Dugo sam se skanjivao napisati ovaj članak. Prvo, tema o 'zlim Hercegovcima' i 'dobrim urbanim Hrvatima' činila mi se kontraproduktivnom kao i razglabanje o NDH, Jasenovcu, Bleiburgu itd.
Damir Pešorda l Hrvatski list
Teme su to na koje se našijenci lijepe, navaljuju kao muhe na da ne kažem što. Drugo, činilo mi se da zasijecanje po toj otvorenoj hrvatskoj rani nikako ne može doprinijeti ozdravljenju. U dva-tri teksta ipak sam upozoravao kuda sve to vodi, više da mi savjest bude mirna negoli sam očekivao nekakvu korist od takvoga pisanja. Treće, ah, treće, činilo mi se – cinici se sada mogu smijati koliko im drago, i bit će u pravu! – činilo mi se da ova zemlja još ima nekakvu budućnost, nekakve, barem male izglede da se uljudi, upristoji i osovi na vlastite noge bez tutorstva iz Washingtona, Londona, Pariza i dojučerašnje 'braće' iz susjedstva. A previše sam i Zagreb volio da bih o njemu trijezne glave sudio.
Premda mi je još nedavno, kada su ono Horde zla poharale Široki, kristalno jasno bilo da me ni ova gorka čaša neće mimoići. Ni mene, ni moje ''zemljake'', ''rodijake'', ukratko – Hercegovce. Pa sada rezignirano, namigujući pokroviteljski Montesquieu, konstatiram: Hrvat sam slučajno, Hercegovac nužno. Tako me pokojna mater odgojila. Uvijek na strani slabijih, ugroženih, izdanih, izudaranih. Na strani ljudi! Siguran sam da bi se i Montesquieu složio s tim izborom, makar se u mnogočemu drugom ne bismo složili. Davnih devedesetih pomalo mi je išla na živce djetinjasta uznositost mojih Hercegovaca, njihova nepokolebljiva uvjerenost u vlastito prvenstvo u hrvatstvu. Ali sam i uočio onaj zlokobni grafit ''Evo vam Hercegovce, vratite nam naše Srbe'', grafit koji je odnedavno dobio pravo javnosti, o njemu se ozbiljno diskutira na internetskim forumima i dnevnom tisku, a, bogme, u ponešto umivenijoj formulaciji i u emisijama ovdašnjih televizija. I, eto, stjeran uza zid, prihvatih se pisanja o onome što sam dugo odgađao. O Širokom na uskom putu, gdje samo jedan pogrešan korak znači pad, i o tome što hoćemo mi Hercegovci.
Malo se meškoljim, priznajem, u ovome ''mi'' kaputu, nelagodno mi je, i prevelik mi je i pretijesan istodobno, ali što je – tu je! Kad već prozvaše ''Što hoće ti Hercegovci?'', hrđa bih bio kada bih se krio u kulu bjelokosnu individualizma. Kad je na moje pizma, neka je i na me pizma. Kada nas ovako uđuture prozvaše, red je da se i odazovemo. Ja svoj red poštujem, ostali kako hoće. Tko danas nije Hercegovac, sutra bi se sa sramom mogao prisjećati da je propustio biti čovjekom u vremenu kada se čovjek lučom tražio.
Ima neki Ante Tomić, šešir mu košava oduvala, promašeni pitomac najtraljavije armije koja je ovim gudurama lamatala od one zlosretne vojske malodobnog kralja Pere, koju su Švabe rasturile za 12 dana, točno onoliko koliko je onodobnoj tehnici bilo potrebno da dođe s jednog kraja zemlje na drugi. Ima neki Ante Tomić, vrane mu se šešira plašile, kolumnist Jutarnjeg lista , rodom iz Prološca, koji se prije nekoliko godina hvalio da mu je baba, pokoj joj duši ako je pokojna, rasist. Ne voli baba, kaže Ante, crn mu obraz bio k'o u kučke prkno, crnce. I taj Ante Tomić, babino dite, šešir mu se u Šešeljovu kiblu prometnuo, ne voli Hercegovce!
