piše: Ivo Lučić l Hrvatski institut za povijest l poskok.info
Rat u Bosni i Hercegovini nije završio vojnom pobjedom jedne od zaraćenih strana nego mirovnim sporazumom sklopljenim krajem 1995., u američkoj vojnoj bazi u Daytonu. Koliko god bili zahvalni na mirovnom angažmanu zapadnim državama, teško je ne primijetiti nedostatke i nedosljednosti njihove politike.
Sporazumom u Daytonu završio je rat, ali nije uspostavljen mir, jer to što se ovdje zove mir nisu uspostavljali oni koji su do tada ratovali već oni koji su to sa strane dotad mirno promatrali. A kada su se upleli nije im pred očima bila budućnost i sudbine ljudi koji žive u BiH, već njihovi posebni interesi. Tamo gdje nisu imali konkretnih interesa vršili su eksperimente.
Da priča o Bosni i Hercegovini kao „eksperimentu“ nije tek puka teorija zavjere pokazuje niz iznenađujućih iskaza onih koji su „eksperiment“ osmišljavali, provodili ili u njemu pomagali. Tako je talijanski ministar vanjskih poslova Massimo D' Alema u srpnju 2007. u izjavi Oslobođenju otvoreno izjavio da je Bosna i Hercegovina „značajni eksperiment međunarodne zajednice“. Da se pak ne radi o osobnom mišljenju talijanskog ministra, ili o nes(p)retnoj izjavi, pokazao je u studenome 2007. visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Miroslav Lajčak. Na konstataciju novinara da je međunarodna uprava već 12 godina nazočna u BiH, a jaz između BiH i zemalja regije je sve veći, Lajčak je odgovor započeo kratkom rečenicom: „Ovo je poseban eksperiment“.
Clintonovo kasno ustajanje
Osim ideoloških stajališta, značajan utjecaj na definicije i rješenje problema Bosne i Hercegovine imaju nacionalni interesi država takozvane Kontaktne skupine, koje odlučuju o sudbini BiH. Posebno važan utjecaj imaju Sjedinjene Američke Države, kao najveća svjetska sila, čiji diplomati su i tvorci Daytonskog sporazuma i arhitekti poslijeratne BiH. Koliko je njima stalo do BiH i njezinih naroda i građana? Po svemu sudeći ne puno. Američki predsjednik Bill Clinton, u čijem mandatu je i potpisan Daytonski sporazum, objasnio je u knjizi Moj život svoje zalaganje pred američkim kongresom za pomoć Bosni (valjda i Hercegovini) sljedećom rečenicom: „Osim argumenata koje sam iznio u govoru (strateški interesi o.a.), pomoć Bosni donijela bi još jednu korist Americi: pokazali bi muslimanima u svijetu da se Sjedinjene Države brinu za njih, poštuju islam i da bi ih podržale ako odbace terorizam i prihvate mogućnost mira i pomirenja“.
Kongres je prihvatio Clintonove zahtjeve, pa se on u ožujku 2000. u Islamabadu mogao predstaviti, kako je to napisao, kao „prijatelj Pakistana i muslimanskog svijeta, kao čovjek koji je ustao protiv pokolja muslimana u Bosni i na Kosovu“. U obraćanju generalu Musharrafu i pakistanskom narodu, Clinton je istakao i to da je on „govorio pred Palestinskim nacionalnim vijećem u Gazi, hodao sa žalobnicima na pogrebima kraljeva Husseina i Hassana te proslavio završetak Ramadana u Bijeloj kući s američkim muslimanima“.
Što se tiče „ustajanja protiv pokolja“ muslimana u BiH, predsjednik Clinton je ustao kasno. Naime, kada je američka diplomacija „ustala“, pokolji su se već dogodili. U tijeku je bilo oslobađanje velikih dijelova Bosne i Hercegovine, a srpska vojska i politika nalazila se pred totalnim porazom. Američka diplomacija čak je zaprijetila bombardiranjem Hrvatskoj vojsci, Hrvatskom vijeću obrane i Armiji BiH, ako odmah ne obustave ofenzivu na Banja Luku, odnosno na Republiku Srpsku. O navodnom sporazumu s Karadžićem ovom prilikom neću špekulirati.
Puca li se u Tuzli?
