Sve je više pokazatelja kako u međunarodnoj zajednici, odnosno među silama koje odlučuju o budućem ustroju tzv. zapadnobalkanskoga područja ne postoje svježe ideje za rješenje pitanja budućega opstanka Bosne i Hercegovine. Svaki put kad iz inozemstva dođe poruka da se oko unutarnjega ustroja BiH moraju dogovoriti tzv. domaći političari jasan je znak da unutar međunarodne diplomacije ne postoje usklađeni interesi, koji bi Muslimanima, Hrvatima i Srbima zajamčili život u kakvoj-takvoj zajedničkoj državnoj tvorevini. Odluka Europske unije da ukine vize pravoslavnim zemljama Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji te zadržavanje kosovskih i bosanskohercegovačkih muslimana u europskom rezervatu svojevrsna je diplomatska poruka Sjedinjenim Američkim Državama, koje se u svojoj politici na području jugoistočne Europe, između ostalih, oslanjaju upravo na Kosovo i Bosnu i Hercegovinu.
Kad je pak riječ o dogovoru tzv. domaćih političara, cjelokupna politička povijest BiH pokazuje kako nije moguć nikakav koliko-toliko pravdoljubiv dogovor srpskih, muslimanskih i hrvatskih političara pa zato i naziv domaći političari već u svom značenju ima, ako ne pogrdan, a ono bar ironičan prizvuk. Osim ratom iscrtanih granica, svaki sporazum koji su pokušali između spomenutih naroda dogovoriti međunarodni posrednici minirala je muslimanska strana. Takav odnos prema Hrvatima i Srbima, s kojima bi bosanski muslimani trebali dijeliti vlast u BiH otkriva nespremnost muslimanske politike za suživot i minimalnu toleranciju. Osim toga, zbog premoćnoga utjecaja Islamske zajednice na muslimansku politiku, koja umjesto sekularnih zakona na prostor cijele države želi protegnuti t. zv. šerijatsko pravo stvoren je raskol i unutar korpusa bosanskohercegovačkih muslimana.
Nedavni obračun između pripadnika islamističke vehabijske skupine i umjerenih muslimana u Mostaru, koji je za posljedicu imao čak i smrtni slučaj, zorno pokazuje nacionalnu nestalnost u etnički šarolikoj bosanskoj muslimanskoj zajednici. Svakodnevni pak muslimanski napadaji na Hrvate u Stolcu, koji se uglavnom vode pod „osmanskim“ ili turskim zastavama dodatno pokazuju raznolikost složaja unutaretničkih muslimanskih razlikovanja, a agresivna usredotočenost napadaja na pripadnike kršćanskih zajednica otkriva i svojevrsni karakter bosanskih islamističkih pokreta, koji u džihadu protiv „nevjernika“ nose iste političke crte kao i drugi islamistički pokreti u svijetu.
Političku stvarnost posebno usložnjava naknadna interpretacija muslimanske političke prošlosti, koja se odašilje iz najviših vrhova Islamske zajednice. Tako je, primjerice, unatoč referendumskoj odluci muslimanskoga naroda da 1992. izađe iz okvira bivše Jugoslavije, reis ulema Mustafa Cerić tvrdi kako BiH nije željela raspad SFRJ jer je, kako kaže “dapače, htjela ostati u sastavu Jugoslavije“. Cerić ne priznaje ni referendumsku odluku srpskoga naroda u BiH, koji se doista nije želio odvojiti od Jugoslavije, a rezultat te odluke jest i postojanje današnje Republike Srpske.
Čini se da i nove inicijative o rješenju pitanja BiH, koje se kao pokusni baloni puštaju iz nekih međunarodnih središta sve više u obzir uzimaju nestalnost i prevrtljivost u političkom karakteru bosanskih muslimana. Osim inicijative oko uspostave trećega, odnosno hrvatskog entiteta o kojem se u različitim inačicama može ponešto čuti i iz određenih međunarodnih krugova, u promet je kao rješenje pušten i plan o raspadu BiH na njezina dva entiteta. Po tom planu, kako tvrde u glavnom muslimanskom političkom glasilu Dnevnom avazu, Republika Srpska bi se trebala pripojiti Srbiji, a Federacija Hrvatskoj. Što pak misle u Zagrebu o ovom mogućem projektu te koliko Hrvatska, koja ni dvadesetak godina od osamostaljenja još uvijek ne može apsorbirati čak ni domaće pristaše jugoslavenske ideologije, može u vlastito tkivo ucijepiti toliko etnički raznoliko muslimansko stanovništvo iz Federacije BiH?
Mate Kovačević
Hrvatsko slovo
