Piše: Zvonko Dragić
KONJIC - Uhićenjem s debelim zakašnjenjem malog dijela počinitelja ali ne i naredbodavaca (vojnih zapovjednika i političara) ratnog zločina nad Hrvatima sela Trusine u Klisu, općina Konjic, razumljive su ali ne i opravdane reakcije predstavnika udruga i zapovjednika postrojbi bošnjačke Armije RBiH sa područja Klisa i Konjica.
Krajnje je vrijeme bilo da se i za ratne zločine (stravična ubojstva, devastiranje i skrnavljenje crkava i grobalja, pljačkanje i paljenje kuća i gospodarskih objekata, stoke i mehanizacije), počne sudski odgovarati. Ovim nedovoljnim uhićenjima nije riječ o nikakvom izjednačavanju žrtve i agresora već o početku zadovoljavanja pravde za žrtve i preživjele članove njihovih obitelji.
Za zločine nad Hrvatima Konjica, još nitko nije osuđen, a tek je nedavno samo optužen Safet Bukvić za ubojstvo zarobljenog Marinka Pandže u logoru OŠ Maksim Kujundžić u Čelebićima. Ali je opravdano za ubojstvo zarobljenog Ismeta Kovačevića i maltretiranje Vejsila Hajduka 18. travnja 1993. godine na putu prema Zabrđu, općina Konjic, Vijeće Županijskog suda u Mostaru, 6. srpnja 2004. godine osudilo Marija Matića (1970.) iz Čelebića, općina Konjic, na 6 godina zatvora. Dok je prema odobrenju MKSJ Vijeće Županijskog suda u Mostaru osudilo 29. lipnja 2004. godine na godinu i šest mjeseci zatvora Zvonku Trlina iz Spiljana, općina Konjic za fizičko zlostavljanje zarobljenika Ševala Isakovića u logoru Gabela kod Čapljine u jesen 1993. godine.
Nadati se da se počelo od Trusine i da neće stati dok se ne procesuiraju svi ratni zločini počinjeni nad Hrvatima u općini Konjic. Naravno da za ratne zločine počinjene nad Muslimanima u Klisu i ostalom dijelu općine Konjic trebaju odgovarati počinitelji i naredbodavci iz HVO-a. Pa i za ratni zločin u Gorici i svirepo ubojstvo zarobljenog Nusreta Šećibovića u Kostajnici bez obzira što se on sumnjiči za ubojstvo Dragana Vujičevića u Seonici.
Što se tiče zapovjednika brigade Neretvica Hasana Hakalovića, kriv je po zapovjednoj odgovornosti (kao i Tihomir Blaškić, Nikola Andrun Marko Radić, Dario Kordić, Enver Hadžihasanović, Amir Kubura, Mehmed Alagić…) za ratne zločine protiv čovječnosti, ratne zločine protiv civilnog stanovništva i ratne zločine protiv ratnih zarobljenika. Kriv je što ratne zločine nije spriječio a počinitelje kaznio jer je zato imao vremena od 1993. do 2009. godine a ne da razmišlja o bijegu u šumu jer od toga nema više ništa. Vrijeme hajduka je prošlo, sad je došlo vrijeme odgovaranja za nedjela počinjena u ratu pri čemu će biti uzete u obzir sve olakotne okolnosti pa i djelomično spašavanje Hrvata sa Vrca ali ne i njihove mukom stečene imovine.
Ako ni jedan pripadnik brigade Neretvica nije počinio ratne zločine u Klisu, kako tvrdi tajnik JOB-a Konjic, tko onda ubi Hrvate čiji popis slijedi. Budući da su činjenice jače od mita o Hrvatima kao zločincima u Klisu a Muslimanima kao žrtvama u taj mit više nitko normalan ne vjeruje.
Činjenice o zločinima Armijer R BiH
Evo činjenica koje ni jedan sud na svijetu ne može pobiti pa ni zapovjednik brigade Neretvica Hasan Hakalović te njegov nadređeni, general Sefer Halilović i politički mentor dr Safet Ćibo kao ni neki Hrvati sa službom u uzaludnoj obrani Hasana Hakalovića.
