Lako je dijagnosticirati problem, haj'mo potražiti lijek! Tekst je predug, da smo stavili sve na bijelo, bio bi još duži, ali yebga, ionako je sve samo utopija.
Problem hrvatskog naroda u BiH je što se ne zna crno nazvati crnim, a bijelo bijelim, pa živimo u nekoj sivoj zoni, sačinjenoj od milijun kompromisa i dogovora koji su postali svrha samim sebi, baš kao što su i naši politički dužnosnici postali svrha samima sebi
Doslovno, od glave do repa, okovi sveopće letargije i beznadežnosti hrvatski narod u BiH vuku sve dublje i dublje. Na koju god se stranu čovjek okrene, ne vidi nekog izlaza. Blokirani projekti, poput autoceste, županije sa hrvatskom većinom, pune budget Sarajeva, nadglasavanje i preglasavanje po svakom iole važnijem pitanju, disperzija mladih hrvatske nacionalnosti, odljev mozgova; o kulturološkom i socijalnom degradiranju svega sa hrvatskim predznakom da i ne spominjemo... Čovjek bi rekao sveopća depresija čiji je jedini mogući ishod kolektivni suicid.
Što je dovelo do toga? Jednostavno, beskičmenjaštvo hrvatskih vođa, njihov kukavičluk, nesloga i nedosljednost počevši od nastanka države pa sve do sada. Drugim riječima, počevši od 1995. hrvatski politički vođe jednostavno nemaju muda stvari zvati pravim imenom. Međutim, lako je dijagnosticirati problem, teško je naći rješenje.
Neophodna zajednička strategija i vizija hrvatskog naroda
Kao najmalobrojnijem narodu jednostavno je neophodno preći preko osobnih sujeta, interesa, demagogije pojedinaca iz vrha i naći jednu zajedničku viziju budućnosti hrvatskoga naroda. To se ne može napraviti bez da se ne osmisli konkretna zajednička nacionalna vizija i strategija budućnosti Hrvata u i unutar BiH.
Nepostojanje konzistentne nacionalne vizije dovelo je do toga da hrvatski politički vođe, sve do jednoga sa kosturima u ormaru, slijepo pristaju na bezbroj kompromisa na svoju štetu: počevši od Daytona, ukidanja HR H-B, pa sve do Statuta grada Mostara i zanemarivanja Hrvata Srednje Bosne i Posavine. Zajednička vizija bi dovela do toga da se jednom za svagda povuče crta preko koje se ne može.Kako doći do jedne zajedničke vizije? Izgleda nemoguća misija, ali možda i nije. Ono 1992. je izgledalo nemogućnije.
Instituiranje hrvatske federalne jedinice
Prvi korak je konsenzus i ustrajnost o instituiranju hrvatske federalne jedinice u okvirima Bosne i Hercegovine, koja bi u najvećoj mogućoj mjeri poštovala interese cijelog hrvatskog naroda u BiH, a ne samo onog iz zapadne Hercegovine; ne kompromitirajući ni minimalno poštivanje prava ostala dva konstitutivna naroda.
S time se ne misli na poštivanje Republike Srpske kao svevremenskog entitetskog pandana srpskog naroda. Treba imati hrabrosti stvari nazvati pravim imenom: Republika Srpska kakva je sada, plod je agresije i rata i ako takva ne smije i ne može imati pravnog temelja za postojanje.
Konstituiranje hrvatske federalne jedinice dovelo bi do jačanja hrvatskog identiteta unutar BiH, koji bi morao biti u svojoj ekonomskoj i političkoj sferi u potpunosti neovisan od hrvatskog identiteta Hrvata iz republike Hrvatske. Drugim riječima, politički dužnosnici hrvatskog naroda u BiH ne bi smjeli više savijati kralješnicu, da ne iskoristimo vulgarniji termin, pred politikom i političarima iz Zagreba.
Detoksikacija od političke ovisnosti o Zagrebu
Potrebno je jasno i čvrsto prekinuti političku ovisnost o Zagrebu. Objektivno, veliku, pa i najveću odgovornost za trenutno stanje Hrvata u BiH ima politički vrh i svi vrhovi iz Zagreba. Tko je u naše ime potpisao, unatoč protivljenju određenih dužnosnika iz BiH, za Hrvate suicidalan Daytonski sporazum: Franjo Tuđman!
Odakle su dolazile direktive o imenovanju političkih vođa, sve redom ucjenjive osobe sumnjive prošlosti, sa milijun oraha u džepu? Tko je naredio da se odustane od Hercegovačke banke, da naše banke pređu u hrvatske, pa onda u talijanske i austrijske ruke? Tko naređuje suicidalnu privatizaciju HT-a Mostar na račun hrvatskog HT-a? Tko i odakle dirigira preprodaju hercegovačkih energetskih resursa i priprema i naručuje prodaju vodoizvorišta pitke vode? Pogađate: Zagreb!