Nakon što je mir uspostavljen, a zatim postrojbama NATO pakta i učvršćen, u posjet američkim postrojbama u tuzlanskoj bazi stigla je supruga američkog predsjednika Hillary Clinton s kćerkom Chelsea. Bilo je to 25. ožujka 1996. godine, a nekoliko detalja vezanih uz taj posjet jasno pokazuju kakav je odnos prema stvarnosti vladao u krugu Clintonovih. Dakle, taj obilazak gospođa Clinton je u svojoj knjizi opisala kao opasan. Navodno je ceremonija dočeka bila skraćena, „zbog snajpera na okolnim brdima“. Tada ta besmislica nikome nije ni bila važna, pa je ostala neprimijećena. Ali, Clintonovi su tragediju Bosne i Hercegovine nastavili koristiti i kasnije. Tijekom kampanje za predsjedničkog kandidata unutar Demokratske stranke gospođa Clinton je navela kako je „riskirala život u misijama devedesetih“ ilustrirajući to „zastrašujućim posjetom Bosni, koji je uključivao slijetanje avionom pod devedeset stupnjeva i trčanje po pisti da bi izbjegla snajpere.“ Kako se ovaj put radilo o predsjedničkoj kampanji, brzo je utvrđeno da se radi o gruboj i smišljenoj laži jer snajpera nije bilo već dugo prije njezinog dolaska. Kada je laž otkrivena, gospođa Clinton ju je pravdala kao pogrešku. Hilary je zbog ove tuzlanske reinterpretacije puno izgubila na uvjerljivosti kao predsjednički kandidat. Kada bi američki i zapadni mediji zaista pokazali kako bračni par Clinton koristi intervenciju u BiH na dvojni način, u međunarodnim odnosima na jedan a unutar BiH na drugi način, ta uvjerljivost bi još više pala.
A što se Billa Clintona tiče, njegovih govora, kraljevskih pogreba i proslava Ramazana, nameće se usporedba s onim naglašeno „srdačnim“ čestitanjima i primanjima u predratnoj BiH u vrijeme svih vjerskih blagdana. Nakon kojih su čestitke zamijenile topovske salve, koje su najprije udarile po vjerskim objektima. U oba slučaja vidljivo je kako je politička upotreba vjere često licemjerna i neiskrena jer ne počiva na stvarnom poštivanju tuđe vjere nego na pretpostavljenoj političkoj koristi od pokazivanja takvog odnosa.
Ambasadorica na Bushovom iftaru
Argument „ustajanja protiv pokolja“ ili „obrane muslimana“ u BiH koristio je i Clintonov nasljednik George Bush. On je u listopadu 2007. organizirao iftar, na kojem je ponosno istakao da je njegova zemlja „branila muslimane u Bosni i na Kosovu…“ Među uzvanicima su bili brojni dužnosnici Bushove administracije i gosti, pa i veleposlanica Bosne i Hercegovine Biserka Turković. Ona je tom prigodom izjavila kako je „lijepo biti musliman u SAD“. Gospođa Turković je uživala u društvu predsjednika Busha, potpredsjednika Dicka Cheneya i ostalih pripadnika američke državne elite, vatrenih zagovornika i naredbodavaca vojne intervencije na Irak, koja je pod izlikom nepostojećeg „oružja za masovno uništenje“ u potpunosti uništila tu zemlju. U ratu i kaosu koji je nastao poginulo je oko 100.000 stanovnika Iraka uglavnom muslimana. Otprilike koliko je poginulo i državljana BiH svih vjera i nacija. Nakon američke intervencije nije nimalo lijepo biti musliman u Iraku, kao što to zasigurno još odavno nije niti u Afganistanu. Puno ljepše je biti „muslimanski“ veleposlanik u SAD-u. Posebno ako te vlada primateljica posebno pazi kako bi time islamskom svijetu pokazala da ona „nije protiv (svih) muslimana“.
Koga štiti Hilary?
Nakon što je od predsjednikove supruge postala državna tajnica SAD-a Hilary Clinton je 17. veljače 2009. tijekom razgovora sa studentima u Tokyju rekla da su SAD u protekloj deceniji išle u rat da "zaštite muslimane u Bosni, na Kosovu i u Afganistanu", te da su "žrtvovali mlade muškarce i žene radi nastojanja da spriječe teroriziranje i etničko čišćenje i druge užase nametane muslimanskom stanovništvu“. Clintonova je dodala i da će se SAD „boriti za prava ljudi širom svijeta i za prava muslimana širom svijeta kako bi osigurali suprotan primjer onoj priči koju iznose ekstremisti.“
Na sličan način govorio je i Paddy Ashdown u svjedočenju u Washingtonu, a u svibnju 2009. i u Domu lordova britanskog parlamenta, o odnosu zapadnih zemalja prema BiH kao odnosu prema muslimanima i islamskom svijetu. Prema njegovom tumačenju, BiH je ključno područje za „uspostavljanje novih relacija s islamskim svijetom“ i Velika Britanije ne smije „ponovno doživjeti neuspjeh u osiguranju istinske domovine evropske islamske zajednice“ jer bi to imalo posljedice „na širem globalnom planu što bi moglo naškoditi u drugim regijama“. Ashdown je upozorio na opasnost da priključenjem Hrvatske i Srbije u EU, Srbi i Hrvati iz BiH postanu državljani EU a "bošnjačko stanovništvo ostane izvan evropskih integracija, stvaranjem nezadovoljne krnje bošnjačke muslimanske države u srcu Evrope".
