Tekst «Bosanske daidže» Petra Napuljskog objavljen na portalu poskok.info 21. travnja 2008. (onima koji ga još nisu pročitali, od srca ga preporučujem) i drugi mjesec nakon objavljivanja još uvijek izaziva svrab kod dijela bošnjačkih fratara.
piše: Herceg (nije Anđelko) / poskok.info
U zadnjem broju časopisa Svijetlo riječi, dežurni «daidža» fra Marko Karamatić zbog navedenog teksta naziva portal poskok.info zmijskim leglom, širiteljem mržnje, odlagalištem smeća. Pri tome ne odgovara ni na jedno pitanje otvoreno u tekstu «Bosanske daidže», i ne nudi nijedan protuargument, iz čega možemo zaključiti ili da nema što odgovoriti, ili da smatra da je tekst toliko ispod njegove presvijetle bosnosrebroljubne razine da i ne zaslužuje argumentiran odgovor. No zašto se onda već drugi broj Svijetla riječi osvrće na navedenu analizu «bosanskih daidža» i odakle proizlazi tolika povrijeđenost (pretpostavljajući da se valjda i bosanski daidža, kao i svaki drugi normalan insan, češe tamo gdje ga svrbi)? Odgovor se možda naslućuje iz samog Kara-matićevog teksta , u čijem se prvom dijelu autor hvali vlastitim hvaliteljima, da bi u drugom dijelu prešao na satiranje zmijine glave.
Hvaleći se time tko ih je sve hvalio – radi se uglavnom o svingerski zatvorenom krugu međusobnih gladitelja na relaciji BH-Dani, Erasmus, Soroš itd., među kojima se nalaze i kapitalni primjerci već ustaljenih figura kao što su «veliki prijatelj Bosne» (I. Banac), «pošteni BiH Hrvat» (I. Lovrenović) i intelektualne veličine tzv. građanske (barem intencijski, no, možda i mimo njihove namjere, u praktičnom učinku velikobošnjačke) scene (M. Bazdulj, N. Ćurak, E. Kazaz) – naš «bosanski daidža» djeluje jednako uvjerljivo kao kad bi se neki širokobriješki dedo Ivanković pohvalio kako ga hvale Jerko Lijanović, Jozo Lijanović, Slavo Lijanović, Stipe Lijanović plus stari Lijan, pa iz toga zaključio – svatko živ na svijetu me hvali! Nakon te meta-hvale Kara-matić se hrabro (ostavljam čitateljima zamišljanje npr. zadovoljnog izraza lica Tunje Filipovića dok čita Svijetlo riječi) obrušio na neovisni mali studentski portal sljedećim svijetlim riječima:
«No, nije sve bilo u tom duhu. U povodu jubileja lista, na jednom hrvatskom bh. internetskom portalu pojavio se pamflet o bosanskim franjevcima koji je povukao pravu lavinu najmizernijih komentara anonimne, i ne baš pismene, internetske herceg-bosanske populacije, koja se grozi nad svima onima koji drukčije misle. Na tom je portalu, inače, upadno prisutna niska kultura duha i, nažalost, obilno sijanje mržnje! Zahvaljujući tim "odvažnim" internetskim vitezovima, stranice odaju sliku neuređenog odlagališta zagađujućeg otpada! Zmijsko ime portala valjda i nije slučajnost! Nomen est omen!”
Već na formalnologičkoj razini, znakovito je kako Kara-matić, nakon što istakne cijeli niz pohvala, od kurtoaznih do istomišljeničkih, na račun «svog» medija, u drugom dijelu sa žaljenjem navodi kako «nije baš sve u tom duhu», a onda optužuje Poskoka jer se «grozi nad svima onima koji drugačije misle»: dakle najprije se hvali nizom istomišljenika, potom se grozi nad Poskokom koji se, za razliku od ranije navedenih istomišljenika, usuđuje misliti drugačije, da bi potom paradoksalno (u biti klasičnom zamjenom teza) tvrdio kako se, zamislite, Poskok grozi nad onima koji drugačije misle. Sličnu misaonu akrobatiku nalazimo u već klasičnom obrascu proizvođenja «fašista» u određenim sarajevskim «antifašističkim» krugovima, koji rezoniraju ovako – 1. ja sam «antifašist» 2. onaj tko ne misli kao ja je «anti-antifašist», dakle «fašist» 3. s fašistima nema razgovora pa im i ne treba nuditi protuargumente.