Ne volimo ni mi da nas takvi kao Ante vole, ali, bogme, još manje volimo da nas takvi pitaju što hoćemo! Nije njemu Hrvatska babovina, da je po njegovom babi bilo nikada je ne bi bilo, pa da nas on išta pita? Ah, da, Ante plaća porez! Samo kad Antinom gazdi malo zaškripi, kad mu se carstvo zaljulja, uskoči uslužna država, pa se Antin porez opet vrati Anti i njegovom gazdi. Ah, da, Ante i knjige piše. Ante piše, a Čedomir otkupljuje. Krug zatvoren. Sad kad para više nema, opet Hercegovci krivi!
Ma, nije važan Ante, pod tim šeširom ionako zavist i nenavist stanuju, nego je tužno što se na taj članak za nekoliko sati nekoliko stotina komentara nakačilo, a najveći dio njih Anti odobrava. Neće biti da su svi od reda provokatori i plaćenici, orjunaši i udbaši, ima tu i ''pravih'' Hrvata, Hrvatina, da prostiš. A na drugoj strani, u kršnoj Hercegovini , ima portal po imenu Poskok. Na Poskoku neki Zirdum, idol novopečenih ultrahercegovaca, on jedva čeka ovakve članke kao što je Tomićev. Dođu mu kao na volej nabačeni. Pa raspali po Zagrebu i Hrvatskoj kao da sve hercegovačke nevolje otuda dolaze. Kad usporediš dva teksta, pa ih malo ispremiješaš, ne znaš što je Tomić, a što Zirdum. Eh, kao što bi rekli internet-ratnici, jbg – nakon što ovo napisah neće me voljeti ni dolje u Hercegovini, ni ovdje u Zagrebu. A i šire. Neka. Svejedno, valja reći što se reći ima.
Da je Hrvatska normalna zemlja, Ante Tomić i svi slični kuljiši bili bi od pristojnog svijeta bojkotirani, kao i tiskotine za koje tiskaju gnoj kompleksaških bubuljica na papir. Evo, samo jedan citat iz tog gnojopisa: Zapanji vas neuka mržnja toga nesretnog, iznevjerenog naroda i uplaši kako je duboko njihovo beznađe ako su vidjeli spas u Bandićevu populističkom šmiranju. Gdje oni žive i što im je u glavama? Koji kalendar njima visi iznad frižidera? Petnaest godina od rata, deset od Tuđmanove smrti, oni još drve jednake nacionalističke laži i nikako da krenu naprijed, jedino su im bogomolje sve veće.
Da je hrvatska politika uistinu na tragu hrvatskih interesa, borila bi se za prava bosanskohercegovačkih Hrvata upravo zbog tih svojih interesa, kao i zbog osjećaja solidarnosti. Gotovo cijelo stoljeće Bosna i Hercegovina funkcionirala je kao nepresušni areal za demografsku obnovu Hrvatske. Udio Hrvata iz BiH u hrvatskom kulturnom, znanstvenom i gospodarskom životu višestruko nadmašuje udio istih u tzv. ''pljački Hrvatske''. No to je zaslijepljenoj Lijepoj Našoj uzaludno ponavljati. Zato me živcira kada naivni Hercegovci počnu nabrajati lavovski udio bosanskohercegovačkih Hrvata u hrvatskim sportskim uspjesima, te Čilić, te Boban, te braća Kovač, te Alilović, Buntić … Ljudi moji, uzaludan je to trud. Kao da je ovima što pljuju po vama uopće stalo do ikakvih hrvatskih uspjeha, a kamoli sportskih!
