Bosanska lažopedija

Wikipedija - na Webu zasnovana višejezična enciklopedija slobodnog sadržaja trenutačno postoji na preko 270 jezika.

Od urednika se traži da održavaju određenu razinu "neutralnosti" pri sažimanju istaknutih motrišta, bez određivanja objektivnosti istine.

Među brojnim jezicima već nekoliko godina je i bošnjački jezik, tj. "bosanski" kako ga sami (pogrešno) zovu. Zvati ga naravno mogu kako žele, ali ne bez prisvajanja zajedničkog ili tuđeg, što im je nažalost uvijek bila jača osobina.

Spornih članaka ima svugdje, ali oni se kod uređenih Wikipedija argumentirano raspravljaju i zajednički rješavaju, mada ne uvijek na zadovoljstvo svih, što je i logično.

Međutim, brojni sporni članci na bosanskoj Wikipediji zapravo su svojevrsna političko-interesna mreža laži i poluistina, postavljeni u (isprobanoj) namjeri da Bošnjake prikažu kao jedine žrtve, istinske patriote i zaštitinike Bosne, i Bože te sačuvaj da negdje navedu i Hercegovine.

Ovdje nešto protiv toga postići nalikuje na borbu protiv vjetrenjača.

Teme vezane za ratna zbivanja u BiH od posebne su žestine. Nekoliko primjera:

U članku o "Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni", stoji da je ona nastala "Nakon dogovora u Karađorđevu 25. marta 1991. godine između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića", Dokazi? Izvori? - Ništa!

Inače, naznaka vjerodostojnih izvora, posebno kad se radi o senzibilnim temama, bi trebalo da bude (i ne samo tu) obavezna stvar, umjesto sadašnjeg rekla-kazala. Ali shvatljivo je to. S izvorima, i to onim neutralnim, mnogo toga bi zvučilo drugačije.

Neki se izvori doduše citiraju, ali se izjave često puta vade iz konteksta ili bez korekture prepisuju ("Kordić je tvrdio da "Muslimani ne predstavljaju poseban narod. Oni su Hrvati islamske vere"), gdje se nikako ne može otklonuti sumlja, što je dotični autor htio da kaže, odnosno njegov izvornik.

Navedeni izvori, koji su bili predočeni pred MKSJ u Haagu, i za koje se zna na koji način su nastali i koju svrhu su korišteni, su također pitanje vjerodostojnosti (Slučaj Blaškić...).

Mostar je prema autor(ima) članka o ovom gradu "1992. i 1993. godine ličio na Hirošimu". Neshvatljivo je onda da su propustili da naprave poveznicu između ova dva članka. U svojoj megalomaniji nebi čudilo da jednog dana istočni dio ovog grada zatraži partnerstvo s ovim japanskim. Ništa nije isključeno.

U dosta kratkom članku o "Zelenim beretkama" pisac se već u startu potrudio da napiše suprotno o nečemu što je sporno, te piše: "Nepostoje dokazi koji bi mogli utvrditi da su Zelene beretke kršile međunarodne konvencije o ratovanju te ih mnogi zbog toga smatraju odbrambenim jedinicama." U srpskoj inačici se pak navodi: "... da su poznati po brojnim napadima na jedinice JNA i srpsko stanovništvo". Događaji vezani za ulogu ove paramilitarne organizacije u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu sigurno će počekati, da bude o njima nešto (točno) napisano.

Takva je nažalost i situacija o počinjenim zločinima nad Hrvatima i Srbima. Nigdje ništa, dok za Bošnjake postoje 32 članka u posebnoj kategoriji "Bosanski genocid".

Izgleda da će ipak neki Hrvat ili Srbin morati smoći snage da nešto napišu i o tome i uzmu u obzir da bi moglo biti "ispravaka". Ne samo gramatičkih.

Nadalje, i druge teme su kontroverzne, pa tako za "bosanski" jezik postoji stajalište da: "Bošnjaci oduvijek svoj maternji jezik imenuju najčešće bosanskim. I ne samo oni, nego i njihovi susjedi često su ga imenovali tako (najčešće Hrvati), kako u Bosni tako i izvan nje...", te dalje navode: "za razliku od Hrvata i Srba, Bošnjaci su imali i jednu dosta značajnu prednost: jezičnodijalekatsku uravnoteženost."

Napisati da je "srpsko-hrvatski" preko noći mutirao je, podrazumjeva se, tabu tema, a "jezičnodijalekatska uravnoteženost" je oslanjanje na srpski jezik ijekavskoga izgovora. Ali takvih i sličnih primjera je dosta.

Više nego uobičajna pojava na ovoj Wikipediji je hrvatske svećenike, književnike, znanstvenike i druge značajnije osobe, nazivati "bosanskim". Da ne govorimo o "nečemu što jeste, a ne smije biti" (Mak Dizdar, Musa Ćazim-Ćatić) ili nekoj vrsti nelagodnog kompromisa (Ivo Andrić - "rođen u hrvatskoj porodici").

Dakle, nastavak svega već viđenog: od Crkve bosanske, ljiljana, bosanskih kraljeva, jezika, pa do uglednika koji su im deficitarni u usporedbi s drugima.

Slogan Wikipedije glasi: "slobodna enciklopedija koju svatko može uređivati". Brojni autori na "bosanskom" su ga očigledno i previše doslovno shvatili.

Po rukopisu bi se moglo zaključiti kao da je mnogo toga napisano od djece iz sedmog razreda osnovne škole, čiji roditelji na stolu imaju dnevno izdanje Avaza.

"Svatko" u ovom slučaju znači brojne ne objektivnosti, izrvrtanja i pokušaji nametanja vlastitih povjesnih i drugih viđenja.

RD

Antun Vrdoljak, filmski redatelj: Komunistima je osveta svetinja

Znalo se da je Tito zločinac, ali nije se smjelo govoriti / U Hudu Jamu žrtve su žive bačene i onda su napravljena četiri zida da se do njih ne može doći / Titoisti ne žele prihvatiti da je Tito mrtav jer s njegovom konačnom smrti umire svijet koji su gradili i izgradili / Još postoji komunistička zavjera šutnje / Mesić u Australiji pjeva s ustašama, a onda ode u Jasenovac i plače s ustaškim žrtvama. Pa to je vampir. Milan Kučan, za kojega se ne može reći da je ustaša, kaže da je Tito zločinac / Fašisti i komunisti su isti / Dokumenti su povijest, a ne interpretacija kako to radi Ivo Goldstein, koji hrvatsku povijest interpretira kako mu odgovara / Nevenu Budaku je normalno da se ne drži ni povijesnih činjenica / Da je Predragu Matvejeviću ćaća rekao kakvo je zlo komunizam, ne bi po svijetu prodavao komunizam kao nešto sveto i veliko / Našim antifašistima-komunistima svi koji ne misle kao oni ustaše su i fašisti

Razgovarao Andrija Tunjić l Vijenac

Antun Vrdoljak, autor mnogobrojnih iznimnih filmova i televizijskih serija autor je i serije Tito koja se tjednima prikazuje na Hrvatskoj televiziji. Serija koja je svojevrsna lustracija Tita i komunizma izazvala je mnoge kontroverzne reakcije, među ostalima traži se zabrana emitiranja ili barem njezino kraćenje. Sve to bio je povod ovom razgovoru.


U prvoj epizodi serije obradovali ste čuvare lika i djela J. B. Tita, a onda su se nakon treće epizode svi pobunili. Zašto ste to učinili?
Kad kažete svi, valjda ne mislite na sve.

Mislim na sve koji ga i mrtva oživljavaju.
Nisam ja njima podilazio. Ja sam pedeset godina živio pod Titom, moji roditelji živjeli su pod Titom kao i moja djeca, pa me zanimalo, htio sam vidjeti tko je taj čovjek, ta osoba kojoj se na sprovodu skupilo više od 120 poglavara država svijeta. Zato sam krenuo od početka, kada su svi dobri, svi djeca. I Tito je bio dijete, imao je roditelje o kojima sam ga čuo dvaput govoriti. Za razliku od oca o majci je govorio da je bila marljiva, poštena i veoma pobožna. Kao najveću vrijednost isticao je njezinu pobožnost. Zato vjerojatno na grobu, odakle smo počeli seriju, nema srpa i čekića, nego samo velikim zlatnim slovima iz Trepče napisano ime JOSIP BROZ TITO.

Zašto danas mnogi ne znaju i ne priznaju da je Tito zločinac?
Zato što se nije smjelo znati. Evo vam presuda Vojnog suda u Celju iz 1947. po kojoj je osuđena žena koja je čula od dvojice vozača kamiona da su vozili zarobljenike u Hudu Jamu, koji su tamo nestajali i nikada se nisu vratili. Ta je žena osuđena na smrt strijeljanjem i strijeljana je, a ostali su osuđeni na višegodišnje kazne. Prema tome, znalo se da je zločinac, ali nije se smjelo govoriti.

I sada bi mnogi da se o tome ne govori. Zašto?
Jer imaju putra na glavi. Znate, čovjek je samo zbroj navika, robuje svojim navikama, on je navika.

Negdje nauči te navike.
Nauči ih kod kuće. U Imotskom kažu, što mačka koti, miše lovi. Sve počinje od kuće. Imam prijatelja koji je bio najveći titoist do 1970. godine, a onda se kao student u Zagrebu počeo družiti sa studentima i otrijeznio se. Postao je što je bio Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Ante Paradžik, pretvorio se u nacionalista, zbog čega je imao neprilika. Jedan dan pitao sam ga, kako to da si bio titoist? Šutio je. Neki dan njegov sin, odrastao čovjek, ima dva fakulteta, kaže mi: Tata i ja gledamo seriju i tata je vrlo sretan da se prikazuje, on je bio veliki titoist. Tko je od njega napravio titoista, pitam. Moja baka, njegova mama. Zašto? Zato što je djed ubijen na Bleiburgu i baka se bojala da će joj ubiti sina, pa ga je odgajala kao najvećeg titoista. Da ide u školu i viče: Živio drug Tito, da nosi crvenu maramu oko vrata i kapu sa zvijezdom petokrakom. Htjela ga je zaštititi. Baka je bila živa kad je stvorena Hrvatska i ja je pitam: Bako, kako si mogla od tate napraviti titoista? Jadna sam što i tebe ne mogu, ja se još bojim.

Ipak, niste odgovorili zašto i unatoč podastrtim činjenicama mnogi ustrajavaju na bezgrješnosti Tita.
Činjenice ruše njihove karijere. Ruše sve na čemu počivaju.

Dakle život?
Da. Ako jedan Ivo Goldstein, koji je doktorirao bizantsku povijest, sada predaje suvremenu hrvatsku povijest, onda je to itekakvo objašnjenje. Goldstein govori da istine u seriji nisu istine, ali priznaje da može biti istina samo da je u krivom svjetlu. Kojem krivom svjetlu? Svjetlo je isto, ja sam samo otvorio škure. Zatvorite škure pa će biti mrak, neće se vidjeti ništa. On bi da se ne otvaraju škure.

Zašto eminentni naši povjesničari ne žele da istina iziđe na vidjelo?
Zato što postoje pisani dokazi koji govore da oni to ne znaju, ili da nisu htjeli znati, ili da su učili krivo. Još postoji komunistička zavjera šutnje. Evo sada su u Sloveniji prokomunisti, odnosno ekskomunisti na vlasti, donijeli odluku da se zatvori Huda Jama, koja je bila zatvorena sve do prije dvije godine.

Lani je otvorena.
Znanstvenici su ušli u nju preklani i užasnuli se! Čak je i predsjednik partizanskih boraca Slovenije bio užasnut pa je rekao kako nema druge nego vjerovati da je to naredio vrhovni komandant Tito. Mnogi su se uplašili kada se vidjelo da je gotovo četiri tisuće kostura u prvom šahtu, u prvoj rupi, koja je duboka više od sto metara i šest metara široka, jer postoji još jedan takav šaht i cijeli put od petsto metara dužine na kojem također leže ili sjede mumificirani leševi. Žrtve su žive bačene u taj rudnik i onda su napravljena četiri zida da se do njih ne može doći.

Četiri zida?
Da. Jedan je od cigle, dva su betonska, a jedan je od gline. To su zastrašujući prizori iz kojih se vidi da su se ti jadnici kretali, čupali itd., pa se vidi jedna mumija koja drži za nogu mumiju ispred sebe. No ne drži je za nogu nego za štaku, što znači da je taj bio invalid bez noge. I invalid bez noge bačen je unutra i ubijen. Kako nije bilo vlage ni zraka, tijela su se mumificirala. To je jedinstven slučaj u povijesti svijeta. Teško je naći mumiju, kada je nađu, to je senzacija u cijelom svijetu, a u Hudoj Jami imate na tisuće mumija.

Zašto slovenski ekskomunisti žele zatvoriti Hudu Jamu?
Zbog straha, a htjeli bi da se to i ne zna dok su živi ili na vlasti. Neka nas u miru, zločine su radili drugi, a ne mi, misle oni. Ne žele prihvatiti da je Tito mrtav jer s njegovom konačnom smrti umire njegov svijet koji je gradio i izgradio. A taj svijet su oni. Ne žele znati da su umrli. Ne prihvaćaju da je mrtav komunizam i svi njegovi atributi.

Ne može se zaboraviti da je Tito je triput bio narodni heroj.
Čega narodni heroj? Bježanja po šumama i gorama. U sedam tzv. ofenziva on je sedam puta trebao biti ubijen, a spasio se. To je sreća. Ali to je jedan mrtav svijet. Međutim, ja se stalno bojim toga.

Čega se bojite?
Bojim se da postoje vampiri. Da se negdje iza ponoći pojavljuju pa hodaju do prvih pijetlova, sišu krv, pa se deru i lupaju po tavanima, ne daju spavati. Jednom mi je Krleža zaprijetio, ako mu budem dirao u djela poslije njegove smrti, da će mi hodati po tavanu i lupati štapom. Vi vjerujete u zagrobni život, pitao sam ga. Ne, ali vjerujem u vampire. Sada shvaćam tu Krležinu prijetnju. Ne postoji više taj mrtvi svijet, nego postoje vampiri. Ti povampireni sada hodaju, urlaju, stvaraju nered.