Budući da je poskok.info otvoren medijski prostor, na kojem sam objavio samo par tekstova, nemam pravo govoriti u ime svih, često suprotstavljenih autora koji na njemu objavljuju, no ako sam dobro shvatio tekst Petra Napuljskog, on se ne grozi nad onima koji drugačije misle, nego nad onima koji se lažno predstavljaju, pri čemu provodi vrlo jasnu razliku između «bosanskih ujaka» i «bosanskih daidža», pri čemu ne govori ništa protiv ni Bosne ni Hercegovine ni naših ujaka ni naših daidža, već samo protiv onih «daidža» koji se lažno i neopravdano predstavljaju kao «ujaci» i time uzurpiraju prostor koji im ne pripada za volju jedne hegemonističke politike, pri čemu sam uvjeren da bi Napuljski isto tako pisao i protiv «ujaka» koji bi se sutra lažno prikazivali «daidžama» za volju nekog drugog hegemona. Pa Poskok je uvijek volio Šabana Bajramovića, iskren i samosvojan glas, a ne Sejdu Bajramovića, ma s koje strane on dolazio…
Zato skupini «bosanskih daidža», koji drsko sebi uzimaju pravo da govore u ime svih «bosanskih ujaka» treba postaviti pitanje: u čije ime govorite? Otkud vam pravo da se u svojoj «građanskoj», «bosanskoj» politici (koja je, u stanju neriješenog nacionalnog pitanja u višenacionalnoj državi, odavno razotkrivena kao puhanje u jedra većinskog nacionalizma), pozivate na cjelokupnu baštinu bosanskih fratara, na cijeli hrvatski/katolički puk Bosne, pa i na dvadesetpetogodišnju baštinu Svijetla riječi?
Kara-matić, ne razumijevajući prirodu novog medija, kao negativnu Poskokovu osobinu ističe anonimnost komentara. Doista, ako bi se radilo samo o uvredama, pamfletima i psovkama, ona bi ona bila puki kukavički čin. No internetska anonimnost je dodatna prednost za argumentirane tekstove – iza takvog teksta stoji samo njegova vlastita smislenost i utemeljenost, a ispred Karamatićevog teksta isturen je, između ostalog, njegov habit, jedan, nekoć ugledan časopis, i, već navedeno, neopravdano prisvajanje cjelokupne tradicije bosanskih franjevaca. Da nije onog «fra», čitatelj bi možda već nakon prvih par rečenica mogao pomisliti da je autor nedostojan i odustati od daljnjeg čitanja. No ovako zakićen časnom fratarskom titulom autor ima veliki bonus, o kojemu mi, koji se možemo osloniti samo na vlastite riječi i argumente, na koje se «bosanski daidža», kao pravi «antifašista», niti ne osvrće, možemo samo sanjati.
Kara-matić, između ostalog, piše kako poskok.info krasi «niska kultura Duha». Možda je to zato što Poskok ne njeguje «Duh Bosne» poput Karamatića koji piše u istoimenom online časopisu, prepunom svetog bosanskog duha, čiji je glavni metafizičar-svećenik davnim tekstom o njegovoj književnoj emanaciji neupitno postao Tunjo Filipović, duhovni dedo svih «daidža».
O sintagmi «neuređeno odlagalište zagađujućeg otpada» kojom Karamatić časti Poskoka može se raspravljati, ali «obilno sijanje mržnje» je već teška uvreda.
Medijski prostor Poskoka je jedna (pretežno hercegovačka i hrvatska) dimenzija složene istine o današnjoj BiH, koja ne pretendira na totalno značenje i otvorena je i za komentar i za dijalog. Pri tome mi je draži svaki Poskokov komentator Bošnjak, Hrvat ili Srbin koji će se na njegovim stranicama nacionalistički prepucavati, ali često ostvariti i začuđujuće konstruktivan dijalog, od Kara-matićevog ili Oršolićevog lažnog bratstva i jedinstva, ispod kojega se, kao pod tepih, gura i taloži sve ono eksplozivno smeće koje on pripisuje poskokovim komentatorima (posljedice polustoljetnog sličnog potiskivanja i neotvaranja stvarnih problema smo nažalost nedavno bolno osjetili).
Evo što o tome piše jedan od komentara: «Tekstovi na Poskoku a posebno komentari znaju biti malo preprovokativni i neodmjereni i pretjerano aktivistički, ali što drugo preostaje narodu nego da podigne glas protiv nepravde kad bosanski fratri troše pare od lemuzine pisukajući kako je Grabovica lijepa, pa malo o Obali Bjelokosti, pa malo o krizmi u Australiji, pa malo o izložbi Marca Chagala u galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu.»
