji su jugoslavenstvo „pretočili“ u bosanstvo, koji su jednu domovinu nabrzinu zamijenili drugom (što li im je slijedeće), i onih koji su i jednoj i drugoj spomenutoj državi odricali bjanko pravo na „domovinsku“ atribuciju, onih za koje „antijugoslavenstvo“ i „antibosanstvo“ samo po sebi nije grijeh, nije bogohulno (kao za Ivana Šarčevića), nego prvenstveno krik protiv nepravednih država i režima? Na čiju će stranu prevagnuti? Onih koji se kao krpelji hvataju uvijek novih gospodara/država ili onih koji se ne libe tim gospodarima „zaviriti u zube“?
Da su se svi ljudi ovdje, i u sva vremena, doslovno ravnali samo onim biblijskim, donekle oportunističkim stavom „Bogu Božje, caru carevo“, ne „talasaj“, trpi i šuti, ne bismo li i danas živjeli u nekim predcivilizacijskim društvima, nebi li naše institucije još uvijek bile robovlasničke ili feudalne? Zar bismo danas, naprimjer, smjeli govoriti o prirodnim pravima svih naroda na samoodređenje, zar bismo uopće smjeli tragati za boljim i pravednijim?
Za razliku od Kraljevstva Nebeskog koje je zajednička domovina dušama svih ljudi tamo gore, po svemu sudeći prostrana domovina bez vidljivih granica, domovina dušama svih vjera (o različitim našim etnijima, kako narode u Bosni i Hercegovini vole zvati u Sarajevu, da i ne govorimo), gdje sam Bog svime ravna i sve određuje, ovdje dolje (u ovoj grebenoj dolini suza, rekao bi Matan iz Prosjaka i sinova) stvari stoje ponešto drukčije.
Ovdje su narodi i njihove domovine mnoge, ovdje svi ljudi ne govore istim jezikom, ovdje se za mnoge osobne ili kolektivne identifikacije pita srce a ne duša. Najčešće ne imajući ništa protiv izvjesna blagostanja u Vječnosti (uz propisno kajanje zajamčenoga svima), ovdje dolje ljudskim odabirima vrlo često upravlja želja za boljim životom, za sigurnom budućnošću svoje obitelji i potomaka, ljudi u potrazi za tim boljim životom vrlo često napuštaju zavičaje, zanemaruju tradiciju i vlastiti jezik, zatomljuju svoje kulturne specifičnosti, odriču se vjere ili je mijenjaju za neku drugu. (I ne pitaju u Austriji ili Australiji ti naši Hrvati što je s našim nacionalnim pravima i ravnopravnosti, kako je genijalno primjetio još jedan sarajevski katolički svećenik, prononsirani borac za hrvatska politička prava.)
To se, što zaboravlja ili prešućuje naš fratar Šarčević, ne događa samo u sklopu „humanih preseljenja“ o kojima on voli pisati, koristeći uvijek crno-bijelu tehniku, taj trivijalni obrazac koji je u književnosti i ozbiljnome „pisanju“ preživljen još u devetnaestom stoljeću. Razna spontana, humana i nehumana (valjda bismo se nas dva Ivana mogli složiti da je ovo zadnje najgore među njima) preseljenja ovom se narodu događaju stoljećima, još prije nego je Tuđman postao važan, a Hercegovce se počelo nešto pitati. Pitanje je, ključno je pitanje oko kojeg se mi tako žestoko sporimo, kako te procese zaustaviti!?
Da mene i mog imenjaka Ivana Šarčevića ne čeka linearna eshatološka sudbina, u koju nam je obojici – kao uzornim katolicima – bez suvišnih pitanja vjerovati, onda bismo se u nekom budućem životu mogli vratiti u ove zemlje (Hercegovinu i Bosnu), vratiti se na ovo „mjesto zločina“, i provjeriti plodove stabala/modela koje ćemo podignuti idućih godina. S takvim iskustvom danas bismo lakše birali i ono što nam se – s pravom - ne čini idealnim.
Danas nam svojevrsni vodič može biti tek sveukupna narodna povijest (kao nekakav oblik našega prethodnog života), sve one mijene i modeli koji su nas zadesili u vremenu prije ovoga našeg najnovijega (o kojemu mi kao svjedoci ili akteri teško možemo suditi hladne glave), a čiji plodovi nisu baš slatki. O tome najrječitije govore – brojke: udio u stanovništvu, brojne davno zatrte i zaboravljene crkve i samostani, župe – čak cijele stare biskupije – bez vjernika.
Uz sve ograde i razočaranja „narodom“, nama danas ostaje, koliko god nam to teško padalo, prihvatiti volju većine unutar svoga etnija, taj ovozemaljski mehanizam traganja za boljim društvom. I nadati se da će većina ovaj put odabrati barem najmanje loše rješenje.
piše: Ivan Šimić l dnevnik.ba
Najprije Ivan Lovrenović u Danima, analizirajući rezultate drugoga kruga hrvatskih predjedničkih izbora, posebno zemljopisnu disperziju onih koji su glasovali za Milana Bandića, proglašava kapitulacijom zdravoga razuma, konačnu hercegovinizaciju političkih stavova ovdašnjih Hrvata, u Hercegovini očekivanu (zna se), ali bome i u Bosni. Ivan Šarčević, bosanski fratar i kolumnist sarajevskogOslobođenja, u svom zadnjem tekstu razočarano uviđa da „zaglupljeni apatridi“, praktikanti „neobrazovanoga i licemjernoga etnokonfesionalnog rodoljublja“, ne žive samo u Hercegovini.
Oni su se izgleda razmilili puno šire i dublje, sve tamo do onih „tobožnjih povijesnih granica države Hrvatske“. Da ironija nepravedne hrvatske sudbine, često upravljane raznim povijesnim krivotvorinama, bude još i veća, izgleda - svedoče to rezultati spomenutih izbora - da nemali broj tih poklonika politike „zločina i pljačke“ ima prebivalište (samo privremeno, vjeruje Šarčević, tek iščekujući sirenski zov „matice“) u Tuzli i Sarajevu, naprimjer. Vješto i maliciozno konstruirajući analogije između naše sudbine u Bosni i Hercegovini i sudbine erdeljskih Nijemaca u Rumunjskoj, namjerno ispustivši suštinske razlike, velečasni Šarčević još se jednom obrušava na svoje omiljene žrtve.
Razočaranje sluge Božjega Ivana Šarčevića mora biti veliko. On se zacijelo pita gdje je to u svojim propovjedima i tekstovima (po)griješio, kako je moguće da u Sarajevu, tu pred nosom, gdje je valjda svaki Hrvat imao privilegij barem jednom slušati njegove angažirane homilije ili čitati osuđujuće novinske uratke, kako je dakle moguće da tu ima onih koji svojim glasom odobravaju politiku koju je na zadnjim izborima simbolizirao Milan Bandić.
Čak i da je bio sve ove godine na tom poslu sam, da toj istoj pastvi nisu oči pokušavali otvoriti i njegovi kolege Luka Markešić i Petar Anđelović recimo, da im se u novije vrijeme nije pridružio mlađahni i poletni Petar Jeleč, da im svi skupa nisu tako uvjerljivo ukazivali na različite hercegovačke zločinačke projekte, njegovi argumenti su toliko utemeljeni da ih je morao uvažiti svaki Hrvat Sarajlija, većina Hrvata u Bosni, i još poneki pošteni Hercegovac.
Oštro zbori i optužuje Ivan Šarčević. On izgleda sve zna i sve je shvatio. Naše razloge (hercegovačke, hercegbosanske, razloge većine Hrvata u Bosni i Hercegovini) niti sluša, niti želi čuti. Kad je napokon primjetio da ta većina u velikoj mjeri ne dijeli njegove političke stavove, onda tu većinu proglašava zaglupljenom. Da bi cijela stvar izgledala uvjerljivije, on nam spočitava naše političare, kao da i nama tih političara – prečesto nevjerodostojnih, korumpiranih - nije puna kapa; prokazujući vlastodršce on nastoji kompromitirati legitimne narodne zahtjeve i ciljeve.
Može li Ivan Šarčević, može li pošten itko u ovoj zemlji ne znati da su uvijek curili, i da će Hrvati iz Bosne i Hercegovine dugoročno potpuno iscuriti ne stvori li se ustavni okvir koji će jamčiti nacionalnu ravnopravnost, razvoj, jednako dobar život kao drugdje.
Zanimljiva je (taman koliko i nakaradna) teza promotora neteritorijalizirane konstitutivnosti prema kojoj će na kraju ispasti da su glavni krivci i za višestoljetni hrvatski uzmak na prostorima onoga što zovemo Bosna i Hercegovina isključivo oni koji danas nastoje spasiti barem što se još spasiti da. Krivci nisu ni slavni hrvatski srednjevjekovni velikaši, vojskovođe, crkveni velikodostojnici, nisu krivi ni turski osvajači (jer Turci narodu u pravilu nisu smetali Bogu se moliti, a zar narodu išta više i treba), nije to ni srpski ovovjekovni hegemonizam i unitarizam, još manje mogu biti krivi komunisti (tko je htio, i tada je mogao Boga vazda moliti, a zar narodu išta više i treba). Za sve hrvatske nedaće i gubitke kriv je Tuđman i Hercegovci, pri čemu se još sa sigurnošću ne može reći tko je na koga presudnije, đavolski utjecao.
Je li jaz između dviju „škola“ mišljenja o pojmovima kao što su (više)nacionalna država, domovina, zavičaj, konstitutivnost, jednakopravnost, mišljenja o sadržaju tih pojmova odnosno formi njihova ostvarenja, je li taj jaz među Hrvatima u Bosni i Hercegovini tako velik i nepremostiv kako to sugeriraju ostrašćeni stavovi Ivana Šarčevića?
Može li se uopće (makar i svijećom) pronaći neki zajednički nazivnik između onih koji su jugoslavenstvo „pretočili“ u bosanstvo, koji su jednu domovinu nabrzinu zamijenili drugom (što li im je slijedeće), i onih koji su i jednoj i drugoj spomenutoj državi odricali bjanko pravo na „domovinsku“ atribuciju, onih za koje „antijugoslavenstvo“ i „antibosanstvo“ samo po sebi nije grijeh, nije bogohulno (kao za Ivana Šarčevića), nego prvenstveno krik protiv nepravednih država i režima? Na čiju će stranu prevagnuti? Onih koji se kao krpelji hvataju uvijek novih gospodara/država ili onih koji se ne libe tim gospodarima „zaviriti u zube“?
Da su se svi ljudi ovdje, i u sva vremena, doslovno ravnali samo onim biblijskim, donekle oportunističkim stavom „Bogu Božje, caru carevo“, ne „talasaj“, trpi i šuti, ne bismo li i danas živjeli u nekim predcivilizacijskim društvima, nebi li naše institucije još uvijek bile robovlasničke ili feudalne? Zar bismo danas, naprimjer, smjeli govoriti o prirodnim pravima svih naroda na samoodređenje, zar bismo uopće smjeli tragati za boljim i pravednijim?
Za razliku od Kraljevstva Nebeskog koje je zajednička domovina dušama svih ljudi tamo gore, po svemu sudeći prostrana domovina bez vidljivih granica, domovina dušama svih vjera (o različitim našim etnijima, kako narode u Bosni i Hercegovini vole zvati u Sarajevu, da i ne govorimo), gdje sam Bog svime ravna i sve određuje, ovdje dolje (u ovoj grebenoj dolini suza, rekao bi Matan iz Prosjaka i sinova) stvari stoje ponešto drukčije.
Ovdje su narodi i njihove domovine mnoge, ovdje svi ljudi ne govore istim jezikom, ovdje se za mnoge osobne ili kolektivne identifikacije pita srce a ne duša. Najčešće ne imajući ništa protiv izvjesna blagostanja u Vječnosti (uz propisno kajanje zajamčenoga svima), ovdje dolje ljudskim odabirima vrlo često upravlja želja za boljim životom, za sigurnom budućnošću svoje obitelji i potomaka, ljudi u potrazi za tim boljim životom vrlo često napuštaju zavičaje, zanemaruju tradiciju i vlastiti jezik, zatomljuju svoje kulturne specifičnosti, odriču se vjere ili je mijenjaju za neku drugu. (I ne pitaju u Austriji ili Australiji ti naši Hrvati što je s našim nacionalnim pravima i ravnopravnosti, kako je genijalno primjetio još jedan sarajevski katolički svećenik, prononsirani borac za hrvatska politička prava.)
To se, što zaboravlja ili prešućuje naš fratar Šarčević, ne događa samo u sklopu „humanih preseljenja“ o kojima on voli pisati, koristeći uvijek crno-bijelu tehniku, taj trivijalni obrazac koji je u književnosti i ozbiljnome „pisanju“ preživljen još u devetnaestom stoljeću. Razna spontana, humana i nehumana (valjda bismo se nas dva Ivana mogli složiti da je ovo zadnje najgore među njima) preseljenja ovom se narodu događaju stoljećima, još prije nego je Tuđman postao važan, a Hercegovce se počelo nešto pitati. Pitanje je, ključno je pitanje oko kojeg se mi tako žestoko sporimo, kako te procese zaustaviti!?
Da mene i mog imenjaka Ivana Šarčevića ne čeka linearna eshatološka sudbina, u koju nam je obojici – kao uzornim katolicima – bez suvišnih pitanja vjerovati, onda bismo se u nekom budućem životu mogli vratiti u ove zemlje (Hercegovinu i Bosnu), vratiti se na ovo „mjesto zločina“, i provjeriti plodove stabala/modela koje ćemo podignuti idućih godina. S takvim iskustvom danas bismo lakše birali i ono što nam se – s pravom - ne čini idealnim.
Danas nam svojevrsni vodič može biti tek sveukupna narodna povijest (kao nekakav oblik našega prethodnog života), sve one mijene i modeli koji su nas zadesili u vremenu prije ovoga našeg najnovijega (o kojemu mi kao svjedoci ili akteri teško možemo suditi hladne glave), a čiji plodovi nisu baš slatki. O tome najrječitije govore – brojke: udio u stanovništvu, brojne davno zatrte i zaboravljene crkve i samostani, župe – čak cijele stare biskupije – bez vjernika.
Uz sve ograde i razočaranja „narodom“, nama danas ostaje, koliko god nam to teško padalo, prihvatiti volju većine unutar svoga etnija, taj ovozemaljski mehanizam traganja za boljim društvom. I nadati se da će većina ovaj put odabrati barem najmanje loše rješenje.
utorak, siječnja 19, 2010
Kardinal Puljić : Hrvatska zaboravila na svoju ustavnu obvezu prema Hrvatima u BiH
Uzoriti kardinal Vinko Puljić sastao se u ponedjeljak, 18. siječnja 2010. godine, s članom Predsjedništva HDZ BiH i dopredsjednikom Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda Davorom Čordašem i zamjenikom ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH Slavkom Marinom, u sjedištu Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu, priopćeno je iz HDZ BiH.
Član Predsjedništva HDZ BiH i dopredsjednik Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda Davor Čordaš istaknuo je kardinalu Puljiću da donošenje novog Zakona o prebivalištu u Republici Hrvatskoj, sa sadržajem koji je ponuđen može donijeti velike probleme potencijalnim povratnicima koji bi zbog toga mogli odustati od povratka i obnove u BiH.
Gospodin Čordaš je rekao da nije optimista, ako Hrvati koji su prognani iz BiH još 1992., budu prinuđeni birati između prebivališta u Republici Hrvatskoj ili BiH, neće donijeti odluku o trajnom iseljavanju iz BiH. Već imamo slično iskustvo iz 2001 godine kada su se povratnici zbog zdravstvenog osiguranja masovno odjavljivali sa svojih adresa u BiH i ponovno vraćali u Hrvatsku.
Donošenjem takvog zakona takođe bi se stvorili problemi prognanim Hrvatima u procesu registriranja i samom glasovanju u ovogodišnjim izborima u BiH na državnoj i entitetskoj razini.
U sličnoj situaciji naći će se i branitelji koji su ostvarili prava u RH, ali i radnici koji iz BiH trenutno rade u Republici Hrvatskoj. Smatramo da ovo pitanje treba ostaviti otvoreno do ulaska BiH u EU ili barem do 2 014 godine do kada se planira završiti povratak, barem u kapacitetu u kojem je sada otvoren, iako će taj proces ostati otvoren za Hrvate do god se i zadnji Hrvat želi vratiti na svoje ognjište u BIH.
Uzoriti kardinal Vinko Puljić za navedeni zakon kaže da je Vlada Republike Hrvatske očito zaboravila na svoju Ustavnu obvezu o Hrvatima izvan RH, te izrazio svoju veliku zabrinutost povodom ovog prijedloga zakona koji je pušten u saborsku proceduru. Također je istaknuo i svoje žaljenje što se nije ni pokušalo konzultirati s Katoličkom crkvom u BIH, a koliko je upoznat ni s predstavnicima Hrvata u Saboru RH iz 11. izborne jedinice. Smatra da je nužno otvoriti dijalog s Vladom RH I to sa svih razina I institucija iz BiH, jer je to jedini način kako se ne bi donijelo rješenje koje bi moglo imati nesagledive posljedice za položaj i opstojnost Hrvata u BiH, stoji u priopćenju HDZ BiH.
Na sastanku se razgovaralo o problemima povratka izbjeglih i raseljenih, a osobito zanimanje kardinal Puljić je izrazio za usvojenu Strategiju o rješavanju pitanja izbjeglih i raseljenih osoba.
Čordaš i Marin, upoznali su kardinala s detaljima Strategije i rješenjima koja su usvojena. Oblasti koje Strategija obuhvaća su povratak, nadoknada štete i izbor mjesta prebivališta. Marin je istakao značaj realizacije Zaključka Parlamenta BiH prema kojem je Vijeće ministara zaduženo da iznađe kreditna sredstva za povratak do 2014. godine u iznosu od 400 milijuna KM , što je i predviđeno Strategijom. Kardinal je upoznat i s planovima i financiranjem projekata obnove od sredstava za 2010. godinu putem Fonda za povratak BiH, jer je u okviru tih sredstava uz obnovu kuća, planirana i obnova vjerskih objekata, stoji na kraju priopćenja Ureda za informiranje HDZ BiH..
Član Predsjedništva HDZ BiH i dopredsjednik Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda Davor Čordaš istaknuo je kardinalu Puljiću da donošenje novog Zakona o prebivalištu u Republici Hrvatskoj, sa sadržajem koji je ponuđen može donijeti velike probleme potencijalnim povratnicima koji bi zbog toga mogli odustati od povratka i obnove u BiH.
Gospodin Čordaš je rekao da nije optimista, ako Hrvati koji su prognani iz BiH još 1992., budu prinuđeni birati između prebivališta u Republici Hrvatskoj ili BiH, neće donijeti odluku o trajnom iseljavanju iz BiH. Već imamo slično iskustvo iz 2001 godine kada su se povratnici zbog zdravstvenog osiguranja masovno odjavljivali sa svojih adresa u BiH i ponovno vraćali u Hrvatsku.
Donošenjem takvog zakona takođe bi se stvorili problemi prognanim Hrvatima u procesu registriranja i samom glasovanju u ovogodišnjim izborima u BiH na državnoj i entitetskoj razini.
U sličnoj situaciji naći će se i branitelji koji su ostvarili prava u RH, ali i radnici koji iz BiH trenutno rade u Republici Hrvatskoj. Smatramo da ovo pitanje treba ostaviti otvoreno do ulaska BiH u EU ili barem do 2 014 godine do kada se planira završiti povratak, barem u kapacitetu u kojem je sada otvoren, iako će taj proces ostati otvoren za Hrvate do god se i zadnji Hrvat želi vratiti na svoje ognjište u BIH.
Uzoriti kardinal Vinko Puljić za navedeni zakon kaže da je Vlada Republike Hrvatske očito zaboravila na svoju Ustavnu obvezu o Hrvatima izvan RH, te izrazio svoju veliku zabrinutost povodom ovog prijedloga zakona koji je pušten u saborsku proceduru. Također je istaknuo i svoje žaljenje što se nije ni pokušalo konzultirati s Katoličkom crkvom u BIH, a koliko je upoznat ni s predstavnicima Hrvata u Saboru RH iz 11. izborne jedinice. Smatra da je nužno otvoriti dijalog s Vladom RH I to sa svih razina I institucija iz BiH, jer je to jedini način kako se ne bi donijelo rješenje koje bi moglo imati nesagledive posljedice za položaj i opstojnost Hrvata u BiH, stoji u priopćenju HDZ BiH.
