KONJIC - Unatoč općepoznatoj činjenici da je zbog posljedica ratnih djelovanja u BiH svoje domove napustilo preko 50 posto njezinog pučanstva što je dovelo do izmijenjene nacionalne strukture u skoro svim višenacionalnim sredinama, sudeći prema trenutačnim pokazateljima, općina Konjic predstavlja drastičan primjer po tom pitanju.
Naime, od prijeratnih oko 12.000 žitelja hrvatske i 6.600 srpske nacionalnosti danas tamo stvarno živi oko 1.200 Hrvata i 300 Srba, uglavnom starije životne dobi.
Trend iseljavanja je nastavljen i nakon potpisivanja mirovnih sporazuma o prestanku ratnih djelovanja što zorno dokazuje činjenica da je nakon prvih poratnih lokalnih izbora tamošnje Općinsko vijeće bilo zastupljena s pet vijećnika hrvatske nacionalnosti kroz HDZ BiH, dok je na posljednjim izborima jedva dobilo jednog zastupnika.
Povratak je izostao usprkos javnih poziva pomoćnog biskupa Vrhbosanske nadbiskupije dr. Pere Sudara i bivših konjičkih župnika, sada već pokojnih, fra Bone Krndelja i fra Ivana Bradvice, te don Ante Ledića, zahvaljujući kojem je tamo bio uspostavljen i Katolički školski centar.
Razlog lošeg povratka mnogi vide i u činjenici što je bošnjačko-hrvatskim sukobom prouzročen veliki broj žrtava – preko dvjesto poginulih i nekoliko stotina više invalida HVO. Uzrok , svakako, leži i u velikom razaranju hrvatskih sela od kojih su mnoga do temelja uništena te zločinu koji je nakon rata Muamer Topalović počinio nad obitelji Aanđelić u najbrojnijem hrvatskom selu u Kostajnici, u kojemu je do tada zabilježen trend povratka nakon čega je u cijelosti splasnuo.
„Doći tamo gdje smo nikli i ponikli znači vratiti se sebi,“ riječi su biskupa Sudara koje je u više navrata izgovorio za velikih vjerskih blagdana u rodnom mu „Klisu“ u konjičkoj općini.
Biskup Sudar kontinuirano apelira kako prognano pučanstvo samo na svojoj rodnoj grudi može naći smiraj i sreću i da se i po cijenu žrtve ne odriču svoga zavičaja i njegovih vrijednosti.
Nisu urodili plodom ni njegovi apeli na hrvatske političare da se iskreno okrenu organizaciji povratka i da povratnicima osiguraju normalne životne i radne uvjete.
Međutim, činjenice pokazuju da vladajuće garniture nisu iskreno ni podupirale povratak nego su to činile samo deklarativno i to, uglavnom, na promidžbeni skupovima.
Budući da politički lideri i danas često nastupaju retorikom o bezuvjetnom povratku i običan puk napokon zamjećuje kako to ne korespondira sa stvarnošću.
I udruge izbjeglica koje su trebale raditi na povratku bile su samo produžena ruka politike čija je aktivnost u mnogo čemu zatajila po tom pitanju.
Zbog izostalih rezultata povratka i nastavka trenda iseljavanja konjičkih Hrvata došlo je do ukidanja KŠC čime je, na neki način, stavljena točku na bolje hrvatsko sutra u tom kraju. Za sve to razdoblje u Mostaru je djelovalo političko vodstvo OOHDZ Konjic čiji su predstavnici, kako mnogi kažu, na „daljinski način“ upravljali konjičkim Hrvatima.
Konjic im je služio samo kao izborna baza i tamo bi odlazili, uglavnom, pred izbore, kako bi osigurali svoju kandidaturu na izbornim listama za daljnji re-izbor u županijskim, entitetskim i državnim tijelima vlasti.
Takav način njihovog manipuliranja trajao je sve do prošle godine kada su se napokon tamošnji žitelji politički samoorganizirali i isključili iz političkog vodstva HDZ BiH licemjerne, kako ih zovu, turist-političare i izabrali vodstvo od stvarnih žitelja u Konjicu.
Činjenice pokazuju da su izbjeglice u ratnom vihoru ostale bez svega što bi trebao imati jedan narod u svom mjestu življenja i rada. Nakon takove šokantne situacije krenuli su različitim životnim putovima. Dok je jedan broj otišao u Hrvatsku i druge zemlje veći je broj svoje novo stanište pronašlo u dolini Neretve, na području Mostara i Čapljine.
Okupljanje prognanih konjičkih Hrvata na misnim slavljima u konjičkim župama, gdje ih nekad bude i preko tisuću, samo su privid kako je povratak na pomolu. Na tim se skupovima zamjećuje kako se istodobno razmjenjuju prizori tuge, bola, žalosti i radosti.
I takva okupljanja zasigurno imaju veliko značenje jer je to istodobno i susret s istinom da su tamo nekada živjeli, radna mjesta imali, kuće gradili i odjedanput bez svega ostali. Mnogi od njihovih najbližih članova obitelji su tamo i svoje živote ostavili. Što vrijeme više odmiče susreti postaju sve rjeđi.Uglavnom se posjećuju groblja za Dan svih svetih i Dan mrtvih.
„ Zla je sudbina preživjele u bijeli svijet otjerala te mnogi od tuge i žalosti i prijevremeno s ovoga svijeta nestanu“, kazao je nedavno don Vlado Markić, prijeratni klišanski župnik na misnom slavlju u Čapljini.
Tužnoj izbjegličkoj priči, po prosudbi autora ovih redova, treba pridodati i riječi Tolstoja iz knjige Ana Karenjina „Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način“. Dodajmo tome i pitanje: Gdje i kako naći smiraj i sreću nakon takovih događanja? Sretne i nesretne obitelji zasigurno na to pitanje imaju različite odgovore.
20.5.2009.
Ilija Šagolj / Pincom.info