Titoisti se boje vampira?
Oni su vampiri. Stipe Mesić je vampir. Kakav je to autoritet, bilo politički, bilo povijesni, bilo kulturni. Ja sam bio uz Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga jezika. U početku osuda nije izgledala strašno sve dok nisu počeli zahtjevi među kojima se isticao zahtjev Stjepana Mesića, narodnog poslanika u Saboru SRH, koji je pitao što rade organi gonjenja, zašto ne hapse? Čovjek koji u Australiji pjeva s ustašama, a onda ode u Jasenovac i plače s ustaškim žrtvama. Pa to je vampir.

Sad je održao neko predavanje u jednoj školi u Zagorju...
Da, maloj djeci. To je proizvođenje mladih antifašističkih boraca, obnavljanje kadrova, kako je izjavio Ivan Fumić.

Kako objašnjvate Mesićev govor toj djeci o nužnosti ubijanja žrtava Bleiburga?
To je posljedica Mesićeva odgoja i naobrazbe. Zna biti duhovit, zna nasmijati i zato je amnestiran za sve što izgovori. Unaprijed je amnestiran. On se krevelji i svi mu plješću. Plješću mu ustaše u Australiji, a poslije jadnici u Jasenovcu. I zločinci i žrtve su na njegovoj strani. Teško je protumačiti kako to uspijeva, ali uspijeva.


I Tito je bio jedan od takvih?
Ne može se to uspoređivati. Tito je govorio četiri jezika. Doduše nije znao hrvatski kao ni Mesić, ali Mesić nije naučio ona četiri koje je Tito govorio. Tito je vrlo dobro govorio njemački, ruski odlično, govorio je esperanto kao jezik Kominterne, onda je naučio kirgijski. U dnevniku, koji piše 1945/46, navodi da uči engleski. Ja sam ga slušao na premijeri svojega filma U gori raste zelen bor u Puli, gdje su Titu bili gosti Richard Burton i Elizabeth Taylor. Poslije projekcije u Areni dok sam mu predstavljao glumce ugledao je pokojnog Krunu Valentića, koji je igrao Zagorca domobrana što stalno bježi iz partizana, i rekao Burtonu: Ovaj čovjek u filmu govori jezikom moga djetinjstva. Vrlo sam ganut. To je rekao na vrlo dobrom engleskom. Rekao je još: Mom gostu i dvojniku, poslije je Burton glumio Tita, film se sviđa kao i meni. Koji će od gostiju koji mi dođu na večeri reći da moja djeca nisu pametna, rekao sam u šali. Naljutio se rekavši: Ja razlikujem kurtoaziju. Nije trpio da mu se suprotstavite ni takvom šalom. Tada sam vidio da govori engleski, a sada dok sam radio seriju vidio sam jedan film u kojem razgovara s MacLeanom vrlo tečno engleski. Sve dok ne dođe radnički savjet i samoupravljanje.

Dobro, je li Tito zločinac ili nije?
Ja sam to prepustio povjesničarima i političarima da kažu. Milan Kučan, za kojega se ne može reći da je ustaša, kaže da je zločin to na Bleiburgu i u Sloveniji. Tih 585 grobišta u jednoj maloj Sloveniji, a kažu da ih ima više od 600, ne mogu ne biti zločin. U Sloveniji kako zakoračite naiđete na grobište. Eto, Kučan kaže da je to bio zločin. To kaže bivši predsjednik SK Slovenije, član CK SKJ i predsjednik samostalne Slovenije u nekoliko mandata.

Jeste li uvjereni da je Tito sve to znao?
Odreda, Duško Bilandžić koji je titulu akademika stekao na povijesti NOB-a, Zdravko Tomac, koji je bio visoko rangiran komunistički kadar, član CK, poslije i član i osnivačSDP-a, i mnogi drugi kažu, a govore to i mnogi povjesničari, da je državna vlast bila strukturirana tako da je bilo nemoguće napraviti nešto, a da Tito to nije znao. Mlada povjesničarka Martina Grahek Ravančić kaže, ako nije znao, zašto, kada je saznao, nije kaznio. No bez obzira na to postoje dokumenti koji nepobitno potvrđuju zločin. Kardelj piše 1945. predsjedniku slovenske vlade Kidriču: Požuri s likvidacijama, moramo donijeti zakon o amnestijama. Zatim je tu pismo Aleksandra Rankovića koji piše zagrebačkoj partijskoj organizaciji, zapravo hrvatskoj Udbi: Drugovi, vi ste deset dana na vlasti u Zagrebu, a ubili ste samo dvjesto bandita. Samo dvjesto u deset dana, dakle dvadeset dnevno.

Ante Jurjević-Baja kaže da je to morao raditi jer bi u suprotnom bio proglašen izdajicom.
Da. Radi se o fundamentalistima i to nikako neće da se shvati. Oni su to radili iz najdubljeg uvjerenja. Sve su to učenici Kominterne i NKVD-a. U interesu ideje, u interesu partije i novoga svijeta koji će stvoriti komunizam ubijali su sve redom. Zato se došlo u sukob s religijama, s katoličanstvom koje ne dopušta ubojstva. Nema ubojstva iz osvete, kako to opravdava Stipe Mesić. Nema nijednoga suda na svijetu koji će osloboditi nekoga tko je ubijao iz osvete. Nema osvete. A komunistima je osveta svetinja, to je sveti ideal komunizma. Eto to je cijela priča.

Zašto ste se oslonili na izvore srpskog povjesničara Pere Simića koji nije povjesničar od formata, kako govore neki hrvatski povjesničari?
Simić ne piše ni o čemu što nije dokumentirao. On je otišao u Moskvu, ušao u arhive NKVD-a i Kominterne i kada je pročitao sve te dokumente objavio ih je s njihovim registarskim brojem, u kojem se muzeju nalaze, u kojem pretincu, na kojoj stranici itd. Preslikao ih, donio i objavio. To je povijest, a ne interpretacija kako to radi Ivo Goldstein, koji hrvatsku povijest interpretira kako mu odgovara.

Sve se čini nevjerojatnim. I mene je šokiralo kada sam vidio da je Tito ubijao svakoga tko mu se našao na putu, a još me više šokira da se ne vjeruje tim dokazima. Eto, i dalje se hodočasti u Kumrovec i Kuću cvijeća u Beogradu.
To djedovi dovode svoje unuke i tako od njih stvaraju jadnike. Znate, kada imate samo jedan život koji je omeđen ideologijom od koje niste vidjeli dalje od tog života, onda nemate nikakve potrebe rušiti svijet u kojem vam je bilo dobro. Meni je tu u kuću došao neki novinar, sav zmazan, i kaže: Ali, gospodine Vrdoljak, za vrijeme Tita bolje se živjelo nego danas. Ima dvadesetak godina i tvrdi da se bolje živjelo za Tita od čije smrti je prošlo trideset godina. Kažem mu: Iz vaše točke gledišta sigurno. Nije bilo deterdženta, nije bilo sapuna pa se čovjek nije mogao prati kao vi. I to je za vas krasno vrijeme. On nema pojma kakav je to život bio. Ne zna da smo aute vozili par-nepar, da smo po kilu kave išli u Austriju. Eto danas se napada predsjednicu Vlade zbog nezaposlenosti, a malotko zna da je Broz 1962. nakon govora u Splitu, kada se prvi put suočio sa žagorom u publici, donio odluku o otvaranju granice kako bi u inozemstvo mogli otići svi nezaposleni. Tada iz Hrvatske odlazi samo na njemačko govorno područje više od petsto tisuća mladih ljudi i još dvjesto tisuća odlazi na druga govorna područja. Otišli su nezadovoljni, a ostali su oni koji sada veličaju Tita jer im je bilo dobro.

Kojima ništa nije nedostajalo?
Da. Ali kada jedna zemlja izgubi nezadovoljne, onda je ozbiljno ugrožena. Samo nezadovoljni ljudi unapređuju svijet. Da smo bili zadovoljni sa špiljom, to stalno ponavljam, tko bi gradio katedrale? Ali čovjek je imao potrebu dokazati Bogu da može svojim rukama njemu u čast podići nešto veličanstvenije od špilje, koju mu je on dao. Tako nastaje napredak. Za te otišle u svijet Tito je dobio veliki aplauz na Zapadu jer im je trebalo jeftine radne snage. To je Titu itekako odgovaralo jer su od njih stizale devize, a opet su bili pod nadzorom.

Kako pod nadzorom?
S radnicima šalje udbaše i doušnike. I vani ubija one koji mu smetaju. Kada je došao H. D. Genscher u posjet Hrvatskoj 1992. ili 1993, organizirana je njemu u čast večera kod Tuđmana na Pantovčaku, gdje je na ulazu bio niz bista hrvatskih velikana; Zrinski, Frankopan, Stjepan Radić, Stepinac. Sve su bile od terakote ili bronce, a samo je blistala u mramoru Augustinčićeva bista Tita. Kaže on Tuđmanu: I Tito je tamo. Da, Tito je hrvatski velikan, kaže Tuđman. Ja sam ga dobro upoznao za vrijeme Olimpijskih igara 1972. u Münchenu, bio sam mu domaćin, veli Genscher. Kada sam ga pitao je li zadovoljan protokolom, odgovorio je da jest i dodao bih li mu mogao reći kolika je štednja jugoslavenskih radnika u njemačkim bankama? Odgovorio sam mu da to ne znam jer su banke privatne. Biste li mogli aproksimativno? Opet ujutro na doručku pita isto. Taj dan imala je sastanak Vlada pa sam kancelaru Schmidtu rekao što gost traži. Kako to može tražiti, to je privatno vlasništvo, jedan od cvjetova demokracije. Objasnite mu to, neka komunist shvati, rekao je Schmidt. No Tito je i dalje nastavio inzistirati pa smo od financijskih stručnjaka saznali da se to može približno saznati preko uložena novca za promidžbu na hrvatskom jeziku. I tako smo došli do aproksimativne svote od 32,5 milijarde njemačkih maraka. To je bilo 1972. Prema tome Tito je investirao u rušenje Jugoslavije.

I Bilandžić tvrdi da je Tito radio na raspadu Jugoslavije.
Kardelj je prije Titove smrti bio gost u Washingtonu i rekao Amerikancima: Mi znamo da ćemo trajati dok nas vi držite. Kada izvučete ruku ispod nas, mi smo potonuli. No toj istini nitko ne želi pogledati u oči. Za posljednjeg posjeta Americi 1979. kod predsjednika Cartera Tito je zagovarao ideju detanta. Carter ga gleda pronicavo, to je snimano dvjema kamerama, i kaže: Gospodine predsjedniče, to je dobra ideja. Vi ste bili kod Brežnjeva, pa recite kako on gleda na to? Dakle, oni preko Tita šalju poruke i ispituju ozbiljnost poruka.

Bio je kurir?
A što bi drugo bio?!

Bio je vođa nesvrstanih.
Pokret nesvrstanih stvorio je Winston Churchill, to je činjenica. Churchill je shvatio da je Engleska, a ne Velika Britanija, izgubila Drugi svjetski rat, izgubio je kolonije u Africi, a dao kolonije Rusima u istočnoj Europi, dao je razvijene zemlje. Bio je nesretan zbog pomisli da Engleska neće više odlučivati o sudbini svijeta i tako smislio nesvrstane preko kojih bi Engleska utjecala na svjetske odnose. Otkuda dolaze Nehru i Naser? Pa iz najengleskijih kolonija Indije i Egipta. Dodaje im Tita jer je privlačan i primjer drugima, malim državama.

Vi to mislite ozbiljno?
Govorim na temelju razgovora s ljudima iz Churchillova kabineta. Dokumente Englezi još čuvaju. Kada je Tito 1962. došao u Englesku, predstavljen je taj plan o nesvrstanima u Churchillovu kabinetu, a kreirali su ga engleske obavještajne službe i najbliži suradnici. Teško se bilo odreći utjecaja koji su Englezi imali. Teško je prihvatiti da više nikoga ne zanimate. Vidite što se događa Veljku Bulajiću kada ga više nema u novinama, on dođe sam.

Tvrdi da ste ga pokrali i plagirali.
Evo ugovora Jadran filma u kojem piše da je on „režiser-realizator koji će raditi na pripremama, sakupljanju i obradi građe za TV-seriju s predsjednikom Republike drugom Josipom Brozom Titom, koji je glavni autor TV-serije Titovi memoari“, a da su Jadran film i Televizija Zagreb neograničeni vlasnici serije i sveg materijala. Meni je HRT stavila na raspolaganje svoj dokumentarni arhiv, svoje vlasništvo. A da ne bih došao u neprilike s Bulajićem, ja sam tražio izvorni, sirovi materijal, samo ono kako Tito sjedi u fotelji i priča sve dok nisu došle moskovske godine, kada je rekao da više nema vremena i nije htio dalje govoriti. Nama je televizija stavila na raspolaganje materijal od kojega je Bulajić radio Titov film. Tu nema nikakve krađe, Bulajić je svoja prava prodao.

Ostavljate gledateljima da sami zaključe je li Tito zločinac, odnosno povjesničarima da dokažu ili opovrgnu. Ali naši se povjesničari nećkaju. Što je razlog nećkanju?
Riječ je o jednoj vrsti, kasti, falsifikatora povijesti koji su skočili na prve istinite argumente. Pojavila se serija i odmah oni znaju da su originalni dokumenti falsifikati, da povjesničari koji dokazuju zločine nisu povjesničari nego navijači itd. Nisu se strpili da prođu barem tri nastavka od dvanaest pa da napadaju, nego su odmah počeli. Doduše, Ivo Goldstein je nakon prve epizode preporučio gledanje jer je mislio da će serija biti apologija Titu.

