Sarajevo je grad koji je u vrijeme rata dijelio sudbinu velikog dijela ostatka zemlje. Njegovi stanovnici su mnogo toga prevalili preko glave, a na prvim višestranačkim izborima dobili su i „nacionalno osviještenu“ vlast, koju ondašnji društveno-demografski sastav ovog Grada definitivno nije bio zaslužio.
piše: Ivo Kotromanović l poskok.info
Bilo je u Sarajevu nobelovaca, vrhunskih sportista, književnika, istaknutih kulturnih radnika, raznih nacija i vjeroispovjesti: kao rođeni Sarajlija mogu reći da je bogat kulturni i društveni život predstavljao samo logičan ishod takvog stanja stvari. Potom se dogodila radikalna politička redukcija koja je pojam Grada postupno svela na poprište malograđanštine i konstantnog fluksa ruralnog stanovništva koje više nije imao tko upraviti, da ne kažem absorbirati u kulturno-civilizacijskom i urbanom smislu. Pri tome treba priznati da je slična sudbina zadesila i druge urbane sredine diljem BiH.
Desilo se što se desilo i pitam se da li je osipanje nebošnjačkog stanovništva u ratu i nakon istog isključivo djelo novonastalih srpskih i hrvatskih političkih centara, koji su agresivno pozivali stanovništvo da preseli na prostor novozamišljenih političkih zajednica, ili je stvar nešto složenija? Naime Sarajevo, kao grad koji je inicijalno zaista bio implicite multietničan i multikonfesionalan, postaje centar projekta izgradnja nacije-države, pri čemu je glavna uloga nacije u državi Bosni pripala Bošnjaci. S pozicije tadašnjih bošnjačkih političkih elita 90te godine prošlog stoljeća čine se kao najbolje i najgore moguće vrijeme za realizaciju takvog procesa: najbolje jer je rat po definiciji vanredno stanje koje do temelja razara društva, zajednice i društvene odnose, ujedno možda i jedini način da se izvrši ekspresna homogenizacija dotada disperznog etnija oko idejine osovine Bosne i Bošnjaštva; s druge strane to je i najgore vrijeme za takav jedan poduhvat, jer se rečena tendencija i projekat frontalno sudara sa dotadašnjim društveno-političkim konceptom Bosne i Hercegovine kao zemlje skladne koegzistencije različitosti, koja se istovremeno ne može zvanično odbaciti jer je jedno od glavnih ishodišta državnog i političkog legitimiteta, što je čini korisnom i potrebnom.
Međutim, riječ je o dva potpuno nekompatibilna procesa koja su od samog početka u opreci. Izgradnja nacije Bošnjaka kao autohtonog etnija semantički i suštinski povezanog s reduciranom projekcijom političke zajednice kao kontinuiteta srednjovjekovne države Bosne, nepomirljivo stoji u sukobu primjerice sa avnojskom konstitutivnošću Srba, Hrvata i Muslimana, koju bošnjački establišment paralelno dozira sukladno svojim potrebama. Bošnjaštvo se logikom stvari, sljedeći modernu matricu formiranja nacije-države, nametnulo bošnjačkom društveno-političkom establišmentu, a potom i široj zajednici kao dominantna identitetska osnova koja rehabilitira srednjovjekovnu državu Bosnu kao modernu državu naciju. Tako nekako je stvar bila zamišljena.
Kao što znamo projekat je uspio i preživio, ali sa svim svojim nuspojavama nastalim kao rezultat suštinske nepomirljivosti prethodno navedene kontradikcije između bošnjačke Bosne i Bosne i Hercegovine kao multietničke, multikonfesionalne, multikulturalne državne zajednice. O čemu je zapravo riječ? Misaona sinteza Bosne i Bošnjaštva, domišljatošću i resursima bošnjačkih elita, pa i ratom kao sredstvom koje je okoštalo tu matricu, naprosto je potisnula mogućnost poimanja bh. Hrvata i bh. Srba u svijesti nacionalno osviještenih Bošnjaka kao jednako autohtonih političkih identiteta, čiji identitet predstavljaju ravnopravnu povijesnu datost i naslijeđe na prostorima Bosne i Hercegovine. Naprotiv, druga dva naroda u očima Bošnjaka postaju isključivo ekstenzije susjednih država, pa onda od osviještenih, ali i neupućenih Bošnjaka često možete ćuti: „Idi u Hrvatsku pa govori Hrvatski ili idi u Srbiju pa pričaj Srpski“; tu je i mit tj. podvala o rezervnoj domovini, ili svima već poznata nakaradna redukcija nacionalnog identiteta na konfesionalni: gdje se Srbi svode na bosanske pravoslavce, a Hrvati na katolike i sl. Takva percepcija bh. Srba i Hrvata u svijesti Bošnjaka, Hrvate i Srbe a priori dovodi u poziciju nužnosti potvrđivanja svoje lojalnosti državi Bosni, odnosno bošnjačkom establišmentu koji u cijelosti polaže pravo na Bosnu kao državu Bošnjaka. Matrica „Bosna-Bošnjaštvo“, pri tome je u tolikoj opreci sa multilkulturalnošću i ostalim „multijima“, na koje se deklarativno poziva, da niti jedan Hrvat ili Srbin svoju očekivanu lojalnost ne može potvrditi izrijekom. Naprotiv, od posljednjih se, ni manje ni više, očekuje da u potpunosti restruktuiraju svoj identitet i prilagode ga dominantno bošnjačkom, odnosno kvazi-bosanskom identitetu koji se čita kao jedini legitiman i sročan zamišljenoj političkoj zajednici koja prožima prostor države Bosne.
