Već dugi niz godina,posebno u ratnom a pogotovo u poslijeratnom periodu konstantno se kada je riječ o politici i gospodarstvu u Posavini od pojedinih ljudi može čuti kako „provlače“ animozitet (neprijateljsko raspoloženje, nesklonost) između Posavine i Hercegovine.Prepucavanja su izražena na internetskim portalima pogotovo posavskim.
Taj animozitet je vjerojatno manje izražen u obrnutom smijeru što je i prirodno jer se radi o većem prostoru i brojnijem po ljudstvu a osim toga i središte je institucija vlasti u Mostaru gdje Hrvati ostvaruju svoje zahtjeve i prava pa su oni kao eto i zadovoljniji (trava je uvijek zelenija u susjedovom dvorištu).
Bitan čimbenik je i prostorna udaljenost te različiti mentaliteti ova dva podneblja kao i povijesne činjenice itd.
Međutim da nebi previše zalazili u sve dubioze, može se reći da je animozitet sličan onome između hrvatskog juga i sjevera (Zagreb-Split) samo u posve drugačijim okolnostima jer je tu još i složenija situacija zbog države u kojoj su u većini Srbi i Bošnjaci.
Iz tog razloga smatra se da zapravo animoziteta i nema osim u „nečijim“ glavama jer su Hrvati u BiH u tolikom broju i tako „razuđeni“ da ovi u većini nemaju kada da se bave sunarodnjacima iz druge regije jer im neprestana „borba“ u odnosima sa dva druga naroda stvarala mnoge „probleme“ prije svega političke i gospodarske prirode pa tako ostaje dojam da su pojedine regije „usamljene“ u svojim vapajima.
Ipak povijest nam je zajednička kao i rod.
Kad se prouči povijest, nedvojbeno se može zaključiti da je područje Posavine konstantno naseljavano i raseljavano što zbog ratova a što zbog vodoplavnog područja i čestih poplava rijeka kojima je Posavina prožeta te slivanjem u zimskim periodima oborinskih podzemnih voda čak sa Majevice, tako da su tek 50 tih godina melioracijskim kanalima i kasnije izgradnjom nasipa stvorili uvjeti za kvalitetniji i bolji život.
Slično je sa Hercegovinom gdje su surovi krš i ratovi odnosili mnoge generacije u treće zemlje, tako da je kroz decenije hrvatska dijaspora postala brojnija nego matica država i gdje je jako teško izbjeći asimilaciju ali su mukotrpno sačuvali svoje porijeklo i jezik i masovno potpomagali svoju Hrvatsku-i Posavci i Hercegovci.
I danas neke „mudre glave“ toj dijaspori nebi dali pravo glasovanja.
Znači imamo već jednu veliku zajedničku stvar a to je tragična povijest pogotovo u BiH iz koje smo decenijama i stoljećima „curili i bježali“.
Druga zajednička-bratska povijest je genetska.
Nikakva novost nije konstatacija da je Posavina puna Hercegovaca, Dalmatinaca kao i Slavonaca u velikom broju.
Tome svjedoče i mnoga česta zajednička prezimena u Posavini čiji korijen potiče iz tih južnih krajeva kao npr. Marković, Neretljak, Brkić, Ćorluka, Šimić, Vidović, Kelava, Mišetić, Dragičević, Sušilović, Mijić, Martinović, Marić, Bilić, Kovač, Glavaš, Šušak, Zubak, Pejić, Mikić, Klaić, Duspara, Knežević, Lušić, Jurić, Čuljak, Rašić, Anić, Benković, Galić i da ih sve nenabrajamo.
Ono što Posavci danas najčešće zamijeraju Hercegovcima je „nebriga“ u vidu financija, teritorija, udjela u institucijama i politici itd.
Ono što bi Hercegovci danas zamjerili Posavcima u zadnje vrijeme bilo bi savezništvo sa Bošnjacima dok su oni sa njima ratovali, mlakost itd.
I kad sve ove „razloge“ realno rezimiramo niti jedan s obje strane nema opravdan temelj.
Ovo „danas“ što se „zamijera“ su kompleksne situacije iz okruženja.
Hrvati iz Posavine nisu ni trebali a ni mogli ratovati s Bošnjacima iz razloga što su Hrvati bili daleko nadmoćniji a imali su zajedničkog neprijatelja te su Bošnjaci imali diskontinuitet od teritorija gdje su brojniji. Pitanje bi bilo što bi bilo da je ta veza postojala. Nasuprot tome Hercegovci su imali daleko brojnije Bošnjake čiji su apetiti za teritorijem naglo porasli nakon gubitka teritorija od Srba i akumuliranjem oružja preko Hrvatske a uz to je veliki broj KOS-ovaca iz njihovih redova „odradio“ rat između Hrvata i Muslimana kao i činjenica da su Bošnjaci totalno nespremni dočekali rat zahvaljujući svom rukovodstvu i mentalitetu. Znači zamjerka od strane Hercegovaca nestoji.
