Pred parlamentarne ili predsjedničke izbore, uvijek iznova aktualnim postaje pitanje glasovanja Hrvata u dijaspori i Hrvata u BiH. Zahtjevi da se tim Hrvatima ukine pravo glasa, znademo da mahom dolaze iz političko-novinarskih krugova lijevo-liberalnog predznaka. Jedna od najgrlatijih zagovornica ukidanja prava glasa Hrvatima u dijaspori i Hrvatima u BiH jest Vesna Pusić. Ključan «argument» koji se obično navodi u prilog tome zahtjevu, a kojega, naravno, iznosi i Vesna Pusić, jest taj da izvandomovinski Hrvati «ne plaću porez u Hrvatskoj». Time se želi sugerirati kako je pravo glasa vezano uz plaćanje poreza, a ne uz državljanstvo, što s ustavnopravnoga gledišta teško može održati vodu. Vesna Pusić poznato je da se voli hvaliti svojim liberalnim i zapadnjačkim usmjerenjem, a koliko daleko u tome ide, najbolje svjedoči činjenica da u svome uredu drži zastavu Sjedinjenih Američkih Država. S obzirom da je Vesna Pusić toliki ljubitelj SAD-a, zaista je čudno da nije pročitala 24. Amandman na Ustav Sjedinjenih Država iz 1964. g., u kojemu stoji sljedeće:
Odjeljak 1. Glasačko pravo građanina SAD-a da glasuje na izborima bilo za predsjednika ili potpredsjednika, za senatora ili kongresnika, ne će biti zanijekano ili uskraćeno od strane Sjedinjenih Država, niti bilo koje (savezne) države, zbog razloga neplaćanja bilo kojega poreza.
Odjeljak 2. Kongres će imati pravo i moć provesti ovaj amandman odgovarajućim zakonom.
Ustav SAD-a, dakle, jasno i nedvosmisleno isključuje mogućnost da se pravo glasa oduzme iz razloga neplaćanja poreza. Ako su Sjedinjene Države idealtip današnjeg demokratskog svijeta, i ako znademo da se hrvatski političari konstantno pozivaju na primjer Sjedinjenih Država, zašto se onda prilikom rasprava o pravu glasovanja ne ugledaju na SAD? Možda zato što je nedosljednost temeljni postulat njihove politike?
Naši se europejci nemaju namjeru ugledati niti na primjere u zemljama Europske unije. Tako se recimo ne će ugledati na Italiju koja je u gotovo svim segmentima preuzela hrvatski model zastupljenosti svojih iseljenika u parlamentu. Oko 3 milijuna Talijana koji ne žive u Italiji biraju svoje predstavnike u Zastupnički dom i Senat. Švicarski Talijani, istina, nemaju pravo birati svoje predstavnike u talijanski parlament, jer su Talijani u Švicarskoj, baš kao i Hrvati u BiH, konstitutivan element, a ne dijaspora. Međutim, postoji jedna ključna razlika, a ta je da su Talijani u Švicarskoj zaista konstitutivan element, dok je konstitutivnost Hrvata u BiH više teoretska, a manje stvarna kategorija. Dok se u BiH stvore institicije i poluge vlasti koje će Hrvatima omogućiti da ostvare svoja ustavna prava i postanu stvarno konstitutivni, tek tada moći će se povlačiti paralela sa Švicarskom. Ono što ipak treba mijenjati jest to da Hrvate iz BiH u Saboru moraju zastupati osobe koje zaista žive u BiH i koje su upućene u položaj i potrebe Hrvata u BiH, a ne da to iz politikantskih razloga čine osobe koje žive u Zagrebu ili Osijeku.
Italija, međutim, nije jedini primjer. Portugal svojim državljanima koji žive u inozemstvu omogućuje glasovanje na predsjedničkim i parlamentarnim izborima, dok u francuskom Senatu također participiraju francuski državljani koji žive u inozemstvu. Ostale zemlje s velikom dijasporom poput recimo Irske ili Poljske također su na putu da svojim iseljenicima omoguće glasovanje. Dok se, dakle, druge europske zemlje žele što šire povezati sa svojim državljanima u inozemstvu i uključiti ih u politički život matičnih zemalja, u Hrvatskoj se protiv istih vodi nesmiljena hajka uz vrlo čestu primjenu birtijaškog vokabulara. Zanimljivo je da u toj hajci znaju prednjačiti relikti onih političkih struktura koja su svojim postupcima za vrijeme Jugoslavije i dovele do masovnog iseljavanja Hrvata u inozemstvo, što se često označava sintagmom «tihi Bleiburg». No dobro, barem su u nečemu ostali dosljedni svojim dojučerašnjim idealima. Kad je pak u pitanju glasovanje krajiških Srba, među kojima su mnogi aktivno sudjelovali u pobuni protiv hrvatske države, njima ne samo da se ne osporava pravo glasa, nego se organiziraju autobusi kako bi mogli doći u Hrvatsku i glasovati. Teško je to stanje biti podanik...
Često se prešućuje i to da dijaspora i te kako sudjeluje u gospodarskom životu Hrvatske, ma kako neki diletanti u svojim izljevima mržnje tvrdili drugačije Prema podacima Svjetske banke i Interameričke razvojne banke u Hrvatsku su 2007. g. iseljenici poslali oko 1.4 milijarde dolara, što je 3.3 % ukupnog BDP-a. Office of Graduate Studies and Research (OGSR) stavio je Hrvatsku među prvih deset država s najviše primljenih iseljeničkih doznaka po glavi stanovnika za 2002 g. Tomu treba pridodati i činjenicu da Hrvatska jedino s BiH ostvaruje suficit u izvozu, dok je u razmjeni sa svim ostalim zemljama u debelom deficitu. Za taj suficit zaslužni su, dakako, Hrvati u BiH.
U današnje doba informatizacije i globalizacije Hrvati izvan Hrvatske naš su najmoćniji partner u ostvarivanju gospodarskih, geopolitičkih, diplomatskih, lobističkih i inih ciljeva, te afirmiranju na globalnoj sceni. Oni nisu naš teret, nego naša prednost. Oni pak koji ih se žele odreći i ukinuti im pravo glasa, takvi su neprijeporno protivnici hrvatskih nacionalnih interesa.
Davor Dijanović
hakave.org
