Ovdašnjom javnom scenom u posljednje vrijeme vladaju različite informacije i dezinformacije. Obilježene apetitima različitih pojedinaca i interesnih skupina, sve su one u konačnici vezane za nadolazeće opće izbore u BiH, odnosno za postizborno preslagivanje vlasti.
Piše: Ilija Zovko
U pravom političko-medijskom ratu, koji se već duže vrijeme vodi između hrvatskih političkih stranaka u BiH, sve je podređeno budućem izbornom rezultatu, a kod nekih od aktera i golom opstanku na političkoj sceni.
U takvoj situaciji nekoliko manjih stranaka želi, pod svaku cijenu, privoljeti HDZ BiH na zajednički nastup na državnoj razini, nagovještavajući kako su pri tome spremni podržati i kandidata HDZ-a BiH za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.
Naravno, za uzvrat očekujući postizanje „dogovora“ o ostalim mjestima u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na državnoj i federalnoj razini, što prevedeno s ovdašnjeg političkog vokabulara znači čvrst predizborni dogovor o međusobnoj podjeli fotelja.
Vodstvo HDZ-a BiH, vjerujući u snagu svoje stranke, ne pristaje ni na kakve ustupke. Dragan Čović, prvi čovjek te stranke, javno poručuje kako „jedna homogenizacija izaziva drugu“, nedvosmisleno stavljajući do znanja što zapravo misli o prijedlozima vezanim za zajedničkog predsjedničkog kandidata svih hrvatskih stranaka.
Dvije hrvatske političke strukture u BiH
Na hrvatskoj političkoj sceni u BiH već su ranije, zahvaljujući mnogim suštinskim razlikama, utjecajima sa strane, ali i osobnim razlozima, formirane dvije zasebne političke grupacije, bez obzira na boju stranačkog dresa.
Uzročnici političkih razmimoilaženja među tim dvjema grupacijama puno su dublji nego bi se na prvi pogled moglo zaključiti. Stoga je i nemogućnost dogovora oko zajedničkog kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva BiH samo još jedan pokušaj taktičkog nadmudrivanja, čiji će negativan ishod, na kraju balade, javnosti biti plasiran kao povod za raspad potpisnica Kreševske deklaracije. Međutim, uzroci ovakvog stanja su puno dublji i ni ovaj put ih nitko neće spominjati.
Lider HDZ-a BiH Dragan Čović, pred nadolazeće izbore, računa na savezništvo sa HSS-NHI, HSP BiH i novoformiranim HSP HB. Mnogi zamjećuju da ova skupina hrvatskih stranaka ima, koliko toliko, jasan i određen stav o unutarnjem uređenju BiH, i upravo je to razlog dobre suradnje i čvrstih političko-partnerskih odnosa Dragana Čovića sa Miloradom Dodikom.
Uz Dodika, ovoj koaliciji će se, po svemu sudeći, nakon izbora priključiti i Fahrudin Radončić, koji će Tihiću i Silajdžiću, svakako, uspjeti preoteti dobar dio glasačkog tijela, što može biti sasvim dovoljno za formiranje vlasti na državnoj razini.
Drugu skupinu hrvatskih stranaka predvode Bože Ljubić i Zvonko Jurišić, lideri HDZ-a 1990 i HSP-a Đapić-Jurišić. Ova skupina, kako se čini, želi privoljeti svog aktualnog koalicijskog partnera Jerku Ivankovića-Lijanovića na odustajanje od vlastite predsjedničke kandidature. U slučaju takvog razvoja situacije NS Radom za boljitak bi, zajedno sa nekolicinom manjih stranaka, pomogla uzlet Martina Raguža ili Zvonke Jurišića do mjesta hrvatskog člana Predsjedništva BiH, a zauzvrat Lijanovići bi dobili potporu u otvorenom zasjedanju na tron u Županiji Zapadnohercegovačkoj, što je njihov temeljni interesno-politički cilj.