Međutim nestoji niti zamjerka od Posavaca. Posavina nema, niti je „profilirala“ ni jednog političkog „igrača“ koji bi zastupao njene interese. Nepamtimo niti jednog intelektualca ili jakog govornika koji bi se nametnuo u političkim vodama.
Za pad Posavine nemože se optuživati Hercegovina niti Šušak niti bilo tko ko je potekao iz nje jer je situacija bila kompleksna što se tiče (ne)organizacije a postoje tvrdnje i svjedoci da je sam Tuđman bio ogorčen i ljut zbog „povlačenja“ iz Posavine i pored toga što je Alija Izetbegović potpisao sporazum o prelasku HV-a u BiH a koji danas nitko i nespominje te Alija Izetbegović nikad nije istakao tu činjenicu da agresije na BiH nemože biti kad si potpisao sporazum kojim pristaješ da ti jedinice HV-a pomognu.Zašto nekome paše da sve sve svaljuje na Tuđmana i hercegovce ostaje velika zagonetka.Orašje je bilo dokaz da te nitko nemože prodati ako ti to nećeš mada je i tu puno teorija o naređivanom povlačenju mada nitko nespominje konkretna imena tko je i što zahtijevao tako da tu gluhi telefoni nisu odigrali ulogu a pokazalo se da Tuđman nije "izbrisao" taj dio teritorija kao što je to uradio Milošević sa Srbima u Sarajevu.Alija Izetbegović je uvijek bio tu negdje da izvuče maksimum sa minimumom zalaganja i na tuđi račun.Nevjerojatno je da su i Alija Izetbegović i Sulejman Tihić iz Šamca te da ništa nisu rekli ni učinili da svoj rodni grad izbave iz RS u Daytonu jer njima je izgleda svejedno dali će biti u RS ili Županiji Posavskoj kad već nije njihov.U tom grmu leži zec a ne u plasiranju priča o prodaji.
Iza toga je poznato kako su „psi rata“ izvukli sve što je vrijedilo iz Posavine pod maglovitim okolnostima „usmenom predajom preko gluvih telefona“ i kako su britanski krojači Owen i Stoltenberg crtali po salvetama i krojili RS u omjeru 51% : 49% čime ni Hercegovci ni Posavci nisu profitirali jer je Posavini samo vraćen Odžak a Hercegovini je „poništen“ zauzeti teritorij iz Oluje tj. područje Šipova i Mrkonjić Grada kako bi se agresor nagradio sa 49% teritorija a Bošnjaci na drugoj strani dobili najveći dio Sarajeva (Ilidža,Grbavica,Vogošća itd.).
Najveći problem u animozitetu ipak leži u „prodavačima magle“ i mentalitetu.
Ako pažljivo poslušate tko plasira takve animozitete vidjet ćete da su to osobe iz zajedničkih državnih tvrtki iz nasljedstva Herceg-Bosne koji imaju visoke plaće i koji su dosta „stekli“ ali im je još malo pa bi i „privatizirali“ ako se može a da im životopis i nije baš čist kao i neki primitivci koji se nisu nigdje dokazali.
Zatim to su voditelji poslovnih jedinica čiji su „jači igrači“ vlasnici s juga. Zatim to su „biznismeni“ koji su naglo ojačali, izmijenjali stranačke dresove, i sad ih je strah što će biti u budućnosti jer su navikli na velike novce.
Najglasniji su oni koji su i 1991-92 bili „neskloni promjenama“ jer im je partija dala sve što su poželjeli i koji su se kleli u bivšu državu.
Da postoji bilo kakav animozitet nebi Mostar sudjelovao u formiranju ispostava svog sveučilišta u srednjoj Bosni i Posavini što je mnogima bio glavni argument u izdvajanju djelića posavskih novaca za sveučilište u Mostaru.
I zbog svega prethodno navedenog „mudre glave“ koje stvaraju animozitet, svoju stručnost i političke poglede lako mogu ostvariti u susjednim većinskim regijama gdje su Srbi i Bošnjaci jer živimo u vremenu otvorenog tržišta gdje se vrjednuje znanje i intelekt.
Zbog toga svi vi koji stvarate nepostojeće animozitete sličite na kukavnu djecu koja non-stop zbog nečeg plaču i vuku mamu za suknju.
Onaj kome je za vlastitu sudbu uvijek netko drugi kriv treba da potraži sreću u drugom dvorištu gdje mu se trava čini zelenijom, ili da mu prepoznamo djelo kojim je unaprijedio svoju Posavinu.
Uvijek se mete ispred svoga kućnog praga a pomoći možeš samo sam sebi i sve što ti dođe sa strane dobro je došlo.
Narod bi još rekao i uzdaj se use i u svoje kljuse.
Juraj Marić l posavski-obzor.info
