U dokumentima Spomen-područja Jasenovac piše:
«Koristeći više stotina različitih izvora, knjiga, dokumenata, fotografija, izjava rodbine i prijatelja jasenovačkih žrtava, terenskih istraživanja(?) i fotografiranja spomenika(?) žrtava fašističkog(?) terora, od kojih je 169 navedeno kraticom u Poimeničnom popisu žrtava KCL Jasenovac, uspoređivanjem i kritičkim preispitivanjem podataka za svaku žrtvu ponaosob, sačinjen je poimenični popis djece, muškaraca i žena ubijenih u KCL Jasenovac», a taj ukupni broj se do sada zaustavio na veoma preciznih 75.159.
Doduše, s one druge strane Save u 'RS'-Gradini taj je broj temeljem jednakih 'materijalnih dokaza' znatno veći, skoro udesetostručen, pa prema Miloradu Dodiku i Borisu Tadiću iznosi 700.000. Ta ničim utemeljena brojka je, naime, i ove godina bila uočljiva na prigodnom transparentu pri obilježavanju Dana proboja zatočenika iz logora; a u Gradini nazočni srpski predsjednik ju nije ni pokušao osporiti niti mu je 'naš' pravednik Ivo Josipović to i zamjerio!
Međutim, nigdje se kod jasenovačkih žrtava ni riječju ne spominje forenzika, jedino mjerodavna naučna metoda e da bi se utvrdio identitet stradalih, nigdje se ne navodi broj otkrivenih zemnih ostataka, primjerice lubanja, bedrenih kostiju i sl. Primjera radi forenzika je bila upravo presudna kod ispitivanja žrtava u Katynskoj šumi a od dvojice hrvatskih forenzičara koji su na tome radili jedan je odmah nakon rata izgubio glavu, Ljudevit Jurak, upravo od 'antifašista', strijeljan od partizana u Gračanima dok je drugi znanstvenik, Eduard Miloslavić, spasio živu glavu pobjegavši u Italiju kako bi se pridružio američkoj vojsci.
Zbog iznošenja istine obadvojica su od 'antifašističkih' vlasti bila osuđena na smrt.
S druge strane, a navest ću samo dva primjera, zemni ostaci bez ikakvog suđenja masovno pobijenih 'narodnih neprijatelja' još i danas jednostavno izviru iz slovenske i hrvatske zemlje vapijući za 'evidencijom'.
Kao prvo 'Huda jama' ili 'Barbarin rov' prepuna je zemnih ostataka zvjerski pobijenih zarobljenika (gušenjem u rovu!), i civila i vojnika i, koje li sramote, prekida se ne samo utvrđivanje broja žrtava nego se to fašistoidno stratište definitivno 'zatvara' a razlog je upravo bizaran: pronađene su i kosti pobijene djece 'narodnih neprijatelja'.
A to bi moglo itekako naškoditi farizejskoj čistoći 'antifašističkog' pokreta na kojem je, eto, «utemeljena moderna hrvatska država koju su Titovi antifašisti utemeljili a hrvatski branitelji Domovinskim ratom tek obranili» (tako zbore Mesić&Comp.)!? A 'evidencija' je tu, na dohvat ruke, zemni ostaci su 'uredno' posloženi u dubinama rudarske jame, treba ih samo otkopati i na temelju lubanja, ili broja cipela podijeljeno s dva, utvrditi precizan broj....tisuća pobijenih; nisu potrebne čak ni vjerodostojne 'izjave rodbine i prijatelja' kao što je to slučaj u Jasenovcu, zar ne!
Nu dobro, Huda Jama je daleko od Zagreba, u drugoj deželi-Sloveniji, pa bi ispitivanje zemnih ostataka zahtijevalo i dozvolu naših dobrih susjeda a u ovo recesijsko vrijeme bio bi to i veliki trošak za siromašnu hrvatsku državu. I konačno nije to Jasenovac u kojem je evidencija poimeničnog i virtualnog broja žrtava toliko važna za permanentnu politikantsku promociju neo-komunista i opravdavanje 'antifašističkih' zločina počinjenih (iz, po Mesiću i Fumiću, pravedne, 'antifašističke' osvete) protivno svim međunarodnim konvencijama nad zarobljenim i nemoćnim ljudima; ali nakon završetka drugog svjetskog rata u Europi.
Drugo:
ZaprešićE, a sad nešto o neevidentiranom partizanskom stratištu koje je tu na dohvat Karamarko-Bajićeve ruke, 'otkriveno' u selu Ključ kod Zaprešića za Uskrs prošle godine. Preciznu 'evidenciju' izvršila je još uvijek živuća zaprešićka švelja koja je 1945.g. prekrajala uniforme pobijenog mnoštva golih, zarobljenih 'narodnih neprijatelja':
Na oranicama sela Ključa kod Zaprešića pronađena su tijela, zemni ostaci-kosti jedne cijele divizije, približno 4.500 domobrana i 'folkdojčera' (domaćih Švaba), kojima je navodno zapovijedalo 500 njemačkih časnika 'Plave divizije' Wermachta. Dakle, sve se je otprije znalo a vjerojatno negdje i evidentirano!? Svi ti zarobljenici, vojnici i časnici dovedeni su navodno iz jednog partizanskog konc-logora kod Rijeke, pobijeni su potajno, bez ikakvog suđenja i dokazivanja krivnje a nakon toga su njihova gola tijela zatrpana zemljom bez ikakve grobne oznake. To partizansko stratište je sasvim slučajno 'otkriveno', dakle, dugo, dugo godina nakon završetka drugog svjetskog rata ili kako to 'antifašisti' svojim zločinima tepaju: 'nakon oslobođenja'! O tome danas ništa ne znaju ondašnji bivši visoki udbaško-milicijski funkcioneri, ni Josip Boljkovac a niti po Mesiću odlikovani Joža Manolić, prošle godine prozvani po Ivanu Zvonimiru-Čičku.
A njih štiti i 'svemoćni antifašista' jednakog im svjetonazora, bivši predsjednik RH, Stipe Mesić iako dobro zna da je Josip Manolić 1948.g. bio šef svih konc-logora na području ondašnje RH!
Eto, zakazala im njihova opskurna 'antifašistička evidencija'.
Unatoč čvrstom obećanju ministra Tomislava Karamarka nitko do danas ništa nije poduzeo da bi se iskapanja nastavila a sve u strahu zbog gole istine o 'antifašističkim' zločinima!
Da nije ove poštene zaprešićke švelje ne bi se ni znao broj bez suđenja pobijenih, gola istina razgolićenih žrtava i dalje bi ostala zatrpana zemljom a sve na diku i čast pravedne 'antifašističke borbe'.
Damir Kalafatić /haakve.org
