Kada je u pitanju srebrenička tragedija, datum 11.07. dan je kada svaki pošteni sat makar na minutu prestane kucati dok oni politikantski satovi - kao i politikantski sarajevski sahat - na taj dan zapravo tek počinju živopisno tika-taka-ti. Tako politikantski navijen sat nema samo jednog zločinackog oca i majku, nego više njih. Naime, dok se o tuđim zločinačkim roditeljima sve zna, skoro da je zabranjeno govoriti o onim drugim međunarodnim i muslimansko-bošnjačkim roditeljima iz Sarajeva koji su aktivno ili pasivno sukreirali ovaj zločin kako bi njime mogli politikantski trgovati, oportunistički profitirati, morbidno steći privilegije i na kraju vlastite zločine minimalizirati.
Trebali uopće napomenuti da, za razliku od hrvatskih i sprskih, muslimanski zločini i zločinci do danas nisu sudski procesuirani niti je itko iz sarajevskog politickog i vojnog vrha (osim od Sarajeva rijekom suza oplakanog Rasima Delića), osudjen za dokumentirane zločine muslimanske vojske nad druga dva naroda?! Haaško politikantsko oslobađanje Nasera Orića od svake odgovornosti za počinjene masovne zločine nad Srbima Istočne Bosne, dokazuje umiješanost politike i u domaće i u međunardno sudstvo. Takav neprofesionalan sudski odnos još više među narodima produbljuje provaliju kojom i danas teče zla krv i ujedno na ovom području sije sjeme zla za tko zna koji budući rat. Na isti način produbljuje se provalija i između msulimanima-Bošnjaka i Hrvata. Iako je nad Hrvatima Tursina muslimanska vojska počinila masovni zločin prije nego su postojbe HVO-a počinile zločin u Ahmićima, za Ahmiće zna cijeli svijet dok je malo onih koji uopće znaju za zločin nad Hrvatima Tursina. Zločin u Ahmićima je procesuiran kako nad neposrednim pociniteljima tako i po zapovijednoj odgovornosti nad hrvatskim vojnim i politickim vodjama. I neka je. Tko je kriv neka odgovara. Na žalost, brojni su zločini u kojima se muslimani-Bošnjaci, iako počinitelji, prikazuju kao žrtve dok su drugi najčešće samo zločinci.
Ali, ostanimo na obljetnici do 11.07. i na području koje nije slučajno blizu mjesta na „Na Drini ćuprija“, kao što se ni ova država u dekretnim granicama AVNOJ-a ne zove tek slučajno “Prokleta avlija”. Što je Srebrenica Sarajevu deklarativno a što stvarno?! Je li tragedija Srebrenice tako strašna samo zato jer je izmakla kontroli izuzetno streljački motivirane kokarde ili je zlo dobilo krila jer je Srebrenica već bila u aranžmanu zamjene teritorija?! Za odovor na ova pitanja potrebna je dvojaka analiza i to: 1. Odnos prema srebreničkoj tragediji tijekom rata i 2. Poslijeratni odnos.
1. Odnos Sarajeva prema srebrenickoj tragediji tijekom rata najbolje se može uvidjeti u sarajevskim prepucavanjima koja su toliko prozirna da uopće nije potrebna sposobnost čitanja između redova.Naime, Sefer Halilović general tzv. Armije BiH i njen bivši ratni komadant isprovociran javnom optužbom Alije Izetbegovića za izdaju Srebrenice (objavljeno 28.06.2003.) u otvorenom pismu od 10. 07.2003. javno se obratio svemuslimanskom babi Izetbegoviću optužujući ga da je upravo on (Alija) bio glavni planer srebreničke tragedije! „Dragovoljno“ pritvoren u haaskom sudu zbog monstruoznih zločina nad Hrvatima od Tuzle do Neuma - a poglavito zbog zločina u hrvatskom selu Grabovici koje su počinile postrojbe muslimanske vojske - shvatio je spletku u kojoj ga sarajevski kompanjoni žele žrtvovati kao samovoljnog i zapovjednoj hijerarhiji neposlušnog zločinca, a ne kao sukreatora sarajevskog OUR-a (organizacija udruženog rada). Zato je Halilović pukao kao nagazna mina i to u tisuće ispovjednih gelera. Ojađen