Naš predsjednik, u ovim teškim vremenima za našu državu, miri narode po susjednim zemljama. To je nekako najviše istaknuta činjenica. Vjerojatno na taj način želi dobiti presudni kredibilitet, kako bi se i u zemlji lakše suprotstavio političkim protivnicima. Vjerojatno ne uviđa složenost situacije, uloge predsjednika Republike Hrvatske u obrani sustava i kaotičnosti sustava
Ivo JosipovićJosipović ne uviđa bitnost, da jednostavno pomete prvo pred svojim pragom, inače ništa neće značiti hvalospjevi izvana, kada će ostati bez vlastitog praga. Poučen iskustvima Mesića, uzima vrlo sličan koncept djelovanja, koji nikako ne "remeti" poremećene odnose vodećih stranaka u našoj domovini. U zadnje vrijeme ponašanje predsjednika i vlade RH je na razini vrtića, stalno se svađaju, tko je kome uzeo igračku, efemerno postaje važno, a problemi ostaju problemi, pa je jasno da nije sazrio ni moment dogovora onih vladajućih, tako da i država uopće više ne funkcionira, ali se nalazi energije za mirenje bosanskih komplikacija.
Poveznica njegovog djelovanja ima i sponu s titoističkim pogledima, koji je lažno bratstvo i jedinstvo gurao kao zjenicu oka, pa evo do kuda je dogurao, da su mu građani poslije njegove smrti stajali u redu za deterdžent, benzin, a bratstvo su ubili ratom. Sve iz jednog jasnog razloga, Tito je svojim pokretom nesvrstanih pomagao drugim narodima i izgradnju svoje karizme, ali je zapostavljanjem privrede, lažiranjem stanja među narodima sukrivac stanja devedesetih. Sve iz razloga, jer nije "pomeo ispred svojih vrata", već je "mazao" oči kreditima i sudjelovao negdje drugdje.
Gdje je sličnost sa sadašnjom situacijom? Krenimo redom, oporba i vlast nikada nisu bili posvađaniji, zaduženost nikada veća, propadanje privrednih subjekata nikada izraženije, kolaps vrlo blizu, a predsjednik prvo daje ruku Tadiću, kad nam on najviše prijeti, a sada Dodiku daje legitimitet, da "poziva" Hrvate u genocidnu tvorevinu Srpsku, u kojoj će se osjećati "kao doma".
Koliko je dobro kod Dodika govore brojke povratnika. Koliko je dobro bilo stvaranje Republike Srpske govori današnja situacija u Bosni. Koliko je pobijeđen velikosrpski projekt, govore izjave vodećih ljudi Srbije i bosanskih Srba, te njihovih mutanata, a kad takvima pružaš ruku, oni te ne doživljavaju mudrim, već slabim. Velikosrpski projekt nije pobijeđen, već je trenutno reduciran, a njegovi pipci se svakodnevno šire, jer nikada nije poražen do kraja. Iz toga razloga približavanje takvom državničkom ponašanju je izuzetno opasno. Kada je to Tuđman činio zbog rata, nitko to od javnosti nije podržavao, iako je postajao objektivan razlog, pa ne vidim zašto sad ista ta javnost plješće Josipoviću, kraj Dodika. Opet se možemo pitati, tko svim tim ritualima dobiva? Srbi.
To je običan ceremonijalan ritual, jer Hrvatima u Republici Srpskoj i poslije toga posjeta situacija je grozna. Oni su zaboravljeni u jednoj neuređenoj državi, začetoj na genocidu, baš kao i NDH, koju toliko proklinju, a s tim u svezi je jasno, da ovakva ne može opstati i u ovakvom stanju. Ovim neutemeljenim pozivima Josipović može samo naštetiti povratnicima, stanje u srpskom dijelu je nesigurno i u slučaju povratka tim ljudima još uvijek je ugrožen život. Sve je jasnije i u govoru tih ljudi u srpskom entitetu, pa i Dodika, da se sve više govori ekavicom, tako da i svaka veza s prijašnjom Bosnom i bosanskim načinom života je odavno prekinuta i ove govorancije su više na račun poreznih obveznika, nego na prosperitete Hrvata u Bosni.
Druga velika pogreška je davanje značaja pomirenju, kada se politika agresora nikada nije pokajala. Mladić je još uvijek negdje među njima, na srpskim "vašarima" on se prodaje kao heroj, brend, velikosrpska politika još uvijek djeluje, a ovim potezom Josipovića i ojačava svoj legimitet.
Možemo se pitati da li bi ovu novu kvislinšku tvorevinu Josipović podržao, da je ona u izolaciji inertne Europe? Teško. Ovako pokušavajući popraviti pogreške Mesića, koji je gotovo bio posvađan s Hrvatima u Bosni, radi medvjeđu uslugu Hrvatima u toj srpskoj državi, koja se ni po čemu ne zove Bosna.
Kada se opet vratimo na našu zemlju, a to povežemo sa djelovanjem EU zablude, jasno je da se europski pragmatici bave tezama kako što lakše povezati Balkan, pronaći formulu opće krivnje i zadovoljiti srpsku pohlepu, da žive u jednoj državi. Umjesto rješavanja krvave drame iz devedesetih.
Kako su naši političari sluge tuđih političkih stavova, oni provode taj naum, uopće ne vodeći brigu o gladnim ustima u svojoj zemlji, jer ako i pomisle na to neki će nas Carl optužiti za djeljenje Bosne, a nagrađivani novinar Stanković će to brže bolje pitati svakoga gosta, ne iznoseći istinu da su je zapravo svi dijelili i Srbi konačno podijelili.
Tu činjenicu nitko ne želi izreći, da ne bi uvrijedio Srbe.
Svako pomirenje bez istine, nije pomirenje, to je tek fitilj na potencijalne sukobe. Tako smo i došli u slijepu ulicu, jer su srpske laži bile bitnije od istine, "njihova ugroženost" je ugrozila naše živote, a naše dijeljenje Bosne je rezultiralo srpskom podjelom i u nazivu i jeziku i u teritoriju.
Opet, ako to vratimo u doba mladosti naših roditelja, srpska laž da je Stepinac bio ustaša je bila dugo mrlja u našim životima, da je Hebrang suradnik NDH i Staljina, opet je bila mrlja na našoj povijesti, Jasenovac se uvećavao na 700 000 žrtava i sve je to bilo zbog interesa srpske politike i pritiska na hrvatsku šutnju - sada je to podjela Bosne!
I dok se mi klanjamo žrtvama, Srbija je sve veća, naš teritorij sve uži, ispresijecan, nekopatibilan, narod isposvađan, vladari podijeljeni, kao da nismo naučili iz povijesti; svaki narod koji ne cijeni svoje žrtve kroz povijest, njihovu prolivenu krv za domovinu, završava bez države.
Igor Drenjančević / hakave.org
ponedjeljak, svibnja 31, 2010
utorak, svibnja 25, 2010
Film koji nećemo gledati
E pa ovoga je stvarno više nego dosta. Neprekidno ponavljanje nekih da "Hrvatska nije dijelila niti je počinila agresiju na BiH", postaje besmislno. Bezbroj puta isto se moglo čuti, kako od političkih predstavnika, povjesničara, pa do brojnih svjedoka vremena, ali uporno se, neznam kome više, ponavlja ova teza. Srbima i Bošnjacima sasvim je jasno kako je tekao ovaj proces. A kako je završio - svima je vidljivo. Zamarati se, bošnjačkim podvalama glede ovog pitanja, čisto je gubljenje vremena. I što je najvažnije: postoje relevantni dokazi i dokumenti, koji jasno govore što se sve događalo na prostorima tzv. BiH-e. Naravno, ako pri tome izuzmemo one koji svoje tvrdnje temelje na "rekla-kazala" ili se oslanjanju na neke prevrtljivce, kojima bi i Kvisling zamjerio.
Ako se nešto već želi ponavljati, onda bi to trebalo da bude da je "Hrvatska spašavala BH izbjeglice, ranjenike, pružala vojnu pomoć i pomagala u svim mogućim oblicima".
I dok se Hrvati zamaraju s prošlošću i stalno se u defenzivi opravdavaju, njihovi protivnici i dalje dijele BiH. Na očigled svih prisutnih. Dijeljenje će se, a to je sasvim sigurno, nastaviti do kraja. Bez obzira na takve nametnute im okolnosti, Hrvati trebaju da se bore za svoj dio koji im i pripada, te manje vremena da posvećuju propagandnim izmišljotinama iz tamnog vilajeta. Srbe koji su otkinuli svoj dio BiH ovakvo prebacivanje ne smeta, dok si Bošnjaci koji također od 1992. godine aktivno sudjeluju u tome, sve čine da drugima za to nametnu krivnju i ispanu poštena kurva. Inače, kako objasniti paradoks, gdje oni recimo u Parlamentu godinama blokiraju hrvatski javni tv-kanal, a to "opravdavaju" da se radi o vitalnom interesu Bošnjaka? Time je sve rečeno. Takvih i sličnih primjera je bezbroj, a rat je, kao što znamo već odavno završio. Ili za neke možda još nije?
Optužnica protiv generala Praljaka i ostalih bivših političkih i vojnih čelnika Herceg Bosne, ima za cilj dokazati ovu suludu tezu iz prošlosti. Međutim dokazi i činjenice su - BiH sadašnjost. Po toj logici bi onda za nekih 20-tak godina opet trebalo imati neku optužnicu za dijeljenje sadašnje BiH-e. No taj film nećemo gledati!
Ako se nešto već želi ponavljati, onda bi to trebalo da bude da je "Hrvatska spašavala BH izbjeglice, ranjenike, pružala vojnu pomoć i pomagala u svim mogućim oblicima".
I dok se Hrvati zamaraju s prošlošću i stalno se u defenzivi opravdavaju, njihovi protivnici i dalje dijele BiH. Na očigled svih prisutnih. Dijeljenje će se, a to je sasvim sigurno, nastaviti do kraja. Bez obzira na takve nametnute im okolnosti, Hrvati trebaju da se bore za svoj dio koji im i pripada, te manje vremena da posvećuju propagandnim izmišljotinama iz tamnog vilajeta. Srbe koji su otkinuli svoj dio BiH ovakvo prebacivanje ne smeta, dok si Bošnjaci koji također od 1992. godine aktivno sudjeluju u tome, sve čine da drugima za to nametnu krivnju i ispanu poštena kurva. Inače, kako objasniti paradoks, gdje oni recimo u Parlamentu godinama blokiraju hrvatski javni tv-kanal, a to "opravdavaju" da se radi o vitalnom interesu Bošnjaka? Time je sve rečeno. Takvih i sličnih primjera je bezbroj, a rat je, kao što znamo već odavno završio. Ili za neke možda još nije?
Optužnica protiv generala Praljaka i ostalih bivših političkih i vojnih čelnika Herceg Bosne, ima za cilj dokazati ovu suludu tezu iz prošlosti. Međutim dokazi i činjenice su - BiH sadašnjost. Po toj logici bi onda za nekih 20-tak godina opet trebalo imati neku optužnicu za dijeljenje sadašnje BiH-e. No taj film nećemo gledati!
nedjelja, svibnja 23, 2010
Luda kuća
Dogovorom Kosor - Milanović Hrvatima Bosne i Hercegovine servirana je nova gorka pilula. Progutali su je takoreći bez vode, zašto je se pobrinuo HDZ-ov pulen s onu stranu granice - Čović. Prema njegovom komentaru ovog sporazuma, sve je u redu, tj. kako ističe: "Nemamo zašto biti nezadovoljni. Mislim da je dogovorom poslana pozitivna poruka Hrvatima u BiH”, bez obzira što je par dana prije tvrdio nešto suprotno. A što bi drugo bilo od njega za očekivati? Novinarka s brošem, pardon dama na premijerskoj dužnosti, tvrdi isto, te je naglasila da je "Dogovorom o glasovanju dijaspore dobila Hrvatska".
Jedini za koje se može reći da su nešto dobili su SDP i HNS, koji, mada nisu na vlasti, postižu sve svoje ciljeve, kao da jesu. Ipak, sam dogovor Milanoviću je tek neka prolazna stavka, pa isti tvrdi da je "Sporazum rješenje koje će nas zadovoljiti na desetak godina". Postavlja se pitanje, što onda slijedi? Kakve to još planove skriva čelnik ove stranke kojeg BiH Hrvati nisu upamtili po ničemu dobrim za njih? Bilo kako bilo, jedno je sigurno - dobro im se ne piše.
Blatenjem jednog dijela vlastitog naroda pridružio se po običaju i Čačić izvrćući činjenice i manipulirajući hrvatskom javnošću da navodno "Dijaspora sada ne može utjecati na političku volju u Hrvatskoj". Koliko ja ta dijaspora i stranka koja je tobože stajala iza nje, bila jaka i utjecala na političku volju u zemlji, najbolje pokazuje sam rezultat tog kompromisnog (za HDZ zapravo poražavajućeg) dogovora, koji neće smiriti nikakve frustracije, kako neki možda misle, nego će ih još proširiti.
Svi se dobro sjećamo izjava od prije nekih pet godina glede uhićenja generala Ante Gotovine, kad se Hrvatima od strane EU krugova navještavalo da je to još jedina prepreka za skorašnji ulazak u ovu zajednicu. Lakoumni i ulizice su brzo popustili i dali se zavesti. A kakvi su sve pritisci poslje toga usljedili i još će da usljede, nepotrebno je nabrajati. Zašto bi u ovom gornjem primjeru bilo drugačije? Jer, kad pukne brana, tko još može zaustaviti vodu?