Kada ste 2007. dogovarali seriju, Titova unuka Saša Broz izjavila je da nećete biti objektivni.
Neka mi unuka Saša kaže koliko je puta bila kod svog dede Tita. Jovanka je ni blizu nije puštala. Titu je bilo do unučadi ko do lanjskog snijega. Dokumenti pokazuju da je Tito sebi uzimao dječji doplatak od Žarkove djece. Miku Tripala, koji je bio zaljubljen u Tita, jednom sam pitao: Reci mi, što kod njega ne valja? Kaže Mika: Ti koji imaš petero djece i puno unučadi ne znam hoćeš li moći razumjeti da on do djece nije držao ništa, da mu nikada nisu značila ništa, da nikada nije pitao gdje su i što rade.

Prigovaraju vam i da napadajući Tita branite Pavelića.
To mogu govoriti samo ljudi oboljeli od ideologija. Pavelić i Tito su jednaki. Radeći seriju otkrio sam da su fašisti i komunisti isti, jedni i drugi totalitaristi i protiv demokracije. Oni u demokraciji ne mogu doći na vlast. Njima je trebao rat da bi se dočepali vlasti. Vlado Velebit piše kako su on i Koča Popović dolazili u Zagreb pregovarati s Nijemcima da se stvori pakt kako bi se onemogućio dolazak Engleza na Jadransku obalu.

Da?
Tito se bojao, ako dođu Englezi, uspostavit će četničku vlast. Opet se vraćam tom Goldsteinu, koji piše da sam neznalica jer sam napisao da su Stjepan i Pavle Radić bili braća. Nisu bili braća! U mom skriptu za spikere piše braća Radići, Stjepan i Antun, ali moja korektorica koja čita rukopise prije spikera našla je u knjizi Ive Goldsteina da su Stjepan i Pavle braća. To je prepisana pogreška iz njegove knjige i on je meni lijepi. Goldstein također piše da u Bleiburgu Englezi nisu razgovarali s predstavnicima hrvatske vojske, da to nije bila hrvatska vojska. To je bila hrvatska vojska. Nije bila turska nego hrvatska. A kakva je bila, to je druga stvar. Bilo ih je oko dvjesto tisuća i dok nisu Englezi rekli partizanskom generalu Milanu Basti: Gospodine generale, ako trebate našu pomoć, tenkovi su tu, nisu se predavali. Čuvši to predali su se. Domobrani su se predali, a Boban, Luburić i ustaše probili su se i otišli. Predanu vojsku Tito masakrira, a istovremeno iz Jugoslavije izgoni dvjesto tisuća Nijemaca, kojih je prije toga otišlo više od 150.000.

Prigovara vam se i da ste se trebali baviti ne samo Titom nego i cjelokupnom Komunističkom partijom, da su neodvojivi partija i Tito.
I ja mislim da je to neodvojivo. Komunistička partija bila je njegov servis, a to se vidi po tome kako je iz tog servisa eliminirao i sam vrh; Hebranga, Đilasa, Rankovića... UĐilasovoj knjizi Pobuna i vlast na jednom mjestu Đilas piše da je „Jugoslavijom upravljao Izvršni biro CK, koji se uopće nije sastajao“, a činili su ga: Tito, Ranković, Kardelj iĐilas. Piše da je ta četvorka donosila sve krucijalne odluke, pa i presude, koga na robiju, a koga likvidirati. Nikada se nitko nije suprotstavljao prijedlozima. Đilas dalje piše da je taj princip linearno prenošen na republike i srezove. Presuđivali su svemu što je ugrožavalo njihovu vlast. Bez ikakvih dokaza osudili su na višegodišnju robiju Dragoslava Jovanovića, koji je bio predsjednik Srpske seljačke stranke, nekog pandana Radićevoj HSS-i, jer je Tito proglasio da nema političkih stranaka, nego samo jedinstvena narodna fronta.

Zašto jedinstvena narodna fronta?
Jer je KPJ u ilegali. Staljin će 1949. komuniste istjerati iz ilegale. Dotad su se partijski sastanci držali na tajnim mjestima u deset sati uvečer, konspirativno. Dakle Tito je Jovanovića osudio na temelju nepostojećih dokaza. Na večeri kod Tita, na kojoj su Ranković, Đilas i Kardelj, Tito kaže: Jovanovića treba hapsiti, a dokaze treba fabrikovati. To piše Đilas u spomenutoj knjizi. I osude Jovanovića na devet godina robije, robija sve do 1953, kada se opet sastaju i kada Ranković kaže da Zapad prigovara zbog osude Stepinca i traži da se oslobodi Jovanovića. I, piše Đilas, kako je Ranković rekao da ga treba pustiti, da te njegove stranke više nema, da je star, „što nam treba da umre u zatvoru, pa on je tamo već sedam godina“. Kad je rekao sedam godina, Tito kaže: Bogati, bogati, kako vreme brzo prolazi. Ništa ne ilustrira Titovu okrutnost kao ta rečenica. To je strašno.

Kakav je bio Titov odnos prema ljevičarima: Cesarcu, Adžiji, Keršovaniju, pa i Krleži, kojega je Tito dosta štitio?
Kada se 1937. Cesarec vratio iz Moskve sa Sedmog kongresa Kominterne, pričao mi je Krleža da mu je pričao Cesarec, poslije završetka kongresa sudionici su se razišli po SSSR-u, vidjeti kako raste SSSR i komunizam. Išli su vidjeti sovhoze i kolhoze. Ali umjesto napretka vidjeli su užas, glad, nerad, zapuštenost imanja itd. Kada su se vratili u Moskvu, njima Tito, koji je tada bio u Kominterni i NKVD-u, kaže: Znam da je to gore nego što žive naši seljaci, ali o tome nikomu da niste govorili kada se vratite u Jugoslaviju. U cara Trojana kozje uši, vraga će se šutjeti. Cesarec je ispričao Krleži što je vidio.

Je li to Krleža gdje zapisao?
Da ne bi.

Ali je pisao André Gide.
Da, Gide je napisao veliku kritičku knjigu o tome, iako je bio žestoki komunist. Do tada.

Zato je Cesarec platio glavom?
Kerestinec je posebna priča, može se napraviti cijeli film kako su pobijeni, čijom voljom, tko ih je izvukao i tko nije zaštitio, tko ih je ostavio ustaškoj policiji.

Možda je dogovoreno da ih se pobije?
Tko to zna. S njima bi Partija imala samo probleme. To su sve bili frakcionaši. Nisu se oni mogli slagati s diktatom iz Moskve. Morali su misliti svojom glavom, a čim su počeli misliti, proglašeni su frakcionašima, neprijateljima ideologije i gubili glave.

Kako nije stradao Krleža?
Nije jer im je trebao. Tito razgovara s Georgijem Dimitrovom 1938. u kojem traži podršku da postane šef Partije, a Dimitrov ga između ostaloga pita što je s Krležom. Tito odgovara da se nije oglasio o Španjolskom ratu cijelo vrijeme rata i da je umišljen. Na to Dimitrov kaže: Krleža je veliki pisac. Tito kaže: Teško je i pretpostaviti kako će reagirati kada čuje za sva hapšenja svojih drugova u Moskvi. Može se čak dogoditi da se okrene protiv SSSR-a. Dimitrov kaže: Neka mu radnici, studenti, seljaci pišu pisma. Pritišćite ga. Naravno, ako se okrene protiv SSSR-a, obračunat ćemo se s njim.

A Irina Aleksander, agentica NKVD-a u Zagrebu, piše da je Krleža dobivao novac od Kominterne.
Svi su dobivali. Meni jednog dana popodne 1939, kaže Krleža, zvoni netko na vratima. Otvori Bela i veli tu je neki inženjer Novak. Neka uđe. Ulazi Tito i s vrata kaže: Nećemo tu razgovarati, idemo van. Otišli su na Cmrok. To je onaj razgovor kada je nakon tri dana razgovaranja Tito rekao: Krleža, Partija bez tebe može, a ti bez Partije nećeš moći. Ja ću te napasti u Proleteru. Tada je izišao veliki napad na Krležu koji je potpisao Josip Kraš. I tada Krležu uzimaju u žrvanj tri ovna, kako ih je nazvao Krleža; J(ovan) Popović, Rad(ovan) Zogović i Mil(ovan) Đilas. Ruga im se, ne misleći da će osvojiti vlast.

Bojao se da će ga 1945. strijeljati.
Na Kongresu kulture u Topuskom Moša Pijade s govornice kaže: Krleža je pas na fašističkom lancu u Zagrebu. Kud ćete veću osudu! Ali 1945. još postoji Dimitrovljeva odluka da se razgovara s Krležom i Tito to prihvaća. Krleža je dobio Titov poziv da dođe u Beograd, gdje ga je dočekao Đilas.

Zašto je Tito poslao Đilasa?
Da ga ponizi. Da ga upozori da bude pristojan s Krležom jer ga trebaju. Od tada počinje Đilasovo dodvoravanje Krleži. Đilas se pred Krležom valjao od oduševljenja, a mrzio ga je iz dna duše.

Imate li što od toga u seriji?
Ne može se u dvanaest nastavaka napraviti sve o Titu. Svaka bi tema koju sam otvorio trebala trajati pitaj Boga koliko. Prigovara mi se što sam u dva nastavka sabio NOB. Uzeo sam četvrtu i petu ofenzivu, krucijalne ofenzive, koje i nisu bile ofenzive.

Kako nisu?
Njemačka vojska koja je ratovala na Istočnoj fronti i Africi dolazila je u Jugoslaviju na šest tjedana odmora i da se ne bi udebljali i otromili provodili su akcije čišćenja. To su bile Weis 1, Weis 2, kako su se već zvale te akcije koje su proglašene ofenzivama.To je bila vježba njemačke vojske, aktivni trening. Ivan Šibl, partizanski general, pripovijedao mi je kako se nikada nije dogodilo da su obranili područje koje su napali Nijemci i da nikada nisu zauzeli prostor koji su branili Nijemci. Mogli su ih iznenaditi, dočekati i zapucati na njih, mogli su ih imati u šahu dok nisu uspostavili vatrenu liniju, a onoga časa kad su uspostavili – bježi. Ima toga u mojem filmu Kad čuješ zvona. Viče se: Nijemci bježe! Ma ne bježe, nego se povlače na drugu stranu, idu kamo su krenuli. Sve su to mistifikacije. Ali uspješne. U tu mitologiju vjerovao je velik broj ljudi.

Zašto ste Vrhovni štab prekrstili u Generalštab?
Razlika je samo u jeziku, a ne i značenju.

Povjesničar Neven Budak zamjera što Tito u Moskvi s Dimitrovom govori kajkavsko-ekavski, a ne ruski, misli da su obojica trebali govoriti ruski.
Zašto ne traži da se u HNK Romea i Juliju igra na engleskom? Naravno da su Tito i Dimitrov znali ruski i da su razgovarali ruski, to je normalno, ali mi to prikazujemo našim gledateljima. U svim američkim filmovima Nijemci govore engleski jer su ljudi osjetljivi na izgovor. Ne može se kako povjesničar zamišlja. Ali Budaku je to normalno jer mu je normalno da se ne drži ni povijesnih činjenica nego ih intrepretira kako mu se svidi.

Premda su partizani odgovorni za Bleiburg i Križni put, naši predsjednici, bivši Mesić i sadašnji Josipović, ne žele se pokloniti žrtvama Bleiburga.
To je njihov problem koji sami sa sobom moraju riješiti. Moraju preispitati dolazi li to iz načela pravde i pravednosti, iz načela demokracije, ili je to pitanje isključivosti i kućnog nasljeđa. Znate, oca Stjepana Mesića narod je zvao Tovariš. Bio je pojam, neću govoriti čega, ali zvali su ga Tovariš. Stjepan je sin Tovariša.

A Josipović?
Otac mu je bio član CK Hrvatske.

Zašto je Krleža imao jedan odnos prema Titu, poslušnički, a drugi recimo prema Milanu Begoviću, kojega je nazvao fašistom, ili prema Slavku Kolaru?
Nije to bio odnos prema Kolaru, nego zahvala Ervinu Šinku. Slavko Kolar bio je jedan od vodećih ljudi HSS-a i u Banovini Hrvatskoj ministar poljoprivrede, jedan od bliskih suradnika Vladka Mačeka. Kolar je postao predsjednik Društva hrvatskih književnika u vrijeme Banovine i to ostao kada na vlast dolazi Ante Pavelić. Prihvatio je hrvatsku državu kao što ju je prihvatio Stepinac, kao i moj ćaća, sve do 18. svibnja 1941, kada je Pavelić potpisao Rimske ugovore. I kao što je moj ćaća poludio zbog toga, poludio je i Kolar, koji je nakon toga, kao predsjednik književnika, zatražio je audijenciju kod Pavelića. Došao je u Banske dvore, gdje je bio Mile Budak i svita, čekali su Poglavnika. Pojavi se Pavelić, veli da je sretan što vidi Kolara itd., a tada mu Kolar kaže: Došao sam vidjeti izdajicu. Komu ti daješ Dalmaciju, komu ti kraljevstvo poklanjaš? Sram te bilo. Paveliću je ispala čaša iz ruke, stao je vikati: Ovaj je lud i pobjegao je.
Nakon toga Kolar se sjeća da je došao do Šloserovih stuba, a onda se ne sjeća ničega. Kako nije došao kući na ručak, supruga zove Društvo hrvatskih književnika i pita tajnika, koji kaže da ga je valjda Poglavnik zadržao na ručku. Pitajte! Javio bi mi. Tajnik nazove, nitko ne zna ništa dok glas nije stigao do Budaka, koji viče: Ne spominjite mi tog idiota. Je li uhapšen, pita tajnik. Nije i neće biti, ali ga gonite s mojih očiju, veli Budak. Tada ga traže i nalaze u dva i pol popodne u komi, sav u znoju, ležao je na klupi na Zrinjevcu. Tako komatoznoga nose ga kući, dolaze liječnici i oporavljaju ga. Podnosi ostavku i seli u Božjakovinu, na imanje koje je kao ministar osnovao. Tamo je proveo rat i opet ga 1945. biraju za predsjednika Društva književnika Hrvatske. No jedan dan dolazi Ervin Šinko, koji se uselio u stan Vladka Mačeka, iznad kojega je stanovao pijanist Maček, nećak Vladka Mačeka, i traži nećakov stan jer mu idu na živce „te idiotske, besmislene Chopinove etide, dok on marksistički osmišljava hrvatsku kulturu“. Traži da se iseli pijanist Maček.