U smislu naprijed navedenog mnogi se sjećaju kvalifikacije samog vrha bošnjačkog političkog establišmenta, koji je anatomski podijelio funkcije i značaj konstitutivnih naroda: Bošnjaci su opisani kao kičma, dok je Srbima i Hrvatima po svemu sudeći ostao po jedan od ekstremiteta: možemo samo nagađati koji budući da autor ove kovanice prvotno nije niti spomenuo ova dva naroda.
Međutim, bošnjački nacionalizam u svojoj funkciji izgradnje nacije ostao je nedorečen na mnogim područjima gdje je posao urađen površno i traljavo. Tu se nameće pitanje nedorečenosti bosanskog jezika, kao varijante nekadašnjeg srpsko-hrvatskog jezika obogaćenog turcizmima. Potom i pitanje povijesti koja je, ako ćemo iskreno, možda i glavna komponenta u projektu realizacije nacionalnog identiteta. Kao simbol državnosti reanimira se srednjovjekovni grb Kotromanića s ljiljanima, koji se pomirljivo veže za period osmanske prisutnosti na ovim prostorima, iako ga je potonji zapravo do kraja poništio; preskače se gotovo u potpunosti period Austro-Ugarske vladavine – kojoj se uzgred spočitava da je razlomila Bosnu imenujući i izdvajajući Hercegovinu kao zasebnu regionalnu cjelinu. Ista je priča i s periodom između dva rata i nakon II svjetskog rata: kada bh. Muslimani nisu imali ozbiljnih inicijativa, a vjerojatno ni prostora da postvare svoju poziciju moderne nacije. Kao rezultat toga od 90tih na ovamo djelovalo se naprasno u vanrednim okolnostima kako bi se nadoknadili izgubljeni vlakovi, pa su u vremenu koje je izuzetno kratko za oziljnu realizaciju društveno-političkih procesa, Bošnjaci postali nacija koja nakon svega nije u mogućnosti ispoštovati svoju koncepciju dominantnog odnosno državotvornog etnija na prostoru BiH, što svakako otvara prostor za nove frustracije i nezadovoljstva.
Jedna od bjelodanih manifestacija takvog nezadovoljstva je i izbor Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva, za kojeg će mnogi Bošnjaci reći da su glasali iz kaprica ili inata. Kapric kao duboka ili površna emotivna potreba možda je pri tom i zadovoljen, ali što su realno Bošnjaci dobili njegovim izborom osim dva bošnjačka člana Predsjedništva? Ustavno uređenje BiH i pozicija Predsjedništva je takva da imati dva člana Predsjedništva ne donosi neke konkretne koristi osim diplomatskih pozicija o koje će se okoristiti nekolicina onih koji su bliski bošnjačkom miljeu i rukovodstvu SDP-a. Dugoročno ipak, Bošnjaci su poslali poruku koja itekako ima veze s isključivošću matrice „Bosne i Bošnjaštva“, a ona glasi: zaista želimo u potpunosti vladati BiH koju doživljavamo ekskluzivnom državom Bošnjaka, odnosno naš katkad otvoreni a katkad prikriveni moto je „Bosna Bošnjacima!“. Umjesto toga, može se zaključiti kako je izborom Željka Komšića brutalno poništeno pravo Hrvata da sami biraju svog člana Predsjedništva, te da će Bošnjaci ubuduće iskoristiti svaku priliku koja im se pruži da se nametnu kao dominantan „temeljni“ društveno-politički faktor i kao takvi derogiraju poziciju druga dva naroda, pri čemu su Hrvati naprosto nadohvat ruke zbog svoje malobrojnosti, loše ustavne pozicije, ali i dekadentnog političkog vodstva. Zamislite u svijetlu takve jedne svježe poruke upustiti se u ozbiljne ustavne promjene, koje su za sve tri zajednice od životnog značaja i za čiji je uspjeh nužan minimum povjerenja i uvažavanja. Centralizacija vs decentralizacija: uistinu težak izazov.
Napomena: Autor je jedan od rijetkih Hrvata koji su odlučili ostati živjeti u Sarajevu.
