Prošlo je jedanaest godina od atentata i smrti Joze Leutara, doministra unutarnjih poslova, zastupnika u federalnom Parlamentu i člana predsjedništva HDZ-a BiH. Od tada do danas u Federaciji i Sarajevu ne prestaje ubijanje prava i pravde, od tada svijeća nade za sarajevske Hrvate lagano dogorjeva. Zbog toga u nebo vapiju kardinal Puljić i svi biskupi BK BiH. Zbog toga pitanje opstanka Hrvata i općenito katolika u BiH, biva središnjom temom razgovora pape Benedikta XVI i hrvatske premijerke, Jadranke Kosor. Obezglavljena, podijeljena i nemoćna hrvatska politička elita u BiH nema odgovora, a nema više ni pravih pitanja upućenih na prave adrese.
Danas nikomu ništa ne znači zahtjev Nike Lozančića, nekadašnjeg predsjednika Federacije, danas dopredsjednika parlamentarne Skupštine BiH, upućen federalnom tužitelju Kneževiću da preispita trag novca nelegalno uplaćenog iz federalnog proračuna na račun jednog visokog časnika UN-a (vidjeti Nacional, 12. 04. 2005.) i na ruke dokazanog, višestruko osuđivanog silovatelja i kriminalca, Merima Galijatovića. Danas ni jedan medij ne će p(r)ozvati bivšeg državnog ministra sigurnosti, aktualnog ministra pravosuđa, Barišu Čolaka, koji je ne tako davno javno tvrdio da u „slučaju Leutar“ imaju novu svjedokinju, negdašnju djelatnicu međunarodne zajednice u Sarajevu. Niti se tko ozbiljan osvrnuo na Čolakov apel da „slučaj Leutar“ konačno preuzme državno tužiteljstvo, jer je riječ o procesu koji u svakom pogledu nadilazi kompetencije kantonalnog Tužiteljstva.
Upravo to sarajevsko kantonalno Tužiteljstvo je napravilo ili dopustilo niz proceduralnih pogrješaka od samog početka istrage o atentatu na pokojnog Leutara. Od toga da nikada nisu pokrenuli istragu o uništenom video snimku osiguranja američkog veleposlanstva u Sarajevu, (možda nešto zna tadašnji kantonalni ministar Dahić?) u čijoj neposrednoj blizini se dogodio atentat, do toga da nikada nitko nije ozbiljno uzeo svjedočenje Armana Jašarevića iz Rahića kod Brčkog. Iako je njegov iskaz od strane inspektora UN-a, M. Flanagana i C. Burton, ocjenjen kao utemeljen, logičan i istinit, Jašarević se od zaštićenog svjedoka pretvorio u hodajuću metu, kako su tada upozoravali novinari jednog sarajevskog tjednika. Njegovo svjedočenje je od režimskih medija ismijano a on sam proglašen neuravnoteženim.
A dobro 'izbalansirani' i još bolje kontrolirani su zapravo svi iz tadašnjeg pravosudno-policijsko-obavještajnog lanca: od Sulje Babića, Idriza Kamenice, Branka Šljivara, Dragana Stupara, Kneževića do Mustafe Bisića. S časnom iznimkom suca, rahmetli Salema Mise. Od Keme Ademovića, šefa AID-a, ministra M. Žilića, njegova pomoćnika Faika Lušije, nekoliko inspektora AID-a, do samog vrha bošnjačke politike, odakle se i upravljalo cijelom operacijom skretanja istrage na uvijek krivi trag. Na koncu, umjesto da odgovaraju zbog urote protiv šestorice nevino optuženih i oslobođenih Hrvata, da budu procesuirani zbog ilegalne isplate novca na (ne)poznati račun Raifeisen banke u Sarajevu uz pomoć Šefike Hafizović (tada pomoćnice ministra financija Grabovca) i izvjesnog Sirbubala, M. Žilić i F. Lušija, sada u ulozi moralnih autoriteta, profesora na policijskoj Akademiji (?!), ponovno rade na istom scenariju s novim glumcima koji trebaju dokazati njihove stare teze o obračunu 'hadezeovskih desničara' s njima neposlušnim, 'umjerenim' ministrom Leutarom.
Uloge tzv. 'zaštićenih svjedoka' br. 30. i br. 31., Merima Galijatovića i policajca FMUP-a, S. Herende, brata Galijatovićeve supruge, zamijenili su nitko drugi do HOS-ovci (ili KOS-ovci?) Ante Prkačin i Baja Miličević, kao karika koja bi trebala povezati staru neuspjelu i novu šuplju priču o „dobrim i lošim dečkima“ unutar struktura tadašnjeg vodstva HDZ-a BiH. Nakon što je ucjenjivao i prebio generala HOS-a i generala A BiH, Prkačina, valjda u ime pomirbe, Miličević je upravo tom generalu bez vojske prodao svoje viđenje okolnosti atentata na Leutara, kao ekskluzivnu priču. Kao i Galijatović, ni Miličević nije žalio samog sebe dovesti u krug (ne)svjesnih sudionika atentata. Pa, kud puklo! A Miličević, Prkačin i još više Žilić bi htjeli da pukne po bivšem predsjedniku HDZ-a BiH i bivšem hrvatskom članu Predsjedništva BiH, Anti Jelaviću.
Nakon što ga je potražio i pronašao u Zagrebu, Miličević je Jelaviću najprije nudio „mrkvu“-nagodbu, a onda i „batinu“-ucjenu odnosno otmicu. Njemu je Jelavić kriv i zbog toga što se ne smije vratiti u Mostar i zato što mu je život nesređen i što ga nitko ne razumije. On se došaptavao i sa Sorenom Seradaryanom, Kleinovim pomoćnikom i savjetnikom, i sa samim generalom Kleinom, prije deset godina u Cavtatu, i nakon svega sklopio svoju konstrukciju kako bi izvukao bar 237.122 KM kao Galijatović prije devet godina ili pola milijuna eura od Jelavića koji se valjda trebao prepasti pa ga isplatiti ili biti izručen Sarajevu, pa odatle tražiti 'nagradu'. Otmica A. Jelavića se trebala pretvoriti u prikaz sličan onomu kad je prilikom uhićenja ranjen Dominik Ilijašević Como, u Kiseljaku prije nepunih devet i pol godina. Kada to nije uspjelo, mediji daju prigodu Jelavićevu otmičaru da ga javno optuži, što bivši ministar Žilić spremno dočekuje i potvrđuje da je Jelavić „sve znao“ i „sve zna“ o slučaju Leutar. A hrvatski dužnosnici šute. Od spominjanih B. Čolaka i N. Lozančića do aktualne predsjednice Federacije BiH, Borjane Krišto, ili novog doministra sigurnosti uVijeću BiH, Mije Krešića. Normalan, nepristran i objektivan promatrač ovog slučaja bi se zapitao: Kako je ovakav epilog ovog strašnog zločina uopće moguć u makoliko pravnoj državi ili entitetu?
Dakle nakon svega ne možemo se ne zapitati - kako je moguće?
Kako je moguće da se priča o famoznoj aktovci pokojnog doministra Leutara i danas plasira kao riznica tajni, ako su već na prvom suđenju Andabaku i ostalima, Luka Glibo i Vinko Letica, koji su aktovku donijeli u Mostar, već sve rekli o sadržaju iste? Ako je netko mogao nešto više od njih dvojice znati o sadržaju te aktovke, onda su to T. Mihalj, v.d. doministra FMUP-a, imenovan na tu dužnost odmah nakon Jozine smrti, i M. Jurić iz krim odjela. Njih su dvojica, uz L. Glibu, s hrvatske strane u FMUP-u bili najviše angažirani u početku istrage, kad se objektivno i moglo nešto doznati. Sudeći po unaprjeđivanju Mihalja i Jurića u novoformiranoj DGS, reklo bi se da su njihovim radom bili zadovoljni i predstavnici MZ-e (UN, IPTF, OHR) i oni kojih se tada pitalo među hrvatskim političarima.
Kako je bilo moguće da Bariša Čolak, u jesen 1999., kao tek izabrani ministar pravosuđa u Vladi F BiH, naivno dopusti Sulji Babiću, bivšem federalnom tužitelju da uz pomoć F. Lušije, omogući zeničkom zatvoreniku, M. Galijatoviću izlazak na slobodu i sudjelovanje u konstrukciji lažne optužbe protiv Ž. Ćosića, vozača pokojnog doministra Leutara i ostalih?
Kako je moguće da je Žilić, ako je kako kaže „sve znao“, najprije otpustio iz FMUP-a Ž. Ćosića zbog 'nedolaženja na posao pet i više dana', pa mu dopustio angažman u DGS-u, e da bi ga početkom rujna 1999. dao uhititi za vrijeme jedne Ćosićeve smjene na graničnom prijelazu Doljani, ignorirajući pri tom ugrozu ostalih djelatnika DGS-a i običnih civila koji su se tu zatekli? Ako je po Žiliću, Ćosić 'ponovno kriv', što je apsurdno po sebi, zašto mu je ponovno dopušten povratak na posao, u DGS?
Kako je bilo moguće da general Klein, koji je imao svoju blisku suradnicu Judy Hilton u FMUP-u i koja je znala sve što se događa, javno obmanjuje javnost o zakonitom uhićivanju najprije D. I. Come, potom Z. Bašića Cole, Ž. Ćosića i ostalih, kad je iz prve ruke znao da su uhićenja izvedena protuzakonito? Zašto je Klein za takvu podlu igru koristio i majku pokojnog Leutara, nazivajući je više puta i tvrdeći još prije početka bilo kakva suđenja da „zna tko joj je ubio sina“ i da on „ne će napustiti BiH dok zločinci koji su to uradili ne završe u zatvoru“? Kako se taj isluženi američki general, nakon svega, ima obraza ponovno obratiti bh javnosti?
Kako je moguće da predstavnicima MZ-e, kasnije i tužiteljima i sucima iz redova MZ-e, nikad nije palo napamet pokušati prebaciti „slučaj Leutar“ na državno Tužiteljstvo, s obzirom da je riječ o pozorno planiranom terorističkom činu, izvedenom od strane „zločinačke organizacije“, ispred američkog veleposlanstva u glavnom gradu entiteta i države? Zašto su dopustili laganje na Sudu o prebacivanju oštećenog golfa ( vozila koje je na dan atentata koristio pokojni doministar) kad su dobro znali svakog trena gdje se to vozilo nalazilo? Zašto nisu inzistirali na korištenju materijala i spoznaja do kojih su došli inspektori FBI-a, koji su neposredno nakon atentata u Srajevo stigli iz Beča? Kazati da su htjeli poštovati neovisnost domaćih pravosudnih institucija u zemlji u kojoj su stranci i dan-danas po potrebi i tužitelji i suci, bilo bi krajnje licemjerno, zar ne?
Kako je moguće, da nakon pravosudne farse protiv šestorice optuženih pa oslobođenih Hrvata, nitko nije snosio nikakve posljedice? Ni jedan sudac, tužitelj, policajac, obavještajac!!
Umjesto toga, neki su kao Mustafa Bisić, unaprijeđeni. (?!). Ili, ako se primjerice Šefika Hafizović (nekadašnja pomoćnica ministra financija Grabovca) već usudila prebaciti novac s računa Vlade Federacije na račun Raifeisen banke bilo komu, navlastito dokazanom kriminalcu kakav je M. Galijatović i izvjesnom obavještajcu koji je zapravo i koordinirao cijelom ovom policijsko-pravosudnom farsom, kako nakon svega nije odgovarala? Drugim dužnosnicima se sudilo i za manje iznose.
Kako je, dakle, moguće da se u tako bitnom slučaju za hrvatsku politiku u BiH, za pravosuđe i policiju, na koncu i za sve Hrvate u BiH, ponavlja ista prijevara sa sličnim scenarijem, samo s drugim svjedocima iz kriminalnog miljea a da svekolika hrvatska javnost, u Hrvatskoj i u BiH sve to samo nijemo promatra?
Moguće je, jer su u Sarajevu, nažalost i u Zagrebu, da ne spominjem Beograd i Banja Luku, ponovno na vlasti moćnici iz bivšeg jugokomunističkog, udbaško-kosovskog obavještajnog podzemlja i nadzemlja. Neki od njih nisu ni prestajali vladati, neki su prije i za vrijeme rata zaglumili ekstremnu desnicu e da bi se sad opet ukazali s lijeva, sa starih pozicija. Svima je zajedničko to što su ucjenjivi ili su u poziciji ucjenjivača i uvijek spremni služiti. Jučer Moskvi i Beogradu, danas Briselu i Sarajevu. (Neki, kao Prkačin, nisu ni gazdu morali mijenjati).
Ovakva bosanska tuga i hercegovački jad su mogući jer Hrvati više nemaju politiku ni političare, nego vazale međunarodne zajednice, pojedince, dužnosnike kako se vole nazivati, koje je stigla kletva „zabavili se oni o sebi“. Jedina razlika među njima je što se jednima pakiraju tužbe, a drugi ih pakiraju svima oko sebe dok ne ostanu sami 'na sedlu'. Trećima je davno poslana poruka: „Samo šutite! Ne bunite se! Budite poslušni i dugo ćete i bezbrižno obnašati manje-više beznačajne funkcije na račun kojih se može jako lijepo živjeti“.
Na koncu, ovakva ponižavajuća situacija za Hrvate u BiH je moguća jer međunarodnoj zajednici još uvijek odgovara ovakva politička nejednadžba enigme BiH s dvije poznate nepoznanice, i s Hrvatima koji više ne predstavljaju niti dio problema a kamoli dio rješenja te enigme.
Ivan Baćak/hrhb.blogger.ba
nedjelja, ožujka 28, 2010
četvrtak, ožujka 18, 2010
KAKO JE UMRLA BIH: Drugo streljanje mladića iz Dobrovoljačke...
Ogavno je bilo gledati kako pizdunski dvojac Zvonimir Jukić - Bakir Hadžiomerović koji nikad nije uzeo pušku u ruke, hladnokrvno uzima meidjsku strojnicu i ponovno puca po već pokopanim leševima razoružanih ročnika. Jednako kako tada nisu imali šansu uzvratiti nisu ni ovaj put. Svaka iluzija o objektivnoj FTV ako ju je koji idiot još do tada i imao pala je na slučaju Ganić. Umrla je BIH. Umrla je Federalna TV.