Na sastanku se razgovaralo o problemima povratka izbjeglih i raseljenih, a osobito zanimanje kardinal Puljić je izrazio za usvojenu Strategiju o rješavanju pitanja izbjeglih i raseljenih osoba.
Čordaš i Marin, upoznali su kardinala s detaljima Strategije i rješenjima koja su usvojena. Oblasti koje Strategija obuhvaća su povratak, nadoknada štete i izbor mjesta prebivališta. Marin je istakao značaj realizacije Zaključka Parlamenta BiH prema kojem je Vijeće ministara zaduženo da iznađe kreditna sredstva za povratak do 2014. godine u iznosu od 400 milijuna KM , što je i predviđeno Strategijom. Kardinal je upoznat i s planovima i financiranjem projekata obnove od sredstava za 2010. godinu putem Fonda za povratak BiH, jer je u okviru tih sredstava uz obnovu kuća, planirana i obnova vjerskih objekata, stoji na kraju priopćenja Ureda za informiranje HDZ BiH..
ponedjeljak, siječnja 18, 2010
Josipović: Podržao bih i tri federalne jedinice u BiH
Novoizabrani predsjednik Hrvatske Ivo Josipović izjavio je da nije pametno i mudro izvana forsirati formule za BiH, već da formulu moraju naći tri konstitutivna naroda zajedno i sami.
On je kazao da bi podržao i tri federalne jedinice ako se o tome dogovore narodi u BiH. "Sve što bi se izvana nametnulo bilo bi kratkoga vijeka", ocijenio je Josipović i dodao da je apsolutno na istom fonu kao i predsjednik Srbije Boris Tadić, odnosno da službeni Zagreb, kao i Beograd, želi da podrži dogovor tri naroda u BiH.
On je istakao da je sadašnja organizacija BiH legalna i legitimna i da nije na njemu da je mijenja. "Kada bude drugačije, kada se o tome bude razgovaralo, onda ćemo promijeniti stav.
Kada vi promijenite svoju organizaciju, to će za mene biti relevantno", rekao je Josipović za "Nezavisne novine". Na pitanje da li bi podržao BiH uređenu sa tri federalne jedinice, od kojih bi jedna bila sa hrvatskom većinom, Josipović je rekao da će apsolutno i to podržati ako se o tome dogovore tri naroda. On je dodao da želi i sa političkog i sa ljudskog aspekta da BiH nađe ključ svoje organizacije, da tri konstitutivna naroda nađu formulu oko koje će se složiti, koja će biti pravedna, odnosno koja će biti smatrana pravednom za sve.
Poskok.info
On je kazao da bi podržao i tri federalne jedinice ako se o tome dogovore narodi u BiH. "Sve što bi se izvana nametnulo bilo bi kratkoga vijeka", ocijenio je Josipović i dodao da je apsolutno na istom fonu kao i predsjednik Srbije Boris Tadić, odnosno da službeni Zagreb, kao i Beograd, želi da podrži dogovor tri naroda u BiH.
On je istakao da je sadašnja organizacija BiH legalna i legitimna i da nije na njemu da je mijenja. "Kada bude drugačije, kada se o tome bude razgovaralo, onda ćemo promijeniti stav.
Kada vi promijenite svoju organizaciju, to će za mene biti relevantno", rekao je Josipović za "Nezavisne novine". Na pitanje da li bi podržao BiH uređenu sa tri federalne jedinice, od kojih bi jedna bila sa hrvatskom većinom, Josipović je rekao da će apsolutno i to podržati ako se o tome dogovore tri naroda. On je dodao da želi i sa političkog i sa ljudskog aspekta da BiH nađe ključ svoje organizacije, da tri konstitutivna naroda nađu formulu oko koje će se složiti, koja će biti pravedna, odnosno koja će biti smatrana pravednom za sve.
Poskok.info
utorak, siječnja 12, 2010
Hrvati traže Dayton 2 za pravednu i održivu BiH
Nužno je postići temeljni politički konsenzus tri konstitutivna naroda o održivosti i budućnosti zemlje
Martin Raguž, zamjenik predsjednika HDZ 1990, jedne od dviju najjači hrvatskih stranaka u BiH, izjavio je da ova stranka smatra nužnim organiziranje nove međunarodne konferencije o Bosni i Hercegovini, odnosno svojevrsnog Daytona dva kako bi se konačno našla održiva i pravedna rješenja za BiH.
Ovakav stav Raguž pojašnjava nemogućnošću postizanja dogovora u postojećim okolnostima i uz ograničenost domaćih političkih aktera.
»Nažalost, u BiH su dominantne tendencije kozmetičkih ili prividnih ustavnih promjena koje u osnovi imaju ambiciju legaliziranja statusa quo, koji u biti znači pretvaranje ove države u labavu konfederaciju dva entiteta, s punom dominacijom Srba u Republici Srpskoj i Bošnjaka u Federaciji BiH, s pogubnim posljedicama u vidu trajne političke marginalizacije Hrvata, kazao je Raguž u intervjuu za sarajevsko »Oslobođenje«.
Po njegovom mišljenju, postojeći rasplet u BiH na relaciji Sarajevo - Banja Luka, koji vodi ka gruboj podjeli zemlje, ne može opstati i stoga je nužno postići temeljni politički konsenzus tri konstitutivna naroda o održivosti i budućnosti ove zemlje bez ekskluziviteta i dvojakih standarda, bilo u institucionalnom, bilo u teritorijalnom smislu.
Ipak, on nije toliko optimističan da bi do ustavnih promjena moglo doći u 2010., izbornoj godini u BiH: »Šanse za ozbiljniju ustavnu reformu u izbornoj godini objektivno su reducirane. Ne postoji spremnost ni domaćih ni međunarodnih struktura za ozbiljniji pomak. Mi smo i dalje na stajalištu da ključni međunarodni akteri ne mogu pobjeći od odgovornosti za ovakav negativan rasplet, s obzirom na način na koji je postignut Daytonski mirovni sporazum. Nije dovoljno reći: to je vaša unutarnja stvar, s obzirom na karakter startnih pozicija koje imaju strane u BiH, jer je takav pristup na ovim prostorima često imao vrlo pogubne posljedice.«
Podsjetimo, Predsjedništvo HDZ 1990 ocijenilo je prošloga tjedna da je političko stanje u BiH alarmantno te da je BiH bliža raspadu nego integraciji.
»Posljednji pokušaj promjene ustava u tzv. Butmirskom procesu nije uspio, a nije ni mogao uspjeti jer je projektiran na istrunulim temeljima Aneksa IV Daytonskog mirovnog sporazuma. Bio je to pokušaj da se kroz kozmetičke promjene legalizira BiH kao konfederacija dva nacionalna entiteta s dominacijom Bošnjaka u jednom i Srba u drugom entitetu, bez ambicije da se suštinski rješava pozicija hrvatskog naroda«, zaključeno je na sjednici Predsjedništva ove stranke.
Martin Raguž, zamjenik predsjednika HDZ 1990, jedne od dviju najjači hrvatskih stranaka u BiH, izjavio je da ova stranka smatra nužnim organiziranje nove međunarodne konferencije o Bosni i Hercegovini, odnosno svojevrsnog Daytona dva kako bi se konačno našla održiva i pravedna rješenja za BiH.
Ovakav stav Raguž pojašnjava nemogućnošću postizanja dogovora u postojećim okolnostima i uz ograničenost domaćih političkih aktera.
»Nažalost, u BiH su dominantne tendencije kozmetičkih ili prividnih ustavnih promjena koje u osnovi imaju ambiciju legaliziranja statusa quo, koji u biti znači pretvaranje ove države u labavu konfederaciju dva entiteta, s punom dominacijom Srba u Republici Srpskoj i Bošnjaka u Federaciji BiH, s pogubnim posljedicama u vidu trajne političke marginalizacije Hrvata, kazao je Raguž u intervjuu za sarajevsko »Oslobođenje«.
Po njegovom mišljenju, postojeći rasplet u BiH na relaciji Sarajevo - Banja Luka, koji vodi ka gruboj podjeli zemlje, ne može opstati i stoga je nužno postići temeljni politički konsenzus tri konstitutivna naroda o održivosti i budućnosti ove zemlje bez ekskluziviteta i dvojakih standarda, bilo u institucionalnom, bilo u teritorijalnom smislu.
Ipak, on nije toliko optimističan da bi do ustavnih promjena moglo doći u 2010., izbornoj godini u BiH: »Šanse za ozbiljniju ustavnu reformu u izbornoj godini objektivno su reducirane. Ne postoji spremnost ni domaćih ni međunarodnih struktura za ozbiljniji pomak. Mi smo i dalje na stajalištu da ključni međunarodni akteri ne mogu pobjeći od odgovornosti za ovakav negativan rasplet, s obzirom na način na koji je postignut Daytonski mirovni sporazum. Nije dovoljno reći: to je vaša unutarnja stvar, s obzirom na karakter startnih pozicija koje imaju strane u BiH, jer je takav pristup na ovim prostorima često imao vrlo pogubne posljedice.«
Podsjetimo, Predsjedništvo HDZ 1990 ocijenilo je prošloga tjedna da je političko stanje u BiH alarmantno te da je BiH bliža raspadu nego integraciji.
»Posljednji pokušaj promjene ustava u tzv. Butmirskom procesu nije uspio, a nije ni mogao uspjeti jer je projektiran na istrunulim temeljima Aneksa IV Daytonskog mirovnog sporazuma. Bio je to pokušaj da se kroz kozmetičke promjene legalizira BiH kao konfederacija dva nacionalna entiteta s dominacijom Bošnjaka u jednom i Srba u drugom entitetu, bez ambicije da se suštinski rješava pozicija hrvatskog naroda«, zaključeno je na sjednici Predsjedništva ove stranke.
IZDVOJEN KOMENTAR: Priznajemo, krivi smo
Ovom rečenicom (samo u jednini) obraća se okrivljenik na sudu kad priznaje svoju krivnju za počinjeno kazneno djelo. Parafrazirajući tu frazu, u ime hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini (u Hrvatskoj znanog kao Hercegovci, Bosanci, Hecegbosanci, Kamenjarci, Seljačine, Lopovi, Čobani), priznajem krivnju Vama - Hrvatima u RH za korištenje ustavnog prava svakog državljana RH – izlaska na izbore.
Priznajem i krivnju za primanje 20-tak milijuna kuna svake godina iz proračuna RH, kojeg donosi sabor. Ali, budući da smo mi pretplaćeni na krivnju (kao što ste Vi - Hrvati iz RH pretplaćeni na traženje krivaca za svoju situaciju) naša krivnja tu ne prestaje. Izvinjavam se i za činjenicu što nismo iskopali još jedno Buško blato u Hercegovini pa da se ne dogodi da Dubrovnik ostaje par dana bez električne energije i da HEP ne crpi samo 600-tinjak milijuna kuna vrijednosti električne energije, nego bar jednu milijardu. Primite naše iskrene isprike i za činjenicu što kupujemo Vaše proizvode, jer kad sa svim državama sa kojima trgujete imate robni deficit, zašto bi bili u suficitu sa jednom zaostalom Bosnom i Hercegovinom?
Žao nam je i činjenice što svake godine u Hrvatskoj, nakon završetka studija, ostane živjeti na stotine mladih Hrvata iz Bih jer zauzimaju radna mjesta Vašim novopečenim intelektualcima (kojih je u RH jako puno), pa oni sreću moraju potražiti u inozemstvu. Vezano za zadnju ispriku priznajemo i krivnju za permanentno, višestoljetno, doseljavanje u Vašu državu, jer RH oduvijek ima visok prirodni priraštaj i uz nas postaje tijesno.
Od naših živućih branitelja i članova obitelji poginulih, primite iskrenu ispriku za dolazak na ratišta diljem Lijepe Vaše i za suprostavljanje srpskom agresoru na samom početku agresije, jer što su oni imali tražiti u RH kad tu ne plaćaju porez i samo zauzimaju mjesto na prvoj liniji Vama iz RH koji ste čekali u redovima za odlazak na istu? I na kraju, budući da smo sportska nacija, primite isprike i na tom polju. Izvinjavam se u ime Marina Čilića što još nije postao broj 1 na ATP listi, u ime Ćire, Šukera, Bobana, braće Kovač, Ćorluke , Šimunića i ostalih što Hrvatska još nije osvojila svjetsko prvenstvo u nogometu.
Uvijek krivi, Hrvati iz Bosne i Hercegovine.
Tomislav iz Tomislavgrada l poskok.info
Priznajem i krivnju za primanje 20-tak milijuna kuna svake godina iz proračuna RH, kojeg donosi sabor. Ali, budući da smo mi pretplaćeni na krivnju (kao što ste Vi - Hrvati iz RH pretplaćeni na traženje krivaca za svoju situaciju) naša krivnja tu ne prestaje. Izvinjavam se i za činjenicu što nismo iskopali još jedno Buško blato u Hercegovini pa da se ne dogodi da Dubrovnik ostaje par dana bez električne energije i da HEP ne crpi samo 600-tinjak milijuna kuna vrijednosti električne energije, nego bar jednu milijardu. Primite naše iskrene isprike i za činjenicu što kupujemo Vaše proizvode, jer kad sa svim državama sa kojima trgujete imate robni deficit, zašto bi bili u suficitu sa jednom zaostalom Bosnom i Hercegovinom?
Žao nam je i činjenice što svake godine u Hrvatskoj, nakon završetka studija, ostane živjeti na stotine mladih Hrvata iz Bih jer zauzimaju radna mjesta Vašim novopečenim intelektualcima (kojih je u RH jako puno), pa oni sreću moraju potražiti u inozemstvu. Vezano za zadnju ispriku priznajemo i krivnju za permanentno, višestoljetno, doseljavanje u Vašu državu, jer RH oduvijek ima visok prirodni priraštaj i uz nas postaje tijesno.
Od naših živućih branitelja i članova obitelji poginulih, primite iskrenu ispriku za dolazak na ratišta diljem Lijepe Vaše i za suprostavljanje srpskom agresoru na samom početku agresije, jer što su oni imali tražiti u RH kad tu ne plaćaju porez i samo zauzimaju mjesto na prvoj liniji Vama iz RH koji ste čekali u redovima za odlazak na istu? I na kraju, budući da smo sportska nacija, primite isprike i na tom polju. Izvinjavam se u ime Marina Čilića što još nije postao broj 1 na ATP listi, u ime Ćire, Šukera, Bobana, braće Kovač, Ćorluke , Šimunića i ostalih što Hrvatska još nije osvojila svjetsko prvenstvo u nogometu.
Uvijek krivi, Hrvati iz Bosne i Hercegovine.
Tomislav iz Tomislavgrada l poskok.info
ponedjeljak, siječnja 11, 2010
Sto tisuća Hrvata iz BiH poslalo SOS poruku Zagrebu
Hrvati iz BiH, zapravo su Bandića iskoristili kao medij za slanje SOS poruke Hrvatskoj i Zagrebu- poslušajte nas, pomozite nam, i mi smo dio hrvatskog tjela, ali dio kojeg boli, a vas baš briga što nas boli.
Da je Ivo Josipović u predsjedničkoj kampanji rekao da je dvoentitetska država nepravedna, da su Hrvati u BH neravnopravni i da i oni imaju pravo na entitet, da će to pravo on aktivno podupirati, da smatra da tronacionalna BiH može opstati samo kao troentitetska država, a da je Milan Bandić ostao pri svojim floskulama s početka kampanje o „podršci jedinstvenoj, demokratsdkoj, cjelovitoj BiH ravnopravnih naroda i građana“, vrlo je vjerojatno da bi velika većina hrvatskih birača u BiH glasovala za kandidata SDP-a.
Blizu 100 tisuća Hrvata u BiH, nije naime, u nedjelju glasovalo za Bandića, niti protiv Josipovića već za treći entitet. Podsjetimo se kako je na početku kampanje Bandić imao bjanco potporu u Hercegovini, jer je Hercegovac, a onda je ta potpora rapidno počela padati kada je u izjavama sarajevskim medijima na izravno pitanje o trećem entitetu, odgovorio kako glavninu problema u BiH može rješiti gospodarstvo. Suočen sa žestokim kritikama da je zatajio Hrvate u BiH, da ignorira njihove težnje, da se dodvorava Sarajevu, i ponaša poput Mesića, Bandić je preko noći promjenio priču, uvidjevši kako mu zbog tih izjava rapidno pada popularnost, a da masovnu potporu birača u BiH može dobiti samo spomene li treći entitet. Prilikom posjete Mostaru izjavio je kako je "treći entitet neminovnost", uz dodatak "da ga on ne priželjkuje i ne zagovara, ali ako ne bude povratka u RS, a Bošnjaci nastave preglasavati Hrvate u Federaciji onda je jedino rješenje treći entitet"..I to je neprestano ponavljao do kraja kampanje. Spominjanje trećeg entiteta i plašenje crvenim Josipovićem mobilizirao je biračko tjelo u BiH, kao nitko prije njega.
Hrvati iz BiH, zapravo su Bandića iskoristili kao medij za slanje SOS poruke Hrvatskoj i Zagrebu- poslušajte nas, pomozite nam, i mi smo dio hrvatskog tjela, ali dio kojeg boli, a vas baš briga što nas boli. Deset godina aktualni hrvatski predsjednik Stipe Mesić bio je gluh za nevolje, težnje i frustracije bh sunarodnjaka, ni jednom u dva mandata nespomenuvši da su Hrvati u BiH, i institucionalno i stvarno neravnopravni. Ni jednom ih nije posjetio, a bezbroj puta je bio u Sarajevu, tjeravši mlin ba unitarnu bošnjačku vodu, majorizacije i marginalizacije Hrvata.
Zbog masovnog izlaska na birališta i gotovo stopostotne podrške Bandiću Hrvate iz BiH se, sada, percipira kao konzervativce, desničare, neosjetljive na pitanja korupcije, socijalne pravde, koje je potencirao Josipović. Zato je njihov položaj, sada, još tragičniji. Desničarstvo bh Hrvata nije nešto što ih razlikuje od ostalih, nešto uređeno, svojstveno samo njima. Oni će biti desničari sve dok se u BiH ne izbore za institucionalizaciju i teritorijalizaciju svog suvereniteta, kao što su desni svi narodi na svjetu kojima se to pravo, pravo na institucionalizaciju slobode osporava, a jednako su osjetljivi na korupciju i nepravdu kao svi drugi.
Iako im se nije svidio Bandićev dodatak spominjenu trećeg entiteta, da ga „ne zagovara i ne priželjkuje“, ali da će on biti neminovnost, glasovali su za njega i zbog toga „što je naš“, pa će na njega lakše moći utjecati, lakše mu objasniti zašto taj treći entitet „oni priželjkuju i zagovaraju“. Računali su da će takav hrvatski predsjednik, utjecati na europske lidere, da bar prestanu govoriti gluposti, koje vrijeđaju zdrav razum, kako je daytonska dvoentitetska BiH budućnost, a troentitetska retrogradnost. Kako treći entitet znači podjelu, a dva entiteta ne znače.
Za razliku od Mesića i Josipovićeve stranke SDP-a, novoizabrani hrvatski predsjednik nije protiv glasovanja hrvatskih državljana u BiH na izborima za hrvatska tjela vlasti. On je za razliku od odlazećeg predsjednika u kampanji došao među Hrvate u BiH. Obećao je poraditi na popravljanju položaja Hrvata u BiH, rekao kako će Hrvatska u njegovom mandatu nastaviti pomagati svoje sunarodnjake, s tim da tu pomoć trema usmjeriti u sferu gospodarstva, te se založio za ravnopravnost sva tri naroda u BiH. Hrvati iz BiH glasovanjem za Bandića poslali su poruku i Ivi Josipoviću- I Hrvati u BiH čeznu za pravdom. Sada im ostaje samo nada kako će je on razumjeti. I da će borbu za popravljanje položaja Hrvata u BiH shvatiti kako dužnost predsjednika države, koja je svoje sunarodnjake u BiH, potpisom prvog hrvatskog predsjednika gurnula u Daytoniju. I kao dug Hrvatima u BiH, kojima je i Hrvatska domovina i za čiju slobodu su krvarili, kad je osvajača Milošević razarao. Konačno i u intresu Hrvatske i jačanja njezinog utjecaja u regiji je da Hrvati budi politički faktor u BiH.
nedjelja, siječnja 10, 2010
Dijaspora opet odlučila!
