Butmirski pregovori pokazali su kolika je licemjernost međunarodnih predstavnika, kao i kolike su međusobne nepremostive suprotnosti među čelnicima koji predstavljaju svoje nacionalne zajednice u nazovimo državi Bosni i Hercegovini, u kojoj nemaju ništa zajedničkog izuzevši - siromaštvo i mržnju
Nesretna Bosna opterećena je nevoljama, jadima, zlobama, bijedama, patnjama, mukama, napastima, odnosno Bosna je u belaju, a bosanskohercegovački narodi žive bez nade za boljom budućnosti, ali - slijepci to još ne vide i budale ne shvaćaju.
Naime, nakon propalih listopadskih razgovora (u Butmiru, Sarajevu) predstavnika sedmorice parlamentarnih političkih stranaka triju konstitutivnih naroda u BiH s predstavnicima Europske unije, na čijem su čelu bili Carl Bildt i Olli Rehn i iz američkog izaslanstva, predvođenog zamjenikom državne tajnice, James Steinberg, mnogo je toga nevaljalog isplivalo na površinu.
Prije svega pokazalo se kolika je licemjernost međunarodnih predstavnika, kao i kolike su međusobne nepremostive suprotnosti među čelnicima koji predstavljaju svoje nacionalne zajednice u nazovimo »državi« Bosni i Hercegovini, u kojoj nemaju ništa zajedničkog izuzevši - siromaštvo i mržnju.
Nije slučajno bio ugovoren sastanak u Butmiru (opet u vojnoj bazi!) upravo pred izlazak iz zatvora Biljane Plavšić, bivše predsjednice Republike Srpske, koja je bila minimalno osuđena za ratne zločine i etničko čišćenje Bošnjaka i Hrvata sa »srpskih područja« u BiH, i pred početak suđenja Radovanu Karadžiću, njezinu prethodniku. Biljana Plavšić puštena je prije isteka kazne zbog njezinog »uzornog!« ponašanja u zatvoru, odnosno u švedskom hotelu.
Nakon sastanka u Butmiru, na kojem je Milorad Dodik, sadašnji premijer Plavšićeve Republike Srpske, odbio sve moguće razgovore i dogovore koji bi doveli u pitanje granice i jurisdikciju RS. Nakon sastanka, svojim zrakoplovom uzeo je Plavšić iz Švedske i s njom otišao u Beograd, gdje su imali veleban doček. Dodika i njegove kolege u RS, kao ni srbijansku vrhušku u Beogradu nije smetalo što je ona dobrovoljno otišla u Haag, gdje je bila optužena za genocid; priznala je krivicu za zločine protiv čovječnosti i progone nesrpskog stanovništva u BiH.
Dakle, Srbima i Srbijancima ne smeta što je njihova iron lady javno priznala zločine koje su Srbi počinili - i zbog kojih je osuđena, dapače, sve su joj svesrdno oprostili, jer njezinom zaslugom očišćeno je 37 općina u BiH od Bošnjaka i bosanskih Hrvata, odnosno 40 posto nesrpskog življa. Kada su u pitanju interesi velikosrpstva i ortodoksnog pravoslavlja, po četničkom običaju zločince se glorificira i proglašava herojima!
Potom, u skladu sa srpskom »moralnom etikom«, predsjednik Vlade RS Milorad Dodik bio je na sastanku u Beograd s predsjednikom Borisom Tadićem i Vladom Srbije, i važnom susretu s ruskim predsjednikom Dimitrijem Medvjedovim, od kojih je dobio podršku da će Srbija i Rusija podržati posljednju riječ RS o budućnosti BiH. Alea iacta est!
Rat u Bosni i Hercegovini najviše je pogodio Bošnjake, koji su strahovito stradali i bili žrtva genocida; zbunjeni su i teško se snalaze u miru, u zamršenim prilikama, jer njihovo političko vodstvo nije definiralo ideološke i nacionalne smjernice, nego su se uglavnom orijentirali na islam, čime su unakazili vjeru i narušili kontinuitet nacionalne pripadnosti.
Patnja muslimana u BiH privukla je pozornost islamskih terorista diljem svijeta, većina njih bili su Arapi (oko 5000) koji su sa sobom donijeli vehabizam, radikalnu interpretaciju islama koju bosanski muslimani prije nisu poznavali.
Ni Turci ne šute kad je riječ o Bosni. Šef turske diplomacije Ahmet Davutoglu izjavio je u Sarajevu, u razgovoru s bošnjačkim čelnicima, da je turska okupacija BiH bila kao oslobođenje ovih prostora, te da Turska ima pravo i interes utjecati na uređenje odnosa na Balkanu. »To je bio otomanski Balkan. Mi ćemo obnoviti ovaj Balkan«, rekao je.