Je li iseljen?
Kolar poludi i Šinka izbaci iz kancelarije društva književnika. Još mu kaže da nije hrvatski književnik jer ne zna hrvatski i da to što piše ništa ne vrijedi. Tada Krleža objavljuje svoj tekst Kolar tjera Šinka u Sentu te mu onemogućava ulazak u Akademiju, gdje je bio nominiran zajedno s Petrom Šegedinom, i na njegovo mjesto postavi Šinka. Petar Šegedin ni mrtav nije miran jer je bio na Krležinoj strani, a protiv Kolara. Cijeli se život grizao zbog toga.

To vam je govorio Šegedin?
Da. Petar je bio moralan čovjek i užasno ga je peklo da je učinio tu nepravdu Kolaru.

Što je o Titu mislio Ranko Marinković?
Ranko mi jedan dan kaže: „Jutros radio svira, dere se pjesma: Druže Tito, naše najmilije. Pa kako on može dopustiti da se to pjeva? Znači li to da je on meni miliji od moje djece? On je onda lud“. Znate, svaki čovjek koji nema iskustva izložen je svim upitima, svim kušnjama, svim rizicima. Ono što je nama nedostajalo u vrijeme Tita bilo je iskustvo slobode. Zato je emigracija dala silan novac da se ovdje sruši komunizam. Sloboda je najvažnija za čovjeka.

Mnogi komunisti i današnji liberali govore da je sloboda domovina.
Zašto onda ne prihvate Hrvatsku sa svim njezinim iskustvima? Oni bi samo ono što im se sviđa, što je isto što i oni. Sve što ne misli kao oni njima je ustaško.

Prije početka emitiranja serije pisalo je u novinama da ste domoljub, u smislu da je domoljublje nešto loše.
Da, to je manje vrijedan osjećaj. Recimo srebroljublje je mnogo čovječniji osjećaj. Mislim da je Sofoklo ili jedan od grčkih filozofa rekao: Nikada se nemoj umoriti ljubiti domovinu i žrtvovati se za nju. Ti koji mi prigovaraju domoljublje ne bi žrtvovali nokat za domovinu. Što će im domovina. Njima je svaka zemlja dobra. Vidite da Predrag Matvejević luta po svijetu i kamo god dođe, njemu je to domovina. Zato što nema domovine, jer je sin ruskog emigranta koji je 1917. pobjegao iz SSSR-a, sada prodaje komunistički internacionalizam. Da mu je ćaća rekao što je komunizam, da ga je naučio kakvo je to zlo, ne bi prodavao komunizam kao nešto sveto i veliko. Možda robujemo svojim iskustvima, ali iskustvo je jedino znanje koje imamo, a sve drugo je knjiga.

Je li iskustvo dovelo do stvaranja hrvatske države ili je to zanos?
Nije bio zanos, pao je Berlinski zid. Reći ću vam iskreno, ja sam tada bio u vrhu države, ako tako prepotentno smijem reći, 1991. i dobar dio 1992. osim Tuđmana malo je tko vjerovao da se može stvoriti samostalna država. Ni on to nije govorio naglas, nego samo najbližem krugu u koji je imao povjerenje. Europa sada pokazuje u kako smo lošoj državi živjeli, to pokazuje slučaj Grčke. Kako Grčka i Njemačka mogu imati istu banku i istu valutu? Pa to nisu iste odgovornosti, nije isti mentalitet, isti odnos prema novcu. Grci ne troše novac koji su sami zaradili. Nitko neće ispustiti stečene privilegije. Sad se diže galama na tobožnje povlastice boraca Domovinskoga rata, pita se je li ih bilo toliko? Poginula je petina, pa neka broje prema mrtvima i doći će do broja živih. JNA nikako nije mogao pobijediti broj koji se umanjuje.

Jesu li branitelji i svi koji nisu pucali?
Naravno. Zar to nije pobijeno bolničko osoblje vukovarske bolnice? Nisu pucali, a pobijeni su. Glavašević nije pucao, a ubijen je. Svi bismo bili pobijeni da su oni pobijedili. Bilo bi puno žrtava, ali se o tome ne bi pisalo ni govorilo.

Vratili bismo se opet u 1945?
Da.

Imate li informacije kako seriju primaju ostale republike bivše Jugoslavije?
Sve su tražile otkup serije, sve do jedne. Slovenci traže odmah, ne zanima ih kako će završiti. Htjeli bi je prikazati u srpnju i kolovozu, protiv čega sam, ali oni kažu da imaju svoje razloge. Koji su, ne znam. Serija se jako gleda. I Beograd je gleda.

Kako znate?
Javljaju mi prijatelji, ali i neprijatelji. Nakon prvoga nastavka otišao sam do kafića, uzmem novine i čitam, kad evo ti glumca Miljenka Brlečića. Kaže da je gledao prvi nastavak i pita može li komentirati. Možeš, kritiziraj. Nije stvar u tome, nego gledam kako si podigao loptu na volej. Tada dolazi neka gospođa od šezdeset i nešto godina i veli: Dobar dan, oprostite, htela bi vam čestitati, serija je sjajna. To nije samo moje mišljenje. Mene su sinoć zvali prijatelji iz Beograda, svi su gledali, svi su oduševljeni. A to su sve ljudi iz SIP-a. Mislim si ja, opa, iz SIP-a. I sjedne za stol do nas. Miljenko i ja nastavimo razgovor o seriji, o tome kamo vodi ovo, kamo ono itd. Kad je to čula, naglo se diže i kaže: E, pa još jednom čestitam i nadam se da ćete kao o Titu govoriti i o onom kriminalcu i razbojniku Stepincu. Gospođo, to su teške riječi, ja nigdje nisam rekao za Tita da je kriminalac i razbojnik pa nemojte ni vi o Stepincu. Ja imam dokaze gdje je zakopao zlato, gdje su ubijana srpska djeca. I ode bijesna. Čula je da to neće ići kako bi htjela.

To je slika naših ljudi raspolućenih ideologijama.
To je slika stanja našega društva. Nitko se ni u snu nije nadao da bi se netko usudio reći istinu o Titu. Mene je pitao jedan i sada visoko pozicionirani stari jugoslavenski političar, kako ti kaniš to napraviti? Objektivno. Hoćeš biti objektivan? Hoću, a to tebi neće odgovarati. Ni tebi ni Titu. I to se dogodilo. Goldsteina i danas brine što bi bilo da se nije dogodio Bleiburg i Križni put, a ne brinu ga počinjeni zločini jer mu je normalno da su ubijeni i nevini. Da su se međusobno špijunirali i ubijali u Moskvi, to je za Tvrtka Jakovinu normalno jer su tada, kaže, svi jedni druge špijunirali. Ma koji svi? Nisu svi, nego njih trideset međusobno, a glavom je platilo ostalih 770. U SSSR-u je ubijeno 800 komunista emigranata s prostora Jugoslavije.

A glavnu ulogu imao je Josip Broz?
On je to podupirao i potpomagao.

Zašto Tuđman nije dao na Tita?
Vidjet će se kada na red dođe Hrvatsko proljeće. S Tuđmanom sam imao tri teme o kojima nismo mogli razgovarati. Jedna je bila Dinamo, druga dvjesto bogatih obitelji i treća Tito. Tamo gdje smo održavali sjednice Predsjedništva na polici je stajala bista Josipa Broza pa sam mu jedan dan rekao: Daj makni tog Tita, ne mogu te gledati s njim iznad glave. Ne, nemoj se u to miješati, rekao je. Naime, Krleža je kod Tita intervenirao za njega kada je bio u zatvoru. Mišković će u seriji ispričati kako je bilo. Mišković kaže da je rekao: Onda javite Jovi Ugrčiću da se Tuđmanu ne pakuje.

Ali ipak mu je napakirao?
Da, dobio je dvije, tri godine. Koliko bi dobio da su mu pakirali, deset? Pa što je to, vrijeme ionako brzo prolazi.

Putin i Medvjedev sada su protiv Staljina iako je bio najveći antifašist. Kada će naši komunisti biti protiv antifašiste Tita?
Nikada. Oni su podijelili cijeli svijet na njih i na ustaše. Svi koji ne misle kao oni ustaše su i fašisti.

Napala vas je i Jelena Lovrić. Hoćete joj odgovoriti?
Neću. Slab sam na lijepe žene.

Kome zapravo Josipović pomaže u Bosni?

Naš predsjednik, u ovim teškim vremenima za našu državu, miri narode po susjednim zemljama. To je nekako najviše istaknuta činjenica. Vjerojatno na taj način želi dobiti presudni kredibilitet, kako bi se i u zemlji lakše suprotstavio političkim protivnicima. Vjerojatno ne uviđa složenost situacije, uloge predsjednika Republike Hrvatske u obrani sustava i kaotičnosti sustava

Ivo JosipovićJosipović ne uviđa bitnost, da jednostavno pomete prvo pred svojim pragom, inače ništa neće značiti hvalospjevi izvana, kada će ostati bez vlastitog praga. Poučen iskustvima Mesića, uzima vrlo sličan koncept djelovanja, koji nikako ne "remeti" poremećene odnose vodećih stranaka u našoj domovini. U zadnje vrijeme ponašanje predsjednika i vlade RH je na razini vrtića, stalno se svađaju, tko je kome uzeo igračku, efemerno postaje važno, a problemi ostaju problemi, pa je jasno da nije sazrio ni moment dogovora onih vladajućih, tako da i država uopće više ne funkcionira, ali se nalazi energije za mirenje bosanskih komplikacija.

Poveznica njegovog djelovanja ima i sponu s titoističkim pogledima, koji je lažno bratstvo i jedinstvo gurao kao zjenicu oka, pa evo do kuda je dogurao, da su mu građani poslije njegove smrti stajali u redu za deterdžent, benzin, a bratstvo su ubili ratom. Sve iz jednog jasnog razloga, Tito je svojim pokretom nesvrstanih pomagao drugim narodima i izgradnju svoje karizme, ali je zapostavljanjem privrede, lažiranjem stanja među narodima sukrivac stanja devedesetih. Sve iz razloga, jer nije "pomeo ispred svojih vrata", već je "mazao" oči kreditima i sudjelovao negdje drugdje.

Gdje je sličnost sa sadašnjom situacijom? Krenimo redom, oporba i vlast nikada nisu bili posvađaniji, zaduženost nikada veća, propadanje privrednih subjekata nikada izraženije, kolaps vrlo blizu, a predsjednik prvo daje ruku Tadiću, kad nam on najviše prijeti, a sada Dodiku daje legitimitet, da "poziva" Hrvate u genocidnu tvorevinu Srpsku, u kojoj će se osjećati "kao doma".

Koliko je dobro kod Dodika govore brojke povratnika. Koliko je dobro bilo stvaranje Republike Srpske govori današnja situacija u Bosni. Koliko je pobijeđen velikosrpski projekt, govore izjave vodećih ljudi Srbije i bosanskih Srba, te njihovih mutanata, a kad takvima pružaš ruku, oni te ne doživljavaju mudrim, već slabim. Velikosrpski projekt nije pobijeđen, već je trenutno reduciran, a njegovi pipci se svakodnevno šire, jer nikada nije poražen do kraja. Iz toga razloga približavanje takvom državničkom ponašanju je izuzetno opasno. Kada je to Tuđman činio zbog rata, nitko to od javnosti nije podržavao, iako je postajao objektivan razlog, pa ne vidim zašto sad ista ta javnost plješće Josipoviću, kraj Dodika. Opet se možemo pitati, tko svim tim ritualima dobiva? Srbi.

To je običan ceremonijalan ritual, jer Hrvatima u Republici Srpskoj i poslije toga posjeta situacija je grozna. Oni su zaboravljeni u jednoj neuređenoj državi, začetoj na genocidu, baš kao i NDH, koju toliko proklinju, a s tim u svezi je jasno, da ovakva ne može opstati i u ovakvom stanju. Ovim neutemeljenim pozivima Josipović može samo naštetiti povratnicima, stanje u srpskom dijelu je nesigurno i u slučaju povratka tim ljudima još uvijek je ugrožen život. Sve je jasnije i u govoru tih ljudi u srpskom entitetu, pa i Dodika, da se sve više govori ekavicom, tako da i svaka veza s prijašnjom Bosnom i bosanskim načinom života je odavno prekinuta i ove govorancije su više na račun poreznih obveznika, nego na prosperitete Hrvata u Bosni.
Druga velika pogreška je davanje značaja pomirenju, kada se politika agresora nikada nije pokajala. Mladić je još uvijek negdje među njima, na srpskim "vašarima" on se prodaje kao heroj, brend, velikosrpska politika još uvijek djeluje, a ovim potezom Josipovića i ojačava svoj legimitet.

Možemo se pitati da li bi ovu novu kvislinšku tvorevinu Josipović podržao, da je ona u izolaciji inertne Europe? Teško. Ovako pokušavajući popraviti pogreške Mesića, koji je gotovo bio posvađan s Hrvatima u Bosni, radi medvjeđu uslugu Hrvatima u toj srpskoj državi, koja se ni po čemu ne zove Bosna.
Kada se opet vratimo na našu zemlju, a to povežemo sa djelovanjem EU zablude, jasno je da se europski pragmatici bave tezama kako što lakše povezati Balkan, pronaći formulu opće krivnje i zadovoljiti srpsku pohlepu, da žive u jednoj državi. Umjesto rješavanja krvave drame iz devedesetih.

