franjevciIz obilja polemika na koje se svakodnevno može nabasati po ovdašnjim portalima žestinom se izdvajaju one koje se već duže vrijeme periodično vode oko karaktera političkog djelovanja i predznaka nacionalnog identiteta bosanskih franjevaca.
piše: Ivica Šarac l poskok.info
Redovito se rasplamsaju nakon medijskih nastupa nekolicine bosanskih franjevaca, čije političke izjave i komentari društveno-političke zbilje potaknu nastanak rekordno dugačkih plahti anonimnih portalskih rasprava. Dok ih jedna strana brani i hvali zbog njegovanja duha tolerancije i otvorenosti (multietičnosti, multikulturalnosti), očuvanja povijesne i kulturne tradicije katolika u Bosni, zbog dosljednosti u kritikama hrvatskoga nacionalizma (etnonacionalizma) i preziranja politike „svehrvatstva“ (hrvatskoga integralizma), druga ih kritizira i proziva zbog bosanskoga nacionalizma, jugonostalgičarstva, filokomunizma, sluganstva i „politike uvlačenja“ (Sarajevu), općenito zbog političkog oportunizma i socijalnog konformizma.
Po držanju bosanskih franjevaca ne bi se reklo da su nenaviknuti na takve kritike, jer ih, kako ističe fra Mile Babić, „tijekom njihove sedamstoljetne prisutnosti u Bosni“ stalno prate prigovori da „šuruju s neprijateljima Crkve i s neprijateljima naroda“, a ti prigovori, po fra Mili, dolaze od „katoličkog dogmatizma i etabliranog katolicizma“ te od „zastupnika hrvatske nacionalne ideologije.“
Kao jednu od svojih izrazitih osobina bosanski franjevci ističu sposobnost prilagođavanja zahtjevima vremena i umijeće da „su u svakom društvenom poretku i pod različitim svjetovnim gospodarima znali pronaći modus vivendi“. (fra V. Blažević). Ta je osobina nastajala kroz višestoljetno iskustvo življenja u pluralnom bosanskom ambijentu (etnokonfesionalnom i etnonacionalnom).
Povjesničar Srećko Džaja ocjenjuje da su bosanski franjevci „nastojali kroz povijest povezati bosnicitet i svoje hrvatstvo kao dvije vrednote koje se međusobno ne isključuju“, a „njihovi protivnici nisu razumjeli političku potrebu te sinteze, pa su ih često sumnjičili i proglašavali prevrtljivim i nelojalnim.“ Džaja dopušta da političko ponašanje pokojeg franjevca možda i nije bilo uvijek korektno, ali dodaje da „gledano u cjelini, institucija Bosna Srebrena ne zaslužuje takve prigovore.“
I uistinu kada se govori o djelovanju (osobito političkom) ove franjevačke zajednice, premalo se vodi računa o tome da je pogled na specifičnosti Bosne općenito drukčiji iz neke (nacionalno i konfesionalno) homogene sredine - recimo iz zapadnih područja Hercegovine, koja nemaju takvo iskustvo izravnoga dodira s drugim i drukčijim i daleko su podozrivija i opreznija u pitanjima političkog svrstavanja, jer su obilježena vlastitim specifičnim iskustvom da se prema njima „svaki državni sustav i svaka politička vlast odnosi ne samo maćehinski nego i neprijateljski.“ (I. Lovrenović).
