Izlazak hrvatskih političkih predstavnika iz Federalne vlade do kraja je ogolio politički sustav muslimanske-hrvatske Federacije, u kojoj Hrvati služe tek kao pokriće za sve užurbaniju centralizaciju federalne vlasti, iz koje će muslimanske političke elite, kao svoga već ustanovljena uporišta, već u dogledno vrijeme početi s jurišom na unitarizaciju cjelokupnoga područja Bosne i Hercegovine. Izlazak hrvatskih političara iz ovakve vlade pokazao je i svu nemoć hrvatskih političkih stranaka, koje su valjda računale kako je moguć civilizirani dijalog s velikobošnjačkom politikom. Dakle, kao što je svojedobno velikosrpska politika unutar bivše Jugoslavije, zahvaljujući unitarističkim modelima upravljanja, na štetu gospodarski isplativijih infrastrukturnih ulaganja gradila nerentabilnu željeznicu Beograd – Bar, danas ideolozi velikobošnjačke politike pokušavaju tzv. europski koridor autoceste VC preusmjeriti s njegova krajnjeg odredišta u hrvatskoj luci Ploče prema gradiću Neumu, u kojem fantaziraju valjda izgraditi veliku luku. No, kako je komad hercegovačke obale odnosno Neum u privatnom vlasništvu hercegovačkih Hrvata, nije teško otkriti kako se iza ovakvih cestovnih zahvata skriva neuspjela Izetbegovićeva ratna politika o muslimanskom prodoru dolinom Neretve na obale Jadranskoga mora.
Današnji položaj hercegbosanskih Hrvata sličan je neriješenu hrvatskom pitanju u monarhističkoj Jugoslaviji, koja je uništavajući identitete, na različite načine sve narode na svom području htjela pretvoriti u Jugoslavene. Takvoj se politici tijekom dvadesetih godina prošloga stoljeća usprotivio vođa Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS) Stjepan Radić, koji je također vjerovao u civilizirani dijalog s beogradskim unitaristima. No, uz snažnu potporu naroda Radić se znao i povlačiti iz beogradske vlade, a vjera u mirotvornu borbu stajala ga je života u beogradskoj skupštini. Na kraju se ipak pokazalo kako njegova žrtva nije bila uzaludna, jer je samo desetak godina nakon njegova ubojstva i ustrajne borbe hrvatskih političara za vlastitom autonomijom, beogradski dvor bio prisiljen uspostavom Banovine Hrvatske dati Hrvatima unutar Jugoslavije stanovitu samostalnost. Jednako se tako, ustrajnom borbom i čvrstim političkim načelima jedino može izboriti i danas u velikobošnjačkom okruženju jednakopravnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. U protivnom, svaki novi i načelni kompromis s velikobošnjačkim unitaristima sve će više smanjivati ionako vrlo sužena ljudska prava cijelom jednom narodu u Bosni i Hercegovini. Osim poništavanja konstitutivnosti, pojedini izgredi, kao nedavni napadaji na katoličke redovnice u Tuzli sve će više prerastati u sustavno nepoštivanje dostojanstva drukčijih osoba, njihov progon, odnosno kolektivni nestanak kao što se to vrlo ružno može vidjeti na primjeru Sarajeva, u kojem više nema nikoga osim muslimana Bošnjaka.
U širem smislu gospodarsko izrabljivanje te gotovo etnički i vjerski motivirana porezna politika uništit će ionako krhko gospodarstvo na hrvatskim područjima, a stanovništvu kao jedini izlaz iz bijede ponuditi odlazak u druge zemlje. Zabrana uporabe hrvatskoga jezika, koja se ponajprije osjeća u medijskom području dovela je do apsurda velikobošnjačke ideologe, koji su manipulativno spremni posegnuti na primjer za Poveljom bana Kulina Dubrovčanima iz 1189., kako bi istaknuli bosansku državnost, a kad su s Otomanima pristizali u Bosnu nije očito trebala. Jezik pak naroda, koji se znamenuje znakom križa s početka Kulinove isprave (U ime Oca i Sina i Svetoga Duha) potisnuli su iz javne uporabe u hrvatske kuće. Neopravdan je i neukusan čak i prigovor bruxelleskoj administraciji, kako su, za razliku od danas u vrijeme bana Kulina mogli slobodno i bez viza putovati po svijetu. Naime, potomci naroda kojim je vladao Kulin jednako su onda kao i danas bez „viza“ putovali zapadnim svijetom. Dakle, centralizam, ideologija velikobošnjaštva, orijentalnokulturološka hegemonija i neriješeno hrvatsko pitanje izvor su svih kriza u Bosni i Hercegovini. Militantna politika Sarajeva i bešćutnost Zagreba odveli su nedavno u Beograd i Dragana Čovića, koji je kao nekad i Stjepan Radić pokušao otvoriti hrvatsko pitanje čak u Moskvi.
Mate Kovačević
Hrvatsko slovo