Nikola Zirdum l poskok.info
Ganić je svakako nevin čovjek dok mu se ne dokaže suprotno. Ali je i osumnjičenik. Jednako kao i Kljuić. Tereti ih se za puno gori zločin od zločina prodaje dionica Eroneta, prodaje naftne rafinerije Rusima ili kriminala s carinskim tarifama. Oduzimanje života vrhunac je zločina kojeg je ljudska rasa izmislila. Pa ipak , TV kuća specijalizirana za naricanje nad mrtvima koja si inače daje za pravo optuženike unaprijed nazivati kriminalcima kako ti lijepo čine recimo u slučaju Čović i Dodik u slučaju Ganić odrekla se te prakse. Lažno je moraliziranje Bakira H. Svaka suza Federalne TV pala nad Srebrenicom Ahmićima ili Trusinom lažna je suza. Praksa koju je FTV taj dan iznijela pred javnost razotkrila je propagandnu trivijalnost te TV kuće: Mogu prilozi i o sitnim zločinima koje su napravili Bošnjaci. Malo Bugojna, malo Trusine ne škodi. Čisto zbog objektivnosti. Ali zločin koji je dirigiran rukom prvom do Babine ne smije se priznati kao nešto što se uopće dogodilo...
Za očekivati je bilo od "objektivnog" Bakira, svatovskog jebača ustaških matera, da Ganića jednakom žestinom, i kako to on već najbolje radi, kao sve ostale optuženike u državi nazove ubojicom razoružanih vojnika, krvnikom iz Dobrovoljačke, sramotom bošnjačkog naroda, izrodom ljudske vrste i sličnim epitetima, kako to dakle inače čini ignorirajući presumpciju nevinosti sve dok se krivica ne dokaže no on to nije učinio. Ovaj put osumnjičenika se nazivalo "ratnim članom predsjedništva" a njegovo pritvaranje "sramotom britanskog pravosuđa."
Diplomatska žestina kojom je zloupotrebljeno BH predsjedništvo u slučaju čupanja Ganića iz pritvora, trošenje proračunskih novaca sviju za interese samo jedne politike i jednog naroda i sve kako bi se potencijalnom masovnom ubojici spasio obraz nisu predmet interesa državne TV kuće. One kojoj bi svi trebali plaćati pretplatu. Zloupotrebljena je medijska moć državne TV kuće u zaštiti jedne politike, zločinačke dabome, jedne ideologije i jednog čovjeka.
Ako se itko nagledao priloga s leševima i načitao priča o genocidu, masovnim streljanima i dekaptaciji glava u BIH onda je to Bakir. Za očekivati je bilo da u takvom čovjeku bude stoga nekako razvijen osjećaj za žrtvu, ma čije krvi ona bila.
Jukića i neću spominjati jer je njegovo kormilarenje FTV-om naprosto primjer najniže degradacije ljudske osobe neviđene na ovim prostorima.
Kao čovjek iz hrvatskog korpusa, zasjeo na direktorsku fotelju hrvatskom guzičetinom u hrvatskoj kvoti koji apsolutno medijski negira institucionalnu agresiju države BIH nad Hrvatima i političku kao i medijsku majorizaciju nad vlastitim narodom u vlastitoj državi te pušta naručene priloge velikobošnjače sarajevske i unitarne klike, koji je mrtav hladan odobrio da se dokumentarac o Seferu Haliloviću u kojem taj za jedne ratni zločinac a za druge narodni heroj koji legalnu vojsku Federacije HVO naziva ustašama, pušta čak i u repriznom programu, koji je u vrijeme sukoba Škripara sa Hordama zla odigrao pljavu propagandnu igru u kojoj su Hrvati Širokog predstavljeni kao podivljali nacionalisti koji su u stupicu dočekali mirnu sarajevsku nejač., dakle kao čovjek iz hrvatskog korupusa, kojem su hrvatska zrnca tek oportuni tjelesni sastojak nezgrapnog i neuglednog tjela, oteščalog pod sarajevskim burekdžicima i lokumima, koje je eto na žalost hrvatsko, jednog dana morao bi odgovarati hrvatskom narodu u BIH kada taj narod doživi punu institucionalnu ravnopravnost.
I on, sarajevski napudrani lutak o koncu, Zvonimir Jukić to jako dobro zna. Zato ga među Hrvatima nema i sve čini da do te institucionalne ravnopravnosti ni u kom slučaju ne dođe. Kada jednom poljubiš prsten begovima povratka više nema Zvonimire.
Mladići iz Dobrovoljačke bili su razoružani. To Bakir nikada neće reći. Zvonimir i ne pomišlja. Bilo ih je različitih nacija. Bili su ročnici JNA, dakle nečija djeca čije su kuće bile razasute daleko i izvan BIH, nečiji sinovi koji su spletom okolnosti služili vojni rok u Sarajevu. Nisu tu došli dobrovoljno ali su što prije iz tog grada htjeli dobrovoljno otići i što prije napustiti BIH. U trenutku kad ih je oslobodilačka Armija BIH oslobodila života bili su nenaoružani , bez prava na obranu, pobijeni po kratkom postupku, puno prije Srebrenice, puno prije nego su u BIH stradale tisuće Bošnjaka. Dobrovoljačka ulica. 2 i 3 maja 1992-e. Ulica u kojoj su Bošnjaci pokazali pravo lice. Pobivši razoružane ročnike. Kojeg li jezivog naziva ulice...
Koja je doista njihova krivnja i proklestvo pa da se ponovno puca u njih? Možda ta što nisu Bošnjaci? Što su pripadnici krive vojske krivih krvnih zrnaca? Ili ta, što njihove smrti i zločin koji se dogodio nad njima bacaju novo svjetlo na 20 godina propagande o defaultnim nevinim Bošnjacima kao najvećim žrtvama rata?
Je li moguće da je ratni član predsjedništva defaultno "nevine" nacije krvnik i masovni ubojica? Nije. I ne smije biti. Pa i po cijenu da se potpuno satre glava istini.
I dok se Ganića slavi kao žrtvu anglosaksonske i srpske politike evo šta Bakir i na koji način piše o svjedoku optužbe:
"Objavljeno je originalno svjedočenje bivšeg ministra policije R BiH Alije Delimustafića srbijanskim istražnim organima, koje je, po svemu sudeći, postalo temelj beogradske optužnice. Kriminalac, švercer, bivši šef kuhinje u Domu JNA u Sarajevu i SDA-ov demokratski šef policije Alija Delimustafić u januaru 2002. godine je pod lažnim identitetom uhapšen u Srbiji. Svoju slobodu iz beogradskog zatvora Delimustafić je kupio svjedočenjem o Dobrovoljačkoj."
Smrti u Sarajevu nemaju jednak tretman. Nevinost žrtve rezervirana je samo za šehide dok je svaka kriminalizacija bošnjačkog političkog vrha od Sefera do Ejupa čin islamofobije i svjetske antibošnjačke urote.
Onaj dan kad su Zvonimir i Bakir drugi put , po izričitoj naredbi istih onih političkih telala koji danas sjede u stolici u kojoj je onomad sjedio Ejup, streljali golobrade momke iz Dobrovoljačke ponovili su zločin. I presudili su BiH. Jedino zrnce mudrosti Sulejman Tihić koji je kritizirao BH pravosuđe stoga što nije ažurnije radilo na procesuiranju samih struktura bošnjačke paradržave u vrijeme rata , na FTV-u je proglašen izdajnikom. Ubiše Bakir i Zvone BIH. A da toga nisu ni svjesni...
Ništa tako skupo nije koštalo moguću ideju zajedničke države BIH kao sarajevska samodostatna , defaultno isptravna, utopijska i unitaristička sljepoća. Bog neka im oprosti.
Nikola Zirdum l poskok.info
Ganić je svakako nevin čovjek dok mu se ne dokaže suprotno. Ali je i osumnjičenik. Jednako kao i Kljuić. Tereti ih se za puno gori zločin od zločina prodaje dionica Eroneta, prodaje naftne rafinerije Rusima ili kriminala s carinskim tarifama. Oduzimanje života vrhunac je zločina kojeg je ljudska rasa izmislila. Pa ipak , TV kuća specijalizirana za naricanje nad mrtvima koja si inače daje za pravo optuženike unaprijed nazivati kriminalcima kako ti lijepo čine recimo u slučaju Čović i Dodik u slučaju Ganić odrekla se te prakse. Lažno je moraliziranje Bakira H. Svaka suza Federalne TV pala nad Srebrenicom Ahmićima ili Trusinom lažna je suza. Praksa koju je FTV taj dan iznijela pred javnost razotkrila je propagandnu trivijalnost te TV kuće: Mogu prilozi i o sitnim zločinima koje su napravili Bošnjaci. Malo Bugojna, malo Trusine ne škodi. Čisto zbog objektivnosti. Ali zločin koji je dirigiran rukom prvom do Babine ne smije se priznati kao nešto što se uopće dogodilo...
Za očekivati je bilo od "objektivnog" Bakira, svatovskog jebača ustaških matera, da Ganića jednakom žestinom, i kako to on već najbolje radi, kao sve ostale optuženike u državi nazove ubojicom razoružanih vojnika, krvnikom iz Dobrovoljačke, sramotom bošnjačkog naroda, izrodom ljudske vrste i sličnim epitetima, kako to dakle inače čini ignorirajući presumpciju nevinosti sve dok se krivica ne dokaže no on to nije učinio. Ovaj put osumnjičenika se nazivalo "ratnim članom predsjedništva" a njegovo pritvaranje "sramotom britanskog pravosuđa."
Diplomatska žestina kojom je zloupotrebljeno BH predsjedništvo u slučaju čupanja Ganića iz pritvora, trošenje proračunskih novaca sviju za interese samo jedne politike i jednog naroda i sve kako bi se potencijalnom masovnom ubojici spasio obraz nisu predmet interesa državne TV kuće. One kojoj bi svi trebali plaćati pretplatu. Zloupotrebljena je medijska moć državne TV kuće u zaštiti jedne politike, zločinačke dabome, jedne ideologije i jednog čovjeka.
Ako se itko nagledao priloga s leševima i načitao priča o genocidu, masovnim streljanima i dekaptaciji glava u BIH onda je to Bakir. Za očekivati je bilo da u takvom čovjeku bude stoga nekako razvijen osjećaj za žrtvu, ma čije krvi ona bila.
Jukića i neću spominjati jer je njegovo kormilarenje FTV-om naprosto primjer najniže degradacije ljudske osobe neviđene na ovim prostorima.
Kao čovjek iz hrvatskog korpusa, zasjeo na direktorsku fotelju hrvatskom guzičetinom u hrvatskoj kvoti koji apsolutno medijski negira institucionalnu agresiju države BIH nad Hrvatima i političku kao i medijsku majorizaciju nad vlastitim narodom u vlastitoj državi te pušta naručene priloge velikobošnjače sarajevske i unitarne klike, koji je mrtav hladan odobrio da se dokumentarac o Seferu Haliloviću u kojem taj za jedne ratni zločinac a za druge narodni heroj koji legalnu vojsku Federacije HVO naziva ustašama, pušta čak i u repriznom programu, koji je u vrijeme sukoba Škripara sa Hordama zla odigrao pljavu propagandnu igru u kojoj su Hrvati Širokog predstavljeni kao podivljali nacionalisti koji su u stupicu dočekali mirnu sarajevsku nejač., dakle kao čovjek iz hrvatskog korupusa, kojem su hrvatska zrnca tek oportuni tjelesni sastojak nezgrapnog i neuglednog tjela, oteščalog pod sarajevskim burekdžicima i lokumima, koje je eto na žalost hrvatsko, jednog dana morao bi odgovarati hrvatskom narodu u BIH kada taj narod doživi punu institucionalnu ravnopravnost.
I on, sarajevski napudrani lutak o koncu, Zvonimir Jukić to jako dobro zna. Zato ga među Hrvatima nema i sve čini da do te institucionalne ravnopravnosti ni u kom slučaju ne dođe. Kada jednom poljubiš prsten begovima povratka više nema Zvonimire.
Mladići iz Dobrovoljačke bili su razoružani. To Bakir nikada neće reći. Zvonimir i ne pomišlja. Bilo ih je različitih nacija. Bili su ročnici JNA, dakle nečija djeca čije su kuće bile razasute daleko i izvan BIH, nečiji sinovi koji su spletom okolnosti služili vojni rok u Sarajevu. Nisu tu došli dobrovoljno ali su što prije iz tog grada htjeli dobrovoljno otići i što prije napustiti BIH. U trenutku kad ih je oslobodilačka Armija BIH oslobodila života bili su nenaoružani , bez prava na obranu, pobijeni po kratkom postupku, puno prije Srebrenice, puno prije nego su u BIH stradale tisuće Bošnjaka. Dobrovoljačka ulica. 2 i 3 maja 1992-e. Ulica u kojoj su Bošnjaci pokazali pravo lice. Pobivši razoružane ročnike. Kojeg li jezivog naziva ulice...
Koja je doista njihova krivnja i proklestvo pa da se ponovno puca u njih? Možda ta što nisu Bošnjaci? Što su pripadnici krive vojske krivih krvnih zrnaca? Ili ta, što njihove smrti i zločin koji se dogodio nad njima bacaju novo svjetlo na 20 godina propagande o defaultnim nevinim Bošnjacima kao najvećim žrtvama rata?
Je li moguće da je ratni član predsjedništva defaultno "nevine" nacije krvnik i masovni ubojica? Nije. I ne smije biti. Pa i po cijenu da se potpuno satre glava istini.
I dok se Ganića slavi kao žrtvu anglosaksonske i srpske politike evo šta Bakir i na koji način piše o svjedoku optužbe:
"Objavljeno je originalno svjedočenje bivšeg ministra policije R BiH Alije Delimustafića srbijanskim istražnim organima, koje je, po svemu sudeći, postalo temelj beogradske optužnice. Kriminalac, švercer, bivši šef kuhinje u Domu JNA u Sarajevu i SDA-ov demokratski šef policije Alija Delimustafić u januaru 2002. godine je pod lažnim identitetom uhapšen u Srbiji. Svoju slobodu iz beogradskog zatvora Delimustafić je kupio svjedočenjem o Dobrovoljačkoj."
