Je li suvremena Turska promijenila osvajački mentalitet ili je u njezinoj politici i dalje prisutan ekspanzionistički poriv prema Zapadu
Nakon niza prijetnji islamskih ekstremista upućenih papi Benediktu XVI., čini se da je razboritije odgoditi njegov posjet Turskoj koji je planiran u studenome ove godine. Ne treba biti prorok da bi se zaključilo kako bi papin život u toj zemlji koja je kandidat za Europsku uniju, ozbiljno bio ugrožen. Teško je povjerovati da oni muslimanski vođe koji prijete Papi ne razlikuju Benedikta od Busha. Vjerojatnije je da ih ne žele razlikovati i da im je cilj raspirivati mržnju muslimanskih masa prema kršćanima. Bolje je da se Europa što prije suoči s činjenicom da njihovi protuzapadni bojni pokliči nisu političke naravi, nego poziv na vjerski i kulturalni sraz civilizacija. U Turskoj se čak pojavio i roman o ubojstvu Pape, fikcija koju bi neki, čini se, rado preveli u stvarnost. Navodno je veliki hit. Očito golica maštu masa u zemlji koja se ne može pohvaliti prevelikom tolerancijom, ali to ne smeta briselske birokrate da s njom pregovaraju o ulasku u EU.
Turski genocid nad Hrvatima više nitko ni ne spominje
U takvom kontekstu, ozbiljno je pitanje ima li smisla Papin posjet Turskoj. Tko može spriječiti nekog fanatika koji je naumio ubiti Papu da to ne provede i u djelo, posebno u ozračju koje je protupapinsko i protukatoličko? Skandalozno je i to, već samo po sebi, da se jednom luđaku i teroristu kao što je Ali Agca dopušta da komunicira iz zatvora s javnošću, da raspiruje tenzije, i šalje tobože dobronamjerna upozorenja Papi da ne dolazi jer da će sigurno biti ubijen. Je li Ali Agca u Turskoj svojevrsna medijska zvijezda i turski heroj? Čini se da iz turske politike i odnosa prema Vatikanu izbija mentalitet povijesnog rivaliteta i kompleksa da je zapravo Rim bio nekoć glavna brana turskom ekspanzionizmu prema Beču i Zapadu. Katolici blagdanom Gospe od Ružarija 7. listopada praktički komemoriraju povijesni događaj koji je u temelju vjerskog: pobjedu nad nadmoćnom Turskom armadom kod Lepanta 1571. godine. Vjera je ostavila spomen u čudesni zagovor bl. Djevice Marije. Da nije bilo toga, ne bi bilo danas ni Europske unije. Ali današnji europski samozaborav graniči ponekad s neshvatljivom duhovnom zakržljalošću i neprijateljstvom prema memoriranju vlastite prošlosti. Je li suvremena Turska promijenila osvajački mentalitet ili je u njezinoj politici i dalje prisutan rivalitet i ekspanzionistički poriv prema Zapadu? Ne treba imati iluzija. Europa će imati velikih problema s turskom samodopadnošću i arogancijom, jer njezina povijest i memorija ne samo da se razlikuju od europske, nego je njoj izravno suprotstavljena.
Turska ni dan danas ne želi priznati strahovit genocid kojeg je izvršila nad kršćanskim armenskim stanovništvom u 20. stoljeću, a o višestoljetnom genocidu nad Hrvatima, nitko se i ne usuđuje više javno govoriti, jer se boji da će biti napadan i ismijan u samoj europskoj i hrvatskoj sredini! Hrvatska nije valjda sama od sebe krvarila nekoliko stoljeća pred turskim naletima, osvajanjima i pustošenjima. Ta povijesna činjenica se nepravedno zapostavlja u interesu suvremene politike globalopolisa u kojemu uvijek naizgled pobjeđuju moćniji i agresivniji.
Kad bi se htjelo poštovati kriterije koje sam Zapad proklamira kao najvlastitije vrednote, onda Turska u pogledu ljudskih prava ne bi mogla ni sanjati o pristupnim pregovorima s EU! Kao što se u svijetu prešućuje latentni progon kršćana u Kini, tako se u Europi prešućuje i činjenica da kršćani nemaju prava i slobode u Turskoj kakve imaju većinska vjera i stanovništvo. U Turskoj je još moguće, i ima takvih slučajeva, da kršćani, ukoliko otvoreno ispovjedaju svoju vjeru, mogu završiti u zatvoru. O reciprocitetu u Turskoj nema niti govora. Dok se džamije grade po čitavoj Europi, koliko se crkava izgradilo u Turskoj? Pitanje reciprociteta naglasio je i papa Benedikt, međutim, problem je tko će sa zapadne strane provoditi dosljedan reciprocitet. Ako vlade zapadnih zemalja nisu za to zainteresirane, onda aksiom reciprociteta ostaje puka teorija.
Dva Turčina su otela turski zrakoplov iznad Grčke, navodno, da bi izrazila svoje protivljenje Papinu dolasku u Tursku. Dok s jedne strane, netolerancija i mržnja poprimaju razne, i bizarne i zlokobne oblike, dotle zapadna raskršćanjena Europa ostaje hladna i ravnodušna prema Papi koji je profinjeni Europejac, i koji nastoji duhovno, moralno i intelektualno oživjeti razmišljanja o njezinim stvarnim ishodištima. Papa je svjestan da Europa u duhovnom stanju u kakvom jest, ne može izdržati pred naletom muslimanskog vitalizma, i da bi kroz nekoliko desetljeća poput sjeverne Afrike koja je nekad bila kršćanska, mogla postati islamska. Kad se sve razgoli, ostaje na djelu gruba stvarnost o sučeljavanju dva svijeta, koja je još daleko od bilo kakve dijalektike. / Zoran Vukman, Hrvatsko slovo