Da bi se ovo ostvarilo potrebno bi bilo ono čega se najviše boje i pribojavaju „naši" politički čelnici, a to je da na njihova mjesta dođu neki novi ljudi, neucjenjivi i bez omladinsko partijskog backgrounda. Novi, mlađi ljudi značili bi i novu politiku i neku novu viziju. Trebalo bi instistirati na davanju mogućnostima mladima da se pokažu i dokažu. Kako sada stvari stoje, mladi će se dokazati, samo da fuka popiju.
Hrvatski predizbori
Nakon detoksikacije od Zagreba, potrebno je jedinstvo hrvatskog biračkog tijela, ne po formuli jedan narod - jedna stranka, nego na osnovi političkog konsenzusa. Kako to ostvariti? Jedan od mogućih rješenja smo spominjali još prije dvije godine, a to je instituiranje predizbora.
Jednostavno, stranke sa hrvatskim predznakom prije svakih lokalnih i parlamentarnih izbora rade predizbore, gdje bi se birali ljudi koje će kasnije na općim izborima zajednički podržati sve političke opcije. Na ovaj način bi se aktivirali latentni glasači koji ne izlaze na izbore, odabrani ljudi bi bili uistinu od naroda odabrani, a manje bi mjesta bilo partijskim komitentima i izrodima poput Lijanovića.
Kulturalna i kulturološka reorganizacija
Slijedeći korak bi bila kulturološka i institucijska zajednička vizija, na pravno valjano temelju. Ne može se primjerice govoriti o hrvatskom sveučilištu u BiH, kad je javna tajna da se 90% ispita na većini fakulteta može kupiti, te da se polaganje prijemnog može kupiti. U Hrvatskoj suimali muda sporvesti akciju "Index", bi li jednako postupili? Normalno da ne bi, kad je velika većina političara, te njihove rodbine i prijatelja na ovakav način steklo stručnu spremu.
Kakvo sveučilište, takav je i kadar kojeg stvara, a mrlja se parazitski širi u sve pore društva. Primjerice, kakvu pouku i poduku će učeniku dati profesor/ica čija je diploma plaćena novcem, a ne znanjem. Onda se čovjek pita zbog čega je maloljetnička delikvencija u konstantnom porastu.
Izgradnja kritičke hrvatske javnosti
Zadnji strateški korak bi bio stvaranje kritičkog neovisnog hrvatskog medija, pa bilo u vidu dnevno tiskovnog, bilo u vidu elektroničkog. Netko će reći pa imamo „hrvatske i neovisne" Večernji list i Dnevni list, a tv kanal nam ne daju?!
Nije potrebno niti spominjati koliko su „neovisni" Dnevni list, a posebno Večernji. Potrebno je instituirati jedan neovisni hrvatski dnevnik koji bi bio na javnom proračunu, (ne na partijskom poput večernjeg lista) i na čijem bi se radu angažirala renomirana imena sa novinarskim pedigreom. Jednostavno, imenujte jednog iole dobrog kolumnistu Dnevnog lista?
Što se tiče televizije, potrebno je ići korak dalje od demagogije tipa Ivo Miro Jović, nego iskoristiti zakonske osnove i kreirati hrvatski program koristeći postojeće resurse, o čemu smo također ranije pisali. Ako se ne dozvoljava kanal na hrvatskom, gdje se to zabranjuje program na hrvatskom jeziku? Tko brani izgradnju tv centra javnog rtv servisa u Mostaru? Zakon, dapače, to i nalaže, no očigledno je „prišnije" u Mostaru graditi prodajne centre.
Utopija?
Mogli bi ovako do u nedogled, no, kolikogod mi pisali naširoko i na dugo o ovome, toliko nam se čini da smo bliži utopiji. Jednostavno, sujeta, egocentrizam, sebičnost i sve ostale „vrline" koje krase naše dužnosnike jače su od interesa naroda. Jedina nada bi nam mogao biti taj isti narod, da se nekim čudom probudi i pusti svoj glas.
Iskra koja bi mogla probuditi naroda iz besvijesnog stanja, mogla bi biti crkva i crkveni dužnosnici, no kako vrijeme ide dalje, toliko i oni padaju u sveopću letargiju. Nema druge nego da svatko krene od sebe pojedinačno. Evo, mi sa supersajta, kolikogod trash i bezveze bili, ako ništa drugo, nastojali smo stvari nazvati njihovim imenom.
SR / http://supersajt.info