Američki i britanski dužnosnici kvare međunacionalne odnose u BiH time što Muslimane u BiH uspoređuju s muslimanima u drugim krajevima svijeta. Muslimani u BiH su izjednačeni sa svojim kršćanskim susjedima od 1946. kada su komunisti ukinuli posebne šerijatske sudove. Proces sekularizacije muslimana u BiH je usporediv samo s primjerom Turske i to je ono što bosansko-hercegovačke muslimane odvaja od niza drugih islamskih naroda. Ni jedan strani dužnosnik nije u nekom govoru unutar BiH na ovaj način predstavio vojnu i političku intervenciju u BiH, kao što to na Zapadu govore Clintonovi ili Ashdown. To su isključivo govori za međunarodnu upotrebu i oni time prave veliku grešku. Naime, kada govore o posebnom interesu SAD u obrani muslimana u BiH oni (ne)svjesno potvrđuju upravo ono što govore njihove kritičari – da su oni ušli u rat s političkom kalkulacijom a ne zato što su htjeli pomoći nevine muslimanske žrtve bez vlastitog interesa. Muslimani-Bošnjaci u BiH svakako zaslužuju da se njihova prava maksimalno zaštite. Ali što je s pravima nemuslimanskog svijeta u Bosni i Hercegovini koji čine više od polovine stanovništva te države i koji nisu sretni, kao ni značajan dio Bošnjaka, kada njihovu državu nazivaju islamskom ili muslimanskom?
Bit će zanimljivo vidjeti kako će reagirati bosansko-bošnjačka javnost, a posebno zagovornici građanske države i integralnog društva na govor turskog ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoglua koji je održao 16. listopada 2009., u Sarajevu. Davatoglu je spomenuo i da je u Zürichu razgovarao s Hillary Clinton o „bosanskom pitanju“. Možemo li vjerovati da su se složili kako treba zaštititi prava svih naroda i građana BiH? Upravo onako kako to piše u Ustavu odnosno Daytonskom sporazumu. Teško, posebno ako proanaliziramo zaključne rečenice iz njegovog govora. Gospodin ministar je rekao:
„Ukratko, naša historija je zajednička. Naša sudbina je zajednička. Naša budućnost je zajednička. I poput 16. stoljeća, uspon otomanskog Balkana, kao centra svjetske politike, napravit ćemo Balkan, Kavkaz, Srednji Istok, zajedno s Turskom, centrom svjetske politike u budućnosti. To je cilj turske vanjske politike i mi ćemo to postići. Mi ćemo reintegrirati balkansku regiju, mi ćemo reintegrirati Srednji Istok, mi ćemo reintegrirati Kavkaz na ovim principima regionalnog i svjetskog mira ne samo za sve nas nego za cijelo čovječanstvo. Hvala vam što ste me pozvali ! Allah Imanet !“
Islamska država u Europi, pa što!
Koliko je američke i britanske političare stvarno briga za muslimane u BiH pokazuje i izjava američkog generala i svojevremeno gubernatora Bosne i Hercegovine Jacquesa Kleina iz ožujka 2007. Na pitanje novinara vjeruje li u opstanak Bosne i Hercegovine Klein je odgovorio: „Iskreno mislim da je Bosna i Hercegovina još uvijek eksperimentalna priča. Sve na papiru, svi dogovori i zakoni izgledaju odlično, ali u stvarnom životu sporo se primjenjuju. Neki kažu Dayton je mrtav. A ja ih pitam: žele li oni zaista islamsku državu u središtu Europe?“ Teško je razumjeti da nekome, tko je tobože toliko privržen muslimanima, može toliko odbojno izgledati i sama ideja o „islamskoj državi u srcu Europe“. A kako opet objasniti da isti oni koji se groze islamske države u Europi tretiraju, a možda i pretvaraju BiH u islamsku državu da bi se negdje u islamskom svijetu mogli pohvaliti kako „pomažu muslimane“!? Iako ih u stvari ne pomažu, upravo suprotno.