Međutim, ove tri stranke i njihovi partneri teško mogu do postizanja konsenzusa o unutarnjem ustrojstvu BiH, pa se upravo stoga manje vjerojatnom čini otvorenom njihova predizborna suradnja. Međutim, kao dio jednog poslijeizbornog koalicijskog bloka, u kome je NS Radom za boljitak ljevica, Jurišićev HSP desnica, a Ljubićev HDZ 1990 sredina, njihova suradnja se, kao i do sada, čini sasvim izglednom. Ukoliko naravno ne dođe do znatnijeg međusobnog približavanja dva HDZ-a, što je već ranije bilo planirano.
Sudeći prema određenim medijskim natpisima, sigurni koalicijski partneri ove skupine stranaka svakako su Tihićeva SDA i Silajdžićeva SBiH, dočim se ime koalicijskog partnera sa srpske strane javno ne spominje. Međutim, sigurno je da Jurišić-Ljubić-Tihić-Silajdžićeva koalicija među srpskim strankama može računati jedino na mogućnost koaliranja sa SDS-om, dok je mogućnost njihove suradnje sa Miloradom Dodikom neizvodiva, a Mladenom Ivanićem moguća jedino u paketu koga će predvoditi Zlatko Lagumdžija.
Planove ovih dviju stranačkih grupacija može pomutiti izborni uspjeh Zlatka Lagumdžije i njegovog SDP-a. U tom slučaju NS Radom za boljitak i Mladen Ivanić sigurni su Lagumdžijini koalicijski partneri. Znajući da su gledišta Zlatka Lagumdžije na budućnost BiH istovjetna gledištima ostalih bošnjačkih lidera onda se ne treba previše čuditi da Tihić, Silajdžić i Radončić, i unatoč drugim razlozima, nakon izbora podrže Lagumdžiju, te tako zajednički nastave trasirati put prema građanskoj državi.
Ništa neobično, rekli bi mnogi. Izbori su pred nama i svi su ovi procesi u duhu višestranačja i demokratskih standarda. Složili bi se s takvog konstatacijom u svakoj drugoj situaciji. Međutim, u neuređenoj državi kakva je BiH, u kojoj je hrvatski narod gurnut na put odabira između vlastitog iseljavanja i asimiliranja, ovi su procesi iznimno opasni. Pogotovo što se oni događaju u predvečerje ustavnih promjena, koje će dugoročno odrediti ustavnu arhitekturu BiH, ali i položaj hrvatskog naroda u njoj.
Stoga, nije uopće nebitno kakva će BiH biti u budućnosti. Ostane li ona dvoentitetska onda će o njenoj daljoj sudbini biti odlučivano u međusobnim dogovorima Srba i Bošnjaka, a politički će predstavnici ta dva naroda zadržati pod svojim utjecajima po jednu polovicu države.
Preustroji li se u nadolazećim promjenama u bilo koji oblik građanske države, onda će BiH dugoročno postati nacionalna država bošnjačkog naroda, što je za hrvatski, ali i srpski, narod u BiH jednako neprihvatljivo i pogubno. U takvoj se situaciji očekuju nadolazeći izbori, pa stoga ne čudi da su oni već sada proglašeni povijesnim.
Zabrinjavajući primjeri unutar hrvatskih političkih razračunavanja
Ono što zabrinjava svakako su međusobne bitke koje sučeljene hrvatske stranačke vojske biju između sebe. Vlast u većini hercegovačkih općina s hrvatskom većinom ima HDZ BiH, koji je i čimbenik u vlasti i na razini Federacije BiH. Istodobno, vlast u tri hercegovačke županije ima koalicija HDZ-1990, HSP Đapić-Jurišić i NS Radom za boljitak. Upravo se ova situacija s jedne strane pokazuje dobrom, a s druge strane pogubnom za hrvatski narod u BiH.
S jedne strane ova je situacija trebala biti dobar pokazatelj kako vlast djeluje bez HDZ-a BiH, i što su dobre, a što loše, strane nove vlasti?
