Odgovor na pitanje o opstanku BiH kao cjelovite, suverene i nezavisne države najbolje mogu dati politike vanjskih čimbenika – Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država – te unutarnji odnos triju suverenih naroda – Srba, Muslimana i Hrvata prema bosanskohercegovačkoj državi. Europska politika, bar kako javljaju njemački mediji, smatra kako BiH uopće nije država nego međunarodni protektorat u koji je za održanje postojećega stanja potpuno nepotrebno posljednjih 14 godina utučeno preko 13 milijarda dolara te još toliko za plaće tzv. humanitaraca.
Za nepotrebno trošenje novca i održanje države „čudovišta“ odgovoran je, kako smatraju njemački mediji, Javier Solana. Za razliku od europskoga pogleda na BiH, američka politika nastoji pregovorima između triju strana omogućiti kakvu-takvu održivost BiH kao države. Osim EU i SAD-a u bosanskohercegovačku politiku umiješani su i pojedinačni interesi pojedinih europskih zemalja, koji svoje nacionalne probitke grade na bosanskohercegovačkoj neodrživosti. Politički predstavnici Srba, Hrvata i Muslimana pokušavaju izboriti što širu političku autonomiju, koja bi im omogućila nesmetan razvoj njihova identiteta te slobodu potrebnu za opstanak vlastitih kolektiviteta. Iz muslimanske perspektive kršćanski narodi – Srbi kao i Hrvati jednako su nepoželjan čimbenik bosanske politike, a nepovjerenje toliko seže da svaki pokušaj nacionalne manifestacije dvaju naroda doživljavaju kao agresiju na svoj politički koncept, koji BiH može vidjeti isključivo kao unitarnu muslimansku državu.
Nestabilnost se u političkoj identifikaciji muslimanskoga naroda očituje i u beskrajnoj potrazi za vlastitim identitetom – jednom im je politička identifikacija povezana s tzv. kontinuitetom srednjovjekovne bosanske državnosti, koja je, usput rečeno, bila katolička kraljevina, a pod sve snažnijim utjecajem Islamske zajednice i njezina reisa Mustafe Cerića muslimanski se identitet traži u osvajačkim pohodima osmanskih sultana, koji su srušili bosansko kraljevstvo, a potom različitim nasiljem znatan dio stanovništva preveli na islamsku vjeru. Etnička identifikacija bosanskohercegovačkih Muslimana s bosanskim osvajačima, sve dok njezini elementi nisu sastavni dio nove političke koncepcije države BiH, ne smeta ni Srbima ni Hrvatima.
Ugradba navedene identifikacije u novi bošnjački politički unitarizam šalje pak jasnu poruku i Srbima i Hrvatima kako su nepoželjni u muslimanskoj državi, što istodobno nagriza moguću cjelovitost države ionako nastale protiv volje svojih naroda. Srbi su svoj etnički identitet uspjeli pretvoriti u kakvu-takvu entitetsku autonomiju pa s muslimanskim političkim koncepcijama mogu ravnopravno sudjelovati u ustroju ili pak rastroju daytonske tvorevine. Za razliku od Srba i Muslimana, ako doista želi biti jednakopravan, hrvatski se narod tek treba izboriti za svoju teritorijalnu autonomiju. U protivnom o budućnosti zemlje, u kojoj su doista jedini izvorni narod odlučivat će se bez njihova glasa.
Mate Kovačević
Hrvatsko slovo