Lijevi krugovi u Hrvatskoj svu svoju zlobnost najradije pokazuju na leđima BiH Hrvata. Podrška i manipulacije vodećih medija im idu ukorak. Tako je na primjer JL, samo koji dan prije dogovora objavio vijest s naslovnicom "Predsjednik HDZ-a BiH: Poštenije je reći da nemamo pravo glasa", da bi tek u sredini članka uslijedila cijela njegova izjava koja glasi: "Onda bi poštenije bilo kazati da nemamo pravo glasa, nego to ismijavat".
Ismijan je kao prvo on, zašto je i sam kriv, potom njegova stranka, i na kraju Ustav RH, koji je postao predmet jeftine trgovine, koji se onda biračima prodaje kao nešto gdje je dobila Hrvatska. Da, Hrvatska je dobila - jednu veliku pljusku, koja je samo jedna u nizu svih ovih zadnjih godina.
No još najgore, bojim se, zbog ovakvih kukavičnih podanika tek slijedi. Kad dužnička kriza Hrvatskoj dobro zakuca na vrata, onda će se ovakvi "dogovori", koji su se do sada tjednima razmatrali, još brže i efikasnije "usaglašavati" na leđima onih koji imaju najmanje što da kažu kao i onih koji služe kao dežurni krivci. Naravno Ustav Republike Hrvatske će se pritom savijati kako se nekome prohtje.
Europskim "partnerima" i stranim zajmodavcima Hrvatska se trudi samo jedno pokazati - svoje ropstvo i podređivanje vlastitog naroda. Dok ovce shvate da im se vuna uzalud prodaje, proći će nažalost još vremena.
Do tada će i dalje da bleje i provlače kreditne kartice kao da ih se ništa ne tiče. A ne shvaćaju da su im i meso već rasprodali.
MMB
Jedini za koje se može reći da su nešto dobili su SDP i HNS, koji, mada nisu na vlasti, postižu sve svoje ciljeve, kao da jesu. Ipak, sam dogovor Milanoviću je tek neka prolazna stavka, pa isti tvrdi da je "Sporazum rješenje koje će nas zadovoljiti na desetak godina". Postavlja se pitanje, što onda slijedi? Kakve to još planove skriva čelnik ove stranke kojeg BiH Hrvati nisu upamtili po ničemu dobrim za njih? Bilo kako bilo, jedno je sigurno - dobro im se ne piše.
Blatenjem jednog dijela vlastitog naroda pridružio se po običaju i Čačić izvrćući činjenice i manipulirajući hrvatskom javnošću da navodno "Dijaspora sada ne može utjecati na političku volju u Hrvatskoj". Koliko ja ta dijaspora i stranka koja je tobože stajala iza nje, bila jaka i utjecala na političku volju u zemlji, najbolje pokazuje sam rezultat tog kompromisnog (za HDZ zapravo poražavajućeg) dogovora, koji neće smiriti nikakve frustracije, kako neki možda misle, nego će ih još proširiti.
Svi se dobro sjećamo izjava od prije nekih pet godina glede uhićenja generala Ante Gotovine, kad se Hrvatima od strane EU krugova navještavalo da je to još jedina prepreka za skorašnji ulazak u ovu zajednicu. Lakoumni i ulizice su brzo popustili i dali se zavesti. A kakvi su sve pritisci poslje toga usljedili i još će da usljede, nepotrebno je nabrajati. Zašto bi u ovom gornjem primjeru bilo drugačije? Jer, kad pukne brana, tko još može zaustaviti vodu?
Lijevi krugovi u Hrvatskoj svu svoju zlobnost najradije pokazuju na leđima BiH Hrvata. Podrška i manipulacije vodećih medija im idu ukorak. Tako je na primjer JL, samo koji dan prije dogovora objavio vijest s naslovnicom "Predsjednik HDZ-a BiH: Poštenije je reći da nemamo pravo glasa", da bi tek u sredini članka uslijedila cijela njegova izjava koja glasi: "Onda bi poštenije bilo kazati da nemamo pravo glasa, nego to ismijavat".
Ismijan je kao prvo on, zašto je i sam kriv, potom njegova stranka, i na kraju Ustav RH, koji je postao predmet jeftine trgovine, koji se onda biračima prodaje kao nešto gdje je dobila Hrvatska. Da, Hrvatska je dobila - jednu veliku pljusku, koja je samo jedna u nizu svih ovih zadnjih godina.
No još najgore, bojim se, zbog ovakvih kukavičnih podanika tek slijedi. Kad dužnička kriza Hrvatskoj dobro zakuca na vrata, onda će se ovakvi "dogovori", koji su se do sada tjednima razmatrali, još brže i efikasnije "usaglašavati" na leđima onih koji imaju najmanje što da kažu kao i onih koji služe kao dežurni krivci. Naravno Ustav Republike Hrvatske će se pritom savijati kako se nekome prohtje.
Europskim "partnerima" i stranim zajmodavcima Hrvatska se trudi samo jedno pokazati - svoje ropstvo i podređivanje vlastitog naroda. Dok ovce shvate da im se vuna uzalud prodaje, proći će nažalost još vremena.
Do tada će i dalje da bleje i provlače kreditne kartice kao da ih se ništa ne tiče. A ne shvaćaju da su im i meso već rasprodali.
MMB
Što slijedi nakon KOMPROMISNOG dogovora "hrvatskih" stranaka?
Slijedeće mjere iz "kompromisnog dogovora" vodećih "hrvatskih" stranaka:
- Mirovine pripadnika HVO-a se smanjuju na 3% dosadašnjih.
- Uvode si posebna carinska naknada na proizvode iz HB u visini od 3%.
- Hrvatima iz BiH i dijaspore koji u Hrvatskoj ne plaćaju porez, uvodi se posebni porez po stopi od 3% od svih prihoda prilikom zahtjeva za hrvatskim dokumentima.
- Hrvatima iz BiH se u privatnim i hotelskim smještajima na Jadranu uvodi posebna naknada od 3%, kao i zasebna taksa od 3 € po osobi/danu.
- Godišnja pomoć Hrvatima u BiH snižava se na 3% od zadnje isplaćene.
- Hrvatima, korisnicima Hrvatskog mirovinskog osiguranja, koji ne prebivaju u Hrvatskoj odbija se 3% od ukupne mirovine.
- Hrvatima iz BiH koji u Hrvatskoj posjeduju nekretnine uvodi se dodatni porez u visini od 3%.
- Svi koji se budu izjašnjavali kao Hrvati iz BiH u Zakonu o porezu na dohodak uvodi se jedinstvena dodatna stopa oporezivanja u visini od 3%.
- Hrvatima iz BiH za koje se naknadno utvrdi da su učestvovali na izbornim mjestima u BIH obračunava se nakada u visini od 3% njihove imovine u Hrvatskoj, mirovine
ili nekog drugog dohodka.
3% dodatno od dohodka obračunava se Hrvatima iz BiH:
- za koje se utvrdi da imaju dvojno prebivalište;
- kao dodatni porez od ostarene dobiti;
- koji imaju štednju u "hrvatskim" bankama
Porezne olakšice u visini od 3% za Hrvate iz BiH se odobravaju po uvjetima:
- da se odreknu svog BH identiteta;
- da se izjasne kao "građani" Hrvatske;
- da napuste BiH
A ove dodatne mjere, koje su tema u političkim kuloarima, budu također vjerojatno unešene u program. Radi se o stimulativnim mjerama za one koje nemaju mogućnost korištenja poreznih olakšica, i za čiju namjenu budu oslobođena sredstva iz državnog proračuna, gdje je planirano osnivanje zasebnog fonda, čija bi visina odgovarala 3% visini sredstava koja se trenutačno izdvajaju za romsku manjinu.
Uvjeti i kategorije bi se odnosile na:
- Hrvate iz BiH koji se dobrovoljno odreknu hrvatskog državljanstva.
- Hrvate iz BiH s boravkom u Hrvatskoj bez dohodka, koji napuste zemlju s ciljem vraćanja u zemlju podrijetla ili neku treću zemlju.
- Sadašnje i buduće studente koji se obavezaju da će prekinuti ili neće studirati u Hrvatskoj.
- Za osobe koje daju izjavu da nisu bili pripadnici HVO-a, te nemaju nikakve financijske zahtjeve prema RH.
Made in Croatia.
Mislite se kakav je naziv tog radnog programa? - "Locirati, identificirati,..."
Budu potpisali ovako ili slično dečko i curica.
- Mirovine pripadnika HVO-a se smanjuju na 3% dosadašnjih.
- Uvode si posebna carinska naknada na proizvode iz HB u visini od 3%.
- Hrvatima iz BiH i dijaspore koji u Hrvatskoj ne plaćaju porez, uvodi se posebni porez po stopi od 3% od svih prihoda prilikom zahtjeva za hrvatskim dokumentima.
- Hrvatima iz BiH se u privatnim i hotelskim smještajima na Jadranu uvodi posebna naknada od 3%, kao i zasebna taksa od 3 € po osobi/danu.
- Godišnja pomoć Hrvatima u BiH snižava se na 3% od zadnje isplaćene.
- Hrvatima, korisnicima Hrvatskog mirovinskog osiguranja, koji ne prebivaju u Hrvatskoj odbija se 3% od ukupne mirovine.
- Hrvatima iz BiH koji u Hrvatskoj posjeduju nekretnine uvodi se dodatni porez u visini od 3%.
- Svi koji se budu izjašnjavali kao Hrvati iz BiH u Zakonu o porezu na dohodak uvodi se jedinstvena dodatna stopa oporezivanja u visini od 3%.
- Hrvatima iz BiH za koje se naknadno utvrdi da su učestvovali na izbornim mjestima u BIH obračunava se nakada u visini od 3% njihove imovine u Hrvatskoj, mirovine
ili nekog drugog dohodka.
3% dodatno od dohodka obračunava se Hrvatima iz BiH:
- za koje se utvrdi da imaju dvojno prebivalište;
- kao dodatni porez od ostarene dobiti;
- koji imaju štednju u "hrvatskim" bankama
Porezne olakšice u visini od 3% za Hrvate iz BiH se odobravaju po uvjetima:
- da se odreknu svog BH identiteta;
- da se izjasne kao "građani" Hrvatske;
- da napuste BiH
A ove dodatne mjere, koje su tema u političkim kuloarima, budu također vjerojatno unešene u program. Radi se o stimulativnim mjerama za one koje nemaju mogućnost korištenja poreznih olakšica, i za čiju namjenu budu oslobođena sredstva iz državnog proračuna, gdje je planirano osnivanje zasebnog fonda, čija bi visina odgovarala 3% visini sredstava koja se trenutačno izdvajaju za romsku manjinu.
Uvjeti i kategorije bi se odnosile na:
- Hrvate iz BiH koji se dobrovoljno odreknu hrvatskog državljanstva.
- Hrvate iz BiH s boravkom u Hrvatskoj bez dohodka, koji napuste zemlju s ciljem vraćanja u zemlju podrijetla ili neku treću zemlju.
- Sadašnje i buduće studente koji se obavezaju da će prekinuti ili neće studirati u Hrvatskoj.
- Za osobe koje daju izjavu da nisu bili pripadnici HVO-a, te nemaju nikakve financijske zahtjeve prema RH.
Made in Croatia.
Mislite se kakav je naziv tog radnog programa? - "Locirati, identificirati,..."
Budu potpisali ovako ili slično dečko i curica.
Bosanski franjevci i „hercegovački nacionalizam“
franjevciIz obilja polemika na koje se svakodnevno može nabasati po ovdašnjim portalima žestinom se izdvajaju one koje se već duže vrijeme periodično vode oko karaktera političkog djelovanja i predznaka nacionalnog identiteta bosanskih franjevaca.
piše: Ivica Šarac l poskok.info
Redovito se rasplamsaju nakon medijskih nastupa nekolicine bosanskih franjevaca, čije političke izjave i komentari društveno-političke zbilje potaknu nastanak rekordno dugačkih plahti anonimnih portalskih rasprava. Dok ih jedna strana brani i hvali zbog njegovanja duha tolerancije i otvorenosti (multietičnosti, multikulturalnosti), očuvanja povijesne i kulturne tradicije katolika u Bosni, zbog dosljednosti u kritikama hrvatskoga nacionalizma (etnonacionalizma) i preziranja politike „svehrvatstva“ (hrvatskoga integralizma), druga ih kritizira i proziva zbog bosanskoga nacionalizma, jugonostalgičarstva, filokomunizma, sluganstva i „politike uvlačenja“ (Sarajevu), općenito zbog političkog oportunizma i socijalnog konformizma.
Po držanju bosanskih franjevaca ne bi se reklo da su nenaviknuti na takve kritike, jer ih, kako ističe fra Mile Babić, „tijekom njihove sedamstoljetne prisutnosti u Bosni“ stalno prate prigovori da „šuruju s neprijateljima Crkve i s neprijateljima naroda“, a ti prigovori, po fra Mili, dolaze od „katoličkog dogmatizma i etabliranog katolicizma“ te od „zastupnika hrvatske nacionalne ideologije.“
Kao jednu od svojih izrazitih osobina bosanski franjevci ističu sposobnost prilagođavanja zahtjevima vremena i umijeće da „su u svakom društvenom poretku i pod različitim svjetovnim gospodarima znali pronaći modus vivendi“. (fra V. Blažević). Ta je osobina nastajala kroz višestoljetno iskustvo življenja u pluralnom bosanskom ambijentu (etnokonfesionalnom i etnonacionalnom).