Istodobno, ova je situacija trebala biti i vrlo snažan „apaurin“ koji će pozitivno djelovati na umirivanje taština i spuštanje „na zemlju“ nekih HDZ-ovih lokalnih moćnika, koje je vlast toliko bila „izvitoperila“ da su svaku, pa makar i dobronamjernu, kritiku bili počeli isčitavati kao napad na HDZ i nacionalne interese hrvatskog naroda u BiH.
Međutim, sagledavajući ukupno stanje čini se da pozitivnog pomaka uopće nema. Životni standard naroda je sve manji, nezaposlenih sve više, a rupe u proračunu postaju svakim danom sve veće. Uz kazano, došlo je do čitavog niza novih negativnih pojava koje je zdravoj logici teško pojasniti. Međutim velika je mogućnost da će zbog tih pojava posljedice snositi čitavo pučanstvo, bez obzira na stranačku pripadnost.
Neshvatljivo je, naime, ujedno i nelogično, zabrinjavajuće, i jako cinično, da neke hercegovačke općine s hrvatskom većinom u potpunosti ignoriraju pravne sustave županija kojima pripadaju, i ukupno svoje djelovanje obavljaju po federalnom zakonodavstvu.
Gledajući politički, opasna je to, dvolična, protuustavna i nepromišljena praksa koja vodi daljem slabljenu i konačnom gašenju županija, kao i ukupnom jačanju Federacije BiH.
Gledajući pravno, riječ je o kršenju županijskog ustava i čitavog niza zakona, što je samo po sebi već dovoljan razlog za podizanje niza prekršajnih i kaznenih prijava protiv glavnih protagonista ovakvog neustavnog i protuzakonitog ponašanja.
Drugi iznimno opasan primjer ove vrste političkih „igrica“ s nesagledivim posljedicama su događanja vezana za ukidanje ili umanjenja ostvarenih tvarnih i socijalnih prava braniteljske populacije. Naime, izvršna i zakonodavna vlast u Federaciji BiH već su dobrim djelom, po naputku međunarodnih krugova, obavili dio domaće zadaće, čiji će učinci doći na naplatu bivšim pripadnicima, stradalnicima i obiteljima poginulih pripadnika HVO-a. Naime, zahvaljujući donošenju Zakona o prihodovnom cenzusu, koje bi uskoro trebalo uslijediti, najveći će broj stradalnika Domovinskog rata i svi nositelji obiteljskih invalidnina ostati ne samo bez tvarne potpore, nego i bez socijalne i zdravstvene zaštite.
Ovakav potez federalnih vlasti svakako će otvoriti čitav slijed događaja čiji je ukupni tijek teško predvidjeti. Svakako će ovaj proces, ukoliko se i dalje nastavi, u konačnici dovesti do novog vala iseljavanja u Republiku Hrvatsku, poglavito onih obitelji koje su korisnici obiteljskih invalidnina i mirovina, a time i zdravstvene i socijalne zaštite, iz proračuna Republike Hrvatske.
Naravno, za očekivati je da će jedan ovakav zakon, u prvoj fazi, svakako, rezultirati otvorenim buntom, što će znatno umanjiti izborne izglede stranaka na vlasti i umnogome pogodovati Zlatku Lagumdžiji i ostalim zagovornicima građanskog koncepta ustroja države. Zbog toga se i može otvoreno kazati da je nametanje jednog ovakvog zakona, neposredno pred izbore, unaprijed osmišljen i vrlo slojevit čin koji ima za cilj pomoći dolasku na vlast građanske opcije. Logično je da se bošnjačke stranke ovome previše ne protive. Naime, Tihić i Silajdžić su potpuno sigurni da s Lagumdžijom imaju suglasje oko većine tema. Međutim, neshvatljiva je i upitna uloga i šutnja hrvatskih stranaka u ovome procesu ?!
Međunarodne okolnosti u bližem okružju ne idu na ruku rješavanju hrvatskog pitanja u BiH
Niti međunarodne prilike u bližem okružju, sasvim je izvjesno, ne idu u prilog hrvatskom narodu u BiH i njegovoj borbi za ustavnu i tvarnu ravnopravnost u BiH. Aktualni predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović naklonjen je Lagumdžijinom SDP-u i građanskom uređenju BiH, što se moglo sasvim nedvojbeno prepoznati i u njegovom susretu sa Željkom Komšićem, održanom odmah nakon drugog kruga predsjedničkih izbora u Republici Hrvatskoj.