Piše: Petar Miloš
Svugdje u demokratskom svijetu glasovanje je tajno, osim glasovanja dijaspore u RH. Doduše, tu glasači također glasuju tajno, ali ih konačni rezultati otkrivaju. Čim se objavi da je većina glasača npr. iz Hercegovine glasovala za određenog kandidata, to frustriranim ljudima u RH šalje političku poruku..
Netom završeni izbori za Predsjednika RH već treći put pokazuju kako se na jednostavan način može zasjesti na Pantovčak – naprosto se u kampanji unaprijed treba odreći glasova dijaspore, a Hercegovce po mogućnosti optužiti za sve nevolje u RH, što je u dva navrata veoma uspješno učinio Mesić. Doduše, Josipović nije imao potrebe blatiti glasače iz dijapore i BiH, jer mu je protukandidat bio podrijetlom Hercegovac. Sasvim dovoljno da glasači u Hrvatskoj zaokruže bilo koga, samo ne za čovjeka iz Pogane Vlake. No ovdje nije riječ o Josipoviću i Bandiću, nego o nečem drugom.
Nakon što je Mesić na krilima antihercegovačkih izjava dobio glasove, on se nije ponašao politički, nego ljudski. To znači da je zamrzio dijasporu, napose Hercegovce koji su mahom glasovali za njegova protukandidata, tj. protiv njega. I prigodom brojnih posjeta Sarajevu, Tuzli, Zenici… nikada nije našao vremena posjetiti Mostar, Široki, Livno, Orašje, Vitez, Jajce… ili barem kakvo hrvatsko kulturno-umjetničko društvo. Naprotiv, zalagao se za ukidanje glasovanja dijaspore i hrvatskih državljana u BiH. Novi predsjednik potječe iz stranke koja se također zalaže za ukidanje glasovanja dijaspore.
Svugdje u demokratskom svijetu glasovanje je tajno, osim glasovanja dijaspore u RH. Doduše, tu glasači također glasuju tajno, ali ih konačni rezultati otkrivaju. Čim se objavi da je većina glasača npr. iz Hercegovine glasovala za određenog kandidata, to frustriranim ljudima u RH koji razmišljaju po nametnutim stereotipima šalje političku poruku da su svi Hercegovci isti. Nu, Hercegovci nam hoće zapovijedati, misle oni da smo mi veslo sisali, kakvi su to Hrvati koji pametuju iz Mostara, Berlina ili Beča kad nisu porezni obveznici, još svoga čovjeka kandidiraju, kakav bezobrazluk…
Glasovanje dijaspore u svijetu je normalna stvar, posebice u državama koje imaju veliko iseljeništvo kao što su Italija, Irska, Izrael… No u Hrvatskoj je glasovanje dijaspore postalo kancerozno političko tkivo i predmet političkih manipulacija što dokazuje demokratsku nezrelost Hrvatske. Zbog nesmiljene borbe za vlast tu su mnogi spremni reducirati izborno tijelo, nesvjesni činjenice da time reduciraju hrvatske gospodarske, političke, športske, intelektualne i sve druge potencijale. A to reduciranje nema kraja. Nakon Hercegovaca, borci za vlast će istu stvar radi političke pragme učiniti (ili već čine) s Istrom, Slavonijom, Dalmacijom, Zagorjem…, pa će ostati samo Zagreb. Istinska politika ne bi se smjela baviti reduciranjem, nego integracijom.
Godine 1971. gastarbajteri iz moga sela predložiše meni i mojim kolegama studentima iz sela da bi se iz našeg vrela Studena mogao dovesti vodovod. Kao u Njemačkoj. No toj se ideji usprotivilo 90% kućnih domaćina, nazvavši nas đavlima. Jer, nemere voda priko brda. No voda je protekla nakon dvije godine. I danas «vrije u svakoj kući».
Hrvatska se politika «zamlila». Dolazi na mlinski kotač više žita nego ga može samljeti. I umjesto da popravi mlin, ona odbija mušterije, jer nema kapaciteta. I dok velike, moćne i «pametne» države asimiliraju čak i one strance koji ne znaju engleski i ne sviraju klavir, maloj Hrvatskoj je previše Hrvata.
PS: Ovaj tekst sam napisao na Božić 2009. godine, dakle prije rezultata predsjedničkih izbora.
dnevnik.ba
Svugdje u demokratskom svijetu glasovanje je tajno, osim glasovanja dijaspore u RH. Doduše, tu glasači također glasuju tajno, ali ih konačni rezultati otkrivaju. Čim se objavi da je većina glasača npr. iz Hercegovine glasovala za određenog kandidata, to frustriranim ljudima u RH šalje političku poruku..
Netom završeni izbori za Predsjednika RH već treći put pokazuju kako se na jednostavan način može zasjesti na Pantovčak – naprosto se u kampanji unaprijed treba odreći glasova dijaspore, a Hercegovce po mogućnosti optužiti za sve nevolje u RH, što je u dva navrata veoma uspješno učinio Mesić. Doduše, Josipović nije imao potrebe blatiti glasače iz dijapore i BiH, jer mu je protukandidat bio podrijetlom Hercegovac. Sasvim dovoljno da glasači u Hrvatskoj zaokruže bilo koga, samo ne za čovjeka iz Pogane Vlake. No ovdje nije riječ o Josipoviću i Bandiću, nego o nečem drugom.
Nakon što je Mesić na krilima antihercegovačkih izjava dobio glasove, on se nije ponašao politički, nego ljudski. To znači da je zamrzio dijasporu, napose Hercegovce koji su mahom glasovali za njegova protukandidata, tj. protiv njega. I prigodom brojnih posjeta Sarajevu, Tuzli, Zenici… nikada nije našao vremena posjetiti Mostar, Široki, Livno, Orašje, Vitez, Jajce… ili barem kakvo hrvatsko kulturno-umjetničko društvo. Naprotiv, zalagao se za ukidanje glasovanja dijaspore i hrvatskih državljana u BiH. Novi predsjednik potječe iz stranke koja se također zalaže za ukidanje glasovanja dijaspore.
Svugdje u demokratskom svijetu glasovanje je tajno, osim glasovanja dijaspore u RH. Doduše, tu glasači također glasuju tajno, ali ih konačni rezultati otkrivaju. Čim se objavi da je većina glasača npr. iz Hercegovine glasovala za određenog kandidata, to frustriranim ljudima u RH koji razmišljaju po nametnutim stereotipima šalje političku poruku da su svi Hercegovci isti. Nu, Hercegovci nam hoće zapovijedati, misle oni da smo mi veslo sisali, kakvi su to Hrvati koji pametuju iz Mostara, Berlina ili Beča kad nisu porezni obveznici, još svoga čovjeka kandidiraju, kakav bezobrazluk…
Glasovanje dijaspore u svijetu je normalna stvar, posebice u državama koje imaju veliko iseljeništvo kao što su Italija, Irska, Izrael… No u Hrvatskoj je glasovanje dijaspore postalo kancerozno političko tkivo i predmet političkih manipulacija što dokazuje demokratsku nezrelost Hrvatske. Zbog nesmiljene borbe za vlast tu su mnogi spremni reducirati izborno tijelo, nesvjesni činjenice da time reduciraju hrvatske gospodarske, političke, športske, intelektualne i sve druge potencijale. A to reduciranje nema kraja. Nakon Hercegovaca, borci za vlast će istu stvar radi političke pragme učiniti (ili već čine) s Istrom, Slavonijom, Dalmacijom, Zagorjem…, pa će ostati samo Zagreb. Istinska politika ne bi se smjela baviti reduciranjem, nego integracijom.
Godine 1971. gastarbajteri iz moga sela predložiše meni i mojim kolegama studentima iz sela da bi se iz našeg vrela Studena mogao dovesti vodovod. Kao u Njemačkoj. No toj se ideji usprotivilo 90% kućnih domaćina, nazvavši nas đavlima. Jer, nemere voda priko brda. No voda je protekla nakon dvije godine. I danas «vrije u svakoj kući».
Hrvatska se politika «zamlila». Dolazi na mlinski kotač više žita nego ga može samljeti. I umjesto da popravi mlin, ona odbija mušterije, jer nema kapaciteta. I dok velike, moćne i «pametne» države asimiliraju čak i one strance koji ne znaju engleski i ne sviraju klavir, maloj Hrvatskoj je previše Hrvata.
PS: Ovaj tekst sam napisao na Božić 2009. godine, dakle prije rezultata predsjedničkih izbora.
dnevnik.ba
srijeda, siječnja 06, 2010
U Sarajevu 31 napad na vjerske objekte
Tijekom 2009. u Sarajevskoj županiji je počinjeno 31 kazneno djelo napada na vjerske objekte od čega se za 11 znaju počinitelji. Od ovog broja 13 puta su napadnuti katoličko vjerski objekti, 14 puta pravoslavni i 4 puta islamski. Islamski vjerski objekti su uglavnom napadani iz koristoljublja, dok kad se radi o napadima na objekte druge dvije konfesije osim krađe njih karakterizira i vandalizam odnosno razbijanje stakala na crkvama i skrnavljenja groblja. Za skrnavljenje groblja ilustrativan je primjer u Hadžičima gdje su dva pravoslavna groblja u protekloj godini oštećena pet puta. Piše Dnevni list.
Netko mora odgovarati
Predsjednik Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva (HKDD) i župnik Župe svetog Luke u Sarajevu, don Ante Jelić je ogorčen jer od policije i tužiteljstva nema nikakvu povratnu informaciju o sankciji počinitelja. “Ako se i pronađe počinitelj onda se čuje da je maloljetan. Pa ako je on maloljetan, imaju oca i majku pa neka plate globu. Netko mora odgovarati”, istaknuo je Jelić. On smatra da nije bilo bez cilja to što su prozori na crkvi Sv. Luke u ožujku tri puta u jednom tjednu porazbijani, kao ni to što je u Božićnoj noći obijen gostinjac HKDD-a iz kojeg su odnesene umjetničke slike u vrijednosti od 50.000 maraka.
Vjerska netrpeljivost
Paroh sarajevski otac Vanja Jovanović hvali suradnju s policijom, ali kad se radi o razrješavanju kaznenih djela - informacija nema. “Napadi na vjerske objekte apsolutno odražavaju vjersku netrpeljivost i shodno tomu to treba sankcionirati. Time ćemo isključiti da se radi o maloljetnicima ili maloumnim ljudima, dakle onima koji ne mogu snositi odgovornosti”, kazao je otac Vanja i dodao da treba razlikovati napad ukoliko počinitelj otuđi novac ili razvaljuje nadgrobne spomenike. “Evidentno je da se u Sarajevu najviše pljačka Islamska zajednica. Drugo je kad se nešto napadne, a da taj netko nema nikakvu materijalnu korist”, kazao je otac Vanja.
Napadi iz koristoljublja
Portparol Islamske zajednice BiH Ekrem Tucaković je potvrdio da se napadi na islamske vjerske objekte događaju iz koristoljublja. On je pojasnio da su džamije u Sarajevu često obijane i provaljivane jer se obično smatra da postoji novac u džamiji ili se otuđuju kasice za dobrotvorne priloge vjernike tako da je puno veća šteta nego što se novca odnese. Na pitanje smatra li da su napadi na vjerske objekte drugih konfesija znak vjerske netrpeljivosti Tucaković je kazao da se to ne može isključiti. “Možda neki napadi i pisanje nekih grafita, oštećenja nadgrobnih spomenika mogu biti znak vjerske netrpeljivosti ili nepodnošenja drugog i drukčijeg što je za svaku osudu”, istaknuo je Tucaković
Istraga je u tijeku
Glasnogovornica Tužiteljstva SŽ-a Jasmina Iftić je za naš list kazala da je za djelo izazivanja narodnosne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti propisana kazna od jedne do pet godina, ali ovisi od toga kako je karakteriziran postupak. “Kad su u pitanju napadi na vjerske objekte, većinom se radi o kaznenom djelu oštećenja tuđe stvari. Za to djelo je propisana kazna od godinu dana. Ako su počinitelji punoljetne osobe obično se izriču uvjetne osude, a ako se radi o maloljetnim osobama ili se postupak ne provodi ili se izriču blaže odgojne mjere koje se sastoje od pojačanog nadzora roditelja ili Centra za socijalni radi ili upućivanje u disciplinski centar”, kazala je Iftić. Provjeravali smo neke sankcije prema osobama koje su u prošloj godini izvršile napade na vjerske objekte. Većinom su to maloljetnici protiv kojih se neće provoditi sudski postupak, a kad se radi o punoljetnicima istraga je još u tijeku.
LO
Netko mora odgovarati
Predsjednik Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva (HKDD) i župnik Župe svetog Luke u Sarajevu, don Ante Jelić je ogorčen jer od policije i tužiteljstva nema nikakvu povratnu informaciju o sankciji počinitelja. “Ako se i pronađe počinitelj onda se čuje da je maloljetan. Pa ako je on maloljetan, imaju oca i majku pa neka plate globu. Netko mora odgovarati”, istaknuo je Jelić. On smatra da nije bilo bez cilja to što su prozori na crkvi Sv. Luke u ožujku tri puta u jednom tjednu porazbijani, kao ni to što je u Božićnoj noći obijen gostinjac HKDD-a iz kojeg su odnesene umjetničke slike u vrijednosti od 50.000 maraka.
Vjerska netrpeljivost
Paroh sarajevski otac Vanja Jovanović hvali suradnju s policijom, ali kad se radi o razrješavanju kaznenih djela - informacija nema. “Napadi na vjerske objekte apsolutno odražavaju vjersku netrpeljivost i shodno tomu to treba sankcionirati. Time ćemo isključiti da se radi o maloljetnicima ili maloumnim ljudima, dakle onima koji ne mogu snositi odgovornosti”, kazao je otac Vanja i dodao da treba razlikovati napad ukoliko počinitelj otuđi novac ili razvaljuje nadgrobne spomenike. “Evidentno je da se u Sarajevu najviše pljačka Islamska zajednica. Drugo je kad se nešto napadne, a da taj netko nema nikakvu materijalnu korist”, kazao je otac Vanja.
Napadi iz koristoljublja
Portparol Islamske zajednice BiH Ekrem Tucaković je potvrdio da se napadi na islamske vjerske objekte događaju iz koristoljublja. On je pojasnio da su džamije u Sarajevu često obijane i provaljivane jer se obično smatra da postoji novac u džamiji ili se otuđuju kasice za dobrotvorne priloge vjernike tako da je puno veća šteta nego što se novca odnese. Na pitanje smatra li da su napadi na vjerske objekte drugih konfesija znak vjerske netrpeljivosti Tucaković je kazao da se to ne može isključiti. “Možda neki napadi i pisanje nekih grafita, oštećenja nadgrobnih spomenika mogu biti znak vjerske netrpeljivosti ili nepodnošenja drugog i drukčijeg što je za svaku osudu”, istaknuo je Tucaković
Istraga je u tijeku
Glasnogovornica Tužiteljstva SŽ-a Jasmina Iftić je za naš list kazala da je za djelo izazivanja narodnosne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti propisana kazna od jedne do pet godina, ali ovisi od toga kako je karakteriziran postupak. “Kad su u pitanju napadi na vjerske objekte, većinom se radi o kaznenom djelu oštećenja tuđe stvari. Za to djelo je propisana kazna od godinu dana. Ako su počinitelji punoljetne osobe obično se izriču uvjetne osude, a ako se radi o maloljetnim osobama ili se postupak ne provodi ili se izriču blaže odgojne mjere koje se sastoje od pojačanog nadzora roditelja ili Centra za socijalni radi ili upućivanje u disciplinski centar”, kazala je Iftić. Provjeravali smo neke sankcije prema osobama koje su u prošloj godini izvršile napade na vjerske objekte. Većinom su to maloljetnici protiv kojih se neće provoditi sudski postupak, a kad se radi o punoljetnicima istraga je još u tijeku.
LO
Crkva na Grbavici osam godina čeka dozvole
SARAJEVO - Priča o gradnji crkve Sv. Ignjacija u sarajevskom naselju Grbavica počinje 2001. kad je od Zavoda za planiranje Sarajevske županije zatražena lokacija. Ponuđena je jedna koja se nalazila na području druge župe što je za ovu crkvu bilo neprihvatljivo. Nakon toga je ponuđena druga lokacija na Grbavici. Ovo je bilo prihvatljivo, ali se zbog protivljenja građana te mjesne zajednice moralo od nje odustati. “Malo neobično, netolerantno da se jednoj vjerskoj skupini na taj način protivi”, kazao je župnik Župe sv. Ignjacija, isusovac, otac Ivan Cindori. Napokon je 2009. ovoj crkvi dodijeljeno općinsko zemljište prihvatljivo za obje strane. No saga se nastavlja.
Općina ne odgovara
Čekanje dozvola i odobrenja traje mjesecima. Crkva treba Općini platiti pravo prijenosa zemljišta. Radi se o 788 četvornih metara, a četvorni metar košta 300 maraka. Crkva je podnijela molbu Općini Novo Sarajevo da se oslobodi plaćanja troškova prijenosa zemljišta početkom kolovoza 2009., ali do danas nije dobila odgovor. “Važno nam je da dobijemo taj odgovor jer bez toga ne možemo poduzeti daljnje korake. Mi smo molbu podnijeli s vjerom u pravnu državu. Važno nam je da to bude lijepi suživot i osjećanje da nitko nije ni iznad ni ispod drugoga, nego da smo ravnopravni u jednoj državi gdje se poštuju prava onih koji žele imati svoj crkveni i župni objekt”, kazao je Cindori. Također postoji zastoj na dobivanju urbanističke suglasnosti. “Idejni projekt je nešto izmijenjen u odnosu na prethodni, ali su gabariti ostali isti. Ništa se značajno ne mijenja. I tu se nadamo pozitivnom rješenju jer bi svakom gradu trebalo biti važno da monumentalne građevine budu lijepe. One se ne grade samo za jednu godinu nego za stoljeća”, istaknuo je Cindori.
Načelnik sve demantira
“Ja sam ovom projektu dao prioritet”, kazao je načelnik općine Novo Sarajevo Nedžad Koldžo. “Prema Zakonu o građevinskom zemljištu, koji je nametnuo OHR, samo državna tijela mogu besplatno dobiti zemlju. Za sve ostale postoji obveza plaćanje naknade sukladno procjeni sudskog vještaka. Imamo sad slučaj i s dvije džamije koje podliježu obvezi plaćanja”, istaknuo je Koldžo. Govoreći o urbanističkoj dozvoli Koldžo je kazao da je zahtjev za izmjenu urbanističke dozvole podnesen 24. kolovoza 2009. godine, a 8. rujna je poslan odgovor da tražena dopuna nije u skladu s važećim regulacijskim planom. “Nakon toga pokrenuli smo proceduru prema Zavodu za planiranje da utvrdimo kako se takve situacije mogu prevladati. Početkom prosinca dobili smo odgovor od ovog zavoda i sad provodimo proceduru usuglašavanja”, istaknuo je Koldžo. On je dodao da će Općina sve učiniti i povećati zacrtani tlocrt objekta u onom opsegu u kojem se to može uraditi. Koldžo negira da se u zahtjevu nisu mijenjali gabariti: “Suštinski će nešto biti pozitivno riješeno, ali ne sve jer zahtjev predviđa gradnju od ruba do ruba parcele, skoro s izlaskom na prometnicu što je nemoguće. U svakom slučaju dat će se maksimalno što se može”, istaknuo je Koldžo.