Stisnuti između Zagreba i Sarajeva, Hercegovci konačno moraju osvijestiti neke činjenice. Prvo, da im nitko neće pomoći, ali da ne vrijedi mrziti onoga tko ti ne želi pomoći a trebao bi, nego valja u sebi pronaći snage da se iz dane situacije izvuče maksimum za sebe. Hercegovina je Hrvatskoj postala teret jer je Hrvatska i samoj sebi postala teret te njene teledirigirane elite žure da što prije taj teret utrape Europi, Zapadnom Balkanu, bilo komu. Baš kao što je Račan devedesete žurio da vlast preda Tuđmanu jer je bio prelijen i odveć prestrašen da se nosi s Miloševićem. Trećejanuarska Hrvatska sa zgubidanima, smutljivcima i suradnicima na čelu jedina je, koliko mi je poznato, upravljačka garnitura u novijoj povijesti koja je dokraja iznevjerila logiku vlasti. Logika je naime svake vlasti da teži biti što jača, potpunija i suverenija. Logika trećejanuaraca bila je upravo obrnuta, što prije utrapiti suverenost kome god! Pod vlašću Sanaderova HDZ-a i Mesićeva SAB-a ta se politika nastavila. Orkestrirana kampanja protiv Hercegovaca samo je jedna iz široke lepeze psihološko-propagandnih akcija za izbijanje suverenizma iz ''tvrđih'' hrvatskih glava. Mora se priznati da takva strategija ima logike: tko Hercegovcima uspije izbiti hrvatstvo iz glave, taj će lako naći lijeka i za ostale. Sada i lijevi i desni, i Kuljiševi ''punoglavci'' i ljuti Poskokovi Hercegovci za sve zlo na ovim terenima krive pokojnog Tuđmana i Šuška. A ta dvojica i jesu krivi, jer da nije bilo njih, sve bi ovo puno prije završilo i Ante Tomić bi bio provincijski skribent koji bi se preko ''Prosvjete'' nastojao probiti do kojeg od viđenijih beogradskih izdavača. Prognoziram, uzaludno!
Drugo, Hercegovcima valja pročistiti vlastite redove, izabrati za svoje predstavnike one najmudrije i najhrabrije. Hercegovina nije velika i zna se kakav je tko. Pri tome bi se Hrvatska trebala uzdržati barem od toga da unosi razdor u stranke bosanskohercegovačkih Hrvata radi vlastitog interesa ili da putem HTV-ovih emisija nameće tipove koji - osim, bogzna kako stečenog, doktorata ispred vlastitog imena i kvazintelektualnog dirkanja cvikera na nosu kada god nešto žele reći - ništa inteligentno i intelektualno nemaju ni u pojavi, ni u vokabularu, niti u sadržaju rečenoga. I kada takvi, uz pomoć svojih sarajevskih jarana i zagrebačkih euroekrana, krenu popovati o Bosni i Hercegovini i bajnom položaju Hrvata u njoj, onda narodu padne mrak na oči. Naročito kada znaju da dotičnom raspolaganje telekomunikacijama nije bilo dovoljno, nego je krao i struju, priključen bespravno, mimo brojila. A onima kojima električna energija iz sustava stiže preko brojila prikačio još i račun za tv pretplatu za televiziju koju u Hercegovini nitko ne gleda, osim njega i njegovih jarana.
