Raspravu o referendumu, ne bi trebalo stigmatizirati, već naprotiv, potaći kako bi se došlo do odgovora na nekoliko važnih pitanja.. Primjerice, treba li se u zemlji u kojoj su tri naroda suverena, konstitutivna, vjerodostojnim i obvezujućim smatrati referendumi oragniziranim na entitetskoj razini, na nacionalnoj razini ili na razini BiH i trebaju li njegovi rezultati biti bezuvjetno provedeni?
Dan prije usvajanja zakon o referendumu i građanskoj inicijativi u Republici Srpskoj, predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija ocijenio je kako je već i „rasprava o referendumu antidejtonsko djelovanje“, a dan nakon usvajanja kontroverznog zakona, međunarodni upravitelj BiH Valentin Inzko došao je u prijestolnicu RS da bi usvajačima zakona o referendumu poručio kako su krenuli „opasnim putem i da će morati snositi posljedice zbog toga“.
Premda na prvi pogled i Lagumdžijina i Inzkova izjava izgledaju suštinski isto, one upućuju na dijametralno suprotno poimanje najaktualnije teme u zemlji- referenduma..
Lagumdžija je ovom izjavom pokazao kako njegov mentalni sklop nije izašao iz boljševičkih okvira, u kojima on Dayton doživljava kao revolucionarnu tekovinu, a raspravu o demokratskom obliku izjašnjavanja građana, što referendum jeste, „antirevolucionarnim djelovanjem“, kojeg, logično, odmah treba sankcionirati, odnosno one koji se o toj civilizaciskoj stečevini samo usude i raspravljati, drug Inzko bi trebao poslati u "haps", kad već nema Golog otoka.
Kada bi se sproveo referendum u cijeloj BiH o Lagumdžijinom svetom Daytonu, većina građana ove zemlje izasnila bi se kako je on sinonim nepravednog državnog uređenja koje treba promijeniti. I sve političke stranke u Federaciji BiH zalažu se za promijenu takvog uređenja, predlažući različite koncepte, među njima i Lagumdžijin SDP. Zagovarajući koncepte državnog uređenja, koje oni smatraju pravednijim od daytonskog, i raspravljajući o njima, hrvatski i bošnjački političari zapravo „antidejtonski djeluju“, pa bi ih po drugu Zlatku trebalo sankcionirati, uključujući i njega samog.
Za razliku od Lagumdžije, Inzkova izjava formulirana je drugačije- on ukazuje na „opasan put kojim je krenula vlast u Republici Srpskoj“ , i time nas navodi na kritičko propitivanje „zbog čega je taj put opsan“ , ako jeste opasan?
Postojanje Zakon o referendumu u Republici Srpskoj, samo po sebi, nije opasna stvar, kao što samo po sebi, opasno ne može biti ni referendumsko izjašnjavanje građana o prijepornim pitanjima.Kada vlast želi čuti mišlkenje građana o nekom pitanju, takav postupak može biti samo pohvaljen.
Što je onda tu opasno? Pitati građane Republike Srpske jesu li za odcjepljenje tog entiteta od Bosne i Hercegovine? Zbog čega bi bilo opasno da oni kažu što misle o tome? Mišljenje građana, u demokracijama se ne smatra opasnim- dapače- ono je bit demokracije.
Pravo pitanje je bi li takav referendum u RS bio vjerodostojan? Jasno je da ne bi jer on ne bi izražavao mišljenje svih građana RS, odnosno, gotovo polovice stanovnika tog entiteta, protjeranih Hrvata i Bošnjaka, koji tamo više ne stanuju, a za koje se s velikom sigurnošću može reći da bi na referendumsko pitanje o odcjepljenju RS odgovorili negativno. U toj činjenici se ogleda opasan put kojim kreće RS.- da pod izgovorom „provedbe referendumske volje građana“ donese odluku o izdavajanju iz BiH. Podsjetimo, premijer RS, ne jednom je ponovio, kako će se „kad tad građani RS“ izdvajanju iz RS. Tom izjavom Dodik je otkrio kako zapravo želi stvoriti zakonski okvir za odcjepljenje RS. Odcjepljenje polovice teritorija BiH, zajedničke domovine sva tri naroda, koji je etnički očišćen od nesrba, na temlelju referendmski izražene volje samo sadašnjih stanovnika tog entiteta, jeste opasan put koji Srbe sukobljava s druga dva naroda.
Rasprava o referendumu, stoga ne bi trebalo stigmatizirati kao antidejtonsko, nedopustivo, kažnjivo, djelovanje, već ga, upravo suprotno, potaći kako bi se došlo do odgovora na nekoliko važnih pitanja.. Primjerice treba li se u zemlji u kojoj su tri naroda suverena, konstitutivna, vjerodostojnim i obvezujućim smatrati referendumi oragniziranim na entitetskoj razini, na nacionalnoj razini ili na razini BiH i trebaju li njegovi rezultati biti bezuvjetno provedeni?
Većina građana BiH, preciznije dva konstitutivna naroda 1991. izjasnili su se za nezavsnost BiH i izlazak iz krnje Jugoslavije kojom je gospodario fašistički režim Slobodana Miloševića , dok je treći narod Srbi bio za ostanak BiH u Jugoslaviji, koja je već tada bila Srboslavija, jer su iz bivše zajedničke države izašli Hrvatska i Slovenija. Oprečne volje tri konstitutivna naroda dovela su do krvavog rata.
Eventualni referendum o odcjepljenju RS od BiH, također bi bio protivan volji i na štetu druga dva naroda u BiH i mogao bi, kako upozorava Inzko, imati „nesagledive posljedice“ što je samo demunitiv za mogući novi rat.
Bilo bi pravedno da se u BiH osigura zakonski okvir za referendumsko izjašnjavanje svakog od konstitutivnih naroda. No, vlasti nikako ne bi smjele u takav zakon ugraditi obvezu „bezuvjetne provedbe referendumske volje birača“. Umjesto toga referendusski izražena volja naroda treba bi ih obvezvati na traženje kompromisa, s predstavnicima drugih naroda, kako bi došli do rješenja koje bi bilo podjednako dobro ili podjednako loše za sve.
dnevnik.ba