Sve je rješivo
Premijer FBiH Mustafa Mujezinović je za naš list potvrdio da je prije pet mjeseci obećao nadbiskupu vrhbosanskom, kardinalu Vinku Puljiću da će malo ubrzati dobivanje nužnih dozvola. “Razgovarao sam s načelnikom općine Novo Sarajevo Nedžadom Koldžom vezano uz ovu temu i on me je obavijestio da ima određenih tehničkih, urbanističkih problema međutim da je sve rješivo”, kazao je Mujezinović. Na pitanje hoće li ponovno iskoristi svoj utjecaj prema Koldži, premijer je kazao da je najvjerojatnije problem na relaciji župnika i načelnika općine. “Nisam ja šef načelnicima. Trebamo zajednički raditi pripominjati, napominjati, ali bi najprije trebalo intenzivirati odnose između Župe i Općine”, istaknuo je Mujezinović.
Piše: Mirela Zrno / dnevni-list.ba
Općina ne odgovara
Čekanje dozvola i odobrenja traje mjesecima. Crkva treba Općini platiti pravo prijenosa zemljišta. Radi se o 788 četvornih metara, a četvorni metar košta 300 maraka. Crkva je podnijela molbu Općini Novo Sarajevo da se oslobodi plaćanja troškova prijenosa zemljišta početkom kolovoza 2009., ali do danas nije dobila odgovor. “Važno nam je da dobijemo taj odgovor jer bez toga ne možemo poduzeti daljnje korake. Mi smo molbu podnijeli s vjerom u pravnu državu. Važno nam je da to bude lijepi suživot i osjećanje da nitko nije ni iznad ni ispod drugoga, nego da smo ravnopravni u jednoj državi gdje se poštuju prava onih koji žele imati svoj crkveni i župni objekt”, kazao je Cindori. Također postoji zastoj na dobivanju urbanističke suglasnosti. “Idejni projekt je nešto izmijenjen u odnosu na prethodni, ali su gabariti ostali isti. Ništa se značajno ne mijenja. I tu se nadamo pozitivnom rješenju jer bi svakom gradu trebalo biti važno da monumentalne građevine budu lijepe. One se ne grade samo za jednu godinu nego za stoljeća”, istaknuo je Cindori.
Načelnik sve demantira
“Ja sam ovom projektu dao prioritet”, kazao je načelnik općine Novo Sarajevo Nedžad Koldžo. “Prema Zakonu o građevinskom zemljištu, koji je nametnuo OHR, samo državna tijela mogu besplatno dobiti zemlju. Za sve ostale postoji obveza plaćanje naknade sukladno procjeni sudskog vještaka. Imamo sad slučaj i s dvije džamije koje podliježu obvezi plaćanja”, istaknuo je Koldžo. Govoreći o urbanističkoj dozvoli Koldžo je kazao da je zahtjev za izmjenu urbanističke dozvole podnesen 24. kolovoza 2009. godine, a 8. rujna je poslan odgovor da tražena dopuna nije u skladu s važećim regulacijskim planom. “Nakon toga pokrenuli smo proceduru prema Zavodu za planiranje da utvrdimo kako se takve situacije mogu prevladati. Početkom prosinca dobili smo odgovor od ovog zavoda i sad provodimo proceduru usuglašavanja”, istaknuo je Koldžo. On je dodao da će Općina sve učiniti i povećati zacrtani tlocrt objekta u onom opsegu u kojem se to može uraditi. Koldžo negira da se u zahtjevu nisu mijenjali gabariti: “Suštinski će nešto biti pozitivno riješeno, ali ne sve jer zahtjev predviđa gradnju od ruba do ruba parcele, skoro s izlaskom na prometnicu što je nemoguće. U svakom slučaju dat će se maksimalno što se može”, istaknuo je Koldžo.
Sve je rješivo
Premijer FBiH Mustafa Mujezinović je za naš list potvrdio da je prije pet mjeseci obećao nadbiskupu vrhbosanskom, kardinalu Vinku Puljiću da će malo ubrzati dobivanje nužnih dozvola. “Razgovarao sam s načelnikom općine Novo Sarajevo Nedžadom Koldžom vezano uz ovu temu i on me je obavijestio da ima određenih tehničkih, urbanističkih problema međutim da je sve rješivo”, kazao je Mujezinović. Na pitanje hoće li ponovno iskoristi svoj utjecaj prema Koldži, premijer je kazao da je najvjerojatnije problem na relaciji župnika i načelnika općine. “Nisam ja šef načelnicima. Trebamo zajednički raditi pripominjati, napominjati, ali bi najprije trebalo intenzivirati odnose između Župe i Općine”, istaknuo je Mujezinović.
Piše: Mirela Zrno / dnevni-list.ba
utorak, siječnja 05, 2010
Hoćete li im opet povjerovati?
10 godina nakon Tuđmanove smrti zemlja koju je ostavio prvi hrvatski predsjednik sasvim je drugačija. Iako su ga mnogi smatrali despotom, što se posebno odnosi na one snage kojima stvaranje Hrvatske povjesno nije išlo u prilog, tek je danas jasno vidiljiva razlika između njega i vicmahera koji se svim silama trudio da od zemlje u kojoj je izabran za predsjednika upravo to od nje i napravi. Tuđmana su mnogi kritizirali, posebno stranci, ali prije svega zato što ih nije slušao kako su inače navikli kad se radi o malim zemljama ili onima koji su to tek postali. Pokušao je da bar u nekim domenama stvori zemlju koja nije, kao ova današnja, ovisna o svemu i svačemu i koju danas može ucjenjivati svaka veća zapadna banka ili multinacionalna kompanija, da ne govorimo o državama ili vladama.
Stranke koje su vladale poslje njega “izvrsno” su obavile svoj zadatak. Trudile su se svim silama da podanički ližu stražnjicu svima koji su se ponudili, a koji su im za uzvrat obećali podršku i štošta drugog. Bitno je bilo osakatiti Hrvatsku, prikazati je kao primitivnu, ne doraslu da upravlja sama sobom, njezine branitelje i generale prikazati kao zločince i naravno sve rasprodati od vrijednosti, posebice nacionalne. Takvi danas izvlače milijarde godišnjih dobitaka koji većinom završe u njihovim matičnim zemljama. Isprobani neokolonijalizam pod motom globalizacije i slobodne trgovine.
Naravno da ni Tuđman nije bio svetac. Mnoge stvari zbog raznih okolnosti nije shvatio, korupciju i kriminal nije značajnije sprječavao, nije proveo lustraciju, nego je zahtjevao nacionalno pomirenje. Tzv “detuđmanizacijom” su mu njegovi ideološki protivnici najbolje rekli što o tome misle. Te svoje propuste pokušao je da nadoknadi “čvrstom rukom”, jer je očigledno slutio još za svog života da je previše hijena koji bi da rastrgnu mlado janje. Tako se nažalost i pokazalo. Usljedila je kampanja laži, podvala, poluistina i drugih izmišljotina od domaćih petokolonaša, kao i zemalja i medija s ispostavom u Hrvatskoj, čiji vladari sjede tisućama kilometara dalje promatrajući sve s smješkom i zadovoljstvom kako se njihov plan pomalo ostvariva. Hrvatska borba za neovisnost i Domovinski rat se često puta ciljano izvrće i suptilno prikazuje kao zločin, a stvarni teror nad hrvatskim pučanstvom, okupacija, rušenje i uništavanje gradova i sela u 95% slučajeva ostao je nekažnjen, potrpava se i prepušta zaboravu. Poraženi i njihovi sponzori su ti koji se trude da nam nametnu svoju povjesnu “istinu”.
Hrvatska je postala sprdnjom i podsmjehom bližih susjeda, igračka velesila, kojoj kao malom djetetu obećavaju lizalo, a nude remen. Tako je za deset godina od male zemlje koja je bila mlada navina i neiskusna, ali dostojanstvena i prespektivna s svim njenim komparativnim prednostima, postala zemlja u kojoj strani kapital odlučujući faktor, prezaduženost rak rana, a kriminal, bezvlašće i nebrojne afere dosežu astronomske visine. Da tragedija bude veća, vodeće stranke koje im se nude se razlikuju samo u njihovim imenima. Nesvjesnom narodu kojem su lažima i mućkama poprilično izaprali mozak ne preostaje veliki izbor. Mnogi su u svom očaju odustali od izlaska na izbore, što je posebno bilo vidljivo u prvom krugu za izbor predsjednika, gdje je na glasovanje izašlo samo 44% građana. Ovakvim načinom vladanja nije isključeno da jednog dana možda i 20% odlučiva što će biti s 80%. Upravo je taj omjer današnje normalnosti u zemlji u kojoj manjina natura većini svoja pravila igre. Volja naroda to sigurno nije, ali jeste onih kojima je slobodna Hrvatska kost u grlu, kao i onih koji vjerno za njihov i svoj interes s njom mešetare zaklinjajući se u pravdu i poštenje. Što su ti zadnjih deset godina stvorili najbolje vidimo danas. Hoćete li im opet povjerovati i čekati da dovrše posao?
PiNJ.
ponedjeljak, siječnja 04, 2010
Treća federalna jedinica u BiH mogla bi postati neminovnost
Nezavisni predsjednički kandidat Milan Bandić u razgovoru za Federalnu novinsku agenciju (Fena) kazao je kako ne osniva novu političku stranku nego da je njegova stranka Republika Hrvatska te da budući predsjednik Republike Hrvatske ne treba biti stranački čovjek.
Na konstataciju novinara da je Bandić "čest i rado viđen gost u Posavini" te da je "prvi i jedini predsjednički kandidat koji je došao na područje Brčko Distrikta i time pokazao da i tamo žive Hrvati", predsjednički kandidat je odgovorio:
- Ne samo u Brčko Distrikt. Nažalost, ja sam jedini i od hrvatskih predsjedničkih kandidata i predsjednika koji je ušao i u Radimlju, i u Stolac, ali i u Banju Luku... Ja sam uvijek išao glavom tamo gdje netko drugi nije mogao. To jeste rizik, ali je i dobitna kombinacija i ništa više. Ostao sam dosljedan sebi i svom stilu, a to nije ništa posebno. Očekujem podršku od ljudi u Posavini, kao i svih naših državljana koji žive u Hrvatskoj.
Bandić je još jednom ponovio da je prijatelj Bosne i Hercegovine i hrvatskog naroda u BiH.
- Držim da je suštinsko pitanje budućeg hrvatskog predsjednika da vodi računa o tome da je strateško pitanje Republike Hrvatske jedinstvena, suverena i demokratska Bosna i Hercegovina, triju konstitutivnih, ali ravnopravnih naroda. Ukoliko hrvatski narod ne bude mogao u okviru postojećih institucija u BiH, u dogovoru s ostala dva naroda i međunarodnom zajednicom, dobiti tu svoju ravnopravnost koju ja zagovaram, onda neće ništa drugo preostati nego da i budući hrvatski predsjednik, sukladno Ustavu RH, a temeljem Dejtonskog sporazuma, posegne za trećom federalnom jedinicom. Ja je izravno ne zagovaram, ali ako se ne bude sve ovo o čemu sam govorio realiziralo, onda će to biti neminovnost - kazao je Bandić u intervjuu za Fenu.
Nemam veze s Tuđmanom i Šuškom
Bandić je prokomentirao i ocjene da je njegova politika prema BiH "samo nastavak politike Gojka Šuška i Franje Tuđmana".
- Nema tu nikakve veze s Tuđmanovom i Šuškovom politikom. Tako govore i napadaju me oni koji nisu ni avionom prešli preko BiH. Još jedanput ponavljam: ja zagovaram da se u okviru tri naroda s međunarodnom zajednicom osigura ravnopravnost hrvatskom narodu koji se više od 90 posto u veljači 1992. godine izjasnio za neovisnost Bosne i Hercegovine. Ta neovisnost predviđa njihovu ravnopravnost, ne samo konstitutivnost - rekao je Bandić.
Poskok.info
Na konstataciju novinara da je Bandić "čest i rado viđen gost u Posavini" te da je "prvi i jedini predsjednički kandidat koji je došao na područje Brčko Distrikta i time pokazao da i tamo žive Hrvati", predsjednički kandidat je odgovorio:
- Ne samo u Brčko Distrikt. Nažalost, ja sam jedini i od hrvatskih predsjedničkih kandidata i predsjednika koji je ušao i u Radimlju, i u Stolac, ali i u Banju Luku... Ja sam uvijek išao glavom tamo gdje netko drugi nije mogao. To jeste rizik, ali je i dobitna kombinacija i ništa više. Ostao sam dosljedan sebi i svom stilu, a to nije ništa posebno. Očekujem podršku od ljudi u Posavini, kao i svih naših državljana koji žive u Hrvatskoj.
Bandić je još jednom ponovio da je prijatelj Bosne i Hercegovine i hrvatskog naroda u BiH.
- Držim da je suštinsko pitanje budućeg hrvatskog predsjednika da vodi računa o tome da je strateško pitanje Republike Hrvatske jedinstvena, suverena i demokratska Bosna i Hercegovina, triju konstitutivnih, ali ravnopravnih naroda. Ukoliko hrvatski narod ne bude mogao u okviru postojećih institucija u BiH, u dogovoru s ostala dva naroda i međunarodnom zajednicom, dobiti tu svoju ravnopravnost koju ja zagovaram, onda neće ništa drugo preostati nego da i budući hrvatski predsjednik, sukladno Ustavu RH, a temeljem Dejtonskog sporazuma, posegne za trećom federalnom jedinicom. Ja je izravno ne zagovaram, ali ako se ne bude sve ovo o čemu sam govorio realiziralo, onda će to biti neminovnost - kazao je Bandić u intervjuu za Fenu.
Nemam veze s Tuđmanom i Šuškom
Bandić je prokomentirao i ocjene da je njegova politika prema BiH "samo nastavak politike Gojka Šuška i Franje Tuđmana".
- Nema tu nikakve veze s Tuđmanovom i Šuškovom politikom. Tako govore i napadaju me oni koji nisu ni avionom prešli preko BiH. Još jedanput ponavljam: ja zagovaram da se u okviru tri naroda s međunarodnom zajednicom osigura ravnopravnost hrvatskom narodu koji se više od 90 posto u veljači 1992. godine izjasnio za neovisnost Bosne i Hercegovine. Ta neovisnost predviđa njihovu ravnopravnost, ne samo konstitutivnost - rekao je Bandić.
Poskok.info
STARI JE BIO U PRAVU: Maloga je ipak trebalo u čobane
U jednoj prispodobi o samome sebi naš mladi medijski janjičar, Babić , koji korijene vuče iz hercegovačkog sela Dobroši, u Rami, kao i svi sinjski Babići kazao je kako je postao to što jest posve slučajno bježeći od zle sudbine koju mu je namijenio otac. On ga je naime smatrao toliko polivalentnim, da mu je očinski institkt govorio kako mu sinu ne gine čobanska karijera. I pojma nema koliko je bio u pravu...
_______piše : Nikola Zirdum l poskok.info
Čobanski posao je prljav i nimalo popularan posao. Šišaš ovce, čistiš njihova govna pa ih trpaš u torove. Dijeliš ih na crne i bijele. Prave i krive. Rasne i miješane. Vrijedne i bezvrijedne. Potom dok ga sinjski ovan meće napaljenoj ovčici, ti već takav kakav jesi, poprištavio od kompleksa porijekla i staništa, eventualno u hladu neke drače, na nekom kamenu, navlačiš kožicu. I već tolike godine i uvijek isto, vazda gledaš kako ga drugi meće. Makar taj drugi bio i jebeni ovan. Mijenjaju se ovce i ovnovi. A ti si voajer. I navlačiš kožicu. Ispod drače. ....U hladu..... Navlačiš.....
U strahu od te horor sudbine Babić je pobjegao u Zagreb. Upisao fakultet na kojem, kako reče, "nije položio ništa budući da je oduvijek bio loš učenik". Ali je stvorio Index. Trenutno najveći medijski pašnjak u Hrvata.
Na njemu Babić šiša Hrvate, čisti njihova govna i trpa ih u torove. DIjeli ih na prave i krive. Rasne i one krivih gena, kakvi su i njegovi. One lošijih gena sprema za odstrijel. Posebno izdvaja i mrzi hrvatske seljake, dinaroide i HercegBosance, točnije Hrvate Hercegovce i Hrvate Bosance.
Oni ga nepodnošljivo podsjećaju na zadah vlastitih pradjedova i surovi kamenjar iz kojeg je pobjegao. Kožicu danas navlači iz apanaže politički moćnog i naklonjenog lobija, te mu je kao takvom dozvoljeno sve. Pa i otvoreni rasizam.
"Tumor se širi hrvatskom. Tumor valja čistiti. Tumorozni i krivogeni danas sjede u našim tvrtkama" kažu Matijini argeti. "Treba ih čistiti. Jer oni se množe. I dovode jedni druge." Klasična trećerajhovska propaganda.
Ili recimo Babiću je posve dozvoljeno otvoreno zagovaranje kršenja ljudskih prava.
Pravo glasa naime jedno je od osnovnih stečenih ljudskih prava koje RH Ustav jamči svim nositeljima RH državljanstva. Stranke,pokreti i mediji koji se u suvremenim demokracijama zalažu za uskraćivanje onovnih ljudskih prava u takvim demokracijama bivaju kažnjenji i promptno zabranjeni. U nas je poziv za brisanje jednog dijela hrvatskih državljana sa biračkih spiskova potpuno legitiman poliitički zahtjev za koji stranka koja ga traži uopće zakonski ne odgovara. Iako se zalaže za oduzimanje osnovnih ljudskih prava jednome dijelu RH državljana. To što je ta stranka istovremeno stranka ćlanica socijalističke internacionale kojoj su ljudska prava i solidarnost svetinja i smisao političkog djelovanja, i ujedno stranka čiji je predsjednički kandidat istovremeno ekspert za Ustav i pravo. Sve to samo je ironični dokaz truleži hrvatske socijaldemokratske i svekolike političke scene.
Vjerojatno Matija, sin Babićev, mrzi još dosta toga no poslovna pristojnost za sada mu ne daje pravo na univerzalnu mržnju. Recimo otkada mu je Pašalić ubacio pinku oko reklame za O2 naselje njega od tada ne mrzi. Niti proziva. Niti istražuje podrijetlo Pašalićeva novca. Kao i cijeli niz moćnih poslovnih lobija koje dok plaćaju voli i koji vole kupovati vunu kod njega. Recimo Mesićevu INU jako voli. I ne kopa po njoj. INA mrzi Zloverku. Jer je kazala da je INA-ino gorivo smeće. Pa ju onda mrzi i Matija. Zato je na Indexu Hlo postala Zlo. Mrzi Matija i Ustaše. I Thompsona kojem imputira da je ustaša. S druge strane na Indexu se najnormalnie vrte reklame za „Srpsku online prodavaonicu“ na kojoj možete kupiti prekrasnu četničku ornamentiku. Nekakve fensi kokarde, ili neki cool četnički metak iz pretprošlog rata.
Urbani čoban Matija, šiša po narudžbi. Imate lešo i friško pečenu Zloverku, Tumoroznog Bandića na gradele, Thompsona na ražnju. Sve po želji. Samo platite.
Delicije poput dinstanog Mesića ili mariniranog Milanovića teško ćete dobiti na meniju.Tu i tamo , tek zbog higijene ponekad ih štucuje.
Iako je nastojao pobjeći od posla koji mu je bio predodređen, priprosti čobanski duh nikada nije uspjeo pobjeći iz mladog i jalnog Babića. On i danas radi jednako prljavi posao kakav mu je mudri stari Babić u startu bio namjenio. Sjedi i razabire ovce. I i dalje navlači kožicu gledajući kako opet drugi meće. Čobanuje i čobonanira.
Ako ovakva ksenofobna, potlačena, jalna i rasprodana Babićeva Hrvatska koja pase njegov medijski pašnjak ikada nekim čudom i postane to čemu navodno stremi - UberSuperHrvatska, te nadiđe Babićevo smetlište od medija on će i tada ostati upamćen kao čovjek čije je najveće životno dostignuće bila distribucija tuđeg seksa.
Vazda čoban i vazda voajer.