Brojni diplomati i međunarodni predstavnici u Sarajevu ulaze u kabinet reisu-l-uleme Mustafe Cerića, kao da je riječ o nekoj verziji ciparskog Makariosa, vjersko-političkog i totalitarnog lidera a ne samo jednom od tri vjerska lidera u BiH. To čine iz vlastitih interesa jer njima treba musliman, Evropljanin, dobar govornik engleskog jezika, u odijelu i sa kravatom. Njima je to svakako prihvatljiviji izgled predstavnika evropskih muslimana nego što bi bile razne Abu Hamze koje su iz te Evrope dolazili u bosanska brda i činile zločine u hrvatskim selima. To europskim diplomatima treba za unutrašnjopolitičku upotrebu kao prihvatljivo lice islama. Oni daju međunarodnu diplomatsku podršku vjerskom vođi koji otvoreno traži i zagovara pretvaranje čitave BiH u bošnjačku nacionalnu državu. I dok Cerić otvoreno zagovara tezu da upravo vjerska inteligencija treba preuzeti zadatak stvaranja nacionalne države Bošnjaka, o njemu se vani govori kao o tolerantnom mirotvorcu!?
Kamo dalje?
Što s Hrvatima? Možda prava Hrvata kao najmalobrojnijeg naroda u BiH nisu važna, jer se američki predsjednik i britanski premijer nemaju kome pohvaliti da su ih zaštitili? A ne predstavljaju ničiji strateški interes. Hrvatsku da ne spominjemo. Njezine upravljačke elite ne znaju ni što će sa sobom, a kamo li da vode računa o strateškim interesima, o pravima svojih državljana i(li) sunarodnjaka u susjedstvu. Istovremeno, u Beogradu, za stolom pored ruskog predsjednika Medvedeva i srbijanskog predsjednika Tadića, sjedi premijer Republike Srpske Dodik. Očekuje se i dolazak turskog predsjednika Abdullaha Güla koji će se 26. listopada 2009. obratiti Skupštini Republike Srbije. Možda bi se Hrvati po staroj navadi mogli obratiti Vatikanu da i njegova diplomacija (pre)često ne tretira Bosnu i Hercegovinu kao „islamsku zemlju“ gradeći primjer i stvarajući privid dobrih odnosa Katoličke Crkve i islamskog svijeta na isti način kako to rade i ostali zapadni diplomati. Licemjerje i sebično zalaganje za svoje interese bez imalo poštovanja i samilosti za slabije i osjećaja za pravdu, glavna su značajka (današnje) politike. Mnoge države i narodi, pa tako i Bosna i Hercegovina sa svojim Hrvatima, Bošnjacima i Srbima, služe tek kao sitni ulog u okrutnoj igri velikih. Ako naše elite ikada dođu do pameti zahvalit će se dušobrižnicima i okrenuti se jedni drugima. Samo tako mogu ispraviti nepravde, postići sporazum i uspostaviti istinski mir.
Priznanje i očuvanje različitosti preduvjet je slobode a ne, kako to misle brojni međunarodni predstavnici da je ukidanje različitosti u BiH preduvjet civilnih i demokratskih sloboda unutar nje. U BiH se ne radi o ksenofobiji nego o odbrani vlastitog identiteta u odnosu na vanjske pritiske. Veliki dio nacionalizma u BiH hrani se upravo poricanjem značaja nacionalne i vjerske različitosti u BiH. Priznanjem i poštivanjem različitosti, te uvažavanjem i dogovorom domaćih elita BiH će imati legitimitet, pa neće ovisiti o opstanku vanjskog okvira (Osmanskog Carstva, Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevine Jugoslavije, NDH, SFRJ, EU). Niti će ovisiti o odnosima SAD-a i Pakistana, ili Rusije i Velike Britanije. Tek tada joj nikakvi vanjski potresi neće moći nauditi. I što je još važnije kada pukne vanjski okvir, a svaki do sada je pukao, neće biti oslobođena nataložena mržnja koja je uvijek do sada tražila „naplatu računa“ i dovela do krvoprolića.
Sve dok ova temeljna ideja ne dođe lokalnim „narodnim vođama“ do pameti, ljudi će u sadašnjem „eksperimentalnom paklu“ ili „luđačkoj košulji“ kako sve zovu BiH, biti žrtve raznih „zanimljivih ideja vođa slobodnog svijeta“, njihovih interesa i njihova iščašenog odnosa spram stvarnosti.
Napomena: Tekst objavljen u subotnjem izdanju Večernjaka za BIH