Pri tome se, isto tako, ne smije zanemarivati činjenica da bosanski franjevci ne tvore neku monolitnu i zatvorenu zajednicu istomišljenika. O tome je pisao fra Ivan Šarčević razvrstavajući redovnike u nekoliko kategorija s obzirom na njihovo zauzimanje različitih stavova prema politici: „Jedni sumnjičavo i suviše kritički gledaju ne samo na društvena zbivanja nego uopće na svijet i ljude oko sebe, očajavajući i jadikujući nad njima jer smatraju da se malo što može promijeniti“; drugi „se udružuju u oporbene struje dnevne politike ne pazeći na umjerenost i očuvanje dostojanstva drugih, osoba koje se kritizira“; treći „koji zadovoljni u svom zaštićenom svijetu, život provode pazeći na svoje zdravlje i da se gdjegod slučajno ne bi previše žrtvovali“; i konačno postoje „i oni koji pokreću kotač društveno-političkog zbivanja naprijed i nabolje“ – fra Ivan vidi njihovu posebnu zadaću u „pročišćavanju nacionalnog identiteta.“
U eseju o sedamstoljetnoj povijesti svoje franjevačke zajednice fra Mile Babić navodi da je glavno obilježje političkog djelovanja bosanskih franjevaca bila spremnost na suradnju „s bilo kojom vlašću – domaćom ili tuđom, vjerskom ili političkom, ako je to bilo na dobro malih i običnih ljudi.“ Međutim, u tim je odnosima nastala jedna potpuno nova situacija kad su „mali i obični ljudi“ dobili priliku (nazovimo je demokratskom) samostalno izabirati „vlast“, odnosno kad se ispostavilo da uporno biraju drukčije od svojih duhovnih učitelja (barem od onih koji javno iznose svoje političke stavove).
Refleksije medijski eksponiranih bosanskih franjevaca o novonastaloj situaciji nisu ispale nimalo nježne. Tako su izborne preferencije Hrvata u BiH obrazlagane „duhovnom, obrazovnom i političkom zapuštenošću“ (fra P. Jeleč), čime je pušteno barem malo i autokritičkih tonova zbog „duhovnog zapuštanja“ vjernika-birača. Fra Ivan Šarčević je, pak, pisao o „zaglupljenim apatridima“ koji se, vođeni „kontinuiranom politikom nacionalističkoga primitivizma“, „najviše sami odlučuju za svoju propast i najviše sami biraju svoje upropastitelje.“
Kako je moguće ovako kritizirati „nacionalistički primitivizam“ „malih i običnih ljudi“ u višenacionalnoj državi koja predstavlja svjetski slučaj upravo zbog neriješenog nacionalnog pitanja!? Kritika nacionalizma u zamršenoj bosanskohercegovačkoj zbilji moguća je samo u dvije varijante: ili kroz građenje odnosa tipa „nadljudi i ološ“ (U. Vlaisavljević) ili kroz građenje državnog identiteta Bosne i Hercegovine po principu država-nacija, a budući da je za to neophodan nacionalizam - jer nacionalizam prethodi naciji (H.U.Wehler) - onda se nalazimo u zamršenom krugu kritike jednoga nacionalizma (etnonacionalizma) s pozicije navodnoga bosanskohercegovačkog patriotizma, a zapravo samo drukčijeg tipa nacionalizma (državnog nacionalizma), koji je, uzgred rečeno, zbog specifičnosti bosanskohercegovačkog nacionalnog mozaika podudaran političkoj koncepciji većinske (bošnjačke) nacije.
Ovu nezgodu s kritikama nacionalizma u BiH zgodno je pojasnio U. Vlaisavljević: „Nacionalizam se može kritikovati samo s visine ili nikako. Ta visina nikako nije mala jer treba otići dalje od onih koji su očarani svojom nacijom.(...) Zašto kritika nacionalizma, za koju jedino znamo, a koja se na kraju krajeva svodi na nemilosrdni obračun s ljudima koji imaju neki zajednički nedostatak ljudskosti, ne uspijeva? Zapravo je doživjela svoj potpuni krah! Možda je to upravo zbog njene visine, zbog njene gordosti, a pogotovo božanske uzvišenosti?
