SARAJEVO - Briljantni bosanskohercegovački intelektualac Dr. Ivan Šarčević, urednik časopisa Franjevačke provincije Bosna Srebrena «Svjetla riječi», vjerojatno najboljeg vjerskog časopisa na hrvatskom jezičnom prostoru, u izuzetno je zanimljivom autorskom tekstu, problematizirao vodstvo aktualne hrvatske politike u BiH i upozorio zbog čega su planovi o stvaranju treće federalne jedinice i «teritorijalnom diskontinuitetu» hrvatskih prostora zapravo potencijalno jako opasni za budućnost samih Hrvata u BiH. Šarčević u svom tekstu portretira lidera HDZ BiH Dragana Čovića, uspoređuje ga s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, ali i naglašava da Čovićeva politika zapravo tek vodi «ograđivanju svog feuda»!
Opijum za narod
Na početku kolumne u sarajevskom «Oslobođenju» pod duhovitom egidom «Opijum za narod» (čime sarajevski franjevac blago ironizira odnos komunista prema religiji, a upravo su mnogi od tih komunista sada na čelu hrvatske politike u BiH), Šarčević podsjeća na planove po kojima bi se navodna «neprirodnost» granica Hrvatske (oblik pereca) trebala riješiti tako da Srbi u BiH budu «uključeni u državu Srbiju», a da hrvatska granica bude granica Banovine iz srpsko-hrvatskog dogovora iz 1939. Od Bosne i Hercegovine trebao bi ostati dio «zemljice Bosne» gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon zona između Hrvatske i Srbije.
Ovakva srpsko-hrvatska politika u i prema Bosni i Hercegovini svoj najduži i najdosljedniji politički izraz, tvrdi Šarčević, ima u eskajot-pregaocu s jedanaestgodišnjim stažom, strojarskom inženjeru mostarskog SOKOLA, ministru financija Federacije, smijenjenom članu Predsjedništva BiH, također doktoru – Draganu Čoviću i njegovom stožernom HDZ-u.
- Čović nikada nije smatrao otvorenim pitanjem Hrvata u Bosni, osobito u RS-u, niti je prestao «skidati kapu» ne samo Dodiku nego svakomu tko je moćan da ga održi na vlasti... Čović će banjolučkim (Dodikovim) Nezavisnim novinama (8. 12. 2008) izrijekom kazati: «Dok god Srbi žele imati uređenje kakvo imaju, ne postoji Hrvat ili Bošnjak koji može uraditi nešto suprotno tome». Ima li onda smisla biti drukčiji Hrvat od Čovića, osobito bosanski?! Nisu ove rečenice izvučene iz konteksta, nego su sažetak Čovićeve političke platforme. Međutim, dok je Tuđman bio nepopustljiv, plastičan u izjavama i crtanjima nacionalnih i državnih granica, Čović je uvijek za dogovor i istodobno ga je teško pratiti. On javno ne govori dovoljno. On nema nacionalističkih slogana niti je nacionalno profiliran. Sve, pa tako i nacionalno, služi isključivo njemu. Njegovo je umijeće da se održava na vlastitim protuslovljima, na obmanjivanju najprije svoje partije, svoga (nejedinstvenog!) naroda i Crkve, a onda svih ostalih. On se uvijek uljudno smješka, obećava i živi u budućnosti. Obećao je recimo promjenu državne Vlade, pa i federalne, obećao je promjenu ustava do lipnja, obećao je mnogo toga, a onda to sve porekao novim «vizijama» ili se izvukao na odgovornost drugih. Majstor je u generiranju problema i odvlačenju pažnje s bitnoga. Kad ga se pita za nešto, on se najprije povlači u pozu uljudnosti, navodnog neznanja stvari, ili kaže «kako nije moje da komentiram», a zatim lukavo diskvalificira svoje protivnike, piše, između ostaloga, Šarčević.
Politički nihilizam
Nastavlja kako bi sve katedre politologije trebale istraživati našu politiku i političare:
«Čović bi bio među najboljim uzorcima aktivnoga političkoga nihilizma kojega je Nietzsche prorekao da će se ostvariti u XX. i XXI. stoljeću. Aktivni nihilizam je dinamičan, živi na protuslovlju, na prevrednovanju vrednota. Sve do Čovića kod Hrvata, osobito bosanskih, prevrednovano je – gotovo nepovratno – značenje doma, zavičaja, domovine, države, nacionalnosti, «domovinskog» rata, žrtve, pravde, suda, komunističkog naslijeđa, kulture, jezika, vjere... Zar se ne ostvaruje nihilizam u Čoviću koji ne vjeruje ni u kakav nutarnji poticaj da bude moralan, dosljedan i logičan nego svoj ljudski diskontinuitet pretvara u opasnu maglu teritorijalnoga hrvatskoga diskontinuiteta? ... Zar nije nihilizam najprije prihvatiti kao partnere druge Hrvate s kreševskog sastanka, a onda se ponašati kao da mu u rješavanju hrvatskoga pitanja ne treba nitko?
Ako je Nietzscheu nihilist zapravo «snažni» čovjek koji nema sućuti prema slabima, zar Čovićev nihilizam i nihilizam njegovih HDZ trabanata, kao i Dodikova politika koju slijede, nije nihilistička jer nema sućuti prema patnicima i žrtvama, ne samo iz drugoga nego i iz svoga naroda.
Čović u svojim prijedlozima nikada ne polazi od manjine iz vlastitoga naroda (dakle od cjeline nacionalnih interesa), od onih krajeva odakle su sunarodnjaci protjerani. Zato, nema Posavine u ustavu, jer „nema“ Hrvata u RS-u. On dovršava projekt „zaborav zaborava“ bosanskih Hrvata svoje domovine i države. Dodik i Čović su oličenja nadčovjeka koji je nadmoćan i nad pravdom. Dok Dodik to čini vulgarno smjelo, Čović ga imitira rafiniranije, «civilizirao je afekte», ali oba sa sarkastičnom duhovitošću i cinizmom – i s brutalnim posljedicama. Obojica nude budućnost podijeljenih teritorija, svako u svome feudu, s političkim darwinizmom u kojem nema morala, jer moral niječe vitalizam, a sućut i altruizam slabe "volju za moć". Dakle, u BiH prvo Republika Srpska pa onda (treća) «teritorijalna jedinica».
30.3.2009.
Pincom.info
