 |  |  |
| | |
| Iza krinke hladne retorike međunarodne diplomacije, koja povremeno zapne i na pitanju opstanka Bosne i Hercegovine, ne skriva se samo zabrinutost onih krugova koji su pod svaku cijenu željeli u zajednički tor zatočiti Srbe, Hrvate i Bošnjake. Dapače, u pozadini se tog govora da nasluti i shvaćanje, kako prisilno zatočenje triju naroda unutar jedne države nije tek negacija načela slobode, na kojoj počiva zapadni svijet, nego čak i težnja da se isprave vlastite pogrješke nastale u poratnom procesu, koji se, umjesto razvoja jednakopravnosti pretvorio u poligon za realizaciju monstruozne velikobošnjačke državne ideje. U tom projektu bošnjačka elita na cijelom prostoru, koji se još uvijek uvjetno može nazvati Bosnom i Hercegovinom, želi eliminacijom Srba i Hrvata zadržati dominaciju, a u dogledno vrijeme uspostaviti čak i islamsku državicu, od koje se mnogima na zapadu ledi krv u žilama. O tom svjedoče sve snažniji pokušaji bošnjačkih unitarista da rušenjem srpske republike centraliziraju državu, a potom njezino stanovništvo dovedu u položaj sličan onom u kojem se danas nalaze Hrvati u tzv. Federaciji. Bošnjačka se dominacija osjeća u svim segmentima javnoga, kulturnoga, gospodarskog i političkog života, a već uspostavljena centralizacija vlasti i uprave raskomadala je na više dijelova nekadašnja hrvatska područja pa su mnogi otoci unutar bošnjačkoga okruženja postali svojevrsni rezervati, a tamošnji Hrvati kao domicilno pučanstvo pretvoreni u inačicu suvremenih Indijanaca. Pokušaje pak hrvatskih političara da se autonomijom odupru unitarističkom nasilju još su u začetku slomili visoki predstavnici međunarodne zajednice, odnosno šefovi OHR-a, a posljedice njihovih nevjerojatnih odluka najbolje se mogu vidjeti na primjeru grada Mostara, koji zahvaljujući nametnutome statutu godinama ne može izabrati gradsko poglavarstvo. Mostarski statut nije samo srednjovjekovni presedan uz pomoću kojeg bošnjačka manjina vlada nad hrvatskom većinom nego i svojevrsni nacrt za velikobošnjačko preuzimanje vlasti nad cijelom Bosnom i Hercegovinom. Nakon što se znatan dio međunarodne javnosti navikao na politički podređen položaj Hrvata, bošnjačka je politika otišla i korak dalje pa se sad na upozorenja hrvatskih političara o nejednakopravnom položaju Hrvata javno prijeti iz bošnjačkih medija. „Politički predstavnici Hrvata u BiH ne prestaju kukati i plakati nad sudbinom tog naroda, jer smatraju da nije jednakopravan“, piše sarajevski Avaz te smatra kako oni svojom nebuloznom pričom o ugroženosti samo udaljuju državu BiH od Europe. Zato im poručuje kako bi im bilo najbolje da nestanu. Politički položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini doista je nezavidan. Od predratnog broja žitelja Hrvati su prepolovljeni, a danas uglavnom živi na području tzv. Federacije. Osim područja od Drvara, Glamoča i Kupresa preko Mostara do Stolca i Ravnoga uglavnom živi na teritorijalno razdijeljenu i nepovezanom području. Uz teritorijalnu rascjepkanost, Hrvati su i politički podijeljeni. Zato još uvijek ne postoji nikakav politički program oko kojeg bi se stvorio nacionalni konsenzus ili bar dovoljna jaka većina, koja bi poradila na rješenju hrvatskoga pitanja. Ako žele opstati i izbjeći sve snažnijem bošnjačenju, politički predstavnici hrvatskoga naroda moraju ponajprije izboriti jednakopravnost s Bošnjacima, koji drže sve poluge moći u svojim rukama. S obzirom na brojčanu nadmoć Bošnjaka jednakopravnost mogu izboriti samo stvaranjem vlastite teritorijalne jedinice. Tek bi ona u zajedničkim ustanovama onemogućila bošnjačku prednost i nadglasavanje. To je zapravo i ključ rješenja za možebitni opstanak i funkcioniranje Bosne i Hercegovine.
Mate Kovačević |