Povjesničar Srećko Džaja ocjenjuje da su bosanski franjevci „nastojali kroz povijest povezati bosnicitet i svoje hrvatstvo kao dvije vrednote koje se međusobno ne isključuju“, a „njihovi protivnici nisu razumjeli političku potrebu te sinteze, pa su ih često sumnjičili i proglašavali prevrtljivim i nelojalnim.“ Džaja dopušta da političko ponašanje pokojeg franjevca možda i nije bilo uvijek korektno, ali dodaje da „gledano u cjelini, institucija Bosna Srebrena ne zaslužuje takve prigovore.“
I uistinu kada se govori o djelovanju (osobito političkom) ove franjevačke zajednice, premalo se vodi računa o tome da je pogled na specifičnosti Bosne općenito drukčiji iz neke (nacionalno i konfesionalno) homogene sredine - recimo iz zapadnih područja Hercegovine, koja nemaju takvo iskustvo izravnoga dodira s drugim i drukčijim i daleko su podozrivija i opreznija u pitanjima političkog svrstavanja, jer su obilježena vlastitim specifičnim iskustvom da se prema njima „svaki državni sustav i svaka politička vlast odnosi ne samo maćehinski nego i neprijateljski.“ (I. Lovrenović).
Pri tome se, isto tako, ne smije zanemarivati činjenica da bosanski franjevci ne tvore neku monolitnu i zatvorenu zajednicu istomišljenika. O tome je pisao fra Ivan Šarčević razvrstavajući redovnike u nekoliko kategorija s obzirom na njihovo zauzimanje različitih stavova prema politici: „Jedni sumnjičavo i suviše kritički gledaju ne samo na društvena zbivanja nego uopće na svijet i ljude oko sebe, očajavajući i jadikujući nad njima jer smatraju da se malo što može promijeniti“; drugi „se udružuju u oporbene struje dnevne politike ne pazeći na umjerenost i očuvanje dostojanstva drugih, osoba koje se kritizira“; treći „koji zadovoljni u svom zaštićenom svijetu, život provode pazeći na svoje zdravlje i da se gdjegod slučajno ne bi previše žrtvovali“; i konačno postoje „i oni koji pokreću kotač društveno-političkog zbivanja naprijed i nabolje“ – fra Ivan vidi njihovu posebnu zadaću u „pročišćavanju nacionalnog identiteta.“
U eseju o sedamstoljetnoj povijesti svoje franjevačke zajednice fra Mile Babić navodi da je glavno obilježje političkog djelovanja bosanskih franjevaca bila spremnost na suradnju „s bilo kojom vlašću – domaćom ili tuđom, vjerskom ili političkom, ako je to bilo na dobro malih i običnih ljudi.“ Međutim, u tim je odnosima nastala jedna potpuno nova situacija kad su „mali i obični ljudi“ dobili priliku (nazovimo je demokratskom) samostalno izabirati „vlast“, odnosno kad se ispostavilo da uporno biraju drukčije od svojih duhovnih učitelja (barem od onih koji javno iznose svoje političke stavove).
Refleksije medijski eksponiranih bosanskih franjevaca o novonastaloj situaciji nisu ispale nimalo nježne. Tako su izborne preferencije Hrvata u BiH obrazlagane „duhovnom, obrazovnom i političkom zapuštenošću“ (fra P. Jeleč), čime je pušteno barem malo i autokritičkih tonova zbog „duhovnog zapuštanja“ vjernika-birača. Fra Ivan Šarčević je, pak, pisao o „zaglupljenim apatridima“ koji se, vođeni „kontinuiranom politikom nacionalističkoga primitivizma“, „najviše sami odlučuju za svoju propast i najviše sami biraju svoje upropastitelje.“
Kako je moguće ovako kritizirati „nacionalistički primitivizam“ „malih i običnih ljudi“ u višenacionalnoj državi koja predstavlja svjetski slučaj upravo zbog neriješenog nacionalnog pitanja!? Kritika nacionalizma u zamršenoj bosanskohercegovačkoj zbilji moguća je samo u dvije varijante: ili kroz građenje odnosa tipa „nadljudi i ološ“ (U. Vlaisavljević) ili kroz građenje državnog identiteta Bosne i Hercegovine po principu država-nacija, a budući da je za to neophodan nacionalizam - jer nacionalizam prethodi naciji (H.U.Wehler) - onda se nalazimo u zamršenom krugu kritike jednoga nacionalizma (etnonacionalizma) s pozicije navodnoga bosanskohercegovačkog patriotizma, a zapravo samo drukčijeg tipa nacionalizma (državnog nacionalizma), koji je, uzgred rečeno, zbog specifičnosti bosanskohercegovačkog nacionalnog mozaika podudaran političkoj koncepciji većinske (bošnjačke) nacije.
Ovu nezgodu s kritikama nacionalizma u BiH zgodno je pojasnio U. Vlaisavljević: „Nacionalizam se može kritikovati samo s visine ili nikako. Ta visina nikako nije mala jer treba otići dalje od onih koji su očarani svojom nacijom.(...) Zašto kritika nacionalizma, za koju jedino znamo, a koja se na kraju krajeva svodi na nemilosrdni obračun s ljudima koji imaju neki zajednički nedostatak ljudskosti, ne uspijeva? Zapravo je doživjela svoj potpuni krah! Možda je to upravo zbog njene visine, zbog njene gordosti, a pogotovo božanske uzvišenosti?
Jer kad bolje pogledate, primijetićete da ova kritika samo radikalizira tipičan nacionalistički stav prema drugima, stav u kojem se mi nalazimo iznad drugih, ali da je jedina ispravna sudbina drugih da se nađu na našem vlastitom mjestu.“ Postoji po Vlaisavljeviću i mogućnost postavljanja kritike nacionalizma i na sasvim drugačije temelje, na ono što se kolokvijalno zove građanski pristup, no onda se pojavljuje gore spomenuti problem, jer „građansko opredjeljenje ne bi smjelo da se na začuđujući način poklapa sa voljom gotovo čitavog jednog naroda shvaćenog u etnonacionalnom smislu!“ (U. Vlaisavljević)
Pa tako, kada nastupi s pozicije navodnog antinacionalizma i obznani da u BiH živi samo jedan narod – „naš narod“ (ne treba puno mudrovati oko potencijalnog imena „našega“ naroda), fra Marko Oršolić čini malobrojnim istomišljenicima veću štetu nego što misli, jer to u tipičnim multinacionalnim sredinama izaziva upravo suprotan učinak – jača etnonacionalne forme življenja (to bi fra Marko konačno mogao shvatiti čak i po banalnim pokazateljima: recimo po količini psovki i uvreda koje slijede po portalima nakon ovakvih izjava). Zašto je toliko teško, pa i pojedinim bosanskim franjevcima, prihvatiti Bosnu i Hercegovinu prvenstveno kao multinacionalnu državu i s tog polazišta tragati za adekvatnim (na načelu ravnopravnosti utemeljenim) političkim rješenjima njezina državno-pravnog ustrojstva!?
U posljednje je vrijeme politička retorika pojedinih bosanskih franjevaca obilježena pojačanim antihercegovačkim nabojem. Inače katastrofalno lošu hrvatsku politiku u BiH, odnosno politiku njezinih protagonista, elegantno objašnjavaju „hercegovinizacijom“ (izraz potječe od I. Lovrenovića), nastojeći time jednu regionalnu i zavičajnu odrednicu pretvoriti u negativnu karakternu osobinu. Budući da je poznato kako nemali broj kreatora hrvatske politike u BiH dolazi upravo iz Bosne, za njih se domišlja termin „politički Hercegovci“ (fra I. Bubalo).
Da bi joj do kraja razotkrio zloćudni hercegovački karakter, fra Ivan Šarčević lijepi hrvatskoj politici u BiH etiketu „antibosanskog kontinuiteta“, konstruirajući zatim nevjerojatnu tezu da „govor o ravnopravnosti Hrvata s drugim narodima“ ima smisla tek kad se „uspostavi stvarna ravnopravnost između bosanskih i hercegovačkih Hrvata.“
Mislio sam da smo ravnopravni barem po tome što nam je svima loše (osim Franji Topiću!) i da je jedini kontinuitet hrvatske politike u BiH u tome što joj stalno uspijeva biti lošom, ali nisam držao da je loša zbog toga što je vode političari rođeni u Hercegovini ili u Bosni već, kako je to upravo fra Ivan nekoć precizno dijagnosticirao, „frazeri praznoga i nonšalantnoga duha, politički prevrtljivci i nezainteresirani za išta što nadilazi njihov egoizam.“
Podgrijavajući antihercegovački diskurs, fra Ivan se iznevjerio onom društvenom zahtjevu na koji je osobno skretao pozornost redovnicima i redovničkim zajednicama potičući ih da pridonesu „otklanjanju omalovažavanja i krivih regionalističkih prosudbi sunarodnjaka iz drugoga podneblja.“
Da bi ostali vjerni proklamiranoj antinacionalističkoj poziciji, a napokon stekli povjerenje vjernika-birača koji na izborima uporno biraju po etnonacionalnom ključu, bosanski franjevci u obiteljskoj reviji progovaraju o opasnosti od novoga, po prilici etnoregionalnog, tipa nacionalizma i zahvaljuju Bogu na uspješnoj obrani svojih vjernika od njegovog „virusa.“
Obdaren, valjda, s osobitim darovima za duhovnost i duhovitost fra Luka Markešić ga je imenovao „ekstremnim hercegovačkim nacionalizmom H1N1“. Čudno je samo da nije uvidio kako se radi o pandemiji. Naime, pandemija po definiciji zahvaća čitav narod, sve njegove pripadnike, isto kao i demokracija. Sve, osim nekolicine bosanskih fratara koji su (od nje) davno cijepljeni, ili možda vjerni proklamiranoj antinacionalističkoj poziciji i nisu dio istog (političkog) naroda.
piše: Ivica Šarac l poskok.info
Redovito se rasplamsaju nakon medijskih nastupa nekolicine bosanskih franjevaca, čije političke izjave i komentari društveno-političke zbilje potaknu nastanak rekordno dugačkih plahti anonimnih portalskih rasprava. Dok ih jedna strana brani i hvali zbog njegovanja duha tolerancije i otvorenosti (multietičnosti, multikulturalnosti), očuvanja povijesne i kulturne tradicije katolika u Bosni, zbog dosljednosti u kritikama hrvatskoga nacionalizma (etnonacionalizma) i preziranja politike „svehrvatstva“ (hrvatskoga integralizma), druga ih kritizira i proziva zbog bosanskoga nacionalizma, jugonostalgičarstva, filokomunizma, sluganstva i „politike uvlačenja“ (Sarajevu), općenito zbog političkog oportunizma i socijalnog konformizma.
Po držanju bosanskih franjevaca ne bi se reklo da su nenaviknuti na takve kritike, jer ih, kako ističe fra Mile Babić, „tijekom njihove sedamstoljetne prisutnosti u Bosni“ stalno prate prigovori da „šuruju s neprijateljima Crkve i s neprijateljima naroda“, a ti prigovori, po fra Mili, dolaze od „katoličkog dogmatizma i etabliranog katolicizma“ te od „zastupnika hrvatske nacionalne ideologije.“
Kao jednu od svojih izrazitih osobina bosanski franjevci ističu sposobnost prilagođavanja zahtjevima vremena i umijeće da „su u svakom društvenom poretku i pod različitim svjetovnim gospodarima znali pronaći modus vivendi“. (fra V. Blažević). Ta je osobina nastajala kroz višestoljetno iskustvo življenja u pluralnom bosanskom ambijentu (etnokonfesionalnom i etnonacionalnom).
Povjesničar Srećko Džaja ocjenjuje da su bosanski franjevci „nastojali kroz povijest povezati bosnicitet i svoje hrvatstvo kao dvije vrednote koje se međusobno ne isključuju“, a „njihovi protivnici nisu razumjeli političku potrebu te sinteze, pa su ih često sumnjičili i proglašavali prevrtljivim i nelojalnim.“ Džaja dopušta da političko ponašanje pokojeg franjevca možda i nije bilo uvijek korektno, ali dodaje da „gledano u cjelini, institucija Bosna Srebrena ne zaslužuje takve prigovore.“
I uistinu kada se govori o djelovanju (osobito političkom) ove franjevačke zajednice, premalo se vodi računa o tome da je pogled na specifičnosti Bosne općenito drukčiji iz neke (nacionalno i konfesionalno) homogene sredine - recimo iz zapadnih područja Hercegovine, koja nemaju takvo iskustvo izravnoga dodira s drugim i drukčijim i daleko su podozrivija i opreznija u pitanjima političkog svrstavanja, jer su obilježena vlastitim specifičnim iskustvom da se prema njima „svaki državni sustav i svaka politička vlast odnosi ne samo maćehinski nego i neprijateljski.“ (I. Lovrenović).
Pri tome se, isto tako, ne smije zanemarivati činjenica da bosanski franjevci ne tvore neku monolitnu i zatvorenu zajednicu istomišljenika. O tome je pisao fra Ivan Šarčević razvrstavajući redovnike u nekoliko kategorija s obzirom na njihovo zauzimanje različitih stavova prema politici: „Jedni sumnjičavo i suviše kritički gledaju ne samo na društvena zbivanja nego uopće na svijet i ljude oko sebe, očajavajući i jadikujući nad njima jer smatraju da se malo što može promijeniti“; drugi „se udružuju u oporbene struje dnevne politike ne pazeći na umjerenost i očuvanje dostojanstva drugih, osoba koje se kritizira“; treći „koji zadovoljni u svom zaštićenom svijetu, život provode pazeći na svoje zdravlje i da se gdjegod slučajno ne bi previše žrtvovali“; i konačno postoje „i oni koji pokreću kotač društveno-političkog zbivanja naprijed i nabolje“ – fra Ivan vidi njihovu posebnu zadaću u „pročišćavanju nacionalnog identiteta.“
U eseju o sedamstoljetnoj povijesti svoje franjevačke zajednice fra Mile Babić navodi da je glavno obilježje političkog djelovanja bosanskih franjevaca bila spremnost na suradnju „s bilo kojom vlašću – domaćom ili tuđom, vjerskom ili političkom, ako je to bilo na dobro malih i običnih ljudi.“ Međutim, u tim je odnosima nastala jedna potpuno nova situacija kad su „mali i obični ljudi“ dobili priliku (nazovimo je demokratskom) samostalno izabirati „vlast“, odnosno kad se ispostavilo da uporno biraju drukčije od svojih duhovnih učitelja (barem od onih koji javno iznose svoje političke stavove).
