U dubokoj sjeni nadahnutih i nadasve oštroumnih polemika naših vodećih političara, kao što je primjerice bila ona između ministra Polančeca i predsjednika Mesića prije odlaska ovog drugog u prijateljski posjet nesvrstanoj Kubi, odvija se u Haagu suđenje Republici Hrvatskoj i hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini za, a što bi drugo, nego zajednički zločinački pothvat. Daleko od medijske pažnje, a na optuženičkoj klupi, po zapovjednoj i raznim drugim odgovornostima su bosanskohercegovački dužnosnici iz redova hrvatskog naroda, jer su po optužnici zajedno s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, ministrom Gojko Šuškom, i da ne nabrajamo dalje, izvršili agresiju na BiH u cilju pripojenja njezinog dijela Velikoj Hrvatskoj. U svojstvu svjedoka obrane, odnosno stručnog svjedoka generala Slobodana Praljka, ovaj je tjedan svoj iskaz davao dr. sc. Josip Jurčević, koji je, podsjećamo, ujedno trenutno i jedan od predsjedničkih kandidata.(mm)
Budući da su hrvatske novine i televizije o svjedočenju prof. dr. sc. Josipa Jurčevića vrlo škrto izvijestile, jer su haaška suđenja očigledno medijski izuzetno neatraktivna, okrenuli smo se osobnim stranicama generala Praljka slobodanpraljak.com, koje smo do sada već puno više nego jednom toplo preporučili. Naime, na njima se može naći niz vrlo zanimljivih materijala, naravno ako se hoće, pa su tamo objavljene i dvije vrlo podrobne i opširne ekspertize o ratu u Bosni i Hercegovini, ona prof. dr. sc. Vlade Šakića i ona prof. dr. sc. Josipa Jurčevića. Zato što je jasno da se ovotjedno svjedočenje prof. dr. sc. Josipa Jurčevića temeljilo upravo na ekspertizi objavljenoj na internetskim stranicama generala Praljka, pod naslovom Bosna i Hercegovina od 1990. do 1995. godine, u nastavku smo izdvojili nekoliko odlomaka iz materijala koji se proteže na približno dvije stotine stranica. Cijela ekspertiza može se naći ovdje, u PDF formatu , uz napomenu kako se radi o dokumentu od oko 7 MB.
Kao i mnogi čitatelji vjerojatno, bojimo se kako bilo kakvi argumenti u obranu hrvatskih optuženika ne mogu u Haagu igrati neku bitnu ulogu, ali nam se ipak čini vrijednim steći uvid u ekspertize svjedoka obrane, barem kako bi se riješili neugodnog osjećaja da je istina koja nam se sada već jedno desetljeće nameće jedina istina. To isto, naravno, vrijedi i za mnoge druge dokumente i studije objavljene na stranicama slobodanpraljak.com, počevši, recimo, od demistifikacija načina na koji je srušen Stari most u Mostaru, a o čemu smo već pisali prije nešto više od dvije godine [Knjiga "Kako je srušen Stari most"]. U slučaju prof. dr. sc. Josipa Jurčevića, ekspertiza u dijelu pokazuje i način na koji je on vidio neke događaje, što zbog njegove predsjedničke kandidature onda neumitno ima i političkih implikacija.
M. M.
Dolazak višestranačja u Republici Hrvatskoj
Postupno, približavanjem 90-ih, u Hrvatskoj sve veću medijsku pozornost i zabrinutost dobivala je radikalizacija političkih događanja u Srbiji, te problemi koje su hrvatski partijski i državni predstavnici imali tijekom boravka u Beogradu na saveznim sastancima. Uz to, sve veću javnu pozornost zaokupljale su i učestale propasti komunističkih poduzeća i sve češći i masovniji štrajkovi nezadovoljnih radnika na ulicama hrvatskih gradova.
U srpnju 1989. g. partijska i državna tijela Hrvatske su sa vremenskom zadrškom i birokratski suzdržanim priopćenjima osudile «iskazivanje srpskog nacionalizma i mitingašku atmosferu pri proslavi kosovske bitke u Kninskoj krajini.»
Sredinom svibnja 1989. g. u Zagrebu je, u polulegalnim uvjetima, osnovan Hrvatski socijalno-liberalni savez (HSLS), kao prva nekomunistička stranka u Hrvatskoj.
Sredinom lipnja 1989. g., u prostorijama malog nogometnog kluba na rubu Zagreba, osnovana je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), stranka koja je deset mjeseci kasnije pobijedila na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj. U pripremama za osnivanje stranke bila su velika neslaganja o koja je podržavala Franju Tuđmana - u bojazni pred jugoslavenskom policijom, ali i skrivajući se od većinske skupine inicijatora HDZ-a koji nisu podupirali F. Tuđmana na čelnom mjestu stranke u nastajanju - osnivački skup stranke održala u nejavnom prostoru na rubu grada, a ne u hotelu za koji je bio napisan i javni poziv.