Aktualna hrvatska premijerka Jadranka Kosor se svojedobno javnosti predstavila kao veliki zagovornik braniteljske populacije. Njene aktivnosti dovele su do međudržavnog sporazuma između Hrvatske i BiH, na temelju koga je Republika Hrvatska na sebe preuzela skrb nad dobrim djelom stradalnika HVO-a i članova njihovih obitelji. Sad kad su prava, tih istih, bivših pripadnika HVO-a postala upitna u BiH, ostaje za vidjeti hoće li se gospođa Kosor, s ciljem zaštite dijela te iste populacije, uopće oglasiti ?!
Izmjenama Zakona o prebivalištu i najavama zahvata na Izbornom zakonu aktualna je hrvatska premijerka, odmah nakon drugog kruga predsjedničkih izbora u Republici Hrvatskoj, jasno pokazala kako će uskraćivanje izborne potpore predsjedničkom kandidatu HDZ-a Andriji Hebrangu, u 11. izbornoj jedinici, biti i te kako sankcionirano.
Priznanje za ove postupke discipliniranja hrvatskih državljana koji žive u BiH gospođa Kosor nije dugo čekala. Nedugo zatim uslijedile su pozitivne ocjene, koje je aktualna premijerka dobila od strane najvećeg djela ljevičarskih središta političke moći, kako u Republici Hrvatskoj tako i šire.
Ipak, mora se priznati, vrhunac tih priznanja dogodio se u povodu 3. obljetnice Tuzlanskog lista, kada je Tuđmanova nasljednica na čelu HDZ-a postala nositeljica priznanja "Ličnost godine u regiji Zapadnog Balkana".
Ovih nekoliko primjera političkih postupaka najviših dužnosnika Republike Hrvatske nedvojbeno pokazuje kako, za razliku od nekih drugih susjeda, matična nam država nema vlastiti strategijski koncept. Stisnuti na uskom manevarskom prostoru najviši dužnosnici Republike Hrvatske svakodnevno pokazuju kako u djelo provode naputke onih krugova koji prioritete daju zapadnobalkanskim integracijama, uz istodobno suspendiranje pravičnog rješavanje hrvatskog pitanja u BiH.
Slična situacija je i u BiH. Međusobno sukobljene stranačke vojske vode računa isključivo o svojim interesima, svojim članovima i rejtinzima svojih vođa. Sve je ostalo u drugom planu.
Stoga se i može dogoditi da u međusobnom bespoštednom ratu tih stranačkih vojski kao kolateralna šteta strada najstariji narod u BiH. Dolazak na vlast Zlatka Lagumdžije i transformacija BiH u građansku državu, za hrvatski bi narod u BiH bilo ravno stradavanju.
U slučaju takvog razvoja situacije od vlastite se odgovornosti pred poviješću ne bi mogla oprati većina stranačkih lidera koji svojim nepromišljenim i lošim usko stranačkim odlukama štete interesima naroda iz koga potiču.
Uz lijepe priče o hrvatskim nacionalnim interesima dobar dio hrvatskih političara vuče takve licemjerne poteze koji otvoreno „guraju vodu na mlin“ njihovim tobožnjim političkim neistomišljenicima, pretvarajući tako političku poziciju hrvatskog čovjeka u BiH u potpuno beznađe.
Na koncu, nikoga ne treba posebice začuditi ukoliko oni krugovi što se na sve načine deklarativno protive ponovnom izboru Željka Komšića, svojim postupcima pripomognu u dolasku na vlast njegovog stranačkog šefa Zlatka Lagumdžije, pa čak budu i njegovi koalicijski partneri.
Naravno, ukoliko ih Lagumdžija bude želio, a željet će ih za koalicijske partnere ukoliko mu budu potrebni!