Nekada, dok još nije bilo radara i antena, dok su anđeli letjeli nad ljudima, katolički redovnici i svećenici koji bi zgriješili, koji bi teško podnosili celibat, ili oni koji su padali u kakva druga iskušenja postili su, polijevali se hladnom vodom, oblačili se u kostrijet, posipali se pepelom, molili, pa i bičevali se do krvi.
Petar Napuljski l poskok.info
Sami su sebe kažnjavali radi grijeha ili grješnih misli, tražeći od Boga oprost. Jer, u Boga su vjerovali, uzdali su se u svoju Crkvu i služili su svome narodu. Danas je, kažu, drugačije vrijeme. Nije! Uvijek je isto vrijeme, samo su drugačiji ljudi.
Brinu me vijesti koje dolaze preko planina. Tamo iz Bosne. Iz bosanske fratarske provincije. Čast staroj Bosni Srebrenoj i bosanskim ujacima! Dugo su oni čuvali i dio naše duše. Neka im Bog dadne puno zdravlja i ovozemaljske radosti. Neka im je sretan i miran nadolazeći Božić. Neka ih ovih adventskih dana ništa ne uznemiri onako kako je mene uznemirio jedan daidža što se među njih umiješao. Neka mi ne zamjere dobri bosanski ujaci što ću se opet malo očešati bošnjačkih daidža. Ne bih, da se taj nije očešao moje Hercegovine.
Mladi daidža Petar Jeleč, tek izmilio iz daidžli jajeta, udario u tamburu. Priča li priča. Sve zna i o svemu. Sve mu je jasno. Nabraja Jeleč svoje muke, a za njih mu kriva Katolička crkva, krivi mu Hrvati i Hercegovci. Gledajući po slici, po pozi, po zalizanoj bradici i ufitiljenim brčićima, ne bih rekao bih da drži daidža puno do celibata. Više sliči kakvom liku iz latinoameričkih sapunica nego bosanskom fratru. Hladnu vodu vjerojatno ni ne pije a kamo li da se njome hladi. A posipanje pepelom, navlačenje kostrijeti i bičevanje namijenio je nama. Nema u daidža samokažnjavanja. Oni za svoje grijehe kažnjavaju druge. Nas zasiplju pepelom, na nas navlače kostrijet. Ne tuku po svojim grješnim leđima, već na nas huškaju bičonoše.
Napisao je i objavio Petar Jeleč tekst Ničija zemlja u sarajevskom tjedniku Dani koji izlazi i (manje ili više uspješno) ratuje protiv Hrvata još od jugoslavenskih omladinskih dana. Najprije je dajo (daidža od mila) napao „novoobraćenike“. Zatim „svehrvatstvo“, te političko i crkveno jedinstvo. A onda i Crkvu koja se dala „nacionalizirati“ usprkos svom „univerzalnom-katoličkom poslanju“, te postkomunistički savez „trona i oltara“. Kritizira dajo i klerikalizaciju bosansko-hercegovačkog društva te napominje da je u početku devedesetih bilo snažnih opiranja iz (vrha) Katoličke crkve kako navodi: „Tuđmanovim manipulacijama bosanskim Hrvatima, koji su bešćutno izručeni velikosrpskom agresoru (primjer bosanske Posavine) i raseljeni po zabačenim krajevima Hrvatske i Hercegovine…“ Osuđuje dajo i Crkvu u Hercegovini, ali i mnoge Hercegovce koje „nikada nije previše zanimala sudbina njihove „braće“ s ovu stranu Ivan-planine“ uz napomenu a ih je dio „vrlo aktivno sudjelovao u kreiranju Bobanove i Šuškove politike prema Bosni i bosanskim Hrvatima“, što po dajinom mišljenju i danas rade samo mijenjaju taktiku…itd, itd.
O Jelečevim napadima na „Vrhovnika Tuđmana koji je patio od viška povijesti“, „Jugoslavena Čovića“ ili „Moćnog Mileta iz Laktaša“ ne bih puno, osim što me čudi da se netko tko se pod tekstom potpisuje kao svećenik i tko tvrdi da je vjernik na ovaj način izražava o svojim bližnjima. Ne bi li kao vjernik trebao mrziti grijeh a ne grješnike? Ja bih mogao mrziti koga god hoću, ja sam i onako samo religiozan. A opet, ne mrzim nikoga.