Tek krajem 1989. i početkom 1990. godine tijela republičke i partijske vlasti u Hrvatskoj počela su načelno i zakonski otvarati proces političkog pluralizma. Stoga su tek početkom veljače 1990. g. (dvaipol mjeseca prije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj) dotad polulegalno osnovane stranke registrirane u hrvatskom, republičkom Sekretarijatu za pravosuđe i upravu.
U prosincu 1989. g. građani Zagreba su - po uzoru na slične akcije u drugim istočnoeuropskim komunističkim državama - masovno palili svijeće i potpisivali peticiju kojom su zahtijevali raspisivanje višestranačkih izbora. U drugoj polovici travnja i početkom svibnja 1990. g. održani su (dvokružno) prvi višestranački izbori u Hrvatskoj, na kojima je protivno tadašnjim očekivanjima i istraživanjima, uvjerljivo pobijedio HDZ.
Na temelju velikog broja do sada dostupnih dokumenata i povijesnih izvora te objavljenih knjiga i radova, očigledno je da su državne i društvene institucije i strukture u Hrvatskoj gotovo potpuno nespremne dočekale 1990. godinu, tj. proces sloma komunizma i raspada Jugoslavije. Isto tako, ovi izvori i literatura ne pokazuju da su u Hrvatskoj do 80-ih i početkom 90-ih godina sustavno institucijski pripremani ili postojali planovi i organizacije za vođenje bilo koje vrste unutarjugoslavenskog oružanog sukoba ili radikalne politike razbijanja Jugoslavije.
Osim toga, u Hrvatskoj je na izborima 1990. g. došlo do smjene stranke na vlasti i promjene koncepcije vladanja, te velikog institucijskog i kadrovskog restrukturiranja, iako su pozicije moći u novoj vladajućoj stranci (HDZ) zadržali brojni pripadnici stare komunističke (naročito obavještajne) strukture.
Politika muslimansko-bošnjačkog naroda
Na izborima za bosansko-hercegovački parlament, SDA je (s relativnom većinom) postala izborni pobjednik. SDA je u parlamentu zauzela 86 od ukupno 240 zastupničkih mjesta, a Alija Izetbegović je izabran za Predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike (SR) BiH, odnosno za šefa kolektivnog predsjednika države Socijalističke Republike BiH, iako je F. Abdić na izborima dobio više glasova od njega.
Unutar muslimansko/bošnjačkih elita i struktura došlo je do neslaganja glede političke koncepcije koju treba provoditi u BiH. Jedan dio muslimanskih elita je zagovarao državnu cjelovitost BiH, u kojoj će ravnopravno živjeti sve tri konstitutivne nacije, dok je drugi dio zastupao islamski radikalizam koji se kretao od hegemonije Muslimana/Bošnjaka u cjelovitoj BiH do osnivanja samostalne muslimanske (islamske) države na dijelu teritorija BiH.
Proces unutarmuslimanskog neslaganja u BiH može se - koncepcijski, strukturalno i kadrovski - pratiti od ljeta 1990. pa do sadašnjeg vremena. Tako je već u ljeto 1990. g. u Sarajevu održan simpozij Bosna i Bošnjaštvo na kojem je sudjelovala «elita naučnika, filozofa, istoričara, sociologa, književnika, a 1991. g. «dva naučna skupa», kako bi se «široko iskazale mogućnosti reafirmacije nacionalnog bošnjaštva.»
U ljeto 1991. g. objavljen je srpsko-muslimanski politički sporazum (tzv. Historijski sporazum) kojeg su priredili, sa srpske strane Radovan Karadžić a s muslimanske strane Muhamed Filipović. Sporazum je polazio od svijesti o teškoćama koje su postojale na jugoslavenskom prostoru i u BiH, te sadrži načelne odluke da se «založimo za ostvarenje istorijskih i političkih interesa naša dva naroda ... osiguranje punog teritorijalnog integriteta i političkog subjektiviteta naše Republike Bosne i Hercegovine» itd.
U prosincu 1992. g. održan je Kongres bosansko-muslimanskih intelektualaca koji je «donio odluku o osnivanju Vijeća kongresa bosansko-muslimanskih intelektualaca (VKBMI), čiji je zadatak da sačini "program temeljnih interesa i zadataka bosansko-muslimanskog (bošnjačkog) naroda u svim oblastima društvenog života" ... tokom rata Vijeće će se afirmirati obimnom i plodnom djelatnošću.
