Piše: Milan Šutalo
MOSTAR - Imaju li bosanskohercegovački Hrvati ikakvih realnih izgleda izboriti se za institucionalno ravnopravnu poziciju s druga dva državotvorna naroda u BiH? S obzirom na odnos političkih snaga u zemlji i činjenicu da međunarodna zajednica, predvođena SAD, tretira Daytonski sporazum kao Pandorinu kutiju, koja se ni po koju cijenu ne smije otvarati, ti su izgledi, sve samo ne dobri.
Među Hrvatima u BiH sve je manje optimista, posebice nakon jednoglasne međunarodne podrške daytonskoj dvoentitetskoj strukturi BiH, iskazanoj u izjavama predstavnika zemalja članica Upravnog vijeća za provedbu Mirovnog sporazuma na prošlotjednom zasjedanju u Bruxellesu. Ako među hrvatskim političkim liderima i ima zeru optimizma, on je više plod želje da ne šire beznađe među narodom, već rezultat iskrenog uvjerenja da govore ono u što vjeruju. Ili je posljedica potpunog političkog slijepila.
Što je bh Hrvate dovelo u poziciju bezizlaznosti?
Preočito je kako je sadašnje njihovo nezavidno stanje posljedica odustajanja od Hrvatske republike Herceg Bosne, kao hrvatske federalne jedinice u BiH, koja je pokopana Washingtonskim sporazumom.
Američka formula kako se bošnjačko-hrvatski ratni sukob s jedne i srpska osvajačka sila u BiH s druge strane, mogu zaustaviti vojnim savezom Bošnjaka i Hrvata, bila je nedbojbeno uspiješna, jer je zaustavila petogodišnji rat.
No, greška je ugrađena u sustav, kada je ta američka formula, primijenjena u stvaranju Bošnjačkohrvatske države u BiH, za čiji je uspjeh, uz potporu bošnjačkog lidera Izetbegovića, bila presudna i ona hrvatskog predsjednika Tuđmana.
Tuđmanu kojem su, u vrijeme rata, a i godinama poslije, politički predstavnici bosanskohercegovačkih Hrvata prepuštali vođenje hrvatske politiku u BiH, zadovoljavajući se ulogom činovnika i diveći se „predsjedniku svih Hrvata i ocu hrvatske države“ godilo je da - od političara kojeg su SAD i zapadne zemlje, zbog bošnjačkohrvatskog sukoba počeli optuživati da radi na podjeli BiH i izjednačavati s Miloševićem- preko noći postane američki saveznik u postizanju mira na Balkanu.
To savezništvo Tuđmanu je pomoglo vojno osloboditi trećinu okupiranog teritorija Hrvatske, koji je kontrolirao Beograd. Cijenu ostvarenje „tisućljetnog hrvatskog sna", platili su, međutim, bosanskohercegovački Hrvati. Istina, Tuđman je vjerovao kako klauzulom washingtonskog sporazuma o „Konfederaciji FBiH s Republikom Hrvatskom“ može, zaobilaznim putom, ostvariti ideju o Hrvatskoj koja bi uključivala i pola Bosne- no potpisujući Daytonskog sporazuma, bez washingtonske klauzule, odustao je od te zablude.
I tako je rat okončan. Hrvatska je dobila cjelovitu državu. Slomljena je srpska paradržava u Hrvatskoj, ali je taj gubitak kompenziran u BiH, gdje su srpski osvajački pohodi nagrađeni ozakonjenjem Republike Srpske koja postaje dijelom, međunarodno zajamčene, ustavne strukture zemlje- država na polovici teritorija BiH, s pravom veta. Bošnjaci su dobili drugu polovicu zemlje -Federaciju BiH u kojoj je Hrvatima namijenjena uloga , žandara" u osujećivanju stvaranja islamske države u BiH, a zapravo, sve beznačajnijeg, smetala u obnašanju apsolutne bošnjačke vlasti .
I danas, trinaest godina nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma, ne samo da aktualna Bushova Amerika, već ni ona buduća, vjerojatno Obamina, ne pokazuju ni trun želje „otkloniti kvar“, već to ne pokazuje ni jedna druga zemlja koja ima utjecaj na sudbinu BiH.
Bez političke volje, prvenstveno SAD da se, tako posložene, kockice promijene jasno je da bh Hrvati nemaju biološkog, pa onda ni političkog potencijala ispraviti u Daytonu propuštenu priliku institucionalizirati svoj suverenitet u BiH.
Za Republiku Srpsku to je savršen scenarij u kojem je RS neupitna, pa se zbog otcjepljenja "srpske pokrajine" Kosova može tražiti i nešto više, pripojenje "srpske federalne jedinice" Srbiji.
Bošnjački lideri nisu zadovoljni postojanjem RS, no nepristajanjem da Hrvati dobiju svoju federalnu jedinicu u BiH zapravo pokazuju kako im sadašnja situacija odgovara. Oni su Za državu regija, ali samo deklarativno, jer znaju da je, bar u dogledno vrijeme, to čista utopija. Protiv su trećeg entiteta, jer bi time pristali da teritorij na kojem imaju efektivnu vlast bude manji od postojećeg. Stvarno i oni su poput Srba za Status quo.
Bez političke volje ključnih međunarodnih čimbenika, te Bošnjaka i Srba u BiH, pozicija bh Hrvata, ne može se, na institucionalan način, suštinski popraviti, a izvaninstitucionalno, još manje, što je potvrdila propast „Hrvatske samouprave“.
Odustajanje od Hrvatske republike Herceg Bosne tek bi se kao kobna greška pokazalo u slučaju raspada BiH, jer bh. Hrvati, za razliku od Srba i Bošnjaka, ne bi imali što iznijeti iz zajedničke države.
Što im preostaje; lobirati u svjetskim centrima moći, uvjeravati političke predstavnike Bošnjaka i Srba da je u njihovom interesu da ne guše hrvatska prava u BiH, prosvjedovati, organizirati gerilu,… Ima li, danas, među Hrvatima u BiH netko tko zna odgovor na ovo pitanje?
3.3.2008.Pincom.info