Budući da se današnje Svijetlo riječi predstavlja ne samo kao časopis za sv. Franjom nadahnute ljubitelje prirode i putovanja, već kao list koji se navodno istinito i pošteno bavi i bitnim društvenim i političkim pitanjima današnjice, zapanjujuće je njihovo prešućivanje stvarnih, dubokih problema BiH države i društva, prije svega pitanja (ne)ravnopravnosti njegovog najmalobrojnijeg naroda, posebno onog njegovog dijela koji (još uvijek) živi na većinskim bošnjačkim područjima i dijeli tešku sudbinu svih stanovnika BiH koji su se nakon rata našli u toj nezavidnoj, «unutrašnjoj manjinskoj poziciji». Svijetlo riječi danas funkcionira kao mješavina župnog listića, National Geographic Juniora i Oslobođenja. Jedan drugi naš komentator, ulogu «bosanskih daidža» u traumatičnoj BiH svakodnevnici vidi ovako:
«Opet postoji neka simpatija javnosti prema tom bolu koji oni stalno odašilju u svijet pa se župe i misije pretplate, malo sadake od Silajdžićevih ministara, malo od ministra Primorca i to tako hoda. U pravilu nijedan problem uskraćivanja prava Hrvatima oni ne naglašavaju da se ne bi uvrijedila muslimanska čaršija pa bi oni prestali biti omiljeni ujaci i postali bi bobanovci i vaki i naki. Otprilike to je jedna skupina ljudi koja služi Silajdžiću da se s njima slika pa da te slike pokazuje u Americi kao dokaz da je tolerantan, a onda kaže da Hrvati nemaju pravo na jezik…»
Pisanje o tome kako raste trava i potočić žubori, sve začinjeno otkrivanjem tople vode i općim mjestima poput «svi ljudi su braća» ili «započni dan lijepom misli», dok se zaobilaze realni, gorući problemi, neodoljivo podsjeća na isprazni angažman Dalaj Lame koji putuje po svijetu, blesavo se smješka, druži s holivudskim zvijezdama kao zapadna simpatična «maskota» i svima je drag, dok njegov narod, koji od njegovog «angažmana» nije imao nikakve koristi, pati, strada i nestaje.
Današnje Svijetlo riječi je jedan malo čitan, ali od državnog i vjerskog establishmenta itekako podupiran časopis. Izlazi u Sarajevu, tu njegove urednike hvale i tapšaju po pognutoj glavi. Poskok je novi medij, središte mu nije nigdje, nitko ga ne financira niti institucionalno podupire (pa ga ne može ni ucijeniti ni kupiti) na njemu svi mogu pisati i komentirati. Između ostalog, Poskok prenosi tekstove iz Svijetla riječi, pa je prenio i Karamatićev napad, dok Svijetlo riječi još nije npr. prenijelo tekst «Bosanske daidže» te time omogućilo svojim čitateljima uvid o čemu je tu ustvari riječ.
Kara-matićevo «svijetlo riječi» je držanje svijeće i zatvaranje očiju pred dominantnim procesima u njegovoj Provinciji – od toga da ugledni akademik (i on ih tapše) jedan od službenih jezika u državi naziva «ustaškim» do toga da se pravo na tv-kanal na jeziku najmalobrojnijeg naroda ista ta daidžetapšajuća politička elita smatra povredom nacionalnog interesa najbrojnijeg naroda.
Dok je Poskok ratovao ponajprije s kriminalnom i primitivnom političkom «elitom» Hrvata u BiH, a potom i zagrebačkim i sarajevskim šovinistima (koji su pod sličnom «građanskom» i «antifašističkom» krinkom skrivali fašistoidni mentalni sklop koji je ekskluzivne, kolektivne krivce za sve nedaće tražio u «Hercegovcima»), dok je razotkrivao kriminal i nepotizam u Hercegovini, od krupnog inozemnog kapitala (v. slučaj OMV-Gatalo) do kriminala lokalnih kabadahija, Kara-matić i njegovi su gudili o zeki i potočiću i uživali u poziciji manekena bošnjačke tolerancije (koja je jednako kao i hrvatska i srpska naročito obilata prema «drugima» onda kada su izrazito malobrojni i neutjecajni).
Ako ste se već vi, presvijetle «bosanske daidže», predali i pristali na kmetsku ulogu nijemog multi-kulti ukrasa ovakvom sarajevskom društvenom i kulturnom establishmentu (čije su, da se razumijemo, jednake žrtve i taoci svi stanovnici Federacije BiH koji mu ne pripadaju, uključujući i Sarajlije), zašto to činite i u naše ime? Zašto vam je krivo što Poskok još uvijek ima zube i (protu)otrov?
Materijalno i institucionalno ste osigurani, cijenjeni i etablirani u svojoj poziciji dalaj-lama-ukrasa, u državi koju volite, pa zašto vas je onda tako zapekao onaj tekst o «daidžama» objavljen na jednom «neuređenom odlagalištu zagađujućeg otpada»? Možda presvijetlog «daidžu» peče pomisao da je i sam možda nekada imao obraz i zube? No uvijek se može utješiti mišlju da ovako bezub i umiljat dvije majke sisa - i onu «katoličku» i onu «bosansku», pri čemu se napoji i «mlijeka» svagdašnjeg i «mlijeka» simboličkog kapitala dobrih, pozitivnih, probosanskih, multikulturnih ujaka, kojima plješće čaršija, dok se župljani osipaju…
Pozdrav «daidžama» od otrovnica s kamena… Nismo tako obilno i od bega i od Zagreba nadojeni, umiveni i potapšani kao vi, ali smo slobodni, živimo «o svojoj hrani», bez straha da će nas jednoga dana netko odbiti od sise…
P.S.
A ako ćemo već o onome Nomen est omen, zanimljivo je da prefiks prezimena «Karamatić» čini «kara», turska riječ za crno, mračno – što je vrlo znakovito, koliko se god njegov cijenjeni nositelj krio iza «svijetla riječi».