Fasinatna je moć asimilacije ze-gejovskog urbanog rasističkog kruga. Glavne medijske poluge malograđanskih zegejova, pseudolijeve intelektualne jezgre urbanog rasizma, nisu ljudi rodom iz Metropole nego upravo dotepenci. Ili prva generacije djece dotepenaca. Bago i Gačićka s NOVE TV, Stanislava Čulina s RTL-a i sinjski junak Babić.
Četvero zagorodelmatskih i hercegovačkih ideoloških čobana. Točnije dva čobana i dvije čobanice. Oni koji u sapiranju i sakrivanju vlastita podrijetla i bijelih čarapa koje su donijeli u dinarskim opancima, rečeno „urbanim“ Mesićevim slengom, ne poznaju granice. Što može zaustaviti njihov put samodokazivanja ZG arijevstvu? Ništa. Kolika je cijena koju će im zavičaj za to platiti? Nebitna je.
Tako su danas naši glavni denuncijatori vlastita kraja iz kojeg su potekli Mislav Bago iz Posušja i Iva Gačić Duvanjka s NOVE TV, amaterske TV kuće u Hrvata koja dosadni život učmale hrvatske stvarnosti uveseljava dramaturškim prilozima o mrtvim glasačima koji jadnim živim Hrvatićima određuju sudbinu, potom Stanislava Čulina, Gruđanka s još amaterskijeg RTL-a koja pored iste zombi tematike uz obavezan dodatak pokoje crtice iz seksualnog odnosa Dolores Lambaše i Dikanovih jaja, kao životno bitnih pitanja po naciju, obožava pilati i pričama o fantomskim glasačima SuperHercegovcima koji u isto vrijeme glasuju na tri , četiri ako i ne na pet mjesta! - te na kraju čoban nad čobanima Matija Babić, sinjski vlaj, izbjegličkih hercegovačkih korijena s Indexa.
Sve dakle redom dinaroidna bratija Hercegovine i Dalmatinske Zagore, one iste i u povijesti nedjeljive regije koja ih je othranila i iz koje redovno rade pošprdne priloge osporavajući svaki pokušaj dokazivanja kako je iz tih krajeva došlo ikada išta suvislo i pošteno. Budući da su oni na svom putu sapiranja dinaroidnog habitusa sa sebe, jednostavno odučili nametnuti stajalište kako je taj kraj generalno tumorozan, jednouman, anakron, kriminalan i truo, to je onda naprosto postao aksiom u Hrvatskoj. Zbog tog jer njih par to tako kaže.
Mislav Bago k tome ima frapantno sličan put Babićevom. Iako su mu puna usta korupcije on nikada neće objasniti kako je za 3 godine završio fakultet koji traje 5 godina. S obzirom da su mu česti gosti u studiju , koje HRT inače pošteno honorira bili profesori sa Fakulteta, poput recimo Dražena Lalića, nije problem zaključiti kako. Danas rešetam ja tebe na HRT-u, sutra ti mene na faksu. Win win opcija.
Neobrazovan, groteskno ružan, neotesan i istovremeno iskompleksiran vlastitim podrijetlom te željan medijske slave savršen je lutak u procesu dekamenjarizacije našeg lijepog Agrama.
Bago,Babić,Gačić i Čulina samo su istureni lutci političkih i poslovnih elita koje već dvadeset godina zagovaraju genetsko čišćenje Zagreba. A potom i Hrvatske. I to čišćenje brisanjem osnovnih ljudskih prava iz Ustava RH jednom dijelu državaljana RH žele i institucionalizirati.
Kao da Zagreb nisu gradile sve hrvatske ruke i lisnice nego samo zagrebačke. Kao da Zagreb u milijardama kuna ne ubire povlastice i posljedice statusa glavnog grada države,npr. od institucija koje služe cijelom hrvatskom narodu, ne samo Zagrepčanima. I taj cijeli hrvatski narod, kako onaj u zemlji tako i onaj van nje, ih plaća. Kao i zaposlenike u njima. Koji su opet u najvećoj mjeri Zagrepčani.
Eto što je Ze-gej napravio od četvero poštenih dotepenaca. Hercegovačke i dalmatinske sirotinje. Isti taj Ze-gej glavni je grad Hrvatske. Kao takav morao bi biti otvoren grad, grad u kojem se zrcali sva moguća različitost hrvatske nacije, od dijalektalne do kulturološke i sociološke različitosti. Kakve su uostalom sve europske metropole. No umjesto toga redovno se u Ze-geju govori o nekakvoj zagrebizaciji i urbanizaciji došljaka. Asimiliranju u kulturu Grada. Što bi po defaultu značilo da su svi oni koji dolaze u ZG bili oni Dalmatinci, Slavonci, Hercegovci ili Zagroci nedovoljno urbani, ili nedovoljno kulturni. Na što se svodi ta zagrebizacija? Na što veću otuđenost čovjeka od čovjeka i potpunu dehumanizaciju ljudskih odnosa. Svođenje međusobne komunikacije na frazu „Dobar dan sused, doviđenja sused.“ Sve dok jedan od suseda ne umre. Što je danas u ze-geju jako popularno i jako urbano.
Upravo u takvim babićevskim janjičarsko čobanskim medijima zaziva se čišćenje svega onog što se ne želi uklopiti i postati hladno, otuđeno , kontinetalno i impotentno, što želi ostati srčano i južnjačko pa i usred Zagreba. Na što bi Ze-gej ličio da u njega nema dotoka temperamentne južnjačke populacije? Smrzao bi se od hladnoće kontinentalnih duša.
Kako za svaku kuću nije svejedno tko joj je glava kuće tako ni za svaku državu nije svejedno tko joj je glava države. Glava kuće određuje sustav vrijednosti u nekoj kući. Glava države to isto radi u jednoj državi. Koji je sustav vrijednosti koji hrvatskoj državi a i narodu određuje iskompleksirana i provincijalna bečka prčvarnica zvana Ze-gej, posebice medijski isprdci koje nam Ze-gej nudi?
Sad ćete mi reći kako generaliziram. Da generaliziram. Ja sam klasični zegefagist. I zadnjih godina osim Bad Blue Boysa koji doista dišu hrvatstvo u svoj svojoj punini i koji ga se apsolutno ne stide, ne naiđoh niti na jedan zdrav prohrvatski i organizirani segment Zagreba.Čast iznimkama. Isti ti BBB-oysi su u Zagrebu opet marginalizirani. Grad je to koji je još 1909-e govorio njemačkim jezikom a onima koji su se usudili pisati na hrvatskom radio je probleme. Recimo Mariji Jurić Zagorki. Grad je to koji je u nacionalnom i patriotskom pogledu grobar nacionalne ideje Hrvatske.
Ja sam kategoričkog stava da bi barem 5 drugih gradova u RH za hrvatski narod i njegove nacionalne interese vršili kvalitetnije ulogu glavnog grada nego što to čini Zagreb. Koji jednostavno proicira i odašilje loše vibre ostatku nacije. Koji svojom ksenofobnošću godinama odašilje stav kako se stidi vlastite nacije. Koju bi asimiliravao i preoblikovao. Po svojoj mjeri.
Ako Ze-gej ne želi biti glavni grad ima jako dobrih kandidata za to, koji bi jedva dočekali taj status. Ako želi onda to znači da bi bilo vrijeme da se ta bečka konjušnica konačno krene ponašati kao glavni grad države. Što znači - za početak prestati kesnofobirati i odašiljati svoju negativnu, iskompleksiranu i hladnu kontinentalnu energiju putem raznih medijskih lutaka u ostatak Hrvatske.
Hrvatski narod je po prirodi je temperamentan, srčan i ponosan narod. Pa ga stoga nije potrebno preoblikovati u impotentan, hladan i stidan.
To je ono što sam napisao u zadnjem tekstu. Samo čobanski medij poput Babićevog u stanju je tako brutalno prefabricirati tuđi tekst i na njih staviti naslov „Vidite šta nam žele Hercegovci“ iako je tekst potpisan imenom i prezimenom dakle jedninom.
Tekst je priznajem radikalan. Takav sam i htio da bude. Ali reakcije na njega koje ste mogli pročitati na indexovom forumu samo dokazuju ono što se u njemu tvrdi.
Kada čoban Babić kao i ostali gore nabrojani shvate da Hrvati HercegBosne ništa ne presuđuju u RH , jer da presuđuju Mesić ne bi dva puta bio predsjednik, kada shvate da daleko više RH utječe i utjecala je na naš život nego mi na njen, kada primjeti da je svega 19.3 birača u BIH iskoristilo pravo glasa i kada prokljuvi da porezna kartica ne može biti mjerilo valjanosti glasa, kada prestanu anatemizirati zemlju svojih djedova i ovaj narod tek tada im se može odgovoriti koretknim tekstom.
Sve do tada u ime 80,7 Hrvata HercegBosne koji nisu izišli na izbore – dragi Čobane Babiću i ostali čobančići, odjebite!
Budući da sam na mail dobio dosta pohvala a i kritika zašto generaliziram odgovorit ću citatom jednog Babićevog sljedbenika iz Ze-geja koji najbolje oslikava urbani rasizam o kojem sam pisao a o kojem ostatak Hrvatske , pogotovo mi u BIH slušamo već dvadeset godina:
"Svi oni, južno od Karlovca, su dinaroidi ljudi preodređeni genetikom za niži duhovni razvoj...
A posebna priča su Hercegovci kojima je u kultunom i genetskom kodu zapisana sklonost lopovluku".
Kada na ovakve natpise, koji su se iznosili čak u mass medijima krene reagirati hrvatska javnost, kako ona elitistčko intelektualna tako i ona obična građanska tek tada možemo otvoreno raspravljati o oštrini reakcionaških tekstova kakav je bio i moj.
Do tada ugodan Vam svima dan.
nikolazirdum@gmail.com
_______piše : Nikola Zirdum l poskok.info
Čobanski posao je prljav i nimalo popularan posao. Šišaš ovce, čistiš njihova govna pa ih trpaš u torove. Dijeliš ih na crne i bijele. Prave i krive. Rasne i miješane. Vrijedne i bezvrijedne. Potom dok ga sinjski ovan meće napaljenoj ovčici, ti već takav kakav jesi, poprištavio od kompleksa porijekla i staništa, eventualno u hladu neke drače, na nekom kamenu, navlačiš kožicu. I već tolike godine i uvijek isto, vazda gledaš kako ga drugi meće. Makar taj drugi bio i jebeni ovan. Mijenjaju se ovce i ovnovi. A ti si voajer. I navlačiš kožicu. Ispod drače. ....U hladu..... Navlačiš.....
U strahu od te horor sudbine Babić je pobjegao u Zagreb. Upisao fakultet na kojem, kako reče, "nije položio ništa budući da je oduvijek bio loš učenik". Ali je stvorio Index. Trenutno najveći medijski pašnjak u Hrvata.
Na njemu Babić šiša Hrvate, čisti njihova govna i trpa ih u torove. DIjeli ih na prave i krive. Rasne i one krivih gena, kakvi su i njegovi. One lošijih gena sprema za odstrijel. Posebno izdvaja i mrzi hrvatske seljake, dinaroide i HercegBosance, točnije Hrvate Hercegovce i Hrvate Bosance.
Oni ga nepodnošljivo podsjećaju na zadah vlastitih pradjedova i surovi kamenjar iz kojeg je pobjegao. Kožicu danas navlači iz apanaže politički moćnog i naklonjenog lobija, te mu je kao takvom dozvoljeno sve. Pa i otvoreni rasizam.
"Tumor se širi hrvatskom. Tumor valja čistiti. Tumorozni i krivogeni danas sjede u našim tvrtkama" kažu Matijini argeti. "Treba ih čistiti. Jer oni se množe. I dovode jedni druge." Klasična trećerajhovska propaganda.
Ili recimo Babiću je posve dozvoljeno otvoreno zagovaranje kršenja ljudskih prava.
Pravo glasa naime jedno je od osnovnih stečenih ljudskih prava koje RH Ustav jamči svim nositeljima RH državljanstva. Stranke,pokreti i mediji koji se u suvremenim demokracijama zalažu za uskraćivanje onovnih ljudskih prava u takvim demokracijama bivaju kažnjenji i promptno zabranjeni. U nas je poziv za brisanje jednog dijela hrvatskih državljana sa biračkih spiskova potpuno legitiman poliitički zahtjev za koji stranka koja ga traži uopće zakonski ne odgovara. Iako se zalaže za oduzimanje osnovnih ljudskih prava jednome dijelu RH državljana. To što je ta stranka istovremeno stranka ćlanica socijalističke internacionale kojoj su ljudska prava i solidarnost svetinja i smisao političkog djelovanja, i ujedno stranka čiji je predsjednički kandidat istovremeno ekspert za Ustav i pravo. Sve to samo je ironični dokaz truleži hrvatske socijaldemokratske i svekolike političke scene.
Vjerojatno Matija, sin Babićev, mrzi još dosta toga no poslovna pristojnost za sada mu ne daje pravo na univerzalnu mržnju. Recimo otkada mu je Pašalić ubacio pinku oko reklame za O2 naselje njega od tada ne mrzi. Niti proziva. Niti istražuje podrijetlo Pašalićeva novca. Kao i cijeli niz moćnih poslovnih lobija koje dok plaćaju voli i koji vole kupovati vunu kod njega. Recimo Mesićevu INU jako voli. I ne kopa po njoj. INA mrzi Zloverku. Jer je kazala da je INA-ino gorivo smeće. Pa ju onda mrzi i Matija. Zato je na Indexu Hlo postala Zlo. Mrzi Matija i Ustaše. I Thompsona kojem imputira da je ustaša. S druge strane na Indexu se najnormalnie vrte reklame za „Srpsku online prodavaonicu“ na kojoj možete kupiti prekrasnu četničku ornamentiku. Nekakve fensi kokarde, ili neki cool četnički metak iz pretprošlog rata.
Urbani čoban Matija, šiša po narudžbi. Imate lešo i friško pečenu Zloverku, Tumoroznog Bandića na gradele, Thompsona na ražnju. Sve po želji. Samo platite.
Delicije poput dinstanog Mesića ili mariniranog Milanovića teško ćete dobiti na meniju.Tu i tamo , tek zbog higijene ponekad ih štucuje.
Iako je nastojao pobjeći od posla koji mu je bio predodređen, priprosti čobanski duh nikada nije uspjeo pobjeći iz mladog i jalnog Babića. On i danas radi jednako prljavi posao kakav mu je mudri stari Babić u startu bio namjenio. Sjedi i razabire ovce. I i dalje navlači kožicu gledajući kako opet drugi meće. Čobanuje i čobonanira.
Ako ovakva ksenofobna, potlačena, jalna i rasprodana Babićeva Hrvatska koja pase njegov medijski pašnjak ikada nekim čudom i postane to čemu navodno stremi - UberSuperHrvatska, te nadiđe Babićevo smetlište od medija on će i tada ostati upamćen kao čovjek čije je najveće životno dostignuće bila distribucija tuđeg seksa.
Vazda čoban i vazda voajer.
Fasinatna je moć asimilacije ze-gejovskog urbanog rasističkog kruga. Glavne medijske poluge malograđanskih zegejova, pseudolijeve intelektualne jezgre urbanog rasizma, nisu ljudi rodom iz Metropole nego upravo dotepenci. Ili prva generacije djece dotepenaca. Bago i Gačićka s NOVE TV, Stanislava Čulina s RTL-a i sinjski junak Babić.
Četvero zagorodelmatskih i hercegovačkih ideoloških čobana. Točnije dva čobana i dvije čobanice. Oni koji u sapiranju i sakrivanju vlastita podrijetla i bijelih čarapa koje su donijeli u dinarskim opancima, rečeno „urbanim“ Mesićevim slengom, ne poznaju granice. Što može zaustaviti njihov put samodokazivanja ZG arijevstvu? Ništa. Kolika je cijena koju će im zavičaj za to platiti? Nebitna je.
Tako su danas naši glavni denuncijatori vlastita kraja iz kojeg su potekli Mislav Bago iz Posušja i Iva Gačić Duvanjka s NOVE TV, amaterske TV kuće u Hrvata koja dosadni život učmale hrvatske stvarnosti uveseljava dramaturškim prilozima o mrtvim glasačima koji jadnim živim Hrvatićima određuju sudbinu, potom Stanislava Čulina, Gruđanka s još amaterskijeg RTL-a koja pored iste zombi tematike uz obavezan dodatak pokoje crtice iz seksualnog odnosa Dolores Lambaše i Dikanovih jaja, kao životno bitnih pitanja po naciju, obožava pilati i pričama o fantomskim glasačima SuperHercegovcima koji u isto vrijeme glasuju na tri , četiri ako i ne na pet mjesta! - te na kraju čoban nad čobanima Matija Babić, sinjski vlaj, izbjegličkih hercegovačkih korijena s Indexa.
Sve dakle redom dinaroidna bratija Hercegovine i Dalmatinske Zagore, one iste i u povijesti nedjeljive regije koja ih je othranila i iz koje redovno rade pošprdne priloge osporavajući svaki pokušaj dokazivanja kako je iz tih krajeva došlo ikada išta suvislo i pošteno. Budući da su oni na svom putu sapiranja dinaroidnog habitusa sa sebe, jednostavno odučili nametnuti stajalište kako je taj kraj generalno tumorozan, jednouman, anakron, kriminalan i truo, to je onda naprosto postao aksiom u Hrvatskoj. Zbog tog jer njih par to tako kaže.
Mislav Bago k tome ima frapantno sličan put Babićevom. Iako su mu puna usta korupcije on nikada neće objasniti kako je za 3 godine završio fakultet koji traje 5 godina. S obzirom da su mu česti gosti u studiju , koje HRT inače pošteno honorira bili profesori sa Fakulteta, poput recimo Dražena Lalića, nije problem zaključiti kako. Danas rešetam ja tebe na HRT-u, sutra ti mene na faksu. Win win opcija.
Neobrazovan, groteskno ružan, neotesan i istovremeno iskompleksiran vlastitim podrijetlom te željan medijske slave savršen je lutak u procesu dekamenjarizacije našeg lijepog Agrama.
Bago,Babić,Gačić i Čulina samo su istureni lutci političkih i poslovnih elita koje već dvadeset godina zagovaraju genetsko čišćenje Zagreba. A potom i Hrvatske. I to čišćenje brisanjem osnovnih ljudskih prava iz Ustava RH jednom dijelu državaljana RH žele i institucionalizirati.
Kao da Zagreb nisu gradile sve hrvatske ruke i lisnice nego samo zagrebačke. Kao da Zagreb u milijardama kuna ne ubire povlastice i posljedice statusa glavnog grada države,npr. od institucija koje služe cijelom hrvatskom narodu, ne samo Zagrepčanima. I taj cijeli hrvatski narod, kako onaj u zemlji tako i onaj van nje, ih plaća. Kao i zaposlenike u njima. Koji su opet u najvećoj mjeri Zagrepčani.
Eto što je Ze-gej napravio od četvero poštenih dotepenaca. Hercegovačke i dalmatinske sirotinje. Isti taj Ze-gej glavni je grad Hrvatske. Kao takav morao bi biti otvoren grad, grad u kojem se zrcali sva moguća različitost hrvatske nacije, od dijalektalne do kulturološke i sociološke različitosti. Kakve su uostalom sve europske metropole. No umjesto toga redovno se u Ze-geju govori o nekakvoj zagrebizaciji i urbanizaciji došljaka. Asimiliranju u kulturu Grada. Što bi po defaultu značilo da su svi oni koji dolaze u ZG bili oni Dalmatinci, Slavonci, Hercegovci ili Zagroci nedovoljno urbani, ili nedovoljno kulturni. Na što se svodi ta zagrebizacija? Na što veću otuđenost čovjeka od čovjeka i potpunu dehumanizaciju ljudskih odnosa. Svođenje međusobne komunikacije na frazu „Dobar dan sused, doviđenja sused.“ Sve dok jedan od suseda ne umre. Što je danas u ze-geju jako popularno i jako urbano.
Upravo u takvim babićevskim janjičarsko čobanskim medijima zaziva se čišćenje svega onog što se ne želi uklopiti i postati hladno, otuđeno , kontinetalno i impotentno, što želi ostati srčano i južnjačko pa i usred Zagreba. Na što bi Ze-gej ličio da u njega nema dotoka temperamentne južnjačke populacije? Smrzao bi se od hladnoće kontinentalnih duša.
