Koncept problemskog glasovanja i dalje će biti dominantan među Hrvatima u BiH. Oni koji ne vide problem u nacionalnoj neravnopravnosti i institucionalnoj zapuštenosti, pričat će o nedopustivoj monolitnosti i zapuštenosti naroda.
Otkako su okončani predsjednički izbori u R Hrvatskoj, u medijima je otvoreno natjecanje u izradi psiho-profila bosanskohercegovačkog (uglavnom hrvatskog) biračkog stada. Sudjeluju teolozi, politolozi, političari i svi koji se domognu javnoga novinskog papira. Tiskarsko crnilo narisalo je i opisalo Hrvate iz BiH kao politički i mentalno zapušten narod, samoubilački raspoložen i kao narod koji ne zna cijeniti svoju bosansko-hercegovačku specifičnost, tradiciju i kulturu. Dakako, on nije oduvijek takav: otkud inače jednom tako zapuštenu narodu kultura i tradicija kao vrijednost i baština!?
Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini postaje zapušten tek nakon objave izbornih rezultata. Biračka volja herceg-bosanskih Hrvata na prošlim izborima razlikovala se od većinske volje birača u Republici Hrvatskoj. Ta činjenična specifičnost ipak je ostala nezapažena. Analitičari opsjednuti političkim apriorizmom to naprosto ne žele vidjeti. Da su rezultati izbora u Bosni i Hercegovini bili podudarni onima u Zagrebu, bi li to značilo da su ovdašnji Hrvati politički zreli i da im je mentalna higijena na visokoj razini, ili bi upravo ta podudarnost bila znak odustajanja od vlastite specifičnosti i pristanak na status mentalne dijaspore? Iako bi pretpostavljena situacija bila dobra premisa za otvaranje tih pitanja, naše bi specifičnosti zasigurno ostale bez medijske zaštite kakvu sad uživaju.
Masovno izjašnjavanje „za samo jednu političku opciju“ zabrinulo je i novoizabranog predsjednika Ivu Josipovića. To je po njegovu mišljenju „nedopustivo“ i nužno je „razbiti monolitnost biračkog tijela“ tako što se „sve političke stranke iz Hrvatske trebaju predstavljati“ biračima u Bosni i Hercegovini.
Josipović bi trebao znati da prosječan Hrvat u Bosni i Hercegovini bolje poznaje njega i ostale kandidate za predsjednika R Hrvatske nego većinu „svojih“ ministara i stranaka iz BiH. On također zna da nitko nije tako uspješno „razbio monolitnost“ hrvatskoga biračkog tijela u BiH kao političari i stranke iz Hrvatske.
U cijeloj priči o nedopustivoj monolitnosti provlači se jedno prikriveno zadovoljstvo koje ni Josipović ne krije. Pokazalo se, zapaža on, „da ta monolitnost nije čak vezana neposredno samo za HDZ što je dobro…“ Dobro je, dakle, što je Tuđmanov HDZ izgubio ekskluzivnost među bosanskohercegovačkim Hrvatima, ali nije dobro što se sad monolitnost biračkog tijela vezala za Bandića.
Omiljena crno-crvena podjela svijeta zbunjujuće se pomiješala. Jesu li birači napravili otklon od „crne“ Tuđmanove politike ili je Bandić kliznuo u to crnilo pa su ga kao takvog birali? Svi se u Sarajevu slažu da su Hrvati i dalje crni i da je crveni Bandić preko noći postao „djelitelj Bosne“ i klero-nacionalist!? Samo tako mogu objasniti nagli zaokret biračke volje od Tuđmana prema Bandiću a ostati dosljedni svojim mitovima o podjeli BiH i teorijama o destrukciji „zapuštenog“ naroda. Kada bi se odrekli svojih političkih apriorizama kao dominantnog analitičkog obrasca, onda bi i analize biračke volje hrvatskih glasača, kao i drugdje u svijetu, bile povodom argumentirane rasprave o stvarnosti u kojoj živimo a ne lamentiranja o mitovima iz prošlosti i utopiji budućnosti.
Ovi su izbori, kao i prijašnji, pokazali da su Hrvati u Bosni i Hercegovini problemski orijentirani i da su svoje političke preferencije vezali uz kandidata koji je, makar samo kampanjski, prepoznao taj problem. (Drugo je pitanje što je Bandić tom problemu pristupio demagoški, podilazeći glasačima.) Dosadašnje raspoloženje birača, bitno određeno stranačkom identifikacijom, mijenjalo se upravo zbog mlakog pristupa HDZ-a problemu, odnosno zbog „zasluga“ te stranke u „razbijanju monolitnosti“. Uspješno razbijanje „biračke monolitnosti“ prikazivalo se kao demokratizacija biračkog tijela da bi se, nakon izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH, govorilo o nedopustivoj podjeli među Hrvatima. Tada su Hrvati bili sami sebi krivi što su se podijelili na više opcija pa im je netko drugi izabrao glavnog političkog predstavnika. Danas su opet krivi što se nisu podijelili pa je primarni zadatak političkih stranaka iz Hrvatske razbiti tu monolitnost. Kao da Hrvatima u BiH fali razbijača svih vrsta?
Koncept problemskog glasovanja i dalje će biti dominantan među Hrvatima u BiH. Oni koji ne vide problem u nacionalnoj neravnopravnosti i institucionalnoj zapuštenosti, pričat će o nedopustivoj monolitnosti i zapuštenosti naroda. Najčešća utjeha Hrvatima je ona Franje Topića koji uporno ponavlja da im je bolje u BiH nego u Austriji i Švicarskoj. U svojoj zapuštenosti, Hrvati se ipak ne vraćaju iz Austrije i Švicarske nego sve više odlaze u tom smjeru. Čudan neki samoubilački narod.
dnevnik.ba