E pa hajdemo od početka! Sve što je mladi dajo napisao već smo čuli i pročitali od starih daidžetina. I opet sve to nije istina. Upravo su daidže kadrovirali početkom devedesetih. Oni su tada iz komiteta i marksističkih centara dovlačili svoje bratiće i sestriće. Obraćali su ih s marksizma na katoličanstvo i postavljali ih za glavne tajnike, ministre i suce. Kada je zagužvalo i zaratilo daidže su izgubili pozicije jer su se bratići i sestrići uneredili od straha i pobjegli s bojnog polja. Upravo su daidže početkom rata po samostanskim blagovaonicama i teološko-političkim tribinama vodali mikuliće, ištuke, komšiće i slične. S njima su još ranije gradili socijalizam i Jugoslaviju, a kasnije multikulturalizam i Bosnu. S njima su „vaninstitucionalno“ organizirali Hrvatska narodna vijeća i institucionalno osnivali Seljačke stranke koje su izgubile sve moguće izbore. Nisu tada vodili puno računa o distanci između trona i oltara, ili o „braći“ s onu stranu Ivana. Što se tiče nacionaliziranja Crkve nije li upravo nekadašnji glavni daidža napisao knjigu Vjerni Bogu vjerni Bosni i stavio provinciju u službu novonastale države i projektirane nacije. Nije li tiskao tri izdanja i s njom (knjigom i Bosnom) dodijavao i Bogu i ljudima. I knjigu i Bosnu mu je promovirao Alija Izetbegović i na tronu i na oltaru. Nije daidžama problem tobožnje nacionalizacije Crkve, nego je problem kriva nacionalizacija. Crkva nije u nacionalnom smislu postala očekivano bosanska nego je „neočekivano“ ostala hrvatska i to iz jednostavnog razloga što su većina vjernika po nacionalnosti Hrvati, tek su zavičajno Bosanci. Što bi rekao Esad Ćimić nije nacija košulja da se može preko noći promijeniti. Može jedino ako ta promjena garantira mjesto člana Predsjedništva BiH ili policijskog komesara u Federaciji.
Što se tiče Herceg-Bosne, trebao bi Jeleč, koji se potpisuje kao povjesničar, znati da je ona osmišljena u Posavini kao Hrvatska zajednica Bosanska Posavina, začeta u Središnjoj Bosni a realizirana u Hercegovini i to samo zato što su tada tamo Hrvati bili najjači i što je to bio prostor na kojem su mogli slobodno raditi i uspješno organizirati kakvu-takvu obranu, bez straha od Aleksandra Vasiljevića, Fikreta Muslimovića i Sefera Halilovića. Nedavno je bivši osnivač i potpredsjednik HZ-HB Anto Valenta iz Viteza na skupu u Mostaru s ponosom istakao da je Herceg-Bosna nastala u Bosni, a ne u Hercegovini i da se sastojala od 15 bosanskih i 13 hercegovačkih općina. Ako ćemo već izgoniti mak na konac Hercegovcima Herceg-Bosna nije ni bila potrebna. Dosta im je bila i Hercegovina.
Piše Jeleč da su Hrvatska i Hercegovci „izručili“ i „raselili“ bosanske Hrvate? Na taj način amnestira srpsku politiku, četnike i Jugoslovensku narodnu armiju. Jer po njegovom pisanju nisu Hrvati protjerani iz Bosne od srpskih paravojnih postrojbi i JNA, nego su od samih Hrvata „izručeni“ i „raseljeni“. Amnestira Jeleč i politiku Sarajeva po kojoj rat u Hercegovini „nije bio naš rat“. Samo što mi u Hercegovini ne tvrdimo da nas je netko „izručio“. Ne spominje Jeleč ni sve one Hrvate koje je Izetbegovićeva armija protjerala iz Bosne i dijelova Hercegovine. Jesu li i oni „izručeni“ i „raseljeni“ i od koga? I još me jako interesira zašto su se „izručene“ daidže tijekom rata smjestili u Samoboru, odnosno na Braču. Bježeći od Tuđmana i Hrvata preko Hercegovine su se sklonili na Brač, odnosno u Samobor. Kakva li ih je muka na to natjerala i što li nisu ostali u Sarajevu na sigurnom.