Kako za svaku kuću nije svejedno tko joj je glava kuće tako ni za svaku državu nije svejedno tko joj je glava države. Glava kuće određuje sustav vrijednosti u nekoj kući. Glava države to isto radi u jednoj državi. Koji je sustav vrijednosti koji hrvatskoj državi a i narodu određuje iskompleksirana i provincijalna bečka prčvarnica zvana Ze-gej, posebice medijski isprdci koje nam Ze-gej nudi?
Sad ćete mi reći kako generaliziram. Da generaliziram. Ja sam klasični zegefagist. I zadnjih godina osim Bad Blue Boysa koji doista dišu hrvatstvo u svoj svojoj punini i koji ga se apsolutno ne stide, ne naiđoh niti na jedan zdrav prohrvatski i organizirani segment Zagreba.Čast iznimkama. Isti ti BBB-oysi su u Zagrebu opet marginalizirani. Grad je to koji je još 1909-e govorio njemačkim jezikom a onima koji su se usudili pisati na hrvatskom radio je probleme. Recimo Mariji Jurić Zagorki. Grad je to koji je u nacionalnom i patriotskom pogledu grobar nacionalne ideje Hrvatske.
Ja sam kategoričkog stava da bi barem 5 drugih gradova u RH za hrvatski narod i njegove nacionalne interese vršili kvalitetnije ulogu glavnog grada nego što to čini Zagreb. Koji jednostavno proicira i odašilje loše vibre ostatku nacije. Koji svojom ksenofobnošću godinama odašilje stav kako se stidi vlastite nacije. Koju bi asimiliravao i preoblikovao. Po svojoj mjeri.
Ako Ze-gej ne želi biti glavni grad ima jako dobrih kandidata za to, koji bi jedva dočekali taj status. Ako želi onda to znači da bi bilo vrijeme da se ta bečka konjušnica konačno krene ponašati kao glavni grad države. Što znači - za početak prestati kesnofobirati i odašiljati svoju negativnu, iskompleksiranu i hladnu kontinentalnu energiju putem raznih medijskih lutaka u ostatak Hrvatske.
Hrvatski narod je po prirodi je temperamentan, srčan i ponosan narod. Pa ga stoga nije potrebno preoblikovati u impotentan, hladan i stidan.
To je ono što sam napisao u zadnjem tekstu. Samo čobanski medij poput Babićevog u stanju je tako brutalno prefabricirati tuđi tekst i na njih staviti naslov „Vidite šta nam žele Hercegovci“ iako je tekst potpisan imenom i prezimenom dakle jedninom.
Tekst je priznajem radikalan. Takav sam i htio da bude. Ali reakcije na njega koje ste mogli pročitati na indexovom forumu samo dokazuju ono što se u njemu tvrdi.
Kada čoban Babić kao i ostali gore nabrojani shvate da Hrvati HercegBosne ništa ne presuđuju u RH , jer da presuđuju Mesić ne bi dva puta bio predsjednik, kada shvate da daleko više RH utječe i utjecala je na naš život nego mi na njen, kada primjeti da je svega 19.3 birača u BIH iskoristilo pravo glasa i kada prokljuvi da porezna kartica ne može biti mjerilo valjanosti glasa, kada prestanu anatemizirati zemlju svojih djedova i ovaj narod tek tada im se može odgovoriti koretknim tekstom.
Sve do tada u ime 80,7 Hrvata HercegBosne koji nisu izišli na izbore – dragi Čobane Babiću i ostali čobančići, odjebite!
Budući da sam na mail dobio dosta pohvala a i kritika zašto generaliziram odgovorit ću citatom jednog Babićevog sljedbenika iz Ze-geja koji najbolje oslikava urbani rasizam o kojem sam pisao a o kojem ostatak Hrvatske , pogotovo mi u BIH slušamo već dvadeset godina:
"Svi oni, južno od Karlovca, su dinaroidi ljudi preodređeni genetikom za niži duhovni razvoj...
A posebna priča su Hercegovci kojima je u kultunom i genetskom kodu zapisana sklonost lopovluku".
Kada na ovakve natpise, koji su se iznosili čak u mass medijima krene reagirati hrvatska javnost, kako ona elitistčko intelektualna tako i ona obična građanska tek tada možemo otvoreno raspravljati o oštrini reakcionaških tekstova kakav je bio i moj.
Do tada ugodan Vam svima dan.
nikolazirdum@gmail.com
VIDEO Raspudić: Tko god bude izabran bit će bolji od Mesića
Profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Nino Raspudić rekao je u emisiji "Nedjeljom u 2" da povratak Ive Sanadera u politiku predstavlja nedosljednost hrvatske političke elite.
Smatra da je to potez iz očaja i da će raskol u stranci rezultirati nestankom HDZ-a s političke scene. Dodao je da HDZ i SDP provode istu politiku.
Kazao je da se razlozi slabog izlaska na predsjedničke izbore mogu usporediti sa slabim dolaskom navijača na utakmicu.Igra je loša, a rezultat nije važan, dodaje.
Iako je rodom iz Mostara, za sebe kaže da nije zavičajni intelektualac, no i da ne želi živjeti u sredini zatrovanoj šovinističkim dikursom. Ja sam samo čovjek koji se zalaže za vjerodostojnost, kaže.
Za stereotipe o Hercegovcima rekao je da datiraju od početka 1970-ih godina, pa sve do 1990- ih kada se smatralo da je Hercegovac čisti Hrvat.
Smatra da je to potez iz očaja i da će raskol u stranci rezultirati nestankom HDZ-a s političke scene. Dodao je da HDZ i SDP provode istu politiku.
Kazao je da se razlozi slabog izlaska na predsjedničke izbore mogu usporediti sa slabim dolaskom navijača na utakmicu.Igra je loša, a rezultat nije važan, dodaje.
Iako je rodom iz Mostara, za sebe kaže da nije zavičajni intelektualac, no i da ne želi živjeti u sredini zatrovanoj šovinističkim dikursom. Ja sam samo čovjek koji se zalaže za vjerodostojnost, kaže.Za stereotipe o Hercegovcima rekao je da datiraju od početka 1970-ih godina, pa sve do 1990- ih kada se smatralo da je Hercegovac čisti Hrvat.
Govoreći o trećem entitetu Raspudić je zamjerio sarajevskoj ljevici na tome što nije inzistirala na realnim rješenjima umjesto što se priklonila maksimalističkoj velikobošnjačkoj opciji, te je zaključio da je danas možda i kasno za treći entitet kao zadnji realni i mogući model te pokušaj spašavanja BIH.
Govoreći o predsjedničkim kandidaitma Raspudić je kazao da BIH Hrvati trebaju biti zadovoljni tko god bude izabran u drugom krugu predsjedničkih izbora i da je svako rješenje koje isključuje Mesića dobro rješenje, očito aludirajući na njegovu katastrofalnu politiku prema Hrvatima u BIH. Problem će biti ako Josipović ili Bandić budu izabrani a Mesić im u(d)baci nekog od savjetnika , kazao je Raspudić.
Opasno je biti prijatelj vlastitog naroda!
piše: Petar Miloš l dnevnik.ba
U tekstu «Mesićevi nasljednici» komentator Dnevnog avaza Husein Orahovac analizira moguće posljedice za BiH ako novi hrvatski predsjednik bude Bandić odnosno Josipović. Pa citira Bandićevu izjavu da će biti «prijatelj vlastitog naroda u BiH» i zaključuje da ta izjava opasna za BiH jer pothranjuje treći entitet. I razočarano dodaje da «BiH većeg prijatelja od Stjepana Mesića na Pantovčaku nikada neće imati».
Orahovac je svojom zamjerkom na Bandićevu izjavu da će biti «prijatelj vlastitog naroda u BiH» možda i nesvjesno definirao situaciju u BiH, položaj Hrvata u njoj i stav bošnjačke elite prema Zagrebu. Čestim posjetima Sarajevu i favoriziranjem Bošnjaka na račun svojih sunarodnjaka (nikada nije posjetio Mostar) Mesić je kod Hrvata stvorio dojam da je njihov neprijatelj, a kod Bošnjaka da je njihov prijatelj, toliko veći koliko prezire Hrvate, napose Hercegovce.
Kako to da novi hrvatski predsjednički kandidat obećava da će biti prijatelj vlastitog naroda, kao da se pita Orahovac. Dosada su s Pantovčaka uvijek dolazile pohvale Bošnjacima i pokude Hrvatima (i Srbima u BiH). Dnevnom avazu ne paše ni Josipović koji je doduše kazao da će BiH u njemu imati prijatelja, ali je nešto prtljao o tri, pet, sedam…. entiteta. Kakvi su to novi političari koji poručuju s Pantovčaka da će biti prijatelji Hrvatima?
U svome komentaru Orahovac upada u logičku pogrešku generalizacije. On kaže da više nikada BiH neće imati većeg prijatelja od Stjepana Mesića. Budimo realni, na eventualnom referendumu u BiH Mesića bi podržala većina Bošnjaka, ali bi se protiv njegove politike u BiH izjasnila većina Hrvata i Srba. No Orahovac motri stvari iz bošnjačkog kuta. Bio bi korektan da je kazao kako Bošnjaci neće imati većeg prijatelja s Pantovčaka od Mesića, ali je sofizam njegove zasluge za Bošnjake generalizirati za čitavu državu.
Premda Bošnjaci doživljavaju Mesića kao prijatelja, veliko je pitanje koliko je njegovo višegodišnje koketiranje sa Sarajevom može imati dugoročni učinak za Bošnjake i državu BiH. Mesić je kazao čelnicima Hrvata u BiH da je zalaganje za treći entitet «najobičnija budalaština», što citira Orahovac i spominje Mesićevu preporuku Anti Jelaviću da se o svemu dogovori u Sarajevu, hvaleći tako Mesićevo nemiješanje u unutarnje stvari druge države. Bilo bi u redu da se upravo Mesić nije miješao favorizirajući bošnjačku stranu, tako da su Hrvati bili politički uškopljeni. No morat će nakon Mesića, koji ih je svojom retorikom razmazio govoreći im ono što žele čuti, sjesti za stol s Hrvatima i Srbima, te dogovorom doći do rješenja. A upravo je Mesić jednim dijelom blokirao takve pregovore i Bošnjacima nametnuo rezon da su Hrvati u Hrvatskoj njihovi prijatelji, za razliku od Hrvata u BiH. No ovdje ne žive Hrvati iz Hrvatske. S ovima je živjeti i dogovarati se, što bi kazao Mesić.
U tekstu «Mesićevi nasljednici» komentator Dnevnog avaza Husein Orahovac analizira moguće posljedice za BiH ako novi hrvatski predsjednik bude Bandić odnosno Josipović. Pa citira Bandićevu izjavu da će biti «prijatelj vlastitog naroda u BiH» i zaključuje da ta izjava opasna za BiH jer pothranjuje treći entitet. I razočarano dodaje da «BiH većeg prijatelja od Stjepana Mesića na Pantovčaku nikada neće imati».
Orahovac je svojom zamjerkom na Bandićevu izjavu da će biti «prijatelj vlastitog naroda u BiH» možda i nesvjesno definirao situaciju u BiH, položaj Hrvata u njoj i stav bošnjačke elite prema Zagrebu. Čestim posjetima Sarajevu i favoriziranjem Bošnjaka na račun svojih sunarodnjaka (nikada nije posjetio Mostar) Mesić je kod Hrvata stvorio dojam da je njihov neprijatelj, a kod Bošnjaka da je njihov prijatelj, toliko veći koliko prezire Hrvate, napose Hercegovce.
Kako to da novi hrvatski predsjednički kandidat obećava da će biti prijatelj vlastitog naroda, kao da se pita Orahovac. Dosada su s Pantovčaka uvijek dolazile pohvale Bošnjacima i pokude Hrvatima (i Srbima u BiH). Dnevnom avazu ne paše ni Josipović koji je doduše kazao da će BiH u njemu imati prijatelja, ali je nešto prtljao o tri, pet, sedam…. entiteta. Kakvi su to novi političari koji poručuju s Pantovčaka da će biti prijatelji Hrvatima?
U svome komentaru Orahovac upada u logičku pogrešku generalizacije. On kaže da više nikada BiH neće imati većeg prijatelja od Stjepana Mesića. Budimo realni, na eventualnom referendumu u BiH Mesića bi podržala većina Bošnjaka, ali bi se protiv njegove politike u BiH izjasnila većina Hrvata i Srba. No Orahovac motri stvari iz bošnjačkog kuta. Bio bi korektan da je kazao kako Bošnjaci neće imati većeg prijatelja s Pantovčaka od Mesića, ali je sofizam njegove zasluge za Bošnjake generalizirati za čitavu državu.
Premda Bošnjaci doživljavaju Mesića kao prijatelja, veliko je pitanje koliko je njegovo višegodišnje koketiranje sa Sarajevom može imati dugoročni učinak za Bošnjake i državu BiH. Mesić je kazao čelnicima Hrvata u BiH da je zalaganje za treći entitet «najobičnija budalaština», što citira Orahovac i spominje Mesićevu preporuku Anti Jelaviću da se o svemu dogovori u Sarajevu, hvaleći tako Mesićevo nemiješanje u unutarnje stvari druge države. Bilo bi u redu da se upravo Mesić nije miješao favorizirajući bošnjačku stranu, tako da su Hrvati bili politički uškopljeni. No morat će nakon Mesića, koji ih je svojom retorikom razmazio govoreći im ono što žele čuti, sjesti za stol s Hrvatima i Srbima, te dogovorom doći do rješenja. A upravo je Mesić jednim dijelom blokirao takve pregovore i Bošnjacima nametnuo rezon da su Hrvati u Hrvatskoj njihovi prijatelji, za razliku od Hrvata u BiH. No ovdje ne žive Hrvati iz Hrvatske. S ovima je živjeti i dogovarati se, što bi kazao Mesić.
Malo ze-gej tolerancije neće škoditi
Zagrebačka snošljivost nadaleko je poznata. Skoro ko i Sarajevska. Folksdojčeri odavno su protjerani. Židovi se mjere na kapaljku. Srbi, oni preostali, polako pakuju kofere. Red je došao na nas.seljačine, tovare, tamburaše, hercegbosance. Jutros je Index.hr objavio krivotvorinu od teksta u kojoj se osvrće na kolumnu Nikole Zirduma. Kako su na taj pamflet reagirali tolerantni "zagrepčanci" , gutači Babićeva smeća, pročitajte u nastavku. Sve sami biseri bečke škole . Podružnica Agram.
Komentari koje ispod možete pročitati odišu europeizmom naše metropole, altruizmom i humanošću. Tako su pažljivi i osjećajni da nam je krivo što smo napisali da tako truo i ksenofoban grad kao Zagreb šteti Hrvatskoj kao metropola te da bi trebalo naći neku zdraviju sredinu za metropole. Recimo Varaždin ili Rijeku.
* koji k uopće dolaze ovamo i nikad više ne odu? ja ih sigurno nisam zvala, a vjerujem ni ostatak zagreba
Više od Hercegovaca me živciraju ovi ćukuni, tovarčine lijene ljute.. alo brale.. vidiii meeee... aaa u Zagrebu san.. upa san na faks.. vozin se prvi put u zivotu u tramvaju.. a ne.. to je trajekt!! Dolaze tu studirat, radit, osnuju obitelj i onda pljuju po gradu koji im je to omogucio... seru o nekoj centralizaciji?! PA TKO VAM JE KRIV KAJ STE VI NESPOSOBNI?! Imate more! Napravite neki kurac od toga.. napravite ribarske brodice... a ne.. vi dovucete seljaka Keruma... jebate... vise ribe ima u Zagrebu, nego u Splitu.. i sad mi krenite srat o centralizaciji.. je.. Zg vam je kriv za sve.. u Jugi vam je bio Beograd kriv.. Zg je samo zamjena...
nakotilo se puno lopova, muljatora, pa bi mi bili najsretniji da se isti ako već ne na goli otok vrate sebi doma a ovima da prestanu cicati novce od građana RH
što više poklonika ovakvog razmišljanja, i manje hercegovačke bagre će dolaziti u zagreb :)
bogami još je manje dobro da jebeni hercegovci koji žive na našoj grbači odlučuju o našem životu
ma marš u pm -zagrebu je pun kurac hercegovaca i bosanaca i ne samo zagrebu
Zagreb je truo grad, a truo je otkad su počeli ercegovna i bosančerosi dolaziti u njega i promovirati arvatstvo uz zvuke četničkih pevaljki, amrad janjetine, kopanje nosa....SFSN
Treba vam svima zabranit pravo glasa, a ne samo Hercegovcima.
gubite ste od kud ste dosli pedercine sa naglaskom pun vas je zagreb
Nije riječ o rasističkoj Hrvatskoj nego o Europskoj Hrvatskoj koja ima sve manje strpljenja i sve teže podnosi svaku daljnju balkanizaciju što bi bio i izbor Bandića.
They just don't get it...naše kulture su sasvim drukčije...i mi ne želimo ono što oni žele. I stvar počinje pucati po šavovima.
ercegovci poštedite nas onda vaših trulih glasova koje dajete u zemlju u kojoj ne živite niti doprinosite"
ja sam rođen u zagrebu i hodan slobodno i ponosno njime. a ti se gubi u svoju vukojebinu iz koje si došao
ma nek se bosanci i hercegovci napuše svi kuraca sve je bilo dobro u zgbu do 1991 dok oni nisu došli netreba zagrebu još više smeća
bosanci i hercegovci ne pripadaju hrvatskoj to što su oni zabrijali da su hrvati nisu izdali su hrvatsku jel da su hrvati onda bi ostali u hrvatskoj a nebi bježali i nemojte onda glumiti hrvate u hrvatskoj veće nego što su pravi hrvati.
sada seru a kasnije ce taj isti zgb tražiti novce i nepovratne kredite, subvencije za stanove kad ce dolaziti ovdje studirati..
ipak je ovaj grad GRAD, za razliku od svih vukojebina tamo, tamo misle da je asfaltirana cesta i voda u pola kucanstava mjerilo za grad..
nabijem ih komotno sve na svoj omanji kurac jer veci ni ne zaslužuju, neka ostanu tamo di jesu, meni osobno oni netrebaju, a njihovi glasovi jos i manje..
za njih je Zagreb mjerilo građanstva, mi smo njima zapad:-)
samo znaju tražit..govna...
i kako je netko prije napisao...ljudi iz BiH su Bosanci, a ne nikakvi veliki Rvati
*
*
mamu im jebem..idem apaurin popit
*
*
*
ma treba ukinut glasanje dijaspore pa nek se jebu onda šta će meni neki iz bih odlučivat o vlasti u hrvatskoj pa jebem ja njega neka plača porez onda u hrvatskoj pa nek onda glasa
bogme su nas hercegovanca dobrano isisala ....
ovaj grad nije bio truo dok hercegovačke vucibatine i lopovi nisu počeli dolaziti u njega.Što je briga tu bagru koga ćemo mi izabrati za predsjednika, pa imaju svoju državu i neka se brinu tko će kod njih biti predsjednik.
Komentari koje ste pročitali djelo su Babićeve škole propagande, tzv urbane zagrebačke mladeži, koja je u nacističkom Ze-geju potpuno prihvaćena..Nakon etnički očišćenog Zagreba red je došao na genetsko čišćenje. Tumor koji treba odstraniti su oni drugi, manje vrijedni. Klasična arijevska spika. Priča o pravim i genetski krivim Hrvatima široko je prihvaćena. Urbani rasizam je podivljao. HHO šuti. Ustavni sud šuti. Babić sikće vatru. Kuljiš se zadovoljno smije. Imamo Hrvatsku?
poskok.info
Komentari koje ispod možete pročitati odišu europeizmom naše metropole, altruizmom i humanošću. Tako su pažljivi i osjećajni da nam je krivo što smo napisali da tako truo i ksenofoban grad kao Zagreb šteti Hrvatskoj kao metropola te da bi trebalo naći neku zdraviju sredinu za metropole. Recimo Varaždin ili Rijeku.