Smrti u Sarajevu nemaju jednak tretman. Nevinost žrtve rezervirana je samo za šehide dok je svaka kriminalizacija bošnjačkog političkog vrha od Sefera do Ejupa čin islamofobije i svjetske antibošnjačke urote.
Onaj dan kad su Zvonimir i Bakir drugi put , po izričitoj naredbi istih onih političkih telala koji danas sjede u stolici u kojoj je onomad sjedio Ejup, streljali golobrade momke iz Dobrovoljačke ponovili su zločin. I presudili su BiH. Jedino zrnce mudrosti Sulejman Tihić koji je kritizirao BH pravosuđe stoga što nije ažurnije radilo na procesuiranju samih struktura bošnjačke paradržave u vrijeme rata , na FTV-u je proglašen izdajnikom. Ubiše Bakir i Zvone BIH. A da toga nisu ni svjesni...
Ništa tako skupo nije koštalo moguću ideju zajedničke države BIH kao sarajevska samodostatna , defaultno isptravna, utopijska i unitaristička sljepoća. Bog neka im oprosti.
subota, ožujka 13, 2010
I hrvatsko bi sudstvo imalo što priupitati Ejupa Ganića
Vrlo rječita nezainteresiranost Hrvatske za slučaj Ejupa Ganića dobar je podsjetnik da politici nije svaka ljudska žrtva jednako vrijedna, da i među ubijenim građanima vlastite države postoji golema razlika između onih čija se žrtva može politički eksploatirati i onih čije spominjanje samo nervira, kao nedovoljno umrtvljen živac u zubu.
Piše: Inoslav Bešker
Zapravo, ako ćemo biti grubi, da je politici daleko unosniji lažni ili naprosto kancelarijski branitelj, čiji će glas na izborima pridržati kesu strankama na vlasti, nego zaklani hrvatski radnik koji je imao tu nesreću da ga je poslodavac uputio u zlo doba na zlo mjesto, ne upozorivši ga da bi mu obrezan ud spasio glavu onda kada je Ganić obilazio Mediteran i huškao muslimane svih zemalja protiv Hrvata.
Ejup Ganić (64) - za one koji su zaboravili ili još nisu bili dovoljno odrasli - Bošnjak je iz Novopazarskog sandžaka (jedinog sandžaka turske Bosne koji 1878. nije unesen u Austro-Ugarsku, pa je 1912. podijeljen između Srbije i Crne Gore, koje su tako stekle zajedničku granicu, na višestranu nesreću). K tome je i akademik, radio je na MIT-u, bio profesor na sveučilištima, među inima na Državnome u Illinoisu i na Lomonosovu. Dakle, bez olakotnih okolnosti na koje bi smio pretendirati neobrazovan glupan s političkim instinktom (i Koljević i Plavšić su bili istaknuti znanstvenici; pametan je kadar učiniti više štete nego 1000 budala).
Nalog iz Srbije
Bio je ratni član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, bio je predsjednik i potpredsjednik Federacije BiH, predsjednik je Zajednice univerziteta Bosne i Hercegovine. Specijalist je za prijenos vreline - to je opisivao u fizici, to je radio u politici. Aferim.
Ganić je zaustavljen prvog dana ožujka na londonskom aerodromu Heathrow. Sustigao ga je uhidbeni nalog Srbije, koja ga optužuje da je kriv za smrt najmanje 18 vojnika JNA 3. svibnja 1992. godine u incidentu u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. Strpan je u zatvor, a Bosna i Hercegovina je, s jedne strane, nijekala da je u pritvoru, a s druge se požurila sama podnijeti zahtjev za izručenje Ganića, kako ne bi pao u ruke pravosuđu Srbije koja je, naravno, zahtjev podnijela. Hrvatska je, po navici, šutjela kao ona stvar. Iako bi i hrvatsko pravosuđe imalo što priupitati toga Ganića - da su se državni odvjetnici u ovih 17 godina sjetili pokrenuti ozbiljnu istragu. Naravno, ne smijemo zaboraviti da je to i nazivom odvjetnik države, političke tvorbe, dakle zastupnik njezinih političkih interesa, a ne pravde, kamoli pravičnosti.
Ima informiranijih koji mogu reći koliko je Ganić osobno pridonio bošnjačko-hrvatskom ratu u Bosni i Hercegovini, koji je nanio silne štete hrvatskim interesima, a koliko su pridonijeli drugi bošnjački prvaci, od pokojnog Alije Izetbegovića naniže. Naravno, ne treba pritom zaboraviti ni udio hrvatskih političara, prije svega hercegovačkih, pri čemu su ceh također platili Hrvati, ponajviše u Bosni, odakle ih je protjerano odnosno izbjeglo oko 400.000. Bude li Ganić izručen Bosni i Hercegovini, ne vjerujem da će se o tome suviše pripovijedati.
Poticanje na nasilje
Ne mogu zaboraviti, međutim, da je u jeku tih sukoba Ganić obilazio arapske zemlje, huškajući protiv Hrvatske i Hrvata kao neprijatelja islama. Činio je to i u Alžiru, gdje su hrvatske tvrtke imale uposlenih radnika. Samo nekoliko dana nakon takva njegova huškačkog govora u Alžiru teroristi su upali u barake Hidroelektrinih radnika, skinuli još bunovnim radnicima gaće i poklali one koji nisu bili obrezani - ako je vjerovati onome što su pisale alžirske novine, na primjer El Watan.
Tako je, 14. prosinca 1993., barbarski ubijeno 12 hrvatskih radnika. Donedavni alžirski nadbiskup Henri Teissier služio je mise za duše ubijenih, uvršćujući ih u katoličke mučenike, žrtve smaknute zbog svoje vjere. Na žalost, meni se čini da nisu smaknuti prvenstveno zbog vjere, nego zato što su pripadali nacionalnosti koju je Ganić izbezumljeno mrzio, te zato što je to bio način da se hrvatskoj privredi nanese teška šteta - hrvatska poduzeća od tada nisu u Alžiru radila sljedećih sedam godina i tek su se od zadnje godine prošlog stoljeća počela opet polako i postupno vraćati na to tržište.
Na Ganićevu vjerojatnu ulogu u adresiranju tog masakra upozoravao sam i onda, prije 17 godina, i kasnije, u više navrata - ali hrvatsko pravosuđe nije bilo za to zainteresirano.
Spletke tajne policije
Naravno, nisam sudac i nemam nepobitne dokaze. Sudovi i postoje zato da ih utvrde, a u urednim zemljama postoje i tužilaštva ili slična tijela koja to istražuju, postavljajući se, zapravo, u ulogu žrtvinih, a ne državnih odvjetnika.
Umjesto pravosudnim putom, Hrvatska je radije reagirala i sama nasiljem. Odlučila je pomrsiti konce muslimanskim teroristima, ali ni njima sudskim putem, nego spletkama tajnih policija, koje su se u nas pokazale i opasno nespretnima.
I prije kobnog atentata na Svjetski trgovinski centar ili Dvojne nebodere 11. rujna 2001. Sjedinjene Države Amerike počele su otimati, mučiti i ubijati muslimane optužene ili samo okrivljene za terorizam - a Hrvatska se prva pridružila tim “posebnim isporukama”: tu su praksu, ako je vjerovati svojedobnim (i zasad neopovrgnutim) rekonstrukcijama milanskog Corrierea della Sera, inaugurirali režimi Billa Clintona i Franje Tuđmana, uz barem umiješanost tadašnje talijanske vlade Lamberta Dinija.
Posebne isporuke
Prva “isporučena” žrtva je, po tome, bio Fouad Talaat Qassem, zvan “Abu Talal”, za koga su hrvatske vlasti tvrdile da su ga protjerale 14. rujna 1995., pa mu se zatim “izgubio trag”. On je, međutim, ukrcan na američki brod, vjerojatno u Rijeci, odveden u Egipat, i ondje mu se zaista “izgubio trag”.
Mjesec dana kasnije, 20. listopada, eksplodirao je automobil s eksplozivom ispred Policijske uprave u Rijeci. Jedan od atentatora je poginuo, drugi je teško ozlijeđen, a raznovrsne ozljede pretrpjelo je 28 hrvatskih građana.
Naravno, aspekti “posebnih isporuka” također su “promakli” hrvatskome pravosuđu.
Bezbroj puta se pokazalo da ono što nije raščišćeno pravosudno nerijetko stigne na naplatu kasnije, pa i olovom ili semteksom.
Sva sreća da bar u inozemstvu ima sudova, pa i za Ganića.
Piše: Inoslav Bešker
Zapravo, ako ćemo biti grubi, da je politici daleko unosniji lažni ili naprosto kancelarijski branitelj, čiji će glas na izborima pridržati kesu strankama na vlasti, nego zaklani hrvatski radnik koji je imao tu nesreću da ga je poslodavac uputio u zlo doba na zlo mjesto, ne upozorivši ga da bi mu obrezan ud spasio glavu onda kada je Ganić obilazio Mediteran i huškao muslimane svih zemalja protiv Hrvata.
Ejup Ganić (64) - za one koji su zaboravili ili još nisu bili dovoljno odrasli - Bošnjak je iz Novopazarskog sandžaka (jedinog sandžaka turske Bosne koji 1878. nije unesen u Austro-Ugarsku, pa je 1912. podijeljen između Srbije i Crne Gore, koje su tako stekle zajedničku granicu, na višestranu nesreću). K tome je i akademik, radio je na MIT-u, bio profesor na sveučilištima, među inima na Državnome u Illinoisu i na Lomonosovu. Dakle, bez olakotnih okolnosti na koje bi smio pretendirati neobrazovan glupan s političkim instinktom (i Koljević i Plavšić su bili istaknuti znanstvenici; pametan je kadar učiniti više štete nego 1000 budala).
Nalog iz Srbije
Bio je ratni član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, bio je predsjednik i potpredsjednik Federacije BiH, predsjednik je Zajednice univerziteta Bosne i Hercegovine. Specijalist je za prijenos vreline - to je opisivao u fizici, to je radio u politici. Aferim.
Ganić je zaustavljen prvog dana ožujka na londonskom aerodromu Heathrow. Sustigao ga je uhidbeni nalog Srbije, koja ga optužuje da je kriv za smrt najmanje 18 vojnika JNA 3. svibnja 1992. godine u incidentu u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. Strpan je u zatvor, a Bosna i Hercegovina je, s jedne strane, nijekala da je u pritvoru, a s druge se požurila sama podnijeti zahtjev za izručenje Ganića, kako ne bi pao u ruke pravosuđu Srbije koja je, naravno, zahtjev podnijela. Hrvatska je, po navici, šutjela kao ona stvar. Iako bi i hrvatsko pravosuđe imalo što priupitati toga Ganića - da su se državni odvjetnici u ovih 17 godina sjetili pokrenuti ozbiljnu istragu. Naravno, ne smijemo zaboraviti da je to i nazivom odvjetnik države, političke tvorbe, dakle zastupnik njezinih političkih interesa, a ne pravde, kamoli pravičnosti.
Ima informiranijih koji mogu reći koliko je Ganić osobno pridonio bošnjačko-hrvatskom ratu u Bosni i Hercegovini, koji je nanio silne štete hrvatskim interesima, a koliko su pridonijeli drugi bošnjački prvaci, od pokojnog Alije Izetbegovića naniže. Naravno, ne treba pritom zaboraviti ni udio hrvatskih političara, prije svega hercegovačkih, pri čemu su ceh također platili Hrvati, ponajviše u Bosni, odakle ih je protjerano odnosno izbjeglo oko 400.000. Bude li Ganić izručen Bosni i Hercegovini, ne vjerujem da će se o tome suviše pripovijedati.
Poticanje na nasilje
Ne mogu zaboraviti, međutim, da je u jeku tih sukoba Ganić obilazio arapske zemlje, huškajući protiv Hrvatske i Hrvata kao neprijatelja islama. Činio je to i u Alžiru, gdje su hrvatske tvrtke imale uposlenih radnika. Samo nekoliko dana nakon takva njegova huškačkog govora u Alžiru teroristi su upali u barake Hidroelektrinih radnika, skinuli još bunovnim radnicima gaće i poklali one koji nisu bili obrezani - ako je vjerovati onome što su pisale alžirske novine, na primjer El Watan.
Tako je, 14. prosinca 1993., barbarski ubijeno 12 hrvatskih radnika. Donedavni alžirski nadbiskup Henri Teissier služio je mise za duše ubijenih, uvršćujući ih u katoličke mučenike, žrtve smaknute zbog svoje vjere. Na žalost, meni se čini da nisu smaknuti prvenstveno zbog vjere, nego zato što su pripadali nacionalnosti koju je Ganić izbezumljeno mrzio, te zato što je to bio način da se hrvatskoj privredi nanese teška šteta - hrvatska poduzeća od tada nisu u Alžiru radila sljedećih sedam godina i tek su se od zadnje godine prošlog stoljeća počela opet polako i postupno vraćati na to tržište.
Na Ganićevu vjerojatnu ulogu u adresiranju tog masakra upozoravao sam i onda, prije 17 godina, i kasnije, u više navrata - ali hrvatsko pravosuđe nije bilo za to zainteresirano.
Spletke tajne policije
Naravno, nisam sudac i nemam nepobitne dokaze. Sudovi i postoje zato da ih utvrde, a u urednim zemljama postoje i tužilaštva ili slična tijela koja to istražuju, postavljajući se, zapravo, u ulogu žrtvinih, a ne državnih odvjetnika.
Umjesto pravosudnim putom, Hrvatska je radije reagirala i sama nasiljem. Odlučila je pomrsiti konce muslimanskim teroristima, ali ni njima sudskim putem, nego spletkama tajnih policija, koje su se u nas pokazale i opasno nespretnima.
I prije kobnog atentata na Svjetski trgovinski centar ili Dvojne nebodere 11. rujna 2001. Sjedinjene Države Amerike počele su otimati, mučiti i ubijati muslimane optužene ili samo okrivljene za terorizam - a Hrvatska se prva pridružila tim “posebnim isporukama”: tu su praksu, ako je vjerovati svojedobnim (i zasad neopovrgnutim) rekonstrukcijama milanskog Corrierea della Sera, inaugurirali režimi Billa Clintona i Franje Tuđmana, uz barem umiješanost tadašnje talijanske vlade Lamberta Dinija.
