10 godina nakon Tuđmanove smrti zemlja koju je ostavio prvi hrvatski predsjednik sasvim je drugačija. Iako su ga mnogi smatrali despotom, što se posebno odnosi na one snage kojima stvaranje Hrvatske povjesno nije išlo u prilog, tek je danas jasno vidiljiva razlika između njega i vicmahera koji se svim silama trudio da od zemlje u kojoj je izabran za predsjednika upravo to od nje i napravi. Tuđmana su mnogi kritizirali, posebno stranci, ali prije svega zato što ih nije slušao kako su inače navikli kad se radi o malim zemljama ili onima koji su to tek postali. Pokušao je da bar u nekim domenama stvori zemlju koja nije, kao ova današnja, ovisna o svemu i svačemu i koju danas može ucjenjivati svaka veća zapadna banka ili multinacionalna kompanija, da ne govorimo o državama ili vladama.
Stranke koje su vladale poslje njega “izvrsno” su obavile svoj zadatak. Trudile su se svim silama da podanički ližu stražnjicu svima koji su se ponudili, a koji su im za uzvrat obećali podršku i štošta drugog. Bitno je bilo osakatiti Hrvatsku, prikazati je kao primitivnu, ne doraslu da upravlja sama sobom, njezine branitelje i generale prikazati kao zločince i naravno sve rasprodati od vrijednosti, posebice nacionalne. Takvi danas izvlače milijarde godišnjih dobitaka koji većinom završe u njihovim matičnim zemljama. Isprobani neokolonijalizam pod motom globalizacije i slobodne trgovine.
Naravno da ni Tuđman nije bio svetac. Mnoge stvari zbog raznih okolnosti nije shvatio, korupciju i kriminal nije značajnije sprječavao, nije proveo lustraciju, nego je zahtjevao nacionalno pomirenje. Tzv “detuđmanizacijom” su mu njegovi ideološki protivnici najbolje rekli što o tome misle. Te svoje propuste pokušao je da nadoknadi “čvrstom rukom”, jer je očigledno slutio još za svog života da je previše hijena koji bi da rastrgnu mlado janje. Tako se nažalost i pokazalo. Usljedila je kampanja laži, podvala, poluistina i drugih izmišljotina od domaćih petokolonaša, kao i zemalja i medija s ispostavom u Hrvatskoj, čiji vladari sjede tisućama kilometara dalje promatrajući sve s smješkom i zadovoljstvom kako se njihov plan pomalo ostvariva. Hrvatska borba za neovisnost i Domovinski rat se često puta ciljano izvrće i suptilno prikazuje kao zločin, a stvarni teror nad hrvatskim pučanstvom, okupacija, rušenje i uništavanje gradova i sela u 95% slučajeva ostao je nekažnjen, potrpava se i prepušta zaboravu. Poraženi i njihovi sponzori su ti koji se trude da nam nametnu svoju povjesnu “istinu”.
Hrvatska je postala sprdnjom i podsmjehom bližih susjeda, igračka velesila, kojoj kao malom djetetu obećavaju lizalo, a nude remen. Tako je za deset godina od male zemlje koja je bila mlada navina i neiskusna, ali dostojanstvena i prespektivna s svim njenim komparativnim prednostima, postala zemlja u kojoj strani kapital odlučujući faktor, prezaduženost rak rana, a kriminal, bezvlašće i nebrojne afere dosežu astronomske visine. Da tragedija bude veća, vodeće stranke koje im se nude se razlikuju samo u njihovim imenima. Nesvjesnom narodu kojem su lažima i mućkama poprilično izaprali mozak ne preostaje veliki izbor. Mnogi su u svom očaju odustali od izlaska na izbore, što je posebno bilo vidljivo u prvom krugu za izbor predsjednika, gdje je na glasovanje izašlo samo 44% građana. Ovakvim načinom vladanja nije isključeno da jednog dana možda i 20% odlučiva što će biti s 80%. Upravo je taj omjer današnje normalnosti u zemlji u kojoj manjina natura većini svoja pravila igre. Volja naroda to sigurno nije, ali jeste onih kojima je slobodna Hrvatska kost u grlu, kao i onih koji vjerno za njihov i svoj interes s njom mešetare zaklinjajući se u pravdu i poštenje. Što su ti zadnjih deset godina stvorili najbolje vidimo danas. Hoćete li im opet povjerovati i čekati da dovrše posao?
PiNJ.