odlučio je ići na sve ili ništa, nudeći medijima dokaze za "tajne sporazume" potpisane od strane Izetbegovića. "Ako si zbog godina ili starosti zaboravio, podsjećam te da si 16. septembra 1993. godine sa Momčilom Krajišnikom tajno potpisao Zajedničku deklaraciju o podjeli BiH na tri etničke republike, koja u stavu pet kaže ''da oformimo radnu grupu za posebna pitanja koja se odnose na teritorijalno razgraničenje između dviju republika u budućoj uniji BiH, uključujući istočnu Bosnu'', a dva dana prije toga sa Tuđmanom si potpisao Deklaraciju o bošnjačko-hrvatskom razgraničenju. I u jednom i u drugom tajno potpisanom dokumentu stoji da se Republika Srpska i HR Herceg Bosna, nakon dvije godine, mogu referendumom izjasniti žele li ostati u uniji BiH ili se priključiti Srbiji i Hrvatskoj", navodi Halilović nudeći oba dokumenta koja je Izetbegović potpisao. "Ovih dana navršava se osam godina od srebreničke tragedije, koju ste ti i tvoji trabanti izdali i prodali. Dobro si me zadeverao sa ovim podmetanjem kukavičjeg jajeta u Hagu (za osobnu a ne zajedničku krivicu zbog zločina počinjenih nad Hrvatima u Grabovici), pa ti nisam stigao ranije odgovoriti. Odlučio sam reagirati, jer tvoje pismo sadrži nekoliko konstatacija vezanih za moje ime i u cjelini sugerira morbidnu laž da sam ja odgovoran za tragediju koja se u Srebrenici dogodila 1995. godine, iako sam ja tvojom odlukom udaljen iz Armije 26. oktobra 1993. godine nakon višednevnih maltretiranja i iživljavanja od strane službi državne i vojne bezbjednosti".
Optuživsi Aliju da je upravo on kao predsjednik države drugima izdajnički nudio dijelove BiH, podsjetio ga je na održavanje bošnjačkog Sabora u Sarajevu, rujna 1993. godine, "gdje je trebalo proglasiti bosansku republiku - bošnjačku nacionalnu državu bez Srebrenice u zamjenu za Vogošću". Halilovićevu vjerodostojnost iskaza potvrdio je Hakija Meholjić koji je kao dio devetočlane srebreničke delegacije Sabora, sve navedeno potvrdio uz opasku kako je većina sudionika Sabora odbila Alijin prijedlog. "Osim Hakije Meholjića, Amerikanac David Rodhe je u svojoj knjizi pisao o tome kako si neutralizirao obranu Srebrenice izvlačenjem Nasera Orića iz ovog grada", naglasava Halilović i navodi izjave i pisanja Richarda Hollbrooka i Muhameda Filipovića o ''pregovorima o prodaji Srebrenice.” Podsjećajući Aliju, u nastavku Halilović navodi: “Pod mojom komandom Armija BiH oslobodila Srebrenicu 1992, a 1993. godine ju odbranila, nakon čega su došli "plavi šljemovi.I umjesto da se u periodu od '93. do '95. iskoristi da se u Srebrenicu i Žepu dovedu novi ljudi i prebace veće količine naoružanja, nego što su to tvoji lojalni, debeli generali uradili, sve si, zajedno s njima, uradio da taj prostor zaboraviš kako bi odgovornost bila prebačena na međunarodnu zajednicu, a da vi ne biste bili odgovorni. Halilović je kategorički odbacio optužbe po kojima je on sam razoružao Srebrenicu, podsjećajući Aliju Izetbegovića da je poslije demilitarizacije tog grada, na njegovu (Seferovu) inicijativu, formirano nekoliko brigada i bataljona, te remonta radionica i ratna bolnica i to potvrđuje podatkom da je tada u Srebrenici postojala "divizija od 12.000 ljudi, a da je u trenutku pada Srebrenice bilo svega 6.000 vojnika?!....... Djeci Srebrenice ćeš morati odgovoriti zašto si odbio moj prijedlog o formiranju 8. istočnobosanskog korpusa, zašto si nakon mog udaljavanja iz ARBiH polovinu vojnika u 28. diviziji proglasio viškom, zašto si za dvije godine dostavio manje oružja, nego što sam ja za dva mjeseca u vrijem ofanzive na Srebrenicu 1993. godine."