Posebne isporuke
Prva “isporučena” žrtva je, po tome, bio Fouad Talaat Qassem, zvan “Abu Talal”, za koga su hrvatske vlasti tvrdile da su ga protjerale 14. rujna 1995., pa mu se zatim “izgubio trag”. On je, međutim, ukrcan na američki brod, vjerojatno u Rijeci, odveden u Egipat, i ondje mu se zaista “izgubio trag”.
Mjesec dana kasnije, 20. listopada, eksplodirao je automobil s eksplozivom ispred Policijske uprave u Rijeci. Jedan od atentatora je poginuo, drugi je teško ozlijeđen, a raznovrsne ozljede pretrpjelo je 28 hrvatskih građana.
Naravno, aspekti “posebnih isporuka” također su “promakli” hrvatskome pravosuđu.
Bezbroj puta se pokazalo da ono što nije raščišćeno pravosudno nerijetko stigne na naplatu kasnije, pa i olovom ili semteksom.
Sva sreća da bar u inozemstvu ima sudova, pa i za Ganića.
četvrtak, ožujka 11, 2010
NAKON PUNIH 17 GODINA: Podignuta optužnica za zločine u Trusini
Državno tužiteljstvo podiglo je optužnicu protiv Mensura Memića, Dževada Salčina i Senada Hakalovića zbog ratnog zločina počinjenog 1993. godine u selu Trusina kod Konjica.
Prema navodima još nepotvrđene optužnice, sva trojica osumnjičenih su, kao pripadnici Specijalnog odreda “Zulfikar” i 45. brdske brigade “Neretvica” Armije BiH, 16. travnja 1993. godine na području sela Trusina sudjelovali u zarobljavanju i strijeljanju civila i zarobljenih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane.
Tužiteljstvo BiH smatra da je “prigodom dobro isplaniranog i pripremljenog napada na civilno stanovništvo sela Trusina ubijeno 18 civila i četiri bojovnika HVO-a koja su se prethodno predala”. Također, navodi se u optužnici, četiri osobe su ranjene, među kojima i dvoje djece.
Memiću, Salčinu i Hakaloviću Državno tužiteljstvo na teret stavlja zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika.
Za isti zločin osumnjičeni su Nedžad Hodžić, Nihad Bojadžić, Jusuf Hadžalija i Zulfikar Ališpago, ali Tužiteljstvo BiH još nije okončalo istragu protiv njih. Svi osumnjičeni su u pritvoru osim Hadžalije i Hodžića, kojima su izrečene mjere zabrane.
Prema pisanju medija, u Sjedinjenim Američkim Državama su uhićeni Rasema Handanović i Edin Džeko, koji su također osumnjičeni za isti zločin.
Optužnica protiv Memića, Salčina i Hakalovića proslijeđena je Sudu BiH na potvrđivanje, kao i prijedlog za produženje pritvora, piše BIRN.
bitno.ba l poskok.info
Prema navodima još nepotvrđene optužnice, sva trojica osumnjičenih su, kao pripadnici Specijalnog odreda “Zulfikar” i 45. brdske brigade “Neretvica” Armije BiH, 16. travnja 1993. godine na području sela Trusina sudjelovali u zarobljavanju i strijeljanju civila i zarobljenih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane.
Tužiteljstvo BiH smatra da je “prigodom dobro isplaniranog i pripremljenog napada na civilno stanovništvo sela Trusina ubijeno 18 civila i četiri bojovnika HVO-a koja su se prethodno predala”. Također, navodi se u optužnici, četiri osobe su ranjene, među kojima i dvoje djece.
Memiću, Salčinu i Hakaloviću Državno tužiteljstvo na teret stavlja zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika.
Za isti zločin osumnjičeni su Nedžad Hodžić, Nihad Bojadžić, Jusuf Hadžalija i Zulfikar Ališpago, ali Tužiteljstvo BiH još nije okončalo istragu protiv njih. Svi osumnjičeni su u pritvoru osim Hadžalije i Hodžića, kojima su izrečene mjere zabrane.
Prema pisanju medija, u Sjedinjenim Američkim Državama su uhićeni Rasema Handanović i Edin Džeko, koji su također osumnjičeni za isti zločin.
Optužnica protiv Memića, Salčina i Hakalovića proslijeđena je Sudu BiH na potvrđivanje, kao i prijedlog za produženje pritvora, piše BIRN.
bitno.ba l poskok.info
Dvostruka mjerila: BiH zaboravila na dužnosnike Herceg-Bosne i HVO-a
Slučaj Ejuba Ganića, člana ratnog Predsjedništva BiH, pored činjenice da je digao na noge dio sadašnjeg državnog vrha koji je spreman pravno i financijski pomoći njegovoj obrani, otkrio je i zabrinjavajuću tendenciju prema kojoj se država BiH mnogo više skrbi za visoke dužnosnike iz, uvjetno rečeno, bošnjačkog korpusa.
Iako se radi o nešto izmijenjenim okolnostima, u vrijeme kada je u Den Haag putovala hrvatska skupina na čelu s bivšim ministrom vanjskih poslova BiH Jadrankom Prlićem, reakcija službenog bh. vrha je izostala.
Manjak pozornosti
BiH nije mnogo uradila za skupinu bivših visokih dužnosnika Hrvatske zajednice Herceg Bosne, tvorevine čija je prva zadaća bila obrana područja te iste BiH od agresije JNA, upozorio je izaslanik HDZ-a BiH u državnom Domu naroda Ivo Miro Jović, naglasivši kako nije problem financiranja obrane, nego nedostatak pozornosti spram onog što se događa u Haagu.
''Jasno je koliko se malo pozornosti pridaje ljudima i njihovoj žrtvi koju podnose u Haagu'', smatra Jović, kojeg posebno smeta činjenica što je šestorka često unaprijed osuđivana, dok su oni koji su počinili zločine na drugoj strani amnestirani.
Čak što više, krvavi događaji u kojima su stradali Hrvati uopće se ne nazivaju zločinima, tvrdi Jović.
Nitko ne diže glas
Mnogo nezadovoljniji odnosom državnog vrha spram obrane bošnjačkih kadrova osumnjičenih za ratne zločine su predstavnici srpskog naroda, koji upozoravaju kako je nepojmljivo da se u obranu osumnjičenih za zločine stavljaju i državne institucije, dok isto nije slučaj kada su u pitanju Srbi ili Hrvati.
Prema riječima Slavka Jovičića, zastupnika SNSD-a u državnom Parlamentu, činjenica je da je politički vrh Bošnjaka stao u obranu Ganića, koji čak nije ni optužen, pa se čak traži i da Parlament BiH stane iza ovoga.
Istodobno dok su Hrvati i Srbi uhićivani, nitko iz institucija BiH, nije digao glas, istaknuo je Jovičić, koji sada želi da se ispita tko je Ganiću dao diplomatsku putovnicu i na čiji trošak idu djelatnici Harisa Silajdžića u London.
''Jasno da su reakcije oštre kada je u pitanju netko iz bošnjačkog naroda te se čak prijeti i prekidom diplomatskih aktivnosti sa Srbijom, dok se prilikom uhićenja Hrvata i Srba prave spektakli i manifestacije'', tvrdi Jovičić, koji usput izražava sumnju u to da su pred zakonom u našoj zemlji jednaki pripadnici svih triju konstitutivnih naroda.
S druge strane, budući da se Herceg Bosna kao tvorevina u kontekstu suđenja šestorici Hrvata često osuđuje među bošnjačkim političarima, Ivo Miro Jović podsjeća da se tu radi o legalnom i legitimnom tijelu Hrvata u BiH, čiji je slijednik nakon Washingtonskog sporazuma postala Federacija, piše Dnevni list.
Manjak pozornosti
BiH nije mnogo uradila za skupinu bivših visokih dužnosnika Hrvatske zajednice Herceg Bosne, tvorevine čija je prva zadaća bila obrana područja te iste BiH od agresije JNA, upozorio je izaslanik HDZ-a BiH u državnom Domu naroda Ivo Miro Jović, naglasivši kako nije problem financiranja obrane, nego nedostatak pozornosti spram onog što se događa u Haagu.
''Jasno je koliko se malo pozornosti pridaje ljudima i njihovoj žrtvi koju podnose u Haagu'', smatra Jović, kojeg posebno smeta činjenica što je šestorka često unaprijed osuđivana, dok su oni koji su počinili zločine na drugoj strani amnestirani.
Čak što više, krvavi događaji u kojima su stradali Hrvati uopće se ne nazivaju zločinima, tvrdi Jović.
Nitko ne diže glas
Mnogo nezadovoljniji odnosom državnog vrha spram obrane bošnjačkih kadrova osumnjičenih za ratne zločine su predstavnici srpskog naroda, koji upozoravaju kako je nepojmljivo da se u obranu osumnjičenih za zločine stavljaju i državne institucije, dok isto nije slučaj kada su u pitanju Srbi ili Hrvati.
Prema riječima Slavka Jovičića, zastupnika SNSD-a u državnom Parlamentu, činjenica je da je politički vrh Bošnjaka stao u obranu Ganića, koji čak nije ni optužen, pa se čak traži i da Parlament BiH stane iza ovoga.
Istodobno dok su Hrvati i Srbi uhićivani, nitko iz institucija BiH, nije digao glas, istaknuo je Jovičić, koji sada želi da se ispita tko je Ganiću dao diplomatsku putovnicu i na čiji trošak idu djelatnici Harisa Silajdžića u London.
''Jasno da su reakcije oštre kada je u pitanju netko iz bošnjačkog naroda te se čak prijeti i prekidom diplomatskih aktivnosti sa Srbijom, dok se prilikom uhićenja Hrvata i Srba prave spektakli i manifestacije'', tvrdi Jovičić, koji usput izražava sumnju u to da su pred zakonom u našoj zemlji jednaki pripadnici svih triju konstitutivnih naroda.
S druge strane, budući da se Herceg Bosna kao tvorevina u kontekstu suđenja šestorici Hrvata često osuđuje među bošnjačkim političarima, Ivo Miro Jović podsjeća da se tu radi o legalnom i legitimnom tijelu Hrvata u BiH, čiji je slijednik nakon Washingtonskog sporazuma postala Federacija, piše Dnevni list.
srijeda, ožujka 03, 2010
Ustavni progon BiH Hrvata
Ustavni progon hercegbosanskih Hrvata iz Republike Hrvatske, što ga je godinama poticala uglavnom oporbena politička elita, a na posljetku prihvatila i Vlada, donijet će nevolje ne samo Hrvatima, koji su ostali izvan granica matične države, nego i samoj Republici Hrvatskoj. Zbog neravnopravna položaja u Bosni i Hercegovini, a sad politički napušteni i zakonski diskriminirani u Hrvatskoj, hercegbosanski Hrvati su prisiljeni na teritoriju, koji je većinski u njihovim rukama, formirati vlastitu federalnu jedinicu. Bošnjačka ratna politika i poslijeratni sarajevski unitarizam potisnuli su Hrvate iz mnogih dijelova središnje Bosne pa će im teritorij od Drvara preko Mostara do Stoca ostati jedina uporišna točka. Nakon diskriminirajućih odluka u Hrvatskom saboru, njihove opravdane zahtjeve mogu trenutno čak i zaustaviti sarajevski i međunarodni pritisci, nu težnje naroda nikad ne će spriječiti pa će svako demokratsko očitovanje volje ići u prilog njihovu osamostaljenju.
Prekogranično neprijateljsko raspoloženje te stalni bošnjački pritisci prisilit će hercegbosanske Hrvate da vlastite probitke usklade s Republikom Srpskom, a njihov neriješen status u BiH do unedogled će otezati možebitni ulazak ove zemlje u Europsku uniju. Dogovor s Republikom Srpskom ojačat će legitimne težnje obaju kršćanskih naroda da se izvuku ispod bošnjačke, dakle muslimanske dominacije. Tim savezom, koji na širem regionalnom planu, naravno ide u prilog Srbiji, znatno bi podigao strateški ugled Beogradu, koji bi praktično u svom okruženju imao muslimansku državicu. Dakle, upravo položaj koji ratom nije uspio izboriti. Osim pacifikacije Bošnjaka, koji su zbog sve utjecajnijega fundamentalizma postali ozbiljnom prijetnjom Europi, u mnogo čemu bi se promijenio i geostrateški položaj Republike Hrvatske. Osim maloga muslimanskog otočića oko Bihaća, Hrvatska bi na svojim ionako dugim granicama imala Srbiju, Republiku Srpsku i hercegbosanske Hrvate, koji, ako žele opstati moraju čuvati svoj vlastiti probitak, a to je savez s Republikom Srpskom i Srbijom.
Kako u prijepornim pograničnim dijelovima Republike Hrvatske živi srpska manjina, koja je teritorijalno, etnički, gospodarski i kulturno naslonjena na Republiku Srpsku u budućnosti bi mogle rasti tenzije za regionalnim, a kasnije, vjerojatno i teritorijalnim povezivanjem. Budući da Srbija, ali i Republika Srpska imaju snažna politička uporišta u mnogim središtima Europske unije Hrvatska bi se u slučaju bilo kakvih prijepornih pitanja mogla naći u vrlo nezavidnu položaju. Ne treba ispustiti iz vida ni činjenicu koliko je Srbija strateški ojačala izgradnjom ruskoga plinovoda Južni potez, kao i snažnom udjelu ruskoga kapitala u svim važnijim gospodarskim granama u Republici Srpskoj. Odluke Hrvatskoga sabora o izgonu hercegbosanskih Hrvata iz Republike Hrvatske prati snažna medijska potpora, a ta se propaganda o navodnoj pljački državnoga proračuna, socijalnim davanjima i beskrajnoj financijskoj pomoći sustavno prelijeva u sve narodne slojeve pa neupućeni narod krivnju za vlastiti bijedan položaj, u potrazi za žrtvenim janjetom krivca pronalazi u hercegbosanskim Hrvatima. To sljepilo dugoročno će omogućiti bilo koji prodor s istoka, a ucijenjenoj Hrvatskoj, koja ionako ne vidi gdje se nalazi, tek će pružiti zadovoljstvo, kako su joj za još jednu povijesnu nedaću krivi Hercegovci.
