Silajdžić, ta personifikacija politike devedesetih godina, i najžešći zagovornik fizičke, a ne samo upravno-administrativne podjele Bosne i Hercegovine, spokojno je odavao priznanje hrvatskom predsjedniku što „hrabro“ otkupljuje njegove grijehe i tovari ih na vlastitu državu. Josipović je pobrao zahvalnost političkog Sarajeva.
Nakon što je izrazio „duboko žaljenje“ što je Hrvatska svojom politikom „u devedesetim godinama prošlog stoljeća“ doprinijela „stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče“, hrvatski je predsjednik „peglao“ novinske naslove tvrdeći da se nije ispričao nego „izrazio žaljenje“. Iako je govorio u množini o „politikama“ koje su posijale zlosretno zlo, Josipović je ciljao na samo jednu politiku, onu Tuđmanovu iz devedesetih godina kad se stvarala i rađala država Hrvatska.
On je to potvrdio već nakon dva dana kad je u Pečuhu precizno i u jednini ponovio svoju osudu te politike: „Ostajem pri žaljenju zbog pogrešne politike koja je doprinijela stradanju u BiH, a doprinijela je i stradanju i hrvatskog naroda. Da je ta politika išta vrijedila, broj Hrvata u BiH ne bi bio prepolovljen.“
Ova je izjava hrvatskog predsjednika korak dalje od poznatih teza o podjeli odgovornosti. Njome ne samo da se relativiziraju uzroci rata nego se izravno preuzima odgovornost za progon hrvatskog pučanstva u Bosni i Hercegovini. Drugim riječima, amnestira se velikosrpska imperijalistička Miloševićeva politika koju Josipović nije niti spomenuo (valjda kao nebitnu i marginalnu pojavu za analizu uzroka rata) kao i Izetbegovićevi planovi o „taman“ državici Bosni koja bi se uspostavila na 33 posto teritorija BiH.
Taj teritorij, valja podsjetiti Josipovićeve savjetnike, valjalo je uzeti u srednjoj Bosni kako bi se kompenzirao izgubljeni prostor pod kontrolom srpske vojske u istočnoj Bosni. Planove o podmirivanju izgubljenog teritorija Izetbegović je izlagao svojim kolegama u ratnom Predsjedništvu BiH: „Ako uzmemo u centralnoj Bosni nešto više onda ćemo malo manje morati u istočnoj Bosni. Ali uglavnom taj zbir mora da postoji.“
Srednja Bosna pod kontrolom hrvatskih snaga, ne samo da je bila lakši plijen u vojnom smislu nego je sa svojim gospodarskim kapacitetima bila strateški važna za budućnost te „33 posto“ države.
U Sarajevu se dugo vijećalo o tim planovima dok su srpske granate padale po gradu. Istina, među krojačima „taman“ države je bilo i Hrvata, ali onih koji su sjedili u Sarajevu i savjetovali Izetbegoviću kako će „očepiti“ po Vitezu i Novom Travniku, a da pri tom ne bude izložen osudama javnosti i UN-a.
Stjepan Kljuić (kasnije i sam prikazan kao žrtva „pogrešne politike devedesetih“) bio je svjestan toga da bi istina o političkim planovima sa srednjom Bosnom mogla izazvati javnu osudu i reakciju međunarodne zajednice pa je na to upozoravao na sjednici ratnog predsjedništva: „U ovoj zemlji ima mnogo obavještajaca i svi ovi strani novinari itd. sve su to špijuni, i sve se informacije znaju. Zna se da je mnogo vojske iz Sarajeva izašlo prema Vitezu. A nije išlo u Foču. S druge strane i četnici to znaju pa nas sad malo više granatiraju.“ Stoga Kljuić predlaže Aliji Izatbegoviću kako će nadmudriti sve špijune i obmanuti javnost: „Pošto su oni nas optužili u UN, pošto mi moramo nešto odgovoriti, da ti sad izađeš na TV i kažeš da BiH nema ofanzive na Vitez, a među nama rečeno, pazite nismo mi djeca.“
Josipovićeva priča o „pogrešnoj politici devedesetih“ zbog koje je broj Hrvata u BiH prepolovljen, nije ništa drugo nego nastavak rata s mrtvim Tuđmanom. Tek što su se oglasili akteri politike devedesetih godina, trojica premijera i ministar vanjskih poslova, demantirajući Josipovićeve tvrdnje, u pomoć mu je priskočio bivši predsjednik i haški svjedok Stipe Mesić.
U biti, cijela priča o „pogrešnoj politici devedesetih“ inspirirana je Mesićevim iskazima haškom sudu. Mesić se nudi kao relevantan svjedok vremena jer, kako kaže, u „njegovo vrijeme“ sastali su se u Karađorđevu Milošević i Tuđman.
Težina Mesićevih argumentima valjda bi trebala biti u činjenici da se to dogodilo u „njegovo vrijeme“. Zašto bi to vrijeme bilo samo njegovo ako je najmanje polovica današnjih stanovnika Hrvatske u istom tom vremenu živjelo i događajima svjedočilo? Zašto bi Mesić imao ekskluzivno pravo tumačiti to vrijeme kao da progovara dobro očuvani fosil dinosaura pa nam priča kako se živjelo u doba Jure dok je njegova vrsta vladala svijetom? Jasno je da Mesić nema ponuditi ništa drugo osim vlastitog iskaza haškim istražiteljima pa bi želio svoje svjedočenje poturiti kao jedino štivo iz povijesti „Mesićeva vremena“ i tim vremenom gospodariti.
Iz istoga štiva nam je poznato i glasovito Mesićevo protivljenje Tuđmanovoj „pogrešnoj politici“. Iz istoga su štiva i Josipovićevi savjetnici učili povijest devedesetih godina prošloga stoljeća. Što ćemo, međutim, sa stenogramima koje je upravo Mesić stavio na totalnu rasprodaju čim je došao na Pantovčak, a u kojima nema ni riječi o onome što on tvrdi Haagu i svijetu!? Što ćemo s dokumentima, stenogramima ratnog Predsjedništva BiH koji razotkrivaju ljudsko i političko licemjerje onih pred kojima Josipović izražava „duboko žaljenje“.
Silajdžić, ta personifikacija politike devedesetih godina, i najžešći zagovornik fizičke, a ne samo upravno-administrativne podjele Bosne i Hercegovine, spokojno je odavao priznanje hrvatskom predsjedniku što „hrabro“ otkupljuje njegove grijehe i tovari ih na vlastitu državu. Josipović je pobrao zahvalnost političkog Sarajeva.
Je li to iskreno, teško je znati. Znamo zato ponešto o iskrenosti te politike iz vremena devedesetih godina.
Tek što bi uputili pismo zahvalnosti hrvatskoj Vladi što je zbrinula stotine tisuća prognanika (uglavnom muslimana) iz BiH, Silajdžić, Izetbegović, Kljić i drušvo u predsjedništu, „zahvalno“ bi nastavili pričati o tome kako je hrvatsko gospodarstvo u opadanju i da Hrvatska država, ustvari, živi od izbjeglica koje je udomila i međunarodne pomoći koju prima u to ime.
Drugi primjer iskrenosti je gore spomenuta taktika: Idi na TV i reci nema ofenzive na Vitez; „među nama rečeno“ šalji vojsku iz Sarajeva na Vitez, a ne na Foču.
Među nama rečeno – nismo djeca!