Refleksije medijski eksponiranih bosanskih franjevaca o novonastaloj situaciji nisu ispale nimalo nježne. Tako su izborne preferencije Hrvata u BiH obrazlagane „duhovnom, obrazovnom i političkom zapuštenošću“ (fra P. Jeleč), čime je pušteno barem malo i autokritičkih tonova zbog „duhovnog zapuštanja“ vjernika-birača. Fra Ivan Šarčević je, pak, pisao o „zaglupljenim apatridima“ koji se, vođeni „kontinuiranom politikom nacionalističkoga primitivizma“, „najviše sami odlučuju za svoju propast i najviše sami biraju svoje upropastitelje.“
Kako je moguće ovako kritizirati „nacionalistički primitivizam“ „malih i običnih ljudi“ u višenacionalnoj državi koja predstavlja svjetski slučaj upravo zbog neriješenog nacionalnog pitanja!? Kritika nacionalizma u zamršenoj bosanskohercegovačkoj zbilji moguća je samo u dvije varijante: ili kroz građenje odnosa tipa „nadljudi i ološ“ (U. Vlaisavljević) ili kroz građenje državnog identiteta Bosne i Hercegovine po principu država-nacija, a budući da je za to neophodan nacionalizam - jer nacionalizam prethodi naciji (H.U.Wehler) - onda se nalazimo u zamršenom krugu kritike jednoga nacionalizma (etnonacionalizma) s pozicije navodnoga bosanskohercegovačkog patriotizma, a zapravo samo drukčijeg tipa nacionalizma (državnog nacionalizma), koji je, uzgred rečeno, zbog specifičnosti bosanskohercegovačkog nacionalnog mozaika podudaran političkoj koncepciji većinske (bošnjačke) nacije.
Ovu nezgodu s kritikama nacionalizma u BiH zgodno je pojasnio U. Vlaisavljević: „Nacionalizam se može kritikovati samo s visine ili nikako. Ta visina nikako nije mala jer treba otići dalje od onih koji su očarani svojom nacijom.(...) Zašto kritika nacionalizma, za koju jedino znamo, a koja se na kraju krajeva svodi na nemilosrdni obračun s ljudima koji imaju neki zajednički nedostatak ljudskosti, ne uspijeva? Zapravo je doživjela svoj potpuni krah! Možda je to upravo zbog njene visine, zbog njene gordosti, a pogotovo božanske uzvišenosti?
Jer kad bolje pogledate, primijetićete da ova kritika samo radikalizira tipičan nacionalistički stav prema drugima, stav u kojem se mi nalazimo iznad drugih, ali da je jedina ispravna sudbina drugih da se nađu na našem vlastitom mjestu.“ Postoji po Vlaisavljeviću i mogućnost postavljanja kritike nacionalizma i na sasvim drugačije temelje, na ono što se kolokvijalno zove građanski pristup, no onda se pojavljuje gore spomenuti problem, jer „građansko opredjeljenje ne bi smjelo da se na začuđujući način poklapa sa voljom gotovo čitavog jednog naroda shvaćenog u etnonacionalnom smislu!“ (U. Vlaisavljević)
Pa tako, kada nastupi s pozicije navodnog antinacionalizma i obznani da u BiH živi samo jedan narod – „naš narod“ (ne treba puno mudrovati oko potencijalnog imena „našega“ naroda), fra Marko Oršolić čini malobrojnim istomišljenicima veću štetu nego što misli, jer to u tipičnim multinacionalnim sredinama izaziva upravo suprotan učinak – jača etnonacionalne forme življenja (to bi fra Marko konačno mogao shvatiti čak i po banalnim pokazateljima: recimo po količini psovki i uvreda koje slijede po portalima nakon ovakvih izjava). Zašto je toliko teško, pa i pojedinim bosanskim franjevcima, prihvatiti Bosnu i Hercegovinu prvenstveno kao multinacionalnu državu i s tog polazišta tragati za adekvatnim (na načelu ravnopravnosti utemeljenim) političkim rješenjima njezina državno-pravnog ustrojstva!?
U posljednje je vrijeme politička retorika pojedinih bosanskih franjevaca obilježena pojačanim antihercegovačkim nabojem. Inače katastrofalno lošu hrvatsku politiku u BiH, odnosno politiku njezinih protagonista, elegantno objašnjavaju „hercegovinizacijom“ (izraz potječe od I. Lovrenovića), nastojeći time jednu regionalnu i zavičajnu odrednicu pretvoriti u negativnu karakternu osobinu. Budući da je poznato kako nemali broj kreatora hrvatske politike u BiH dolazi upravo iz Bosne, za njih se domišlja termin „politički Hercegovci“ (fra I. Bubalo).
Da bi joj do kraja razotkrio zloćudni hercegovački karakter, fra Ivan Šarčević lijepi hrvatskoj politici u BiH etiketu „antibosanskog kontinuiteta“, konstruirajući zatim nevjerojatnu tezu da „govor o ravnopravnosti Hrvata s drugim narodima“ ima smisla tek kad se „uspostavi stvarna ravnopravnost između bosanskih i hercegovačkih Hrvata.“
Mislio sam da smo ravnopravni barem po tome što nam je svima loše (osim Franji Topiću!) i da je jedini kontinuitet hrvatske politike u BiH u tome što joj stalno uspijeva biti lošom, ali nisam držao da je loša zbog toga što je vode političari rođeni u Hercegovini ili u Bosni već, kako je to upravo fra Ivan nekoć precizno dijagnosticirao, „frazeri praznoga i nonšalantnoga duha, politički prevrtljivci i nezainteresirani za išta što nadilazi njihov egoizam.“
Podgrijavajući antihercegovački diskurs, fra Ivan se iznevjerio onom društvenom zahtjevu na koji je osobno skretao pozornost redovnicima i redovničkim zajednicama potičući ih da pridonesu „otklanjanju omalovažavanja i krivih regionalističkih prosudbi sunarodnjaka iz drugoga podneblja.“
Da bi ostali vjerni proklamiranoj antinacionalističkoj poziciji, a napokon stekli povjerenje vjernika-birača koji na izborima uporno biraju po etnonacionalnom ključu, bosanski franjevci u obiteljskoj reviji progovaraju o opasnosti od novoga, po prilici etnoregionalnog, tipa nacionalizma i zahvaljuju Bogu na uspješnoj obrani svojih vjernika od njegovog „virusa.“
Obdaren, valjda, s osobitim darovima za duhovnost i duhovitost fra Luka Markešić ga je imenovao „ekstremnim hercegovačkim nacionalizmom H1N1“. Čudno je samo da nije uvidio kako se radi o pandemiji. Naime, pandemija po definiciji zahvaća čitav narod, sve njegove pripadnike, isto kao i demokracija. Sve, osim nekolicine bosanskih fratara koji su (od nje) davno cijepljeni, ili možda vjerni proklamiranoj antinacionalističkoj poziciji i nisu dio istog (političkog) naroda.
petak, svibnja 21, 2010
Haag utvrdio broj žrtava rata u BiH: Stradao 68.101 Bošnjak,22.779 Srba,8.858 Hrvata i 4.995 ostalih
Petnaest godina po okončanju rata na prostorima bivše Jugoslavije, demografski eksperti Haškog tribunala došli su do konačne brojke o broju žrtava rata u našoj zemlji. Bosanskohercegovačka knjiga mrtvih je, ako je suditi po podacima koje su prikupili Ewa Tabeau i njezin suradnik Jan Zwierzchowski, zaklopljena na brojci od 104 tisuće i 732 ubijenih. Ovim se izvještajem koji je rađen za potrebe suđenja za ratne zločine pred Tribunalom u Haagu htjelo konačno stati ukraj špekulacijama o broju mrtvih u našoj zemlji koje su nerijetko prenapuhivane i kojime su gotovo svakodnevno manipuliralo u politikantske svrhe.
Eksperti Ujedinjenih naroda zaključili su da nema govora o 200 ili 300 hiljada ubijenih u BiH, a rezultati njihovog istraživanja, iako je ono provedeno potpuno odvojeno od onoga što već godinama radi Mirsad Tokača sa svojim timom, gotovo se poklapaju sa brojkama stradalih do kojih je došao njegov Istraživačko-dokumentacioni centar (IDC).
"Konačna brojka od 104.732 žrtve rezultat je dvanaestogodišnjeg rada na bazama informacija, na građenju i obnavljanju tih baza, na izvorima provjere, na poboljšanju metodologije, učenju o ratu... Mi smo 2005. godine objavili brojku od 106.222 žrtve, ova iz 2010. godine nije mnogo drugačija, ali je značajno pouzdanija i bolja kao dokument", tvrdi za sarajevsku «Slobodnu Bosnu» Ewa Tabeau.
POLITIZIRANJE BROJA UBIJENIH
U projektu čija je provedba trajala nekoliko godina Tabeau i njeni suradnici morali su se riješiti nepouzdanih podataka, dupliranja imena žrtava, krivotvorenih i nepotpunih podataka. Podatke do kojih su dolazili uspoređivali su s rezultatima popisa stanovništva iz 1991. godine, vojnim i civilnim popisima poginulih, izvodima iz knjiga rođenih, rezultatima DNK analiza posmrtnih ostataka iz masovnih grobnica... Sav taj trud rezultirao je jedinstvenim i, kako se tvrdi, veoma pouzdanim registrom imena ubijenih u ratu. Izvještaj Ewe Tabeau sadrži detaljne podatke o svakoj žrtvi, od mjesta na kojem je poginula, načina na koji je ubijena te da li se radi o vojnim ili civilnim žrtvama.
"Postojala su dva glavna metodološka pristupa procjeni ratnih žrtava", kaže Tabeau. "Prvi je empirijsko računanje broja žrtava koje smo pravili koristeći individualne informacije o žrtvama iz izvora koji su se njima bavili kao što su zabilješke sa ekshumacija, podaci o nestalim osobama, smrtovnice žrtava rata, zatim vojni i podaci iz mrtvačnica... Isključili smo brojke do kojih smo došli dupliranjem podataka i preklapanjem izvora. Drugi pristup oslanja se na postkonfliktne podatke. U Tribunalu smo koristili empirijski pristup računanju kako bi izveli minimalan broj ratnih žrtava i aplicirali statističke modele kako bi odredili približan broj onih čije smrti nisu pobrojane. Suma minimalnog broja žrtava bila je 89.186 dok smo metodom procijenjenog podregistra došli do broja 15.546, što sve u konačnici daje brojku od 104.732 žrtve rata."
Njezin je izvještaj, međutim, već naišao na kritike nekih od ovdašnjih dužnosnika koji smatraju kako je brojka od 104 tisuće ubijenih ili premala ili previsoka. Primjerice, u nekim krugovima u Republici Srpskoj već se godinama barata brojkom od "samo" 25 tisuća ubijenih u četverogodišnjem ratu, dok pojedini političari iz Federacije "odgovorno" tvrde da je u našoj zemlji ubijeno više od 200 tisuća ljudi, ali ne podastiru nikakve dokaze za takve tvrdnje.
"Imala sam mnogo profesionalnih diskusija o rezultatima naših znanstvenih istraživanja. Također sam i prije objavljivala neke zaključke o svom radu. Politički motivirane diskusije o statistikama ratnih žrtava kreiraju konfuziju i kaos, a ne potrebnu jasnoću i mir. Štoje najvažnije, politiziranje argumenata o statistici ratnih žrtava vrijeđa obitelji žrtava, sprečava zarastanje ratnih rana u društvu i ne dozvoljava početak bolje budućnosti koju svi trebate", tvrdi doktorica Tabeau.
U isto vrijeme ona reagira i na tvrdnje da je u konačan popis stradalih u ratu trebalo uključiti i imena onih koji nisu ubijeni, nego umrli od gladi, hladnoće, loših higijenskih uvjeta ili nedostatka lijekova. Tvrdeći kako je takve procjene gotovo nemoguće napraviti, Tabeau pojašnjava: "Od siječnja ove godine, demografi haaškog Tužiteljstva kalkuliraju s brojkom od 104.732 žrtve u ratu u BiH od 1992. do 1995. godine. U ovoj su brojci uključene žrtve u borbama kao i civilne žrtve uključujući i ljude čiji su posmrtni ostaci pronađeni u masovnim grobnicama. U ovu brojku nisu uključena imena ljudi koji su umrli od indirektnih posljedica rata. Takvi slučajevi su zabilježeni u nekim izvorima, ali ih je nemoguće razdvojiti od osoba koje su umirale prirodnom smrću."
ATLAS RATNIH ZLOČINA
Rezultati istraživanja tima doktorice Tabeau gotovo u potpunosti se poklapaju s brojkama do kojih su došli istražitelji Informaciono-dokumentacijskog centra u Sarajevu. Rad Mirsada Tokače i njegovih suradnika na prikupljanju podataka o broju poginulih u ratu u BiH rezultirao je Bosanskim atlasom ratnih zločina. Ovaj dokument u digitalnoj formi sadrži činjenice o žrtvama rata, masovnim ubojstvima, silovanjima i sudskim presudama, kao i podatke o uništavanju kulturnog i povijesnog naslijeđa BiH od 1992. do 1995. godine. Bosanski atlas ratnih zločina sadrži 50.000 geokodiranih točaka, a tim IDC-a dosad je posjetio više od 2.500 mjesta na kojima su zločini počinjeni. "Istraživanje i rezultati do kojih je došla doktorica Tabeau su u neku ruku i priznanje nama u IDC-u za naš rad jer su nam rezultati gotovo komplementarni", kaže Tokača, pojašnjavajući da je brojka do koje je IDC došao neznatno manja od one kojom barataju demografi Tribunala.