U medijskoj histeriji najdalje su otišla glasila u rukama inozemnoga kapitala, koja ionako vode politike svojih gospodara. Neki su posljednjih dana, očito osokoljeni Vladinim najavama, nakon višegodišnjeg rasipanja mržnje prema Hercegovcima, naglo stali u njihovu navodnu zaštitu. Nu motiv tog naglo probuđena pokroviteljstva, nije zalaganje za jednakopravan položaj Hrvata u BiH, nego novi poticaj da se krivnja za nevolje hercegbosanskih Hrvata svali na cjelokupnu politiku Zagreba, a posebno na politiku Franje Tuđmana, koji je u Daytonskom sporazumu ugradio obrambeni mehanizam kroz posebne veze između Republike Hrvatske i Federacije BiH. Nu taj sporazum su suspendirali Ivica Račan i Stjepan Mesić, a na njegovoj provedbi nisu inzistirale ni postračanovske vlasti. U pozadini ovakvih optužaba skriva se opravdavanje bošnjačkih zločina nad Hrvatima u središnjoj Bosni i dolini rijeke Neretve, a koji su planski izvedeni, kako bi bošnjački politički vrh, nakon što je u ratu izgubio teritorije od Srba, manjak prostora nadoknadio od Hrvata. Nu od ovakve politike, koju desetak posljednjih godina vode hrvatske vlasti, na kraju će najmanje koristi imati sami Hrvati, ali i Bošnjaci.
Mate Kovačević
Hrvatsko slovo
HRT i Senad Pećanin u filmu Bosanski vukodlak II !
Apsolutno se slažem sa duhovnim vođom velikobosanske misli Senadom Pećaninom što ne dozvoljava da se onih par odrpanih muslimanskih jadnika s Maoče naziva islamskim fundamentalistima. Tu časnu titulu on kao vrhovni selefija Bosne i sve ostale vehabije s FTV-a ipak prije zaslužuju...
piše: Nikola Zirdum l poskok.info
Čudno je da nitko od uglednih pera kako u RH tako i u BiH nije reagirao na gostovanje Senada P., urednika BH Dana, u nedjeljnoj Stankovićevoj pećnici u kojem je iz pozicije uglednika građanina željnog multikulturčenja prijetio turčenjem u slučaju da se Bošnjacima dodijeli nacionalna džrava. Odavno tako lijepo, na tanane i tako radikalno u glavu, još od teferiča Emira Hadži H. u hrvatski eter nije prodimila unitarna bosanska ideja. Na koju nije bilo reakcije nekog značajnijeg hrvatskog pera. Dežurni i beskrupulozni detektori licemjerja u RH i pljuvači po svemu i svačemu, još uvijek su slabi jedino na Sarajevo i brendiranu patnju koju taj ucviljeni g(r)ad već godinama uspješno izvozi u svijet kao svoj glavni izvozni proizvod.
Konstantna akutna bol koja ne jenjava, tragedija, patnja i imidž žrtve zaštitni su znak Sarajeva u užem smislu i ujedno BH muslimana u širem. To je taj muslimanski outfit za vanka. Unutra u tamnom vilajetu zvanom Sarajevo događa se nešto posve drugo. Žrtva je postala silovatelj. I već 20 godina čisti sve nebošnjačko i nevelikobosansko iz sebe. Ako im to kažeš u facu, ako samo slučajno primjetiš da je Sarajevo od pet gradova u BiH etnički najhomogeniji i da se još uvijek etnički bistri, nazovu te tada fašistom, sarajevofagom i šovinisitičkim nacionalistom koji ne želi dobro BiH.
U mainstream medijima koji su opet listom smješteni u Sarajevu samo je takvima dozvoljeno primjećivati. I to za naše pare. I dijeliti lekcije drugima. S te strane ne čudi naklonjenost medijskog Zagreba medijskom Sarajevu. Oni se naprosto vole javno. Jednako kao što Sarajevo dijeli fermane ostatku BIH tako i Zagreb popuje ostatku Hrvatske. I Hrvata. Svaki napad na Zagreb doživljava se kao napad na svetinju, na potkopavanje hrvatske ideje i države. Iako Zagreb s hrvatskom idejom i s ostatkom Hrvatske dijeli sve manje zajedničkog i nacionalnog. A od iste te države i činjenice da je glavni grad sve više uzima. I Split i Osijek i Vukovar i Dubrovnik i Rijeka imaju jednako valjane razloge kritizirati unitarističku politiku službenog Zegeja isto onako kao što Mostar i Banjaluka i Tuzla i Zenica kritiziraju unitarno Sarajevo.
Sarajevo - najopskurnija i najnetolerantnija metropola na Balkanu bez obzira na sve što se događa u njoj vješto prikriva vlastitu teheranizaciju. Sarajlije i Bošnjake se propituje s posebnom pažnjom. O njima se piše s etički posebno fabriciranim normama. Njihove spaljene kuće stotinu puta su spominjanije u medijima od hrvatskih i srpskih.
Većina Hrvata i Mladohrvatića u RH ne zna nabrojati niti jedno spaljeno hrvatsko selo u BiH. Dok za Ahmiće npr. znaju svi, Trusina je u RH nepoznat pojam iako su istog jutra u Trusini poklana hrvatska djeca kad i u Ahmićima muslimanska.
Tako smo došli do zaključka kako "u regionu" postoje In i Out tragedije. Popularna i nepopularna silovanja. Zanimljive i bezlične smrti. Interesantna i kirurški dosadna obredna klanja. Jednako kao što je na svjetskoj razini recimo Haiti trenutno posve IN. Iako u svijetu od gladi umire šest milijuna djece godišnje cijeli licemjerni Zapad danas nariče nad 300.000 Haićana. A za Zapadom odmah nariče i 4 milijuna Hrvata koji uporno žele biti IN. I dok nariču nad Haićanima ne primjećuju da im tu u susjedstvu neko uništava vlastite sunarodnjake. Međutim tragedija Hrvata u BiH jednostavno nije IN. Dođe čovjeku da mu bude žao što nije Haićanin. Ali ako nemoš biti Haićanin uvijek možeš biti BH musliman, ili u manjoj mjeri barem suosjećati s njima. Biti prijatelj Bosne to ti danas dođe k'o biti Pravednik među narodima. Pogotovo ako si Srbin ili Hrvat i umakao si prste 90-ih u rat u BiH recimo kako Mesić, bio si visoko rangiran i AID te drži u šaci. A tebi se ne da u Haag...
Suosjećanje je utoliko poželjnije ako ne suosjećaš sa žrtvama vlastitog naroda i forsiraš isključivo tragediju muslimanske žrtve.
Ima tu i nekakve egzotike. Otvoriti temu na dan nezavisnosti o tome kako usred BIH postoji islamska država Maoča unutar sekularne BiH u kojoj se školuje po jordanskom programu i sudi po šerijatskom pravu nije uopće popularno. Puno je egzotičnije snimiti film o slatkoj ljubavnoj priči koju razara selefijstvo.
Zašto bi netko snimio istiniti horor o ludom selefiji koji upada u hrvatsku kuću za Badnjak i pobije jednim mahom cijelu familiju kada se umjesto toga može snimiti dobra ljubavna drama? Zamislite da je prije par godina nekakav ustašoid Ante zaluđen nekakvom nacikrižarskom idejom upao u muslimansku kuću na Bajram i pobio svako živo muslimanče u njoj? Kako bi Matanić omastio brk! Kako bi padali Zlatni medvjedi čovječe! Zapravo je velika šteta za hrvatski film što Muamer Topalović nije Hrvat a pobijena obitel Anđelić muslimanska.
Biti bosanski musliman slavenske krvi koja u trenutku punog mjeseca, ili kad se magla spusti, postaje saudijska krv, to je totalni SF, baš ono vukodlačka kafkijanska štorija o preobraženju koja puni naslovnice i kino sale.
A upravo taj detalj - javna fundamentalistička prijetnja Senada Pećanina o tome kako Zapad a ni Zagreb ne smiju vjerovati kako se tolerantni i sekularni muslimanski živalj neće preobraziti u vehabi vukodlake ukoliko im se odredi život u vlastitoj nacionalnoj republici pokazala je pravo fundamentalisitčko lice Bin Pećanina.
Koje li milosti. Kojeg li vizionarstva nasred Sarajeva. Kojeg li ukazanja i dara od samog Allaha. On, Senad Bin Pećanin ima karizmu Novog Proroka, gotovo kao Šćepan Mesić, da je u stanju zaviriti u svaku ponaosob dušu muslimanskog čovjeka i predvijeti kolektivnu preobrazbu mirnih i žrtvovanih muslimanskih ljudi u opake nosače bombi i rezače grla ukoliko ih se natjera da žive u vlastitoj nacionalnoj državi. Inšallah Senade! إن شاء الله !
Na taj način potvrdio je Pećanin ogroman prijezir prema vlastitu narodu. Isto koji je izrekao i Mesić. Muslimanski narod u BIH njih dva smatraju jedinim narodom na svijetu koji ne želi vlastitu nacionlanu republiku. Smatraju ga potom divljim narodom u kjem tinja krv likana spremna na preobrazbu, narodom koji je miran samo u situaciji dok može upravljati drugima i nametati drugima svoj sistem vrijednosti. Kada bi postao samodostatan i republički uokviren gubi svoj smisao nametanja, fundamentalni smisao Islama kao takvog koji pored ispovjedanja vjere ima i trajnu zadaću nametanja svog sustava i vrijednosti življenja drugima a koji se u slučaju bh muslimana savršeno poklopio s nacionalizmom većinske nacije koja perfidno isti taj nacionalizam gura pod ideju građanske države BIH.
Senad je po političkom određenju navodni socijalist. I navodno je za bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti. Nije za etnofederalno uređenje BIH. Vjeruje da se narodi u BIH ipak vole i da su za sve krive političke elite. Smatra da je očuvanje "Bosne" ideja nad idejama. I tu ideju zagovara i kao interes RH i Srbije. Iako je fundamentalist velikograđanske BIH ekstremizam pripisuje drugima. I zagovara Utopiju.
Nekada davno prije Vehabija u BiH, a i šire, postojao je također fundamentalistički soj ideologa koji su vjerovali u komunizam i marksizam. Smatrali su da će ideja radništva i socijalnog nadići nacionalna pitanja. Pa su 90-ih lupili glavom o zemlju. Danas su se "demokratizirali" i umjesto jednoumlja dociraju o demokraciji i višestranačju. To njihovo zatiranje činjenica i zagovaranje utopije državu koju su stvarali skupo je koštalo. I nestala je u krvi. Ali utopijska matrica nije izišla iz njih. Jednako kao što su tada utopistički vjerovali u nadideju radništva danas vjeruju u ideju nadnacionalne građanske države. I pored ovolikih masovnih grobnica i dalje su zadivljeni multieničkim BH društvom. Odrekli su se radništva i samoupravljanja, prihvatili kapitalizam ali su ostali utopisti. Doduše ovaj put ne iz ideala nego iz jednostavne kapitalističke računice. Građanski utopizam danas je dobro plaćena ideologija. Koju jednako dobro financira i Zapad i saudijsko vehabijski kapital. Jedan od takvih plaćenih utopista je i Senad Pećanin, fundamentalističko dijete nekadašnjih samoupravljača, svjesno fundamentalizma u sebi koje tinja. I koje mu je babo ostavio u nasljeđe.
Drmao je onomad jednom državom još jedan takav Utopist. Bio je također navodni socijalist.Da bi se na kraju ispostavilo da je i on nacionalistički vukodlak. I on je govorio kako je očuvanje države iznad svega. I da je građansko iznad nacionalnog. Isto kao i Pećanin. I njemu je građansko prdoklačenje bio eufemizam za većinski nacionalizam većinskog naroda. A onda se jedan dan za vrijeme punog mjeseca preobrazio. Izišao pred narod, iskezio zube, digao kandžu i zarežao: "Nitko ne sme da vas bije!" Rulja je podivljala. Frajer se zvao Slobodan. Umro je u Haagu. Neki govore da mu je u želudcu pronađena srebrna kuglica. Pokopan je ispod lipe u Požarevcu. Mise za njeg su date...
Nije stoga fundamentalist onaj jadnik iz Gornje Maoče niti su oni prijetnja Bosni i Hercegovini. Prava prijetnja Bosni i Hercegovini jedinoj pravoj višenacionalnoj državi na Balkanu jeste Pećanin i ljudi slične mozgovne konstelacije. Zagovornici građanskog fundamentalizma koji po zadatku nalogodavca ignoriraju stvarnost BIH. Zemlje u kojoj nacionalističke orgije nikad nisu prestale. I čiji se nacionalizmi ne mogu rješiti ignoriranjem. Stvarnost zemlje u nestajanju.
Tako slijepo ignorirati činjenicu da je BiH sve manje država a sve više i više protektorat u kojem se grade kineski zidovi između tri odvojena etnosa mogu samo fundamentalisti. Gurati utopijski građanski fundamentalizam kao nadideju i nadnacionalni plašt ideji konsocijacije triju nacija u današnje vrijeme nekakvih demokratskih europskih dosega, pa čak i pored triju europskih primjera kako se uređuju multinacionalna društva (Belgija, Švicarska, Španjolska) pilanje je grane na kojoj sjediš i apsolutni prijezir prema opstanku kakve takve vlastite države. Onaj tko ne želi vidjeti stvarnost BIH i suočiti se s prošlošću da bi se izvukla nekakva rješenja za budućnost taj ne želi dobro Bosni i Hercegovini. Nego joj želi brzu smrt.
Da se Banjaluke pita Senad P. bio bi idući bošnjački član predsjedništva BIH. Po Slobodanovom receptu do raspada Senadove zemlje. Kada će početi vrijeme bosanskih selafija i vukodlaka...Moonlight II!
piše: Nikola Zirdum l poskok.info
Čudno je da nitko od uglednih pera kako u RH tako i u BiH nije reagirao na gostovanje Senada P., urednika BH Dana, u nedjeljnoj Stankovićevoj pećnici u kojem je iz pozicije uglednika građanina željnog multikulturčenja prijetio turčenjem u slučaju da se Bošnjacima dodijeli nacionalna džrava. Odavno tako lijepo, na tanane i tako radikalno u glavu, još od teferiča Emira Hadži H. u hrvatski eter nije prodimila unitarna bosanska ideja. Na koju nije bilo reakcije nekog značajnijeg hrvatskog pera. Dežurni i beskrupulozni detektori licemjerja u RH i pljuvači po svemu i svačemu, još uvijek su slabi jedino na Sarajevo i brendiranu patnju koju taj ucviljeni g(r)ad već godinama uspješno izvozi u svijet kao svoj glavni izvozni proizvod.