Kako su naši političari sluge tuđih političkih stavova, oni provode taj naum, uopće ne vodeći brigu o gladnim ustima u svojoj zemlji, jer ako i pomisle na to neki će nas Carl optužiti za djeljenje Bosne, a nagrađivani novinar Stanković će to brže bolje pitati svakoga gosta, ne iznoseći istinu da su je zapravo svi dijelili i Srbi konačno podijelili.

Tu činjenicu nitko ne želi izreći, da ne bi uvrijedio Srbe.

Svako pomirenje bez istine, nije pomirenje, to je tek fitilj na potencijalne sukobe. Tako smo i došli u slijepu ulicu, jer su srpske laži bile bitnije od istine, "njihova ugroženost" je ugrozila naše živote, a naše dijeljenje Bosne je rezultiralo srpskom podjelom i u nazivu i jeziku i u teritoriju.

Opet, ako to vratimo u doba mladosti naših roditelja, srpska laž da je Stepinac bio ustaša je bila dugo mrlja u našim životima, da je Hebrang suradnik NDH i Staljina, opet je bila mrlja na našoj povijesti, Jasenovac se uvećavao na 700 000 žrtava i sve je to bilo zbog interesa srpske politike i pritiska na hrvatsku šutnju - sada je to podjela Bosne!

I dok se mi klanjamo žrtvama, Srbija je sve veća, naš teritorij sve uži, ispresijecan, nekopatibilan, narod isposvađan, vladari podijeljeni, kao da nismo naučili iz povijesti; svaki narod koji ne cijeni svoje žrtve kroz povijest, njihovu prolivenu krv za domovinu, završava bez države.

Igor Drenjančević / hakave.org

Film koji nećemo gledati

E pa ovoga je stvarno više nego dosta. Neprekidno ponavljanje nekih da "Hrvatska nije dijelila niti je počinila agresiju na BiH", postaje besmislno. Bezbroj puta isto se moglo čuti, kako od političkih predstavnika, povjesničara, pa do brojnih svjedoka vremena, ali uporno se, neznam kome više, ponavlja ova teza. Srbima i Bošnjacima sasvim je jasno kako je tekao ovaj proces. A kako je završio - svima je vidljivo. Zamarati se, bošnjačkim podvalama glede ovog pitanja, čisto je gubljenje vremena. I što je najvažnije: postoje relevantni dokazi i dokumenti, koji jasno govore što se sve događalo na prostorima tzv. BiH-e. Naravno, ako pri tome izuzmemo one koji svoje tvrdnje temelje na "rekla-kazala" ili se oslanjanju na neke prevrtljivce, kojima bi i Kvisling zamjerio.

Ako se nešto već želi ponavljati, onda bi to trebalo da bude da je "Hrvatska spašavala BH izbjeglice, ranjenike, pružala vojnu pomoć i pomagala u svim mogućim oblicima".

I dok se Hrvati zamaraju s prošlošću i stalno se u defenzivi opravdavaju, njihovi protivnici i dalje dijele BiH. Na očigled svih prisutnih. Dijeljenje će se, a to je sasvim sigurno, nastaviti do kraja. Bez obzira na takve nametnute im okolnosti, Hrvati trebaju da se bore za svoj dio koji im i pripada, te manje vremena da posvećuju propagandnim izmišljotinama iz tamnog vilajeta. Srbe koji su otkinuli svoj dio BiH ovakvo prebacivanje ne smeta, dok si Bošnjaci koji također od 1992. godine aktivno sudjeluju u tome, sve čine da drugima za to nametnu krivnju i ispanu poštena kurva. Inače, kako objasniti paradoks, gdje oni recimo u Parlamentu godinama blokiraju hrvatski javni tv-kanal, a to "opravdavaju" da se radi o vitalnom interesu Bošnjaka? Time je sve rečeno. Takvih i sličnih primjera je bezbroj, a rat je, kao što znamo već odavno završio. Ili za neke možda još nije?

Optužnica protiv generala Praljaka i ostalih bivših političkih i vojnih čelnika Herceg Bosne, ima za cilj dokazati ovu suludu tezu iz prošlosti. Međutim dokazi i činjenice su - BiH sadašnjost. Po toj logici bi onda za nekih 20-tak godina opet trebalo imati neku optužnicu za dijeljenje sadašnje BiH-e. No taj film nećemo gledati!

Luda kuća

Dogovorom Kosor - Milanović Hrvatima Bosne i Hercegovine servirana je nova gorka pilula. Progutali su je takoreći bez vode, zašto je se pobrinuo HDZ-ov pulen s onu stranu granice - Čović. Prema njegovom komentaru ovog sporazuma, sve je u redu, tj. kako ističe: "Nemamo zašto biti nezadovoljni. Mislim da je dogovorom poslana pozitivna poruka Hrvatima u BiH”, bez obzira što je par dana prije tvrdio nešto suprotno. A što bi drugo bilo od njega za očekivati? Novinarka s brošem, pardon dama na premijerskoj dužnosti, tvrdi isto, te je naglasila da je "Dogovorom o glasovanju dijaspore dobila Hrvatska".

Jedini za koje se može reći da su nešto dobili su SDP i HNS, koji, mada nisu na vlasti, postižu sve svoje ciljeve, kao da jesu. Ipak, sam dogovor Milanoviću je tek neka prolazna stavka, pa isti tvrdi da je "Sporazum rješenje koje će nas zadovoljiti na desetak godina". Postavlja se pitanje, što onda slijedi? Kakve to još planove skriva čelnik ove stranke kojeg BiH Hrvati nisu upamtili po ničemu dobrim za njih? Bilo kako bilo, jedno je sigurno - dobro im se ne piše.

Blatenjem jednog dijela vlastitog naroda pridružio se po običaju i Čačić izvrćući činjenice i manipulirajući hrvatskom javnošću da navodno "Dijaspora sada ne može utjecati na političku volju u Hrvatskoj". Koliko ja ta dijaspora i stranka koja je tobože stajala iza nje, bila jaka i utjecala na političku volju u zemlji, najbolje pokazuje sam rezultat tog kompromisnog (za HDZ zapravo poražavajućeg) dogovora, koji neće smiriti nikakve frustracije, kako neki možda misle, nego će ih još proširiti.

Svi se dobro sjećamo izjava od prije nekih pet godina glede uhićenja generala Ante Gotovine, kad se Hrvatima od strane EU krugova navještavalo da je to još jedina prepreka za skorašnji ulazak u ovu zajednicu. Lakoumni i ulizice su brzo popustili i dali se zavesti. A kakvi su sve pritisci poslje toga usljedili i još će da usljede, nepotrebno je nabrajati. Zašto bi u ovom gornjem primjeru bilo drugačije? Jer, kad pukne brana, tko još može zaustaviti vodu?

Lijevi krugovi u Hrvatskoj svu svoju zlobnost najradije pokazuju na leđima BiH Hrvata. Podrška i manipulacije vodećih medija im idu ukorak. Tako je na primjer JL, samo koji dan prije dogovora objavio vijest s naslovnicom "Predsjednik HDZ-a BiH: Poštenije je reći da nemamo pravo glasa", da bi tek u sredini članka uslijedila cijela njegova izjava koja glasi: "Onda bi poštenije bilo kazati da nemamo pravo glasa, nego to ismijavat".

Ismijan je kao prvo on, zašto je i sam kriv, potom njegova stranka, i na kraju Ustav RH, koji je postao predmet jeftine trgovine, koji se onda biračima prodaje kao nešto gdje je dobila Hrvatska. Da, Hrvatska je dobila - jednu veliku pljusku, koja je samo jedna u nizu svih ovih zadnjih godina.

No još najgore, bojim se, zbog ovakvih kukavičnih podanika tek slijedi. Kad dužnička kriza Hrvatskoj dobro zakuca na vrata, onda će se ovakvi "dogovori", koji su se do sada tjednima razmatrali, još brže i efikasnije "usaglašavati" na leđima onih koji imaju najmanje što da kažu kao i onih koji služe kao dežurni krivci. Naravno Ustav Republike Hrvatske će se pritom savijati kako se nekome prohtje.

Europskim "partnerima" i stranim zajmodavcima Hrvatska se trudi samo jedno pokazati - svoje ropstvo i podređivanje vlastitog naroda. Dok ovce shvate da im se vuna uzalud prodaje, proći će nažalost još vremena.

Do tada će i dalje da bleje i provlače kreditne kartice kao da ih se ništa ne tiče. A ne shvaćaju da su im i meso već rasprodali.

MMB

Što slijedi nakon KOMPROMISNOG dogovora "hrvatskih" stranaka?

Slijedeće mjere iz "kompromisnog dogovora" vodećih "hrvatskih" stranaka:

- Mirovine pripadnika HVO-a se smanjuju na 3% dosadašnjih.
- Uvode si posebna carinska naknada na proizvode iz HB u visini od 3%.
- Hrvatima iz BiH i dijaspore koji u Hrvatskoj ne plaćaju porez, uvodi se posebni porez po stopi od 3% od svih prihoda prilikom zahtjeva za hrvatskim dokumentima.
- Hrvatima iz BiH se u privatnim i hotelskim smještajima na Jadranu uvodi posebna naknada od 3%, kao i zasebna taksa od 3 € po osobi/danu.
- Godišnja pomoć Hrvatima u BiH snižava se na 3% od zadnje isplaćene.
- Hrvatima, korisnicima Hrvatskog mirovinskog osiguranja, koji ne prebivaju u Hrvatskoj odbija se 3% od ukupne mirovine.
- Hrvatima iz BiH koji u Hrvatskoj posjeduju nekretnine uvodi se dodatni porez u visini od 3%.
- Svi koji se budu izjašnjavali kao Hrvati iz BiH u Zakonu o porezu na dohodak uvodi se jedinstvena dodatna stopa oporezivanja u visini od 3%.
- Hrvatima iz BiH za koje se naknadno utvrdi da su učestvovali na izbornim mjestima u BIH obračunava se nakada u visini od 3% njihove imovine u Hrvatskoj, mirovine
ili nekog drugog dohodka.

3% dodatno od dohodka obračunava se Hrvatima iz BiH:

- za koje se utvrdi da imaju dvojno prebivalište;
- kao dodatni porez od ostarene dobiti;
- koji imaju štednju u "hrvatskim" bankama


Porezne olakšice u visini od 3% za Hrvate iz BiH se odobravaju po uvjetima:

- da se odreknu svog BH identiteta;
- da se izjasne kao "građani" Hrvatske;
- da napuste BiH

A ove dodatne mjere, koje su tema u političkim kuloarima, budu također vjerojatno unešene u program. Radi se o stimulativnim mjerama za one koje nemaju mogućnost korištenja poreznih olakšica, i za čiju namjenu budu oslobođena sredstva iz državnog proračuna, gdje je planirano osnivanje zasebnog fonda, čija bi visina odgovarala 3% visini sredstava koja se trenutačno izdvajaju za romsku manjinu.

Uvjeti i kategorije bi se odnosile na:

- Hrvate iz BiH koji se dobrovoljno odreknu hrvatskog državljanstva.
- Hrvate iz BiH s boravkom u Hrvatskoj bez dohodka, koji napuste zemlju s ciljem vraćanja u zemlju podrijetla ili neku treću zemlju.
- Sadašnje i buduće studente koji se obavezaju da će prekinuti ili neće studirati u Hrvatskoj.
- Za osobe koje daju izjavu da nisu bili pripadnici HVO-a, te nemaju nikakve financijske zahtjeve prema RH.

Made in Croatia.
Mislite se kakav je naziv tog radnog programa? - "Locirati, identificirati,..."

Budu potpisali ovako ili slično dečko i curica.

Bosanski franjevci i „hercegovački nacionalizam“

franjevciIz obilja polemika na koje se svakodnevno može nabasati po ovdašnjim portalima žestinom se izdvajaju one koje se već duže vrijeme periodično vode oko karaktera političkog djelovanja i predznaka nacionalnog identiteta bosanskih franjevaca.

piše: Ivica Šarac l poskok.info

Redovito se rasplamsaju nakon medijskih nastupa nekolicine bosanskih franjevaca, čije političke izjave i komentari društveno-političke zbilje potaknu nastanak rekordno dugačkih plahti anonimnih portalskih rasprava. Dok ih jedna strana brani i hvali zbog njegovanja duha tolerancije i otvorenosti (multietičnosti, multikulturalnosti), očuvanja povijesne i kulturne tradicije katolika u Bosni, zbog dosljednosti u kritikama hrvatskoga nacionalizma (etnonacionalizma) i preziranja politike „svehrvatstva“ (hrvatskoga integralizma), druga ih kritizira i proziva zbog bosanskoga nacionalizma, jugonostalgičarstva, filokomunizma, sluganstva i „politike uvlačenja“ (Sarajevu), općenito zbog političkog oportunizma i socijalnog konformizma.

Po držanju bosanskih franjevaca ne bi se reklo da su nenaviknuti na takve kritike, jer ih, kako ističe fra Mile Babić, „tijekom njihove sedamstoljetne prisutnosti u Bosni“ stalno prate prigovori da „šuruju s neprijateljima Crkve i s neprijateljima naroda“, a ti prigovori, po fra Mili, dolaze od „katoličkog dogmatizma i etabliranog katolicizma“ te od „zastupnika hrvatske nacionalne ideologije.“

Kao jednu od svojih izrazitih osobina bosanski franjevci ističu sposobnost prilagođavanja zahtjevima vremena i umijeće da „su u svakom društvenom poretku i pod različitim svjetovnim gospodarima znali pronaći modus vivendi“. (fra V. Blažević). Ta je osobina nastajala kroz višestoljetno iskustvo življenja u pluralnom bosanskom ambijentu (etnokonfesionalnom i etnonacionalnom).