"Naša baza podataka sadrži 97.973 imena i potpuno je pouzdana jer su podaci provjereni nekoliko puta. Dakle, radi se o ljudima s imenom i prezimenom i tom brojkom da mi imamo je nemoguće manipulirati", tvrdi Tokača. Direktor IDC-a kaže da lista nije konačna, jer je moguće svakoga dana uvrstiti ime neke od žrtava na listu, no da nije optimističan u pretpostavci da bi se ona mogla radikalno proširiti. "Ovo je otvoren projekt i svako eventualno novo ime će se dodati na listu. Što je više projekata poput našeg i doktorice Tabeau, lakše ćemo doći do istine, do imena i načina na koji su ljudi stradali. Ovaj proces se ne smije opstruirati. samo na ovakav konkretan način, obznanjivanjem imena žrtava do kojih se došlo znanstvenim putem, možemo spriječiti manipulacije njihovim sudbinama."
Možda i najvažnija činjenica, kada je u pitanju izvještaj Ewe Tabeau jeste ona koja kaže kako će se rezultati njezinog istraživanja koristiti kao službeni dokaz Tužilaštva u Haagu. Stoga će svaka eventualna manipulacija biti nemoguća jer je broj od 104 tisuća mrtvih službeni podatak Tribunala koji će u svojim dokumentima u budućnosti koristiti i ostale institucije Ujedinjenih naroda.
"Mi smo ovom projektu pristupili tako da on na kraju postane sudski dokaz", zaključuje Tabeau. "Kao takav, morao je ispuniti nekoliko kriterija potrebnih da bi to postao. Ono što je najvažnije, da bi bila prihvaćena kao dokaz, svaka informacija o žrtvama mora biti dobro definirana, transparentna i pouzdana a svaka metoda koja je korištena mora biti znanstveno priznata kao standardna. U svom sam poslu potpuno nezavisna u odnosu na bilo kakve političke krugove u BiH i izvan nje. Povremeno sam viđala medijske izvještaje koji su se ticali mog posla a koji su nekada bili pozitivni, nekada negativni. Zanimljivi su mi jer želim vidjeti kako publika percipira naše napore. Vjerujem da ljudi u BiH cijene naše napore jer oni dolaze od skupine profesionalaca koji nemaju osobne ili političke veze s BiH. Naša mišljenja o ovom pitanju su krajnje nepristrana i nezavisna."
STRADAO 68.101 BOŠNJAK, 22.779 SRBA, 8.858 HRVATA TE 4.995 OSTALIH
Rezultati istraživanja Ewe Tabeau govore da je u našoj zemlji od 1992. do 1995. godine stradalo ukupno 104.732 ljudi, odnosno 42.106 civila te 62.626 vojnika. Ako se gleda nacionalna pripadnost, onda se zna da je stradao 68.101 Bošnjak, 22.779 Srba, 8.858 Hrvata te 4.995 osoba drugih nacionalnosti. Ukupno gledajući, stradalih Bošnjaka je 58 posto, Srba 19, a Hrvata 7,5 posto. Od 62.626 poginulih vojnika, njih 526 bile su žene a od 42.106 poginulih civila, 9.842 su žene. Ewa Tabeau izračunala je i da je od rujna 1992. godine do kolovoza 1994. godine hicima snajperista sa sarajevskih zgrada ubijeno 3.798 osoba.
(Slobodna Bosna)
Eksperti Ujedinjenih naroda zaključili su da nema govora o 200 ili 300 hiljada ubijenih u BiH, a rezultati njihovog istraživanja, iako je ono provedeno potpuno odvojeno od onoga što već godinama radi Mirsad Tokača sa svojim timom, gotovo se poklapaju sa brojkama stradalih do kojih je došao njegov Istraživačko-dokumentacioni centar (IDC).
"Konačna brojka od 104.732 žrtve rezultat je dvanaestogodišnjeg rada na bazama informacija, na građenju i obnavljanju tih baza, na izvorima provjere, na poboljšanju metodologije, učenju o ratu... Mi smo 2005. godine objavili brojku od 106.222 žrtve, ova iz 2010. godine nije mnogo drugačija, ali je značajno pouzdanija i bolja kao dokument", tvrdi za sarajevsku «Slobodnu Bosnu» Ewa Tabeau.
POLITIZIRANJE BROJA UBIJENIH
U projektu čija je provedba trajala nekoliko godina Tabeau i njeni suradnici morali su se riješiti nepouzdanih podataka, dupliranja imena žrtava, krivotvorenih i nepotpunih podataka. Podatke do kojih su dolazili uspoređivali su s rezultatima popisa stanovništva iz 1991. godine, vojnim i civilnim popisima poginulih, izvodima iz knjiga rođenih, rezultatima DNK analiza posmrtnih ostataka iz masovnih grobnica... Sav taj trud rezultirao je jedinstvenim i, kako se tvrdi, veoma pouzdanim registrom imena ubijenih u ratu. Izvještaj Ewe Tabeau sadrži detaljne podatke o svakoj žrtvi, od mjesta na kojem je poginula, načina na koji je ubijena te da li se radi o vojnim ili civilnim žrtvama.
"Postojala su dva glavna metodološka pristupa procjeni ratnih žrtava", kaže Tabeau. "Prvi je empirijsko računanje broja žrtava koje smo pravili koristeći individualne informacije o žrtvama iz izvora koji su se njima bavili kao što su zabilješke sa ekshumacija, podaci o nestalim osobama, smrtovnice žrtava rata, zatim vojni i podaci iz mrtvačnica... Isključili smo brojke do kojih smo došli dupliranjem podataka i preklapanjem izvora. Drugi pristup oslanja se na postkonfliktne podatke. U Tribunalu smo koristili empirijski pristup računanju kako bi izveli minimalan broj ratnih žrtava i aplicirali statističke modele kako bi odredili približan broj onih čije smrti nisu pobrojane. Suma minimalnog broja žrtava bila je 89.186 dok smo metodom procijenjenog podregistra došli do broja 15.546, što sve u konačnici daje brojku od 104.732 žrtve rata."
Njezin je izvještaj, međutim, već naišao na kritike nekih od ovdašnjih dužnosnika koji smatraju kako je brojka od 104 tisuće ubijenih ili premala ili previsoka. Primjerice, u nekim krugovima u Republici Srpskoj već se godinama barata brojkom od "samo" 25 tisuća ubijenih u četverogodišnjem ratu, dok pojedini političari iz Federacije "odgovorno" tvrde da je u našoj zemlji ubijeno više od 200 tisuća ljudi, ali ne podastiru nikakve dokaze za takve tvrdnje.
"Imala sam mnogo profesionalnih diskusija o rezultatima naših znanstvenih istraživanja. Također sam i prije objavljivala neke zaključke o svom radu. Politički motivirane diskusije o statistikama ratnih žrtava kreiraju konfuziju i kaos, a ne potrebnu jasnoću i mir. Štoje najvažnije, politiziranje argumenata o statistici ratnih žrtava vrijeđa obitelji žrtava, sprečava zarastanje ratnih rana u društvu i ne dozvoljava početak bolje budućnosti koju svi trebate", tvrdi doktorica Tabeau.
U isto vrijeme ona reagira i na tvrdnje da je u konačan popis stradalih u ratu trebalo uključiti i imena onih koji nisu ubijeni, nego umrli od gladi, hladnoće, loših higijenskih uvjeta ili nedostatka lijekova. Tvrdeći kako je takve procjene gotovo nemoguće napraviti, Tabeau pojašnjava: "Od siječnja ove godine, demografi haaškog Tužiteljstva kalkuliraju s brojkom od 104.732 žrtve u ratu u BiH od 1992. do 1995. godine. U ovoj su brojci uključene žrtve u borbama kao i civilne žrtve uključujući i ljude čiji su posmrtni ostaci pronađeni u masovnim grobnicama. U ovu brojku nisu uključena imena ljudi koji su umrli od indirektnih posljedica rata. Takvi slučajevi su zabilježeni u nekim izvorima, ali ih je nemoguće razdvojiti od osoba koje su umirale prirodnom smrću."
ATLAS RATNIH ZLOČINA
Rezultati istraživanja tima doktorice Tabeau gotovo u potpunosti se poklapaju s brojkama do kojih su došli istražitelji Informaciono-dokumentacijskog centra u Sarajevu. Rad Mirsada Tokače i njegovih suradnika na prikupljanju podataka o broju poginulih u ratu u BiH rezultirao je Bosanskim atlasom ratnih zločina. Ovaj dokument u digitalnoj formi sadrži činjenice o žrtvama rata, masovnim ubojstvima, silovanjima i sudskim presudama, kao i podatke o uništavanju kulturnog i povijesnog naslijeđa BiH od 1992. do 1995. godine. Bosanski atlas ratnih zločina sadrži 50.000 geokodiranih točaka, a tim IDC-a dosad je posjetio više od 2.500 mjesta na kojima su zločini počinjeni. "Istraživanje i rezultati do kojih je došla doktorica Tabeau su u neku ruku i priznanje nama u IDC-u za naš rad jer su nam rezultati gotovo komplementarni", kaže Tokača, pojašnjavajući da je brojka do koje je IDC došao neznatno manja od one kojom barataju demografi Tribunala.
"Naša baza podataka sadrži 97.973 imena i potpuno je pouzdana jer su podaci provjereni nekoliko puta. Dakle, radi se o ljudima s imenom i prezimenom i tom brojkom da mi imamo je nemoguće manipulirati", tvrdi Tokača. Direktor IDC-a kaže da lista nije konačna, jer je moguće svakoga dana uvrstiti ime neke od žrtava na listu, no da nije optimističan u pretpostavci da bi se ona mogla radikalno proširiti. "Ovo je otvoren projekt i svako eventualno novo ime će se dodati na listu. Što je više projekata poput našeg i doktorice Tabeau, lakše ćemo doći do istine, do imena i načina na koji su ljudi stradali. Ovaj proces se ne smije opstruirati. samo na ovakav konkretan način, obznanjivanjem imena žrtava do kojih se došlo znanstvenim putem, možemo spriječiti manipulacije njihovim sudbinama."
Možda i najvažnija činjenica, kada je u pitanju izvještaj Ewe Tabeau jeste ona koja kaže kako će se rezultati njezinog istraživanja koristiti kao službeni dokaz Tužilaštva u Haagu. Stoga će svaka eventualna manipulacija biti nemoguća jer je broj od 104 tisuća mrtvih službeni podatak Tribunala koji će u svojim dokumentima u budućnosti koristiti i ostale institucije Ujedinjenih naroda.
"Mi smo ovom projektu pristupili tako da on na kraju postane sudski dokaz", zaključuje Tabeau. "Kao takav, morao je ispuniti nekoliko kriterija potrebnih da bi to postao. Ono što je najvažnije, da bi bila prihvaćena kao dokaz, svaka informacija o žrtvama mora biti dobro definirana, transparentna i pouzdana a svaka metoda koja je korištena mora biti znanstveno priznata kao standardna. U svom sam poslu potpuno nezavisna u odnosu na bilo kakve političke krugove u BiH i izvan nje. Povremeno sam viđala medijske izvještaje koji su se ticali mog posla a koji su nekada bili pozitivni, nekada negativni. Zanimljivi su mi jer želim vidjeti kako publika percipira naše napore. Vjerujem da ljudi u BiH cijene naše napore jer oni dolaze od skupine profesionalaca koji nemaju osobne ili političke veze s BiH. Naša mišljenja o ovom pitanju su krajnje nepristrana i nezavisna."
STRADAO 68.101 BOŠNJAK, 22.779 SRBA, 8.858 HRVATA TE 4.995 OSTALIH
Rezultati istraživanja Ewe Tabeau govore da je u našoj zemlji od 1992. do 1995. godine stradalo ukupno 104.732 ljudi, odnosno 42.106 civila te 62.626 vojnika. Ako se gleda nacionalna pripadnost, onda se zna da je stradao 68.101 Bošnjak, 22.779 Srba, 8.858 Hrvata te 4.995 osoba drugih nacionalnosti. Ukupno gledajući, stradalih Bošnjaka je 58 posto, Srba 19, a Hrvata 7,5 posto. Od 62.626 poginulih vojnika, njih 526 bile su žene a od 42.106 poginulih civila, 9.842 su žene. Ewa Tabeau izračunala je i da je od rujna 1992. godine do kolovoza 1994. godine hicima snajperista sa sarajevskih zgrada ubijeno 3.798 osoba.
(Slobodna Bosna)
utorak, svibnja 18, 2010
Mit o Bosanskom suživotu..
Piše: Delminium Vulgaris
U našem svakodnevnom životu susrećemo sa raznim vrstama mitova. Stereotipa. Neki su ultimativno blesavi a neki imaju i kakvo takvo uporište. Manje ili više utemeljeno. Tako su plavuše glupe, Nijemci radišni i disciplinirani, Slaveni neodgovorni, Hercegovci lopovi a žene varljive. Obično zamišljamo Nijemce kako stupaju na posao ritmom Paulusovih divizija na Staljingrad iako se lako može naći Nijemca koji je hedonist, ne voli disciplinu ni posao a mnogi su, kako bi govorili naši gastarbajteri i prave pravcate pene. Da ne duljim, u mnoštvu blesavih i pogrešnih stereotipa i mitova jedna ipak nosi krunu.