I pored viskokog sutpnja krivnje, za mnoge muslimane-Bošnjake (čak i one iz Srebrenice), Alija Izetbegović ipak je ostao nenadmašni idol i babo ratnog i poratnog derneka. Mada se ni Halil ne može požaliti. Babo je mrtav a mrtva usta ne govore. O prodaji i izdaji Srebrenice i tako više nitko ne teferiči. To se više ne broji. Sad su u Sarajevu “In” oni koji su najviše dušmana ubili i na kolac im glavu nabili. A Halilović, kao pravi Zmaj od Bosne, taj “sport” je podigao na aferim razinu. Prava bosnistanska “Sinjska alka” u kojoj je Halill alkar pobjednik. Zato mu je oproštena svađa sa babom i danas mu u Šeheru jako dobro ide. K'o lojem podmazano. Očito, Srebrenica je u ratnoj trgovini bila ukalkulirani gubitak. Naravno, službeno Sarajevo sve to negira uz već unaprijed pripremljene krokodilske suze koje se i danas nikad ne prosipaju bez napamet naučenih fraza uz obvezatno svjedočanstvo kamera i fotoaparata. Bez tih promidžbenih elektoničkih svjedoka, sarajevski “šank suza” nikad ne plače, makar sami sebe štipali do modrica i noktima se do krvi sadomazohizirali. Teško im je zaplakati kada znaju za svoj pakleni plan u kojem aureola zrtve donosi sevap a on opet ekskluzivu na državu i teritorije. U to ime je i prinesena srebrenička žrtva.
2. Poslijeratni odnos prema srebreničkoj tragediji od strane Srajeva uočljiv je u bestidnoj politikantskoj trgovani i instrumentalizaciji u političke svrhe. Sarajevo se skoncentriralo na stvaranje svijesti o tuđim zločincima i sebi kao žrtvi. U to ime i uz pomoć vodstva brojnih srebreničkih udruga neumorno se devastira pijetet prema ubijenim Srebreničanima. Pod sintagmom „Uvucimo i preživjele u svijet mrtvih“, čak su i preživjeli Srebreničani uvučeni na spisak mrtvih i tako postali dijelom sarajevskog biznisa. I dok npr. Hrvati neprestano mole i traže otvaranje arhiva o Jasenovcu i Bleiburgu kako bi se utvrdila prava istina o broju ubijenih, istovremeno politička i vjerska elita muslimana- Bošnjaka, već na spomen utvrdjivanja istine o broju ubijenih u Srebrenici dobijaju histerične napade???!!! Nije teško zaključiti kad i zbog čega jedna strana bježi od istine. Na djelu je morbidna trgovina kosturima koja politikanstvu služi kao givit na oportunističkom kantaru. Pored negiranja vlastitih zločina, konstanta sarajevske politke je i sramotno kapitaliziranje srebreničke tragedije. Pri tome im obilato pomaže međunarodna zajednica opterećena vlastitim grijesima jer su njene (UN) postrojbe - svojom imoptentnom i anemičnom reakcijom u danima tragedije - i te kako doprinijeli srebreničkom užasu. U stvaranju aureola žrtve ne treba zanemariti ni pomoć islamskog svijeta i par podobnih “Hrvata”! Hebe se njima što je srebrenička oda krvava i bolna i što u noj umjesto basova dominiraju još uvijek jezivi krici. Oni se drže one čoporske izreke: Svoj se ne izdaje ni u kakvim marifetlucima (smicalicama) i točka. Takvim od Sarajeva iniciranim odnosom, srebrenička tragedija postala je unosan biznis sa šarolikom paletom onih koji su se na tuđoj nesreći jako dobro “uhljebili”. Diljem svijeta održavaju se razne “srebreničke” tribine na kojima inicirajatori ostvaruju osobne dobiti. U tu svrhu politikantski zavode obične preživjele Srebreničane koji, za razliku od sarajevskih trulo bogatih političara, na svojoj tuzi i nesreći nikad nisu dobili ni pošteno ispruženu ruku.Tek kad ih politka koristi za izbore ili svoj politikantski osmišljen karneval tad se piće dovozi u hladnjačama a bureci i ćevapi u mobilnim kuhinjama. Na raspolaganju je i vozni park autobusa koji ekipu prevozi od jednog do drugog “kriznog žarišta”. I to uz višednevno prenoćište u ekstra naručenim šatorima koji se postavljaju u onim i na onim mjestima gdje se mora desiti “spontano događanje naroda” što je obično na prilazima Sarajevu ili ispred Skupštine! Prava “jogurt revolucija” ugroženih. Postoje brojne i hrvatske udruge udovica ali ni jedne od njih nisu tako mobilne i za porteste agilne. U svakom trenutku moguća je mobilizacija i transport srebreničkih udruga što neodoljivo podsjeća na putujući cirkus. U tom cirkusu jednu od glavnih uloga imaju i one šehidinice koje su vremenom postale iznimno dobro plaćene profesionalne vođe raznih srebreničkih udruga i koje nigdje ne idu bez dva mobilna telefona. Onaj privatni i onaj crveni na koji stižu samo “top secret” hitni pozivi sarajevskih političara čim je u pitanju “viši interes” i “krizna potreba”. U profesionalne vođe prekfalificirane šehidinice dobivaju besplatne stanove, avionske karte, adidas dimije i Yves Rocher šminku jer sa taze (novo-friško) natapiranom frizurom asistiraju političkim potrebama Sarajeva i to po onoj “nek se nađu pri ruci” kako bi dizale galamu gdje treba i gdje ne treba.
