Najnovija odluka visokoga predstavnika međunarodne zajednice u BiH, inače austrijskoga diplomata Valentina Inzka, da većinski hrvatskom gradu Mostaru, diktatorski nametne muslimanskoga gradonačelnika, samo jasnije otkriva smjernice jednoga dijela međunarodne politike, čiji je sad cilj nedvosmisleno potisnuti Hrvate iz Bosne i Hercegovine. Tako je Inzko, oponašajući nekadašnjeg upravitelja Paddyja Ashdowna, nastavio probritansku politiku, čija su nastojanja u njegovu mandatu rezultirala sustavnim etničkim čišćenjem Hrvata. Nakon nasilnoga preuzimanja Mostara, Inzko je muslimanskoj političkoj strategiji otvorio put za realizaciju ratnog plana o izbijanju dolinom Neretve na obale Jadranskoga mora.
Tim činom, praktično je prepolovljen hrvatski teritorijalni kontinuitet, što zahtjevima za uspostavu federalne jedinice izbija argument teritorijalne povezanosti, kao stožernog elementa za novo ustavno ustrojstvo BiH. Tako je Inzko Hrvate gurnuo na sam rub očajničke borbe za golo preživljavanje. Možebitni pristanak na Austrijančevu odluku otvorio bi put za već jednom viđenu ratnu taktiku izoliranja pojedinih okruženih područja i njihovu predaju protivničkoj strani. Takva politika značila bi pristanak na vlastitu nacionalnu eutanaziju, odnosno kolektivno samoubojstvo. Nažalost, protiv takve odluke još nitko nije stao u obranu hrvatske opstojnosti, a ne čuju se ni politički odgovori iz službenoga Zagreba. Desetogodišnja politika zagrebačke potpore bošnjačkoj dominaciji nad Hrvatima u BiH mogla bi se zaustaviti samo izborom novoga hrvatskoga predsjednika, koji ima osjećaj za državotvornost hercegbosanskih Hrvata te čovjeka koji razumije nacionalne interese hrvatske države.
Svaka je potpora Hrvatima u BiH dobrodošla, pa tako čak i ona deklarativne naravi, koja zadnjih dana stiže iz stožera gotovo svih predsjedničkih kandidata u Hrvatskoj. Politika, koju protežiraju zagrebački mediji osim eventualno dobre namjere, nema ama baš nikakvo rješenje za pitanje položaja hrvatskoga naroda u BiH. Kandidati koje mediji svrstavaju u kakvu takvu desnicu, odnosno oni koji su na bilo koji način bili unutar HDZ-a, Hrvatima za jednakopravnost nude, uz uvjet dogovorne razgradnje daytonske BiH između Srba i Bošnjaka postojeće stanje kao rješenje njihova opstanka.
Kako samovoljna poništenja Republike Srpske ne će biti Hrvati su u perspektivi spomenutih predsjedničkih kandidata prepušteni bošnjačkoj samovolji, a zapravo uništenju. Hebrangovo izbjegavanje predizbornoga očitovanja o teritorijalnoj autonomiji, Bandićevo pozivanje na dogovor i Primorčeva zaštita nemaju mehanizme za ostvarenje elementarnoga opstanka. Jedini kandidat, koji zna, umije i može, a uz znanje, iskustvo i razumijevanje položaja hercegbosanskih Hrvata jest sin prvoga hrvatskog predsjednika prof. Miroslav Tuđman, čovjek koji istinski želi zaštiti hrvatske državne probitke. On se doduše jedini do sad tako javno očitovao, jer tvrdi, kako nema opstanka BiH bez ravnopravnosti Hrvata, a ta se ravnopravnost može postići samo teritorijalnom autonomijom, odnosno ustrojstvom hrvatskoga entiteta ili federalne jedinice, kao jednakopravnoga dijela s bošnjačkom i srpskom jedinicom unutar BiH.
Zato hrvatska politička borba u BiH ne treba odbaciti ničiju pomoć, ali u izborima za predsjednika Republike Hrvatske ostala bi slijepom, kad ne bi poduprla čovjeka, koji u svom političkom programu ima viziju rješenja njihova egzistencijalno ugrožena opstanka. Zbog straha da se izborom novoga Tuđmana ne bi narušila već pozamašno ustrojena arhitektura zapadnobalkanskog krajolika, prof. Tuđman je najprešućivaniji predsjednički kandidat u hrvatskoj javnosti. Protivnici njegove suverenističke politike u toj su šutnji prepoznali opasnost od njegova izbora, pa su u javnosti raširili glasine, kako dr. Tuđman unatoč tomu što je pametan i obrazovan, doduše čak i sposoban riješiti hrvatske problema, no zbog okolnosti u kojima se održavaju predsjednički izbori, ne će moći prikupiti dovoljan broj glasova za ulazak u drugi krug. Zato bi, kako smatraju tvorci spomenutih glasina, glas za Tuđmana bio rasipanje glasova, koji bi eventualno mogli omogućiti da se od dva zla odabere barem ono manje.
Oni koji možebitno nasjedaju na takve glasine, neka prije toga dobro ispitaju vlastitu savjest. U protivnom, svoj bi glas mogli dati politici, koja će manje ili više pristajati na dobro razrađeni program nestajanja Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Zato je glas za dr. Tuđmana glas pobjedničkoga naroda, koji ne može izgubiti, ako slučajno prof. Miroslav Tuđman i ne bi dobio izbore. Čestit čovjek ne glasuje za pobjednika nego za onog tko mu je po svom programu najbliži!
Mate Kovačević, Čestit glas, Hrvatsko slovo, 18. prosinca 2009.