Povjesničar Srećko Džaja ocjenjuje da su bosanski franjevci „nastojali kroz povijest povezati bosnicitet i svoje hrvatstvo kao dvije vrednote koje se međusobno ne isključuju“, a „njihovi protivnici nisu razumjeli političku potrebu te sinteze, pa su ih često sumnjičili i proglašavali prevrtljivim i nelojalnim.“ Džaja dopušta da političko ponašanje pokojeg franjevca možda i nije bilo uvijek korektno, ali dodaje da „gledano u cjelini, institucija Bosna Srebrena ne zaslužuje takve prigovore.“

I uistinu kada se govori o djelovanju (osobito političkom) ove franjevačke zajednice, premalo se vodi računa o tome da je pogled na specifičnosti Bosne općenito drukčiji iz neke (nacionalno i konfesionalno) homogene sredine - recimo iz zapadnih područja Hercegovine, koja nemaju takvo iskustvo izravnoga dodira s drugim i drukčijim i daleko su podozrivija i opreznija u pitanjima političkog svrstavanja, jer su obilježena vlastitim specifičnim iskustvom da se prema njima „svaki državni sustav i svaka politička vlast odnosi ne samo maćehinski nego i neprijateljski.“ (I. Lovrenović).

Pri tome se, isto tako, ne smije zanemarivati činjenica da bosanski franjevci ne tvore neku monolitnu i zatvorenu zajednicu istomišljenika. O tome je pisao fra Ivan Šarčević razvrstavajući redovnike u nekoliko kategorija s obzirom na njihovo zauzimanje različitih stavova prema politici: „Jedni sumnjičavo i suviše kritički gledaju ne samo na društvena zbivanja nego uopće na svijet i ljude oko sebe, očajavajući i jadikujući nad njima jer smatraju da se malo što može promijeniti“; drugi „se udružuju u oporbene struje dnevne politike ne pazeći na umjerenost i očuvanje dostojanstva drugih, osoba koje se kritizira“; treći „koji zadovoljni u svom zaštićenom svijetu, život provode pazeći na svoje zdravlje i da se gdjegod slučajno ne bi previše žrtvovali“; i konačno postoje „i oni koji pokreću kotač društveno-političkog zbivanja naprijed i nabolje“ – fra Ivan vidi njihovu posebnu zadaću u „pročišćavanju nacionalnog identiteta.“

U eseju o sedamstoljetnoj povijesti svoje franjevačke zajednice fra Mile Babić navodi da je glavno obilježje političkog djelovanja bosanskih franjevaca bila spremnost na suradnju „s bilo kojom vlašću – domaćom ili tuđom, vjerskom ili političkom, ako je to bilo na dobro malih i običnih ljudi.“ Međutim, u tim je odnosima nastala jedna potpuno nova situacija kad su „mali i obični ljudi“ dobili priliku (nazovimo je demokratskom) samostalno izabirati „vlast“, odnosno kad se ispostavilo da uporno biraju drukčije od svojih duhovnih učitelja (barem od onih koji javno iznose svoje političke stavove).

Refleksije medijski eksponiranih bosanskih franjevaca o novonastaloj situaciji nisu ispale nimalo nježne. Tako su izborne preferencije Hrvata u BiH obrazlagane „duhovnom, obrazovnom i političkom zapuštenošću“ (fra P. Jeleč), čime je pušteno barem malo i autokritičkih tonova zbog „duhovnog zapuštanja“ vjernika-birača. Fra Ivan Šarčević je, pak, pisao o „zaglupljenim apatridima“ koji se, vođeni „kontinuiranom politikom nacionalističkoga primitivizma“, „najviše sami odlučuju za svoju propast i najviše sami biraju svoje upropastitelje.“

Kako je moguće ovako kritizirati „nacionalistički primitivizam“ „malih i običnih ljudi“ u višenacionalnoj državi koja predstavlja svjetski slučaj upravo zbog neriješenog nacionalnog pitanja!? Kritika nacionalizma u zamršenoj bosanskohercegovačkoj zbilji moguća je samo u dvije varijante: ili kroz građenje odnosa tipa „nadljudi i ološ“ (U. Vlaisavljević) ili kroz građenje državnog identiteta Bosne i Hercegovine po principu država-nacija, a budući da je za to neophodan nacionalizam - jer nacionalizam prethodi naciji (H.U.Wehler) - onda se nalazimo u zamršenom krugu kritike jednoga nacionalizma (etnonacionalizma) s pozicije navodnoga bosanskohercegovačkog patriotizma, a zapravo samo drukčijeg tipa nacionalizma (državnog nacionalizma), koji je, uzgred rečeno, zbog specifičnosti bosanskohercegovačkog nacionalnog mozaika podudaran političkoj koncepciji većinske (bošnjačke) nacije.

Ovu nezgodu s kritikama nacionalizma u BiH zgodno je pojasnio U. Vlaisavljević: „Nacionalizam se može kritikovati samo s visine ili nikako. Ta visina nikako nije mala jer treba otići dalje od onih koji su očarani svojom nacijom.(...) Zašto kritika nacionalizma, za koju jedino znamo, a koja se na kraju krajeva svodi na nemilosrdni obračun s ljudima koji imaju neki zajednički nedostatak ljudskosti, ne uspijeva? Zapravo je doživjela svoj potpuni krah! Možda je to upravo zbog njene visine, zbog njene gordosti, a pogotovo božanske uzvišenosti?

Jer kad bolje pogledate, primijetićete da ova kritika samo radikalizira tipičan nacionalistički stav prema drugima, stav u kojem se mi nalazimo iznad drugih, ali da je jedina ispravna sudbina drugih da se nađu na našem vlastitom mjestu.“ Postoji po Vlaisavljeviću i mogućnost postavljanja kritike nacionalizma i na sasvim drugačije temelje, na ono što se kolokvijalno zove građanski pristup, no onda se pojavljuje gore spomenuti problem, jer „građansko opredjeljenje ne bi smjelo da se na začuđujući način poklapa sa voljom gotovo čitavog jednog naroda shvaćenog u etnonacionalnom smislu!“ (U. Vlaisavljević)

Pa tako, kada nastupi s pozicije navodnog antinacionalizma i obznani da u BiH živi samo jedan narod – „naš narod“ (ne treba puno mudrovati oko potencijalnog imena „našega“ naroda), fra Marko Oršolić čini malobrojnim istomišljenicima veću štetu nego što misli, jer to u tipičnim multinacionalnim sredinama izaziva upravo suprotan učinak – jača etnonacionalne forme življenja (to bi fra Marko konačno mogao shvatiti čak i po banalnim pokazateljima: recimo po količini psovki i uvreda koje slijede po portalima nakon ovakvih izjava). Zašto je toliko teško, pa i pojedinim bosanskim franjevcima, prihvatiti Bosnu i Hercegovinu prvenstveno kao multinacionalnu državu i s tog polazišta tragati za adekvatnim (na načelu ravnopravnosti utemeljenim) političkim rješenjima njezina državno-pravnog ustrojstva!?

U posljednje je vrijeme politička retorika pojedinih bosanskih franjevaca obilježena pojačanim antihercegovačkim nabojem. Inače katastrofalno lošu hrvatsku politiku u BiH, odnosno politiku njezinih protagonista, elegantno objašnjavaju „hercegovinizacijom“ (izraz potječe od I. Lovrenovića), nastojeći time jednu regionalnu i zavičajnu odrednicu pretvoriti u negativnu karakternu osobinu. Budući da je poznato kako nemali broj kreatora hrvatske politike u BiH dolazi upravo iz Bosne, za njih se domišlja termin „politički Hercegovci“ (fra I. Bubalo).

Da bi joj do kraja razotkrio zloćudni hercegovački karakter, fra Ivan Šarčević lijepi hrvatskoj politici u BiH etiketu „antibosanskog kontinuiteta“, konstruirajući zatim nevjerojatnu tezu da „govor o ravnopravnosti Hrvata s drugim narodima“ ima smisla tek kad se „uspostavi stvarna ravnopravnost između bosanskih i hercegovačkih Hrvata.“

Mislio sam da smo ravnopravni barem po tome što nam je svima loše (osim Franji Topiću!) i da je jedini kontinuitet hrvatske politike u BiH u tome što joj stalno uspijeva biti lošom, ali nisam držao da je loša zbog toga što je vode političari rođeni u Hercegovini ili u Bosni već, kako je to upravo fra Ivan nekoć precizno dijagnosticirao, „frazeri praznoga i nonšalantnoga duha, politički prevrtljivci i nezainteresirani za išta što nadilazi njihov egoizam.“

Podgrijavajući antihercegovački diskurs, fra Ivan se iznevjerio onom društvenom zahtjevu na koji je osobno skretao pozornost redovnicima i redovničkim zajednicama potičući ih da pridonesu „otklanjanju omalovažavanja i krivih regionalističkih prosudbi sunarodnjaka iz drugoga podneblja.“

Da bi ostali vjerni proklamiranoj antinacionalističkoj poziciji, a napokon stekli povjerenje vjernika-birača koji na izborima uporno biraju po etnonacionalnom ključu, bosanski franjevci u obiteljskoj reviji progovaraju o opasnosti od novoga, po prilici etnoregionalnog, tipa nacionalizma i zahvaljuju Bogu na uspješnoj obrani svojih vjernika od njegovog „virusa.“

Obdaren, valjda, s osobitim darovima za duhovnost i duhovitost fra Luka Markešić ga je imenovao „ekstremnim hercegovačkim nacionalizmom H1N1“. Čudno je samo da nije uvidio kako se radi o pandemiji. Naime, pandemija po definiciji zahvaća čitav narod, sve njegove pripadnike, isto kao i demokracija. Sve, osim nekolicine bosanskih fratara koji su (od nje) davno cijepljeni, ili možda vjerni proklamiranoj antinacionalističkoj poziciji i nisu dio istog (političkog) naroda.

Haag utvrdio broj žrtava rata u BiH: Stradao 68.101 Bošnjak,22.779 Srba,8.858 Hrvata i 4.995 ostalih

Petnaest godina po okončanju rata na prostorima bivše Jugoslavije, demografski eksperti Haškog tribunala došli su do konačne brojke o broju žrtava rata u našoj zemlji. Bosanskohercegovačka knjiga mrtvih je, ako je suditi po podacima koje su prikupili Ewa Tabeau i njezin suradnik Jan Zwierzchowski, zaklopljena na brojci od 104 tisuće i 732 ubijenih. Ovim se izvještajem koji je rađen za potrebe suđenja za ratne zločine pred Tribunalom u Haagu htjelo konačno stati ukraj špekulacijama o broju mrtvih u našoj zemlji koje su nerijetko prenapuhivane i kojime su gotovo svakodnevno manipuliralo u politikantske svrhe.

Eksperti Ujedinjenih naroda zaključili su da nema govora o 200 ili 300 hiljada ubijenih u BiH, a rezultati njihovog istraživanja, iako je ono provedeno potpuno odvojeno od onoga što već godinama radi Mirsad Tokača sa svojim timom, gotovo se poklapaju sa brojkama stradalih do kojih je došao njegov Istraživačko-dokumentacioni centar (IDC).

"Konačna brojka od 104.732 žrtve rezultat je dvanaestogodišnjeg rada na bazama informacija, na građenju i obnavljanju tih baza, na izvorima provjere, na poboljšanju metodologije, učenju o ratu... Mi smo 2005. godine objavili brojku od 106.222 žrtve, ova iz 2010. godine nije mnogo drugačija, ali je značajno pouzdanija i bolja kao dokument", tvrdi za sarajevsku «Slobodnu Bosnu» Ewa Tabeau.

POLITIZIRANJE BROJA UBIJENIH

U projektu čija je provedba trajala nekoliko godina Tabeau i njeni suradnici morali su se riješiti nepouzdanih podataka, dupliranja imena žrtava, krivotvorenih i nepotpunih podataka. Podatke do kojih su dolazili uspoređivali su s rezultatima popisa stanovništva iz 1991. godine, vojnim i civilnim popisima poginulih, izvodima iz knjiga rođenih, rezultatima DNK analiza posmrtnih ostataka iz masovnih grobnica... Sav taj trud rezultirao je jedinstvenim i, kako se tvrdi, veoma pouzdanim registrom imena ubijenih u ratu. Izvještaj Ewe Tabeau sadrži detaljne podatke o svakoj žrtvi, od mjesta na kojem je poginula, načina na koji je ubijena te da li se radi o vojnim ili civilnim žrtvama.

"Postojala su dva glavna metodološka pristupa procjeni ratnih žrtava", kaže Tabeau. "Prvi je empirijsko računanje broja žrtava koje smo pravili koristeći individualne informacije o žrtvama iz izvora koji su se njima bavili kao što su zabilješke sa ekshumacija, podaci o nestalim osobama, smrtovnice žrtava rata, zatim vojni i podaci iz mrtvačnica... Isključili smo brojke do kojih smo došli dupliranjem podataka i preklapanjem izvora. Drugi pristup oslanja se na postkonfliktne podatke. U Tribunalu smo koristili empirijski pristup računanju kako bi izveli minimalan broj ratnih žrtava i aplicirali statističke modele kako bi odredili približan broj onih čije smrti nisu pobrojane. Suma minimalnog broja žrtava bila je 89.186 dok smo metodom procijenjenog podregistra došli do broja 15.546, što sve u konačnici daje brojku od 104.732 žrtve rata."

Njezin je izvještaj, međutim, već naišao na kritike nekih od ovdašnjih dužnosnika koji smatraju kako je brojka od 104 tisuće ubijenih ili premala ili previsoka. Primjerice, u nekim krugovima u Republici Srpskoj već se godinama barata brojkom od "samo" 25 tisuća ubijenih u četverogodišnjem ratu, dok pojedini političari iz Federacije "odgovorno" tvrde da je u našoj zemlji ubijeno više od 200 tisuća ljudi, ali ne podastiru nikakve dokaze za takve tvrdnje.