To je mit o multietničnosti i toleranciji Bosne. Malo manje Hercegovine al ajde. I nema toga europskog birokratčića kojeg su poslali po kazni u tamni vilajet i koji zna o Bosni koliko i pile o sisi a da neće natucati, čim se smjesti sa svojom vezirskom svitom, da je Baznia dugo bila poznata po skladnom življenju triju pa čak i više naroda. I to stoljećima ni manje ni više. To mrmoljenje ukočenog šerifa koji se ispilio u kakvom nadmenom europskom gradu fascinira i domaće lažljivce koji u tome vide, baš njima u ruke tutnutu batinu kojom će mlatiti po glavama nacionalista koji su zavadili skladno-složni život međuljubljenih naroda. Da ne govorimo koliko su tu lažetinu izgovarali domaći opsjenari najčešće iz kvazimulti-kulti stranaka tipa bosanskog SDP-a koji tom svojom lagarijom želi zaglumit glumcima i prevesti dva od tri naroda žedne preko Drine, Save i Neretve.
Naravno da je sve to laž, jer Bosna ne da nije najtolerantnije mjesto na svijetu, nego upravo suprotno ..najnetolerantnije. A za to ima dokaza koliko ti srce poželi. Povijest svih naroda na svijetu je kronični manjak netolerancije. Tolerancija se javlja samo kao nusproizvod podjarmljivanja slabijeg kojemu se poslije dadnu neka prava kako bi se dokazalo nešto hinjeno. A u Bosni je to potencirano na n-tu. Od dolaska Osmanlija na ove prostore a koji su u očima jednog od tri skladna naroda percipirani kao najtolerantniji, doslovno spas u zadnji čas a kod drugoga dva taj dolazak seldžučkog plemena slovi kao začetak svakoga zla, na ovim nesretnim prostorima traje međusobno istrebljivanje sva tri naroda. U onim kratkim periodima mira i predaha, najčešće pod prisilom dolazi do zbližavanja. Nametnutog poput dekreta najvišeg predstavnika.
U gorespomenutom periodu izljeva skladnog suživota poput odvođenja djece u adžami-oglane, sistema kadija te tuži kadija te tuži, sistematskog ponižavanja i nasilja, jedna strana od tri grane skladnog stabla maltretirala je druge dvije koje su maštale o danu kad će se uloge zamjeniti. I naravno po matrici ko čeka taj se načeka ali bome i dočeka, dođe i taj dan. Pa je bilo povuci-potegni, osveti se, nekad više nekad manje. Počesto su te izljeve "ljubavi" opet kontrolirali praoci današnjih pametnjakovića sa zapada a nekad bi nekontrolirana "ljubav" jurnula kao planinski potok poslije kiše. Čak je i ona poznata činjenica da na tako malom prostoru dolazi do suživota tri glavne svjetske religije, plod slučajnosti a ne tolerancije jer je samo jedan krivi potpis ili zakašnjela reakcija dovela do toga da u Bosni ne dođe do rekonkviste jer bi u suprotnom muslimani u Bosni bili činjenica isto onoliko koliko su to danas u Mađarskoj, Lici, Srbiji ili Slavoniji, i svim drugim, okupiranim krajevima od strane Osmanlija nekad prepunih džamija i nanula. Samo postojanje Sandžaka i muslimana u njemu ima se zahvaliti kasnom prisajedinjenju tih krajeva Srbiji tamo sve do balkanskih ratova.
U onim vremenima koji se periodično izmjenju sa bezdušnim klanjima kad dođe mir najčešće ne voljom tih naroda nego vanjskom silom, dolazi do zbližavanja, spajanja pod pritiskom, bezdušno lažnog suživota koji je čak i gori od sirove mržnje jer se samo tako može dogoditi da ti onaj koji do jučer čestitao blagdane i kumovao kćeri, bane jedan dan s nožinom u ruci, zakrvavljenih očiju sapsuje ti sve svece koje ti je čestitao uz kafu i rahat-lokum, siluje i zakolje onu istu kćer, svoje kumče.
I kao što reče briljantni Andrić koji je najbolje znao za sve mračne tajne i dubine Bosne...
Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sat posle ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat – kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom, a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i posprema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek slična mržnji, često potpuno istovetna sa njom.
Bosna je zemlja mržnje..reče Andrić i nekad se dogodi da prođe i cijeli ljudski vijek a da se ne dogodi mogućnost da se ta mržnja ispolji u svom najgorem obliku. Ali kad se dogodi..
Nisu jasni motivi, čemu laganje, čemu izmišljanje o nekoj bosanskoj toleranciji kad iz povijesti ima mali milion dokaza da je to opsjena, laž. Čemu zavaravanje koje vodi u zabludu i još veće nesreće. Zar ne bi bilo bolje suočiti s tom činjenicom i pokušati pronaći novi način osim toliko puta pronašenih eksperimenata. Znamo da nije nimalo briga nadmenog europskog bezveznjakovića koji će doći, da parafraziram opet Andrića, sa malom svitom i gole guzice a otići pretovarenih sanduka i ni okrenuti se neće, procjedivši kroz zube..znam da će vam j...mater onaj koji će uskoro doći, samo mi je žao što to neću biti ja..
Ali bi bar ove nesretne narode koji se vjekovima proganjaju i zatiru po ovim gudurama, tupeći na vratovima noževe jedni drugima trebalo zanimati. I zamisliti.
U našem svakodnevnom životu susrećemo sa raznim vrstama mitova. Stereotipa. Neki su ultimativno blesavi a neki imaju i kakvo takvo uporište. Manje ili više utemeljeno. Tako su plavuše glupe, Nijemci radišni i disciplinirani, Slaveni neodgovorni, Hercegovci lopovi a žene varljive. Obično zamišljamo Nijemce kako stupaju na posao ritmom Paulusovih divizija na Staljingrad iako se lako može naći Nijemca koji je hedonist, ne voli disciplinu ni posao a mnogi su, kako bi govorili naši gastarbajteri i prave pravcate pene. Da ne duljim, u mnoštvu blesavih i pogrešnih stereotipa i mitova jedna ipak nosi krunu.
To je mit o multietničnosti i toleranciji Bosne. Malo manje Hercegovine al ajde. I nema toga europskog birokratčića kojeg su poslali po kazni u tamni vilajet i koji zna o Bosni koliko i pile o sisi a da neće natucati, čim se smjesti sa svojom vezirskom svitom, da je Baznia dugo bila poznata po skladnom življenju triju pa čak i više naroda. I to stoljećima ni manje ni više. To mrmoljenje ukočenog šerifa koji se ispilio u kakvom nadmenom europskom gradu fascinira i domaće lažljivce koji u tome vide, baš njima u ruke tutnutu batinu kojom će mlatiti po glavama nacionalista koji su zavadili skladno-složni život međuljubljenih naroda. Da ne govorimo koliko su tu lažetinu izgovarali domaći opsjenari najčešće iz kvazimulti-kulti stranaka tipa bosanskog SDP-a koji tom svojom lagarijom želi zaglumit glumcima i prevesti dva od tri naroda žedne preko Drine, Save i Neretve.
Naravno da je sve to laž, jer Bosna ne da nije najtolerantnije mjesto na svijetu, nego upravo suprotno ..najnetolerantnije. A za to ima dokaza koliko ti srce poželi. Povijest svih naroda na svijetu je kronični manjak netolerancije. Tolerancija se javlja samo kao nusproizvod podjarmljivanja slabijeg kojemu se poslije dadnu neka prava kako bi se dokazalo nešto hinjeno. A u Bosni je to potencirano na n-tu. Od dolaska Osmanlija na ove prostore a koji su u očima jednog od tri skladna naroda percipirani kao najtolerantniji, doslovno spas u zadnji čas a kod drugoga dva taj dolazak seldžučkog plemena slovi kao začetak svakoga zla, na ovim nesretnim prostorima traje međusobno istrebljivanje sva tri naroda. U onim kratkim periodima mira i predaha, najčešće pod prisilom dolazi do zbližavanja. Nametnutog poput dekreta najvišeg predstavnika.
U gorespomenutom periodu izljeva skladnog suživota poput odvođenja djece u adžami-oglane, sistema kadija te tuži kadija te tuži, sistematskog ponižavanja i nasilja, jedna strana od tri grane skladnog stabla maltretirala je druge dvije koje su maštale o danu kad će se uloge zamjeniti. I naravno po matrici ko čeka taj se načeka ali bome i dočeka, dođe i taj dan. Pa je bilo povuci-potegni, osveti se, nekad više nekad manje. Počesto su te izljeve "ljubavi" opet kontrolirali praoci današnjih pametnjakovića sa zapada a nekad bi nekontrolirana "ljubav" jurnula kao planinski potok poslije kiše. Čak je i ona poznata činjenica da na tako malom prostoru dolazi do suživota tri glavne svjetske religije, plod slučajnosti a ne tolerancije jer je samo jedan krivi potpis ili zakašnjela reakcija dovela do toga da u Bosni ne dođe do rekonkviste jer bi u suprotnom muslimani u Bosni bili činjenica isto onoliko koliko su to danas u Mađarskoj, Lici, Srbiji ili Slavoniji, i svim drugim, okupiranim krajevima od strane Osmanlija nekad prepunih džamija i nanula. Samo postojanje Sandžaka i muslimana u njemu ima se zahvaliti kasnom prisajedinjenju tih krajeva Srbiji tamo sve do balkanskih ratova.
U onim vremenima koji se periodično izmjenju sa bezdušnim klanjima kad dođe mir najčešće ne voljom tih naroda nego vanjskom silom, dolazi do zbližavanja, spajanja pod pritiskom, bezdušno lažnog suživota koji je čak i gori od sirove mržnje jer se samo tako može dogoditi da ti onaj koji do jučer čestitao blagdane i kumovao kćeri, bane jedan dan s nožinom u ruci, zakrvavljenih očiju sapsuje ti sve svece koje ti je čestitao uz kafu i rahat-lokum, siluje i zakolje onu istu kćer, svoje kumče.
I kao što reče briljantni Andrić koji je najbolje znao za sve mračne tajne i dubine Bosne...
Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sat posle ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat – kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom, a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i posprema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek slična mržnji, često potpuno istovetna sa njom.
Bosna je zemlja mržnje..reče Andrić i nekad se dogodi da prođe i cijeli ljudski vijek a da se ne dogodi mogućnost da se ta mržnja ispolji u svom najgorem obliku. Ali kad se dogodi..
Nisu jasni motivi, čemu laganje, čemu izmišljanje o nekoj bosanskoj toleranciji kad iz povijesti ima mali milion dokaza da je to opsjena, laž. Čemu zavaravanje koje vodi u zabludu i još veće nesreće. Zar ne bi bilo bolje suočiti s tom činjenicom i pokušati pronaći novi način osim toliko puta pronašenih eksperimenata. Znamo da nije nimalo briga nadmenog europskog bezveznjakovića koji će doći, da parafraziram opet Andrića, sa malom svitom i gole guzice a otići pretovarenih sanduka i ni okrenuti se neće, procjedivši kroz zube..znam da će vam j...mater onaj koji će uskoro doći, samo mi je žao što to neću biti ja..
Ali bi bar ove nesretne narode koji se vjekovima proganjaju i zatiru po ovim gudurama, tupeći na vratovima noževe jedni drugima trebalo zanimati. I zamisliti.
utorak, svibnja 11, 2010
'Antifašističke evidencije'(po)ratnih žrtava
U dokumentima Spomen-područja Jasenovac piše:
«Koristeći više stotina različitih izvora, knjiga, dokumenata, fotografija, izjava rodbine i prijatelja jasenovačkih žrtava, terenskih istraživanja(?) i fotografiranja spomenika(?) žrtava fašističkog(?) terora, od kojih je 169 navedeno kraticom u Poimeničnom popisu žrtava KCL Jasenovac, uspoređivanjem i kritičkim preispitivanjem podataka za svaku žrtvu ponaosob, sačinjen je poimenični popis djece, muškaraca i žena ubijenih u KCL Jasenovac», a taj ukupni broj se do sada zaustavio na veoma preciznih 75.159.
Doduše, s one druge strane Save u 'RS'-Gradini taj je broj temeljem jednakih 'materijalnih dokaza' znatno veći, skoro udesetostručen, pa prema Miloradu Dodiku i Borisu Tadiću iznosi 700.000. Ta ničim utemeljena brojka je, naime, i ove godina bila uočljiva na prigodnom transparentu pri obilježavanju Dana proboja zatočenika iz logora; a u Gradini nazočni srpski predsjednik ju nije ni pokušao osporiti niti mu je 'naš' pravednik Ivo Josipović to i zamjerio!
Međutim, nigdje se kod jasenovačkih žrtava ni riječju ne spominje forenzika, jedino mjerodavna naučna metoda e da bi se utvrdio identitet stradalih, nigdje se ne navodi broj otkrivenih zemnih ostataka, primjerice lubanja, bedrenih kostiju i sl. Primjera radi forenzika je bila upravo presudna kod ispitivanja žrtava u Katynskoj šumi a od dvojice hrvatskih forenzičara koji su na tome radili jedan je odmah nakon rata izgubio glavu, Ljudevit Jurak, upravo od 'antifašista', strijeljan od partizana u Gračanima dok je drugi znanstvenik, Eduard Miloslavić, spasio živu glavu pobjegavši u Italiju kako bi se pridružio američkoj vojsci.
Zbog iznošenja istine obadvojica su od 'antifašističkih' vlasti bila osuđena na smrt.
S druge strane, a navest ću samo dva primjera, zemni ostaci bez ikakvog suđenja masovno pobijenih 'narodnih neprijatelja' još i danas jednostavno izviru iz slovenske i hrvatske zemlje vapijući za 'evidencijom'.
Kao prvo 'Huda jama' ili 'Barbarin rov' prepuna je zemnih ostataka zvjerski pobijenih zarobljenika (gušenjem u rovu!), i civila i vojnika i, koje li sramote, prekida se ne samo utvrđivanje broja žrtava nego se to fašistoidno stratište definitivno 'zatvara' a razlog je upravo bizaran: pronađene su i kosti pobijene djece 'narodnih neprijatelja'.