* koji k uopće dolaze ovamo i nikad više ne odu? ja ih sigurno nisam zvala, a vjerujem ni ostatak zagreba
Više od Hercegovaca me živciraju ovi ćukuni, tovarčine lijene ljute.. alo brale.. vidiii meeee... aaa u Zagrebu san.. upa san na faks.. vozin se prvi put u zivotu u tramvaju.. a ne.. to je trajekt!! Dolaze tu studirat, radit, osnuju obitelj i onda pljuju po gradu koji im je to omogucio... seru o nekoj centralizaciji?! PA TKO VAM JE KRIV KAJ STE VI NESPOSOBNI?! Imate more! Napravite neki kurac od toga.. napravite ribarske brodice... a ne.. vi dovucete seljaka Keruma... jebate... vise ribe ima u Zagrebu, nego u Splitu.. i sad mi krenite srat o centralizaciji.. je.. Zg vam je kriv za sve.. u Jugi vam je bio Beograd kriv.. Zg je samo zamjena...
nakotilo se puno lopova, muljatora, pa bi mi bili najsretniji da se isti ako već ne na goli otok vrate sebi doma a ovima da prestanu cicati novce od građana RH
što više poklonika ovakvog razmišljanja, i manje hercegovačke bagre će dolaziti u zagreb :)
bogami još je manje dobro da jebeni hercegovci koji žive na našoj grbači odlučuju o našem životu
ma marš u pm -zagrebu je pun kurac hercegovaca i bosanaca i ne samo zagrebu
Zagreb je truo grad, a truo je otkad su počeli ercegovna i bosančerosi dolaziti u njega i promovirati arvatstvo uz zvuke četničkih pevaljki, amrad janjetine, kopanje nosa....SFSN
Treba vam svima zabranit pravo glasa, a ne samo Hercegovcima.
gubite ste od kud ste dosli pedercine sa naglaskom pun vas je zagreb
Nije riječ o rasističkoj Hrvatskoj nego o Europskoj Hrvatskoj koja ima sve manje strpljenja i sve teže podnosi svaku daljnju balkanizaciju što bi bio i izbor Bandića.
They just don't get it...naše kulture su sasvim drukčije...i mi ne želimo ono što oni žele. I stvar počinje pucati po šavovima.
ercegovci poštedite nas onda vaših trulih glasova koje dajete u zemlju u kojoj ne živite niti doprinosite"
ja sam rođen u zagrebu i hodan slobodno i ponosno njime. a ti se gubi u svoju vukojebinu iz koje si došao
ma nek se bosanci i hercegovci napuše svi kuraca sve je bilo dobro u zgbu do 1991 dok oni nisu došli netreba zagrebu još više smeća
bosanci i hercegovci ne pripadaju hrvatskoj to što su oni zabrijali da su hrvati nisu izdali su hrvatsku jel da su hrvati onda bi ostali u hrvatskoj a nebi bježali i nemojte onda glumiti hrvate u hrvatskoj veće nego što su pravi hrvati.
sada seru a kasnije ce taj isti zgb tražiti novce i nepovratne kredite, subvencije za stanove kad ce dolaziti ovdje studirati..
ipak je ovaj grad GRAD, za razliku od svih vukojebina tamo, tamo misle da je asfaltirana cesta i voda u pola kucanstava mjerilo za grad..
nabijem ih komotno sve na svoj omanji kurac jer veci ni ne zaslužuju, neka ostanu tamo di jesu, meni osobno oni netrebaju, a njihovi glasovi jos i manje..
za njih je Zagreb mjerilo građanstva, mi smo njima zapad:-)
samo znaju tražit..govna...
i kako je netko prije napisao...ljudi iz BiH su Bosanci, a ne nikakvi veliki Rvati
*
*
mamu im jebem..idem apaurin popit
*
*
*
ma treba ukinut glasanje dijaspore pa nek se jebu onda šta će meni neki iz bih odlučivat o vlasti u hrvatskoj pa jebem ja njega neka plača porez onda u hrvatskoj pa nek onda glasa
bogme su nas hercegovanca dobrano isisala ....
ovaj grad nije bio truo dok hercegovačke vucibatine i lopovi nisu počeli dolaziti u njega.Što je briga tu bagru koga ćemo mi izabrati za predsjednika, pa imaju svoju državu i neka se brinu tko će kod njih biti predsjednik.
Komentari koje ste pročitali djelo su Babićeve škole propagande, tzv urbane zagrebačke mladeži, koja je u nacističkom Ze-geju potpuno prihvaćena..Nakon etnički očišćenog Zagreba red je došao na genetsko čišćenje. Tumor koji treba odstraniti su oni drugi, manje vrijedni. Klasična arijevska spika. Priča o pravim i genetski krivim Hrvatima široko je prihvaćena. Urbani rasizam je podivljao. HHO šuti. Ustavni sud šuti. Babić sikće vatru. Kuljiš se zadovoljno smije. Imamo Hrvatsku?
poskok.info
Aralica: Mesić je vicaroš koji laže da se s Tuđmanom rastao zbog Bosne
U intervju tjedniku Globus akademik Ivan Aralica govoreći o sadašnjem predsjedniku Hrvatske Stipi Mesića i njegovu odnosnu prema bivšem predsjedniku dr. Franji Tuđmanu kazao kako za vrijeme dok je bio s Tuđmanom on nije bio njegov kritičar, naprotiv.
''Mesić?! Nikad nisam čuo da je kritizirao Tuđmana ili mu oponirao, da je za stolom ozbiljno razgovarao, ili da je bio ozbiljan prijedlog. On se samo slagao ili pričao viceve. Kao što ih i sada priča. Kada je otpao i atrofirao, pretvorio se u opozicionara.
Izmišljotina je da se Mesić s Tuđmanom rastavio zbog Bosne, a to se vidi po tome kako se ponašao nakon toga. Što je sada Bosni donio? Apsolutno ništa! Ono u čemu se doista razlikovao od Tuđmana bilo je da nikada nije prihvaćao nacionalnu pomirbu i to je bio razlog njihova razlaza. Mesić ima izrazito komunistički mentalitet i njemu pomirba nije odgovarala. Zato je kroz ovih deset godina nastavio ratovanje između partizana i ustaša. I otići će ratujući.
Ustaška ideologija i politika otišle su u područje srama, a srame je se i sami sudionici. Nema govora o pomirenju ustaške i komunističke ideologije, one su davno umrle. Neka ih belaj nosi. I politike su propale. Bez obzira na to što sam i sam bio u partizanima, mene nije obuhvatio komunistički mentalitet.
Kod Mesića je nesreća što on nema nikakva obrazovanja osim komunističkog. I to nam prodaje ovih deset godina po jeftinoj cijeni. On je unazadio hrvatsku demokraciju i doveo je u kritično stanje. On ne razumije što je zdravi laicizam, liberalizam, koji je svjestan da potječe iz kršćanstva i da se jedino uz pomoć kršćanske vjere može održati'' kaže akademik Aralica.
Na upit koje su, po njemu, bile Tuđmanove slabije strane, Aralica je ustvrdio je kako je za deset godina detuđmanizacije Tuđman postao pozitivniji nego što je bio za života te kako misli da će taj proces, kako vrijeme bude odmicalo, sve više napredovati.
''To je narav povijesti. Što više vrijeme prolazi, stvarna politička povijest gubi svoje mane''.
Poskok.info
''Mesić?! Nikad nisam čuo da je kritizirao Tuđmana ili mu oponirao, da je za stolom ozbiljno razgovarao, ili da je bio ozbiljan prijedlog. On se samo slagao ili pričao viceve. Kao što ih i sada priča. Kada je otpao i atrofirao, pretvorio se u opozicionara.
Izmišljotina je da se Mesić s Tuđmanom rastavio zbog Bosne, a to se vidi po tome kako se ponašao nakon toga. Što je sada Bosni donio? Apsolutno ništa! Ono u čemu se doista razlikovao od Tuđmana bilo je da nikada nije prihvaćao nacionalnu pomirbu i to je bio razlog njihova razlaza. Mesić ima izrazito komunistički mentalitet i njemu pomirba nije odgovarala. Zato je kroz ovih deset godina nastavio ratovanje između partizana i ustaša. I otići će ratujući.
Ustaška ideologija i politika otišle su u područje srama, a srame je se i sami sudionici. Nema govora o pomirenju ustaške i komunističke ideologije, one su davno umrle. Neka ih belaj nosi. I politike su propale. Bez obzira na to što sam i sam bio u partizanima, mene nije obuhvatio komunistički mentalitet.
Kod Mesića je nesreća što on nema nikakva obrazovanja osim komunističkog. I to nam prodaje ovih deset godina po jeftinoj cijeni. On je unazadio hrvatsku demokraciju i doveo je u kritično stanje. On ne razumije što je zdravi laicizam, liberalizam, koji je svjestan da potječe iz kršćanstva i da se jedino uz pomoć kršćanske vjere može održati'' kaže akademik Aralica.
Na upit koje su, po njemu, bile Tuđmanove slabije strane, Aralica je ustvrdio je kako je za deset godina detuđmanizacije Tuđman postao pozitivniji nego što je bio za života te kako misli da će taj proces, kako vrijeme bude odmicalo, sve više napredovati.
''To je narav povijesti. Što više vrijeme prolazi, stvarna politička povijest gubi svoje mane''.
Poskok.info
Hrvati bi čak entitet, zamislite toga bezobrazluka
Gora od otvorena kolonijalnoga grabeža kakav je Britanija prakticirala stoljećima, može biti samo hinjena odanost međunarodnom poretku, humanizmu, pravednosti, te sličnim tricama i kučinama za kakve se navodno zalažu različiti engleski diplomatski skorojevići.
piše: Ivan Šimić l dnevnik.ba
Onaj Paddy Ashdown koji se ovdje već „proslavio“ svođenjem BH formule s tri na dvije varijable, koji je velikodušno osigurao konstitutivnost Hrvata i na Romaniji i u Goraždu (za kojom je tamošnji brojni hrvatski puk silno žudio i zbog koje danas živi puno bolje), opet nam drži lekcije. Omililo se čovjeku izgleda.
Kako prenose agencije, u „autorskom“ tekstu objavljenom u Financial Timesu on, skupa s još jednim vanjskopolitičkim Englezom čiji je pradjed vjerojatno oslobađao domorodce po Indiji ili Africi, nastavlja „pojednostavnjivati“ politički model u ovoj državi: rješavanje napetosti na relaciji Sarajevo-Banja Luka, izgradnja snažne središnje vlade, zadržavanje međunarodnoga gubernatora. Poznata je sklonost „demokratskih“ Vlada sa Zapada što jednostavnijim političkim rješenjima u državama na koje su „bacile oko“, taman po cijenu da su ta rješenja autokratska, čak i diktatorska.
Sve dok oni kontroliraju - izabrane ili oktroirane - vladare u takvim državama, sve je to u skladu s međunarodnim pravom. Stoga ne iznenađuje kad se Ashdown i Hague (William Hague, ministar vanjskih poslova britanske vlade u sjeni) čude što su „čak i bosanski Hrvati u posljednje vrijeme počeli spominjati formiranje vlastitog entiteta i razbijanje bošnjačko-hrvatske federacije“, što se ne žele uklopiti u unaprijed zadani okvir od kojeg bi njih, misle, manje boljela glava. Čak bi i oni entitet, zamislite toga hrvatskog bezobrazluka.
Očekivati od Paddya da se pravednički (a ne u službi Kraljice Majke) uživi u ovdašnju zamršenu situaciju, da se prema nama Hrvatima odnosi sine ira et studio, bilo bi iluzorno. O čemu ti „bosanski Hrvati“ uopće pričaju, što bi htjela ta šačica nezadovoljnika, često se valjda znao upitati Ashdown. Njegova imperijalistička glava teško može shvatiti da ovaj svijet nije stvoren samo za velike, da i oni mali (ma kako mali bili) u višenacionalnim državama imaju pravo na jednak ustavno-pravni tretman. To bi bilo kao da mi Škote ili Sjeverne Irce, bezbroj je puta pomislio, uvažavamo kao ravnopravne državotvorne elemente.
Paddy Ashdown u svom autorskom članku posredno ustraje na paradoksalnoj tezi prema kojoj je dvoentitetski ustroj države prihvatljiv i sam po sebi ne znači njenu podjelu, dok je troentitetski, s hrvatskom federalnom jedinicom, neprihvatljiv i po opstanak države opasan.
Tko je god prošao makar onaj gimnazijski tečaj (elementarne) logike zna da ova teorija ne drži vodu i da se nešto iza brda valja. Cijela ta predstava, burleska, što li je, u kojoj se – radi pranja vlastite savijesti - kao osuđuje srpsko etničko čišćenje ali se u taj isti etnički očišćeni teritorij ne dopušta zadirati, u kojoj se kao zalaže za jednakopravnost triju naroda ali se jednom narodu uporno uskraćuje ono što imaju druga dva, frustrira normalne ljude do bola.
Da se razumijemo, prijetvornost i licemjernost svjetskih vlada i u ovoj stvari nije nešto što je iznenadilo prosječno upućena promatrača. Međutim, kada hrvatski političari nespretno trabunjaju o „iscrpljivanju postojećeg modela“, dakle dvoentitetskoga, onda vam je s pravom muka i ne trebate to tajiti. Zbog takve šutnje, hrvatske šutnje, šutnje hrvatskih političara ali i uspavanosti javnosti, i dovedeni smo u nezavidnu poziciju u kojoj se danas nalazimo.
Nije teško razumjeti da američka ili britanska vlada - radi vlastitih geostrateških interesa - ovdje traže kompromis kojim neće pretjerano razljutiti svoje važne partnere, vjerojatno ona dva „euroazijska“ diva, kako je to primjetio Ivan Lovrenović. Otuda valjda to, zdravom razumu neobjašnjivo insistiranje na postojećem dvoentitetskom uređenju kojim se udovoljava štićenicima spomenutih divova, Srbima i Bošnjacima.
Dok su srpski stavovi i projekcije jasni (pa se prema njima lakše i odrediti), Bošnjaci očigledno imajufigu u džepu. Oni kao nešto rogobore protiv „etnonacionalne“ podjele, ali su izgleda davno shvatili da od ukidanja Republike Srpske nema ništa i danas pragmatično nastoje ostvariti dominaciju barem na (drugoj) polovici teritorija ove države.
Kako je onda moguće da, nakon što u zadnjih petnaest godina nijednoga ozbiljnog svjetskog državnika niste čuli da dovodi u pitanje opstanak Republike Srpske, kako je dakle moguće da neki hrvatski „javni djelatnici“ još uvijek traže rješenja koja podrazumjevaju njeno ukidanje, umjesto da dosljedno nastoje na zahtjevu za jednaku ustavnu poziciju prema tom (čak ne našom voljom) zacementiranom, etnoteritorijalnom obrazcu?
Prvih godina nakon Daytonskog sporazuma, kada ste (možda svijećom, ali ipak) u službenim zapadnjačkim krugovima ponegdje još mogli pronaći nekoga tko bi o tome govorio, još je bilo razumljivo da se brojni eksperti (sociolozi, politolozi, novinari, a bome i političari) „igraju“ s različitim razvodnjenim konsocijacijskim varijacijama. Ali, danas? Ma dajte, molim vas.
piše: Ivan Šimić l dnevnik.ba
Onaj Paddy Ashdown koji se ovdje već „proslavio“ svođenjem BH formule s tri na dvije varijable, koji je velikodušno osigurao konstitutivnost Hrvata i na Romaniji i u Goraždu (za kojom je tamošnji brojni hrvatski puk silno žudio i zbog koje danas živi puno bolje), opet nam drži lekcije. Omililo se čovjeku izgleda.
Kako prenose agencije, u „autorskom“ tekstu objavljenom u Financial Timesu on, skupa s još jednim vanjskopolitičkim Englezom čiji je pradjed vjerojatno oslobađao domorodce po Indiji ili Africi, nastavlja „pojednostavnjivati“ politički model u ovoj državi: rješavanje napetosti na relaciji Sarajevo-Banja Luka, izgradnja snažne središnje vlade, zadržavanje međunarodnoga gubernatora. Poznata je sklonost „demokratskih“ Vlada sa Zapada što jednostavnijim političkim rješenjima u državama na koje su „bacile oko“, taman po cijenu da su ta rješenja autokratska, čak i diktatorska.
Sve dok oni kontroliraju - izabrane ili oktroirane - vladare u takvim državama, sve je to u skladu s međunarodnim pravom. Stoga ne iznenađuje kad se Ashdown i Hague (William Hague, ministar vanjskih poslova britanske vlade u sjeni) čude što su „čak i bosanski Hrvati u posljednje vrijeme počeli spominjati formiranje vlastitog entiteta i razbijanje bošnjačko-hrvatske federacije“, što se ne žele uklopiti u unaprijed zadani okvir od kojeg bi njih, misle, manje boljela glava. Čak bi i oni entitet, zamislite toga hrvatskog bezobrazluka.
Očekivati od Paddya da se pravednički (a ne u službi Kraljice Majke) uživi u ovdašnju zamršenu situaciju, da se prema nama Hrvatima odnosi sine ira et studio, bilo bi iluzorno. O čemu ti „bosanski Hrvati“ uopće pričaju, što bi htjela ta šačica nezadovoljnika, često se valjda znao upitati Ashdown. Njegova imperijalistička glava teško može shvatiti da ovaj svijet nije stvoren samo za velike, da i oni mali (ma kako mali bili) u višenacionalnim državama imaju pravo na jednak ustavno-pravni tretman. To bi bilo kao da mi Škote ili Sjeverne Irce, bezbroj je puta pomislio, uvažavamo kao ravnopravne državotvorne elemente.
Paddy Ashdown u svom autorskom članku posredno ustraje na paradoksalnoj tezi prema kojoj je dvoentitetski ustroj države prihvatljiv i sam po sebi ne znači njenu podjelu, dok je troentitetski, s hrvatskom federalnom jedinicom, neprihvatljiv i po opstanak države opasan.
Tko je god prošao makar onaj gimnazijski tečaj (elementarne) logike zna da ova teorija ne drži vodu i da se nešto iza brda valja. Cijela ta predstava, burleska, što li je, u kojoj se – radi pranja vlastite savijesti - kao osuđuje srpsko etničko čišćenje ali se u taj isti etnički očišćeni teritorij ne dopušta zadirati, u kojoj se kao zalaže za jednakopravnost triju naroda ali se jednom narodu uporno uskraćuje ono što imaju druga dva, frustrira normalne ljude do bola.
Da se razumijemo, prijetvornost i licemjernost svjetskih vlada i u ovoj stvari nije nešto što je iznenadilo prosječno upućena promatrača. Međutim, kada hrvatski političari nespretno trabunjaju o „iscrpljivanju postojećeg modela“, dakle dvoentitetskoga, onda vam je s pravom muka i ne trebate to tajiti. Zbog takve šutnje, hrvatske šutnje, šutnje hrvatskih političara ali i uspavanosti javnosti, i dovedeni smo u nezavidnu poziciju u kojoj se danas nalazimo.
Nije teško razumjeti da američka ili britanska vlada - radi vlastitih geostrateških interesa - ovdje traže kompromis kojim neće pretjerano razljutiti svoje važne partnere, vjerojatno ona dva „euroazijska“ diva, kako je to primjetio Ivan Lovrenović. Otuda valjda to, zdravom razumu neobjašnjivo insistiranje na postojećem dvoentitetskom uređenju kojim se udovoljava štićenicima spomenutih divova, Srbima i Bošnjacima.
Dok su srpski stavovi i projekcije jasni (pa se prema njima lakše i odrediti), Bošnjaci očigledno imajufigu u džepu. Oni kao nešto rogobore protiv „etnonacionalne“ podjele, ali su izgleda davno shvatili da od ukidanja Republike Srpske nema ništa i danas pragmatično nastoje ostvariti dominaciju barem na (drugoj) polovici teritorija ove države.