"Imala sam mnogo profesionalnih diskusija o rezultatima naših znanstvenih istraživanja. Također sam i prije objavljivala neke zaključke o svom radu. Politički motivirane diskusije o statistikama ratnih žrtava kreiraju konfuziju i kaos, a ne potrebnu jasnoću i mir. Štoje najvažnije, politiziranje argumenata o statistici ratnih žrtava vrijeđa obitelji žrtava, sprečava zarastanje ratnih rana u društvu i ne dozvoljava početak bolje budućnosti koju svi trebate", tvrdi doktorica Tabeau.

U isto vrijeme ona reagira i na tvrdnje da je u konačan popis stradalih u ratu trebalo uključiti i imena onih koji nisu ubijeni, nego umrli od gladi, hladnoće, loših higijenskih uvjeta ili nedostatka lijekova. Tvrdeći kako je takve procjene gotovo nemoguće napraviti, Tabeau pojašnjava: "Od siječnja ove godine, demografi haaškog Tužiteljstva kalkuliraju s brojkom od 104.732 žrtve u ratu u BiH od 1992. do 1995. godine. U ovoj su brojci uključene žrtve u borbama kao i civilne žrtve uključujući i ljude čiji su posmrtni ostaci pronađeni u masovnim grobnicama. U ovu brojku nisu uključena imena ljudi koji su umrli od indirektnih posljedica rata. Takvi slučajevi su zabilježeni u nekim izvorima, ali ih je nemoguće razdvojiti od osoba koje su umirale prirodnom smrću."

ATLAS RATNIH ZLOČINA

Rezultati istraživanja tima doktorice Tabeau gotovo u potpunosti se poklapaju s brojkama do kojih su došli istražitelji Informaciono-dokumentacijskog centra u Sarajevu. Rad Mirsada Tokače i njegovih suradnika na prikupljanju podataka o broju poginulih u ratu u BiH rezultirao je Bosanskim atlasom ratnih zločina. Ovaj dokument u digitalnoj formi sadrži činjenice o žrtvama rata, masovnim ubojstvima, silovanjima i sudskim presudama, kao i podatke o uništavanju kulturnog i povijesnog naslijeđa BiH od 1992. do 1995. godine. Bosanski atlas ratnih zločina sadrži 50.000 geokodiranih točaka, a tim IDC-a dosad je posjetio više od 2.500 mjesta na kojima su zločini počinjeni. "Istraživanje i rezultati do kojih je došla doktorica Tabeau su u neku ruku i priznanje nama u IDC-u za naš rad jer su nam rezultati gotovo komplementarni", kaže Tokača, pojašnjavajući da je brojka do koje je IDC došao neznatno manja od one kojom barataju demografi Tribunala.

"Naša baza podataka sadrži 97.973 imena i potpuno je pouzdana jer su podaci provjereni nekoliko puta. Dakle, radi se o ljudima s imenom i prezimenom i tom brojkom da mi imamo je nemoguće manipulirati", tvrdi Tokača. Direktor IDC-a kaže da lista nije konačna, jer je moguće svakoga dana uvrstiti ime neke od žrtava na listu, no da nije optimističan u pretpostavci da bi se ona mogla radikalno proširiti. "Ovo je otvoren projekt i svako eventualno novo ime će se dodati na listu. Što je više projekata poput našeg i doktorice Tabeau, lakše ćemo doći do istine, do imena i načina na koji su ljudi stradali. Ovaj proces se ne smije opstruirati. samo na ovakav konkretan način, obznanjivanjem imena žrtava do kojih se došlo znanstvenim putem, možemo spriječiti manipulacije njihovim sudbinama."

Možda i najvažnija činjenica, kada je u pitanju izvještaj Ewe Tabeau jeste ona koja kaže kako će se rezultati njezinog istraživanja koristiti kao službeni dokaz Tužilaštva u Haagu. Stoga će svaka eventualna manipulacija biti nemoguća jer je broj od 104 tisuća mrtvih službeni podatak Tribunala koji će u svojim dokumentima u budućnosti koristiti i ostale institucije Ujedinjenih naroda.

"Mi smo ovom projektu pristupili tako da on na kraju postane sudski dokaz", zaključuje Tabeau. "Kao takav, morao je ispuniti nekoliko kriterija potrebnih da bi to postao. Ono što je najvažnije, da bi bila prihvaćena kao dokaz, svaka informacija o žrtvama mora biti dobro definirana, transparentna i pouzdana a svaka metoda koja je korištena mora biti znanstveno priznata kao standardna. U svom sam poslu potpuno nezavisna u odnosu na bilo kakve političke krugove u BiH i izvan nje. Povremeno sam viđala medijske izvještaje koji su se ticali mog posla a koji su nekada bili pozitivni, nekada negativni. Zanimljivi su mi jer želim vidjeti kako publika percipira naše napore. Vjerujem da ljudi u BiH cijene naše napore jer oni dolaze od skupine profesionalaca koji nemaju osobne ili političke veze s BiH. Naša mišljenja o ovom pitanju su krajnje nepristrana i nezavisna."

STRADAO 68.101 BOŠNJAK, 22.779 SRBA, 8.858 HRVATA TE 4.995 OSTALIH

Rezultati istraživanja Ewe Tabeau govore da je u našoj zemlji od 1992. do 1995. godine stradalo ukupno 104.732 ljudi, odnosno 42.106 civila te 62.626 vojnika. Ako se gleda nacionalna pripadnost, onda se zna da je stradao 68.101 Bošnjak, 22.779 Srba, 8.858 Hrvata te 4.995 osoba drugih nacionalnosti. Ukupno gledajući, stradalih Bošnjaka je 58 posto, Srba 19, a Hrvata 7,5 posto. Od 62.626 poginulih vojnika, njih 526 bile su žene a od 42.106 poginulih civila, 9.842 su žene. Ewa Tabeau izračunala je i da je od rujna 1992. godine do kolovoza 1994. godine hicima snajperista sa sarajevskih zgrada ubijeno 3.798 osoba.

(Slobodna Bosna)

Mit o Bosanskom suživotu..

Piše: Delminium Vulgaris

U našem svakodnevnom životu susrećemo sa raznim vrstama mitova. Stereotipa. Neki su ultimativno blesavi a neki imaju i kakvo takvo uporište. Manje ili više utemeljeno. Tako su plavuše glupe, Nijemci radišni i disciplinirani, Slaveni neodgovorni, Hercegovci lopovi a žene varljive. Obično zamišljamo Nijemce kako stupaju na posao ritmom Paulusovih divizija na Staljingrad iako se lako može naći Nijemca koji je hedonist, ne voli disciplinu ni posao a mnogi su, kako bi govorili naši gastarbajteri i prave pravcate pene. Da ne duljim, u mnoštvu blesavih i pogrešnih stereotipa i mitova jedna ipak nosi krunu.

To je mit o multietničnosti i toleranciji Bosne. Malo manje Hercegovine al ajde. I nema toga europskog birokratčića kojeg su poslali po kazni u tamni vilajet i koji zna o Bosni koliko i pile o sisi a da neće natucati, čim se smjesti sa svojom vezirskom svitom, da je Baznia dugo bila poznata po skladnom življenju triju pa čak i više naroda. I to stoljećima ni manje ni više. To mrmoljenje ukočenog šerifa koji se ispilio u kakvom nadmenom europskom gradu fascinira i domaće lažljivce koji u tome vide, baš njima u ruke tutnutu batinu kojom će mlatiti po glavama nacionalista koji su zavadili skladno-složni život međuljubljenih naroda. Da ne govorimo koliko su tu lažetinu izgovarali domaći opsjenari najčešće iz kvazimulti-kulti stranaka tipa bosanskog SDP-a koji tom svojom lagarijom želi zaglumit glumcima i prevesti dva od tri naroda žedne preko Drine, Save i Neretve.

Naravno da je sve to laž, jer Bosna ne da nije najtolerantnije mjesto na svijetu, nego upravo suprotno ..najnetolerantnije. A za to ima dokaza koliko ti srce poželi. Povijest svih naroda na svijetu je kronični manjak netolerancije. Tolerancija se javlja samo kao nusproizvod podjarmljivanja slabijeg kojemu se poslije dadnu neka prava kako bi se dokazalo nešto hinjeno. A u Bosni je to potencirano na n-tu. Od dolaska Osmanlija na ove prostore a koji su u očima jednog od tri skladna naroda percipirani kao najtolerantniji, doslovno spas u zadnji čas a kod drugoga dva taj dolazak seldžučkog plemena slovi kao začetak svakoga zla, na ovim nesretnim prostorima traje međusobno istrebljivanje sva tri naroda. U onim kratkim periodima mira i predaha, najčešće pod prisilom dolazi do zbližavanja. Nametnutog poput dekreta najvišeg predstavnika.

U gorespomenutom periodu izljeva skladnog suživota poput odvođenja djece u adžami-oglane, sistema kadija te tuži kadija te tuži, sistematskog ponižavanja i nasilja, jedna strana od tri grane skladnog stabla maltretirala je druge dvije koje su maštale o danu kad će se uloge zamjeniti. I naravno po matrici ko čeka taj se načeka ali bome i dočeka, dođe i taj dan. Pa je bilo povuci-potegni, osveti se, nekad više nekad manje. Počesto su te izljeve "ljubavi" opet kontrolirali praoci današnjih pametnjakovića sa zapada a nekad bi nekontrolirana "ljubav" jurnula kao planinski potok poslije kiše. Čak je i ona poznata činjenica da na tako malom prostoru dolazi do suživota tri glavne svjetske religije, plod slučajnosti a ne tolerancije jer je samo jedan krivi potpis ili zakašnjela reakcija dovela do toga da u Bosni ne dođe do rekonkviste jer bi u suprotnom muslimani u Bosni bili činjenica isto onoliko koliko su to danas u Mađarskoj, Lici, Srbiji ili Slavoniji, i svim drugim, okupiranim krajevima od strane Osmanlija nekad prepunih džamija i nanula. Samo postojanje Sandžaka i muslimana u njemu ima se zahvaliti kasnom prisajedinjenju tih krajeva Srbiji tamo sve do balkanskih ratova.

U onim vremenima koji se periodično izmjenju sa bezdušnim klanjima kad dođe mir najčešće ne voljom tih naroda nego vanjskom silom, dolazi do zbližavanja, spajanja pod pritiskom, bezdušno lažnog suživota koji je čak i gori od sirove mržnje jer se samo tako može dogoditi da ti onaj koji do jučer čestitao blagdane i kumovao kćeri, bane jedan dan s nožinom u ruci, zakrvavljenih očiju sapsuje ti sve svece koje ti je čestitao uz kafu i rahat-lokum, siluje i zakolje onu istu kćer, svoje kumče.

I kao što reče briljantni Andrić koji je najbolje znao za sve mračne tajne i dubine Bosne...

Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sat posle ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat – kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom, a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i posprema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek slična mržnji, često potpuno istovetna sa njom.

Bosna je zemlja mržnje..reče Andrić i nekad se dogodi da prođe i cijeli ljudski vijek a da se ne dogodi mogućnost da se ta mržnja ispolji u svom najgorem obliku. Ali kad se dogodi..

Nisu jasni motivi, čemu laganje, čemu izmišljanje o nekoj bosanskoj toleranciji kad iz povijesti ima mali milion dokaza da je to opsjena, laž. Čemu zavaravanje koje vodi u zabludu i još veće nesreće. Zar ne bi bilo bolje suočiti s tom činjenicom i pokušati pronaći novi način osim toliko puta pronašenih eksperimenata. Znamo da nije nimalo briga nadmenog europskog bezveznjakovića koji će doći, da parafraziram opet Andrića, sa malom svitom i gole guzice a otići pretovarenih sanduka i ni okrenuti se neće, procjedivši kroz zube..znam da će vam j...mater onaj koji će uskoro doći, samo mi je žao što to neću biti ja..

Ali bi bar ove nesretne narode koji se vjekovima proganjaju i zatiru po ovim gudurama, tupeći na vratovima noževe jedni drugima trebalo zanimati. I zamisliti.

'Antifašističke evidencije'(po)ratnih žrtava

U dokumentima Spomen-područja Jasenovac piše:

«Koristeći više stotina različitih izvora, knjiga, dokumenata, fotografija, izjava rodbine i prijatelja jasenovačkih žrtava, terenskih istraživanja(?) i fotografiranja spomenika(?) žrtava fašističkog(?) terora, od kojih je 169 navedeno kraticom u Poimeničnom popisu žrtava KCL Jasenovac, uspoređivanjem i kritičkim preispitivanjem podataka za svaku žrtvu ponaosob, sačinjen je poimenični popis djece, muškaraca i žena ubijenih u KCL Jasenovac», a taj ukupni broj se do sada zaustavio na veoma preciznih 75.159.

Doduše, s one druge strane Save u 'RS'-Gradini taj je broj temeljem jednakih 'materijalnih dokaza' znatno veći, skoro udesetostručen, pa prema Miloradu Dodiku i Borisu Tadiću iznosi 700.000. Ta ničim utemeljena brojka je, naime, i ove godina bila uočljiva na prigodnom transparentu pri obilježavanju Dana proboja zatočenika iz logora; a u Gradini nazočni srpski predsjednik ju nije ni pokušao osporiti niti mu je 'naš' pravednik Ivo Josipović to i zamjerio!
Međutim, nigdje se kod jasenovačkih žrtava ni riječju ne spominje forenzika, jedino mjerodavna naučna metoda e da bi se utvrdio identitet stradalih, nigdje se ne navodi broj otkrivenih zemnih ostataka, primjerice lubanja, bedrenih kostiju i sl. Primjera radi forenzika je bila upravo presudna kod ispitivanja žrtava u Katynskoj šumi a od dvojice hrvatskih forenzičara koji su na tome radili jedan je odmah nakon rata izgubio glavu, Ljudevit Jurak, upravo od 'antifašista', strijeljan od partizana u Gračanima dok je drugi znanstvenik, Eduard Miloslavić, spasio živu glavu pobjegavši u Italiju kako bi se pridružio američkoj vojsci.