A to bi moglo itekako naškoditi farizejskoj čistoći 'antifašističkog' pokreta na kojem je, eto, «utemeljena moderna hrvatska država koju su Titovi antifašisti utemeljili a hrvatski branitelji Domovinskim ratom tek obranili» (tako zbore Mesić&Comp.)!? A 'evidencija' je tu, na dohvat ruke, zemni ostaci su 'uredno' posloženi u dubinama rudarske jame, treba ih samo otkopati i na temelju lubanja, ili broja cipela podijeljeno s dva, utvrditi precizan broj....tisuća pobijenih; nisu potrebne čak ni vjerodostojne 'izjave rodbine i prijatelja' kao što je to slučaj u Jasenovcu, zar ne!
Nu dobro, Huda Jama je daleko od Zagreba, u drugoj deželi-Sloveniji, pa bi ispitivanje zemnih ostataka zahtijevalo i dozvolu naših dobrih susjeda a u ovo recesijsko vrijeme bio bi to i veliki trošak za siromašnu hrvatsku državu. I konačno nije to Jasenovac u kojem je evidencija poimeničnog i virtualnog broja žrtava toliko važna za permanentnu politikantsku promociju neo-komunista i opravdavanje 'antifašističkih' zločina počinjenih (iz, po Mesiću i Fumiću, pravedne, 'antifašističke' osvete) protivno svim međunarodnim konvencijama nad zarobljenim i nemoćnim ljudima; ali nakon završetka drugog svjetskog rata u Europi.
Drugo:
ZaprešićE, a sad nešto o neevidentiranom partizanskom stratištu koje je tu na dohvat Karamarko-Bajićeve ruke, 'otkriveno' u selu Ključ kod Zaprešića za Uskrs prošle godine. Preciznu 'evidenciju' izvršila je još uvijek živuća zaprešićka švelja koja je 1945.g. prekrajala uniforme pobijenog mnoštva golih, zarobljenih 'narodnih neprijatelja':
Na oranicama sela Ključa kod Zaprešića pronađena su tijela, zemni ostaci-kosti jedne cijele divizije, približno 4.500 domobrana i 'folkdojčera' (domaćih Švaba), kojima je navodno zapovijedalo 500 njemačkih časnika 'Plave divizije' Wermachta. Dakle, sve se je otprije znalo a vjerojatno negdje i evidentirano!? Svi ti zarobljenici, vojnici i časnici dovedeni su navodno iz jednog partizanskog konc-logora kod Rijeke, pobijeni su potajno, bez ikakvog suđenja i dokazivanja krivnje a nakon toga su njihova gola tijela zatrpana zemljom bez ikakve grobne oznake. To partizansko stratište je sasvim slučajno 'otkriveno', dakle, dugo, dugo godina nakon završetka drugog svjetskog rata ili kako to 'antifašisti' svojim zločinima tepaju: 'nakon oslobođenja'! O tome danas ništa ne znaju ondašnji bivši visoki udbaško-milicijski funkcioneri, ni Josip Boljkovac a niti po Mesiću odlikovani Joža Manolić, prošle godine prozvani po Ivanu Zvonimiru-Čičku.
A njih štiti i 'svemoćni antifašista' jednakog im svjetonazora, bivši predsjednik RH, Stipe Mesić iako dobro zna da je Josip Manolić 1948.g. bio šef svih konc-logora na području ondašnje RH!
Eto, zakazala im njihova opskurna 'antifašistička evidencija'.
Unatoč čvrstom obećanju ministra Tomislava Karamarka nitko do danas ništa nije poduzeo da bi se iskapanja nastavila a sve u strahu zbog gole istine o 'antifašističkim' zločinima!
Da nije ove poštene zaprešićke švelje ne bi se ni znao broj bez suđenja pobijenih, gola istina razgolićenih žrtava i dalje bi ostala zatrpana zemljom a sve na diku i čast pravedne 'antifašističke borbe'.
Damir Kalafatić /haakve.org
«Koristeći više stotina različitih izvora, knjiga, dokumenata, fotografija, izjava rodbine i prijatelja jasenovačkih žrtava, terenskih istraživanja(?) i fotografiranja spomenika(?) žrtava fašističkog(?) terora, od kojih je 169 navedeno kraticom u Poimeničnom popisu žrtava KCL Jasenovac, uspoređivanjem i kritičkim preispitivanjem podataka za svaku žrtvu ponaosob, sačinjen je poimenični popis djece, muškaraca i žena ubijenih u KCL Jasenovac», a taj ukupni broj se do sada zaustavio na veoma preciznih 75.159.
Doduše, s one druge strane Save u 'RS'-Gradini taj je broj temeljem jednakih 'materijalnih dokaza' znatno veći, skoro udesetostručen, pa prema Miloradu Dodiku i Borisu Tadiću iznosi 700.000. Ta ničim utemeljena brojka je, naime, i ove godina bila uočljiva na prigodnom transparentu pri obilježavanju Dana proboja zatočenika iz logora; a u Gradini nazočni srpski predsjednik ju nije ni pokušao osporiti niti mu je 'naš' pravednik Ivo Josipović to i zamjerio!
Međutim, nigdje se kod jasenovačkih žrtava ni riječju ne spominje forenzika, jedino mjerodavna naučna metoda e da bi se utvrdio identitet stradalih, nigdje se ne navodi broj otkrivenih zemnih ostataka, primjerice lubanja, bedrenih kostiju i sl. Primjera radi forenzika je bila upravo presudna kod ispitivanja žrtava u Katynskoj šumi a od dvojice hrvatskih forenzičara koji su na tome radili jedan je odmah nakon rata izgubio glavu, Ljudevit Jurak, upravo od 'antifašista', strijeljan od partizana u Gračanima dok je drugi znanstvenik, Eduard Miloslavić, spasio živu glavu pobjegavši u Italiju kako bi se pridružio američkoj vojsci.
Zbog iznošenja istine obadvojica su od 'antifašističkih' vlasti bila osuđena na smrt.
S druge strane, a navest ću samo dva primjera, zemni ostaci bez ikakvog suđenja masovno pobijenih 'narodnih neprijatelja' još i danas jednostavno izviru iz slovenske i hrvatske zemlje vapijući za 'evidencijom'.
Kao prvo 'Huda jama' ili 'Barbarin rov' prepuna je zemnih ostataka zvjerski pobijenih zarobljenika (gušenjem u rovu!), i civila i vojnika i, koje li sramote, prekida se ne samo utvrđivanje broja žrtava nego se to fašistoidno stratište definitivno 'zatvara' a razlog je upravo bizaran: pronađene su i kosti pobijene djece 'narodnih neprijatelja'.
A to bi moglo itekako naškoditi farizejskoj čistoći 'antifašističkog' pokreta na kojem je, eto, «utemeljena moderna hrvatska država koju su Titovi antifašisti utemeljili a hrvatski branitelji Domovinskim ratom tek obranili» (tako zbore Mesić&Comp.)!? A 'evidencija' je tu, na dohvat ruke, zemni ostaci su 'uredno' posloženi u dubinama rudarske jame, treba ih samo otkopati i na temelju lubanja, ili broja cipela podijeljeno s dva, utvrditi precizan broj....tisuća pobijenih; nisu potrebne čak ni vjerodostojne 'izjave rodbine i prijatelja' kao što je to slučaj u Jasenovcu, zar ne!
Nu dobro, Huda Jama je daleko od Zagreba, u drugoj deželi-Sloveniji, pa bi ispitivanje zemnih ostataka zahtijevalo i dozvolu naših dobrih susjeda a u ovo recesijsko vrijeme bio bi to i veliki trošak za siromašnu hrvatsku državu. I konačno nije to Jasenovac u kojem je evidencija poimeničnog i virtualnog broja žrtava toliko važna za permanentnu politikantsku promociju neo-komunista i opravdavanje 'antifašističkih' zločina počinjenih (iz, po Mesiću i Fumiću, pravedne, 'antifašističke' osvete) protivno svim međunarodnim konvencijama nad zarobljenim i nemoćnim ljudima; ali nakon završetka drugog svjetskog rata u Europi.
Drugo:
ZaprešićE, a sad nešto o neevidentiranom partizanskom stratištu koje je tu na dohvat Karamarko-Bajićeve ruke, 'otkriveno' u selu Ključ kod Zaprešića za Uskrs prošle godine. Preciznu 'evidenciju' izvršila je još uvijek živuća zaprešićka švelja koja je 1945.g. prekrajala uniforme pobijenog mnoštva golih, zarobljenih 'narodnih neprijatelja':
Na oranicama sela Ključa kod Zaprešića pronađena su tijela, zemni ostaci-kosti jedne cijele divizije, približno 4.500 domobrana i 'folkdojčera' (domaćih Švaba), kojima je navodno zapovijedalo 500 njemačkih časnika 'Plave divizije' Wermachta. Dakle, sve se je otprije znalo a vjerojatno negdje i evidentirano!? Svi ti zarobljenici, vojnici i časnici dovedeni su navodno iz jednog partizanskog konc-logora kod Rijeke, pobijeni su potajno, bez ikakvog suđenja i dokazivanja krivnje a nakon toga su njihova gola tijela zatrpana zemljom bez ikakve grobne oznake. To partizansko stratište je sasvim slučajno 'otkriveno', dakle, dugo, dugo godina nakon završetka drugog svjetskog rata ili kako to 'antifašisti' svojim zločinima tepaju: 'nakon oslobođenja'! O tome danas ništa ne znaju ondašnji bivši visoki udbaško-milicijski funkcioneri, ni Josip Boljkovac a niti po Mesiću odlikovani Joža Manolić, prošle godine prozvani po Ivanu Zvonimiru-Čičku.
A njih štiti i 'svemoćni antifašista' jednakog im svjetonazora, bivši predsjednik RH, Stipe Mesić iako dobro zna da je Josip Manolić 1948.g. bio šef svih konc-logora na području ondašnje RH!
Eto, zakazala im njihova opskurna 'antifašistička evidencija'.
Unatoč čvrstom obećanju ministra Tomislava Karamarka nitko do danas ništa nije poduzeo da bi se iskapanja nastavila a sve u strahu zbog gole istine o 'antifašističkim' zločinima!
Da nije ove poštene zaprešićke švelje ne bi se ni znao broj bez suđenja pobijenih, gola istina razgolićenih žrtava i dalje bi ostala zatrpana zemljom a sve na diku i čast pravedne 'antifašističke borbe'.
Damir Kalafatić /haakve.org
ponedjeljak, svibnja 10, 2010
Instant Hrvati
Nakon sloma komunizma krajem osamdesetih godina u svim istočnoeuropskim i drugim zemljama u kojima je vladao taj zločinački sustav, uslijedila je neviđena transformacija stranaka. Oni koji su se do tada desetljećima zaklinjali u svoju ideologiju odjednom i skoro preko noći postali su neki novi socijalisti ili da naglase svoju perverziju - socijaldemokrati. A zapravo je to bilo novo ruho ispod kojeg je i dalje trunulo tijelo, kojem je već bilo odbrojano vrijeme.
Vjetar koji ih je otpuhnuo s političke scene svugdje je bio izrazito jak. No preživjeli su. Kad su demokratske stranke ili one koje su nosile taj predikat, nakon par godina vladavine svojom nemarnošću ili nespobnošću razočarali očekivanja narodâ, dogodilo se ono što je zapravo bilo i za očekivati. Ponovno su se pojavili stari manipulatori s novim pilingom, puni zanosa i još većih lažnih obećanja. Birači koji su im ponovno dali glas nasjeli su na iste podvale, dobili osjećaj nostalgije ili su se tim postupkom htjeli revanširati strankama koje su ih iznevjerile. Samo naivni su vjerovali da će im biti bolje.
Hrvatska je nažalost jedan primjer takve transformacije. Savez komunista Hrvatske je naprije pokušao da zadrži svoje pravo ime s nekim dodatcima (Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena 1990.), pa ga se onda odriče (Stranka demokratskih promjena 1990.-1992.), mulja i dalje te se naziva (Socijaldemokratska partija Hrvatske - Stranka demokratskih promjena 1992.-1993.), da bi na kraju bili rođeni neki (potpuni) "socijaldemokrati" (Socijaldemokratska partija Hrvatske, od 1993.). To što im 1990. godine još nije bilo jasno, trebalo je navodno tri godine da postane. Zaista neprirodan porođaj. Istinski socijaldemokrati bi se tim imenom nazvali od početka, da to zapravo i jesu. Kamuflaža je uspjela, prešlo se samo novom dnevnom redu. S svim negativnim posljedicama, kako za državu tako i za narod.
Tuđmanov HDZ, koji je, a to je činjenica, predvodio narod u stvaranju Hrvatske i doduše nije bio bezgrešan, Ivica Račan nazvao je "strankom opasnih namjera", a rezultat Referenduma o samostalnosti Hrvatske održanog 19.5.1991. gdje se 93,24% birača opredjeljuje se za samostalnu i neovisnu državu, “sondiranjem javnog mnijenja“. Ovi primjeri jasno pokazuju stajalište komunističkog ideologa (a i njegove stranke) koji se nije lako pomirio s stvaranjem Hrvatske, što je jasno i naglasio.
Današnja stajališta SDP-a o Domovinskom ratu, odnosu prema sudu u Haagu, Hrvatima u BiH, tzv. "antifašizmu", lustraciji, glasovanju dijaspore, zahtjevima za davanjem dvostrukog glasa manjinama i drugim pitanjima, samo je nastavak politike koju su Hrvati nebrojno puta iskusili na svojoj koži, i što je još najtragičnije to još uvijek čine.
