Vrlo rječita nezainteresiranost Hrvatske za slučaj Ejupa Ganića dobar je podsjetnik da politici nije svaka ljudska žrtva jednako vrijedna, da i među ubijenim građanima vlastite države postoji golema razlika između onih čija se žrtva može politički eksploatirati i onih čije spominjanje samo nervira, kao nedovoljno umrtvljen živac u zubu.
Piše: Inoslav Bešker
Zapravo, ako ćemo biti grubi, da je politici daleko unosniji lažni ili naprosto kancelarijski branitelj, čiji će glas na izborima pridržati kesu strankama na vlasti, nego zaklani hrvatski radnik koji je imao tu nesreću da ga je poslodavac uputio u zlo doba na zlo mjesto, ne upozorivši ga da bi mu obrezan ud spasio glavu onda kada je Ganić obilazio Mediteran i huškao muslimane svih zemalja protiv Hrvata.
Ejup Ganić (64) - za one koji su zaboravili ili još nisu bili dovoljno odrasli - Bošnjak je iz Novopazarskog sandžaka (jedinog sandžaka turske Bosne koji 1878. nije unesen u Austro-Ugarsku, pa je 1912. podijeljen između Srbije i Crne Gore, koje su tako stekle zajedničku granicu, na višestranu nesreću). K tome je i akademik, radio je na MIT-u, bio profesor na sveučilištima, među inima na Državnome u Illinoisu i na Lomonosovu. Dakle, bez olakotnih okolnosti na koje bi smio pretendirati neobrazovan glupan s političkim instinktom (i Koljević i Plavšić su bili istaknuti znanstvenici; pametan je kadar učiniti više štete nego 1000 budala).
Nalog iz Srbije
Bio je ratni član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, bio je predsjednik i potpredsjednik Federacije BiH, predsjednik je Zajednice univerziteta Bosne i Hercegovine. Specijalist je za prijenos vreline - to je opisivao u fizici, to je radio u politici. Aferim.
Ganić je zaustavljen prvog dana ožujka na londonskom aerodromu Heathrow. Sustigao ga je uhidbeni nalog Srbije, koja ga optužuje da je kriv za smrt najmanje 18 vojnika JNA 3. svibnja 1992. godine u incidentu u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. Strpan je u zatvor, a Bosna i Hercegovina je, s jedne strane, nijekala da je u pritvoru, a s druge se požurila sama podnijeti zahtjev za izručenje Ganića, kako ne bi pao u ruke pravosuđu Srbije koja je, naravno, zahtjev podnijela. Hrvatska je, po navici, šutjela kao ona stvar. Iako bi i hrvatsko pravosuđe imalo što priupitati toga Ganića - da su se državni odvjetnici u ovih 17 godina sjetili pokrenuti ozbiljnu istragu. Naravno, ne smijemo zaboraviti da je to i nazivom odvjetnik države, političke tvorbe, dakle zastupnik njezinih političkih interesa, a ne pravde, kamoli pravičnosti.
Ima informiranijih koji mogu reći koliko je Ganić osobno pridonio bošnjačko-hrvatskom ratu u Bosni i Hercegovini, koji je nanio silne štete hrvatskim interesima, a koliko su pridonijeli drugi bošnjački prvaci, od pokojnog Alije Izetbegovića naniže. Naravno, ne treba pritom zaboraviti ni udio hrvatskih političara, prije svega hercegovačkih, pri čemu su ceh također platili Hrvati, ponajviše u Bosni, odakle ih je protjerano odnosno izbjeglo oko 400.000. Bude li Ganić izručen Bosni i Hercegovini, ne vjerujem da će se o tome suviše pripovijedati.
Poticanje na nasilje
Ne mogu zaboraviti, međutim, da je u jeku tih sukoba Ganić obilazio arapske zemlje, huškajući protiv Hrvatske i Hrvata kao neprijatelja islama. Činio je to i u Alžiru, gdje su hrvatske tvrtke imale uposlenih radnika. Samo nekoliko dana nakon takva njegova huškačkog govora u Alžiru teroristi su upali u barake Hidroelektrinih radnika, skinuli još bunovnim radnicima gaće i poklali one koji nisu bili obrezani - ako je vjerovati onome što su pisale alžirske novine, na primjer El Watan.
Tako je, 14. prosinca 1993., barbarski ubijeno 12 hrvatskih radnika. Donedavni alžirski nadbiskup Henri Teissier služio je mise za duše ubijenih, uvršćujući ih u katoličke mučenike, žrtve smaknute zbog svoje vjere. Na žalost, meni se čini da nisu smaknuti prvenstveno zbog vjere, nego zato što su pripadali nacionalnosti koju je Ganić izbezumljeno mrzio, te zato što je to bio način da se hrvatskoj privredi nanese teška šteta - hrvatska poduzeća od tada nisu u Alžiru radila sljedećih sedam godina i tek su se od zadnje godine prošlog stoljeća počela opet polako i postupno vraćati na to tržište.
Na Ganićevu vjerojatnu ulogu u adresiranju tog masakra upozoravao sam i onda, prije 17 godina, i kasnije, u više navrata - ali hrvatsko pravosuđe nije bilo za to zainteresirano.
Spletke tajne policije
Naravno, nisam sudac i nemam nepobitne dokaze. Sudovi i postoje zato da ih utvrde, a u urednim zemljama postoje i tužilaštva ili slična tijela koja to istražuju, postavljajući se, zapravo, u ulogu žrtvinih, a ne državnih odvjetnika.
Umjesto pravosudnim putom, Hrvatska je radije reagirala i sama nasiljem. Odlučila je pomrsiti konce muslimanskim teroristima, ali ni njima sudskim putem, nego spletkama tajnih policija, koje su se u nas pokazale i opasno nespretnima.
I prije kobnog atentata na Svjetski trgovinski centar ili Dvojne nebodere 11. rujna 2001. Sjedinjene Države Amerike počele su otimati, mučiti i ubijati muslimane optužene ili samo okrivljene za terorizam - a Hrvatska se prva pridružila tim “posebnim isporukama”: tu su praksu, ako je vjerovati svojedobnim (i zasad neopovrgnutim) rekonstrukcijama milanskog Corrierea della Sera, inaugurirali režimi Billa Clintona i Franje Tuđmana, uz barem umiješanost tadašnje talijanske vlade Lamberta Dinija.
Posebne isporuke
Prva “isporučena” žrtva je, po tome, bio Fouad Talaat Qassem, zvan “Abu Talal”, za koga su hrvatske vlasti tvrdile da su ga protjerale 14. rujna 1995., pa mu se zatim “izgubio trag”. On je, međutim, ukrcan na američki brod, vjerojatno u Rijeci, odveden u Egipat, i ondje mu se zaista “izgubio trag”.
Mjesec dana kasnije, 20. listopada, eksplodirao je automobil s eksplozivom ispred Policijske uprave u Rijeci. Jedan od atentatora je poginuo, drugi je teško ozlijeđen, a raznovrsne ozljede pretrpjelo je 28 hrvatskih građana.
Naravno, aspekti “posebnih isporuka” također su “promakli” hrvatskome pravosuđu.
Bezbroj puta se pokazalo da ono što nije raščišćeno pravosudno nerijetko stigne na naplatu kasnije, pa i olovom ili semteksom.
Sva sreća da bar u inozemstvu ima sudova, pa i za Ganića.