Zbog iznošenja istine obadvojica su od 'antifašističkih' vlasti bila osuđena na smrt.

S druge strane, a navest ću samo dva primjera, zemni ostaci bez ikakvog suđenja masovno pobijenih 'narodnih neprijatelja' još i danas jednostavno izviru iz slovenske i hrvatske zemlje vapijući za 'evidencijom'.

Kao prvo 'Huda jama' ili 'Barbarin rov' prepuna je zemnih ostataka zvjerski pobijenih zarobljenika (gušenjem u rovu!), i civila i vojnika i, koje li sramote, prekida se ne samo utvrđivanje broja žrtava nego se to fašistoidno stratište definitivno 'zatvara' a razlog je upravo bizaran: pronađene su i kosti pobijene djece 'narodnih neprijatelja'.

A to bi moglo itekako naškoditi farizejskoj čistoći 'antifašističkog' pokreta na kojem je, eto, «utemeljena moderna hrvatska država koju su Titovi antifašisti utemeljili a hrvatski branitelji Domovinskim ratom tek obranili» (tako zbore Mesić&Comp.)!? A 'evidencija' je tu, na dohvat ruke, zemni ostaci su 'uredno' posloženi u dubinama rudarske jame, treba ih samo otkopati i na temelju lubanja, ili broja cipela podijeljeno s dva, utvrditi precizan broj....tisuća pobijenih; nisu potrebne čak ni vjerodostojne 'izjave rodbine i prijatelja' kao što je to slučaj u Jasenovcu, zar ne!
Nu dobro, Huda Jama je daleko od Zagreba, u drugoj deželi-Sloveniji, pa bi ispitivanje zemnih ostataka zahtijevalo i dozvolu naših dobrih susjeda a u ovo recesijsko vrijeme bio bi to i veliki trošak za siromašnu hrvatsku državu. I konačno nije to Jasenovac u kojem je evidencija poimeničnog i virtualnog broja žrtava toliko važna za permanentnu politikantsku promociju neo-komunista i opravdavanje 'antifašističkih' zločina počinjenih (iz, po Mesiću i Fumiću, pravedne, 'antifašističke' osvete) protivno svim međunarodnim konvencijama nad zarobljenim i nemoćnim ljudima; ali nakon završetka drugog svjetskog rata u Europi.
Drugo:
ZaprešićE, a sad nešto o neevidentiranom partizanskom stratištu koje je tu na dohvat Karamarko-Bajićeve ruke, 'otkriveno' u selu Ključ kod Zaprešića za Uskrs prošle godine. Preciznu 'evidenciju' izvršila je još uvijek živuća zaprešićka švelja koja je 1945.g. prekrajala uniforme pobijenog mnoštva golih, zarobljenih 'narodnih neprijatelja':

Na oranicama sela Ključa kod Zaprešića pronađena su tijela, zemni ostaci-kosti jedne cijele divizije, približno 4.500 domobrana i 'folkdojčera' (domaćih Švaba), kojima je navodno zapovijedalo 500 njemačkih časnika 'Plave divizije' Wermachta. Dakle, sve se je otprije znalo a vjerojatno negdje i evidentirano!? Svi ti zarobljenici, vojnici i časnici dovedeni su navodno iz jednog partizanskog konc-logora kod Rijeke, pobijeni su potajno, bez ikakvog suđenja i dokazivanja krivnje a nakon toga su njihova gola tijela zatrpana zemljom bez ikakve grobne oznake. To partizansko stratište je sasvim slučajno 'otkriveno', dakle, dugo, dugo godina nakon završetka drugog svjetskog rata ili kako to 'antifašisti' svojim zločinima tepaju: 'nakon oslobođenja'! O tome danas ništa ne znaju ondašnji bivši visoki udbaško-milicijski funkcioneri, ni Josip Boljkovac a niti po Mesiću odlikovani Joža Manolić, prošle godine prozvani po Ivanu Zvonimiru-Čičku.

A njih štiti i 'svemoćni antifašista' jednakog im svjetonazora, bivši predsjednik RH, Stipe Mesić iako dobro zna da je Josip Manolić 1948.g. bio šef svih konc-logora na području ondašnje RH!

Eto, zakazala im njihova opskurna 'antifašistička evidencija'.

Unatoč čvrstom obećanju ministra Tomislava Karamarka nitko do danas ništa nije poduzeo da bi se iskapanja nastavila a sve u strahu zbog gole istine o 'antifašističkim' zločinima!

Da nije ove poštene zaprešićke švelje ne bi se ni znao broj bez suđenja pobijenih, gola istina razgolićenih žrtava i dalje bi ostala zatrpana zemljom a sve na diku i čast pravedne 'antifašističke borbe'.

Damir Kalafatić /haakve.org

Instant Hrvati

Nakon sloma komunizma krajem osamdesetih godina u svim istočnoeuropskim i drugim zemljama u kojima je vladao taj zločinački sustav, uslijedila je neviđena transformacija stranaka. Oni koji su se do tada desetljećima zaklinjali u svoju ideologiju odjednom i skoro preko noći postali su neki novi socijalisti ili da naglase svoju perverziju - socijaldemokrati. A zapravo je to bilo novo ruho ispod kojeg je i dalje trunulo tijelo, kojem je već bilo odbrojano vrijeme.

Vjetar koji ih je otpuhnuo s političke scene svugdje je bio izrazito jak. No preživjeli su. Kad su demokratske stranke ili one koje su nosile taj predikat, nakon par godina vladavine svojom nemarnošću ili nespobnošću razočarali očekivanja narodâ, dogodilo se ono što je zapravo bilo i za očekivati. Ponovno su se pojavili stari manipulatori s novim pilingom, puni zanosa i još većih lažnih obećanja. Birači koji su im ponovno dali glas nasjeli su na iste podvale, dobili osjećaj nostalgije ili su se tim postupkom htjeli revanširati strankama koje su ih iznevjerile. Samo naivni su vjerovali da će im biti bolje.

Hrvatska je nažalost jedan primjer takve transformacije. Savez komunista Hrvatske je naprije pokušao da zadrži svoje pravo ime s nekim dodatcima (Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena 1990.), pa ga se onda odriče (Stranka demokratskih promjena 1990.-1992.), mulja i dalje te se naziva (Socijaldemokratska partija Hrvatske - Stranka demokratskih promjena 1992.-1993.), da bi na kraju bili rođeni neki (potpuni) "socijaldemokrati" (Socijaldemokratska partija Hrvatske, od 1993.). To što im 1990. godine još nije bilo jasno, trebalo je navodno tri godine da postane. Zaista neprirodan porođaj. Istinski socijaldemokrati bi se tim imenom nazvali od početka, da to zapravo i jesu. Kamuflaža je uspjela, prešlo se samo novom dnevnom redu. S svim negativnim posljedicama, kako za državu tako i za narod.

Tuđmanov HDZ, koji je, a to je činjenica, predvodio narod u stvaranju Hrvatske i doduše nije bio bezgrešan, Ivica Račan nazvao je "strankom opasnih namjera", a rezultat Referenduma o samostalnosti Hrvatske održanog 19.5.1991. gdje se 93,24% birača opredjeljuje se za samostalnu i neovisnu državu, “sondiranjem javnog mnijenja“. Ovi primjeri jasno pokazuju stajalište komunističkog ideologa (a i njegove stranke) koji se nije lako pomirio s stvaranjem Hrvatske, što je jasno i naglasio.

Današnja stajališta SDP-a o Domovinskom ratu, odnosu prema sudu u Haagu, Hrvatima u BiH, tzv. "antifašizmu", lustraciji, glasovanju dijaspore, zahtjevima za davanjem dvostrukog glasa manjinama i drugim pitanjima, samo je nastavak politike koju su Hrvati nebrojno puta iskusili na svojoj koži, i što je još najtragičnije to još uvijek čine.

Dvije decenije kasnije nakon kraja komunističke ere, "socijaldemokrati" a i "stranka opasnih namjera" (danas joj pripada to ime) imaju zajednički nazivnik. A on se ogleda u razbijanju države, brojnim aferama, rascvjetanoj korupciji, nepotizmu i kriminalu, ne raščišćenoj prošlosti i gomili jeftinih parola.

Zajednički nazivnik je zapravo više nego to. Preostaje još samo logički slijed, a to je ujedinjavanje ovih dviju sestrinskih stranaka koje se natječu samo u jednoj disciplini - tko će od Hrvatske napraviti većeg bolesnika?. Bar im taj postupak nebi bio kamuflaža.

I na kraju jedno pitanje. Da slučajno ponovno dođe do uspostave neke "nove" Jugoslavije, koja bi stranka prva promjenila ime? Program bi dakako ostao isti.

MB (10.5.2009.) 17:36

Tko to tamo glasa?

U vrijeme najveće krize u EU od osnutka, dok staru članicu Grčku, čiji je slom pokazao svu neučinkovitost zajedničkih mehanizama kontrole, potresaju neredi u kojima već padaju i mrtve glave, a ostale članice izražavaju nezadovoljstvo zbog obveze krpanja tuđih dugova, Hrvatska se kao smjerna prvopričesnica priprema za ustavne promjene kako bi se uklonile i zadnje pravne prepreke na putu ulaska u istu tu EU, u naivnoj nadi da eto samo što nismo okončali pregovore.

Pri tome u javnosti još nije započela ni elementarna argumentirana rasprava o koristi ulaska u Uniju. Umjesto da se u pogledu ustavnih promjena raspravlja o meritumu, tj. razlogu njihova provođenja, sav problem sveo se na cjenkanje HDZ-a i SDP-a oko glasanja hrvatskih državljana s prebivalištem izvan RH. SDP-ovo vodstvo koristi situaciju u kojoj vladajući trebaju i njihove saborske glasove ne bi li krupnom ucjenom ušićarili sitni dnevnopolitički dobitak – smanjenje broja zastupnika iz njima nesklone “dijaspore” na minimum.

Legitimno je pravo SDP-a zahtijevati ukidanje glasanja hrvatskih državljana s prebivalištem izvan RH, uz uvjet da se za taj cilj bore dopuštenim političkim sredstvima. S potrebnom većinom Ustav se može mijenjati, može se ukinuti glasanje državljanima koji nemaju prebivalište u RH, kao što se ni RH više ne mora definirati kao nacionalna država hrvatskog naroda. No problem nastaje kada se umjesto transparentnog stava iznose plitke izlike kojima se prikrivaju prave namjere. SDP pomno naglašava kako nije za ukidanje prava glasa, nego se zalažu za pravedne i poštene izbore pa stoga žele da se glasanje izvan zemlje ograniči na diplomatsko-konzularna predstavništva. No fizički je nemoguće izvesti da na samo nekoliko izbornih mjesta svoje pravo iskoristi barem približno onoliko hrvatskih državljana koliko ih je glasalo na prošlim izborima.

Dakle, oni koji to zahtijevaju ili su blesavi ili se samo prave takvima. Očito je da se zalažu za diskriminiranje dijela državljana, što je, u najmanju ruku, protuustavno. To je kao kad bi se odredilo da će se na području RH glasati samo u uredima župana ili da će glasanje trajati od 7 do 7 i 15 ujutro pa tko stigne, stigne. Ako bismo im povjerovali da se u načelu ne protive glasanju “dijaspore”, začuđuje kako su olako odbacili mogućnost dopisnog glasanja, koje funkcionira u brojnim zemljama svijeta. Najbliži je primjer Italija koja ga za svoju “dijasporu” primjenjuje bez ikakvih problema pa i Furio Radin glasa dopisno.

Paušalno odbacivanje u smislu – kad su sada ovakve krađe, kakve bi bile tek onda – dokazuju da oni koji ih iznose očito ne razumiju sistem dopisnog glasanja, a korišteni mit o silnim nepravilnostima pri glasanju “dijaspore”, na koji se pozivaju kao glavnu argumentacijsku točku, ovih dana je popuno razbijen elementarnim novinarskim istraživanjem na tu temu. Teze o tobožnjim velikim prijevarama, što se navodilo kao nešto što je “opće poznato” i što “svi znaju”, raspršile su se kao mjehur od sapunice jednostavnim upitom DIP-u, GONG-u i ostalim relevantnim institucijama, čiji podaci govore kako na zadnjih par izbora izvan RH nije bilo nikakvih većih nepravilnosti koje bi statistički odskakale od onih na izbornim mjestima na području Hrvatske.

Očito je da im je jedini razlog protiv glasa “dijaspore” to što tamo postižu jako loš rezultat. Zanimljivo je da se, umjesto izmišljanja tankih “argumenata”, nisu pokušali pozabaviti tim pitanjem. Pozivaju se i na to da su Hrvati u BiH konstitutivan narod. Formalno jesu, ali praktično nisu, jer su, unutar daytonskog sklopa, kojeg su im sukreirali i supotpisali političari koje su birali isključivo građani RH, preglasavani i majorizirani na svim razinama, dobrim dijelom zahvaljujući i “sestrinskoj” SDP-ovoj stranci koja im je progurala “hrvatskog člana Predsjedništva” kojeg nisu birali Hrvati.

SDP već tradicionalno dio svoje izborne kampanje temelji i na potpirivanju animoziteta prema BiH Hrvatima, gubeći iz vida da zbog toga gubi i velik dio birača u RH koji su izrazito senzibilizirani o pitanju sudbine sunarodnjaka iz susjedne države i možda bi presudan dio njih, da nije bilo šovinističkih kampanja, dao glas SDP-u. Ovako već viđeni film će se i dalje ponavljati. Na dobitku će biti HDZ, na gubitku SDP, a najveći gubitnici ostaju hrvatska država i Hrvati iz BiH.

Nino Raspudić/Večernji Blog