Dvije decenije kasnije nakon kraja komunističke ere, "socijaldemokrati" a i "stranka opasnih namjera" (danas joj pripada to ime) imaju zajednički nazivnik. A on se ogleda u razbijanju države, brojnim aferama, rascvjetanoj korupciji, nepotizmu i kriminalu, ne raščišćenoj prošlosti i gomili jeftinih parola.
Zajednički nazivnik je zapravo više nego to. Preostaje još samo logički slijed, a to je ujedinjavanje ovih dviju sestrinskih stranaka koje se natječu samo u jednoj disciplini - tko će od Hrvatske napraviti većeg bolesnika?. Bar im taj postupak nebi bio kamuflaža.
I na kraju jedno pitanje. Da slučajno ponovno dođe do uspostave neke "nove" Jugoslavije, koja bi stranka prva promjenila ime? Program bi dakako ostao isti.
MB (10.5.2009.) 17:36
Vjetar koji ih je otpuhnuo s političke scene svugdje je bio izrazito jak. No preživjeli su. Kad su demokratske stranke ili one koje su nosile taj predikat, nakon par godina vladavine svojom nemarnošću ili nespobnošću razočarali očekivanja narodâ, dogodilo se ono što je zapravo bilo i za očekivati. Ponovno su se pojavili stari manipulatori s novim pilingom, puni zanosa i još većih lažnih obećanja. Birači koji su im ponovno dali glas nasjeli su na iste podvale, dobili osjećaj nostalgije ili su se tim postupkom htjeli revanširati strankama koje su ih iznevjerile. Samo naivni su vjerovali da će im biti bolje.
Hrvatska je nažalost jedan primjer takve transformacije. Savez komunista Hrvatske je naprije pokušao da zadrži svoje pravo ime s nekim dodatcima (Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena 1990.), pa ga se onda odriče (Stranka demokratskih promjena 1990.-1992.), mulja i dalje te se naziva (Socijaldemokratska partija Hrvatske - Stranka demokratskih promjena 1992.-1993.), da bi na kraju bili rođeni neki (potpuni) "socijaldemokrati" (Socijaldemokratska partija Hrvatske, od 1993.). To što im 1990. godine još nije bilo jasno, trebalo je navodno tri godine da postane. Zaista neprirodan porođaj. Istinski socijaldemokrati bi se tim imenom nazvali od početka, da to zapravo i jesu. Kamuflaža je uspjela, prešlo se samo novom dnevnom redu. S svim negativnim posljedicama, kako za državu tako i za narod.
Tuđmanov HDZ, koji je, a to je činjenica, predvodio narod u stvaranju Hrvatske i doduše nije bio bezgrešan, Ivica Račan nazvao je "strankom opasnih namjera", a rezultat Referenduma o samostalnosti Hrvatske održanog 19.5.1991. gdje se 93,24% birača opredjeljuje se za samostalnu i neovisnu državu, “sondiranjem javnog mnijenja“. Ovi primjeri jasno pokazuju stajalište komunističkog ideologa (a i njegove stranke) koji se nije lako pomirio s stvaranjem Hrvatske, što je jasno i naglasio.
Današnja stajališta SDP-a o Domovinskom ratu, odnosu prema sudu u Haagu, Hrvatima u BiH, tzv. "antifašizmu", lustraciji, glasovanju dijaspore, zahtjevima za davanjem dvostrukog glasa manjinama i drugim pitanjima, samo je nastavak politike koju su Hrvati nebrojno puta iskusili na svojoj koži, i što je još najtragičnije to još uvijek čine.
Dvije decenije kasnije nakon kraja komunističke ere, "socijaldemokrati" a i "stranka opasnih namjera" (danas joj pripada to ime) imaju zajednički nazivnik. A on se ogleda u razbijanju države, brojnim aferama, rascvjetanoj korupciji, nepotizmu i kriminalu, ne raščišćenoj prošlosti i gomili jeftinih parola.
Zajednički nazivnik je zapravo više nego to. Preostaje još samo logički slijed, a to je ujedinjavanje ovih dviju sestrinskih stranaka koje se natječu samo u jednoj disciplini - tko će od Hrvatske napraviti većeg bolesnika?. Bar im taj postupak nebi bio kamuflaža.
I na kraju jedno pitanje. Da slučajno ponovno dođe do uspostave neke "nove" Jugoslavije, koja bi stranka prva promjenila ime? Program bi dakako ostao isti.
MB (10.5.2009.) 17:36
nedjelja, svibnja 09, 2010
Tko to tamo glasa?
U vrijeme najveće krize u EU od osnutka, dok staru članicu Grčku, čiji je slom pokazao svu neučinkovitost zajedničkih mehanizama kontrole, potresaju neredi u kojima već padaju i mrtve glave, a ostale članice izražavaju nezadovoljstvo zbog obveze krpanja tuđih dugova, Hrvatska se kao smjerna prvopričesnica priprema za ustavne promjene kako bi se uklonile i zadnje pravne prepreke na putu ulaska u istu tu EU, u naivnoj nadi da eto samo što nismo okončali pregovore.
Pri tome u javnosti još nije započela ni elementarna argumentirana rasprava o koristi ulaska u Uniju. Umjesto da se u pogledu ustavnih promjena raspravlja o meritumu, tj. razlogu njihova provođenja, sav problem sveo se na cjenkanje HDZ-a i SDP-a oko glasanja hrvatskih državljana s prebivalištem izvan RH. SDP-ovo vodstvo koristi situaciju u kojoj vladajući trebaju i njihove saborske glasove ne bi li krupnom ucjenom ušićarili sitni dnevnopolitički dobitak – smanjenje broja zastupnika iz njima nesklone “dijaspore” na minimum.
Legitimno je pravo SDP-a zahtijevati ukidanje glasanja hrvatskih državljana s prebivalištem izvan RH, uz uvjet da se za taj cilj bore dopuštenim političkim sredstvima. S potrebnom većinom Ustav se može mijenjati, može se ukinuti glasanje državljanima koji nemaju prebivalište u RH, kao što se ni RH više ne mora definirati kao nacionalna država hrvatskog naroda. No problem nastaje kada se umjesto transparentnog stava iznose plitke izlike kojima se prikrivaju prave namjere. SDP pomno naglašava kako nije za ukidanje prava glasa, nego se zalažu za pravedne i poštene izbore pa stoga žele da se glasanje izvan zemlje ograniči na diplomatsko-konzularna predstavništva. No fizički je nemoguće izvesti da na samo nekoliko izbornih mjesta svoje pravo iskoristi barem približno onoliko hrvatskih državljana koliko ih je glasalo na prošlim izborima.
Dakle, oni koji to zahtijevaju ili su blesavi ili se samo prave takvima. Očito je da se zalažu za diskriminiranje dijela državljana, što je, u najmanju ruku, protuustavno. To je kao kad bi se odredilo da će se na području RH glasati samo u uredima župana ili da će glasanje trajati od 7 do 7 i 15 ujutro pa tko stigne, stigne. Ako bismo im povjerovali da se u načelu ne protive glasanju “dijaspore”, začuđuje kako su olako odbacili mogućnost dopisnog glasanja, koje funkcionira u brojnim zemljama svijeta. Najbliži je primjer Italija koja ga za svoju “dijasporu” primjenjuje bez ikakvih problema pa i Furio Radin glasa dopisno.
Paušalno odbacivanje u smislu – kad su sada ovakve krađe, kakve bi bile tek onda – dokazuju da oni koji ih iznose očito ne razumiju sistem dopisnog glasanja, a korišteni mit o silnim nepravilnostima pri glasanju “dijaspore”, na koji se pozivaju kao glavnu argumentacijsku točku, ovih dana je popuno razbijen elementarnim novinarskim istraživanjem na tu temu. Teze o tobožnjim velikim prijevarama, što se navodilo kao nešto što je “opće poznato” i što “svi znaju”, raspršile su se kao mjehur od sapunice jednostavnim upitom DIP-u, GONG-u i ostalim relevantnim institucijama, čiji podaci govore kako na zadnjih par izbora izvan RH nije bilo nikakvih većih nepravilnosti koje bi statistički odskakale od onih na izbornim mjestima na području Hrvatske.
Očito je da im je jedini razlog protiv glasa “dijaspore” to što tamo postižu jako loš rezultat. Zanimljivo je da se, umjesto izmišljanja tankih “argumenata”, nisu pokušali pozabaviti tim pitanjem. Pozivaju se i na to da su Hrvati u BiH konstitutivan narod. Formalno jesu, ali praktično nisu, jer su, unutar daytonskog sklopa, kojeg su im sukreirali i supotpisali političari koje su birali isključivo građani RH, preglasavani i majorizirani na svim razinama, dobrim dijelom zahvaljujući i “sestrinskoj” SDP-ovoj stranci koja im je progurala “hrvatskog člana Predsjedništva” kojeg nisu birali Hrvati.
SDP već tradicionalno dio svoje izborne kampanje temelji i na potpirivanju animoziteta prema BiH Hrvatima, gubeći iz vida da zbog toga gubi i velik dio birača u RH koji su izrazito senzibilizirani o pitanju sudbine sunarodnjaka iz susjedne države i možda bi presudan dio njih, da nije bilo šovinističkih kampanja, dao glas SDP-u. Ovako već viđeni film će se i dalje ponavljati. Na dobitku će biti HDZ, na gubitku SDP, a najveći gubitnici ostaju hrvatska država i Hrvati iz BiH.
Nino Raspudić/Večernji Blog
Pri tome u javnosti još nije započela ni elementarna argumentirana rasprava o koristi ulaska u Uniju. Umjesto da se u pogledu ustavnih promjena raspravlja o meritumu, tj. razlogu njihova provođenja, sav problem sveo se na cjenkanje HDZ-a i SDP-a oko glasanja hrvatskih državljana s prebivalištem izvan RH. SDP-ovo vodstvo koristi situaciju u kojoj vladajući trebaju i njihove saborske glasove ne bi li krupnom ucjenom ušićarili sitni dnevnopolitički dobitak – smanjenje broja zastupnika iz njima nesklone “dijaspore” na minimum.
Legitimno je pravo SDP-a zahtijevati ukidanje glasanja hrvatskih državljana s prebivalištem izvan RH, uz uvjet da se za taj cilj bore dopuštenim političkim sredstvima. S potrebnom većinom Ustav se može mijenjati, može se ukinuti glasanje državljanima koji nemaju prebivalište u RH, kao što se ni RH više ne mora definirati kao nacionalna država hrvatskog naroda. No problem nastaje kada se umjesto transparentnog stava iznose plitke izlike kojima se prikrivaju prave namjere. SDP pomno naglašava kako nije za ukidanje prava glasa, nego se zalažu za pravedne i poštene izbore pa stoga žele da se glasanje izvan zemlje ograniči na diplomatsko-konzularna predstavništva. No fizički je nemoguće izvesti da na samo nekoliko izbornih mjesta svoje pravo iskoristi barem približno onoliko hrvatskih državljana koliko ih je glasalo na prošlim izborima.
Dakle, oni koji to zahtijevaju ili su blesavi ili se samo prave takvima. Očito je da se zalažu za diskriminiranje dijela državljana, što je, u najmanju ruku, protuustavno. To je kao kad bi se odredilo da će se na području RH glasati samo u uredima župana ili da će glasanje trajati od 7 do 7 i 15 ujutro pa tko stigne, stigne. Ako bismo im povjerovali da se u načelu ne protive glasanju “dijaspore”, začuđuje kako su olako odbacili mogućnost dopisnog glasanja, koje funkcionira u brojnim zemljama svijeta. Najbliži je primjer Italija koja ga za svoju “dijasporu” primjenjuje bez ikakvih problema pa i Furio Radin glasa dopisno.
Paušalno odbacivanje u smislu – kad su sada ovakve krađe, kakve bi bile tek onda – dokazuju da oni koji ih iznose očito ne razumiju sistem dopisnog glasanja, a korišteni mit o silnim nepravilnostima pri glasanju “dijaspore”, na koji se pozivaju kao glavnu argumentacijsku točku, ovih dana je popuno razbijen elementarnim novinarskim istraživanjem na tu temu. Teze o tobožnjim velikim prijevarama, što se navodilo kao nešto što je “opće poznato” i što “svi znaju”, raspršile su se kao mjehur od sapunice jednostavnim upitom DIP-u, GONG-u i ostalim relevantnim institucijama, čiji podaci govore kako na zadnjih par izbora izvan RH nije bilo nikakvih većih nepravilnosti koje bi statistički odskakale od onih na izbornim mjestima na području Hrvatske.
Očito je da im je jedini razlog protiv glasa “dijaspore” to što tamo postižu jako loš rezultat. Zanimljivo je da se, umjesto izmišljanja tankih “argumenata”, nisu pokušali pozabaviti tim pitanjem. Pozivaju se i na to da su Hrvati u BiH konstitutivan narod. Formalno jesu, ali praktično nisu, jer su, unutar daytonskog sklopa, kojeg su im sukreirali i supotpisali političari koje su birali isključivo građani RH, preglasavani i majorizirani na svim razinama, dobrim dijelom zahvaljujući i “sestrinskoj” SDP-ovoj stranci koja im je progurala “hrvatskog člana Predsjedništva” kojeg nisu birali Hrvati.
SDP već tradicionalno dio svoje izborne kampanje temelji i na potpirivanju animoziteta prema BiH Hrvatima, gubeći iz vida da zbog toga gubi i velik dio birača u RH koji su izrazito senzibilizirani o pitanju sudbine sunarodnjaka iz susjedne države i možda bi presudan dio njih, da nije bilo šovinističkih kampanja, dao glas SDP-u. Ovako već viđeni film će se i dalje ponavljati. Na dobitku će biti HDZ, na gubitku SDP, a najveći gubitnici ostaju hrvatska država i Hrvati iz BiH.
Nino Raspudić/Večernji Blog
Pretplati se na:
Postovi (Atom)