- od 14. travnja 1993. godine do siječnja 1994. godine logori OŠ Ramski partizanski odred Parsovići, OŠ Refik Šećibović Seonica, kuća Jake Tomića u Buturović Polju u kojem je zločinac Zijad Padalović, pripadnik brigade Neretvica ubio Matu Drlju a teško ranio Zdravka Šagolja Žutog i lakše Ivana Kostie6a, u hrvatskim kućama u Gornjim Višnjevicama i drugim mjestima u Klisu.
-23., 24. i 25. ožujka 1993. godine pripadnika HVO-a Zvonimira Đopu ubio je sin Zaima Hakalovića, najvjerojatnije Sejad, pripadnik brigade Neretvica a teško ranio Jelu Đopu u Gostovićima, Mato Stjepanović ubijen u Jaseniku, Dragan Vujičević ubijen u Seonici i civil Anto Krešo ubijen u Žitačama.
- Na katolički blagdan Blagovijest i prvi dan ramazanskog Bajrama 25. ožujka 1993. godine okrutno su ubijena četiri nemoćna i stara hrvatska civila u Orlištu. Ubijeni su supružnici Ivan i Janja Kostić, Branko Kostić i u invalidskim kolicima godinama nepokretna Anđa Kostić.
- 13. i 14. travnja 1993. godine u Buščaku nakon zarobljavanja okrutno ubijeni pripadnici HVO-a, Miroslav Majić, Branko Majić i Slavko Majić.
- 16. travnja 1993. godine u Trusini zvjerski nakon zarobljavanja okrutno ubijeno 15 hrvatskih civila i 7 pripadnika HVO - a. Ovaj zločin nije počinila samo Rasema Handanović Zolja, kako se sad zove, već najvjerojatnije Sanela Variščić ili Merima Šabić zv. Lola, od kojih je jedna bila konobarica Hasana Hakalovića i koje on dobro poznaje. Ubijeni su: Željko Blažević, Ivan Drljo, Zdravk o Drljo, Nedeljko Krešo, Pero Krešo, Stipo Ljubić, Miljenko Mandić, Jure Anđelić, Andrija Drljo, Anto Drljo, Franjo Drljo, Ivan Drljo, Kata Drljo, Kata Drljo, Tomo Drljo, Anđa Ivanković, Ilija Ivanković, Ivica Krešo, Smiljko Krešo, Velimir Krešo, Stipo Mandić i Branko Mlikota.
- 19. travnja 1993. u Jukićima ubijen stariji bračni par civili Anica i Stjepan Jukić (selo kontrolirali pripadnici Hakalovićeve brigade),
- 22. travnja 1993. godine u Vrcima okrutno su ubijeni civili: Ana Kožul, Stoja Kožul i Ivan Stanić,
- 22. travnja 1993. godine u Gornjim Nevizdracima ubijeni civili: Kata Kaleb i srpski bračni par Petra i Đoko Ristić (selo kontrolirali pripadnici Hakalovićeve brigade),
- 2. svibnja 1993. godine u Mrkosovicama ubijeni civili Ilija Ilić i Cvitan Knežević (selo kontrolirali pripadnici Hakalovićeve brigade),
- 12. lipnja 1993. godine u Goranima ubijen civil Jozo Jurić (selo kontrolirali pripadnici Hakalovićeve brigade),
- 25. srpnja 1993. godine u Donjim Višnjevicama ubijen civil Stjepan Stanić (selo kontrolirali pripadnici Hakalovićeve brigade),
- 5. kolovoza 1993. godine u Trešnjevici okrutno ubijen stariji civil Blaž Kozarić (selo kontrolirali pripadnici Hakalovićeve brigade),
- 9. rujna 1993. godine u Oteležanima okrutno ubijen psihički bolesnik Šimun Banović (selo kontrolirali pripadnici Hakalovićeve brigade),
- 12. siječnja 1994. na putu od Trešnjevice prema Rami ubijen civil Janko Radoš (područje kontrolirali pripadnici Hakalovićeve brigade),
- 23. siječnja 1994. na minskom polju kod Konjica smrtno je stradala Iva Dragić i malodobne sestre Florijana Knežević i Sanja Knežević a što se ne bi dogodilo da nisu bile prisilno zadržane u Klisu a što je protivno spomenutim Ženevskim konvencijama o zaštiti civilnih osoba.