Konstantna akutna bol koja ne jenjava, tragedija, patnja i imidž žrtve zaštitni su znak Sarajeva u užem smislu i ujedno BH muslimana u širem. To je taj muslimanski outfit za vanka. Unutra u tamnom vilajetu zvanom Sarajevo događa se nešto posve drugo. Žrtva je postala silovatelj. I već 20 godina čisti sve nebošnjačko i nevelikobosansko iz sebe. Ako im to kažeš u facu, ako samo slučajno primjetiš da je Sarajevo od pet gradova u BiH etnički najhomogeniji i da se još uvijek etnički bistri, nazovu te tada fašistom, sarajevofagom i šovinisitičkim nacionalistom koji ne želi dobro BiH.
U mainstream medijima koji su opet listom smješteni u Sarajevu samo je takvima dozvoljeno primjećivati. I to za naše pare. I dijeliti lekcije drugima. S te strane ne čudi naklonjenost medijskog Zagreba medijskom Sarajevu. Oni se naprosto vole javno. Jednako kao što Sarajevo dijeli fermane ostatku BIH tako i Zagreb popuje ostatku Hrvatske. I Hrvata. Svaki napad na Zagreb doživljava se kao napad na svetinju, na potkopavanje hrvatske ideje i države. Iako Zagreb s hrvatskom idejom i s ostatkom Hrvatske dijeli sve manje zajedničkog i nacionalnog. A od iste te države i činjenice da je glavni grad sve više uzima. I Split i Osijek i Vukovar i Dubrovnik i Rijeka imaju jednako valjane razloge kritizirati unitarističku politiku službenog Zegeja isto onako kao što Mostar i Banjaluka i Tuzla i Zenica kritiziraju unitarno Sarajevo.
Sarajevo - najopskurnija i najnetolerantnija metropola na Balkanu bez obzira na sve što se događa u njoj vješto prikriva vlastitu teheranizaciju. Sarajlije i Bošnjake se propituje s posebnom pažnjom. O njima se piše s etički posebno fabriciranim normama. Njihove spaljene kuće stotinu puta su spominjanije u medijima od hrvatskih i srpskih.
Većina Hrvata i Mladohrvatića u RH ne zna nabrojati niti jedno spaljeno hrvatsko selo u BiH. Dok za Ahmiće npr. znaju svi, Trusina je u RH nepoznat pojam iako su istog jutra u Trusini poklana hrvatska djeca kad i u Ahmićima muslimanska.
Tako smo došli do zaključka kako "u regionu" postoje In i Out tragedije. Popularna i nepopularna silovanja. Zanimljive i bezlične smrti. Interesantna i kirurški dosadna obredna klanja. Jednako kao što je na svjetskoj razini recimo Haiti trenutno posve IN. Iako u svijetu od gladi umire šest milijuna djece godišnje cijeli licemjerni Zapad danas nariče nad 300.000 Haićana. A za Zapadom odmah nariče i 4 milijuna Hrvata koji uporno žele biti IN. I dok nariču nad Haićanima ne primjećuju da im tu u susjedstvu neko uništava vlastite sunarodnjake. Međutim tragedija Hrvata u BiH jednostavno nije IN. Dođe čovjeku da mu bude žao što nije Haićanin. Ali ako nemoš biti Haićanin uvijek možeš biti BH musliman, ili u manjoj mjeri barem suosjećati s njima. Biti prijatelj Bosne to ti danas dođe k'o biti Pravednik među narodima. Pogotovo ako si Srbin ili Hrvat i umakao si prste 90-ih u rat u BiH recimo kako Mesić, bio si visoko rangiran i AID te drži u šaci. A tebi se ne da u Haag...
Suosjećanje je utoliko poželjnije ako ne suosjećaš sa žrtvama vlastitog naroda i forsiraš isključivo tragediju muslimanske žrtve.
Ima tu i nekakve egzotike. Otvoriti temu na dan nezavisnosti o tome kako usred BIH postoji islamska država Maoča unutar sekularne BiH u kojoj se školuje po jordanskom programu i sudi po šerijatskom pravu nije uopće popularno. Puno je egzotičnije snimiti film o slatkoj ljubavnoj priči koju razara selefijstvo.
Zašto bi netko snimio istiniti horor o ludom selefiji koji upada u hrvatsku kuću za Badnjak i pobije jednim mahom cijelu familiju kada se umjesto toga može snimiti dobra ljubavna drama? Zamislite da je prije par godina nekakav ustašoid Ante zaluđen nekakvom nacikrižarskom idejom upao u muslimansku kuću na Bajram i pobio svako živo muslimanče u njoj? Kako bi Matanić omastio brk! Kako bi padali Zlatni medvjedi čovječe! Zapravo je velika šteta za hrvatski film što Muamer Topalović nije Hrvat a pobijena obitel Anđelić muslimanska.
Biti bosanski musliman slavenske krvi koja u trenutku punog mjeseca, ili kad se magla spusti, postaje saudijska krv, to je totalni SF, baš ono vukodlačka kafkijanska štorija o preobraženju koja puni naslovnice i kino sale.
A upravo taj detalj - javna fundamentalistička prijetnja Senada Pećanina o tome kako Zapad a ni Zagreb ne smiju vjerovati kako se tolerantni i sekularni muslimanski živalj neće preobraziti u vehabi vukodlake ukoliko im se odredi život u vlastitoj nacionalnoj republici pokazala je pravo fundamentalisitčko lice Bin Pećanina.
Koje li milosti. Kojeg li vizionarstva nasred Sarajeva. Kojeg li ukazanja i dara od samog Allaha. On, Senad Bin Pećanin ima karizmu Novog Proroka, gotovo kao Šćepan Mesić, da je u stanju zaviriti u svaku ponaosob dušu muslimanskog čovjeka i predvijeti kolektivnu preobrazbu mirnih i žrtvovanih muslimanskih ljudi u opake nosače bombi i rezače grla ukoliko ih se natjera da žive u vlastitoj nacionalnoj državi. Inšallah Senade! إن شاء الله !
Na taj način potvrdio je Pećanin ogroman prijezir prema vlastitu narodu. Isto koji je izrekao i Mesić. Muslimanski narod u BIH njih dva smatraju jedinim narodom na svijetu koji ne želi vlastitu nacionlanu republiku. Smatraju ga potom divljim narodom u kjem tinja krv likana spremna na preobrazbu, narodom koji je miran samo u situaciji dok može upravljati drugima i nametati drugima svoj sistem vrijednosti. Kada bi postao samodostatan i republički uokviren gubi svoj smisao nametanja, fundamentalni smisao Islama kao takvog koji pored ispovjedanja vjere ima i trajnu zadaću nametanja svog sustava i vrijednosti življenja drugima a koji se u slučaju bh muslimana savršeno poklopio s nacionalizmom većinske nacije koja perfidno isti taj nacionalizam gura pod ideju građanske države BIH.
Senad je po političkom određenju navodni socijalist. I navodno je za bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti. Nije za etnofederalno uređenje BIH. Vjeruje da se narodi u BIH ipak vole i da su za sve krive političke elite. Smatra da je očuvanje "Bosne" ideja nad idejama. I tu ideju zagovara i kao interes RH i Srbije. Iako je fundamentalist velikograđanske BIH ekstremizam pripisuje drugima. I zagovara Utopiju.
Nekada davno prije Vehabija u BiH, a i šire, postojao je također fundamentalistički soj ideologa koji su vjerovali u komunizam i marksizam. Smatrali su da će ideja radništva i socijalnog nadići nacionalna pitanja. Pa su 90-ih lupili glavom o zemlju. Danas su se "demokratizirali" i umjesto jednoumlja dociraju o demokraciji i višestranačju. To njihovo zatiranje činjenica i zagovaranje utopije državu koju su stvarali skupo je koštalo. I nestala je u krvi. Ali utopijska matrica nije izišla iz njih. Jednako kao što su tada utopistički vjerovali u nadideju radništva danas vjeruju u ideju nadnacionalne građanske države. I pored ovolikih masovnih grobnica i dalje su zadivljeni multieničkim BH društvom. Odrekli su se radništva i samoupravljanja, prihvatili kapitalizam ali su ostali utopisti. Doduše ovaj put ne iz ideala nego iz jednostavne kapitalističke računice. Građanski utopizam danas je dobro plaćena ideologija. Koju jednako dobro financira i Zapad i saudijsko vehabijski kapital. Jedan od takvih plaćenih utopista je i Senad Pećanin, fundamentalističko dijete nekadašnjih samoupravljača, svjesno fundamentalizma u sebi koje tinja. I koje mu je babo ostavio u nasljeđe.
Drmao je onomad jednom državom još jedan takav Utopist. Bio je također navodni socijalist.Da bi se na kraju ispostavilo da je i on nacionalistički vukodlak. I on je govorio kako je očuvanje države iznad svega. I da je građansko iznad nacionalnog. Isto kao i Pećanin. I njemu je građansko prdoklačenje bio eufemizam za većinski nacionalizam većinskog naroda. A onda se jedan dan za vrijeme punog mjeseca preobrazio. Izišao pred narod, iskezio zube, digao kandžu i zarežao: "Nitko ne sme da vas bije!" Rulja je podivljala. Frajer se zvao Slobodan. Umro je u Haagu. Neki govore da mu je u želudcu pronađena srebrna kuglica. Pokopan je ispod lipe u Požarevcu. Mise za njeg su date...
Nije stoga fundamentalist onaj jadnik iz Gornje Maoče niti su oni prijetnja Bosni i Hercegovini. Prava prijetnja Bosni i Hercegovini jedinoj pravoj višenacionalnoj državi na Balkanu jeste Pećanin i ljudi slične mozgovne konstelacije. Zagovornici građanskog fundamentalizma koji po zadatku nalogodavca ignoriraju stvarnost BIH. Zemlje u kojoj nacionalističke orgije nikad nisu prestale. I čiji se nacionalizmi ne mogu rješiti ignoriranjem. Stvarnost zemlje u nestajanju.
Tako slijepo ignorirati činjenicu da je BiH sve manje država a sve više i više protektorat u kojem se grade kineski zidovi između tri odvojena etnosa mogu samo fundamentalisti. Gurati utopijski građanski fundamentalizam kao nadideju i nadnacionalni plašt ideji konsocijacije triju nacija u današnje vrijeme nekakvih demokratskih europskih dosega, pa čak i pored triju europskih primjera kako se uređuju multinacionalna društva (Belgija, Švicarska, Španjolska) pilanje je grane na kojoj sjediš i apsolutni prijezir prema opstanku kakve takve vlastite države. Onaj tko ne želi vidjeti stvarnost BIH i suočiti se s prošlošću da bi se izvukla nekakva rješenja za budućnost taj ne želi dobro Bosni i Hercegovini. Nego joj želi brzu smrt.
Da se Banjaluke pita Senad P. bio bi idući bošnjački član predsjedništva BIH. Po Slobodanovom receptu do raspada Senadove zemlje. Kada će početi vrijeme bosanskih selafija i vukodlaka...Moonlight II!
utorak, ožujka 02, 2010
Dan zavisnosti
Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine slavi se ponegdje u Bosni i Hercegovini. Bošnjaci ga slave svi, Hrvati sporadično. Srbi u onom postotku u kojem su glasali za nezavisnosti BiH. Jedino je kod Hrvata uočljiva razlika u stavu od 1992. i onog današnjeg. Pitanje je bi li danas Hrvati u BiH glasali kao i 01. ožujka 1992.!?
Tvrtko Milović l poskok.info
Valentin Inzko, utjelovljenje zavisnosti Bosne i Hercegovine čestita Dan nezavisnosti. Sama njegova funkcija izrugivanje je referendumskoj volji Bošnjaka i Hrvata. Ipak, Bošnjaci će primiti njegove čestitke ponosni što država BiH postoji. A je li to onakva država kakvu su Bošnjaci, tada muslimani, htjeli!?
Nije.
Ali ipak je slave. Kakva god je, njihova je. Hrvati gunđaju, ali i oni slave taj čudni dan kad je HDZ shvatio da ima moć stvoriti državu Bošnjacima, ali ne i sebi.
Srbi!? Oni ovaj dan kao i ostale ignoriraju. U skladu sa zakonom.
Ono što je zanimljivo, da i bošnjačke i srpske političke elite stoje načelno na istim političkim stavovima danas kao i prije 18 godina. Jednio što se promijeniolo jesu stavovi Hrvata.
Hrvati su glasali za nezavisnost BiH 1992. Osamnaest godina poslije imaju zavisnu BiH u kojoj ne mogu upravljati svojiom političkom sudbinom. Svi mogu birati Hrvata u Predsjedništvo BiH osim Hrvata. Svatko može svakog blokirati u parlamentima osim Hrvata. Svatko kontorlira novac koji zaradi osim Hrvata. Hrvati se ne mogu školovati na svom jeziku u glavnom gradu. Doduše, ne mogu to ni u ostalim gradovima gdje nisu većina. Za svoje političke želje moraju prvo moliti pristanak svog nasilnog federalnog partnera. Koji u pravilu sve odbije.
Hrvati su u ovakvoj punoljetnoj BiH prevareni i poniženi. Ipak, najveća promjena od 1992. do danas je promjene političkog saveznika. Prije 18 godina to su jasno i nedvosmisleno bili Bošnjaci. Danas su to republičkosrpski Srbi!
Po tom pitanju, Hrvati u Bih su se podijelili u dva tabora. U mnogo manjem taboru sjede metuzalemi koji su za vrijeme referenduma imali nekakav položaj u društvu i politici, a kojeg su do danas izgubili. Oni smatraju da su Bošnjaci i danas politička braća Hrvatima.
U mnogo većem taboru je narod. Narod zna tko mu krši prava. Zna da od onih iz prvog tabora nema nikakve koristi. Zna i kako je bilo protiv Srba ratovati i koliko ih je taj rat koštao. Pogotovo u Posavini. Isto tako, narod zna da su sa Srbima raščišćeni računi još 1995. Sa Bošnjacima nisu nikad. Narod je prevarom maćehe Hrvatske ostao bez jedine institucionalne zaštite: Herceg Bosne. Zauzvrat je dobio tamnicu Federaciju. Narod je u drugom taboru. Nema političke vođe elokventne i urbane kao one iz prvog tabora. Ali ima moć spoznaje. Ta moć hrvatskom narodu u BiH već duže vremena jasno govori: Politički saveznik, jedini preostao, jesu Srbi.