Na svakoj slici uočljiva je razlika između stvarne i one profesionalno našminkane patnje.Tek u pozadini, kao druga klasa, iza profesionalki naziru se one žene i majke koje su stvarne žrtve i stvarni nositelji tuge. To su one napaćene majke u kojima svatko pošten može vidjeti svoju majku. Najlakše se mogu prepoznati po oskudnoj odjeći, bolom unakaženom licu bez tragova skupe kozmetike i umjesto friško natapirane frizure na galvi jednostavna tradicionala marama. Ove majke, uništene stvarnim bolom, za profesinalne šehidinice tek su lak plijen kojeg po narudžbi vuku za sobom od cirkusa do cirkusa jer u pitanju je ona sarajevska “viša stvar”. Npr. ako se netko usudi uhititi muslimanskog optuženika za ratni zločin, slijede “spontane” eskurzije po Haagu i Sarajevu jer se “dobrim Bošnjama” ne može suditi. To se moglo vidjeti i pri zadnjem uhićenju Ejuba Ganića. U balkanskoj džungli oni se pojavljuju samo ako ih netko doziva imenom Žrtva. Kao žrtvena sorta oni nisu u stanju počiniti zločin i zato su unaprijed nevini?! I čik sad nešto zucni kad protestira dobro istrenirani i intrumentalizirani putujući cirkus!!! A bilo bi logično i pošteno da baš te udruge - nastale zbog učinjene im nepravde i zla - inzistiraju na suđenju svakom zločincu i svakom zločinu držeći se one “ni po babi ni po stričevima”. Eto, da je netko pokušao spriječiti postrojavanje Armije BiH koja je rahemtli ratnog zločinca generala R. Delića ispratila u šehidski dženet i to uz najviše vojne i državne počasti, sarajevskoj eliti bilo bi dovoljno samo namignuti i za pet minuta stigao bi putujući crikus. Tako kratko vrijeme “spontanog” okupljanja uplakanih i dobro našminkanih nena, moguće je zato što “protestirajuća bojna” i ne stanuje više u Srebrenici, nego po zadatku u Sarajevu. Ako izgradnja autoceste Vc (koja se pretvorila u WC) ne bude na onoj trasi koja je afirmativna samo za “dobre Bošnje”, sve rupe na kasabskim cestama bit će popunjene protestima. A, ako se ne počne sa izgradnjom džamije u 99% Hrvatima nastanjenom Neumu, i tamo ce “spontano” stići srebrenička “jogurt revolucija” isto kao i pri utemljenju TV kanala koji bi se pokušao artikulirati na hrvatskom jeziku. Sarajevska politička, vojna, vjerska i intelektualna elita, nemilosrdno iskorištava nesretne Srebreničane a oni ih zauzvrat neizmjerno vole iako je njihovoj nesreći Sarajevo kumovalo isto kao i kum sa Pala. Očito, na djelu je finalizacija sarajevske dokapitalizacije srebreničke tragedije. Kad bi ubijeni Srebreničani mogli vidjeti koja se prljava politika i biznis okreću na njihovim patnjama i smrti, forenzičari bi zasigurno ostali bez posla jer bi se zbog tuge i jada kosti ubijenih same od sebe podigle iz zemlje. Sarajevske biznismene skeleta nek bude sramota, a ubijenim Srebreničanima vječni spokoj daruj Gospodine.
Svi se moramo iskreno pokloniti nevino ubijenima. Od Jasenovca, Bleiburga, Vukovara, Srebrenice, Tursina, Ahmića, Grabovice, Bugojna, Vidovica, Crkvine, Kravice, Vozuće i brojnih drugih stratišta svih naroda. Svaki čovjek prožet etikom ne smije sebi dozvoliti i postati Sarajevom koje tuđe zločine nad muslimanima-Bošnjacima debelo “oplak(trg)uje a nad zločinima koje je počinila njihova vojske nad druga dva naroda, s rahatlukom se naslađuje pretvarajući te zločine u slavne pobjede što opasno zagađuje BeHa Babiloniju.
Politikantski proračuni marljivog Sarajeva sigurno su jedna kratkoročna korist, ali njegova nestrpljivost do konačne kapitalizacije proračuna zasigurno vodi u poraz. Svaka korist stečena lažljivim jezikom taština je koja prolazi samo među onima koji nemaju ništa drugo osim laži. Povijest takvih je tek kontinuriana manipulacija čiju propalu budućnost - od i onako sigurnog poraza - može braniti samo bradato nasilje u potkraćenim halačama.
Crovata