Optužuje Jeleč Crkvu i za „estradno katoličanstvo“ i „jeftino i pomodarsko duhovnjaštvo“. A njega pune novine, pravo lice s estrade. On pun jeftinih ideoloških narativa, kvaziintelektualizma i kvaziduhovnjaštva. On otkriva toplu vodu o lažnim konvertitima i tranzicijskim profiterima, kao da to nitko prije njega nije primijetio i rekao. Indikativno je i to da „dobri pastir“ u negativnom kontekstu koristi riječ „tor“. Nije „tor“ za njega moguće mjesto gdje se u slučaju nepogode mogu skloniti njegove ovčice, nego je preuzeo retoriku jugoslavenskih unitarista i komunista za koje je „tor“ bio sinonim za „zatvaranje u nacionalne okvire“. Oni su u biti na taj način promicali najgori tor većinskog, u tom slučaju srpskog nacionalizma. Na isti način bošnjačke daidže danas svojom nereflektiranom, tobože nadnacionalnom pozicijom pušu u jedra većinskog bošnjačkog nacionalizma i grade tor bez osiguranog mjesta za svoje stado uz jedino jamstvo da će oni i dalje biti tornjaci.
Kritizira dajo i kardinala i bosanskog (svoga?) provincijala jer su sudjelovali 2000 godine na „novotravničkom“ Hrvatskom narodnom saboru, gdje su „vaninstitucionalno“ htjeli „uskrisiti propalu Herceg-Bosnu, mlađu sestru blizanku Republike Srpske“. Nisam siguran da je takvo ponašanje mlađahnog fratra institucionalno, ali on ozbiljno zamjera kardinalu i provincijalu vaninstitucionalno djelovanje. Zatim, mlađi brat bivših bosanskih provincijala Markešića i Anđelovića, onako institucionalno, u duhu ekumenizma spomene „katoličko svetosavlje“ pa uz Katoličku izvrijeđa i Srpsku pravoslavnu crkvu, a da ne spominjemo Republiku Srpsku koju naziva „Dodikstan“. Ne treba puno pameti da bi se znalo da je danas jedina institucionalna Bosna i Hercegovina ona Daytonska čija je temeljna sastavnica i Republika Srpska. Pa o kojoj to onda Bosni dajo govori? Legalne-institucionalne osim Daytonske nema. Kojoj su onda to Bosni i Hercegovini, kako kaže Jeleč, Bošnjaci najprivrženiji, a trebali bi biti i bosanski katolici. On sigurno misli da bi i bili da eto nije Crkva nacionalizirana? Onoj daytonskoj-institucionalnoj ili nekoj drugoj zamišljenoj, umišljenoj, ne daj Bože neinstitucionalnoj? Nekoj fantazmi, misaonoj projekciji teritorija kojega je držala Armija BiH proširenoj na cijeli prostor nekadašnje Socijalističke Republike BiH ili na cijeli prostor nekadašnje provincije Bosne Srebrene.
Čudi se i žali Jeleč kako „bosanski Hrvati“ iako žive u BiH sve manje je osjećaju svojom domovinom i to naziva „nekom vrstom političke i duhovne šizofrenije“, pa konstatira: „Za takvo stanje duha među Hrvatima u BiH je uz političare odgovorna i Katolička crkva, koja svojom idejom o "jednome jedinstvenom narodu u dvije države, koji ne smije biti razdvojen nikakvim granicama" radi na štetu svog naroda.“ Opet naopako. Pa kako će Hrvati voljeti institucionalnu Bosnu i Hercegovinu, kada je podijeljena na Republiku Srpsku odakle su ih srpska politika i vojska protjerali i Federaciju BiH odakle su ih muslimani-Bošnjaci također u velikom broju protjerali i gdje također, kao ni u RS nemaju mogućnosti zaštititi svoje interese. Bilo bi šizofreno voljeti takvu državu. I što uopće znači voljeti državu? Željan ljubavi, Jeleč piše o Bosni i Hercegovini kao „nepoželjnom i nevoljenom djetetu“. Žali se na „maćehinski odnos“ i „zanemarivanje“… Što li je u toj općoj tužaljci Bosna a što Jeleč?
Želim Vam svima, s obje strane Ivana, sretan i blagoslovljen Božić. Posebno mladom svećeniku-franjevcu, profesoru historije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu Petru Jeleču. Njemu želim puno ljubavi i blagoslova i da mu Bog prosvijetli pamet, oslobodi ga napasti i zloduha koji truju njegovu dušu i mute mu razum. Jer, oni koji misle da narod boluje od šizofrenije ne mogu se pohvaliti duševnim zdravljem. Posebno ako još umisle da mogu prepoznati koji je dio tog „bolesnog“ podijeljenog narodnog duha zdrav.
