Nakon sloma komunizma krajem osamdesetih godina u svim istočnoeuropskim i drugim zemljama u kojima je vladao taj zločinački sustav, uslijedila je neviđena transformacija stranaka. Oni koji su se do tada desetljećima zaklinjali u svoju ideologiju odjednom i skoro preko noći postali su neki novi socijalisti ili da naglase svoju perverziju - socijaldemokrati. A zapravo je to bilo novo ruho ispod kojeg je i dalje trunulo tijelo, kojem je već bilo odbrojano vrijeme.
Vjetar koji ih je otpuhnuo s političke scene svugdje je bio izrazito jak. No preživjeli su. Kad su demokratske stranke ili one koje su nosile taj predikat, nakon par godina vladavine svojom nemarnošću ili nespobnošću razočarali očekivanja narodâ, dogodilo se ono što je zapravo bilo i za očekivati. Ponovno su se pojavili stari manipulatori s novim pilingom, puni zanosa i još većih lažnih obećanja. Birači koji su im ponovno dali glas nasjeli su na iste podvale, dobili osjećaj nostalgije ili su se tim postupkom htjeli revanširati strankama koje su ih iznevjerile. Samo naivni su vjerovali da će im biti bolje.
Hrvatska je nažalost jedan primjer takve transformacije. Savez komunista Hrvatske je naprije pokušao da zadrži svoje pravo ime s nekim dodatcima (Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena 1990.), pa ga se onda odriče (Stranka demokratskih promjena 1990.-1992.), mulja i dalje te se naziva (Socijaldemokratska partija Hrvatske - Stranka demokratskih promjena 1992.-1993.), da bi na kraju bili rođeni neki (potpuni) "socijaldemokrati" (Socijaldemokratska partija Hrvatske, od 1993.). To što im 1990. godine još nije bilo jasno, trebalo je navodno tri godine da postane. Zaista neprirodan porođaj. Istinski socijaldemokrati bi se tim imenom nazvali od početka, da to zapravo i jesu. Kamuflaža je uspjela, prešlo se samo novom dnevnom redu. S svim negativnim posljedicama, kako za državu tako i za narod.
Tuđmanov HDZ, koji je, a to je činjenica, predvodio narod u stvaranju Hrvatske i doduše nije bio bezgrešan, Ivica Račan nazvao je "strankom opasnih namjera", a rezultat Referenduma o samostalnosti Hrvatske održanog 19.5.1991. gdje se 93,24% birača opredjeljuje se za samostalnu i neovisnu državu, “sondiranjem javnog mnijenja“. Ovi primjeri jasno pokazuju stajalište komunističkog ideologa (a i njegove stranke) koji se nije lako pomirio s stvaranjem Hrvatske, što je jasno i naglasio.
Današnja stajališta SDP-a o Domovinskom ratu, odnosu prema sudu u Haagu, Hrvatima u BiH, tzv. "antifašizmu", lustraciji, glasovanju dijaspore, zahtjevima za davanjem dvostrukog glasa manjinama i drugim pitanjima, samo je nastavak politike koju su Hrvati nebrojno puta iskusili na svojoj koži, i što je još najtragičnije to još uvijek čine.
Dvije decenije kasnije nakon kraja komunističke ere, "socijaldemokrati" a i "stranka opasnih namjera" (danas joj pripada to ime) imaju zajednički nazivnik. A on se ogleda u razbijanju države, brojnim aferama, rascvjetanoj korupciji, nepotizmu i kriminalu, ne raščišćenoj prošlosti i gomili jeftinih parola.
Zajednički nazivnik je zapravo više nego to. Preostaje još samo logički slijed, a to je ujedinjavanje ovih dviju sestrinskih stranaka koje se natječu samo u jednoj disciplini - tko će od Hrvatske napraviti većeg bolesnika?. Bar im taj postupak nebi bio kamuflaža.
I na kraju jedno pitanje. Da slučajno ponovno dođe do uspostave neke "nove" Jugoslavije, koja bi stranka prva promjenila ime? Program bi dakako ostao isti.
MB (10.5.2009.) 17:36