Kako je onda moguće da, nakon što u zadnjih petnaest godina nijednoga ozbiljnog svjetskog državnika niste čuli da dovodi u pitanje opstanak Republike Srpske, kako je dakle moguće da neki hrvatski „javni djelatnici“ još uvijek traže rješenja koja podrazumjevaju njeno ukidanje, umjesto da dosljedno nastoje na zahtjevu za jednaku ustavnu poziciju prema tom (čak ne našom voljom) zacementiranom, etnoteritorijalnom obrazcu?
Prvih godina nakon Daytonskog sporazuma, kada ste (možda svijećom, ali ipak) u službenim zapadnjačkim krugovima ponegdje još mogli pronaći nekoga tko bi o tome govorio, još je bilo razumljivo da se brojni eksperti (sociolozi, politolozi, novinari, a bome i političari) „igraju“ s različitim razvodnjenim konsocijacijskim varijacijama. Ali, danas? Ma dajte, molim vas.
Zašto se usrao Matija?
Prije par dana dobio sam brdo mailova u kojima me čitatelji napadaju kako dijelim Hrvate, zbog teksta o rasističnoj Hrvatskoj dobio sam cijeli sepet dopisa razjarene RH uljudbe koja me nije štedjela. Danas sam dobio nekoliko mailova u kojima me neki opet mole da se osvrnem na najnovije salve rasističkih ispada najčitanijeg portala urbanih rasista Hrvatske kojeg predvodi mladi kompleksaš Matija.
_______piše: Nikola Zirdum l poskok.info
Sve je već rečeno u ranijem tekstu pa se ja doista ne bih posebno nadopunjavao. Hrvatski narod odavno je podijeljen. Na Sjever i Jug. Na Istočnu i Zapadnu Hrvatsku (Kuljiš) . Na "naprednu" i glasnu Mesićevu "urbanu" i rasističnu Hrvatsku i na radničku seljačku i nazadnu Hrvatsku. Onu Hrvatsku koja šuti.
Tradicija hrvatskog nacizma stara više od 60 godina nikada nije zgasnula. Natpisi o bandićomaniji - tumoru koji se širi Hrvatkom, o tome kako za Bandića glasuju seljaci i HercegBosanci dok za Josipovića uljuđena Hrvatska, samo su pisani dokaz hrvatskog urbanog nacirasizma koji je s Bandićevim ulaskom u drugi krug tek podivljao.
Dok je Zoran Tašti lizao guzu Bandiću, do tada ga se nije toliko diralo. To što ga je na zadnjim izborima izabrao "urbani" Zagreb to Babiću nije nekakav podatak. Zagreb, ksenofobna prčvarnica naciprovincijalaca i bečkih konjušara, najvećih kompleksaša u Hrvata kojima je svatko kriv počev od Židova, Srba , Roma koje su počistili da bi se na kraju okrenuli u čišćenje Hercegovaca, Bosanaca, Dalmatinaca i svih drugačijih među samim sobom; grad koji se trsi nadkulturom a u kojem caruje turbo folk i opća otuđenost čovjeka prema čovjeku , grad u kojem pored krvavog čovjeka koji leži na podu prođu stotine a da se nitko ne osvrne, grad u kojem je moguće da žena mrtva leži u stanu 30 godina, grad koji bi htio biti metropola a sve došljake nastoji asimilirati u kajkavštinu i vlastitu ksenofobnost , najdosadni grad u Europi, Matijin i Čadežov grad krenuo nam je popovati o kulturi , toleranciji i urbanome. Ko o čemu Ze-gej o čojstvu.
Bandić je spreman za odstrijel. Jebi ga ima krive gene. Hercegovačke. Ne pripada arijevskoj klasi. O znanju jezika predsjednika Mesića kojem se smije pola EU diplomacije i koji svoju neukost prikriva lošim vicevima, Babić se nikada nije posebno bavio. Niti je Mesić ikada bio prozvan zbog korupcije. O udbaškoj povijesti Josipovićeve obitelji Babić također ne istražuje. Dok se Bandiću mjeri i koliko drugo kopa nos. Eto Babić ga ne kopa. Zato kopa jamu nekakvoj normalnoj Hrvatskoj.
Čemu panika oko Bandića? Nema je. Tko god da dođe na Pantovčak ne može biti toliki idiot koliki je bio Mesić. Niti će zbog straha od kaznenog progona zbog grijeha 90-ih prodavati nacionalne interese kako je to činio Stipe. Slijepa Naša odavno je prodana i na svom ropskom i dužničkom križnom putu lagano klizi prema EU bankama na konačno kasapljenje. U tome joj ne mogu pomoći niti Josipović PravdaMan niti Krivogeni Bandić.
No fascinacija ze-gej portala poput indexa nebitnim stvarima i pravljenje slona od miša šokantna je. I nekako povijesno kontradiktorna.
Postkolonijalni kompleks u Hrvata najljepše se zrcali kroz današnji zagrebački urbani fašizam. Matija Babić samo je tužni isprdak stoljeća tlačenja ove zemlje i ovog naroda. Kako god su nekada talijanski i germanski pisci bajki, naši drevni kolonizatori, svoju finu arijevsku djecu učili da su Hrvati čudovišta koja jedu malu djecu , tako danas taj isti kompleks mi prebacujemo jedni drugima. Od slavenskog zapada prema istoku caruje postkolonijalni urbani rasizam. Slovencima smo svi mi balkanska neodgojena čudovišta.Dalmatinci uče svoju djecu da Vlaji smrde. Tzv. Zagrepčanima prvoj i drugoj generaciji djece dotepenaca smrde svi osim pravih Zagrepčanaca kojih gotovo više i nema. Vlajima smrde Bosanci. Bosancima i Hercegovcima Sandžaklije i Prečanski Srbi , Srbima Rumunji i Bugari itd.
No daleko najglasniji urbani rasizam caruje u Zagrebu. Šačica dobro umreženih medijskih sinekura vedri i oblači Hrvatskom od prvog dana "tuđmanove diktature" kada su imali najbolji tiraž do današnjih dana. Eto koliki je "diktator" bio.
Odavno već govorim kako u svakoj obitelji nije dobro tko joj je glava kuće pa tako kategorički tvrdim da niti hrvatskom narodu nije nimalo dobro da mu jedan devijantni truli grad kakakv je Ze-gej bude glava države. Grad je to u kojem se nakotilo svega. Sve što je trulo u Hrvata stremi Zagrebu. I gore uzima bolje pozicije od onog dobrog što je Zagreb usisao u sebe. Grad je to koji se stidi samog sebe. Pojam hrvatstvo njemu je pežorativ. Sve što je državničko, domoljubno, patriotsko, u njemu se doživljava kao nacionalizam.
Grad je to koji stenje od kompleks i Beča i Pešte i Beograda. Zato je u njemu i danas veća vijest kad neka beogradska baba dobije bruh nego kad Hrvatima u BiH tenk uđe u banku. Grad je to kojem je svatko kriv osim njega samog sebi.
Zato što da Vam kažem - ne obazirite se na tekstove Matije Babića i Tomislava Čadeža. Više vas treba brinuti uspješna imputacija njihovih stavova ostatu Hrvatske. Hrvatske koja šuti. Koja već 10 godina smatra Mesića uspješnim predsjednikom. Neka Vas brine to što u RH do dan danas nema analitičnog teksta o 10 godina katastrofalne vladavine "velikog reformatora" Mesića. Koji otkada je na čelu Hrvatske primjerice nije rješio niti jedan otvoren problem sa BIH i Srbijom. I koji je u dva mandata više radio za interese Sarajeva nego Hrvatske koja ga je birala.
Treba Vas zabrinuti šutnja braće u Hrvatskoj koja mirno promatraju kako njihov narod u BiH nestaje, kako mu biraju i nameću predsjednika, ulaze tenkovima u banke, kako mu uskraćuju osnovna ljudska prava.
Ne treba Vas sekirati Matija. On nikad neće shvatiti da porez nije mjerilo državnosti. I da 90-ih nas nitko nije pitao imamo li poreznu karticu prije nego nam je gurnuo pušku u ruke. Niti da mi živimo u ustavnom okviru koji nam je nametnula Hrvatska te samim time i Babić i Čadež kao građani RH daleko više utječu na naš život nego mi sa 3% na njihov. Babić nikada neće preispitati ulogu Stjepana Mesiča u političkoj agresiji na Hrvate u BIH 90-ih godina, njegov odnos sa Bobanom, prodaju HercegBosne u zamjenu za nereaktivaciju plana Z4, prodaju hrvatske Posavine, za deblokadu Dubrovnika i kao koridora za 200.000 hrvatskih Srba o kojima ćemo danas u RH samo fino jelte. Jer smo ih rješili. U velikom vojnom igrokazu koji ćemo nazvati velikom vojnom akcijom.
Ne očekujte od urbanih rasista da prestanu biti to što jesu. Njima je to način poslovanja i bivstvovanja. Rasističnoj Hrvatskoj rasizam se dobro prodaje. Babić je to što jest. Na ponos svojoj majci i ocu. Jednako kao i Mislav Bago i svi ostali dotepenci njegova tipa, kompleksaši koji se urbanoj rasističkoj provinciji sa svojim velikim braheokefalnim glavama dokazuju u punoći vlastite ružnoće. Sjebani što nisu plavih okica, vitka stasa i ze-gej krvi.
Dragi nacizegejovci Hrvatska koju sanjate ne postoji. Hrvatska po kojoj pljujete je gladna Hrvatska koja kopa nos. Ona ista koje se stidite. Vukovarska, Zagorska. Hercegovačka i Bosanska Hrvatska. Ona ponižena koja vam je čuvala leđa. Ona ista na čijoj ste zemlji otvarali umjetne frontove da bi zaštitili vrata Zadra, Splita i Vašeg prekokrasnog Ze-Geja.
Index.hr nije sramota hrvatskog društva. On je samo recidiv svih zala koje su pokosile ovaj narod. Sindrom u kojem se silovano dijete postaje agresor u vlastitoj kuči najbolje se vidi u patologiji indexovaca. Smetlište hrvatskih pseudourbanih kompleksaša najčitanije je smetlište u Hrvata. I to čita moj narod kojeg moram voljeti i kojeg se istovremenom stidim. Isti onaj koji je ne tako davno bio ujedinjen oko stvaranja države danas se slaže sa Matijom kada glasove hrvatskih državljana dijeli na vrijedne i bezvrijedne. Na prave i krive. Na naše i njihove.
Hrvatska koja šuti. Ponižena, prodana i silovana Hrvatska. Pičkasta Hrvatska. Napraviš im državu, daš svoje njive za njihove, daš živote, a oni ju prodaju za deset godina i krenu ti mahati poreznom karticom.
Ako Čadež i Babić i dobiju tumor zbog mogućeg ustoličenja Bandića na Pantovčak index.hr će puno izgubiti. Hrvatska sigurno neće. Al tumor na njihovim glavama teško će se razviti. Tumor ne ide na tumor.
nikolazirdum@gmail.com
_______piše: Nikola Zirdum l poskok.info
Sve je već rečeno u ranijem tekstu pa se ja doista ne bih posebno nadopunjavao. Hrvatski narod odavno je podijeljen. Na Sjever i Jug. Na Istočnu i Zapadnu Hrvatsku (Kuljiš) . Na "naprednu" i glasnu Mesićevu "urbanu" i rasističnu Hrvatsku i na radničku seljačku i nazadnu Hrvatsku. Onu Hrvatsku koja šuti.
Tradicija hrvatskog nacizma stara više od 60 godina nikada nije zgasnula. Natpisi o bandićomaniji - tumoru koji se širi Hrvatkom, o tome kako za Bandića glasuju seljaci i HercegBosanci dok za Josipovića uljuđena Hrvatska, samo su pisani dokaz hrvatskog urbanog nacirasizma koji je s Bandićevim ulaskom u drugi krug tek podivljao.
Dok je Zoran Tašti lizao guzu Bandiću, do tada ga se nije toliko diralo. To što ga je na zadnjim izborima izabrao "urbani" Zagreb to Babiću nije nekakav podatak. Zagreb, ksenofobna prčvarnica naciprovincijalaca i bečkih konjušara, najvećih kompleksaša u Hrvata kojima je svatko kriv počev od Židova, Srba , Roma koje su počistili da bi se na kraju okrenuli u čišćenje Hercegovaca, Bosanaca, Dalmatinaca i svih drugačijih među samim sobom; grad koji se trsi nadkulturom a u kojem caruje turbo folk i opća otuđenost čovjeka prema čovjeku , grad u kojem pored krvavog čovjeka koji leži na podu prođu stotine a da se nitko ne osvrne, grad u kojem je moguće da žena mrtva leži u stanu 30 godina, grad koji bi htio biti metropola a sve došljake nastoji asimilirati u kajkavštinu i vlastitu ksenofobnost , najdosadni grad u Europi, Matijin i Čadežov grad krenuo nam je popovati o kulturi , toleranciji i urbanome. Ko o čemu Ze-gej o čojstvu.
Bandić je spreman za odstrijel. Jebi ga ima krive gene. Hercegovačke. Ne pripada arijevskoj klasi. O znanju jezika predsjednika Mesića kojem se smije pola EU diplomacije i koji svoju neukost prikriva lošim vicevima, Babić se nikada nije posebno bavio. Niti je Mesić ikada bio prozvan zbog korupcije. O udbaškoj povijesti Josipovićeve obitelji Babić također ne istražuje. Dok se Bandiću mjeri i koliko drugo kopa nos. Eto Babić ga ne kopa. Zato kopa jamu nekakvoj normalnoj Hrvatskoj.
Čemu panika oko Bandića? Nema je. Tko god da dođe na Pantovčak ne može biti toliki idiot koliki je bio Mesić. Niti će zbog straha od kaznenog progona zbog grijeha 90-ih prodavati nacionalne interese kako je to činio Stipe. Slijepa Naša odavno je prodana i na svom ropskom i dužničkom križnom putu lagano klizi prema EU bankama na konačno kasapljenje. U tome joj ne mogu pomoći niti Josipović PravdaMan niti Krivogeni Bandić.
No fascinacija ze-gej portala poput indexa nebitnim stvarima i pravljenje slona od miša šokantna je. I nekako povijesno kontradiktorna.
Postkolonijalni kompleks u Hrvata najljepše se zrcali kroz današnji zagrebački urbani fašizam. Matija Babić samo je tužni isprdak stoljeća tlačenja ove zemlje i ovog naroda. Kako god su nekada talijanski i germanski pisci bajki, naši drevni kolonizatori, svoju finu arijevsku djecu učili da su Hrvati čudovišta koja jedu malu djecu , tako danas taj isti kompleks mi prebacujemo jedni drugima. Od slavenskog zapada prema istoku caruje postkolonijalni urbani rasizam. Slovencima smo svi mi balkanska neodgojena čudovišta.Dalmatinci uče svoju djecu da Vlaji smrde. Tzv. Zagrepčanima prvoj i drugoj generaciji djece dotepenaca smrde svi osim pravih Zagrepčanaca kojih gotovo više i nema. Vlajima smrde Bosanci. Bosancima i Hercegovcima Sandžaklije i Prečanski Srbi , Srbima Rumunji i Bugari itd.
No daleko najglasniji urbani rasizam caruje u Zagrebu. Šačica dobro umreženih medijskih sinekura vedri i oblači Hrvatskom od prvog dana "tuđmanove diktature" kada su imali najbolji tiraž do današnjih dana. Eto koliki je "diktator" bio.
Odavno već govorim kako u svakoj obitelji nije dobro tko joj je glava kuće pa tako kategorički tvrdim da niti hrvatskom narodu nije nimalo dobro da mu jedan devijantni truli grad kakakv je Ze-gej bude glava države. Grad je to u kojem se nakotilo svega. Sve što je trulo u Hrvata stremi Zagrebu. I gore uzima bolje pozicije od onog dobrog što je Zagreb usisao u sebe. Grad je to koji se stidi samog sebe. Pojam hrvatstvo njemu je pežorativ. Sve što je državničko, domoljubno, patriotsko, u njemu se doživljava kao nacionalizam.
Grad je to koji stenje od kompleks i Beča i Pešte i Beograda. Zato je u njemu i danas veća vijest kad neka beogradska baba dobije bruh nego kad Hrvatima u BiH tenk uđe u banku. Grad je to kojem je svatko kriv osim njega samog sebi.
Zato što da Vam kažem - ne obazirite se na tekstove Matije Babića i Tomislava Čadeža. Više vas treba brinuti uspješna imputacija njihovih stavova ostatu Hrvatske. Hrvatske koja šuti. Koja već 10 godina smatra Mesića uspješnim predsjednikom. Neka Vas brine to što u RH do dan danas nema analitičnog teksta o 10 godina katastrofalne vladavine "velikog reformatora" Mesića. Koji otkada je na čelu Hrvatske primjerice nije rješio niti jedan otvoren problem sa BIH i Srbijom. I koji je u dva mandata više radio za interese Sarajeva nego Hrvatske koja ga je birala.
Treba Vas zabrinuti šutnja braće u Hrvatskoj koja mirno promatraju kako njihov narod u BiH nestaje, kako mu biraju i nameću predsjednika, ulaze tenkovima u banke, kako mu uskraćuju osnovna ljudska prava.
Ne treba Vas sekirati Matija. On nikad neće shvatiti da porez nije mjerilo državnosti. I da 90-ih nas nitko nije pitao imamo li poreznu karticu prije nego nam je gurnuo pušku u ruke. Niti da mi živimo u ustavnom okviru koji nam je nametnula Hrvatska te samim time i Babić i Čadež kao građani RH daleko više utječu na naš život nego mi sa 3% na njihov. Babić nikada neće preispitati ulogu Stjepana Mesiča u političkoj agresiji na Hrvate u BIH 90-ih godina, njegov odnos sa Bobanom, prodaju HercegBosne u zamjenu za nereaktivaciju plana Z4, prodaju hrvatske Posavine, za deblokadu Dubrovnika i kao koridora za 200.000 hrvatskih Srba o kojima ćemo danas u RH samo fino jelte. Jer smo ih rješili. U velikom vojnom igrokazu koji ćemo nazvati velikom vojnom akcijom.
Ne očekujte od urbanih rasista da prestanu biti to što jesu. Njima je to način poslovanja i bivstvovanja. Rasističnoj Hrvatskoj rasizam se dobro prodaje. Babić je to što jest. Na ponos svojoj majci i ocu. Jednako kao i Mislav Bago i svi ostali dotepenci njegova tipa, kompleksaši koji se urbanoj rasističkoj provinciji sa svojim velikim braheokefalnim glavama dokazuju u punoći vlastite ružnoće. Sjebani što nisu plavih okica, vitka stasa i ze-gej krvi.
Dragi nacizegejovci Hrvatska koju sanjate ne postoji. Hrvatska po kojoj pljujete je gladna Hrvatska koja kopa nos. Ona ista koje se stidite. Vukovarska, Zagorska. Hercegovačka i Bosanska Hrvatska. Ona ponižena koja vam je čuvala leđa. Ona ista na čijoj ste zemlji otvarali umjetne frontove da bi zaštitili vrata Zadra, Splita i Vašeg prekokrasnog Ze-Geja.
Index.hr nije sramota hrvatskog društva. On je samo recidiv svih zala koje su pokosile ovaj narod. Sindrom u kojem se silovano dijete postaje agresor u vlastitoj kuči najbolje se vidi u patologiji indexovaca. Smetlište hrvatskih pseudourbanih kompleksaša najčitanije je smetlište u Hrvata. I to čita moj narod kojeg moram voljeti i kojeg se istovremenom stidim. Isti onaj koji je ne tako davno bio ujedinjen oko stvaranja države danas se slaže sa Matijom kada glasove hrvatskih državljana dijeli na vrijedne i bezvrijedne. Na prave i krive. Na naše i njihove.
Hrvatska koja šuti. Ponižena, prodana i silovana Hrvatska. Pičkasta Hrvatska. Napraviš im državu, daš svoje njive za njihove, daš živote, a oni ju prodaju za deset godina i krenu ti mahati poreznom karticom.
Ako Čadež i Babić i dobiju tumor zbog mogućeg ustoličenja Bandića na Pantovčak index.hr će puno izgubiti. Hrvatska sigurno neće. Al tumor na njihovim glavama teško će se razviti. Tumor ne ide na tumor.
nikolazirdum@gmail.com
Pretplati se na:
Postovi (Atom)