Jer kad bolje pogledate, primijetićete da ova kritika samo radikalizira tipičan nacionalistički stav prema drugima, stav u kojem se mi nalazimo iznad drugih, ali da je jedina ispravna sudbina drugih da se nađu na našem vlastitom mjestu.“ Postoji po Vlaisavljeviću i mogućnost postavljanja kritike nacionalizma i na sasvim drugačije temelje, na ono što se kolokvijalno zove građanski pristup, no onda se pojavljuje gore spomenuti problem, jer „građansko opredjeljenje ne bi smjelo da se na začuđujući način poklapa sa voljom gotovo čitavog jednog naroda shvaćenog u etnonacionalnom smislu!“ (U. Vlaisavljević)
Pa tako, kada nastupi s pozicije navodnog antinacionalizma i obznani da u BiH živi samo jedan narod – „naš narod“ (ne treba puno mudrovati oko potencijalnog imena „našega“ naroda), fra Marko Oršolić čini malobrojnim istomišljenicima veću štetu nego što misli, jer to u tipičnim multinacionalnim sredinama izaziva upravo suprotan učinak – jača etnonacionalne forme življenja (to bi fra Marko konačno mogao shvatiti čak i po banalnim pokazateljima: recimo po količini psovki i uvreda koje slijede po portalima nakon ovakvih izjava). Zašto je toliko teško, pa i pojedinim bosanskim franjevcima, prihvatiti Bosnu i Hercegovinu prvenstveno kao multinacionalnu državu i s tog polazišta tragati za adekvatnim (na načelu ravnopravnosti utemeljenim) političkim rješenjima njezina državno-pravnog ustrojstva!?
U posljednje je vrijeme politička retorika pojedinih bosanskih franjevaca obilježena pojačanim antihercegovačkim nabojem. Inače katastrofalno lošu hrvatsku politiku u BiH, odnosno politiku njezinih protagonista, elegantno objašnjavaju „hercegovinizacijom“ (izraz potječe od I. Lovrenovića), nastojeći time jednu regionalnu i zavičajnu odrednicu pretvoriti u negativnu karakternu osobinu. Budući da je poznato kako nemali broj kreatora hrvatske politike u BiH dolazi upravo iz Bosne, za njih se domišlja termin „politički Hercegovci“ (fra I. Bubalo).
Da bi joj do kraja razotkrio zloćudni hercegovački karakter, fra Ivan Šarčević lijepi hrvatskoj politici u BiH etiketu „antibosanskog kontinuiteta“, konstruirajući zatim nevjerojatnu tezu da „govor o ravnopravnosti Hrvata s drugim narodima“ ima smisla tek kad se „uspostavi stvarna ravnopravnost između bosanskih i hercegovačkih Hrvata.“
Mislio sam da smo ravnopravni barem po tome što nam je svima loše (osim Franji Topiću!) i da je jedini kontinuitet hrvatske politike u BiH u tome što joj stalno uspijeva biti lošom, ali nisam držao da je loša zbog toga što je vode političari rođeni u Hercegovini ili u Bosni već, kako je to upravo fra Ivan nekoć precizno dijagnosticirao, „frazeri praznoga i nonšalantnoga duha, politički prevrtljivci i nezainteresirani za išta što nadilazi njihov egoizam.“
Podgrijavajući antihercegovački diskurs, fra Ivan se iznevjerio onom društvenom zahtjevu na koji je osobno skretao pozornost redovnicima i redovničkim zajednicama potičući ih da pridonesu „otklanjanju omalovažavanja i krivih regionalističkih prosudbi sunarodnjaka iz drugoga podneblja.“
Da bi ostali vjerni proklamiranoj antinacionalističkoj poziciji, a napokon stekli povjerenje vjernika-birača koji na izborima uporno biraju po etnonacionalnom ključu, bosanski franjevci u obiteljskoj reviji progovaraju o opasnosti od novoga, po prilici etnoregionalnog, tipa nacionalizma i zahvaljuju Bogu na uspješnoj obrani svojih vjernika od njegovog „virusa.“
Obdaren, valjda, s osobitim darovima za duhovnost i duhovitost fra Luka Markešić ga je imenovao „ekstremnim hercegovačkim nacionalizmom H1N1“. Čudno je samo da nije uvidio kako se radi o pandemiji. Naime, pandemija po definiciji zahvaća čitav narod, sve njegove pripadnike, isto kao i demokracija. Sve, osim nekolicine bosanskih fratara koji su (od nje) davno cijepljeni, ili možda vjerni proklamiranoj antinacionalističkoj poziciji i nisu dio istog (političkog) naroda.