Srbi su 1995. završili s progonima Hrvata. Učinili su to tako uspješno da danas Hrvata u Republici Srpskoj nema. Da su se ti Hrvati vratili u RS, kao što su to učinili Bošnjaci, nikad se Srbi ne bi politički približili Hrvatima kao danas. Ali posavska braćo, dok vi plaćate poreze u zagrebačkoj županiji, Hrvati u BiH traže svoj put do spasenja. Spasenja od institucionalnog terorizma njihovih federalnih partnera.
Bošnjačka politička elita suvereno vlada cijelom federacijom. Ona je ta koja odlučuje o trasama autocesta, o visini primanja boraca i invalida, o pomoći silnim rudnicima i propalim industrijama s isključivo bošnjačkom radničkom klasom.
Bošnjačka politička ne hara jedino u tri bijedna hrvatska kantona. Bar ne neposredno.
To sigurno nije ono što su Hrvati htjeli 01.03.1992.
Činjenica da potpredsjednik Federacije može doći u hrvatski kanton i osloboditi bošnjačke huligane, nasuprot predsjednici federacije, koja ne dolazi ni na posao, a ne da smije vrljati po bošnjačkim kantonima, pokazuje pravo stanje položaja Hrvata u BiH.
Bošnjački članovi predsjedništva neskriveno se zalažu za prava svog naroda. Nebojša za svoje također. Hrvati nemaju ni ministre kako treba. Kada se ministri sjete da su Hrvati, bivaju preglasani! U parlamentu nešto drugačije. Tamo su Hrvati preglasani na svakom pitanju u kojem se nešto govori o Hrvatima. Preglasani od Bošnjaka.
Jedina ozbiljna smetnja dobrim hrvatsko-srpskim odnosima u BiH predstavljaju likovi iz prvog, mnogo manjeg, tabora. Uvjetuju bilo kakvu komunikaciju sa srpskim političkim elitama poptunim povratkom Hrvata u Posavinu. Istim onim Hrvatima koji imaju uređene i mahom sretne živote u Hrvatskoj, Hrvatima kojima se muči gledati srpske zastave oko kuća, Hrvatima koji žele da prvo odu Srbi pa da se oni eventualno vrate... Ti se Hrvati nikad neće vratit, čak i ako im se ispune svi uvjeti.
Prvo, Posavina nikad neće pružati uvjete života kakve imaju u Hrvatskoj stoga nije realno očekivati da bi se značajan broj mladih vratio. Drugo, srpske zastave u RS su činjenica kao i hrvatske u Kninu, Dvoru, Udbini... To je rezultat rata i on se može promijeniti jedino novim ratom. Iz istog razloga Srbi nikad neće otići iz Broda, Dervente, Modriče...
Priča o Posavini može se ilustrirati Bošnjacima. Većina ih se vratila u Posavinu. Ima li netko da tvrdi da su Srbi bili skloniji povratku Bošnjaka nego Hrvata!? Bošnaci su bili uporni i vratili se. Svojim su primjerom pokazali susjedima Hrvatima da se može. Hrvati očito nemaju sličnu volju za povratkom. Zato pitanje povratka Hrvata u Posavinu ne smije opterećivati hrvatsko srpske odnose na nivou BiH.
Ostalih zapreka za korektne odnose dvaju naroda koji se bore za svoju političku sudbinu nema. Naravno da je u pitanju interes, ali politička borba se i svodi na politički kompromis. Isti onaj kompromis na koji bošnjačka politička elita nije spremna.
Ono što bi danas, 18 godina poslije, bilo interesantno vidjeti, jeste kako bi BH Hrvati odgovorili na referendumsko pitanje: «Kojem entitetu želite pripadati? A – FBiH ili B – RS!»
tvrtko.milovic@gmail.com
Tvrtko Milović l poskok.info
Valentin Inzko, utjelovljenje zavisnosti Bosne i Hercegovine čestita Dan nezavisnosti. Sama njegova funkcija izrugivanje je referendumskoj volji Bošnjaka i Hrvata. Ipak, Bošnjaci će primiti njegove čestitke ponosni što država BiH postoji. A je li to onakva država kakvu su Bošnjaci, tada muslimani, htjeli!?
Nije.
Ali ipak je slave. Kakva god je, njihova je. Hrvati gunđaju, ali i oni slave taj čudni dan kad je HDZ shvatio da ima moć stvoriti državu Bošnjacima, ali ne i sebi.
Srbi!? Oni ovaj dan kao i ostale ignoriraju. U skladu sa zakonom.
Ono što je zanimljivo, da i bošnjačke i srpske političke elite stoje načelno na istim političkim stavovima danas kao i prije 18 godina. Jednio što se promijeniolo jesu stavovi Hrvata.
Hrvati su glasali za nezavisnost BiH 1992. Osamnaest godina poslije imaju zavisnu BiH u kojoj ne mogu upravljati svojiom političkom sudbinom. Svi mogu birati Hrvata u Predsjedništvo BiH osim Hrvata. Svatko može svakog blokirati u parlamentima osim Hrvata. Svatko kontorlira novac koji zaradi osim Hrvata. Hrvati se ne mogu školovati na svom jeziku u glavnom gradu. Doduše, ne mogu to ni u ostalim gradovima gdje nisu većina. Za svoje političke želje moraju prvo moliti pristanak svog nasilnog federalnog partnera. Koji u pravilu sve odbije.
Hrvati su u ovakvoj punoljetnoj BiH prevareni i poniženi. Ipak, najveća promjena od 1992. do danas je promjene političkog saveznika. Prije 18 godina to su jasno i nedvosmisleno bili Bošnjaci. Danas su to republičkosrpski Srbi!
Po tom pitanju, Hrvati u Bih su se podijelili u dva tabora. U mnogo manjem taboru sjede metuzalemi koji su za vrijeme referenduma imali nekakav položaj u društvu i politici, a kojeg su do danas izgubili. Oni smatraju da su Bošnjaci i danas politička braća Hrvatima.
U mnogo većem taboru je narod. Narod zna tko mu krši prava. Zna da od onih iz prvog tabora nema nikakve koristi. Zna i kako je bilo protiv Srba ratovati i koliko ih je taj rat koštao. Pogotovo u Posavini. Isto tako, narod zna da su sa Srbima raščišćeni računi još 1995. Sa Bošnjacima nisu nikad. Narod je prevarom maćehe Hrvatske ostao bez jedine institucionalne zaštite: Herceg Bosne. Zauzvrat je dobio tamnicu Federaciju. Narod je u drugom taboru. Nema političke vođe elokventne i urbane kao one iz prvog tabora. Ali ima moć spoznaje. Ta moć hrvatskom narodu u BiH već duže vremena jasno govori: Politički saveznik, jedini preostao, jesu Srbi.
Srbi su 1995. završili s progonima Hrvata. Učinili su to tako uspješno da danas Hrvata u Republici Srpskoj nema. Da su se ti Hrvati vratili u RS, kao što su to učinili Bošnjaci, nikad se Srbi ne bi politički približili Hrvatima kao danas. Ali posavska braćo, dok vi plaćate poreze u zagrebačkoj županiji, Hrvati u BiH traže svoj put do spasenja. Spasenja od institucionalnog terorizma njihovih federalnih partnera.
Bošnjačka politička elita suvereno vlada cijelom federacijom. Ona je ta koja odlučuje o trasama autocesta, o visini primanja boraca i invalida, o pomoći silnim rudnicima i propalim industrijama s isključivo bošnjačkom radničkom klasom.
Bošnjačka politička ne hara jedino u tri bijedna hrvatska kantona. Bar ne neposredno.
To sigurno nije ono što su Hrvati htjeli 01.03.1992.
Činjenica da potpredsjednik Federacije može doći u hrvatski kanton i osloboditi bošnjačke huligane, nasuprot predsjednici federacije, koja ne dolazi ni na posao, a ne da smije vrljati po bošnjačkim kantonima, pokazuje pravo stanje položaja Hrvata u BiH.
Bošnjački članovi predsjedništva neskriveno se zalažu za prava svog naroda. Nebojša za svoje također. Hrvati nemaju ni ministre kako treba. Kada se ministri sjete da su Hrvati, bivaju preglasani! U parlamentu nešto drugačije. Tamo su Hrvati preglasani na svakom pitanju u kojem se nešto govori o Hrvatima. Preglasani od Bošnjaka.
Jedina ozbiljna smetnja dobrim hrvatsko-srpskim odnosima u BiH predstavljaju likovi iz prvog, mnogo manjeg, tabora. Uvjetuju bilo kakvu komunikaciju sa srpskim političkim elitama poptunim povratkom Hrvata u Posavinu. Istim onim Hrvatima koji imaju uređene i mahom sretne živote u Hrvatskoj, Hrvatima kojima se muči gledati srpske zastave oko kuća, Hrvatima koji žele da prvo odu Srbi pa da se oni eventualno vrate... Ti se Hrvati nikad neće vratit, čak i ako im se ispune svi uvjeti.
Prvo, Posavina nikad neće pružati uvjete života kakve imaju u Hrvatskoj stoga nije realno očekivati da bi se značajan broj mladih vratio. Drugo, srpske zastave u RS su činjenica kao i hrvatske u Kninu, Dvoru, Udbini... To je rezultat rata i on se može promijeniti jedino novim ratom. Iz istog razloga Srbi nikad neće otići iz Broda, Dervente, Modriče...
Priča o Posavini može se ilustrirati Bošnjacima. Većina ih se vratila u Posavinu. Ima li netko da tvrdi da su Srbi bili skloniji povratku Bošnjaka nego Hrvata!? Bošnaci su bili uporni i vratili se. Svojim su primjerom pokazali susjedima Hrvatima da se može. Hrvati očito nemaju sličnu volju za povratkom. Zato pitanje povratka Hrvata u Posavinu ne smije opterećivati hrvatsko srpske odnose na nivou BiH.
Ostalih zapreka za korektne odnose dvaju naroda koji se bore za svoju političku sudbinu nema. Naravno da je u pitanju interes, ali politička borba se i svodi na politički kompromis. Isti onaj kompromis na koji bošnjačka politička elita nije spremna.
Ono što bi danas, 18 godina poslije, bilo interesantno vidjeti, jeste kako bi BH Hrvati odgovorili na referendumsko pitanje: «Kojem entitetu želite pripadati? A – FBiH ili B – RS!»
tvrtko.milovic@gmail.com
Jučer- na Dan neovisnosti- svi smo plakali!?
Dan nezavisnosti BiH obilježen je igrokazom u Parlamentu BiH, uhićenjem Ejupa Ganića u Londonu i obraćanajem Radovana Karadžića. Na kraju je Bakir u „60 minuta“ prikazao zastave što su nam ih skrojili stranici kako vijore na vjetru. Na večer smo svi plakali što imamo ovaku državu- kakvu nema nitko.
U Bosni i Hercegovini, ustvari u Federaciji BiH, zapravo u Sarajevu... i još nekim mjestima jučer je obilježen Dan neovisnosti BiH: To je kofol državni praznik, iako zakon o državnim praznicima BiH ne postoji. Ali dobro, na taj dan prije 18 godina Bošnjaci i Hrvati su se na referendumu izjasnili za "neovisnu BiH, državu ravnopravnih građana i naroda"- bolje reći za izalazak iz Srboslavije, dok su Srbi referendum bojkotirali.
Ni osamnaest godina nakon tog doagađaja referendumska volja većine građana BiH ili dva njezina naroda nije ostvarena. Niti je BiH neovisna, niti država, niti su u njoj građani i narodi ravnopravni. Ona je međunarodni protektorat neravnopravnih naroda i građana. Da paradoks bude veći oni koji su glasali protiv toga da BiH bude (samostalna) država dobili su najviše- državu Republiku Srpsku u poludražavi BiH. A onima (Hrvatima), bez čijeg ZA, BiH ne bi postala (samostalna) država oduzeto je skoro sve. Bošnjaci su tu negdje između ove dvije krajnosti.E sad, kako je obilježen dan neovisnosti BiH? Zlobnici bi rekli prigodnim igrokazom. Tako što je Srbin Milorad Živković zaključao vrata Parlamenta BiH, a Bošnjak Ibran Mustafić razvalio vrata. Nakon toga počela je svečanost.
Kako još ? Uhićenjem Ejupa Ganića, nekadašnjeg ratnog člana Predsjedništva BiH. On je uhićen u Londonu. Ganić bi sada mogao biti izručen Srbiji koja ga je optužila, po zapovjednoj odgovornosti za ubojstvo nekoliko vojnika JNA u Sarajevu u BiH. JNA preformatirana u Vojsku Republike Srpske pobila je ili protjerala oko 300 tisuća Hrvata i 500 tisuća Bošnjaka samo s prostora RS. U Srebrenici je ta vojska kojom je zapovjedao Ratko Mladić počinila genocid ubivši 8000 Bošnjaka. Ratko Mladić živi u Srbiji. Nije, dakle uhićen, niti je Bosna i Hercegovina protiv njega podigla optužnicu, niti traži njegovo izručenje.
Kako je još obilježen dan neovisnosti BiH? Višesatnim govorom Radovana Karadžića u Haškom sudu. On je u obraćanju bosanskohercegovačkoj i svijetskoj javnosti objašnjavao kako su Bošnjaci i Hrvati sami sebe ubijali u ratu i za taj suicid optužili nevine Srbe.
I konačno, kako je završila proslava dana neovisnosti BiH? Tako što je Bakir u „60 minuta“ prikazao zastave koje su nam skrojili stranci kako vijore na jarbolima i himnu koju su nam nametnuli stranci. Nakon toga svi smo plakali, što imamo ovakvu državu- kakvu nitko nema.
ponedjeljak, ožujka 01, 2010
Ćevap western - Dobar, loš, zao
Zašto su muslimani-Bošnjaci i „muslimansko cvijeće“ (tzv Hrvati), koji su postali sarajevska aber kutija, jako upamtili Blaža Kraljevića kojim non-stop sotoniziraju Hrvate, i pri tome ne spominju generala Jusufa Juku Prazinu i generala HVO-a Vladu Šantića koji su iz zasjede podmuklo ubijeni???!!!
Tri mučki ubijena generala a samo jedan grijeh i to samo hrvatski?!