Na tom tragu je krajem rujna 1993. g. održan Sabor Bošnjaka, čiji je završetak bio «praćen kontroverzama o planu njegovog organizatora da se posebnim dokumentom proglasi osnivanje bošnjačke države na dijelu teritorije BiH.»174 Sabor nije donio taj dokument, no jedan od najistaknutijih aktera bošnjaštva i član Vlade BiH do kraja 1993. g., Rusmir Mahmutćehajić «smatra da zamisao o komadu Bosne za Bošnjake, kao način razbijanja države BiH, predstavlja dio ukupnog plana za uništavanje Bošnjaka.»
Međutim, unatoč raspravama, nakon izbora 1990. g. u BiH, prevladavajuća politička koncepcija u muslimansko/bošnjačkoj institucijskoj strukturi, zasnivala se na programatskom tekstu A. Izetbegovića, Islamskoj deklaraciji koja je 1990. objavljena u Sarajevu, u nakladi od čak 200.000 primjeraka. Ova radikalna panislamistička koncepcija koju je zastupao vrh vodeće muslimansko/bošnjačke stranke (SDA) i njen lider bila je potpuno neprihvatljiva narodima koji nisu pripadali islamskom kulturnom krugu, a bila je neprihvatljiva i dijelu muslimansko/bošnjačke nacije, uključujući i dio muslimansko/bošnjačkih društvenih elita.
O uzrocima muslimansko/bošnjačko-hrvatskih oružanih sukoba
Pored niza okolnosti koje su pogodovale ili utjecale na izbijanje muslimansko/bošnjačko-hrvatskih oružanih sukoba, jedna očigledna se ističe; prije izbijanja sukoba, na područje srednje BiH pristigao je veliki broj Muslimana/Bošnjaka koje je srbijanski agresor protjerao s drugih područja BiH, što je samo po sebi izazvalo velike demografske, humanitarne, socijalne i sigurnosne poremećaje na području srednje BiH, na kojem je inače postojala povijesna tradicija naglašeno uspješnog suživota Muslimana/Bošnjaka i Hrvata.
Odnosno, zbog etničkog čišćenja kojeg je u BiH provodio srbijanski agresor, veliki broj proganih Muslimana/Bošnjaka došao je na mali prostor srednje BiH, te je «žurna potreba da im se nađe životni prostor» također utjecala na izbijanje muslimansko/bošnjačko-hrvatskih sukoba u srednjoj BiH. O tome je svjedočio i jedan od aktera događanja u srednjoj BIH koji je pojednostavljeno objasnio kako «lokalni Hrvati i Muslimano nikada ne bi ušli u sukob da nije bilo priljeva tih izbjeglica koji su za sebe tražili prostor, nakon što su svoj izgubili u zapadnoj i istočnoj Bosni». Navedena situacija je nedvojbeno pogodovala izbijanju sukoba između pojedinaca i manjih skupina, te se na taj način - u krajnje nesređenim okolnostima - otvaralo daljnje umnožavanje različitih vrsta negativnih događaja.
Isto tako, neuspješni međunarodni mirovni planovi, koji su nudili različite vrste spornih unutarnjih teritorijalnih razgraničenja na etničko-vjerskoj osnovi, predstavljali su stalni opći okvir koji je pogodovao usmjerenosti uglavnom upravljački nekvalitetnih -središnjih i lokalnih - muslimansko/bošnjačkih i hrvatskih struktura u BiH na međusobno političko i vojno sukobljavanje na etničko-vjerskoj osnovi.
Na taj način, gledajući cjelovito, djelomični muslimansko/bosansko-hrvatski oružani sukobi zapravo predstavljaju paradoks, jer su se događali u vrijeme kad su i Muslimani/Bošnjaci i Hrvati u BiH nadmoćnog srbijanskog agresora, a kasnije - u vrijeme kad su ARBiH i HVO bili jači i napadački sposobni - događala se njihova puna suradnja.
Upravo zbog toga je potrebno s velikim oprezom istraživati i utvrđivati uzroke i okolnosti izbijanja svakog pojedinog muslimansko/bosansko-hrvatskog oružanog sukoba.
Na općoj logičkoj razini, kao i na konkretnoj događajnoj razini je nedvojbeno da su muslimansko/bosansko-hrvatski oružani sukobi isključivo i višestruko donosili korist srbijanskom agresoru. Ponajprije, to je znatno olakšalo srbijanski osvajački pohod i okupaciju dvije trećine teritorija BiH. Zatim, djelomični muslimansko/bosansko-hrvatski oružani sukobi su iskorišteni od Srbije i nekih drugih interesa da se u međunarodnoj zajednici stvori i održi potpuno neobjektivna i neselektivna percepcija o građanskom ratu i ravnoteži odgovornosti (moralne, političke, pravne, povijesne) srbijanskih, hrvatskih i muslimansko/bošnjačkih struktura za događaje u BiH.
