Politika Hrvata u BiH je vec godinama kao švicarski sir – izbušena vlastitom nesnalažljivošcu, pasivnošcu Hrvatske i nezainteresiranošcu medunarodne zajednice.
Kakvi su stvarni dometi butmirskog sastanka vodećih domaćih političara sa zamjenikom američkog državnog tajnika Jamesom Steinbergom, švedskim ministrom vanjskih poslova Carlom Bildtom i europskim povjerenikom za proširenje Olli Rehnom?
U valovima izvješća sa tog summita koji zapljuskuju medije jedan detalj zavrijeđuje posebnu pozornost. Američki i europski moćnici su isporučili zahtjeve za uspostavom funkcionalne države ali i „ravnopravnosti tri konstitutivna naroda“. Kandidiranje potrebe za instaliranjem nacionalne ravnopravnosti u BiH ipak je novost u retorici međunarodnih (zapadnih) glavešina koji su nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma izbjegavali problematizirati očitu neravnopravnost Hrvata.
Nikada se ne treba umoriti isticati kako je Daytonskim ugovorom zaustavljen rat ali istodobno i izbrisana jednakopravnost cijelog jednog naroda.
Unatoč međusobnim odnosima hrvatski politički dvojac u pregovorima započetim u sarajevskom Butmiru Dragan Čović i Božo Ljubić trebaju nepopustljivo ustrajavati na poništavanju neravnopravnosti Hrvata. Bezuvjetni zahtjevi za jednakopravnoću Hrvata u BiH nisu nikakvi veliki apetiti nego nužda.
Izvlačenje iz gliba neravnopravnosti treba biti u središtu svih političkih napora Hrvata u BiH. Uprotivnom, Hrvatima u BiH prijeti opasnost da budu na gubitničkoj strani povijesti.
Zašto je potrebna nova doktrina politike Hrvata u BiH, posebice u pregovorima o ustavnim promjenama?
Odgovor je jednostavan, ali dubinski važan – da ponovno ne bi ostali „kratkih rukava“.
Za ovakav odgovor opominjuće ilustracije mogu se pronaći u pregovorima tijekom rata - jedino su Hrvati prhvaćali sve što je nudila međunarodna zajednica: od Cutillierovog preko Wance-Owenovog pa Owen-Stoltenbergovog plana do Washingtonskog sporazuma. Takva „susretljivost“ Hrvata, rezultirala je nikakvim dobitkom u Daytonskom ugovoru. To znači da se u politici nepromišljenim prihvaćanjem svega može sve i izgubiti.
Ako je politika Hrvata u BiH već godinama kao švicarski sir – izbušena vlastitom nesnalažljivošću, pasivnošću Hrvatske i nezainteresiranošću međunarodne zajednice, onda je vrijeme da se Hrvati odreknu političke kilavosti. Politiku Hrvata u BiH treba programirati tako da se njome povećava prodornost.
Pejo Gašparević / http://www.domaljevac.com
