Gora od otvorena kolonijalnoga grabeža kakav je Britanija prakticirala stoljećima, može biti samo hinjena odanost međunarodnom poretku, humanizmu, pravednosti, te sličnim tricama i kučinama za kakve se navodno zalažu različiti engleski diplomatski skorojevići.
piše: Ivan Šimić l dnevnik.ba
Onaj Paddy Ashdown koji se ovdje već „proslavio“ svođenjem BH formule s tri na dvije varijable, koji je velikodušno osigurao konstitutivnost Hrvata i na Romaniji i u Goraždu (za kojom je tamošnji brojni hrvatski puk silno žudio i zbog koje danas živi puno bolje), opet nam drži lekcije. Omililo se čovjeku izgleda.
Kako prenose agencije, u „autorskom“ tekstu objavljenom u Financial Timesu on, skupa s još jednim vanjskopolitičkim Englezom čiji je pradjed vjerojatno oslobađao domorodce po Indiji ili Africi, nastavlja „pojednostavnjivati“ politički model u ovoj državi: rješavanje napetosti na relaciji Sarajevo-Banja Luka, izgradnja snažne središnje vlade, zadržavanje međunarodnoga gubernatora. Poznata je sklonost „demokratskih“ Vlada sa Zapada što jednostavnijim političkim rješenjima u državama na koje su „bacile oko“, taman po cijenu da su ta rješenja autokratska, čak i diktatorska.
Sve dok oni kontroliraju - izabrane ili oktroirane - vladare u takvim državama, sve je to u skladu s međunarodnim pravom. Stoga ne iznenađuje kad se Ashdown i Hague (William Hague, ministar vanjskih poslova britanske vlade u sjeni) čude što su „čak i bosanski Hrvati u posljednje vrijeme počeli spominjati formiranje vlastitog entiteta i razbijanje bošnjačko-hrvatske federacije“, što se ne žele uklopiti u unaprijed zadani okvir od kojeg bi njih, misle, manje boljela glava. Čak bi i oni entitet, zamislite toga hrvatskog bezobrazluka.
Očekivati od Paddya da se pravednički (a ne u službi Kraljice Majke) uživi u ovdašnju zamršenu situaciju, da se prema nama Hrvatima odnosi sine ira et studio, bilo bi iluzorno. O čemu ti „bosanski Hrvati“ uopće pričaju, što bi htjela ta šačica nezadovoljnika, često se valjda znao upitati Ashdown. Njegova imperijalistička glava teško može shvatiti da ovaj svijet nije stvoren samo za velike, da i oni mali (ma kako mali bili) u višenacionalnim državama imaju pravo na jednak ustavno-pravni tretman. To bi bilo kao da mi Škote ili Sjeverne Irce, bezbroj je puta pomislio, uvažavamo kao ravnopravne državotvorne elemente.
Paddy Ashdown u svom autorskom članku posredno ustraje na paradoksalnoj tezi prema kojoj je dvoentitetski ustroj države prihvatljiv i sam po sebi ne znači njenu podjelu, dok je troentitetski, s hrvatskom federalnom jedinicom, neprihvatljiv i po opstanak države opasan.
Tko je god prošao makar onaj gimnazijski tečaj (elementarne) logike zna da ova teorija ne drži vodu i da se nešto iza brda valja. Cijela ta predstava, burleska, što li je, u kojoj se – radi pranja vlastite savijesti - kao osuđuje srpsko etničko čišćenje ali se u taj isti etnički očišćeni teritorij ne dopušta zadirati, u kojoj se kao zalaže za jednakopravnost triju naroda ali se jednom narodu uporno uskraćuje ono što imaju druga dva, frustrira normalne ljude do bola.
Da se razumijemo, prijetvornost i licemjernost svjetskih vlada i u ovoj stvari nije nešto što je iznenadilo prosječno upućena promatrača. Međutim, kada hrvatski političari nespretno trabunjaju o „iscrpljivanju postojećeg modela“, dakle dvoentitetskoga, onda vam je s pravom muka i ne trebate to tajiti. Zbog takve šutnje, hrvatske šutnje, šutnje hrvatskih političara ali i uspavanosti javnosti, i dovedeni smo u nezavidnu poziciju u kojoj se danas nalazimo.
Nije teško razumjeti da američka ili britanska vlada - radi vlastitih geostrateških interesa - ovdje traže kompromis kojim neće pretjerano razljutiti svoje važne partnere, vjerojatno ona dva „euroazijska“ diva, kako je to primjetio Ivan Lovrenović. Otuda valjda to, zdravom razumu neobjašnjivo insistiranje na postojećem dvoentitetskom uređenju kojim se udovoljava štićenicima spomenutih divova, Srbima i Bošnjacima.
Dok su srpski stavovi i projekcije jasni (pa se prema njima lakše i odrediti), Bošnjaci očigledno imajufigu u džepu. Oni kao nešto rogobore protiv „etnonacionalne“ podjele, ali su izgleda davno shvatili da od ukidanja Republike Srpske nema ništa i danas pragmatično nastoje ostvariti dominaciju barem na (drugoj) polovici teritorija ove države.
Kako je onda moguće da, nakon što u zadnjih petnaest godina nijednoga ozbiljnog svjetskog državnika niste čuli da dovodi u pitanje opstanak Republike Srpske, kako je dakle moguće da neki hrvatski „javni djelatnici“ još uvijek traže rješenja koja podrazumjevaju njeno ukidanje, umjesto da dosljedno nastoje na zahtjevu za jednaku ustavnu poziciju prema tom (čak ne našom voljom) zacementiranom, etnoteritorijalnom obrazcu?
Prvih godina nakon Daytonskog sporazuma, kada ste (možda svijećom, ali ipak) u službenim zapadnjačkim krugovima ponegdje još mogli pronaći nekoga tko bi o tome govorio, još je bilo razumljivo da se brojni eksperti (sociolozi, politolozi, novinari, a bome i političari) „igraju“ s različitim razvodnjenim konsocijacijskim varijacijama. Ali, danas? Ma dajte, molim vas.