Očito, muslimansko-bošnjački osjećaj za pravo i pravdu, nema isti aršin za zločin u sva tri slučaja. Zbog svojih politikantskih ciljeva ova tri generala okarakterizirana su kao u onom wester filmu: DOBAR, LOŠ, ZAO! A, samo je nad „dobrim“ izvršen zločin?!
Pored amričkog i italijanskog spaghetti westerna, imamo sada i najnoviji žanr; ĆEVAP WESTERN.
Krenimo redom.
Tko je dobar u ovom ćevap westernu?
DOBAR je ubijeni general HOS-a Balaž Kraljević (inače njihov bivši zet) jer je u prošlom ratu imao “Bujrum politiku” za Sarajevo po kojoj su Hrvati trebali drmati stabla i u svojem i u srpskom šljiviku dok bi padajuće šljive isključivo pripale muslimanima-Bošnjacima jer oni su eto, temeljni narod u BiH. Što bi oni sa Hrvatima drmali srpske šljivike kada je babo Alija 1992. fino objavio ferman: “To nije naš rat” a 1993. i drugi ferman: “ Umjesto Srba napasti malobrojnije Hrvate e, to jest naš rat”. Iako je sam sebe nazivao ustašom, šehida Blaža Kraljevića muslimani-Bošnjaci afere i dan danas. I zato što se držao za njihovu „stvar“, epski je opjevan nadnaravnim moćima tako da je umjesto Blaž postao proslavljeni muslimanski Marko Krlajević kojem još uvijek traže jarana Musu Kesedžiju kao i odgovrajuće note kako bi ga mogli smjestiti u ilahije i kaside. Čudnog li čuda?! Na jednoj strani vole ustašu Blaža a na drugoj strani Sarajevo spominje ustaše samo kada žele Hrvate nazvati pogrdnim imenom?! Misle “Bošnje” dok se Vlasi dosjete, prošla baka s kolačima. Sve da je Blaž i pobijedio, sada bi muslimansko-bošnjačka BiH bila do Drine, a Hrvati bi kao obična raja i dalje za njih drmali šljive. To što je međunarodna zajednica primorala Hrvatsku na ukidanje HOS-ove paravojske to se jednostavno ignorira. Da je BiH zemlja bolesnih apsurda dokazuje i to što je 1941. “hrvatsko cvijeće“ pjesmom iz Sarajeva poručivalo Zagrebu; “Veći smo mi Hrvati od vas, u ustašama više je nas”, a danas opet oni “Hrvati” koji su “muslimansko civijeće“ pjevajući poručuju Sarajevu: „Veći smo mi Bosanci od vas- koridor, Drina i škutori- sveti je cilj naš“???!!!! Znaci, prvo su Hrvati u muslimanima imali “hrvatsko cvijeće” dok danas muslimani-Bošnjaci u nekim “Hrvatima” imaju svoje “muslimansko cvijeće”. Ma bratski, nema što!
Tko je loš u ovom ćevap westernu?
LOŠ je ubijeni general Jusuf Juka Prazina, jer je za vrijeme rata sve isto učinio kao i šehid Blaž Kraljević samo u obrnutom smjeru i za suprotnu stranu?! Iz vojske “svetih ratnika” ili tzv. Armije BiH, prešao je u HVO i time je odmah postao šejtan što se ne oprašta. Jer ono što Sarajevo traži od Hrvata to ni slučajno nije dozvoljeno muslimanima-Bošnjacima prema Hrvatima. Juka je za Sarajevo njihov Vuk Branković, izdajnik. Šutnut je pod ćilim izvezen od amnezije ispod kojeg se i onako kriju kosti tisuće ubijenih od davnog vremena majčice otomanske pa sve do skorašnje Neretve 93.
Ubijen je na užasno odvratan način i to izvan bojišta u dalekoj Belgiji. Slučjani prolaznici našli su ga bačenog u kanal. Streljivom izrešetanog i golog. Ali o tom ubistvu nitko od muslimana-Bošnjaka ni da zucne. Jer što bi on trošili svoj avaz kada je tip i onako LOŠ.
Tko je zao u ovom ćevap westernu?
ZAO je general HVO-a Vlado Šantić. Braneći svoju grudu gen. Šantić nije se htio presvući iz hrvatske u uniformu muslimanske vojske nego je inzistirao na hrvatskim postrojbama HVO-a što ga je koštalo života. I ako je Z. Komšić još davno prisežući u Predsjedništvo BiH obećao rješavanje slučajeva ubijenog gen. V. Šantića i nestanak 21-nog Hrvata iz Bugojna, ništa od toga nije ostvario osim što je potvrdio da je bio i ostao Sejdo Bajramović. Po svjedočenju R. K., Šantić je prvo razoružan, a zatim je ubijen, pretopostavlja se, u hotelu “Sedra” nekih 10-15 kilometara od Bihaća, i bačen u rijeku Unu koja i danas teče svijetom i govori o zločinu dok muslimansko-bošnjačka vojna, politička, intelektualna i vjerska elita o tome šuti. Onim “nepoštenim” muslimanima (sigurno ih ima) koji žele “dobrom Bošnji” oprati obraz, njima su usta već odavno u dženetu (raju) ili su zapečaćena strahom. Na kraju krajeva, što bi muslimani-Bošnjaci govorili o ubojstvima kada se radi o tamo nekom Hrvatu koji istina nije bio ustaša ali ni “muslimansko cvijeće” kao Blaž Kraljević kojeg je eto stamanila njegova “latinsko-vlaška fukara”. Umjesto, kao moralna vertikala, osuditi sva tri zločina i jednako ih sudski procesuirati, predstavnicima “temeljnog” naroda države PiH (pih) lakše je svrstati se na jednu stranu jer tako se ponesto i ušićari. O kakvim namjerama i o kakovom poštenju ove obe vrste “cvijeća” je riječ, najbolji uvid pružaju upravo ovi primjer ubojstva Kraljevića i Šantića.
Ako su se već svi odrekli Juke Prazine, zašto je i jednom i drugom “cvijeću” ubijeni B. Kraljević pravi Hrvat i domoljub, a ubijeni V. Šantić to očito nije?! A ako jeste zašto njega nikad ne spominju?! Hajd` čik pogodite!!!!!!!
Sa papagajskim ponavljanjem priče o ubojstvu Blaža Kraljevića, Sarajevo hoće Hrvatima nametnuti krivnju za muslimansko-hrvatski rat. Iako nije rijedak broj onih koji kažu da je ubojstvo Blaža Kraljevića najviše odgovoralo upravo muslimansko-bošnjačkoj vrhuški jer su već tada imali naum, umjesto kod Srba teritorijalno se namiriti kod Hrvata, pri čemu bi muslimansko-bošnjački bojovnci u hrvatskoj vojsci i te kako smetali. Na stranu činjenica što je tzv. Armija BiH umjesto vojska koja štiti sve narode BiH, bila isključivo na muslimansko-bosnjačkoj strani isto kao što je bivša JNA bila na srpskoj.
Zbog ovakvog sarajevskog poimanja prava, pravde, pomirenja i multi-kulti ravnopravnosti, BiH je u stvari bomba “kašikara” koja šeta bez osigurača?!
Crovata/posavski-obzor.info
Tri mučki ubijena generala a samo jedan grijeh i to samo hrvatski?!
Očito, muslimansko-bošnjački osjećaj za pravo i pravdu, nema isti aršin za zločin u sva tri slučaja. Zbog svojih politikantskih ciljeva ova tri generala okarakterizirana su kao u onom wester filmu: DOBAR, LOŠ, ZAO! A, samo je nad „dobrim“ izvršen zločin?!
Pored amričkog i italijanskog spaghetti westerna, imamo sada i najnoviji žanr; ĆEVAP WESTERN.
Krenimo redom.
Tko je dobar u ovom ćevap westernu?
DOBAR je ubijeni general HOS-a Balaž Kraljević (inače njihov bivši zet) jer je u prošlom ratu imao “Bujrum politiku” za Sarajevo po kojoj su Hrvati trebali drmati stabla i u svojem i u srpskom šljiviku dok bi padajuće šljive isključivo pripale muslimanima-Bošnjacima jer oni su eto, temeljni narod u BiH. Što bi oni sa Hrvatima drmali srpske šljivike kada je babo Alija 1992. fino objavio ferman: “To nije naš rat” a 1993. i drugi ferman: “ Umjesto Srba napasti malobrojnije Hrvate e, to jest naš rat”. Iako je sam sebe nazivao ustašom, šehida Blaža Kraljevića muslimani-Bošnjaci afere i dan danas. I zato što se držao za njihovu „stvar“, epski je opjevan nadnaravnim moćima tako da je umjesto Blaž postao proslavljeni muslimanski Marko Krlajević kojem još uvijek traže jarana Musu Kesedžiju kao i odgovrajuće note kako bi ga mogli smjestiti u ilahije i kaside. Čudnog li čuda?! Na jednoj strani vole ustašu Blaža a na drugoj strani Sarajevo spominje ustaše samo kada žele Hrvate nazvati pogrdnim imenom?! Misle “Bošnje” dok se Vlasi dosjete, prošla baka s kolačima. Sve da je Blaž i pobijedio, sada bi muslimansko-bošnjačka BiH bila do Drine, a Hrvati bi kao obična raja i dalje za njih drmali šljive. To što je međunarodna zajednica primorala Hrvatsku na ukidanje HOS-ove paravojske to se jednostavno ignorira. Da je BiH zemlja bolesnih apsurda dokazuje i to što je 1941. “hrvatsko cvijeće“ pjesmom iz Sarajeva poručivalo Zagrebu; “Veći smo mi Hrvati od vas, u ustašama više je nas”, a danas opet oni “Hrvati” koji su “muslimansko civijeće“ pjevajući poručuju Sarajevu: „Veći smo mi Bosanci od vas- koridor, Drina i škutori- sveti je cilj naš“???!!!! Znaci, prvo su Hrvati u muslimanima imali “hrvatsko cvijeće” dok danas muslimani-Bošnjaci u nekim “Hrvatima” imaju svoje “muslimansko cvijeće”. Ma bratski, nema što!
Tko je loš u ovom ćevap westernu?
LOŠ je ubijeni general Jusuf Juka Prazina, jer je za vrijeme rata sve isto učinio kao i šehid Blaž Kraljević samo u obrnutom smjeru i za suprotnu stranu?! Iz vojske “svetih ratnika” ili tzv. Armije BiH, prešao je u HVO i time je odmah postao šejtan što se ne oprašta. Jer ono što Sarajevo traži od Hrvata to ni slučajno nije dozvoljeno muslimanima-Bošnjacima prema Hrvatima. Juka je za Sarajevo njihov Vuk Branković, izdajnik. Šutnut je pod ćilim izvezen od amnezije ispod kojeg se i onako kriju kosti tisuće ubijenih od davnog vremena majčice otomanske pa sve do skorašnje Neretve 93.
Ubijen je na užasno odvratan način i to izvan bojišta u dalekoj Belgiji. Slučjani prolaznici našli su ga bačenog u kanal. Streljivom izrešetanog i golog. Ali o tom ubistvu nitko od muslimana-Bošnjaka ni da zucne. Jer što bi on trošili svoj avaz kada je tip i onako LOŠ.
Tko je zao u ovom ćevap westernu?
ZAO je general HVO-a Vlado Šantić. Braneći svoju grudu gen. Šantić nije se htio presvući iz hrvatske u uniformu muslimanske vojske nego je inzistirao na hrvatskim postrojbama HVO-a što ga je koštalo života. I ako je Z. Komšić još davno prisežući u Predsjedništvo BiH obećao rješavanje slučajeva ubijenog gen. V. Šantića i nestanak 21-nog Hrvata iz Bugojna, ništa od toga nije ostvario osim što je potvrdio da je bio i ostao Sejdo Bajramović. Po svjedočenju R. K., Šantić je prvo razoružan, a zatim je ubijen, pretopostavlja se, u hotelu “Sedra” nekih 10-15 kilometara od Bihaća, i bačen u rijeku Unu koja i danas teče svijetom i govori o zločinu dok muslimansko-bošnjačka vojna, politička, intelektualna i vjerska elita o tome šuti. Onim “nepoštenim” muslimanima (sigurno ih ima) koji žele “dobrom Bošnji” oprati obraz, njima su usta već odavno u dženetu (raju) ili su zapečaćena strahom. Na kraju krajeva, što bi muslimani-Bošnjaci govorili o ubojstvima kada se radi o tamo nekom Hrvatu koji istina nije bio ustaša ali ni “muslimansko cvijeće” kao Blaž Kraljević kojeg je eto stamanila njegova “latinsko-vlaška fukara”. Umjesto, kao moralna vertikala, osuditi sva tri zločina i jednako ih sudski procesuirati, predstavnicima “temeljnog” naroda države PiH (pih) lakše je svrstati se na jednu stranu jer tako se ponesto i ušićari. O kakvim namjerama i o kakovom poštenju ove obe vrste “cvijeća” je riječ, najbolji uvid pružaju upravo ovi primjer ubojstva Kraljevića i Šantića.
Ako su se već svi odrekli Juke Prazine, zašto je i jednom i drugom “cvijeću” ubijeni B. Kraljević pravi Hrvat i domoljub, a ubijeni V. Šantić to očito nije?! A ako jeste zašto njega nikad ne spominju?! Hajd` čik pogodite!!!!!!!
Sa papagajskim ponavljanjem priče o ubojstvu Blaža Kraljevića, Sarajevo hoće Hrvatima nametnuti krivnju za muslimansko-hrvatski rat. Iako nije rijedak broj onih koji kažu da je ubojstvo Blaža Kraljevića najviše odgovoralo upravo muslimansko-bošnjačkoj vrhuški jer su već tada imali naum, umjesto kod Srba teritorijalno se namiriti kod Hrvata, pri čemu bi muslimansko-bošnjački bojovnci u hrvatskoj vojsci i te kako smetali. Na stranu činjenica što je tzv. Armija BiH umjesto vojska koja štiti sve narode BiH, bila isključivo na muslimansko-bosnjačkoj strani isto kao što je bivša JNA bila na srpskoj.
Zbog ovakvog sarajevskog poimanja prava, pravde, pomirenja i multi-kulti ravnopravnosti, BiH je u stvari bomba “kašikara” koja šeta bez osigurača?!
Crovata/posavski-obzor.info
Pretplati se na:
Postovi (Atom)