Proces protiv Gotovine završen, a oni i dalje traže dokaze kako bi ga osudili!
Proces generalu Gotovini pred Haaškim sudom praktički je završio, a tužiteljstvo još nema dokaza protiv njega. Zato posredstvom bruxelleske administracije dodatno pritišće Hrvatsku da pod svaku cijenu pronađe tzv. topničke dnevnike. Takvo što ne postoji, niti je postojalo, ali Hrvatska mora pronaći bilo što što bi se u slobodnijem tumačenju tog pojma takvim mogao smatrati, dostaviti to Haaškome sudu kako bi izrekao osuđujuću presudu protiv najpoznatijeg hrvatskog generala. Vjerojatno u povijesti pravosuđa nije bilo tragikomičnije situacije u nekom slučaju.
Progonili su čovjeka pet godina, na kraju ga zatvorili, godinama izvodili stotine svjedoke i sad kad je sve gotovo,nisu se makli dalje od onoga što se znalo i na početku cijeloga slučaja - da dokaza nema i da su optužbe lažne. Ne pada im, očito, ni na kraj pameti priznati poraz i prljava podmetanja jer je davno prije nego što je proces i započeo negdje u nekom središtu moći Gotovina osuđen, pa traže nepostojeće topničke dnevnike ili, u suprotnom, Hrvatskoj ne će otvoriti vrata EU-a. U spomenutoj povijesti pravosuđa, zapravo povijesti svih zala i opačina, navikli smo na svašta,na montirane procese, na prijeke sudove, na lažne svjedoke, krivotvorene dokumente, na osude bez dokaza, ali ovakvo što, dakle da i nakon svršetka procesa tužiteljstvo ultimativno traži dokaze, to zaista nije svakidašnja situacija. To je politička, pravna i iznad svega moralna katastrofa Haaškoga suda i politike koja ravna njime, ali ona prolazi bez riječi prosvjeda bilo koga, ponajmanje hrvatske vladajuće nomenklature.
Nema tko reagirati jer onaj stari pohotnjak s Pantovčaka još i optužuje državu kojoj je na čelu za opstrukciju suradnje s Haagom. On inače pojma nema ni o čemu, a najmanje o topničkim dnevnicima, ali dok mu cure vazalske sline niz bradu, priklanja se, kao i obično, lažnim stranim optužbama.
Premijerka se usrdno dodvorava Tužiteljstvu, slično kao i njezini prethodnici Račan i Sanader koji su prostirali crveni tepih Carli Del Ponte kako se ne bi oskrnavila svetost njezinih stopa na prezrenom hrvatsko-balkanskom tlu.
Ona čak osniva povjerenstvo koje će po stoti put pokušati utvrditi gdje su to nestali nepostojeći topnički dnevnici. A novinari većine medija, jedan veći euroizmećar od drugoga, koji su cijeli zivot zarađivali za kruh pljujući po Hrvatskoj i Hrvatima, pružaju logistiku toj sramotnoj, u biti kvislinškoj politici.
Nitko unutar vladajućeg ili oporbenog establishmenta nema ni toliko dostojanstva da barem u ime zdravoga razuma, ako već ne u ime svoga naroda i svoje države, kaže napokon - dosta, nismo baš toliki majmuni da nas svojom kockicom sećera možete baš do kraja ponižavati. Ne, Europa pod svaku cijenu, odavno je hrvatski izbor, pa kad smo sami već pristali na prinošenje svih mogućih žrtava na oltar te i takve Europe, onda se zapravo i ne trebamo čuditi svemu što se događa. Žrtve ćemo, očito, prinositi, a u EU, po svemu sudeći,
ipak ne cemo tako brzo.
Gadi nam se takva Europa koja i kad završi suđenje,nakon gotovo deset godina od podizanja optužnice, traži öd Hrvatske da izmisli dokaze protiv svojih generala, podjednako pljujem na hrvatsku politiku koja, da bi postala dio toga pokvarenoga stroja, pristaje na tu sramotu i na njezine laži i podmetanja. Današnja Europa u moralnom i političkom smislu nije nimalo drukčija od Europe kroz povijest. Izabrane su države uvijek tlačile one „nižega reda". Pariz, Beč, London... sve su to impresivne metropole,krcate opijačkanoga kulturnoga blaga i materijalnih dobara.
Skupo plaćamo aranžmane i zadnji novac dajemo za ulaznice kako bismo vidjeli njihovo pokradeno zlato, divimo se dvorcima i klanjamo njihovim apsolutistima koji, su ubijali i svoju braću, roditelje, a ne samo tamanili druge narode. Što veća i monumentalnija njihova zgrada, crkva ili dvorac, to to veća pljačka i krv stoji iza nje.
Slavoluke su podizali sebi u znak zahvalnosti za pokoravanje drugih. Neko smo vrijeme naivno vjerovali da je sve to nepovratna povijest i da je civilizacija otišla ako ne nekoliko barem jedan korak naprijed, a onda na vlastitom primjeru shvatimo da se ništa bitno promijenilo nije. I dalje je pravosuđe samo oruđe u rukama moćnih, a individualne egzistencije pojedimh nacija svedene se samo na golu funkciju održavanja njihove sile,moći i nepravde.
Zamislite samo da Hrvatska sudi nekom srpskom pobunjeniku ili ratnom zločincu na način na koji Haag sudi Gotovini, Markaču ili Čermaku. Sve bi se njihove trube razglasile i oko nas bi brzo napravili tzv. sanitarni kordon, a pitanje je bismo li i preživjeli kao samostalna država i na simboličkoj razini na kakvoj smo uglavnom danas. Najnovije bruxelleske kritike Hrvatskoj opet apostrofiraju slučaj Branimira Glavaša kojega smo navodno pustili da pobjegne u susjednu BiH. To je negativno, a valjda im je pozitivno, pa to i ne spominju, pravno nasilje u tom procesu tijekom kojega su dovedeni „pouzdani"svjedoci, sve redom osuđeni kriminalci, silovatelji i ubojice.
Nema, zapravo, kraja tim izopačenostima poslije kojih narod, kojega, je l te gospodine Šeks, nitko ništa ne će pitati, na pitanje „Europa, da ili ne?"nema što drugo reći - nego: „Hvala, ne trebamo vas, gadite nam se!"
Ivica Marijačić / HL