To je također bio strateški interes srbijanskog agresora, jer je ta percepcija o događajima u BiH bitno utjecala na istu percepciju i za druge dijelove bivše Jugoslavije na kojima je Srbija bila agresor. Znakovito je da se stereotipi o građanskom ratu i ravnoteži odgovornosti počinju oblikovati u razdoblju kad je međunarodna zajednica Srbiju opravdano i jasno označavala agresorom i zbog toga joj nametnula sankcije. U konačnici, postojanje ovih stereotipa je omogućilo nastanak i dosadašnje održavanje međunarodne verifikacije teritorijalnih učinaka srbijanske agresije u BiH, koji su postignuti najgorom vrstom zločina koje poznaje međunarodno humanitarno pravo.
Međutim, na sekundaran način, muslimansko/bosansko-hrvatskim oružanim sukobima je pogodovao niz okolnosti koje su postojale i unutar muslimansko/bošnjačkih i hrvatskih struktura. Općenito, radilo se o nepripremljenosti, a s time i nekvaliteti jednih i drugih, što je dovelo do poremećaja u razumijevanju hijerarhije općecivilizacijskih i nacionalnih vrijednosti i interesa, te su se sukladno tome veoma često donosile odluke o konkretnom postupanju. A zapravo se radilo prvenstveno o sukobu za moć između skupina na središnjoj (državnoj), regionalnoj i lokalnoj razini u BiH.
Međunarodna zajednica (izvadak)
Međunarodna zajednica je značajniji interes za problem krize i raspada druge Jugoslavije počela pokazivati tek sredinom 1991. g., što je bilo prekasno, jer je tada kriza bila u visokom stupnju, a proces raspada zajedničke države bio je stvarno i formalno nepovratan. Zbog kašnjenja, međunarodna zajednica nije uvažavala zatečeno stanje (postojeći raspad), te je imala potpuno pogrešan pristup, koji se svodio na podupiranje nečeg što ne postoji (Jugoslavija) i što više nitko, od dominantnih institucijskih aktera na prostoru bivše Jugoslavije, nije htio.
Druga višestruka pogreška međunarodne zajednice je u tome što se u početku svog uključivanja bavila Slovenijom i Hrvatskom, pokušavajući ih vratiti u nepostojeći državni okvir, iako su Slovenija i Hrvatska sredinom 1991. g. praktički bile samostalne države (održani referendumi i parlamenti proglasili samostalnost). Tada međunarodna zajednica nije pokazivala gotovo nikakav izravni interes za Bosnu i Hercegovinu, iako se u njoj već događala unutarnja politička i sigurnosna drama, a prostor BiH i njeni resursi su bili ključni za srbijansku oružanu agresiju koja se tada intenzivno vodila protiv Republike Hrvatske.
Dva dana nakon proglašenja samostalnosti Slovenije i Hrvatske, 27. lipnja 1991. g., Skupština SRBiH je raspravljala o «Šest točaka predsjednika predsjedništva Alije Izetbegovića o budućnosti SFRJ», u kojima je bilo najavljeno održavanje referenduma i u BiH. Izetbegović je tom prigodom naveo kako je «Državnog sekretara SAD (J. Baker je nekoliko dana prije toga bio u posjetu Jugoslaviji, op. a.) zamolio "da međunarodna zajednica fokusira BiH", jer bi građanski rat koji je realna opasnost najpre izbio u ovoj republici. "Bejker se složio s tim, dodao je Izetbegović". »
«Očekujući nacionalnu podjelu republike, Izetbegović se 12. srpnja 1991. pismom obratio predsjedništvu Europske zajednice i zatražio "misiju dobre volje", a taj su zahtjev podržali i bosanskohercegovački Hrvati Stjepan Kljuić i Ivan Markešić, čelnici Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine.» «Vlada BiH zatražila je ponovno, 11. rujna, slanje promatrača EU u BiH».
Međutim, to je ostalo bez učinaka, a međunarodna zajednica prvi put, i to usput, spominje BiH u prosincu 1991. g., u Mišljenju broj 1 Arbitražne komisije Mirovne konferencije o Jugoslaviji, navodeći rezoluciju BiH «o suverenosti što ju je Skupština usvojila 14. listopada 1991.» kao jednu od činjenica za izvođenje važnog mišljenja Arbitražne komisije da se Jugoslavija «nalazi u procesu raspada.»
Potom je uslijedio već opisani zahtjev BiH za međunarodnim priznanjem koje je odgođeno i uvjetovano referendumom.
prof. dr. sc. Josip Jurčević
www.hakave.org