Mogli bismo napisati knjigu u nekoliko svezaka o zabludama bosanskohercegovačkih Hrvata, zbog koji su došli u situaciju da se osjećaju ugroženim za opstanak na prostorima na kojima obitavaju od 626. godine. Jugoslavenstvo, odnosno velikosrpstvo, a potom komunizam, nametnuli su hrvatskim političarima, među ostalim zabludama, da su Hrvati u BiH malobrojni, te da ne mogu samostalno odlučivati o svojoj sudbini, nego da se moraju čvrsto vezati uz matičnu državu Hrvatsku. Međutim, nakon što je krvlju dotučena Jugoslavija i komunizama, Hrvati su ostali obespravljeni u svojoj domovini BiH. Daytonskim »sporazumom« nametnut je mir, ali je utemeljena Republika Srpska, iz te su »države« Srbi očistili (što nije ubijeno, to je protjerano) tri četvrtine hrvatskog pučanstva, a ostatak Hrvata na »nesrpskom« dijelu BiH strpano je u »Federaciju« s Bošnjacima.
Ako uzmemo u obzir da su Bošnjaci većinski narod u BiH, te da su za vrijeme rata u bošnjačk-hrvatskom sukobu, koji su podmetnuli udbaši, kojih je bilo s obje strane, onda se može donekle doći do spoznaje o uzrocima međusobne mržnje, koja svakodnevno izaziva sukobe, bilo na ulicama, vjerskim ustanovama, školama, nogometnim utakmicama, javnim skupovima i slično.
Tek nakon razotkrivanja aktualnih političkih čimbenika (lidera) i vjerskih poglavara, možemo zaključiti zbog čega je tolika mržnja Bošnjaka prema Hrvatima. Dakle, sve su to posljedice velikosrpske osvete i komunističke zaluđenosti koje su usađene u mentalitet političkog vodstva, koje se nameću bošnjačkom narodu kao »veliki muslimani«, a zapravo su ostali okorjeli komunisti, ateisti i ljudska ništarija u službi velikosrpstva.
Hrvatima u BiH, koji se deklariraju kao nacionalisti (pripadnici hrvatskom narodu) Srbi i Bošnjaci odmah spočitavaju da su - ustaše, nacisti, fašisti, seperatisiti i sl.! To su njihovi »argumenti« za optužbe, progone i zlostavljanje hrvatskog življa u BiH.
Teško je nakon iznesenih tegobnih i pogubnih činjenica, koje ubrizgavaju udbaški agenti, odnosno aktualni politički čelnici svojim narodnim zajednicama, naći neku utješnu riječ s kojom bih ostavio tračak nade za bolju budućnost toliko ispaćenom narodu u BiH.
U praktičnom političkom životu svaka imperijalistička država i diktatorski režimi pribjegavaju raspodjeli okupiranih zemalja na federacije i autonomije, da bi donekle uzakonili i ustalili granice nejednakosti određene grupe ili etničke skupine, da se razbije monolitnost jedne narodne pripadnosti. To je uspješno učinjeno u BiH.
Dakle, s Daytonskom podjelom BiH nagrađen je zločin i utemeljena Republika Srpska. Kada su već neki od potpisnika tog sporazuma optuženi za ratne zločine, a neki od njih su već osuđeni u Haagu, onda bi bilo logično da se taj sporazum opozove i ponište sve odrednice u njemu.
Čelnik najjače bošnjačke stranke Sulejman Tihić je zloban i ciničan. Naime, upozorava Bošnjake putem Dnevnog avaza da se »boji hrvatsko-srpskih dogovora na štetu Bošnjaka«, a s Čovićem, hrvatskim kolegom, samo što ne ide u krevet. Bošnjaci dobro znaju, ili bi trebali znati, da Dodik nudi Hrvatima »Herceg Bosnu« - samo u Hercegovini, s čime bi on još jače učvrstio temelje RS. Na takvu podvalu padaju neki Bošnjaci, pa čak i hrvatski minimalisti.
Međutim, Bošnjaci - obični ljudi (raja) bi mogli, uz mnogo manje napora i mnogo više učinkovitosti, pomoći: najprije uspostaviti dobre ljudske odnose sa susjedima (komšijama), bosanskohercegovačkim Hrvatima, pružiti podršku u njihovim nastojanjima da se održe na svojim ognjištima. Hrvati će za uzvrat pomoći srušiti RS i pomoći u stvaranju integralne multietničke države, u kojoj će biti zajamčene ljudske i društvene slobode svim građanima.