Treće, Hercegovina je lijepa zemlja, a mogla bi biti i bogata! Svu energiju trebalo bi usmjeriti na to da ona bogatom doista i postane. Neke oblik teritorijalne samouprave Hercegovci jednostavno moraju izboriti. Manje je važno kako se on naziva, važan je sadržaj. U tom kontekstu, htjeli – ne htjeli, hercegovački predstavnici će morati pregovarati s Bošnjacima i Srbima, ali i s međunarodnom zajednicom. Ako treba i danak plaćati, ali osigurati samostalnost u vlastitim poslovima! Destruktivni potencijal i upravljačka nekompetentnost Sarajeva dovoljno su veliki da unište gospodarstvo i jedne Švicarske kroz određeni vremenski period, a kamoli tako male i gospodarski nejake regije kao što je Hercegovina. To treba jasno predočiti i međunarodnoj zajednici: Hercegovini je lakše uzdržavati pola Bosne ako ju se pusti da sama sobom upravlja, negoli samu sebe ako Bosna bude njome upravljala! U svim tim pregovorima treba zaobilaziti Hrvatsku i jasno dati međunarodnoj zajednici do znanja da politika Zagreba Hercegovinu ne obavezuje. Naime, dosada je međunarodna zajednica vrlo vješto koristila Zagreb za ''discipliniranje'' Hrvata u BiH. Za svoju fantazmagoriju o mjestu za ''europskim stolom'' Hrvatska je spremna žrtvovati i pola Hrvatske, a kamoli Hercegovinu i tamošnje Hrvate. Sa Srbima se treba i mora surađivati, ali bez ikakvih iluzija. I, da zaključim ovu točku, gospodarsko jačanje i teritorijalno zaokružena samouprava temelj su opstanka Hrvata u Hercegovini, Srednjoj Bosni i Posavini. Teritorijalni diskontinuitet tome ne bi trebao biti prepreka ako se ima jasna vizija.
Četvrto, a zbog toga je najviše i nastao ovaj tekst, hercegovačka dijaspora mora pomoći Hercegovini: moralno, materijalno i na svaki drugi način. Krajnje je vrijeme da se ta dijaspora i organizacijski ustroji. Sebe se ne smijemo stidjeti! Mi koji smo u Hrvatskoj o sudbini hrvatske nacije imamo pravo govoriti barem koliko i Milorad Pupovac ili Drago Pilsel. Konačno, i vlastita prava moramo zaštititi. Tko uživa u tome da nas mrzi, na volju mu, ali ljudska prava valjda i za Hercegovce vrijede! Tko veli da nismo Hrvati, na volju mu, ali kralja Tomislava, Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Ruđera Boškovića, Mijata Tomića, Andriju Šimića, Antuna Branka i Stanka Šimića, Dominika Mandića, Zvonku i Brunu Bušića, Tuđmana i Šuška, Blagu Zadru i Slobodana Praljka, Ludviga Pavlovića i Darija Kordića, kao i naše hrvatstvo ne mogu nam uzeti. Stoga ovdje pozivam filozofa Juru Zovku da se spusti malo s platonovskih visina i kaže riječ, pozivam Zvonu Bobana da pokaže da nije uzalud povijest studirao, pozivam Ninu Raspudića da piše kao i dosada, pozivam Benjamina Tolića i Matu Kovačevića da ne posustaju, pozivam Anđelka Vuletića da se oglasi, Ivana Kordića također, Milana Bandića da ispovijedi svoje komunističke zablude, Jasenka Houru da se prisjeti podrijetla svoje majke, Damira Zorića da se javi kao što se početkom devedesetih javio u ''Danasu'' na raspravu o hrvatskom jeziku, Krešimira Ćosića, Ivana Tolja, Ivana Bagarića, Gorana Marića, Dragana Primorca … A pozivam i sve hrvatske intelektualce da se usprotive Tomić-Pavičić-Baretić-Babić-Kuljiševu diskursu. Ako im je do Europe i boljih običaja stalo. Isto tako pozivam Poskokove ratnike, ako su uistinu autonomni i nisu ničiji projekt, da malo stišaju ton jer dobru analizu i ispravne dijagnoze često uprljaju ''babićevskom'' retorikom. A nakon što im je glavna kolumnistica naprasno osvanula na stranicama portala Index, red bi bio da čitateljima objasne o čemu je riječ. Da ne bi tkogod, ne daj Bože, pomislio da obučavaju kadrove za Matiju Babića!
Eto, članak je gotov. Pisao sam ga bez koncepcije, ne trudeći se oko ljepote, možda usijane glave. Svejedno, apeliram na čitatelje da ga čitaju hladne glave. I zauzmu stav.