Samo u Klisu ubijeno 86 Hrvata
Ukupno su pripadnici brigade Neretvica i njihovi pomagači mudžahedini u Klisu ubili 86 Hrvata. Zahvaljujući Hasanu Hakaloviću i vojnicima kojima je zapovijedao danas u Klisu od 3.962 Hrvata popisanih 31. ožujka 1991. godine živi, točnije životari, stotinjak uglavnom starijih i bolesnih Hrvata.
Ovo su „odbrambeno - oslobodilački podvizi u najnovijoj istoriji BiH i općine Konjic“ za koje je Hasan Hakalović i još neki zapovjednici postrojbi muslimanske ARBiH iz Konjica nagrađeni općinskim poveljama na svečanim sjednicama OV Konjic od 2004. godine do danas.
Preživjeli Hrvati iz Klisa kao iz ostalih dijelova općine Konjic žive u progonstvu čistih ruku i svjetla obraza i s punim pravom mogu pogledati u oči svoje zlostavljače, dojučerašnje susjede, radne i školske kolege a što se za drugu stranu ne bi moglo reći jer živi pod teretom kolektivne krivnje zbog ne procesuiranja njihovih ratnih zločina.
Zločini za koje su odgovorne postrojbe Cerovca, Pirkića, Muderissa i Zuke
U ostalim dijelovima općine Konjic postrojbe muslimanske A RBiH pod zapovjedništvom Midhata Cerovca, Midhata Pirkića, Nezima ef.Halilovića Muderissa, Zulfikara Ali Špage Zuke i drugih, su odgovorni za sljedeće ratne zločine:
- 18. travnja 1993. godine u Repovici okrutno ubijen bračni par Apolonija i Mato Azinović, civili.
- 20. travnja 1993. godine u Konjicu u svojoj kući okrutno ubijen bolničar civil Mirko Ivanković, rođen u Trusini. (Konjic kontrolirala muslimanska Armija RBiH)
- 20. travnja 1993. godine u svojoj kući u Bjelovčini okrutno ubijen bračni par Ivka i Mato Soldo, civili. (Selo kontrolirala muslimanska Armija RBiH)
- 22. travnja 1993. godine u Podorašcu ubijena Dragica Zovko, civil. (Selo kontrolirala muslimanska Armija RBiH)
- 24. travnja 1993. godine u Podorašcu ubijen pripadnik HVO-a Mladenko Jurić. (Selo kontrolirala muslimanska Armija RBiH)
- 25. travnja 1993. u Radešinama ubijeni zarobljeni pripadnici HVO-a Željko Azinović, Luka Matković, Stjepan Pandža i Branko Raič. Istoga dana u logoru OŠ Maksim Kujundžić Čelebići (kojoj su poslije rata promijenili ime bez ikakve reakcije sljedbenika antifašističkog pokreta u Konjicu) svirepo je ubijen Marinko Pandža. Za ovo ubojstvo Tužiteljstvo BiH optužilo Safeta Bukvića iz Idbra, općina Konjic.
- 1. svibnja 1993. u svom stanu u Konjicu okrutno ubijen Mario Kovač. (Konjic kontrolirala muslimanska Armija RBiH)
- 7. svibnja 1993. godine u Orahovici svirepo ubijeni pripadnici HVO-a Ante Banović-Ivanov, Jozef Brvenik i Zlatko Trlin. (Selo kontrolirala muslimanska Armija RBiH)
- 16. svibnja 1993. godine u svojoj kući u Čelebićima okrutno ubije civil Marko Marić. (Selo kontrolirala muslimanska Armija RBiH)
- 22. srpnja 1993. godine u Repovici ubijena Dragica Jurić, civil. (Selo kontrolirala muslimanska Armija RBiH)
- 4. kolovoza 1993. godine u Pokojištu u svojoj kući izmasakriran civil Petar Jozić. (Selo kontrolirala muslimanska Armija RBiH)
- 1. i 5. rujna 1993. u Orahovici ubijeni civili: Josip Ružić, Petar Skočibušić, Mato Šimić i Stanko Ružić. (Selo kontrolirala muslimanska Armija RBiH)
Logori za koje se odgovornost proteže do Silajdžića
Ovom popisu dodajem i logore u kojima su ubijani, ranjavani te tjelesno i psihički zlostavljani zarobljeni hrvatski civili i pripadnici HVO-a a zašto su odgovorni upravnici i njihovi nadređeni sve do Harisa Silajdžića, među kojima i Edhem Žilić: logor Športska dvorana u Konjicu, logor kavana Studenac u Pokojištima, logor OŠ Maksim Kujundžić Čelebići, logor OŠ Podorašac, logor OŠ Spiljani i na drugim mjestima.
