Društvo koje više skrbi za životinje nego za djecu nema sjajnu budućnost. U današnjem svijetu sve i svašta ima specijalnu zakonsku i društvenu zaštitu, samo je praktično nemaju obitelji, rođena i nerođena djeca, i institucija braka kao takva. Svaka olinjala mačka, napušteno pseto, svaki kućni ljubimac, od kanarinca do pitona, čak i psi ubojice, imaju svoje zaštitnike, zagovornike, imaju sućut i skrb raznih udruga i javnog mišljenja, ali to nema nerođeno dijete, niti općenito djeca u normalnim obiteljima i brakovima. Kažem, normalnim, jer i djeca su predmet brige jedino u ekstremnim slučajevima kad je riječ o fizičkom zlostavljanju.
Izvan te patologije, djeca, obitelji i brakovi kao da nisu kategorija koju bi trebalo posebno pomagati, štititi i zagovarati. Paradoksalno je da se svjesno ili nesvjesno upravo slučajevi zlostavljanja djece i žena u nesređenim obiteljima i brakovima, općenito koriste kao argument protiv obitelji ili braka kao takvog. Naime, ideologija tzv. liberalnog društva usmjerena je sve otvorenije protiv samog smisla i naravi obitelji.
Još jedan paradoks je u ovome: da je upravo (anarho)liberalizam ugrozio brak i obitelj, da je upravo njegovo ozračje egoizma, hedonizma i individualizma dovelo do razaranja povjerenja u temeljne i tradicionalne ustanove ljudskoga društva. Danas se u pogledu patologije obiteljskog nasilja liječe samo posljedice. Uzrok nitko i ne dijagnosticira. Nitko se ne pita zašto u obiteljima nema ljubavi, požrtvovnosti i altruizma, i je li suvremena hedonistička i potrošačka obitelj par excallance produkt tzv. liberalne revolucije?
Društvo koje ima više sućuti za životinje nego za djecu i ljude, nema baš sjajnu budućnost i zapravo, u povećanoj skrbi za pse i mačke pokazuje svoje strahovito otuđenje koje se više ne može ni prikriti. Ne želim ovime prebaciti isključivu odgovornost na liberalističku ideologiju zbog krize braka i obitelji, no činjenica je da svako negiranje tradicionalnog poimanja tih stanica ljudskog društva, promoviranje i ozakonjenje istospolnih brakova i pobačaja, otvara sve dramatičnije napade na samu bit institucija braka i obitelji. Cijeli demokratski zapad zabavljen je već godinama histeričnom brigom za prava homoseksualaca i istospolnih zajednica. Može li u tom ozračju biti logično da istodobno iskreno zagovara tradicionalni brak i prava djece na oba roditelja?
Može li se istodobno zagovarati teza i antiteza? Afirmacija i negacija? Dok se diskreditira brak kao sakrament i institucija, omalovažava obitelj, dok sve više mladih u Hrvatskoj i Europi živi nevjenčano, istodobno je zapadnom svijetu neobično stalo da taj isti, omraženi, preživljeni brak kao instituciju uvede u područje homoseksualnih odnosa!? Nije li to vrlo nelogično, nije li to znak da nešto u takvom poimanju ne štima? Kad je riječ o muškarcu i ženi, brak je relativiziran, ali kad je riječ o homoseksualcima, onda je cilj društvene borbe! Zapad se grčevito bori za vlastitu propast, za vlastitu devitalizaciju!
Katolička crkva je u tom kontekstu jedini dosljedni glas savijesti čovječanstva, čuvarica istinskog, biblijskog i naravnog morala. Zato i jest objekt stalnih napada. Kardinal Renato Raffaele Martino je naglasio da Crkva nikada ne će prihvatiti pobačaj, rastavu, istospolni brak, eksperimentiranja na zametcima i kloniranje. "Crkva se ne boji nikakvog europskog, nacionalnog ili regionalnog parlamenta. Tijekom povijesti suočila se s mnogo bitaka. Suočit će se i s ovom.
Nije tvrdoglavost štititi obitelj, temeljnu stanicu društva. Kada bi šutjela, zatajila bi svoju zadaću, svoje temelje, ono što joj je Gospodin zapovjedio činiti", rekao je kardinal Martino. Papa Benedikt XVI. je na Svjetskom susretu obitelji u Valenciji istaknuo kako je ne samo Crkva nego čitavo čovječanstvo pozvano braniti i širiti vrjednotu obitelji. Papa je stao u obranu braka između muškarca i žene kao zajednice koja nije samo plod kulturalnog naslijeđa nego je i Božji dar, milost. Papina teologija obitelji i braka zadire u samu bit čovjekove vjere, dostojanstva i identiteta. I kardinal Bozanić je govorio o tom problemu u sklopu pohoda ad limina i susreta hrvatskih biskupa s Papom u Vatikanu. Zagrebački nadbiskup je izrazio svoju zabrinutost stanjem hrvatskih obitelji. Usuđujem se dodati: stanje je sve alarmantnije. Upravo područje braka i obitelji je primarno područje budućeg stvarnog i autentičnog laičkog apostolata.
Kriza braka i obitelji osjeća se sve intenzivnije unutar hrvatskog društva. Mladi kao da se boje izazova i odgovornosti, mnogi kasno ulaze u brak, ili slijede liberalne trendove izvanbračnih zajednica, teško se odlučuju za djecu. Idu linijom manjeg otpora, traže život bez obveza i bez žrtve. A tamo gdje nema žrtve nema ni ljubavi. I tu se krug zatvara. Gdje nema ljubavi, caruje sebičnost, mrzovolja i na kraju nasilje. Zato sučeljavanje dvaju svjetova koji zagovaraju dvije sasvim oprečne vizije ljudskog življenja, prava i morala, nije ni kulturalno, ni marginalno, ni subjektivno, ono je suštinsko u najdubljem vidu čovjekova bivstva i bitka. Biti uistinu, ili biti u izmaglici.
Zoran Vukman
