http://blog.vecernji.hr/nino-raspudic
Nekada nam se vladajuća elita obraćala s drugovi i drugarice, potom Hrvatice i Hrvati, a uskoro će, čini se, isključivo s porezni obveznici i obveznice… Vezivno društveno tkivo tek je nedavno s klasne solidarnosti prebačeno na nacionalnu, a već ga se pokušava reinterpretirati kao društveni ugovor poreznih obveznika.
Sintagma o poreznim obveznicima kao jedinoj legitimnoj osnovi društva gotovo se neopazice uvukla u javni govor. Zanimljivo je da tu liberalno-kapitalističku kovanicu promiču tobože lijevi krugovi. Upadljivo inzistiranje na njoj u osnovi je pokušaj paraustavnog redefiniranja državnog smisla RH, biračkoga prava i legitimnosti izbora. Prema takvim konstrukcijama mogli bismo RH zamisliti kao građansku biznismensku državu, veliki Wall Street sastavljen isključivo od poreznih obveznika. No Ustav kaže drukčije: “Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina…” i dodaje: “U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.” Ne građana, niti poreznih obveznika, već državljana. A, tako definiran, “narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.” Prema članku 45. “Hrvatski državljani imaju opće i jednako biračko pravo s navršenih 18 godina u skladu sa zakonom” i “U izborima za Hrvatski sabor i Predsjednika Republike ostvarivanje biračkog prava RH osigurava i svojim državljanima koji se u doba izbora zateknu izvan njezinih granica tako da mogu glasovati i u državama u kojima se nalaze ili na koji drugi način određen zakonom.”
Negirati “dijasporsko” pravo glasa, pravno gledano jednako je kao zauzimati se za ukidanje prava glasa ženama ili starijima od šezdeset godina. To je također izvedivo osigura li se dvotrećinska saborska većina za promjenu Ustava. No Bruxelles ne bi na to blagonaklono gledao, a i HDZ i SDP računaju na ženske i umirovljeničke glasove.
Članak 10 Ustava propisuje da se “dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči osobita skrb i zaštita RH”. Kolika je bila ta skrb i kako je umirovljeni predsjednik obavljao ustavne dužnosti svjedoči i to da tijekom deset godina nije nijednom posjetio Hrvate u BiH. Tim se ljudima predbacuje što, iako u njoj ne plaćaju porez, odlučuju o sudbini RH. Zaboravlja se da je RH kao sukreator i supotpisnik Daytonskog sporazuma stopostotno odlučila o njihovoj današnjoj sudbini, a oni izaberu jedva tri posto zastupnika. Glasovi dijaspore ni na jednim izborima nisu nikome donijeli prevagu i bez njih bi svi rezultati bili isti.
O tobožnjim silnim nepravilnostima na glasovanju u BiH, osim jedne mrtve glasačice u Čapljini, što je statistički zanemarivo i događa se i u RH, do sada nisu podastrti nikakvi dokazi. O stotinama glasača na jednoj adresi u Vinjanima, za što se pokazalo da se odnosi na naselje, a ne na jednu fantomsku kuću, u medijima je najviše moralizirao nesuđeni predsjednikov savjetnik Rakar, za kojeg se doznalo da državi duguje više od milijun kuna poreza.
Samo se od tog duga moglo isplatiti doplatak za pedesetero djece ili barem srediti famozne biračke popise.
Odnos prema bh Hrvatima simptom je gubitka horizontalne solidarnosti u hrvatskom društvu i dubinske krize nacije. Ne treba misliti da će se nova diskriminacijska logika zadržati na njima. Isti mediji koji grade mit poreznog obvezništva, po potrebi pišu kako hrvatski radnik ili profesor ništa ne rade, čim se usude najaviti štrajk, a našli su prostora i za ekonomske bisere poput onog koji bi starcima ukinuo pravo glasa.
Isti ljudi koji su nacionalni koncept proglašavali reliktom 19. stoljeća, vraćaju nas u 18. uvodeći plaćanje poreza kao kriterij, što je korak do imovinskih cenzusa. Todorićev bi glas onda trebao vrijediti kao pet tisuća radničkih.
Biračko bi pravo trebalo potom ukinuti umirovljenicima i nezaposlenima, ograničiti ga siromašnima. Ima li Hrvatska danas ikakav drugi smisao osim poreznog? Jesu li se u ratu borile dvije kategorije poreznih obveznika? Je li onda svejedno nalazi li se središte porezne uprave u Zagrebu, Beogradu ili Bruxellesu?