Nakon Domovinskog rata da su procesuirani navedeni ratni zločini muslimanske Armije RBiH počinjeni nad hrvatskim narodom u Klisu i i ostalom dijelu općine Konjic, možda se ne bi dogodilo svirepo ubojstvo tri člana hrvatske povratničke obitelji Anđelić na Badnju večer 2002. u Kostajnici kada je Muamer Topalović (1977.) iz Oteležana ubio Anđelka Anđelića (1935.), njegove kćeri Maru (1955.) i Zoricu (1973.) a t eško ranio sina Marinka (1972.). Zločin su preživjeli Anđelkova supruga Ruža, kćerka Mira i unuka Iva Stojanović. Za ovaj svirepi zločin Muamer Topalović je na Županijskom sudu u Mostaru 13. ožujka 2003. osuđen na 35 godina zatvora.
Ako su pravosudne institucije BiH institucije istine i pravde, a što su počele dokazivati hapšenjem počinitelja ratnog zločina u Trusini, Hasan Hakalović kao zapovjednik brigade Neretvica mora biti po zapovjednoj odgovornosti (kao i Hrvati i Srbi) optužen i osuđen za navedene ratne zločine, etničko čišćenje i genocid nad Hrvatima ali i Srbima u zoni odgovornosti brigade kojom je zapovijedao.
Isti pravosudni tretman mora imati i dr. Safet Ćibo te general Sefer Halilović i Haris Silajdžić. Sarajevska Hrvatska riječ 15. svibnja 1999. na stranici 8 (ICRC je imao pristup logoru samo uz odobrenja koja je potpisivao Haris Silajdžić) i stranici 15 (Doista je za potrebe Ćibine ratne bolnice od zatvorenika nasilno uzimana krv: ali to se nije događalo dok sam ja bio upravitelj Musale ) prva objavila svjedočenje bivšeg zapovjednika logora Športska dvorana u Konjicu Edhema Ede Žilića u kojem je on izravno optužio tadašnjeg Izetbegovićevog povjerenika za općine Konjic i Jablanica, zloglasnog doktora Safeta Ćibu za zbivanja u tom logoru, gdje su zatvorenici, između ostalog, izgladnjivani, tjerani na opasno kopanje rovova, prisilno im je uzimana krv... Žilić je javnosti u Hrvatskoj riječi otkrio i dotad brižljivo čuvan podatak da je ulaz u logor bio moguć samo uz dozvole koje je potpisivao Haris Silajdžić.
1.10.2009.Pincom.info
Napomena: Kao svjedok ratnih događanja u općini Konjic i stradalnik (logoraš i dvostruki prognanik) o stradanju hrvatskoga naroda u općini Konjic autor ovog teksta napisao je i 2006. godine objavio knjigu Gorka vremena hrvatskoga naroda Konjica, Klisa, Župe i Bjelimića a zbirku poezije napisanu u logorima, objavio je 1996. godine pod naslovom U vrhu Vrci . Pored ove dvije knjige, stradanje hrvatskoga naroda u Domovinskom ratu nastojao je oteti od zaborava objavljivanjem tekstova u splitskoj Slobodnoj Dalmaciji, mostarskom Dnevnom listu, zagrebačkom Večernjem listu, zagrebačkom Fokusu, zagrebačkom Glasu Koncila, zagrebačkom Tomislavu, posuškom Branimiru, glasilu HZ Herceg Bosne iz Münchena, mostarskom glasilu invalida Naš glas, mostarskom Humu, sarajevskoj Hrvatskoj riječi, sarajevskoj Slobodnoj Bosni i web portalima.
